1

Haruki Murakami

O emu govorim kada govorim o tranju

Hashiru Koto Ni Tsuite Kataru Toki Ni Boku No Kataru Koto 2007.

PREDGOVOR

PATNJA JE STVAR IZBORA

Postoji mudra izreka koja otprilike ovako glasi: pravi gospodin nikada ne govori o eni s kojom je prekinuo ili o tome koliki je porez platio. Zapravo, ovo je obina izmiljotina. Upravo sam je izmislio. Ispriavam se! Da takva izreka doista postoji, vjerujem da bi u njoj postojao i jedan preutan uvjet: pravi gospodin nikada ne bi smio iznositi detalje o tome to sve ini da bi bio zdrav. Jer, pravi gospodin ne hvali se onim to poduzima da bi bio dobra zdravlja. Barem ja tako gledam na to. Kao to svi znamo, ja nisam gospodin, pa se moda ne bih trebao brinuti, ali prilino sam neodluan po pitanju pisanja ove knjige. Moda vas se ove moje rijei mogu dojmiti kao izvrdavanje, ali ovo je knjiga o tranju, a ne rasprava o dobrom zdravlju. Nemam namjeru davati savjete tipa: "E pa gospodo, trite svakodnevno da biste bili zdravi!" Ovo je naime knjiga u kojoj sam sakupio svoje misli o tome to je tijekom desetljea tranje znailo za mene kao pojedinca. Takoer, ovo je knjiga u kojoj se bavim raznim temama i o njima glasno razmiljam. Somerset Maugham jednom je napisao da se u svakom brijanju krije filozofija. Sasvim se slaem. Koliko god se prozainim mogao initi neki postupak, dovoljno dugo ga ponavljajte i postat e kontemplativan, ak meditativan in. Kao piscu a potom i kao trkau, ne ini mi se da me pisanje i objavljivanje knjige o vlastitim razmiljanjima o tranju odve skree s uobiajenog ivotnog puta. Vjerojatno sam odve savjesna i marljiva osoba, ali ne mogu se prihvatiti bilo ega a da ne zapiem misli o tome. Zato sam morao zaposliti ruke i zap isati ove rijei. Inae, nikad ne bih spoznao to mi sve tranje znai. Jednom zgodom leao sam u hotelskoj sobi u Parizu i itao International Herald Tribune, kad sam naiao na zanimljiv lanak o maratonu. U njega je bilo uvrteno i nekoliko razgovora s poznatim maratoncima, i svakog od njih pitali su kakvom se osobitom magijskom izrekom slue da bi za vrijeme utrke bili neprekidno nadahnuti. Zanimljivo pitanje, pomislio sam. Duboko su me se dojmile raznolike stvari o kojima su ti trkai razmiljali u utrci dugoj 42 km. To samo pokazuje koliko je svaki maraton naporno natjecanje. Ako si stalno ne ponavljate neki oblik magijske izreke, nema anse da uspijete. Jedan trka je govorio o magijskoj izreci kojoj gaje njegov stariji brat, takoer trka, nauio i koja ga proima jo otkad se poeo baviti tranjem. Evo te mantre: Bol je neminovna. Patnja je stvar izbora. Recimo da trite i ponete razmiljati: "Ovo me ba boli, ne mogu dulje izdrati." Ta vrsta boli neizbjean je dio stvarnosti, ali o tome moe li dulje izdrati ili ne, odluku donosi jedino trka. To u prilinoj mjeri saima najvanije znaajke tranja maratona. Prolo je desetak godina otkako mi je sinula ideja da napiem knjigu o tranju, ali godine su prolazile a ja sam u svojim razmiljanjima pokuavao pronai pravi pristup temi. No, nikad nisam sjeo za stol i poeo je pisati. Tranje je prilino iroka tema o kojoj bi se tota dalo pisati; shvatio sam da je jako teko odrediti o emu bih tono trebao pisati. Ipak, jednog sam trena odluio da jednostavno trebam iskreno zabiljeiti ono to mislim i osjeam o tranju i drati se vlastitog stila. Pomislio sam daje to jedini nain da se pomaknem s mrtve toke i tako sam u ljeto 2005. poeo pisati ovu knjigu, dio po dio, da bih je zavrio u kasnu jesen 2006. Osim to sam na nekoliko mjesta citirao pojedine reenice iz knjiga koje sam ve objavio, glavninu ove knjige ine moje misli i osjeaji iz stvarnog ivota. Primijetio sam jednu bitnu stvar: pisati iskreno o tranju i pisati iskreno o samom sebi za mene je gotovo jedno te isto. Stoga vjerujem da ovu knjigu treba itati kao uspomenu koja ponajvie pripovijeda o samom inu tranja. Premda nita iz ove knjige ne bih nazvao filozofiranjem, u njoj se ipak moe nai svojevrsno objanjenje onoga to bismo mogli nazvati naknadnim ivotnim lekcijama. One moda nisu od velike vanosti, ali predstavljaju osobna iskustva koja sam doivio nakon to sam poeo trati itavim svojim tijelom, pa sam tako otkrio da je patnja stvar izbora. Ovo moda nisu lekcije koje se mogu primijeniti uopeno i to samo zato to ovdje piem o samome sebi, zapravo o osobi kakva jesam. Kolovoz 2007. 3

O EMU GOVORIM KADA GOVORIM O TRANJU

1.

5. kolovoza 2005. Otok Kauai, Havaji

TKO BI SE SMIJAO MICKU JAGGERU?

Nalazim se na otoku Kauaiju, na Havajima, danas je 5. kolovoza 2005. Dan je nevjerojatno vedar i sunan, na nebu nigdje ni najmanjeg oblaka. Kao da pojam oblaci uope ne postoji. Doao sam ovamo krajem srpnja i, kao i proli put, unajmio stan za itavu obitelj. Svakog jutra, jo dok je prohladno, sjedam za stol i piem o kojeemu. Ba kao i ovog trena: piem ovaj tekst o tranju, a mogu ga oblikovati kako me je volja. Ljeto je, pa je naravno vrlo vrue. Havajsko otoje poznato je po vjenom ljetu, ali s obzirom na to da pripada junoj hemisferi, vjerojatno ipak postoje etiri godinja doba, no vrlo slina. Ljeto je ipak neto toplije od zime. Proveo sam prilino vremena u Cambridgeu, Massachusetts, i u usporedbi s tim gradom -u kojem je ljeto sparno i zaguljivo uz brojne zgradurine od opeka i betona pa ovjek ima dojam da se zlopati - ovdje na Havajima ljeto je uistinu pravi raj. Ovdje nema potrebe za klimauredajima - dovoljno je ostaviti prozor otvoren i svje povjetarac ve blago hladi. Stanovnici Cambridgea redovito se iznenade kad uju da kolovoz provodim na Havajima. "Sto te to privlai da ljeto provede na tako vruem mjestu?" stalno me pitaju. Ali, oni zapravo ne znaju koliko je ovdje lijepo. Ne znaju da pasatni vjetrovi neprestano puu sa sjeveroistoka i ljeti hlade topli zrak. Ne znaju da se ovdje vodi veseo ivot, da moemo uivati u tumaranju, u itanju knjige u dubokom hladu kronje, ili, ako nam se prohtije, da se moemo okupati, kao to i inimo, u prvoj uvali koja nam se svidi. Otkako sam stigao na Havaje, svakog dana trim otprilike sat vremena, est dana u tjednu. Prola su dva i pol mjeseca otkako sam se vratio starom nainu ivota, a to znai da svakoga dana trim, osim ako se ne dogodi neto nepredvieno. Danas sam trao sat i deset minuta i za to vrijeme s walkmana sluao dva albuma grupe Lovin' Spoonful - Daydream i Hums of the Lovin' Spoonful - koje sam presnimio na mini CD plejer. Ovih dana moj cilj je poveati udaljenost koju prelazim, brzina kojom trim manje mi je vana. Sve dok mogu trati odreenu udaljenost, to je jedino do ega mi je stalo. Kadikad trim prilino brzo, ali ako poveam tempo i brzinu koraka, skratim vrijeme tranja; bit svega je da radost koju osjeam nakon svakog tranja potraje sve do idueg dana. Zapravo, to je ista vrsta smjernice koja mi je nuno potrebna kada piem roman. Svakog dana stanem tono na onom mjestu kad osjetim da mogu i dalje pisati. Kad tako postupim, idueg dana ono to piem ide mi sasvim glatko. ini mi se daje Ernest Hemingway pisao na slian nain. Da biste mogli nesmetano napredovati, morate odrati ritam. To je jedan od daleko najvanijih preduvjeta u dugoronim pothvatima. Kad odredite tempo, sve ostalo slijedi samo po sebi. Problem je znati to uiniti da se zamanjak vrti pri odreenoj brzini, a da biste dotle doli, potrebni su vam to vea koncentracija i snaga koje moete izvui iz sebe. Zakratko je kiilo dok sam trao, ali bila je to osvjeavajua kia koja mi je godila. Vjetar je dopuhao gust oblak s puine i slaba kia poela je padati, ali kao da se iznenada sjetila: "Oh, zaboravila sam da imam jo nekoliko stvari za obaviti!" prestalo je kiiti i uas se razvedrilo. Tada se sunce ponovno pojavilo, bespotedno eui. Ovdje je sasvim lako 4

razumjeti klimatske zakonitosti. Nema tu niega nejasnog ili dvojbenog, a jo manje metaforinog ili simbolinog. Trei svojom stazom proao sam pokraj nekoliko drugih trkaa, kako mukaraca tako i ena. Oni odluniji trali su doista brzo, kao da su im za petama pljakai. Nekoliko debljih umorno su dahtali poluzatvorenih oiju, snudeni kao da ih je netko drugi primorao na tranje. Izgledali su kao da su im lijenici prije tjedan dana priopili da boluju od dijabetesa i da se moraju poeti baviti raznim tjelovjebama. Ja sam izmeu prvih i drugih. Volim sluati grupu Lovin' Spoonful. Njihova glazba djeluje oputajue i nikad nije pretenciozna. Dok sluam tu smirujuu glazbu prisjeam se raznolikih uspomena iz ezdesetih godina. Premda niega osobito vanog. Kao da ele snimiti film o mojem ivotu ( od same pomisli na to najeim se), to bi bili kadrovi i scene koje bi izbacili pri montai filma. "Moemo i bez ovog kadra", montaer bi objasnio. "Nije lo, ali u njemu nema niega zanimljivog." Takve mi uspomene padaju na pamet - nebitne i sasvim jednostavne. Ali, meni su one znaajne i vrijedne. Dok se svaka od tih uspomena vrzma po mojoj glavi, siguran sam da se nesvjesno osmjehujem ili sam blago namrgoen. One moda i jesu sasvim obine, ali zbroj svih tih uspomena i sjeanja u konanici tvori: mene. Mene, sada i ovdje, na sjevernoj obali otoka Kauaija. Ponekad, dok razmiljam o ivotu, osjeam se poput komada naplavine koju su morski valovi izbacili na obalu. Dok trim, pasatni vjetrovi koji puu iz smjera svjetionika njiu grane eukaliptusa, a lie uti nad mojom glavom. U Cambridgeu, savezna drava Massachusetts, poeo sam ivjeti krajem svibnja ove godine, i tranje je otada jo jednom postalo okosnica moje svakodnevne navike. Sada ve trim sasvim ozbiljno. Kad kaem ozbiljno, hou rei ezdeset kilometara na tjedan. Drugim rijeima, deset kilometara est dana u tjednu. Bilo bi bolje kad bih trao svih sedam dana, ali moram uzeti u obzir dane kad pljuti kia, kao i one dane kad sam vrlo zauzet. Iskreno govorei, tu i tamo naie dan kad se osjeam odve umornim za tranje. Uzevi sve te imbenike u obzir, odbijam si jedan dan u tjednu. Dakle, trei 60 km na tjedan pretrim otprilike 250 km mjeseno, to je moje mjerilo za ozbiljno tranje. U lipnju sam se strogo drao tog plana, pretravi tono 250 km. U srpnju sam poveao udaljenost i pretrao gotovo 300 km. Otprilike sam pretrao 10 km svakog dana, ali ni jednog jedinog dana nisam odustao od tranja. Pri tome ne elim rei da sam ba svakog dana pretrao tono 10 km. Ako sam jednog dana pretrao 15 km, idueg sam pretrao samo 5 km. (Drei se odreenog tempa, uglavnom mogu pretrati 10 km za sat vremena.) Za mene je takav pristup ono to zovem ozbiljnim tranjem. Otkako sam stigao na Havaje, drim se tog ritma. Prolo je mnogo vremena kada sam mogao pretrati takve udaljenosti i pridravati se tako strogo odreenog rasporeda tranja. Postoji nekoliko razloga zbog kojih sam se, u odreenom dijelu ivota, bio prestao baviti ozbiljnim tranjem. Prije svega, s vremenom sam bio sve zaposleniji i ba svakog dana pronai sat slobodnog vremena bila je prava rijetkost. ak i kad sam bio mlai nisam osjeao da imam slobodnog vremena napretek, ali barem nisam imao toliko raznoraznih obveza kao to ih sada imam. Ne znam zato, ali to je ovjek stariji, to mu ostaje sve manje slobodnog vremena. Drugi je razlog to to sam s vremenom postao sve zainteresiraniji za sudjelovanje u triatlonu*, mnogo vie nego u maratonu. Dakako, triatlon kao sportska disciplina osim tranja ukljuuje i plivanje i vonju bicikla. Sto se tie samog tranja, ono mi ne predstavlja problem, ali da bih svladao i dvije druge discipline morao sam posvetiti gotovo jednako vrijeme za treniranje plivanja kao i za vonju bicikla. to se tie plivanja, morao sam poeti ispoetka kako bih postigao dobru formu, potom sam morao nauiti pravilnu tehniku vonje bicikla, i uvjebati odreene miie. Za sve to trebalo mi je prilino vremena i truda, a kao rezultat svega ostalo mi je manje vremena za tranje. Premda je, najvjerojatnije, glavni krivac za sve bilo to to sam se jednog trena jednostavno * triatlon - suvremeni sport koji se sastoji od uzastopnog natjecanja u plivanju, vonji biciklom i tranju (na stazama za plivanje od 400 m do 5 km, za bicikl od 20 do 180 km, tranje od 6 km do duine maratona). 5

