Rudnici eljezne rude Ljubija istorija Rudnici eljezne rude Ljubija i Mittal Rudnici Prijedor, kaqo proizvoa eljeznih

ruda nalaze se u zapadnom dijelu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Tri izgraena rudnika: "Ljubija", "Tomaica" i "Omarska" nalaze se jugozapadno, jugoistono i istono od grada Prijedora, na udaljenosti od 14 dio 25 kilometara. Rudonosno podruje, odnosno Sansko-unski paleozoik, povrine oko 1200 km zauzima prostor izmeu Novog Grada- Prijedora- Bronzanog Majdana, Sanskog Mosta i Budimli Japre. Ovo podruje je nedovoljno istraeno i predstavlja osnovu za naredna istarivanja. Do 1992. godine Rudnici "Ljubija" su bili glavni snabdjev eljeznom rudom kapaciteta za proizvodnju elika u Jugoslaviji. Istorija rudarenja Kopanje eljezne rude i proizvodnja eljeza na podruju Ljubije traje od samog poetka eljeznog doba, a to je period od preko dvije hiljade i pet stotina godina. Najmanje pet stoljea prije nove ere Feniani,tragajui za zlatom i srebrom, a zatim za eljezom, krenuli su uz obale sredozemnog mora u sva podruja bogata rudama i tako su stigli i u nae krajeve. Izgradili su rudnike i talionice ija je tehnologija bila primitivna, primjerena tadanjem vremenu. Interesantno je da su Feniani bili trgovci koji su iskoritavali tue bogatstvo, pa im je kao radna snaga sluilo lokalno stanovnitvo. Rudonosni tereni su bili bogati umama i obiljem potoka i uz njih su nastajala rudarska naselja. Leita troske i tragovi prastarog rudarstva naeni su na mnogim lokalitetima ove regije, kao to su: Kamengrad, Sasina, Bronzani Majdan, Stari Majdan, Stara Rijeka, Brievo, Ljubija, Vidrenjak, Budimli Japra,elopek, Blagaj, Tevanovii, Tomaica, Mrakodol.. To je svjedoanstvo da je ovdje od davnina kopana eljezna ruda i proizvoeno gvoe. Najstarije feniko naselje na sredozemlju bilo je Kreta iz koje se razvila Grka civilizacija.U tehnikom umijeu Feniani su bili uitelji Grka, a gvoe iz Ljubije zahvaljujui njihovom umijeu ve tada je putovalo u Grku i grke kolonije. Provalom Kelta sa sjevera u etvrtom vijeku prije nae ere dola su ilirska plemena u krajeve oko rijeke Une-Japodi i rijeke Sane-Mezeji. Poto su ve poznavali rudarstvo nastavili su i u naim krajevima sa kopanjem rude i proizvodnjom eljeza. Dva stoljea poslije, oko 240 godine prije nae ere, dolazi do sukoba Rima sa Ilirima .Osvajanjem Grke i pobjedom nad Kartagom, Rim je nastavio osvajake pohode preko Balkana. Ratovi sa Ilirima trajali su sve do devete godine nae ere. Od tada, pa do raspada rimske imperije 480.godine nae ere, ilirska plemena su bila pod upravom Rimske imperije i kao vazali kopali rudu i topili eljezo. Mona Rimska imperija tokom svog postojanja svoju vojnu i drugu mo zasnivala je na eljezu sa ljubijskih nalazita. Meu najznaajnijim dostignuima rimske administracije u Zapadnoj Bosni spadaju veliki pogoni za proizvodnju eljeza, sastavljeni od rudnika oko Ljubije i talionica na Japri, u ehovcima, Starom Majdanu i oko Omarske. Da bi utvrdili vlast Imperije, Rimljani, vrsni graditelji cesta, izgradili su ceste do nalazita eljezne rude i talionica. Glavna cesta vodila je od Solina (Salina ) u rudarsko i preraivako naselje Splanum kod Starog Majdana, gdje se nalazila rudarska uprava i velika talionica eljeza ( na oko 6 hektara povrine), i dalje u Siscijum (Sisak). Uz sve ceste prema Solinu podignute su radionice za preradu eljeza. Pored cesta, radi sigurnosti saobraaja, izgraene su vojne stanice. Radionice orua i oruja su se iz stratekih razloga nalazile izvan Bosne: u Sisku (Siscium), Mitrovici (Sirmium) i Solinu (Salona). Jo u to vrijeme eljezo je otpremano vodenim putem, rijekama Sanom i Unom. Rimljani su bili prisutni na podruju Ljubije preko 400 godina. O tom vremenu svjedoe velike koliine eljezne troske koja je ostala sve do naih dana. Pronaeni su ostatci rimskih nadgrobnih spomenika, ostaci pei za topljenje rude, novac, nakit, alat, rudarske lampe, ostaci posua od peene gline, ostaci kamenih natpisa na zgradama i mostovima. Jedan od sauvanih spomenika podignut je 201. godine. Nevjerovatno je, ali istinito, da ga je 1

podiglo strukovno udruenje rudara, metalurga, kovaa i ugljenara "Collegia".Tekst glasi: Terrae matri sacrum pro salute...a posveen je majci zemlji za zdravlje i dug ivot imperatora i njegove familije. Poslije Rimljana doli su Goti, a iza njih Avari. Godine 548. po prvi put su se pojavili Slaveni. Puna dva stoljea Slaveni su ratovali dok se nisu odrali i trajno ostali na prostorima Balkana. Slaveni su bili poljoprivrednici, stoari i pelari, a dolaskom na podruja bogata rudama postali su i rudari. U rudarstvu Slavenima su pomogli Sasi, koji su bili profesionalni rudari, prebjegli pod najezdom Tatara u nae krajeve i znatno doprinijeli razvoju rudarstva. Slovenska plemena s dozvolom vizantijskog cara naseljavaju itavu oblast rimske provincije Dalmacije, a tokom devetog i desetog vijeka dolazi i do formiranja prvih dravnih zajednica. Prvi pomen imena Bosna javlja se u spisu "De administrando imperio", Konstantina Porfirogeneta, sredinom X vijeka. Krajem XII i poetkom XIII vijeka Bosna doivljva uspon pod Kulin-banom. U drugoj polovini XIV vijeka, tanije 1377 godine Tvrtko je proglasio Bosnu kraljevinom, a sebe, izmeu ostalog i kraljem Donjih krajeva u kojima se nalazila i proizvodnja eljeza u podruju oko Ljubije. Glavni trgovci eljezom u XIV i XV vijeku bili su Dubrovani, a Bosanska drava i njeno srednjovjekovno rudarstvo bilio su u punom procvatu. Od 1463. godine Bosna je u sastavu turskog carstva. Zateena zanatska proizvodnja, a posebno proizvodnja eljeza nije razorena, naprotiv. Da bi odrao rudarska naselja i proizvodnju gvoa, sultan Sulejman II je prilagodio rudarske zakone bosanskih kraljeva i 1530. godine izdao zakon, poznat pod nazivom "Saski zakon". Njime su regulisane obaveze, prava rudara i finansijera, pa ak i prva pomo unesreenima. Po tom zakonu za rudare postoji lina sloboda i nesmetano kretanje. Turci su zavladali ovim krajevima, ali mira nije bilo.Podruje se nalazilo neposredno uz granicu sa Hrvatskom. U slijedeim vijekovima neprekidni hrvatski napadi bili su usmjereni ka Kamengradu, sreditu bosanske proizvodnje eljeza od kojega se proizvodilo oruje za tursku vojsku. Pod kraj XVII vijeka u itavom turskom carstvu je postojala samo jedna livnica topovske uladi i to pored Kamengrada. Hrianske porodice neprekidno su bjeale preko Une i Save, a naklonost Turske prema rudarima postajala je sve manja. Godine 1540 Nikola Zrinski je dospio do Kamengrada, ali ga nije uspio osvojiti. Sa njim je otilo i dosta rudara. Godine 1689 poslije poraza Turaka pod Beom austriske trupe pod vodstvom bana Baanija provalile su do Starog Majdana i spalile ga. U jednom od svojih narednih vojnih pohoda, godine 1696. hrvatski ban Baani je u popisu popaljenih palanki i naselja prvi put pomenuo i palanku Prijedor (Praedor). Prijedor je ubrzo obnovljen i postao je najznaajniji trgovaki centar ovog podruja, zahvaljujui plovnoj rijeci Sani i izgradnji prve eljeznike pruge u Bosni i Hercegovini 1872. godine. Kako je slabilo i propadalo tursko Carstvo, tako je opadala i proizvodnja eljeza. Godine 1870 posljednji majdandija napustio je Knepolje i prebjegao preko Une i Save u Hrvatsku. Godine 1875 ustanici su poruili Kamengrad i sve preostale talionice i majdane oko Tomine, Tramonje, Kljevaca, Lipnika, Volara, uz Japru, Slabinju i Kneicu. Austro-Ugarska je 1878. godine na Berlinaskom kongresu dobila mandat da uvede protektorat nad Bosnom i Hercegovinom i pri kraju postojanja otvorila 1916. godine, za svoje ratne potrebe, industrijski rudnik eljezne rude u Ljubiji. Manufakturna tehnologija proizvodnje Od prvih poetaka rudarenja, najmanje pet stoljea prije nove ere, pa sve do poetka 20-tog vijeka, kada je otvoren rudnik Ljubija, na istom mjestu je kopana ruda i proizvoeno gvoe. Uz eljeznu rudu, uslov za proizvodnju gvoa bile su ume, poto se od drveta dobijao drveni ugalj, a poslije, kada je koritena vodena energija, dobro su doli potoci i rjeice. Svega toga bilo je na podruju Ljubije u vie nego dovoljnim koliinama. Prvi rudari kopali su upljikavu, lako topljivu rudu. Kao najbolji, za ono vrijeme sluio je okerasti, porozni limonit, dok siderit i tvre vrste limonita nisu eksploatisani. Ako na jednom mjestu nije vie bilo "meke" rude prelazilo bi se na drugo mjesto. Ruda je kopana runo tako to su rudari kopali bunar, a rudu izvlaili u sepetima, "rudnjacima", pomou ekrka. Dubina bunara je iznosila 15 do 20 metara. U drugaijoj varijanti rudari su kopali kosi rov i na leima iznosili rudu. Ruda je pripremana tako to je tucanjem usitnjavana do veliine od oko 5 cm u preniku, a zatim je prevoena na konjima do mjesta topljenja. 2

Za uspjeno topljenje eljezne rude tehniki preduslov je jak i neprekidan dovod vazduha.to je vei dovod vazduha, to je temperatura vea, a time je vea reduktivnost i postotak izvadka eljeza. Zbog toga su prve pei graene na vjetrovitim visovima. Prvi rudari su dobijali eljezo na najprostiji nain: u iskopanoj rupi-trapu. Drveni ugalj je mijean sa rudom koja se tako topila, a temperatura je postizana usmjeravanjem vjetra. Vremenom su pronaeni mijehovi kojima je raspirivana vatra. Drveni ugalj je dobijan ugljenisanjem (kaenjem) drveta, najee u umama u blizini mjesta proizvodnje. Koriteno je hrastovo, bukovo, pa i ljeskovo drvo. Prve pei su bile male i primitivne. U njima se u jednom taljenju moglo dobiti svega 16 kilograma neistog eljeza. Dalje je na otvorenoj vatri eljezo kovano na nakovnju da se odstrani troska i dobije kovno eljezo. Poluge su bile zavrni proizvod ovakvog naina prerade. U vrijeme Rimskog carstva proizvodnja gvoa je unaprijeena.Nove pei, izrasle iz trapa, graene su pola u zemlji, a pola, oko 1 metar, nad zemljom. Gornji dio pei bio je ozidan kvarcitnim kamenom i oblijepljen debelim slojem ilovae. Iznad pei pravljen je otvor za isputanje plinova, a pri zemlji nekoliko rupa za oticanje troske i duvanje vazduha pomou mjehova. Sitna prainasta ruda dodavana je u pe u odreenim koliinama da bi se popravio, ako bi trebalo, tok pei. U penoj rudi nije upotrebljavan nikakv dodatak jer u njoj nije bilo tetnih primjesa. U dolini Ljubije, Stare Rijeke i Starog Majdana i dolini rijeke Japre nalaze se deponije kisele ljake (troske), koja je nastala topljenjem rude u ovakvim peima. Rudarsku proizvodnju su znaajno u 13 stoljeu unaprijedili Sasi, koji su bili vrsni rudari. Oni su pod najezdom Tatara masovno preli ugarsku granicu i doli na podruje Ljubije. Donijeli su na nae prostore pravne rudarske obiaje, tehniku vjetinu, organizaciju i nazive kao to su : tolna, aht, karanj, pat, ihta, laufer, aer, kiper, kipa i druge. Iz tog vremena ostali su i nazivi mjesta, kao to su Sasina, Saski potok i Saski Do. Za pogon mjehova i velikih kola za ekie u kovanicama koritena je vodena snaga. Pojaavanjem dovoda vazduha u pei mogla se topiti tvra ruda i dobijati metal boljeg kvaliteta. Grade se jo vee pei za topljenje rude. U zamahu rudarske proizvodnje u Bosni, bosanski srednjovjekovni vladari dali su rudarima brojna prava, privilegije i koncesije. Opta privilegija rudara bila je sloboda kopanja rude, sjee ume i kaenja uglja. Rudari su bili potovani, slobodni i samostalni, pa je takav status doveo do znaajnog napretka rudarstva, koje je bilo najrazvijenije u XV stoljeu. Za vrijeme turske vladavine rudari su potpali pod carski rudarski zakon, a sva zemlja u kojoj se nalazila ruda pripadala je dravi. Stvorena je institucija majdanskih kadija, kao nadzornika nad rudarskim majdanima. U majdanima su svi stanovnici naselja, od djece do staraca, radili sve poslove oko dobivanja eljeza, ali im je status bio bolji od ostalog stanovnitva. Svaka majdandijska porodica imala je svoju rudnu jamu. Tadanja metalurgija Evrope bila je na istom tehnolokom nivou kao i metalurgija u Bosni. Sve je bilo manifakturno i tehnoloki primitivno. Prva knjiga o tadanjem rudarstvu i metalurgiji je knjiga Georga Agrikole " De re metalika", napisana 1556. godine. Ta knjiga je tada bila temelj rudarske tehnike i na njoj se baziraju prve rudarske kole u svijetu. Spisi iz 1655. i 1675. godine opisuju stanje rudarstva u Starom Majdanu. Naziv "majdan" oznaavao je objekte, ureaje i postrojenja za vaenje, topljenje rude i kovanje eljeza. U posljednjem stadijumu primitivne rudarske proizvodnje majdani za preradu eljezne rude su bili drvene zgrade veliine 10 X 12 metara, visoke do 8 metara. Nalazili su se uglavnom uz rijene tokove u blizini mjesta gdje je ruda kopana. U majdanima su bila smjetena tri glavna ureaja i to: duvnica, grno i majdanski eki. "Duvnica" je naziv za pe za topljenje rude koja se nalazila neposredo uz zgradu. Duvnice su graene od kamena i bile oblijepljene ilovaom. Bile su visoke 4 metra i imale su obli, ili etvrtasti oblik. Istopljenio eljezo sakupljano je na dnu pei u udubljenju koje se zvalo "gnijezdo pei". Iznad tenog eljeza plivala je troska koja je isputana, a ohlaeno teno eljezo, koje se zvalo "nado", ilo je na dalju obradu. "Grno" je bilo naziv za pe za topljenje nada (grnska pe). Pravljena je od istog materijala kao i duvnica, ali je bila manja. Vrue eljezo ("splav"), prenoeno je pod majdanski eki i iskivani su komadi koji su ili na zavrnu obradu. Finalni proizvod su bile eljezne poluge raznih veliina, teine od 15 do 35 kilograma, duine oko 1,5 metara, pravougaonog presjeka (8x5 cm). Jedna poluga sadravala je 3