umorio od svega. Poeo sam trati u jesen 1982. i otada trim ve gotovo dvadeset i tri godine. Za sve to vrijeme trao sam gotovo svakog dana, sudjelovao u barem jednom maratonu svake godine - dvadeset i tri maratona do danas - a trao sam i brojne utrke na velike udaljenosti. Utrke na duge staze odgovaraju mojoj linosti i od svih navika koje sam stekao tijekom ivota, moram priznati da mi je tranje na velike udaljenosti od kudikamo najvee pomoi i uistinu mi jako mnogo znai. To to se bez dueg prekida bavim tranjem vie od dva desetljea takoer mi je pomoglo da postanem snaniji, kako tjelesno tako i mentalno. Osnovni problem lei u tome to nisam pogodna osoba za ekipne sportove: jednostavno sam takav. Kad god zaigram nogomet ili bejzbol (zapravo, otkad sam postao punoljetan to se gotovo nijednom nije dogodilo), nikad se ne osjeam oputeno. Moda je to zbog toga to nemam brau, ali nikad se nisam mogao prilagoditi onim sportovima u kojima jedna ekipa igra protiv druge. Isto tako, nisam dobar ni u onim sportovima u kojima jedan igra igra protiv svoga suparnika, recimo tenis. Svia mi se igra kao stoje zidni tenis, ali ipak, kad doe do toga da moram igrati protiv nekoga, smeta mi sama bit nadmetanja i ne osjeam se dobro. A kad na red dodu borilake vjetine, ni sluajno nemojte raunati na mene. Nemojte me pogreno razumjeti - nije sasvim tono da me ne zanima nadmetanje. Iz nekog udnog razloga nikad mi nije bilo osobito stalo jesam li pobjednik ili pobjedeni. Taj moj osjeaj gotovo se ni u emu nije promijenio sve do danas. Uope nema veze o kojem podruju je rije - pobjeda nad drugim jednostavno ne djeluje stimulativno na mene. Mnogo vie me zanima da postignem cilj koji sam sebi postavio, zato tranje na velike udaljenos ti savreno odgovara mom nainu razmiljanja. Maratonci e razumjeti o emu govorim. Nama uope nije vano jesmo li pobijedili jedan drugoga. Dakako, trkai svjetske klase ele nadmaiti svoje najljue protivnike, ali za mene, prosjenog, svakodnevnog trkaa, osobno suparnitvo nije ono najvanije. Siguran sam da postoje i oni trkai koje elja da budu bolji od odreenog suparnika samo jo vie potie i stimulira. Ali to ako njihov suparnik, iz bilo kojeg razloga, odustane od nadmetanja i povue se? Hoe li njihova motivacija za tranje nestati, hoe li se barem smanjiti, pa e tako i sami izgubiti razlog da nastave trati? One obine, svakodnevne trkae motivira veinom neki osobni cilj, vie od bilo ega drugoga. Recimo, odreeno vrijeme koje ele utroiti trei. Sve dok tako moe protratiti odreeno vrijeme, trka e se osjeati zadovoljno, ali ako je kojim sluajem sprijeen, nee biti zadovoljan. ak i ako ne uspije postii odreeno vrijeme kojemu se nadao, sve dok osjea odreeno zadovoljstvo stoje dao sve od sebe - a mogue je da e tijekom tog procesa otkriti neto bitno o samom sebi - ve i sam taj in je odreeno postignue, pozitivan osjeaj koji prenosi na iduu utrku. Isto se moe rei za posao kojim se bavim. U zvanju romanopisca, barem kad s am ja u pitanju, ne postoji neto takvo kao pobjeda ili poraz. Moda broj prodanih primjeraka, knjievne nagrade i hvale kritiara mogu posluiti kao odreena knjievna mjerila, ali nijedno od njih nije presudno. Ono to je daleko najvanije jest zadovoljava li ono to piete mjerila koja ste sami sebi zadali. Neuspjeh u svladavanju te prepreke ne moete tako lako objasniti. Kad su drugi ljudi u pitanju, uvijek moete izmisliti neko razumno objanjenje, ali sebe ne moete prevariti. U tom smislu, pisanje romana i tranje maratona vrlo su slini. U osnovi, pisac ima tihu, unutranju motivaciju i ne trai potvrivanje u vanjskom, vidljivom svijetu. Za mene tranje predstavlja kako tjelovjebu tako i metaforu. Kad trim iz dana u dan, sa svakim tranjem podiem letvicu, i dostigavi sebi zadanu razinu ja se sve vie diem. Zbog toga se trudim ba svakog dana: kako bih podignuo vlastitu razinu. Ja ni sluajno nisam veliki trka. Ja sam sasvim obian, ili, prije e biti - osrednji trka. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome jesam li ili nisam bolji nego juer. U tranju na velike udaljenosti jedini protivnik kojega morate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili juer ili prekjuer. Ipak, nakon to sam napunio etrdesetu, taj oblik samoocjenjivanja postupno se promijenio. Jednostavno reeno, nisam vie u stanju popraviti vrijeme tranja. Pretpostav ljam da je to neto to je neizbjeno, s obzirom na moje godine. U odreenoj ivotnoj dobi svako ljudsko bie dosegne svoj tjelesni vrhunac. Naravno, postoje individualne razlike, ali u veini 6

sluajeva plivai taj vrhunac dosegnu s dvadesetak godina, boksai oko tridesete, a igrai bejzbola u trideset i nekoj. To je iskustvo kroz koja svatko prolazi. Jednom sam pitao okulista je li ikad sreo osobu koja nije bila dalekovidna kad je ostarila. Nasmijao se i odgovorio: "Jo nikad nisam sreo takvu osobu." Sve se svodi na isto. (Na sreu, kod umjetnika taj vrhunac u prilinoj mjeri varira. Na primjer, Dostojevski je dvije svoje najznaajnije knjige, Zli duhovi i Braa Karamazovi, napisao u nekoliko posljednjih godina ivota, a umro je u ezdesetoj. Tijekom ivota Domenico Scarlatti napisao je 555 sonata za klavir, a veinu u dobi izmeu pedeset sedme i ezdeset druge.) Moj vrhunac kao trkaa dogodio se u mojim kasnim etrdesetima. Prije toga, moj osnovni cilj bio je istrati maraton za tri i pol sata, ritmom od jednog kilometra za pet minuta. Tu i tamo sam trao bre od tri i pol sata, ali mnogo ee sporije. U svakom sluaju, bio sam u stanju istrati maraton otprilike u tom vremenu. ak i kad sam bio uvjeren da sam gadno zabrljao stvar, i dalje sam bio ispod tri sata i etrdeset minuta. Sve i da nisam trenirao to liko uporno ili da nisam bio u najboljoj formi, trati sporije od etiri sata bilo mije nepojmljivo. Stvari su potrajale tim tempom izvjesno vrijeme, ali ubrzo su se poele mijenjati. Trenirao sam jednako vrijedno kao prije, ali odjednom mi je bilo sve tee istrati stazu ispod tri sata i etrdeset minuta. Trebalo mi je pet i pol minuta da pretrim kilometar, i sve vie sam se bliio vremenu od etiri sata za pretrani maraton. Iskreno, to je za mene bio svojevrstan ok. to se to dogaa sa mnom? Bio sam uvjeren da razlog nije bilo starenje. U svakodnevnom ivotu nijednog trena nisam osjetio da se tjelesno osjeam slabije. Bez obzira na to koliko to pokuavao negirati ili ne pridavati tome panju, brojke su pokazivale da sam sve sporiji. Osim toga, kako sam ve napomenuo, sve vie su me zanimali drugi oblici sporta kao to su triatlon i zidni tenis. Trati iz dana u dan jednostavno me vie ne moe zadovoljiti, razmiljao sam i bio sve skloniji odluci da se ponem baviti jo nekolikim sportovima. Nadao sam se da u tako mnogo cjelovitije i uinkovitije djelovati na svoje tijelo. Unajmio sam privatnog trenera plivanja, koji me poeo poduavati osnovnim pravilima pravilnog plivanja, i doista sam nauio plivati bre i lake nego prije. Moji miii su gotovo trenutano reagirali na nov izazov i moja tjelesna graa poela se vidno mijenjati. U meuvremenu, vremenski su rezultati tranja maratona polako ali sigurno sve vie padali. Ubrzo sam shvatio da u tranju vie ne uivam kao neko. Osjeao sam zamor i napor pri samoj pomisli na tranje. Poeo sam osjeati razoaranost jer se moj ogromni trud nije isplatio, imao sam dojam da mi u svemu tome neto smeta, kao da su vrata koja su sve vrijeme preda mnom bila irom otvorena sada naglo zatvorena. Takvo svoje stanje i osjeaje nazvao sam trkaev blues. Kasnije u vam detaljnije opisati kakva je to vrsta bluesa bila. Prolo je deset godina otkako sam posljednji put ivio u Cambridgeu (ondje sam ivio od 1993. do 1995., u vrijeme kad je Bill Clinton bio predsjednik Sjedinjenih Drava). Kad sam ponovno ugledao rijeku Charles, elja za tranjem sasvim me proela. Ako se ne dogodi neki velik tektonski poremeaj ili kakva dniga promjena, rijeke uvijek izgledaju jednako, a rijeka Charles uistinu je izgledala nepromijenjeno. Vrijeme je prolazilo, moji studenti su dolazili i odlazili, bio sam jo deset godina stariji, a u meuvremenu se mnogo toga dogodilo. Ali, rijeka je ostala ista. Voda i dalje tee, brza i gotovo neujna, prema bostonskoj luci. Voda zapljuskuje obalu pa ljeti trava naraste gusta i sona, a ptice movarice imaju se ime hraniti. Ljeti rijeka tee usporeno ispod starih mostova, ali nikad ne presui. Ljeti se u njoj odraavaju oblaci, a zimi se vide brojne sante leda kako noene hueom vodom otjeu prema oceanu. Nakon to sam se raspakirao, proao sve birokratske peripetije zbog nove selidbe u Cambridge i poeo ivjeti sreenim ivotom, ponovno sam se poeo ozbiljno baviti tranjem. Udiui svje, sveproimaju ranojutarnji zrak, jo jednom sam osjeao radost tranja po dobro poznatom terenu. Zvui vlastitih koraka, disanja i otkucaja srca, sve se spajalo u jedinstvenu poliritmiju. Rijeka Charles idealno je mjesto za regate u veslanju i jedrenju i uvijek se moe vidjeti kako netko vesla rijekom. Volim se utrkivati s takvima. Dakako, gotovo svaki put su amci i kanui bri od mene. Ali kad ugledam kanuista s jednim veslom kako zadovoljno vesla, volim se malo zabaviti.