98,68% eljeza i 0,94% ugljika. Pogonska snaga za duvanje vazduha u pe i za pokretanje kovakih ekia bila je voda i zato su se majdani morali nalaziti pored potoka. Rad pei je pod raznim okolnostima bio razliit. Postojao je normalni, ljuti, meki i u krajnjim okolnostima i zamrznuti tok pei, to govori o tome da su na ovim poslovima mogli raditi samo iskusni majstori koji su proizvodili dobro eljezo bez nepotrebnih trokova. Prije izgradnje eljeznike pruge Dobrljin-Prijedor-Banja Luka 1872. godine eljezo je transportovano u dva pravca: karavanima prema primorskim mjestima Solinu, Senju, ibeniku, Trstu i rijenim putem iz Prijedora Sanom, Unom, Savom i Dunavom. U to vrijeme Prijedor je imao flotilu dereglija (rijenih brodova), nosivosti od 5 pa sve do 150 tona tereta. Od kraja XVII vijeka hriansko stanovnitvo je moglo da kopa eljeznu rudu, topi i prerauje u strogo kontrolisanim zanatskim radionicama. Proizvodnja oruja je bila iskljuivo u rukama Turaka. Nesigurnost plovnih i kopnenih puteva usmjerila je strane kupce eljeza, meu njima i Mleane, na kupovinu vedskog eljeza koje je poelo pristizati u Dalmaciju. U tehnolokom pogledu rudarstvo je i dalje bilo primitivno. O tome najbolje moe posvjedoiti izvjetaj Francuskog konzula u Rusiji iz 1865. godine o stanju rudarstva u Bosni. Iz njegovog izvjetaja se moe vidjeti da u Volaru ima 18 majdana sa po 6 radnika, a rudu dobijaju iz dva sata udaljene Ljubije. U Sasini je 27 majdana, a ruda se doprema iz tri sata udaljenih rudnika iz Obrovca, Krivaje, Jazevca i Kruke. Ruda se vadila iz bunara, dubokih od 7 28 metara. Tursko carstvo je poelo da slabi i propada, a sa propadanjem drave propadala je i domaa proizvodnja eljeza. Proizvodnja u majdanima je nastavljena za vrijeme Austro-Ugarske okupacije pod kontrolom nove vlasti. Uvedeni su stalni porezi i bilo ih je vie nego za vrijeme turske vladavine. Zabranjeno je svako slobodno istraivanje ruda, stvorena rudraska zadruga "Bosnia" u kojoj je bio dravni kapital, oduzeto vlasnitvo na umu i ona postala dravno vlasnitvo. Sve ovo je regulisano rudarskim zakonom, a sve skupa je dovelo do daljeg propadanja rudarstva. Prema austrijskom izvjetaju u 1881. godini je bilo na podruju ljubijskih nalazita 24 rudnika, 40 pei i 160 vignjita (malih kovanica). Centar trgovine proizvedenog eljeza bio je Stari Majdan, a poslije Prijedor. Pojedini majdani nastavili su sa radom i poslije 1900. godine. Od Starog Majdana do Redka u Staroj Rijeci bili su u pogonu majdani ehia, Mulia, aria, obia, Vidakovia i epia; na potoku Tomruci, ispod Redka, Matia, na Raljau Huskanovia, Kolonia, Drinia, Dejanovia i olaje, u Ljeskarama Belagia, u unama Brandia, u urkovcu Iveljia, Matanovia i Jakia. Odumiranje hiljadugodinje proizvodnje je nastavljeno nesmanjenim tempom. Od 1915. godine u ovim krajevima vie nije bilo talionica. U majdanima se radilo oko pola godine i to u zimskim mjesecima. Dnevna proizvodnja je iznosila 200 kilograma kovanog eljeza, a za jednu sezonu jedan majdan je proizvodio oko 22 tone eljeza. Otvaranjem industrijskog rudnika eljezne rude u Ljubiji, 1916. godine, majdani su otili u zaborav. Proizvodnja se, kao i svugdje u industrijskom svijetu, poela mjeriti hiljadama i milionima tona. Poetak industrijske proizvodnje Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrougarske vlasti su sva rudna blaga u Bosni i Hercegovini proglasile dravnom svojinom. Pristupili su istranim radovima, kako bi utvrdili rezerve i ispitali mogunosti eksploatacije. Meu strunjacima posebno se istakao geolog dr Kacer, koji je ukazao na znatne koliine eljezne rude na podruju Ljubije i korist od njene eksploatacije. Procijenjeno je da rezerve iznose oko 20 miliona tona, te da ljubijska ruda sadri malo tetnih primjesa i da se vrlo lako topi u peima. Zbog velikog znaaja ove rude nastala je svaa izmeu Austrije i Ugarske o tome kome e pripasti pravo na eksploataciju. Razvila se polemika da li podii eljezaru u Prijedoru, to je bio stav Austrije, ili sirovu rudu izvoziti u Ugarsku, to je bio stav Ugarske. Meutim Prvi svjetski rat omeo je sve raune "partnera" i do izgradnje eljezare nije dolo, ali je dolo, zbog velike potrebe za eljezom, do forsiranog otvaranja industrijskog rudnika eljezne rude. Rudnik je otvoren 1916. godine zbog ratnih potreba Austro-ugarske monarhije na brdu Javorik kod Ljubije. Godina 1916. uzima se kao godina poetka industrijske eksploatacije eljeznih ruda na naim prostorima. 4

Projekat otvaranja Rudnika sadravao je rudarske objekte, saobraajnu i drugu infrastrukturu. Izgraena je industrijska pruga uzanog kolosjeka od Ljubije do Prijedora, duine 19 kilometara, makadamska cesta Ljubija- Prijedor, duga 12,5 kilometara, i postrojenje za pretovar rude u Prijedoru na eljezniku prugu normalnog kolosjeka, koja je ve postojala, a kroz Prijedor je izgraena 1873. godine, za vrijeme vladavine Turske carevine na ovim prostorima. Radovima na izgradnji rudnika eljezne rude u Ljubiji rukovodio je rudarski ininjer Granik, koji je ujedno bio projektant i prvi direktor rudnika. Rudarske i druge radove obavljalo je nekoliko hiljada ratnih zarobljenika, Rusa, Italijana i Srba. Uz ratne zarobljenike fizike poslove su obavljali seljaci iz okoline, dok su zanatske i inovnike poslove obavljali strunjaci iz Austro-Ugarske. Oni su bili majstori, poslovoe, nadglednici, pisari i inovnici. Uslovi pod kojima su ivjeli i radili prvi rudari bili su veoma teki. Zarobljenici su bili smjeteni u drvene barake. Obavljali su teke fizike radove u jamama i rovovima, runo tovarili rudu u kipere, razbijali tekim ekiima eljeznu rudu, buili minske rupe, nosili skretnice i pragove i drugo. Jo vee tekoe su nastupile pojavom epidemije panjolske groznice, od koje su mnogi umrli. Imena i prezimena ljudi koji su izgradili rudnik u Ljubiji i bili prvi rudari nisu vie poznata, jer je knjiga evidencije o radnicima i zarobljenicima, sa linim podacima, nestala u prvim danima faistike okupacije Rudnika Ljubija u Drugom svjetskom ratu. Kao svjedaanstvo o tim danima moe posluiti pronaena zajednika fotografija na kojoj se mogu vidjeti prvi radnici Rudnika Ljubija Povrinski kop za eksploataciju eljezne rude nalazio se na brdu Javorik i zbog toga je kop dobio naziv Brdo. Prema rudarskoj terminologiji kop je bio podijeljen na tri rudna tijela: Jazavac, Adamua i Stara Litica. Najvia kota kopa je iznosila 445 metara. Na kopu "Brdo" je bilo urezano dvanaest etaa visine 10 do12 metara. Na etaama i u rovovima izgraena je uskotrana pruga irine 0,6 metara za transport rude i jalovine u glavni utovarni bunker i na depo rude. Vagoni na ovoj pruzi imali su zapreminu 0.75 kubnih metara, a vukla ih je parna lokomotiva. Sa glavnog depoa ruda je utovarana parnim bagerom, ili runo i prevoena u otpremni bunker. Ruda na Javoriku je raskrivana sa tri parna bagera sa kaikom zapremine 1,5 kubnih metara. Otpucavanje rude i jalovine obavljano je dinamitom i kisikom. U pogonu su bila dva "Flotman" kompresora. Od kompresora po svim etaama bile su razvedene vazduhovodne cijevi do builica na radilitima. Zbog velike duine ove mree (oko 3000 metara), postojali su znaajni gubici vazduha, pa su builice imale slab uinak. Za buenje velikih minskih rupa upotrebljavane su builice "Flotman". Rudarski alat sastojao se od krampa, vila, uskije, macole, malog ekia i drugog runog alata. Struju je proizvodila elektrina centrala- turboagregat od 300 kW. Na etaama se nalazilo oko 15 radilita. Posada jednog radilita sastojala se od 3 do 10 rudara: kopa, pomoni kopa i vozai. Bile su izgraene radione za odravanje strojeva i alata, skladite za eksploziv i drugo. Pod otpremnim bunkerom rude, kapaciteta 2400 tona, na nivou ranirne stanice, ruda je utovarana u eljeznike uskotrane vagone, nosivosti tri tone. Da bi se saobraaj normalno odvijao na uskotranoj pruzi Ljubija- Prijedor, irine 0,760 m, postojale su etiri stanice za ukrtanje vozova: u Donjoj Ljubiji, Ljeskarama, Duboaju i Baltinim Barama.Na eljeznikoj stanici u Prijedoru ruda je pretovarana u vagone normalnog kolosjeka, kojima je odvoena u eljezare. Dnevno je ovom prugom otpremano do 24 kompozicije vozova, a radilo se od 04 do 24 asa. U naselju Ljubija je izgraena direkcija Rudnika i laboratorija za kontrolu kvalteta rude. Uzorkovanje rude je obavljano na eljeznikoj stanici u Prijedoru prilikom utovara u vagone normalnog kolosjeka. Proizvodnja rude u 1916. godini ostvarena je u koliini od 30.000 tona, ve u drugoj godini rada dostigla je 140.000 tona, a u 1918. godini iskopano je 300.000 tona sirove eljezne rude. U maarske topinice za nepune tri godine rata ukupno je otpremljeno 470.000 tona limonita, dok siderit tada nije koriten i predstavljo je nekorisnu rudu. Proizvodnja eljezne rude do poetka Drugog svjetskog rata Poslije zavretka Prvog svjetskog rata Rudnik Ljubija poeo je sa radom tek 1922. godine u novostvorenoj dravi Kraljevini Jugoslaviji. 5

Tenologija rada nije se mijenjala sve do otvaranja radilita "Kozin", 1939 godine. Naredne godine zavrena je izgradnja iare za prevoz rude duine 5.260 metara na relaciji Kozin- Ljubija. U pogonu ove iare je bilo 90 korpi zapremine jedan kubni metar i nosivosti oko 1.200 kilograma. Uinak prevoza iarom je iznosio 125 tona rude na sat. Radovi u Rudniku dijelili su se na jamske u rovovima, proizvodne na etaama i na graevinama, radove u radionama, radove na istraivanju rude i odravanju kruga, radove na eljeznici i druge. Ruda je uglavnom izvoena u Maarsku, eku, Rumuniju i Austriju. Razabir rude i utovar u vagone je obavljan runo. Rad je plaan na normu prema broju utovarenih kipera, a cijena rada nije bila velika. Godine 1938. u rudniku Ljubija je bilo zaposleno 1211 radnika i 70 slubenika.Te godine Rudnik je preao, zajedno sa Vareom, Zenicom i Ilijaem, u sastav akcionarskog drutva "Jugoslovenski elik". Zbog velike potranje eljezne rude, koja je i dalje prodavana u inostranstvo, nabavljen je znaajan dio nove rudarske mehanizacije, od toga 200 novih vagona zapremine 0,75 kubnih metara, izgraena nova radiona i zgrada za samaki smjetaj. Rudnik je tako kompletiran za proizvodnju od 500.000 tona rude godinje. Veina rudara koja nije dolazila na posao iz okolnih sela stanovala je u rudarskom naselju koje se zvalo "Kolonija"-dananja Gornja Ljubija. Prvi objekti za stanovanje u Ljubiji su bile drvene austrijske barake. Izmeu 1919 i 1928. godine izgraeno je desetak zidanih zgrada, sa oko trideset stanova. U ovim zgradama su stanovali slubenici i majstori (zanatlije) dok su rudari i dalje stanovali u neuslovnim barakama. Naselje bez ivosti, nizak standard, rudnik sa starom tehnologijom i zastarjelom mehanizacijom, to je bila Ljubija uoi Drugog svjetskog rata. Pa ipak ta mala Ljubija u to vrijeme imala je mnogo toga to je ljudima trebalo: osnovnu kolu i veernju zanatsku kolu, Radniki dom u kojem je bilo kino za nijemi, a poslije i zvuni film, bolnicu (zvana "pitalj"), fudbalski klub Rudar, gimnastiko drutvo Sokol, kulturno-prosvjetna drutva, dvije itaonice, vatrogasno drutvo, rudarsku glazbu. Sindikalna organizacija rudnika Ljubija zapoela je sa radom 1921 godine. Pored ostalog sindikat je organizovao kasu za uzajamnu pomo i odravao razliita predavanja prosvjetnog karaktera. Jedan od predavaa bio je i doktor Mladen Stojanovi. Godine 1940 sindikalna organizacija je organizovala trajk ljubijskih rudara koji je trajao 37 dana, od 22.8 28.9 1940 godine. trajk se zavrio uspjeno. Preduzee "Jugoelik", u ijem sastavu je bio rudnik Ljubija, potpisalo je Kolektivni ugovor o poveanju rudarskih plata za 10% i plaanju prekovremenog rada, 50% do etiri sata, a 100% ako je prekovremeni rad trajao vie od etiri sata u danu. Za uspomenu na ovaj trajk u Ljubiji je 1960. godine postavljen memorijalni spomenik. Proizvodnja eljezne rude poslije Drugog svjetskog rata Okupacija Rudnika Ljubija u Drugom svjetskom ratu trajala je nepune etiri godine. U dva intervala Ljubija je bila slobodna teritorija: od 17. maja do 10. juna 1942. godine i od 15. oktobra do 20.aprila 1944. godine. U partizanskim akcijama u toku rata srueni su svi vaniji objekti i na taj nain onemoguena proizvodnja za potrebe okupatora. Unitena je iara za prevoz rude sa Kozina, pretovarni bunker rude, izbaena iz pogona kompresorska stanica i elektrina centrala, minirane lokomotive na etaama, zatrpan tunel kod Duboaja, sruen most na rijeci Sani kod egera itd. U toku rata okupator je uspio da proizvede i otpremi svega 777.551 tonu rude, a to je bio njegov jednogodinji plan. Ljubija je konano osloboena 7.9. 1944. godine i odmah je poela obnova poruenih pogona u novoj dravi Jugoslaviji. Obnova je uspjeno zavrena zahvaljujui znanju i entuzijazmu ljubijskih rudara koji su savladali brojne tekoe koje su se ogledale u nedostatku sredstava i opreme. Dana 20. februara 1946. godine optpremljeni su iz Rudnika Ljubija prvi vozovi eljezne rude u eljezare Sisak i Jesenice i tako je poeo novi ciklus proizvodnje. Iste godine vozovi sa rudom krenuli su i u ehoslovaku i Maarsku. Ubrzanim radom 1947. godine izgraena je pruga normalnog kolosjeka Ljubija-Breziani duine 16,5 kilometara i time je omoguen transport eljezne rude direktno iz Ljubije, a to je bilo veoma znaajno za veu i ekonominiju proizvodnju. Kapacitet Junih rudita proiren je 1952. godine otvaranjem radilita i putanjem u rad iare Gradina- Kozin, duine 2,2 kilometra sa automatskom vagom. U novembru 1953. godine organizovana je 6