Moda stoga jer se tu odrava Bostonski maraton, u Cambridgeu se moe vidjeti mnogo trkaa. Staza za tranje du Charlesa jako je duga, i ako vam se prohtije, moete trati satima. Problem je to tu istu stazu koriste i biciklisti, pa morate biti oprezni zbog brzih biciklista koji vam se nenadano s lea priblie i projure pokraj vas. Na pojedinim mjestima na toj stazi takoer postoje rupe, pa morate paziti da se ne sapletete i padnete, a ima i neko liko prijelaza sa semaforima pa dugo ekanje na zeleno svjetlo moe usporiti va ritam. Inae je to uistinu sjajna staza za tranje. Kadikad dok trim sluam jazz, ali uglavnom je to rock glazba jer njen ritam idealno odgovara ritmu tranja. Najradije sluam grupe kao to su Red Hot Chili Peppers, Gorillaz i Beck, a od starih grupa Creedence Clearwater Revival i Beach Boys. Dakle, glazbu vrlo jednostavnog ritma. Dobar dio sadanjih trkaa za sluanje upotrebljava iPod, ali ja sam se naviknuo na mini CD plejer i radije se njime sluim. Istina, vei je od iPoda i ne moe primiti obilje podataka, ali meni je sasvim dobar. U takvim okolnostima ne elim mijeati glazbu i kompjutor. Ba kao to nije mudro mijeati prijateljstvo, posao i seks. Kao to sam ve napomenuo, u srpnju sam pretrao 300 km. Tog mjeseca kia je padala dva dana i jo dva dana sam proveo na putovanju. A bilo je i nekoliko dana kad je vrijeme bilo odve sparno i prevrue za tranje. Dakle, pretranih 300 km u manje od mjesec dana i nije tako loe. Ni sluajno. Ako se pretranih 220 km smatra ozbiljnim tranjem, onda je mojih 300 pretranih km vie nego ozbiljno. Dakako, to vie trim, to vie gubim na teini. Za dva i pol mjeseca izgubio sam oko tri kilograma i onaj salasti sloj koji se bio pojavio oko trbuha nestao je. Doarajte si odlazak u mesnicu i kupnju tri kilograma mesa koji nosite kui. Kopate! Imao sam pomijeane osjeaje oko te teine koju sam svakog dana nepotrebno nosio na sebi. Ako ivite u Bostonu, onda ne moete bez toenog piva Samuel Adams i utipaka iz Dunkin' Donutsa. Ali, na svoju radost otkrio sam da se ak i ti uici mogu neutralizirati ustrajnom tjelovjebom. Moda je malo glupavo to ja, koji imam onoliko godina koliko ih ve imam, uope govorim o tome, ah elim biti siguran i razjasniti injenice: ja sam osoba koja voli samovati. Da to jo jednom pojasnim, ali na suptilniji nain: ja sam osoba kojoj ne pada teko biti sam. Meni to to svakog dana sat ili dva trim osamljen i ne razgovaram ni sa kim, ba kao to osamljen sjedim pet ili est sati za pisaim stolom, ne pada teko, a niti mi je dosadno. Sklon sam tome jo od mladih dana kada sam, ako sam ve mogao birati, radije itao knjige ili sa zanimanjem sluao glazbu nego vrijeme provodio s nekom drugom osobom. Uvijek sam mogao smisliti stvari koje sam mogao izvesti sam. Ali ak i tako, nakon to sam se oenio prilino mlad (imao sam dvadeset i dvije godine), postupno sam se naviknuo na ivot s drugom osobom. Nakon to sam napustio fakultet, vodio sam bar pa sam shvatio vanost druenja s drugim ljudima, kao i da ne moemo ivjeti sasvim sami i izdvojeni od svijeta. Tako sam, istina sporo i postupno, vlastitim snagama i vlastitim iskustvom otkrio da mogu biti i drutven. Razmiljajui o tom razdoblju sada, svje stan sam da se moj pogled na svijet promijenio u mojim dvadesetima, i da sam sazrio. Gurajui nos u kojekakva mjesta stekao sam iskustvo i znanje koji su mi bili potrebni u ivotu. Bez tih desetak prilino gadnih godina ne vjerujem da bih uspio napisati sve ono to jesam, a ak i da sam pokuao, ne bih bio sposoban za to. Nije rije o tome da su drugi toliko utjecali na mene. elja da budem sam nije se promijenila. Zato su mi tih sat ili vie vremena koje provedem trei, i to u drutvu sa samim sobom, toliko vani kako bih mogao odrati svoj duevni mir. Dok trim ne moram razgovarati ni sa kim i ne moram nikoga sluati. Jedino trebam voditi rauna o stazi po kojoj trim. To je dio dana bez kojega ne mogu. esto me pitaju o emu razmiljam dok trim. Obino ljudi koji me to pitaju nisu nikad trali na velike udaljenosti. Uvijek se duboko zamislim nad njihovim pitanjem. O emu li doista razmiljam dok trim? Ni dan-danas nemam spreman odgovor. Kad je vrijeme hladno, valjda barem malo razmiljam o tome koliko je do ista hladno. Isto tako i o vruini u vrue dane. Kad sam tuan, barem malo razmiljam o toj tuzi. Kad sam veseo, barem malo razmiljam o toj svojoj veselosti. Kao to sam ve prije napomenuo, esto mi naviru sluajne uspomene. Tu i tamo, premda jako rijetko, javi mi se ideja koju 8

upotrijebim u romanu koji piem. Ali dok trim, zapravo ne razmiljam ni o emu vrijednom spomena. Jednostavno, trim. Kroz prazan prostor. Ili da se moda izrazim na drugi nain: trim da bih svojim tranjem ostvario prazan prostor. Ali kao to moete pretpostaviiti, sluajna misao se probije u tu prazinu. Ljudski mozak nije nikada sasvim prazan. Emocije ljudskih bia nisu dovoljno snane ili postojane da bi trpjele vakuum. Raznolike misli i ideje koje se nameu mojim emocijama dok trim ostaju podreene toj praznini. Budui da im nedostaje sadraj, one su sluajne misli koje se okupljaju oko te praznine. Misli koje mi se javljaju dok trim podsjeaju me na oblake na nebu. Oblake razliitih oblika i veliina. Dolaze i prolaze dok nebo ostaje isto nebo. Oblaci su tek gosti na nebu kojim prolaze i iezavaju, ostavljajui za sobom prazno nebo. Nebo jednako postoji i ne postoji. Ima svoju jezgru, a istovremeno je i nema. A mi prihvaamo tu go lemu prazninu i gledamo u nju. Sada sam u kasnim pedesetima. Kad sam bio mlad, nisam mogao ni zamisliti da u doivjeti dvadeset i prvo stoljee i da u, uope se ne alim, doivjeti pedesetu. Teoretski gledano, bilo je samo po sebi jasno da e jednog dana, ako se nita drugo ne dogodi, nastupi ti dvadeset i prvo stoljee, a ja doivjeti pedesetu. Kad sam bio mlad i kad bi mi postavili pitanje kako se zamiljam kao pedesetogodinjak, za mene je to pitanje bilo jednako teko kao da su me doslovce pitali kako zamiljam svijet poslije smrti. Mick J agger je jednom zgodom hvalisavo izjavio: "Radije u umrijeti nego navrivi etrdeset petu i dalje pjevati pjesmu Satisfaction." Sada mu je vie od ezdeset godina, ali i dalje pjeva Satisfaction. Nekim ljudima e ovo to piem moda zvuati smijeno, ah ne i meni. Kad je bio mlad, Mick Jagger nije se mogao zamisliti kao etrdesetpetogodinjaka. Ista stvar je sa mnom. Smijem li se smijati Micku Jaggeru? Ni sluajno. Ali meni se nije dogodilo da sam postao poznat mladi rock pjeva. Sreom, nitko se vie ne sjea kojekakvih gluposti koje sam kao mladi rekao, pa mi ih sada nitko ne moe navoditi. U tome je jedina razlika. A sada, evo me ivog i zdravog u ovom tada nezamislivom svijetu. Osjeaj je uistinu udan, pa ne mogu rei jesam li imao sree ili nisam. A moda to i nije vano. Za mene vjerojatno kao i za svakoga drugog - ovo je tek poetno iskustvo starenja i osjeaji koje proivljavam jednako su novi. Da to iskustvo imam otprije, sada bih ga nedvojbeno mogao jasnije razumjeti i opisati, ali ovo je poetak mojeg starenja pa ne znam za neko drugo koje bi bilo moje. Za sada se mogu jedino suzdrati od bilo kakvih konkretnijih procjena i prihvaati stvari onakve kakve jesu. Na isti nain na koji prihvaam nebo, oblake i rijeku. Da kako, u svemu tome postoji neto gotovo smijeno, neto to ne elite dokraja otkriti. Kao to sam ve istaknuo, nadmetanje s drugim ljudima, bez obzira je li rije o svakodnevici ili o poslu kojim se bavim, nije nain ivota kakav bi mene zanimao. Oprostite mi to se izraavam uopeno, ali ovaj svijet nastanjuju raznoliki ljudi. Neke od njih privlae drugaije vrijednosti, a isto vrijedi i za mene. Upravo zbog tih raznolikosti nastaju nesuglasice, a razlike u kombinacijma tih nesporazuma mogu donijeti mnogo vee sukobe. Ponekad se zna dogoditi da pojedine ljude nepravedno kritiziramo. To je shvatljivo samo po sebi. Nije osobito zabavno biti pogreno shvaen ili nepravedno kritiziran; to je vrlo bolno iskustvo koje ovjeka duboko vrijea. to sam stariji, to polako ali sve jasnije shvaam da su te vrste boli i patnje nuan dio ivota. Razmislite li o tome, shvatit ete da je to tako jer se ljudi razlikuju jedni od drugih po tome to mogu slobodno donositi vlastite odluke i miljenja. Uzmite mene za primjer. Ono u emu sam osobito darovit jesu odreene situacije koje drugi ne mogu prepoznati. tovie, objasnit u ih drugaije od ostalih i izabrati rijei koje su drugaije od njihovih - sve to omoguava mi pisanje pria koje su samo moje. Upravo zbog gore spomenutoga imamo neobinu situaciju - jako malo ljudi doista ita ono to sam napisao. Tako injenica da sam ja ja i nitko drugi postaje jedna od mojih najveih prednosti. Emocionalna patnja cijena je koju osoba plaa da bi bila nezavisna. To je ono u to najvie vjerujem, i vjerujui u to ivim svoj ivot. U odreenim segmentima ivota aktivno se odluujem za osamljenost. Samoa je, osobito za nekoga tko se, 9

poput mene, bavi pisanjem, neizbjena okolnost. Istina, poput kiseline to istjee iz boce, osjeaj osamljenosti moe kadikad nesvjesno nagristi ovjekovo srce i uiniti da ga izgubi. Dakako, to je svojevrstan ma s dvije otrice. titi me od vanjskog svijeta, a istodobno me iznutra ustrajno povreduje. Mislim da sam ne sebi svojstven nain svjestan te opasnosti vjerojatno zahvaljujui iskustvu koje sam stekao - i zbog toga ve due moram neprestano biti u pokretu, ponekad ak silei samog sebe do krajnjih granica kako bih zalijeio osamljenost koju osjeam duboko u sebi i pokuao je odagnati. Ali, to je mnogo manje svjesno dj elo, a mnogo vie instinktivna reakcija. Bit u malo konkretniji. Kad me nepravedno kritiziraju (barem prema mojem miljenju) ili kad sam siguran da e me odreena osoba razumjeti a ona me ne razumije, odlazim trati malo due nego inae. Time to due trim kao da fiziki ponitavam dio nezadovoljstva. To mi takoer pomae da iznova shvatim koliko sam slab i koliko su moje mogunosti ograniene. Tako i tjelesno postajem svjestan svojih slabih strana. Jedan od rezultata takvoga mojeg neto dueg tranja jest taj to se tono toliko osjeam snanije. Ako sam ljutit, ljutnju upuujem samom e sebi. Ako sam doivio frustrirajue iskustvo, koristim se njime kako bih sebe uinio boljim. Oduvijek tako ivim. Tiho upijam stvari za koje sam sposoban, objelodanjujui ih kasnije, to je mogue vie mijenjajui njihov oblik i to kao dio radnje u romanu. Ne mislim da bi mnogo ljudi volljelo moju linost. Vjerojatno bi se nala nekolicina jedva nekolicina - koji bi njome bili duboko impresionirani, ali rijetko bi je tko doista volio. Tko bi na ovoj zemlji uope mogao osjeati simpatije, ili barem neto slino, za osobu koja nije sklona kompromisu; koja se, kad god se pojavi problem, skriva duboko u ormar? Je li uope mogue da ljudi vole profesionalnog pisca? Nemam pojma. Moda negdje na svijetu postoji i takav. Teko je generalizirati. to se mene tie, mene koji ve desetljeima piem romane, ne mogu ak ni zamisliti nekoga tko bi me volio kao linost. To to me netko ne voli, mrzi ili prezire ini mi se mnogo prirodnije. Naravno, nije mi osobito drago kad se tako dogodi. ak ni meni nije drago ako me netko ne voli. Ali, to je neka druga pria. Vratimo se tranju. Ponovno sam se vratio svakodnevnom tranju i takvom obliku ivota. Najprije sam poeo ozbiljno trati, a sada trim prema neumoljivo strogim pravilima. Sto bi sve to moglo znaiti za mene, s obzirom na to da se bliim ezdesetoj, jo uvijek ne znam. Ali mislim da mora neto znaiti. Moda ne neto jako duboko, ali mora postojati neki smisao u svemu tome. U svakom sluaju, sada trim predano i naporno. Jo u priekati i kasnije razmisliti to li sve to znai. (Odgaanje razmiljanja o neemu jedna je od mojih specijalnosti, vjeba koju sam usavrio s godinama starenja.) Svakodnevno oistim tenisice za tranje, utrljam malo kreme za sunanje po licu i vratu, ukljuim topericu i ponem trati. Pasatni vjetrovi puu mi u lice, bijela aplja pokorno leti nebom dugih poravnanih nogu dok ja sluam omiljenu mi grupu, Lovin' Spoonful. Dok sam trao, obuzela me misao: ak i ako se vrijeme tranja ne popravi, malo mogu uiniti. Sve sam stariji i vrijeme uzima svoju rtvu. Nitko za to nije kriv. To su pravila igre. Ba kao to rijeka utjee u more, starenje i sporost dio su prirodnog procesa i moram ih prihvatiti. Moda to nije zabavan proces, a ono to u jo kasnije otkriti vjerojatno e biti jo neugodnije. Ali, imam li uope izbora? Na svoj nain uivao sam u dosadanjem ivotu, premda ne mogu rei da sam u njemu potpuno uivao. Ne pokuavam se hvaliti ili razmetati - tko bi se uope hvalio neim takvim? - ali ja nisam osobito pametna osoba. Ja sam osoba koja mora iskusiti neto tjelesno, zapravo dodirnuti neto prije no to to jasno osjetim. Bez obzira na to to je u pitanju, ako ne vidim vlastitim oima, nisam uvjeren. Ja sam mnogo vie tjelesni tip osobe, a ne intelektualni. Naravno, i ja imam odreeni kvocijent inteligencije - barem vjerujem da imam. Da mi sasvim nedostaje, ni sluajno ne bih mogao pisati romane. Ali nisam tip koji djeluje s pomou iste teorije i li logike; isto tako nisam tip iji je izvor energije intelektualna spekulacija. Jedino kad se opteretim stvarnim, tjelesnim teretom i moji miii ponu jeati (a katkada i vritati), poveava se moja sposobnost shvaanja i napokon sam sposoban dokuiti neto. Suvino je rei, za to je potrebno prilino vremena, uz velik trud, da bih proao svaku etapu, korak po

10

korak, i na kraju stigao do zakljuka. Ponekad to traje odve dugo, i onda kad sam uvjeren u to, ve je kasno. Ali to drugo moe ovjek uiniti? Eto, ja sam takva osoba. Dok trim govorim si da razmiljam o rijeci. I oblacima. Ali, u biti ne razmiljam ni o emu. Jedino nastavljam trati prema svojoj udobnoj, domaoj praznini, svojoj vlastitoj nostalginoj tiini. A to je prilino lijepa stvar. Bez obzira na to to drugi govore.