proizvodnja na lokalitetu Nova Litica koji je povezan iarom Nova Litica- Kozin duine 1,7 kilometara. Dalji rast proizvodnje omoguen je prikljuivanjem Rudnika Ljubija u 1953. godini na 35 kV dalekovodnu mreu, ime je omoguena primjena elektrobagera veih kapaciteta. Poetkom 60-tih godina proizvodnja rude u Ljubiji bila je organizovana na etiri radilita, a odnos ruda: jalovina bio je vei od 1 : 2. Zbog toga je u 1964. i 1965. godini nabavljena nova rudarska mehanizacija.U proizvodnju su uvedene osnovne utovarne jedinice: elektrobageri 2,5 m i utovarivai 1,9 i 2,5 m. Transportne jedinice bile su teki kamioni-demperi, nosivosti 24-27 tona. Na buenju su primjenjivane samohodne udarno- rotacione builice 90 mm i buldozeri gusjeniari od 300 KS. Za kamionski transport sagraeni su odgovarajui putevi, a povrinski kopovi povezani su asfaltiranim svoznicama sa platoima na kojima su sagraena postrojenja za pripremu rude. Na formiranim etaama visine 10 m vrena su masovna buenja i miniranja. Godine 1967. otvoren je Rudnik "Tomaica". U Rudniku "Tomaica" koritena je rudarska mehanizacija istih performansi kao i nova oprema u Rudniku "Ljubija". Od 1967. godine preduzee ima naziv Rudnici eljezne rude "Ljubija Prijedor, jer u njegovom sastavu radi vie rudnika. Od 1974. godine rotaciono buenje je postalo dominatno u oba rudnika. Prelaskom povrinskih kopova iz brdskog u brdsko-dubinski, ili dubinski tip, postala je sastavni dio tehnologije eksploatacije odbrana kopova od povrinskih i podzemnih voda. Zbog porasta ukupne mase za otkopavanje, poveanog odnosa ruda : jalovina i zbog poveanja tansportnih duina i visina podizanja masa, godine 1974. nabavljene su vee i produktivnije rudarske jedinice. U pogon su puteni bageri EKG- 4,6 B, kaike 4,6 m ,demperi Wabko, nosivosti 68 tona, utovarivai Katerpilar, kaike 3,6 m, utovarivai "Katerpilar", kaike 7,6 kubnih metara i grederi G-16. Ovom tehnologijom osposobljeni su kopovi za proizvodnju 5 10 miliona tona mase godinje. U Rudniku Omarska koji je otvoren 1985. godine instalisana je u to vrijeme najsavremenija svjetska tehnologija za ovu vrstu proizvodnje. Kontinuiranim sistemom: rotorni bager-traka-odlaga ( BTO) eksploatirana jalovina. Bageri EKG 5m i demperi Kat 777, nosivosti 70 tona u ovom Rudniku rade na vrstoj jalovini i rudi. Uvedena je pokretna drobilica kapaciteta 100 tona/sat u povrinski kop. Ruda se transportuje gumenim transporterima do 2,5 km udaljenih postrojenja gravitaciono-magnetne separacije.Sastavni dio tehnologije leita "Omarska" je zatita od povrinskih i podzemnih voda. Radna organizacija Rudnici eljezne rude "Ljubija" imala je 1986. godine, kada je obiljeena 70ta godinjica preduzea, 14 osnovnih organizacioja udruenog rada i jednu radnu zajednicu i to: "Centralna rudita", "Istona rudita", Rudnik "Omarska", "Remont i odravanje strojeva i postrojenja", "Rudarsko-graevinski radovi", "Istrani radovi", "Autoservis", "Drutvena ishrana", "Tehnika kontrola", "Zajedniki poslovi", "Feroks", "Unametal", "Istraivanje i projektovanje", "Komercijalni poslovi" i "Zajednike strune slube". Rudnici Ljubija su te godine bili osnivai dvije radne organizacije u osnivanju i to: "Tomeks" i "Fadis". Osnovnu djelatnost Rudnika eljezne rude"Ljubija" krajem 80-tih godina prolog vijeka je inila proizvodnja sedam asortimana eljeznih ruda i to: prana krupna visokopena i sitna aglolimonitna ruda koje su proizvodili "Centralna rudita" i Rudnik "Omarska", sideritna i bazina aglo ruda koje su proizvodila "Centralna rudita", te osuena krupna visokopena i sitna aglo limonitna ruda koje su proizvodila "Istona rudita". U okviru ostalih djelatnosti znaajno mjesto su imale usluge koje su bile neposredno vezane za osnovnu djelatnost. Pored ovoga u preduzeu je postojala proizvodnja nemetala, pigmenata, djelatnost rudarsko-graevinskih i metalno-montaerskih radova. Maksimalna proizvodnja u Rudnicima "Ljubija" dostignuta je u 1988. godini i to: rovna ruda 4.198.273 tona robna ruda 3.552.660 tona raskrivka jalovine 13.768.768 tona

U sastavu preduzea radila su tri rudnika (Ljubija, Tomaica i Omarska), pratee djelatnosti u funkciji osnovne proizvodnje i vei broj drugih djelatnosti koje su primane u sastav Rudnika, ili graene sa odgovarajuim poslovnim partnerima u namjeri da se iskoristi postojea infrastruktura koja vie nije (ili nee biti) potrebna za rad preduzea. Izgraene su i putene u rad slijedee fabrike: Protektirnica demperskih i autoguma sa "Borovom", Tvornica prirodnih eljeznih oksida (FEROKS) u Tomaici sa "Kromosom" iz Zagreba, Fabrika dijelova i sklopova za alatne maine ("FADIS") u Ljubiji sa "Potisjem" iz Ade, Fabrika mjernih instrumenata (FAMI) u Ljubiji sa "Rudi ajevecom" iz Banje Luke, Tvornica za spajanje metala eksplozijom (TOMEKS) u Ljubiji sa "Litostrojem" iz Ljubljane, Pogon za izradu enskog rublja "Sana" u Donjoj Ljubiji sa Tvornicom "Sana" iz Novog Grada (Bosanski Novi). U sastavu RO RR "Ljubija" su bili: Rudnik krenjaka "Drenovaa", Rudnik gline u Crnoj Dolini, Preduzee "Unametal", Novi Grad, Hotel"Kozara" na Kozari, Restoran "Ribar" u Prijedoru. Rudnici Ljubija bili su tada rudarski gigant, osnova razvoja privrede prijedorske komune i ire regije, glavni snabdjeva eljeznom rudom svih eljezara bive Jugoslavije, a prvenstveno RMK "Zenica", u ijem sastavu je preduzee poslovalo. Bile su to, i pored toga to je privreda cijele drave bila nestabilna, godine najveeg uspona ljubijskog rudarstva. Na zavidnom nivou bili su stambena izgradnja, standard, obrazovanje, sport, kultura, informisanje i druge djelatnosti. Zbog rata na prostorima BiH proizvodnja je prekinuta 1992. godine. Rat je zavren 1995. godine, a proizvodnja je u pokrenuta 1999. godine u Rudniku "Tomaica" i to u veoma skromnim koliinama u odnosu na postojee kapacitete. Od 1999. do 2001. godine proizvedeno je i otpremljeno eljezari "Smederevo" ukupno 438.771 tona rude. Godine 2001. prestala je proizvodnja za eljezaru "Smederevo". Godine 2004. poela je kontinirana proizvodnja i otprema koncentrata eljeznih ruda iz Rudnika "Omarska" u eljezare Kompanije "Mittal" u okviru novog preduzea koje je osnovano sa Kompanijom "Mittal" pod nazivom "Novi rudnici Ljubija", a od 2006. godine ovo zajedniko preduzee ima naziv "Mittal Rudnici "Prijedor. Rudnik"Tomaica" i Rudnik"Ljubija" nisu u funkciji jer su za njihovo pokretanje takoe potrebni strateki partneri. Drutvena ishrana Prva radnika menza u Rudniku Ljubija formirana je 1947. godine, a sve do tada radnici su donosili hranu od svojih kua. Prve menze bile su "Brdo" za ishranu radnika pogona Brdo i "Ravan" u Ljubiji za ishranu radnika Strojne, Vanjskog prometa, direkcije i drugih djelatnosti. Uz povoljne cijene i neznatno novano uee radnici su dobijali blokove za ishranu. U toku 1947. godine otvoren je internat za smjetaj i ishranu uenika u privredi ( prestao sa radom 1953. godine), a 1950. godine hotel "Prvi maj" u Ljubiji, koji je sluio za smjetaj i ishranu radnika i gostiju. U tom periodu u Baltinim Barama osnovana je Rudnika ekonomija za uzgoj povra, peradi i stoke namijenjene za ishranu radnika. Samostalna djelatnost ovih restorana poela je 1959. godine, a Ekonomska jedinica pod nazivom "Drutvena ishrana" postojala je od 1961. godine. U periodu do 1974. godine Drutvena ishrana je raspolagala sa restoranima "Brdo", "Kozin", "Litica" i "Ravan". Godine 1961. otvoren je restoran "Gradina", godine 1965. restoran "Tomaica" i 1971. godine restoran "Prijedor". Sa gaenjem proizvodnje na kopovima prestajali su sa radom i restorani , a novi otvarani na novim pogonima. Godine 1986. Drutvena ishrana je u svom sastavu imala u Prijedoru slijedee objekte: Restoran "Direkcija", Restoran "Centralna radiona", Restoran "Prijedor" ( Restoran "Samoposluga", "Klasina sala", "Crvena sala") i Restoran "Ribar". U Tomaici je radio Restoran "Tomaica", u Omarskoj Restoran "Omaraska" (restorani "Separacija" i "Kop"). Na planini Kozari ljubijski rudari su imali Hotel "Kozara", B kategorije, Restoran "Bijele vode", Sportsko-rekreacioni centar "Benkovac" i Skijaki centar "Mrakovica". U restoranima Drutvene ishrane nudila se najsavremenija ishrana. Za koritenje toplih obroka radnici su dobijali bonove uz uee 15% od vrijednosti obroka, a radnici u treoj smjeni imali su topli obrok besplatn Prevoz radnika i roba Do Drugog svjetskog rata u Rudniku "Ljubija" nije postojalo ni jedno motorno vozilo i svi transporti odvijali su se industriskom eljeznicom i konjskim zapregama. Po osnovi ratne reparacije poslije rata je dobijeno nekoliko kamiona i putnikih vozila, marke "koda", "Dems", "evrolet", 8