2. 14. kolovoza 2005. Otok Kauai, Havaji TKO BI SE USUDIO KLADITI NA TRKAA ROMANOPISCA?
etrnaesti je dan kolovoza, nedjelja. Jutros sam trao sat i petnaest minuta, sluajui Carlu Thomas i Otisa Reddinga s mini CD plejera. Poslije podne sam preplivao gotovo 1300 metara u bazenu, a predveer sam plivao u moru. Nakon toga sam veerao - pivo i ribu. U restoranu Hanalei Dolphin, nedaleko od sredita sela Hanaleija. Za veeru sam naruio ribu koju ovdanji starosjedici zovu walu, vrsta bijele ribe. Pripremili su je na aru od drvenog ugljena. Jeo sam je uz sojin umak. Za prilog su posluili mijeano povre, takoer peeno na aru i veliku zelenu salatu. U kolovozu sam do sada pretrao 150 km. * * *

Jo davno sam poeo svakodnevno trati. Tonije, u jesen 1982. Tada su mi bile trideset i tri godine. Neto prije toga otvorio sam svojevrstan jazz klub u blizini postaje Sendagaya. Nedugo nakon fakulteta - zapravo, bio sam zauzet kojekavim sporednim poslovima pa mije nedostajalo jo nekoliko poloenih ispita do diplome i slubeno sam jo bio student - otvorio sam mali klub na junom ulazu u postaju Kokubunji, koji sam vodio nepune tri godine, ali kad su poeli obnavljati zgradu u kojoj se klub nalazio, preselio sam posao u novi lokal blie sreditu Tokija. Taj novootvoreni bar nije bio osobito velik, ali ni skuen. Imali smo koncertni klavir i tek toliko prostora da se na njemu moe zbiti peterolani sastav. Preko dana to je bila kavana, a uveer noni bar. Takoer smo posluivali prilino ukusnu hranu, a za vikende smo imali i glazbu uivo. Takva vrsta kluba u kojem se slui hrana i moe sluati jazz uivo u ono je vrijeme bila prava rijetkost, pa smo ubrzo uspjeli pridobiti stalne goste, a i financijski smo dobro prolazili. Veina ljudi koje sam poznavao prognozirala nam je slabo poslovanje. inilo im se da ugostiteljski objekt kojim gazda upravlja iz pukog hobija nee uspjeti opstati, a i da netko poput mene, koji sam bio vrlo naivan i vjerojatno nisam imao blage veze kako se vodi takva vrsta posla, nee uspjeti u svojoj nakani. Ipak, njihove prognoze pokazale su se kao sasvim pogrene. Istini za volju, moram priznati da ni sam nisam vjerovao da sam sposoban za velik posao. Ipak, budui da nisam elio doivjeti neuspjeh, morao sam dati sve od sebe. Jo otkad znam za sebe moja ilavost lei u injenici to mogu raditi vrlo naporno i mnogo podnijeti. Mnogo vie sam radni nego trkai konj. Odrastao sam u obitelji prosvjetnih radnika, pa nisam bio dovoljno dobro upoznat s poduzetnitvom, ali na sreu, obitelj moje supruge bavila se poslovanjem pa mi je njeno posredno znanje bilo od velike pomoi. Bez obzira na to koliko sam snaan radni konj bio, nikada nisam bio dovoljno sposoban za uspjeh kakav sam elio. Sam posao je bio prilino naporan. Radio sam od jutra do kasno u no sve dok ne bih pao od umora. Doivio sam kojekakva runa iskustva, brojna razoaranja i esto sam se morao snalaziti kako sam znao i umio. Ali, radio sam do iznemoglosti i napokon sam poeo ostvarivati dovoljan profit kojim sam mogao zaposliti jo nekoliko ljudi. Pribliivi se tridesetoj, napokon sam mogao uzeti predah. Da bih otvorio taj bar pozajmio sam koliko sam mogao od svakoga tko mi je elio posuditi novac, i gotovo sam svima sve pozajmljeno vratio. 11

Stvari su se polako smirivale. Sve do tada borio sam se za golo preivljavanje i nastojao izbjegavati dugove, pa nisam imao vremena razmiljati ni o emu drugome. Osjeao sam se kao da sam se popeo na vrh vrlo strmog stubita i izaao na istinu, pa sam bio uvjeren da mogu izai na kraj s buduim problemima koji bi mogli iskrsnuti i preivjeti ih. Duboko sam udahnuo, osvrnuo se oko sebe, zagledao se u stubite kojim sam se popeo i poeo razmiljati o sljedeem potezu. Bliio sam se tridesetoj. Vie me nisu smatrali za mladoga deka. Iznenada sam dobio ideju da napiem roman. Mogu se sjetiti tonog datuma, tovie onog trena kad sam pomislio da bih mogao napisati roman. Bilo je oko pola dva popodne prvog travnja 1978. Tog dana otiao sam na stadion Jingu, cugao pivo i gledao bejzbolsku utakmicu. Stadion Jingu nalazi se nedaleko od mog ondanjeg stana, pa sam bez problema mogao otpjeaiti do njega. Osim toga, tada sam bio velik navija bejzbolskog kluba Yakult Tsubame.* Bio je divan proljetni dan, ni najmanjeg oblaka na nebu, puhao je blag vjetar. Na vanjskom rubu igralita tada jo nije bilo klupa, tek travnata kosina. Leao sam na travi, pijuckao hladno pivo, povremeno podizao pogled prema nebu i oputeno uivao u utakmici. Kao i obino, nije bilo mnogo gledatelja. Bila je to prva utakmica u sezoni, a gostovala je momad Hiroshima Toyo Kapu. Sjeam se daje Yasuda bio baca lopte za momad Lastavica. Bio je onizak, zdepast baca lopti koji je bacao udnovato "felane" lopte. U dnu dijela za poetni udarac palicom za Lastavice stajao je udarac Dave Hilton, mladi ameriki igra, pridolica u momadi. Hilton je snano udario loptu odbivi je prema lijevoj crti igralita. Prasak pri dodiru bejzbolske palice i lopte odjeknuo je itavim stadionom. Hilton je lako poentirao prvi udarac i podignuo palicu spreman za drugi udarac. Upravo tog trena pomislio sam: zato ne bih pokuao napisati roman? Jo uvijek se savreno dobro sjeam beskrajnog plavog neba, dodira mlade trave, zadovoljstva koje je izazvao prasak bejzbolske palice. Tog asa neto je doletjelo s neba, i to god bilo, ja sam to prihvatio. Nikada nisam imao ni najmanju ambiciju postati romanopisac. Jedino sam imao silnu elju napisati roman. Isto tako, uope nisam znao o emu bih pisao, jedino sam bi o uvjeren da u, ako ga to prije napiem, ostvariti neto zanimljivo. Kad sam se ve odluio sjesti za stol kod kue i spremiti se za poetak pisanja, shvatio sam da nemam ni valjano nalivpero. Zato sam otiao u veletrgovinu Kinokuniya u Shinjuki i kupio snop papira za pisanje i nalivpero u vrijednosti ondanjih pet dolara. Mala, ali vrlo vrijedna investicija. To je bilo u proljee 1978., a u kasnu jesen dovrio sam tekst romana od dvije stotine rukom ispisanih stranica. Nakon to sam ga dovrio, osjeao sam se sjajno. Nisam imao pojma to u s romanom, ali dok me zanos nosio, odluio sam ga poslati na knjievni natjeaj asopisa Gunzo za nagradu za novog pisca. Poslao sam ga potom, nisam ak napravio kopiju rukopisa. To valjda dovoljno jasno govori da mi nije bilo stalo hou li dobiti nagradu i hoe li roman biti zauvijek izgubljen. To djelo je objavljeno pod naslovom Kaze no uta o kike (Sluaj kako vjetar pjeva). Bilo mi je mnogo vie stalo da ga dovrim nego hoe li biti objavljen. Kasno te jeseni, stalni gubitnici, bejzbolska momad Lastavica, za dlaku je pobijedila momad Osaka Hankyu u svejapanskom prvenstvu. Uistinu sam bio oduevljen i odlazio sam vidjeti nekoliko utakmica koje su se odrale na stadionu Korakuenu. (Nitko nije mogao ni zamisliti da bi momad Lastavica mogla osvojiti prvenstvo, pa su oni u upravi kluba ve bili dogovorili da se stadion Jingu prenamijeni za susrete fakultetskih bejzbolskih momadi.) Zato se tog razdoblja sjeam veoma jasno. Bila je to osobito lijepa jesen ugodnog, sunanog vremena. Nebo je danima bilo vedro, a stabla ginkga ispred Memorijalnog muzeja Meiji raskonija no ikad. To je bila posljednja jesen mojih kasnih dvadesetih. Idueg proljea, kad me nazvao urednik knjievnog asopisa Gunzo i kazao mi da je moj rukopis uao u najui izbor za nagradu, bio sam sasvim zaboravio da sam rukopis uope poslao na natjeaj. U meuvremenu sam se bavio mnogim drugim stvarima. Isprva mi nije bilo jasno o emu govori. Ali roman je pobijedio na natjeaju, i tog je ljeta i objavljen. Knjiga je bila prilino dobro primljena. Imao sam trideset godina i nije mi bilo jasno to se sve dogaa oko mene i sa mnom, ali ubrzo su me poeli spominjati kao novog i perspektivnog * Stadion Jingu nalazi se u tokijskoj etvrti Shinjuku. Izgraen je 1926. i na njemu se odravaju bejzbolske utakmice. Stadion je takoer dom profesionalne bejzbolske momadi Yakult Tsubame (Lastavice). 12

pisca. I sam sam bio iznenaen, a ljudi koji su me poznavali bili su jo vie. Nakon tog dogaaja, dok sam jo vodio posao s jazz klubom, napisao sam drugi roman, 1973-nen no Pinbru (Fliper, 1973.). Dok sam ga doraivao, napisao sam nekoliko kratkih pria i preveo nekoliko kraih proznih djela F. Scotta Fitzgeralda. Obje moje knjige, Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbru, bile su predloene za prestinu Nagradu Akutagawa. Za obje knjige govorilo se da su ozbiljni konkuretni, ali na kraju ni jedna ni druga nije dobila nagradu. Iskreno govorei, uope mi nije bilo stalo. Da sam dobio tu nagradu, poeli bi me salijetati novinari u potrazi za intervjuima, nakladnike kue vjerojatno bi mi ponudile nove ugovore, a ja sam se bojao da bi sve to moglo poremetiti moju predanost u upravljanju lokalom. Svakog dana tri pune godine vodio sam jazz klub - vodei brigu o plaenim i neplaenim raunima, nabavci, radnom rasporedu osoblja, spravljajui koktele, kuhajui, zatvarajui bar u ranim jutarnjim satima - i tek potom bih kod kue uzeo pisati za kuhinjskim stolom dok ne bih zadrijemao. Imao sam osjeaj da vodim dvostruki ivot. Tjelesno, svaki dan je bio vrlo naporan, a istodobno pisanje romana i voenje ugostiteljskog posla stvaralo mi je brojne probleme. Izmeu ostaloga, voenje ugostiteljskog objekta podrazumijeva da morate primiti svakoga tko ude na vrata vaeg lokala. Bez obzira na to tko ue, osim ako nije neki uistinu nepodnoljiv tip, morate ga doekati s ljubaznim osmijehom na licu. Zahvaljujui tome, sreo sam kojekakve udake i upoznao neke doista neobine likove. Prije no to sam se poeo baviti pisanjem, prilino sam spremno i rado stjecao raznolika iskustva. Danas mi se ini da sam tada veinom bio zadovoljan takvim poznanstvima i svim iskustvima koja su donosila. Postupno sam sve vie elio napisati ozbiljniji, razraeniji roman. U prva dva romana, Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbru, uglavnom sam se zabavljao procesom samog pisanja, ali u njima postoje dijelovi kojima nisam zadovoljan. U ta dva prva romana uspio sam se izraziti jedino na mahove, djelomino i nepotpuno. Budui da sam stalno bio umoran i da sam za pisanje morao tu i tamo ukrasti sat ili dva vremena od vlastitog odmora ili nekog drugog posla, imao sam osjeaj da se utrkujem s vreme nom, pa se nisam mogao valjano usredotoiti na samo pisanje. Takvim nervoznim i usitnjenim pristupim uspio sam napisati neke zanimljive i svjee ulomke, ali krajnji rezultat bio je daleko od sloenog i misaonog romana kakav sam elio napisati. Osjeao sam da mi se pruila sjajna mogunost da doista budem romanopisac - ansa kakva se ne prua ba svaki dan. U meni se probudi la prirodna elja da tu ansu iskoristim i napiem roman kojim u biti zadovoljan. Znao sam da mogu napisati neto mnogo vanije. Nakon to sam o tome dugo razmiljao, odluio sam, barem za izvjesno vrijeme, zatvoriti bar i potpuno se posvetiti pitanju. U to vrijeme moja zarada od jazz kluba bila je vea od moje zarade kao pisca. Bila je to stvarnost na koju sam svjesno pristao. Veina ljudi koje sam poznavao energino se protivila odluci da zatvorim bar, a ostali su bili vrlo sumnjiavi. "Posao ti je napokon sjajno krenuo", govorili su mi, "zato klub ne prepusti nekome drugome da ga vodi dok ti pie roman?" Prema miljenju mnogih ljudi takav potez bio bi sasvim logian. Osim toga, veina tih ljudi vjerojatno nije vjerovala da u uspjeti kao pisac. Ali nisam mogao posluati njihov savjet. Ja sam osoba koja se mora u potpunosti posvetiti onome ime se bavi. Jednostavno, nisam bio sposoban istovremeno pisati roman dok netko drugi vodi klub. Morao sam se odluiti, sve ili nita. Bio sam spreman prihvatiti vlastiti neuspjeh. Ali, poznavajui samog sebe, znao sam da u se osjeati slabo i razoarano ako stvari budem obavljao polovino. Unato brojnim zamjerkama i prigovorima, stavio sam klju u bravu tada ve dobro uhodanog posla i, premda zbog toga prilino zabrinut, opredijelio se za posao romanopisca koji e za ivot zaraivati pisanjem. "Jednostavno elim biti slobodan idue dvije godine kako bih se mogao posvetiti pisanju", objasnio sam svojoj eni. "Ako ne uspi jem u toj namjeri, uvijek moemo otvoriti kakav mali bar. Jo sam mlad i uvijek moemo poeti ispoetka." "Neka ti bude", kazala je. To je bilo 1981. godine i jo uvijek smo bili u dugovima, ali znao sam da u dati sve od sebe, pa sam nestrpljivo ekao da vidim to e se dogoditi. Poeo sam pisati novi roman i kasno te jeseni otputovao na tjedan dana na Hokkaido kako bih obavio neka istraivanja koja su mi trebala za taj roman. Idueg travnja zavrio sam roman Lov na divlju ovcu. Razmiljao sam: ili uspjeh ili potpuni krah, pa sam sve to sam znao unio u tu knjigu. Taj roman bio je mnogo dui od prethodna dva, a radnja mnogo zamrenija i kompleksnija. 13

Nakon to sam zavrio roman Lov na divlju ovcu dobro sam se osjeao jer mi se inilo da sam napokon uspio pronai vlastiti knjievni stil. itavim tijelom drhtao sam od uzbuenja pri pomisli - koliko je divno i istodobno teko - moi sjediti za stolom i ne brinuti se o vremenu i rokovima, usredotoen jedino na pisanje. Osjeao sam da u meni i dalje postoji jo neiskoriten knjievni dar i sada sam se ve mogao vidjeti kako za ivot zaraujem piui. Tako se na kraju rezervna ideja o ponovnom otvaranju bara nije nikad ostvarila. Pa ipak, ak i sada tu i tamo pomislim kako bi bilo lijepo voditi mali bar. Urednicima u asopisu Gunzo koji su traili knjigu koja bi bila dopadljiva irem krugu itatelja, Lov na divlju ovcu uope se nije svidio. Sjeam se s kakvom su je suzdranou primili. ini mi se da je moja predodba o tome to roman treba predstavljati tada bila prilino iskrivljena (kakva li je danas, jednako se pitam). itateljima se meutim ini se ta nova knjiga svidjela i tome sam se najvie obradovao. To je bio moj pravi poetak kao romanopisca. Da sam nastavio pisati sluajne romane kao to su Kaze no uta o kike i 1973nen no Pinbru, koje sam napisao dok sam vodio bar - vjerujem da bih ubrzo zapao u bezizlaznu situaciju. Onog asa kad sam odluio postati profesionalni pisac, iskrsnuo je jo jedan problem: kako odrati tjelesnu kondiciju. Ako se niim ne bavim, sklon sam debljanju. Voenje jazz kluba svakodnevno je iziskivalo naporan tjelesni rad, pa sam tjelesnu teinu mogao drati pod kontrolom. Ali onog trena kad sam poeo po itave dane sjediti za stolom i pisati, moja tjelesna snaga poela je slabjeti i, polako ali sigurno, poeo sam se deblj ati. Takoer sam sve vie puio dok sam bio usredotoen na pisanje. Tada sam puio tri kutije cigareta na dan. Prsti su mi bili jezivo smei, a itavo tijelo vonjalo je na duhanski dim. Jednog dana sam odluio: ovo nije dobro po mene, ovako vie ne moe. Ako sam elio ivjeti dugim ivotom romanopisca, morao sam pronai nain da odrim zdravu tjelesnu kondiciju. Tranje nudi brojne korisne prednosti. Prije svega, nije vam potreban nitko drugi da biste trali, a osim toga ne treba vam ni skupocjena oprema. Da biste se bavili tranjem, ne morate odlaziti na neko posebno mjesto. Sve dok imate dobre tenisice za tranje i stazu kojom moete trati, moete trati do mile volje. S tenisom nije tako. Morate otii do najblieg teniskog igralita, ali i tada vam je potreban netko za igru. Plivati moete sami, ali ipak morate otii na bazen. Nakon to sam zatvorio bar, vjerovao sam da e se moj nain ivota sasvim promijeniti pa smo se preselili u Narashino, prefektura Chiba. U ono vrijeme taj kraj je bio prilino ruralan i u blizini nisu postojali sportski objekti vrijedni spomena. Ali, postojale su ceste. U blizini se nalazila vojna baza, pa su redovito odravali ceste zbog svojih vozila. Na sreu, u susjedstvu su takoer postojali sportski tereni Sveuilita Nihon, i ako bih onamo otiao rano ujutro, mogao sam se slobodno posluiti njihovom trkaom stazom. Zato se nisam morao dugo odluivati (a i nisam imao neki velik izbor) - opredijelio sam se za tranje. Nedugo nakon toga prestao sam puiti. Prirodni lijek za prestanak puenja bilo je moje svakodnevno tranje. Nisam mogao tako lako prestati s puenjem, ali nisam mogao ni nastaviti sa svakodnevnim tranjem i puenjem. Ta prirodna elja da jo vie trim postala je snaan poticaj u odvikavanju od puenja, tovie, predstavljala je veliku pomo u nadvladavanju kriznih trenutaka. Prestanak puenja bila je vrsta simbolikog rastanka sa ivotom koji sam sve do tada vodio. Tranje na velike udaljenosti nikad mi nije bilo strano. Kad sam iao u kolu, nikad mi nije bilo stalo do satova tjelesnog i uvijek sam mrzio kolski Dan sporta. I to samo zato to sam bio prisiljen sudjelovati u njima. Nikada nisam mogao podnijeti da me netko sili da uinim neto to nisam elio uiniti onda kada to nisam elio. Kad god sam bio kadar uiniti neto do ega mi je bilo stalo, i kad sam ja to elio uiniti, i onako kako sam to elio uiniti, dao bih sve od sebe. S obzirom na to da nisam bio atletski graen, a ni osobito spretan u borilakim vjetinama, nisam bio dobar ni u onim sportovima u kojima se rezultat odluuje u trenu. Tranje na velike udaljenosti i plivanje mnogo vie mi odgovaraju. Na izvjestan nain uvijek sam bio svjestan toga, pa to moda objanjava zato sam se tako lako prilagodio svakodnevnom tranju. Ako mi doputate da zakratko skrenem s teme tranja, vjerojatno istu stvar mogu rei za 14

odnos koji sam imao prema uenju. Jo od osnovne kole pa do fakulteta nikad me nisu zanimale stvari koje sam morao uiti. Uvjeravao sam samog sebe da je to neto to i ja, poput svih ostalih, moram uiniti, pa nisam namjerno zabuavao i uspio sam se upisati na fakultet, ali ni studiranje mi nije bilo nimalo zanimljivo. Premda ocjene koje sam dobivao na fakultetu nisu bile toliko slabe da bih ih tajio, ne sjeam se da me itko ikad pohvalio to sam dobio dobru ocjenu ili to sam bio najbolji u bilo emu. U studiranju sam poeo uivati tek nakon to sam zavrio sa kolovanjem i postao ravnopravan lan drutva. Ako me neto zanimalo i ako sam to mogao prouavati vlastitim tempom i na nain koji je meni odgovarao, bio sam prilino uspjean u stjecanju znanja i strunosti. Umijee prevoenja dobar je primjer. Nauio sam ga vlastitim snagama, onako kako sam znao i umio. Potrebno je mnogo vremena da se na takav nain postane uspjean, kad ovjek stjee iskustvo na brojnim pokuajima i pogrekama, ali ono to na takav nain naui zauvijek ostaje u njemu. Najradosnija stvar koja mi se mogla dogoditi nakon to sam postao profesionalni pisac bila je ta to sam mogao rano otii u krevet i ustati rano ujutro. Dok sam vodio jazz klub esto bi se dogodilo da na spavanje odem u zoru. Zatvarali smo u pono, ali potom sam morao sve poistiti, provjeriti utrak, sjesti i zakratko se odmoriti uz pie. Nakon to bih sve to obavio, i prije nego to bih toga uope bio svjestan, ve je bilo tri ujutro. Vrativi se kui, esto bih sjedio za kuhinjskim stolom i pisao, a vani bi poelo svitati. Naravno, kad bih se napokon probudio, ve je uveliko bio dan. Nakon to sam zatvorio klub i poeo ivjeti ivotom pisca, prva stvar koju smo uinili (mislim na svoju enu i sebe) bila je da smo sasvim promijenili nain ivota. Odluili smo na spavanje odlaziti ubrzo nakon to padne mrak, a ustajati s izlaskom sunca. U naim razmiljanjima to je bilo sasvim prirodno, jer tako ivi veina estitih ljudi. Nakon to smo zatvorili lokal jednako smo odluili da emo se ubudue viati iskljuivo s onim ljudima s kojima se elimo sresti i isto tako, stoje mogue vie, izbjegavati sve one koje vie ne elimo vidjeti. Osjeali smo da, barem za izvjesno vrijeme, sebi moemo dopustiti taj hir skromnosti. Bila je to golema ivotna promjena - od sasvim otvorenog naina ivota kakvav smo vodili due od sedam godina do vrlo zatvorenog. Vjerujem da nam je, premda samo izvjesno vrijeme, takav otvoreni nain ivota ipak u neemu bio od koristi. U tom razdoblju nauio sam mnogo toga vanog. To je bila prava ivotna kola. Ali, ovjek ne moe tako ivjeti u nedogled. Ba kao i u koli, odreeno vrijeme ui, naui i onda odlazi. Tako je zapoeo moj novi ivot, jednostavan i svakodnevan. Ustao bih prije pet ujutro i otiao na spavanje prije deset uveer. Raznim ljudima najbolje odgovaraju pojedini dijelovi dana - kako kome. Ali, ja sam definitivno ranoranilac. Tada se mogu najbolje usredotoiti i obaviti ono najvanije. Poslije toga se bavim drugim stvarima, ali onima za koje nije potrebna velika koncentracija. Krajem dana odmaram se i vie se ne bavim niim vanim. i tam, sluam glazbu, oputam se i gledam da rano odem u krevet. To je svakodnevn i raspored kojeg se pridravam sve do dananjeg dana. Zahvaljujui tome, mogao sam valjano pisati posljednje dvadeset i etiri godine. Osim to je nain ivljenja, to je sada i navika koja mi ne doputa brojne none izlaske, pa ponekad susreti s drugim ljudima i prijateljima trpe zbog toga. Neki se ak naljute na mene, jer me pozivaju na neko otmjeno mjesto ili gdje drugdje, a ja ih opetovano odbijam. Osim kad je ovjek mlad, uistinu mi se ini nunim dati prednost bitnim ivotnim stvarima i to prije shvatiti kojim redom podijeliti vrijeme i snagu. Ako takvu vrstu rasporeda ne postavite do odreenih godina, nedostajat e vam ivotna usredotoenost, a ivot e vam biti neuravnoteen. Dakako, na ljestvici onoga emu dajem prednost u svom ivotu na prvome je mjestu predanost pisanju i izbjegavanje druenja sa svim ljudima koji se vrzmaju oko mene. Osjeao sam da nuan odnos koji sam trebao izgraditi u svom ivotu nije bio vezan za odreenu osobu nego za neodreeni broj itatelja. Sve dok svakodnevni ivot vodim prema vlastitim naelima, svako djelo koje napiem trebalo bi biti bolje od prethodnog, pa bi veina mojih itatelja trebala prihvatiti i pozdraviti kakav god oblik ivota izaberem. Zar to ne bi trebala biti moja dunost kao romanopisca i, istodobno, neto od najvee vanosti za mene? Moje miljenje nije se promijenilo sve ove godine. Ne mogu vidjeti lica svojih itatelja i, na 15