"tajer", "Krajsler", "HORH"... Prvi prevoz radnika na radilite organizovan je 1955. godine kamionima FAP na kojima su postavljene klupe, a kamioni zatieni ceradom. Prvi autobus nabavljen je 1951. godine. Bio je to autobus marke TAM sa 22+4 sjedita i sluio je za prevoz na sportska takmienja i izlete. Autobusi prigradske izvedbe za prevoz radnika nabavljeni su 1956. godine ( 2 autobusa FAPIKARUS) i 1957. godine (2 autobusa FAP- 14.OKTOMBRI). Godine 1957 poeo je organizovan i redovan prevoz radnika iz pravca Ljubija-Miska Glava i Ljubija-Stara Rijeka. Sve do 1960. godine prevoz na relaciji Ljubija-Prijedor odvijao se, prvo, uskotranom prugom do 1949. godine, a potom prugom normalnog kolosijeka, da bi 1960. godine bio organizovan prevoz autobusima Rudnika "Ljubija". Uporedo sa poveanjem voznog parka ukazala se potreba za njegovo odravanje. Godine 1947 formirana je u Ljubiji radiona za odravanje vozila, a djelatnost prevoza putnika i robe te godine je organizovana kao ekonomska jedinica "Autoservis". Otvaranjem rudnika u Tomaici organizovan je prevoz radnika za Tomaicu. Ekonomsko-finansijski pokazatelji poslovanja Rudnika "Ljubija" Ekonomsko-finansijski rezultati poslovanja Rudnika eljeznih ruda "Ljubija" u pojedinim periodima zavisili su od nivoa i dinamike rasta proizvodnje, geolokih uslova izraenih kroz odnose rude i jalovine, vrste, granulometrijskog sastava i kvaliteta rude u leitu, hidrolokih prilika i slino, te od poloaja u primarnoj raspodjeli, koji su odraavali relativne odnose u promjenama cijena. Period rada Rudnika od 1965 do 1985. godine bio je karakteristian po visokoj stopi inflacije, pa je uee utroenih sredstava u ukupnom prihodu bilo u stalnom porastu, dok je uee dohotka i naroito ostatka dohotka stalno opadalo. Visoke stope rasta i uea dohotka u ukupnom prihodu u periodu djelovanja izraenih dispariteta cijena i plasmana limitiranog nivoa proizvodnje, te smanjenog koritenja instalisanih kapaciteta, ostvarivani su najveim dijelom smanjivanjem obima otkopavanja jalovineraskrivke. Posljedice izrazito niskog raskrivanja rudita nisu sanirane sve do prestanka rada Rudnika zbog ratnih dejstava. Ocjenjuje se da je nedostajala skoro cijela jednogodinja koliina jalovine. Poslije privredne reforme 1965. godine i donoenja Zakona o udruenom radu, ekonomskorazvojna pozicija proizvoaa mineralnih sirovina stalno se pogoravala. Do 1970. godine u isti dohodak se izdvajalo i do 90% dohotka, poto je optereenje dohotka ugovorenim i zakonskim obavezama bilo relativno malo. U narednim godinama ova optereenja su bila sve vea. Amortizacija i ostatak istog dohotka u ukupnom prihodu takoe su se stalno se smanjivali to se moe vidjeti iz slijedee tabele: Tabela e biti dopunjena
ELEMENTI Ukupan prihod (%) Utroena sredstva (%) Amortizacija (%) Dohodak (%) Lini dohoci (%) Ostatak istog dohotka (%) 1965. godina 100,0 37,8 6,6 55,6 26,7 24,2 1970. godina 100,0 51,2 13,0 35,8 24,9 7,4 1975. godina 100,0 58,7 14,0 27,3 16,2 5,2 1980. godina 100,0 48,9 11,2 39,9 24,7 4,4 1985. godina 100,0 65,3 10,1 24,6 14,2 4,8

Kadrovska struktura Rudnika "Ljubija" Radnu snagu koja je radila na otvaranju Rudnika 1916. godine predstavljali su ratni zarobljenici. Ostalu radnu snagu sainjavali su seljaci, potomci rudara iz starih majdana, koji su radili kao fizika radna snaga. Zanatlije, strojari i inovnici bili su strunjaci iz zemalja Austro-ugarske monarhije. U vrijeme ekonomske krize, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, radilo se 7-15 dana mjeseno na odravanju radilita, a imuniji seljaci su bili privremeno otputeni.

Intenziviranjem proizvodnje 1936. godine ukupan broj zaposlenih je iznosio 1080, od ega u Prometu "Brdo" 590, u Strojnom prometu 115, Vanjskom prometu 141, eljeznici 116, na pretovaru rude u Prijedoru 90 i direkciji 28 zaposlenih. U jesen 1938. godine Rudnik Ljubija, po ulasku u akcionarsko drutvo Jugoslovenski elik, ima 1.211 radnika i oko 70 slubenika. Poetkom 1945. godine radilo je ukupno 211, sredinom 1945. godine 289, a na kraju 1945. godine 513 radnika. U periodu od 1946. do 1966.godine broj zaposlenih znatno je povean. Znaajno je popravljenja i kadrovska struktura zaposlenih, jer je savremena tehnologija zahtjevala strune ljude. Uporeujui rezultate iz 1976. godine sa pokazateljima iz 1939.godine, kada je proizvodnja bila iskljuivo runa, proizvodnja rude je poveana 2,5 puta, broj radnika je povean za 3, a slubenika oko 7 puta. Kvalifikaciona struktura zaposlenih je tokom cjelokupnog rada Rudnika konstantno poveavana, to se moe vidjet iiz slijedeeg pregleda: Godina 1936. 1946. 1956. 1966. 1976 1985. 1986 1991 2001 2006 VS V SS NS VK KV PK NK Ukupno 1080 1164 1976 2357 3140 5100 5288 4360 1324 10

58 137 274 295 295 71 4

29 65 182 190 153 44 1

197 395 939 973 965 356 4

119 97 117 113 79

338 647 829 843 646 224 1

704 1043 1835 1881 1577 440

298 390 263 269 151 31

614 366 661 724 494 158

Standard radnika Stanovi. Zakljuno sa 1985. godinom, Rudnici eljezne rude "Ljubija" izgradili su 1.207 stanova, 5 porodinih kua, 32 garsonjere, jednu zgradu za smjetaj samaca sa 94 kreveta i hotel "Prvi maj" u Ljubiji sa 75 kreveta. Stambene zgrade su izgraene u Ljubiji, Omarskoj, Tomaici, Sanskom Mostu i Prijedoru. Kreditirana je izgradnja 993 individualna stambena objekta, a u izgradnji je bilo jo 200 stanova u novom naselju na Peanima, kao i kompleks individualnih objekata u naselju Aerodrom u Prijedoru. Odmaralita. Poslije obnove Rudnika Ljubija nakon Drugog svjetskog rata poelo je organizovanje godinjih odmora radnika i lanova njihove ue porodice. Sindikalna organizacija slala je radnike na more u Srebrno, Gradac, Opatiju, a 1959. godine kupljen je objekat za odmaranje u Biogradu na moru, a zatim i u Rogakoj Slatini. Upuivanje u ova odmaralita poelo je 1960. godine, a dogradnjom i opremanjem njihov kapacitet je znatno povean. Rudnik Ljubija je bio vlasnik nekoliko soba u banji Krapinske Toplice i u Hotelu "Zenit" u Neumu, koji je bio vlasnitvo RMK "Zenica". Godine 1986, kada je obiljeavano 70 godina Rudnika Ljubija, odmaralo se u vlastitim odmaralitima 3.850 radnika i lanova ue porodice uz regresiranje i do 50% od cijene kotanja. Zdravstvena zatita radnika. Uvoenjem savremene tehnike i tehnologije ekploatacije sa ciljem maksimalnog koritenja kapaciteta posveena je posebna panja zdravstvenoj zatiti radnika i spreavanju profesionalnih oboljenja ka0 to su pulmologija, konioze i drugo. Rudnici eljezne rude "Ljubija" osnovali su medicinu rada i godine----------izgradili savremeni objekat u Ljubiji sa potrebnom opremom. U poetku bila su zaposlena dva ljekara, specijalista medicine rada. Vremenom ova institucija je zapoljavala preko 15 radnika ljekara, psihologa i medicinskog osdoblja. Godine 1985 ova sluba je dislocirana u Prijedor i bila u sastavu Rudnika do 1985. godine kada su organizaciono ukljueni, zajedno sa vrlo modernom zgradom i opremom, koja jje je izgraena u Priojedoru u Medicinski centar "Dr Mladen Stojanovi" Prijedor. 10