izvjestan nain, to je misaoni oblik ljudskih odnosa, ali ja taj nevidljivi oblik misaonog odnosa ve dugo smatram daleko najvanijom stvari u svome ivotu. Drugim rijeima, ne moete ba svakome ugoditi. ak i kad sam vodio lokal, drao sam se istih naela. Mnotvo ljudi dolazilo je u taj bar. Ako se jednom od njih deset lokal svidio pa je ponovno doao, bio sam zadovoljan. Ako je jedan od njih deset poeo redovito dolaziti, to je bilo dovoljno da posao preivi. Hou rei, nije mi smetalo ako se ostaloj devetorici bar nije svidio. Kada sam toga postao svjestan, osjetio sam golemo olakanje. Ipak, elio sam biti siguran da se onoj o sobi kojoj se bar svidio on uistinu svidio. Da bih bio siguran da joj se svidio, morao sam primijeniti svoju filozofiju i sustavno je se drati, bez obzira na sve ostalo. Eto, to sam nauio vodei bar. Nakon Lova na divlju ovcu nastavio sam pisati prema jednakim naelima koja sam razvio kao vlasnik bara. Sa svakom novom knjigom poveavao se broj mojih itatelja. Ono to me osobito radovalo bila je injenica to sam imao mnotvo ne samo odanih nego i stalnih itatelja, od kojih su veinu inili mladi ljudi. Strpljivo su ekali da se pojavi moja nova knjiga. im bi knjiga stigla u knjiare, kupovali su je i s nestrpljenjem poinjali itati. Takav razvoj situacije za mene je bio idealan, ili barem vrlo ugodan. Nema potrebe biti prvi na ljestvici najprodavanijih. Nastavio sam pisati knjige kakve sam elio pisati, i ako mi je to pruilo uvjete za normalan ivot, nisam mogao ita vie traiti. Kad je roman Norveka uma prodan u mnogo veoj nakladi od oekivane, lagodna situacija u kojoj sam ivio silom prilika se promijenila, ali to se dogodilo znatno kasnije. Kad sam tek poinjao trati, nisam mogao trati na velike udaljenosti. Mogao sam trati dvadesetak minuta, u najboljem sluaju pola sata. ak i tako srce bi mi poelo lupati, ostao bih bez daha, noge bi me zaboljele. Naravno, to se moglo i oekivati jer se ve dugo uope nisam bavio tjelovjebom. Isprva, takoer sam se osjeao nelagodno to e me ljudi iz susjedstva vidjeti kako trim - isti osjeaj imao sam kad sam prvi put uz svoje ime i prezime ugledao zvanje pisac. Ali to sam vie trao, moje tijelo je sve spremnije prihvaalo injenicu da je u pokretu i postupno sam poeo poveavati udaljenost. Polako sam stekao izdrljivost trkaa, disanje mi je postalo ujedna-enije i bilo se normaliziralo. Bit svega nije bila brzina ili udaljenost, koliko redovno, svakodnevno tranje i to bez ijednog proputenog dana. Poput tri dnevna obroka - uz spavanje, rad po kui i pisanje - tranje je postalo moja duboko ukorijenjena svakodnevna navika. A kad je ve postala prirodna potreba, osjeao sam se manje nelagodno. Otiao sam u duan sportske opreme i kupio trenirku koja je odgovarala mojim potrebama i tenisice za tranje. Takoer sam kupio topericu i proitao savjetnik za poetnike u tranju. Eto tako se postaje trka. Razmiljajui sada o svemu, ini mi se da sam imao veliku sreu to sam se rodio sasvim zdrav. To mi je omoguilo da svakodnevno trim ve gotovo etvrt stoljea. K tomu se jo natjeem u ne ba malo utrka. Nikad mi se nije dogodilo da me noge toliko bole da nisam u stanju trati. Ne rasteem se i ne zagrijavam predugo prije svakog tranja i nikad se nisam ozlijedio ni razbolio poslije utrke. Nisam sjajan trka, ali nedvojbeno sam ilav i izdrljiv. To je jedna od rijetkih osobina kojom se ponosan. Bliila se 1983. godina i ja sam prvi put u ivotu sudjelovao u ulinoj utrci. Utrka nije bila osobito duga - 5000 metara - ali sam prvi put na sebi imao natjecateljski broj, bio okruen velikom grupom trkaa i jednog trena starter je viknuo: "Na svoja mjesta, pozor, sad!" Poslije utrke pomislio sam: hej, i nije bilo tako loe! U svibnju sam sudjelovao u utrci na 15 km oko jezera Yamanakae, a u lipnju, elei provjeriti koliku udaljenost mogu izdrati trei, nekoliko puta sam optrao kompleks Carske palae u Tokiju. Napravio sam sedam krugova i ukupno istrao 36 km u prilino dobrom tempu i nije mi jako teko palo. Noge me uope nisu boljele. Na kraju sam zakljuio da bih se smio usuditi trati maraton. Tek kasnije otkrio sam da najtei dio maratona nailazi poslije tridesetpetog kilometra. Kad pogledam fotografije koje su tada snimljene, sasvim je oito da nisam imao tjelesnu grau trkaa. Nisam dovoljno dugo trao, miii mi nisu bili dovoljno snani. Takoer, ruke su mi bile odve tanke, a noge mrave i koate. udim se samom sebi to sam s takvim tijelom mogao trati maraton. Kad usporedite moj izgled na tim fotografijama s ovim 16

dananjim, kao da je rije o sasvim drugoj osobi. Nakon niza godina tranja moja muskulatura sasvim se promijenila. Ali ak i onda sam, gotovo svakodnevno, mogao osjetiti promjene koje su se dogaale u mojem tijelu i to me jako radovalo. Premda sam bio preao tridesetu, imao sam osjeaj da za mene i moje tijelo jo uvijek nije sve izgubljeno. to sam vie trao, otkrivao sam sve vee tjelesne mogunosti. Kad sam tek poeo trati znalo se dogoditi da se udebljam, ali ubrzo se teina ustalila na prieljkivanoj. Dakako, svakodnevnim vjebanjem i tranjem uspio sam postii idealnu teinu i, na moje zadovoljstvo, otkrio da mije i to od pomoi pri tranju. I moja prehrana postupno se promijenila. Poeo sam jesti gotovo iskljuivo voe i povre, osim ribe kao glavnog izvora bjelanevina. Ionako nikad nisam osobito volio meso i ta nesklonost s vremenom se samo jo vie produbila. Smanjio sam unos rie i alkohola i poeo upotrebljavati iskljuivo prirodne sastojke. Slatkii mi ne predstavljaju problem jer ih nikad nisam osobito volio. Kao to sam ve kazao, ako se niim ne bavim, sklon sam debljanju. Moja ena sasvim suprotno, moe jesti koliko god je volja (ona ne jede osobito mnogo, ali nikad ne odbija nita slatko), nikad ne vjeba, a ipak se ne goji. tovie, nema ni gram suvinog sala. ivot nije pravedan, esto bih pomislio. Neki ljudi se naporno trude kako bi skinuli neeljene ki lograme i u tome nikad ne uspiju, a drugi ih skinu bez i najmanjeg truda. Ali kad bolje razmislim, to to imam tijelo koje se moe lako udebljati vjerojatno je nekakav prikriveni blagoslov. Drugim rijeima, ako se ne elim udebljati, moram sva kog dana naporno vjebati, paziti to jedem i reducirati ostale uitke. ivot katkada zna biti nepravedan, ali ako ne krtarite na naporima, va metabolizam e se znato poboljati uz takve navike i postat ete mnogo zdraviji, a usput i snaniji. Donekle moete ak usporiti uinak starenja. Ali, ljudi koji prirodnom lakoom paze na svoju teinu ak nit ne moraju vjebati ili strogo paziti na prehranu da bi ostali vitki. Nema ba mnogo onih koji rado i svojevoljno odstupaju od svojih navika kako bi se gnjavili neugodnim mjerama mravljenja ako za to nemaju potrebe. Upravo zbog toga, u mnogim sluajevima njihova tjelesna snaga slabi s proivljenim godinama. Ako ne vjebate, miii e se, sasvim prirodno, opustiti i ukrutiti, a jednako tako i kosti. Neki od mojih itatelja moda pripadaju onima koji se lako udebljaju, ali jedini nain na koji ovjek moe razumjeti to je uistinu ispravno, jest gledati dalekoseno. Zbog razloga koje sam naveo, vjerujem da na tu tjelesnu neugodnost treba gledati na pozitivan nain, gotovo kao na vrstu blagoslova. Trebali bismo se smatrati sretnima to se crveno svjetlo na semaforu tako jasno vidi. Naravno, nije uvijek lako gledati na stvari na taj nain. ini mi se da takav pogled na ivot moemo lako primijeniti i na posao romanopisca. Pisci koji su roenjem blagoslovljeni darom za pisanje mogu lako pisati romane bez obzira na to ime se u ivotu bave, ili ne bave. Poput vode koja istjee iz prirodnog izvora, njihove reenice slobodno teku i takvi pisci stvaraju svoja djela bez ikakva napora. Tu i tamo ovjek naie na takvog pisca, ali naalost ja ne spadam u tu kategoriju. U meni, a ni u mojoj blizini, takav izvor ne postoji. Ja sam onaj koji mora iz sve snage ekiem i dlijetom udarati u stijenu kako bi probio duboku rupu prije nego to pronae izvor stvaralatva. Da bih napisao roman, moram se marljivo baviti tjelesnim radom i potroiti mnogo vremena i snage. Svaki put kad zaponem nov roman moram probiti jo jednu veliku, duboku rupu. Ali budui da u takvom nainu ivota ustrajavam ve dugi niz godina, postao sam prilino uspjean u probijanju rupe u tvrdoj stijeni i pronalasku nove ile, kako tehniki tako i tjelesno. Zato, im primijetim da jedan izvor vode poinje presuivati, ja se smjesta premjestim na drugi. Ako ljudi koji se uzdaju u prirodno vrelo talenta otkriju da su iscrpili svoj jedini izvor, u velikoj su nevolji. Drugim rijeima, pogledajmo istini u oi: u biti, ivot je nepravedan. Ali, ak i kad se ovjek nae u situaciji koja je nepravedna, vjerujem da je mogue izabrati neki oblik estitosti, pravednosti. Naravno, za to e moda trebati vremena i truda. Moda e vam se uiniti da uope nije bilo vrijedno truda. Svaki pojedinac treba za sebe odluiti je li vrijedno truda ili nije. Kad kaem da trim svakog dana, neki su ljudi u prilinoj mjeri impresionirani. "Oito imate vrlo jaku volju", pojedinici me hvale. Naravno, lijepo je biti hvaljen. Nedvojbeno, mnogo bolje nego biti podcijenjen. Ali, ja ne mislim da iskljuivo o snazi volje ovisi hoete li neto uiniti ili ne. Svijet nije toliko jednostavan. Iskreno govorei, uope ne vjerujem da 17