Sport i rekreacija Organizovana sportska aktivnost poela je u Ljubiji 23. maja 1928. godine kada je sindikalna organizacija (URS ) formirala fudbalski klub "Rudar". "Rudar" je prvu javnu utakmicu odigrao poetkom 1929. godine sa "Hajdukom" iz Prijedora i pobijedio sa 2:1. Na utakmice se u oblinja mjesta ilo pjeice, a u dalja zaprenim kolima. Godine 1936. igrane su ve utakmice sa uglednim fudbalskim klubovima kao to su bili "Borac" iz Banjaluke, "Slavija" i "Mladost" iz Prijedora, "Vele" iz Mostara i drugi. Ostae zabiljeeno da je prve dresove i fudbalsku opremu FK "Rudar" kupio doktor Mladen Stojanovi, koji je pomagao i u plaanju trokova putovanja. Prva fudbalska utakmica poslije Drugog svjetskog rata odigrana je na starom igralitu 1945. godine. Godine 1947. fudbalski klub Rudar se poeo takmiiti na zvaninim fudbalskim takmienjima i neprekidno napredovao od podsaveznih, preko zonskih i republikih do saveznih nogometnih liga. U Ljubiji je izgraen savremeni stadion i stvoreni su uslovi za razvoj irih sadraja fizike kulture. U svojoj istoriji FK "Rudar" je dva puta bio pred vratima Prve Savezne fudbalske lige Jugoslavije, te imao zapaene uspjehe u Fudbalskom kupu Jugoslavije. Danas se ovaj klub takmii u Prvoj ligi Republike Srpske i ima naziv FK "Rudar Prijedor". Prije Drugogog svjetskog rata u Ljubiji je bila aktivna i gimnastika organizacija Sokol koja je upranjavala vjebe i prireivala sletove. Gimnastiko drutvo je obnovljeno 1948. godine, a etiri godine kasnije, 1952. godine, formirano je Drutvo za tjelesno vaspitanje Partizan koje je imalo sekcije za gimnastiku, stoni tenis, odbojku, koarku i rukomet. Drutvo Partizan imalo je svoju zgradu, opremljenu namjenski za raznovrsnu sportsku djelatnost. U Ljubiji je izgraena i trim staza. Godine 1974. osnovano je Sporsko drutvo "Rudar" u iji sastav su uli: Fudbalski, rukometni, kuglaki, stonoteniski, ahovski i karate klub. Rukometni sport u Ljubiji je poeo u jesen 1953. godine. Prvi lanovi kluba su bili srednjokolci, veinom uenici Gimnazije u Prijedoru. Rukomotni klub se uspjeno takmiio u rukometnim ligama, a poslije je formiran i uspjeno nastupao i enski rukometni klub. Kuglaki sport je spadao meu najrazvijenije i najmasovnije sportske aktivnosti meu ljubijskim rudarima. Kuglanje se poelo razvijati 1964. godine izgradnjom kuglane u Ljubiji. Klub je postigao zapaene rezultate u ekipnim i pojedinanim takmienjima. Godine 1981 rekonstruisana je kuglana u Ljubiji i ugraena automatska oprema. Godine 1984. u sklopu hotela "Prijedor" putena je u rad automatska kuglana, namijenjena i za meunarodna takmienja, u kojoj su se takoe takmiili ljubijski kuglai. Stonoteniski klub Rudar se takmiio u niim ligama, da bi izborio svoje mjesto u Republikoj stono-teniskoj ligi, grupa "Zapad". ahovska igra je u Ljubiji imala puni procvat izmeu 1950. i 1960. godine U okviru dvije ahovske sekcije igralo je vie od 600 igraa. Meu brojnim ahovskim gostima U Ljubiji su gostovali Svetozar Gligori i Robert Bobi Fier. ahovski klub se poslije uspjeno takmiio u Republikoj ahovskoj ligi. Zapaene uspjehe postizao je i Karate klub Rudar, osnovan 1974. godine. Klub se takmiio u Republikoj karate ligi Bosne i Hercegovine. Radnike sportske igre su bile najmasovnija radnika sportska aktivnost. Ove igre organizovane su na nivoima od Radne organizacije do Kombinata RMK Zenica i granskih takmienja rudara, metalurga i metalaca bive Jugoslavije. Svi zaposleni u Rudnicima eljezne rude Ljubija imali su mogunost da se besplatno bave sporskom rekreacijom po svom izboru uz struni nadzor trenera i sporskih strunjaka.

11

Kultura, obrazovanje i udruenja. Istovremeno sa izgradnjom zgrade osnovne kole, 1928. godine, u Ljubiji je organizovan i prvi Rdniki univerzitet. Predavanja u okviru ovog univerziteta bila su povremena, dok je itaonica dobijala tampu preko raznih veza, uglavnom sa zakanjenjem. Ovaj univerzitet je radio svega tri godine.Poslije deset godina njegov rad je obnovljen i trajao je sve do poetka Drugog svjetskog rata. Godine 1932 u Ljubiji je izgraen Radniki dom u kojem se odvijala kulturna i prosvjetna aktivnost. U Radniki dom je prenesena i prva ljubijska kinoaparatura za nijemi film iz 1927. godine. Godine 1934 u Ljubiji je osnovana Limena glazba. Inicijativa za osnivanje limene glazbe potekla je od Sindikalne organizacije i Vatrogasnog odjeljenja. Svoj prvi javni nastup ova glazba imala je 1. maja 1935. godine. U vrijeme Drugog svjetskog rata limena glazba je prekinula djelatnost i obnovila je poslije osloboenja u okviru Radnikog kulturno-umjetnikog drutva "Grme", koje je formirano 1945. godine. RKUD Grme je u okviru svojih sekcija njegovao horsku, muziku, folklornu, dramsku i recitatorsku djelatnost. U Donjoj Ljubiji je od 1952. godine radio KUD "Kozara", iji su lanovi bili takoe rudari Ljubije. Na osnovu tadanjeg rudarskog zakona godine 1923. u Rudniku je formirana tzv. eta za spasavanje, a u okviru nje i Odjeljenje protiv poara. Ovo odjeljenje je raspolagalo sa svaga jednom voznom pumpom za konjsku zapregu, marke "Knaus", te nekoliko kanti za lanani sistem gaenja poara i neto tzv. ruilakog alata. Iz ovog odjeljenja se razvilo Vatrogasno drutvo. Izgradnjom Vatrogasnog doma 1953. godine Vatrogasno drutvo u Ljubiji je izraslo u savremenu, dobro opremljenu i efikasnu vatrogasnu organizaciju. Godine 1953. obnovljen je rad Radnikog univerziteta u okviru kojeg je djelovala katedra za za opte osnovno obrazovanje, debatni klub, a tri godine kasnije, 1956. godine, osnovana je Optinska narodna biblioteka sa oko 2000 knjiga. Godine 1963. rudari su dobili novi moderno koncipiran Radniki dom koji je postao jo moderniji poslije rekonstrukcije 1981. godine. Bio je to jedan od najmodernijih vienamjenskih objekata za kulturu u bivoj Jugoslaviji. Radniki dom je funkcionisao kao ustanova i imao Programski savjet koji je realizovao razliite kulturne sadraje: pozorine predstave, koncerte svih vrsta muzike, likovne izlobe, filmske predstave. Izvoai programa su bili amateri i eminentni kulturni stvaraoci iz Jugoslavije i inostranstva. U prostorijama Radnikog doma bila je stalna postavka Rudarskog muzeja Rudnika Ljubija. Godine 1960 formiran je Centar za struno osposobljavanje radnika. Centar je imao 3 slubenika i organ upravljanja. Ovaj Centar je poslije dobio naziv Centar za obrazovanje kadrova i pored obrazovanja, prekvalifikacija i strunog usavravanja, radio je na planskom kolovanju kadrova svih profila do najvieg naunog obrazovanja. Godine 1985. je evidentirano da je u ovom Centru kroz razne vidove obrazovanja i strunog usavravanja prolo 38.260 polaznika-radnika. Evidentirano je 620 stipendista na fakultetima i viim kolama koji su diplomirali do 1985. godine, te 1244 uenika srednjih kola i kola uenika u privredi. Rudnik Ljubija bio je sponzor sportskih i kulturnih manifestacija, meu njima i sponzor nagrade Skender Kulenovi koja je dodjeljivana u okviru"Knjievnih susreta na Kozari". Kao preduzee koje je imalo izuzetne doprinose i uspjehe u oblasti kulture Rudnici Ljubija su imali predstavnika u iriju za dodjelu nagrade i bili jedan od organizatora "Knjievnih susreta na Kozari". Ovu nagradu su dobili knjievnici Branko opi, Rodoljub olakovi, Jure Katelan, Mihajlo Lali, Miko Kranjec, Vasko Popa, Mladen Oljaa, Blao Koneski, Danilo Ki, Ranko Marinkovi, Dervi Sui, Duan Kosti i Jara Ribnikar. Uz povelju i novanu nagradu svi laureati su dobili statuu "Ljubijski rudar" i bili gosti rudara na kopovima i u direkciji Rudnika. Drutvo ininjera i tehniara (DiT), kao drutveno-struna organizacija, organizovano je u Rudniku Ljubija prije Drugog svjetskog rata. Poslije rata rad Drutva je obnovljen, broj lanova stalno se poveavao,a metod i sadraj rada unapreivan i obogaivan. DIT je bio organizovan u vie sekcija ukljuujui sve struke, a lanovi su imali znaajnog uea u pripremama programa perspektivnog razvoja Rudnika. To je naroito dolo do izraaja u periodu 1960-1965. godine u vrijeme kada je pripremana i izvrena rekonstrukcija Rudnika, kasnije kada su putena u rad postrojenja za obogaivanje i pripremu rude i otvarani novi rudnici. Izmeu ostalog DIT je organizovao kongrese, simpozijume i konferencije ininjera i tehniara, naune i strune skupove, izlobe, javne rasprave i dr. Godine 1970. pokrenuto je izdavanje asopisa Bilten o unapreenju proizvodnje. DIT je podsticao inovatostvo, 12