postoji velika veza izmeu mojeg svakodnevnog tranja i toga imam li snanu volju ili je nemam. Vjerujem da sam se tranjem mogao baviti vie od dvadesetak godina iz jednostavnog razloga: meni tranje godi. Ili moda zato to ga ne doivljavam bolnim. Naravno, ljudi nastavljaju initi ono to im se svia, a ne ponavljaju ono to im se ne svia. Usitinu, neto slino snazi volje ima neku malu ulogu u svemu tome. Ali bez obzira na to koliko snanu volju imao, bez obzira na to koliko mrzi izgubiti, ako je rije o nekoj aktivnosti do koje mu nije osobito stalo, nee ustrajati u njoj. Sve i ako ustraje, nee mu goditi. Eto zato tranje nisam nikada preporuio nikome dru gome. Silno sam se trudio da nikada ne izgovorim: "Tranje je sjajna stvar. Svatko bi se trebao baviti tranjem." Ako nekoga zanima tranje na velike udaljenosti, treba ga pustiti da sam odlui. Kad se bude osjetio spremnim za to, poet e trati. Ako ga to uope ne zanima, ma ko liko ga uvjeravali, neemo promijeniti njegovo miljenje. Sudjelovanje u maratonu nije sport za svakoga, ba kao to ni pisanje romana nije posao za svakoga. Nitko mi nikad nije savjetovao ili me potaknuo da postanem romanopisac - zapravo, neki su me pokuali odgovoriti od te namjere. Pomislio sam da bih to mogao biti, i tako sam uinio. Isto tako, neka osoba ne postaje trka jer mu je to netko drugi preporuio. U biti, ljudi se bave tranjem zato to su za to sposobni. Pa ipak, neki bi mogli proitati ovu knjigu i zakljuiti: "Hej, evo i ja u se pokuati baviti tranjem", a potom e otkriti da im se ak i svia. Naravno, to bi doista bilo divno. Kao autor ove knjige bio bih veoma zadovoljan kad bi se tako dogodilo. Ali ljudi imaju vlastite sklonosti i odbojnosti. Nekim ljudima vie odgovara tranje maratona, neki vole igrati golf, trei su skloni kocki. Kad god naiem na grupu uenika koji su na satu tjelesnog prisiljeni trati maraton, bude mi ih ao. Tjerati ljude koji ne osjeaju nikakvu elju za tranj em ili koji za to nisu dovoljno spremni, besmisleno je muenje. Uvijek se osjeam pozvanim upozoriti na stavnike tjelesnog odgoja da ne prisiljavaju mlae i starije srednjokolce da tre u istoj utrci, ali sumnjam da e itko posluati moj savjet. Tako vam je to u kolama. Najvanija stvar koju smo ikad nauili u koli jest injenica da se najvanije stvari ne mogu nauiti u koli. Bez obzira na to koliko mi tranje na velike udaljenosti odgovara, dakako, postoje dani kad se osjeam tromo i ne tri mi se. Zapravo, to se dogaa prilino esto. U takvim situacijama pokuavam smisliti kojekakve uvjerljive izlike ne bih li se opravdao pred samim sobom. Jednom zgodom intervjuirao sam olimpijskog trkaa Toshihikoa Sekoa, nedugo nakon to se povukao iz aktivnog sporta i postao trener momadi prehrambene tvrtke S&B. Pitao sam ga: "Dogodi li se ikada trkau vaeg ranga da mu se tog dana ne tri? Zapravo, da vam se uope ne tri i da biste radije nastavili spavati?" ovjek se zagledao u mene i potom, glasom kojim mi je jasno govorio koliko je moje pitanje besmisleno, odgovorio: "Naravno, tako se osjeam sve vrijeme." Razmiljajui sada o tome, shvaam koliko je moje pi tanje bilo glupo. Vjerujem da sam ak i onda znao da je uasno glupo, ali valjda sam elio uti izravan odgovor od velikana kakav je Seko. Zapravo, iako smo nas dvojica neusporedivi po pitanju tjelesne snage, i bez obzira na iskustvo i motivaciju, elio sam znati osjeamo li se, kad rano ujutro navuemo tenisice za tranje, sasvim jednako. Sekoov odgovor u ono vrijeme znaio je za mene veliko olakanje. U konanici, svi smo jednaki, pomislio sam. Kad god osjeam da mi se ne da trati, redovito si postavim isto pitanje: Sposoban si zaraivati za ivot kao romanopisac, piui kod kue i to onako kako tebi o dgovara i ne mora se voziti krcatim vagonom podzemne eljeznice ili satima sjediti na dosadnim poslovnim sastancima. Zar ne shvaa koliko si sretan? (Vjerujte mi, uistinu jesam.) U usporedbi s time, trati sat vremena po kvartu obina je sitnica, zar ne? Kad god si doaram krcate vagone podzemne eljeznice i beskrajno duge poslovne sastanke, to me iznova prome dubokim poletom, pa navuem tenisice za tranje i ponem trati bez daljnjih izlika. Ako se ne mogu ni ovoliko potruditi, pomislim, pravo mi budi. Govorim sve to znajui jako dobro da postoje brojni ljudi koji bi radije izabrali svakodnevnu vonju prepunim vago nima podzemne eljeznice ih dugotrajne poslovne sastanke umjesto da svakog dana tre sat vremena. * * * 18

U svakom sluaju, ovo je istinita pria o tome kako sam poeo trati. Trideset i tri - toliko sam godina tada imao. Jo uvijek sam bio mlad ovjek, premda ne vie mladi. Imao sam jednak broj godina kao i Isus Krist kad je umro. Bio sam jednake starosti kao F. Scott Fitzgerald kad je poeo propadati. Te godine moda uistinu jesu vrsta prekretnice u ovjekovu ivotu. U tridesetreoj godini poeo je moj ivot trkaa, a tada je, istina sa zakanjenjem, poeo i moj stvarni ivot romanopisca.

3. 1. rujan 2005. otok Kauai, Havaji ATENA SREDINOM LETA - KAKO SAM PRVI PUT PRETRAO 42 KILOMETRA
Juer je bio posljednji dan kolovoza. Tijekom toga mjeseca (koji ima 31 dan) ukupno sam pretrao 350 km. lipanj: 250 km (62,5 km tjedno) srpanj: 300 km (75 km tjedno) kolovoz: 350 km (87,5 km tjedno) Moj cilj je Newyorki maraton, koji se odrava estog studenoga. Morao sam utimati neke stvari kako bih se valjano pripremio za sudjelovanje u tom maratonu. Zasad sve ide kako treba. Pripreme sam zapoeo pet mjeseci uoi maratona, postupno poveavajui udaljenost koju pretrim. Vrijeme na otoku Kauaiju u kolovozu je divno i nijednom nisam gadno pokisnuo. I onda kad je padala, kia bi ugodno rashladila zrak i moje znojno tijelo. Na sjevernom dijelu otoka Kauaija ljeti je vrijeme uglavnom lijepo, ali je prava rijetkost da lijepo vrijeme potraje toliko dugo. Zahvaljujui tome, mogao sam trati koliko sam elio. Osjeam da sam u dobroj formi i premda postupno poveavam udaljenost koju pretrim, tijelo se dosad nije potuilo. U posljednja tri mjeseca trao sam ne osjeajui bol, nijednom se nisam ozlijedio i nisam se osjeao pretjerano umorno. Ni ljetna vruina nije me iscrpila. Ne inim nita osobito da bih tijekom ljeta sauvao energiju. Valjda jedino to svjesno izbjegavam jest da ne pijem previe hladnih napitaka. I jedem vie voa i povra. Ako je rije o hrani, Havaji su idealno mjesto za mene za ivot preko ljeta jer mogu kupiti obilje svjeeg voa i povra - mango, papaja, avokado - jedino trebam prijei ulicu do prve trgovine. Ne hranim se voem kako bih si olakao ljetnje tegobe nego zato to osjeam da moje tijelo prirodno udi za njim. Kad je ovjek svakodnevno tjelesno aktivan, lake prepozna taj unutranji zov. Jo jedna stvar koja godi mojem zdravlju jest kratko dnevno spavanje. Obino odmah poslije ruka budem pospan, izvalim se na kau i zadrijemam. Pola sata kasnije sasvim sam budan. Onog trena kad se probudim tijelo mi je krepko, a misli sasvim bistre. U junoj Europi to zovu siesta. Mislim da sam naviku stekao dok sam ivio u Italiji, ali moda se ne sjeam dobro, jer sam oduvijek volio kratko dnevno spavanje. U svakom sluaju, ja sam tip osobe koja kad joj se prispava, moe vrsto zaspati ondje gdje se zatekne. To je nedvojbeno dobra navika elim li ostati zdrav, ali problem je sa mnom to to nekad strano brzo zaspim i to usred situacije kad bih trebao biti budan. Uspio sam smraviti kilogram-dva i u licu sam preplanuo. Lijep je osjeaj vidjeti kako tijelo prolazi kroz te promjene, premda se one ne dogaaju tako brzo kao kad sam bio mlad. Za promjene za koje mi je neko bilo potrebno mjesec i pol dana, sada su mi potrebna tri mjeseca. Vrijeme koje mogu vjebati, kao i uinkovitost samog vjebanja, polako se ali sigurno smanjuje, ali to tu ovjek moe pro mijeniti? Jednostavno to moram prihvatiti i 19

pomiriti se s onim to slijedi. To je jedna od ivotnih injenica. Osim toga, mislim da ne bismo trebali vrednovati nae ivote prema tome koliko smo uspjeni. Gimnastika dvorana u kojoj vjebam u Tokiju ima poster na kojem pie: "Miii se teko stjeu, a lako gube. Salo se lako dobiva, a teko gubi." Bolno, ali istinito. Tako se kolovoz oprostio od nas (doista je izgledalo da se oprata), rujan se priuljao, a moj nain treniranja doivio je jo jednu transformaciju. U protekla tri m jeseca u biti sam pokuavao postii to veu udaljenost ne brinui se ni o emu drugom osim to sam ustrajno poveavao ritam i trao to sam bolje mogao. To mi je pomoglo poveati ukupnu tjelesnu snagu: poveao sam izdrljivost, uvrstio miie i ojaao tjelesno i mentalno. Najvaniji cilj u svemu tome bio je da na to izravniji nain upozorim svoje tijelo da je to to tako uporno trim provjera za pravu utrku. Kad kaem na to izravniji nain, pri tome mislim na figurativan nain. Bez obzira na to koliko uporno tijelu slali zapovijedi, ne raunajte da e vas spremo i trenutano posluati. Tijelo je iznimno pragmatian sustav i s vremena na vrijeme morate mu poslati odreenu bolnu poruku kako bi shvatilo to elite. Tek tada e spremno prihvatiti (ali moda i nee) poveanu aktivnost koju treba obaviti. Nakon toga, malo-pomalo poveavate gornju granicu tjelesne aktivnosti kojoj ste posveeni. Jako je vano po stupno provoditi vjebe kako se ne biste naglo premorili. S obzirom na to daje poetak rujna a utrka je za dva mjeseca, moje treniranje ulazi u razdoblje zavrnog "utimavanja". Razliitim oblicima treniranja - povremeno dugog, povremeno kratkog, kojiput laganog a kojiput jako zamornog - prelazim s jednog na sasvim drugi oblik treniranja. Moj cilj je dosegnuti krajnju toku umora otprilike mjesec dana prije utrke, pa je upravo sada prijelazno razdoblje. Da bih mogao napredovati, moram vrlo paljivo oslukivati reakcije svojeg tijela. Tijekom kolovoza mogao sam ivjeti na jednome mjestu, na otoku Kauaiju, i trenirati, ali u rujnu me oekuje nekoliko dugih putovanja, prvo povratak u Japan, a potom putovanje iz Japana u Boston. Dok sam u Japanu bit u odve zaposlen da bih se mogao koliko -toliko usredotoiti na tranje kako sam to do sada inio. Budui da neu moi trati toliko koliko bih elio, morat u smisliti neki mnogo uinkovitiji program treniranja. Doista ne volim govoriti o tome - radije bih taj dogaaj zaboravio - ali posljednji put kad sam trao maraton bilo je jezivo. Trao sam mnoge utrke, ali nikad nijednu nisam zavrio tako jadno. Utrka koju spominjem zbila se u prefekturi Chibi. Sve do tridesetog kilometra napredovao sam prilino dobrim tempom i bio uvjeren da u postii sasvim pristojno vri jeme. Nisam osjeao umor, pa sam bio siguran da ostatak staze mogu istrati bez problema. Ali upravo dok sam razmiljao o tome, noge su me odjednom izdale. Osjetio sam kako me grevi hvataju u obje noge i vie nisam mogao trati. Pokuao sam se uspraviti, ali osjetio sam drhtavicu u stranjem dijelu obaju stegna, a potom i greve u listovima. Nisam vie mogao ni stajati, i prije no to sam shvatio to me snalo morao sam sjesti pokraj ceste. I prije mi se znalo dogoditi da me uhvati gr, ali nakon to bih se malo protegnuo i usporio, bilo je dovoljno pet minuta da se miii opuste i da mogu nastaviti utrku. Ali ovog puta grevi nikako da popuste. Jednog trena uinilo mi se da mi je bolje, pa sam nastavio trati, ali gotovo istog trena grevi se me iznova uhvatili. Zato sam posljednjih pet kilometara morao hodati umjesto trati. Sve do tada ponosio sam se, bez obzira na kojekakve potekoe, to jo nikada usred prave utrke nisam hodao. Ipak je maraton natjecanje u kojem se tri, a ne hoda. Ali, u toj utrci ja nisam mogao ak ni hodati. Nekoliko puta palo mije na pamet da odustanem i prevezeni se jednim od prateih vozila. Rezultat mojeg tranja ionako e biti oajno lo, pomislio sam, zato ne bih odustao? Ali, nisam elio tako lako odustati od utrke. Moda u morati puzati, ali posljednjim atomima snage proi u kroz cilj. Ostali natjecatelji svakog trena su trei prolazili pokraj mene, ali ja sam hramljui koraao, s bolnim izrazom na licu. Brojke na mojem digitalnom satu nemilosrdno su otkucavale vrijeme. Hladan vjetar je puhao s oceana, a znoj kojim je moja majica bila natopljena ohladio se i ja sam poeo drhtati od studeni. Ipak je to bila zimska utrka. Vjerujte 20