racionalizatorstvo i pronalazatvio organizovanjem strunog Aktiva inovatora, racionalizatora i pronalazaa i materijalnim stimulisanjem tog vida stvaralatva. Uz Dan ininjera i tehniara organizovane su strune manifestacije i tradicionano Vee inenjera i tehniara. U 1980. godini DIT RR Ljubija je proglaen za najbolje drutvo ininjera i tehniara u bivoj Jugoslaviji. Udruenje dobrovoljnih davalaca krvi. Rudnika "Ljubija osnovano je 1966. godine. Od 50 lanova u poetku, kroz Udruenje je registrovano do 1986. godine preko 800 lanova, od ega aktivnih ( koji svake godine daruju 1-3 puta krv) 420, ili svaki esti zaposleni radnik je bio dobrovoljni davalac krvi. U tom periodu prikupljeno je 8.464 flaice krvi. Udruenje je imalo aktive po organizacionim cjelinama procesa rada preduzea. Rad Udruenja je nastavljen sve do danas i nije prekidan ak i u ratnom periodu. Udruenje dobrovoljnih davalaca krvi sada djeluje u D.O.O. "Mittl Rudnici Prijedor" i ima 140 lanova.

UKUPNA PROIZVODNJA U vremenu od 1916. godine do 1991. godine Rudnici eljezne rude Ljubija su proizveli i prodali eljezarama 73. 614.273 tone eljezne rude po dinamici i u koliinama koje se mogu vidjeti iz tabelarnog pregleda: PROIZVODNJA I OTPREMA RUDE PO ELJEZARAMA ZA PERIOD 1916.- 2001. GODINE PROIZVODNJA ELJEZARA IZVOZ JESENICE OSTALI SISAK ZENICA SMEDEREVO VARE TORE ILIJA SKOPLJE NIKI UKUPNO: (1916.1992)
Smederevo otprema Smederevo otprema
Smederevo proizvodnja i otprema

GODINA Poetak otpreme 1916. 1923. 1946. 1947. 1951. 1969. 1969. 1969. 1970. 1986. 1983. 1999. 2000. 2001.

LJUBIJA od 1916. god. 7.228.688 8.846.261 1.083.559 8.825.009 14.140.669 2.835.338 789.101 288.001 606.732 44.643.358 44.643.358

I OTPREMA I OTPREMA RUDNICI TOMAICA OMARSKA UKUPNO od 1967. god od 1985. god. 173.000 7.401.688 532.531 88.651 9.467.443 1.350 995 1.085.864 911.151. 1.219.031 10.955.191 14.189.617 4.844.784 33.175.070 3.985.176 1378.901 8.199.415 93.640 567.097 1.449.838 3.075 2.509 293.585 188.539 271.670 1.066.941 80.343 80.343 124 124 19.905.079 32.211 130.720 275.840 20.343.850 8.627.065 8.627.065 73.175.502 32.211 130.720 275.840 73.614.273

SVEGA(19162001)

Sl. Broj /12.12.04/ utovar u vagone Doprinos lokalnoj i drutvenoj zajednici Tokom svog postojanja Rudnici "Ljubija" su uvijek bili okosnica razvoja lokalne sredine i ire i pruali pomo u razvoju privrede optine i regiona. 13

U periodu od 1970 do, pa do1992. godine uee Rudnika "Ljubija" u relevantnim pokazateljima Optine Prijedor iznosilo je: 32% drutvenog proizvoda, 35% u materijalnim i nematerijalnim ulaganjima, 30% u ukupnom broju zaposlenih na podruju Optine. DIREKTORI RUDNIKA U proteklih 90 godina, od otvaranja Rudnika 1916. godine do danas preduzeem Rudnik "Ljubija" i Rudnici eljezne rude "Ljubija" rukovodilo 28 direktora, neki u vie mandata. U razliitim vremenima i razliitim uslovima rada uloga i znaaj dunosti direktora bili su razliiti, od naredbodavne funkcije do funkcije koordinatora i izvrnog organa u sistemu radnikog samoupravljanja. Imena i vrijeme slubovanja u funkciji direktora preduzea bili su kako slijedi: 1.Granik in. 1916-1918. 2.Gostia in. 1918-1919. 3.Tibolt in. 1919-1920. 4.Aleksijevi in. 1920-1921 5.Gephard in. 1921-1922. 6.Kralj in. 1921-1930 7.Kuan in. 1930-1932 8.inkovec in. 1932-1936. 9.uek in. 1936-1938. 10.Jokanovi in. 1938-1941. 11.Franji in. 1941-1942. 12.Kukar in. 1942-1943. 13.Vileni in. 1943-1944. 14.Sanadlj in. 1944-1949. 15.Graoni 1949-1951. 16. Polovina 1951-1952 . 17.Viki 1952-1952. 18. Jovii 1952-1954 19. Kohari in. 1954-1960. 20. Bokovi in. 1960-1963. 21. Nikola Kotle 1963-1969. 22. Predrag Zelenika in. 1969-1974. 23. Milan Malbai dipl.in 1974-1978. 24. Slavko Banovi dipl.pol. 1978-1982. 25. Milan Malbai dipl.in.in. 1982-1987. 26. Slavko Banovi dipl.pol.1988-1990. 27. Ostoja Marjanovi dipl.in. 1990-1997. 28. Drao Stojani dipl.in. 1997-1997. 29. Dr Ranko Cviji dipl in. 1997-2004. 30. Boo Grbi dipl.in. 2004-2005. 31. Stanko Vujkovi dipl.in. 2005-2006. 32. Boo Grbi dipl.in. 2006.

14