mi, uistinu je hladno dok epate cestom, vjetar fijue, a vi ste odjeveni jedino u majicu bez rukava i kratke hlae. Tijelo vam se ugrije dok trite, pa ne osjeate hladnou. Ali kad sam prestao trati, zapanjio sam se koliko je bilo hladno. Ali ono to me je mnogo vie boljelo od hladnoe bio je moj povrijeeni ponos. Osim toga, doista sam jadno izgledao jedva hodajui u maratonskoj utrci. Otprilike kilometar i pol prije cilja grevi su napokon popustili i ponovno sam mogao trati. Isprva sam tek kaskao, dok nisam osjetio da sam spreman i onda sam sve do cilja trao to sam snanije mogao. Ali, kao to sam i oekivao, moje vrijeme je bilo oajno. Postoje tri razloga zbog kojih sam doivio neuspjeh. Prvi je: nisam dovoljno trenirao. Drugi je: nisam dovoljno trenirao. Trei je: nisam dovoljno trenirao. Sve objanjavaju te tri rijei: nisam dovoljno trenirao. Osim toga, nisam uspio smanjiti tjelesnu teinu. Nesvjestan toga, razvio sam svojevrstan nadmen pristup tranju, uvjeren da u osrednjim treningom biti sposoban za tranje na velike udaljenosti. Jako je tanak zid koji razdvaja zdravo samopouzdanje od nezdrave samouvjerenosti. Kad sam bio mlad, moda bi osrednji trening bio dovoljan da istrim maraton. Ne odluivi se za naporno treniranje, mogao sam raunati jedino na izdrljivost koju sam ve bio postigao vjerujui da u proi kroz cilj i ostvariti dobro vrijeme. Naalost, nisam vie mlad. Sve sam blii onoj ivotnoj dobi za koju vrijedi izreka: koliko da, toliko dobije. Dok sam trao tu utrku, osjeao sam da ne elim jo jednom proi kroz neto slino. Smrznutog dupeta i osjeajui se jadno. Ne elim ponoviti takvo iskustvo. Tada sam odlui o da u prije nego to ponovno sudjelujem u maratonu poeti ispoetka trenirati i dati sve od sebe da u tome uspijem. Temeljitim i portvovanim treniranjem otkrit u za to sam sve tjelesno sposoban. Prije svega, moram biti strog prema sebi i sve poeti ispoetka. Tako sam razmiljao dok sam vukui se ukoenih nogu napredovao po ledenom vjetru, a ostali me trkai jedan za drugim pretjecali. Kao to sam ve napomenuo, nisam osoba kojoj je osobito stalo do nadmetanja. Dakako, odavno sam shvatio da je ponekad teko izbjei poraz. Ne moe se ba uvijek pobijediti. Na autocesti ivota ovjek se ne moe ba uvijek nalaziti u traku za brzu vonju. Ipak, ne elim opetovano ponavljati iste greke. Najbolje je uiti na pogrekama i to pokazati na djelu kad se idui put ukae zgoda. Dok sam jo uvijek sposoban za to. Moda upravo zbog toga, dok treniram za sljedei maraton - znameniti Newyorki maraton - zapisujem sve ovo. Malo-pomalo sjeam se dogaaja koji su se zbili kad sam bio poetnik u tranju, prije vie od dvadeset godina. Evocirajui svoje uspomene, ponovno itajui jednostavni dnevnik koji sam tada vodio (nikad nisam bio odve ustrajan u voenju stalnog dnevnika, ali sam dnevnik o tranju savjesno vodio) i sve to preraujui u ovu knjigu pomae mi u razmiljanju o putu kojim sam se zaputio kao i u pronalaenju osjeaja koje sam tada imao. Ovim se bavim kako bih se istodobno opomenuo i ohrabrio. Takoer mi je namjera na ovaj nain probuditi motivaciju koja je, negdje usput, zadrijemala. Drugim rijeima, sve ovo piem kako bih uveo red u svoje misli. Gledajui unatrag, a u konanoj analizi uvijek se gleda unatrag, ovom knjigom bih mogao zavriti svoja sjeanja koja su usredotoena na samo tranje. Ah to ne znai da sam u ovom trenu zaokupljen pisanjem osobnih doivljaja iz daleke i blie prolosti. Mnogo mi je vanije praktino pitanje kako u istrati Newyorski maraton za dva mjeseca, nadam se s koliko-toliko pristojnim vremenom. Glavni cilj koji sada stoji preda mnom jest kakav trening treba primijeniti kako bih to mogao ostvariti. Dvadesetpetog kolovoza doputovao je fotograf amerikog sportskog asopisa Runner's World da snimi nekoliko mojih fotografija. Mladi fotograf imenom Greg doletio je iz Kalifornije i proveo itav dan fotografirajui me. Pravi entuzijast, donio je nevjerojatnu gomilu opreme na otok Kauai. Oni iz asopisa jo prije su napravili intervju sa mnom, a fotografije su trebale upotpuniti cijeli dojam. Jasna stvar, nema ba mnogo romanopisaca koji tre maraton (naravno, ima ih nekoliko, ali ne mnogo), a one iz asopisa zanimao je ivot "romanopisca trkaa". asopis Runner's World vrlo je popularan meu amerikim trkaima,

21

pa vjerujem da e mi se se prilian broj trkaa doi javiti kad budem trao u New Yorku. Zbog toga sam bio jo nervozniji, jer ne elim uprskati stvar. Vratimo se u godinu 1983. Sada s nostalgijom gledam na to doba kad su Duran Duran i Hall&Oates izbacivali hit za hitom. U srpnju te godine otputovao sam u Grku i od Atene do mjesta Maratona trao sam samo ja. Trao sam suprotnim smjerom od onoga kojim je glasnik od Maratona do Atene nosio poruku o pobjedi. Odluio sam trati suprotnim smjerom jer sam doao do zakljuka kako e biti pametnije da se rano ujutro uputim iz Atene, prije najvee guve (i prije no to zrak bude odve zagaen), izdem iz grada i izbjegavi veliki promet zaputim se prema Maratonu. To nije bila slubena utrka i trao sam samo ja i za svoje zadovoljstvo, pa se nisam mogao nadati da e itko pre-usmjeravati vozila samo radi mene. Zato sam otputovao u Grku da bih sasvim sam trao etrdeset i dva kilometra? Jedan japanski asopis za mukarce pozvao me da otputujem u Grku i napiem reportau o tom putovanju. Slubeni organizator putovanja i pokrovitelj bilo je grko Ministarstvo turizma. Mnotvo drugih asopisa takoer je sudjelovalo u sponzoriranju i organizaciji tog putovanja koje je obuhvaalo posjet svim najpoznatijim povijesnoturistikim odreditima, potom krstarenje po Egejskom moru itd. Dogovor je podrazumijevao da nakon to izvrim svoje obveze mogu ostati koliko elim. Taj oblik turistikog paket-aranmana uope me nije zanimao, ali privukla me mogunost da poslije svega toga mogu ostati jo neko vrijeme. Naravno, Grka je domovina povijesnog maratona i s velikim sam nestrpljenjem ekao da sve to vidim svojim oima. Pomislio sam kako u moi trati istom povijesnom stazom, barem dio puta. Za trkaa poetnika kakav sa tada bio, to je nedvojbeno bilo uzbudljivo iskustvo. Jednog trena pomislio sam: zato bih trao samo jedan dio, zato ne bih istra o itavu dionicu maratona? Kada sam o toj svojoj nakani porazgovarao s urednicima asopisa, ideja im se svidjela. I tako sam na kraju trao svoj prvi maraton (ili neto slino tome) i to sasvim sam. Nije bilo guve, ni vrpce na cilju, a ni bodrenja promatraa du ceste. Nita od toga. Ali, meni to nije smetalo jer se radilo o povijesnoj ruti maratona. to sam drugo mogao poeljeti? Zapravo, ako trite od Atene do Maratona, to nije puna duina koja se tri na mratonskim utrkama, dakle punih 42.195 m. Otprilike je kilometar i pol kraa. To sam otkrio tek nekoliko godina poslije kad sam sudjelovao u slubenoj utrci koja vodi povijesnom cestom od Maratona do Atene. Oni koji su na televiziji gledali prijenos maratona s Olimpijskih igara iz Atene, vidjeli su kako trkai na jednome mjestu skreu lijevo na sporednu stazu, prolaze pokraj slabije poznatih povijesnih ostataka i potom se ponovno vraaju na glavnu stazu. Tako nadoknauju onih kilometar i pol koji nedostaju za punu duinu maratona. Ali ja tada nisam znao za to, i bio sam uvjeren da u trei od Atene do Maratona uistinu prijei svih etrdeset i dva kilometra. Dakle, u zbilji sam pretrao samo etrdeset kilometara i koji metar vie. Ali, u samoj Ateni sam na nekoliko mjesta skrenuo, i s obzirom na to da je registrator kilometara u vozilu koje me pratilo pokazao da su preli 42 km, vjerujem da sam pretrao duinu koja je prilino blizu stvarnoj duini maratona. Ali danas mi to vie nije toliko vano. Bila je sredina ljeta kada sam trao maraton u Ateni. Oni koji su u to vrijeme ondje ve bili, znaju da vruina moe biti nepodnoljiva. Mjetani, osim ako ba ne moraju, izbje gavaju izlaziti vani u poslijepodnevnim satima. Niim se ne bave, samo sjede u dubokoj hladovini i tede snagu. Tek kad sunce zae i padne mrak, oni izlaze vani. Gotovo jedini ljudi koje u Grkoj moete sresti kako hodaju ulicama u ljetno popodne jesu turisti. ak i psi lee u hladu i miruju. Morate ih dugo i pozorno promatrati kako biste se uvjerili da su jo uvijek ivi. Nepojmljivo je vrue. Trati 42 km po takvoj vruini ravno je ludilu. Kad sam Grcima objasnio svoj plan i da elim trati od Atene do Maratona, svi su u jedan glas kazali: "To je ludost. Nitko normalan ne bi ni pomislio na neto slino." Prije nego to sam doputovao, nisam znao da su ljeta u Ateni toliko vrua, pa sam tranju pristupio prilino lakomisleno. Razmiljao sam kako je sve to trebam uiniti istrati 42 km i jedino sam se brinuo zbog udaljenosti. Temperatura zraka nijednom mi nije pala na pamet. Ali kad sam 22

stigao u Atenu bilo je pakleno vrue, pa sam odjednom postao jako uznemiren. Pomislio sam: ovi ljudi imaju pravo, ovjek mora biti lud da tri po ovakvom vremenu. Pa ipak, dao sam nerazumnu izjavu, obeavi da u trati izvornom stazom kojom je trao glasnik Feidipid te da u o tome napisati lanak. tovie, zbog toga sam prevalio golem put i stigao u Grku da bih to i ostvario. Sada se vie nisam mogao povui. Bio sam na silnim mukama smiljajui rjeenje kako me velika vruina ne bi shrvala i na kraju sam ga smislio: Atenu u napustiti rano ujutro dok je jo mrak kako bih u Maraton stigao jo dok ne pone velika vruina. to kasnije stignem to e biti sve toplije; sve je nalikovalo na priu Hashire Merosu* u kojoj glavni junak pokuava biti bri od sunca. Fotograf koji je radio za spomenuti asopis, Masao Kageyama, trebao se voziti u kombiju koji me pratio. On e me fotografirati dok trim. Kako to nije bila slubena utrka, nisu bili postavljeni stolovi s vodom za pie i povremeno bih zastao, a oni iz kombija dodali bi mi plastinu au s vodom da se napijem. Ljeto u Grkoj uistinu je okrutno, pa sam morao pripaziti da ne dehidriram. "Gospodine Murakami", obratio mi se fotograf, iznanaen, vidjevi kako se pripremam za poetak tranja, "ne mislite valjda pretrati itavu stazu?" "I te kako. Radi toga sam doao ovamo." "Doista? Ali kad smo na ovakvim i slinim zadacima, veina ljudi koje fotografiramo ne tri do cilja. Samo snimimo nekoliko fotografija na samom poetku i tu svi stajemo. Veina ne tri cijelu stazu. Zar doista mislite istrati itav maraton?" Ponekad me ljudi zbunjuju. Ne mogu vjerovati da se neki uistinu slue takvim jeftinim varkama. U svakom sluaju, poeo sam trati u pet i pol ujutro, zaputivi se od stadiona na kojem su kasnije odrane Olimpijske igre. Do Maratona se moe doi jednom jedinom cestom glavnom cestom. Jedino kad se zateknete na takvoj cesti moete uistinu shvatiti o emu govorim - umjesto ljunka u asfalt stavljaju mljeveni mramor zbog ega povrinski sloj ceste svjetluca na suncu, a i prilino je sklisko. Kad pada kia morate biti jako oprezni. ak i kad ne kii ujete udnovate kripave zvukove koje proizvode vae tenisice dok trite po glatkoj, skliskoj povrini ceste. Ovo to slijedi skraena je verzija teksta koji sam napisao za spomenuti asopis i u kojem opisujem kako sam trao od Atene do Maratona. * Sunce izlazi i nevjerojatnom brzinom sve vie se die. Jako je naporno trati cestom koja prolazi gradskim etvrtima Atene. Od stadiona do prikljuka za glavnu cestu im a oko pet kilometara i cijelim tim putem mnotvo je semafora koji usporavaju moj ritam. Takoer ima bezbroj mjesta gdje se isprijee zgrade ispred kojih su nepropisno par kirani automobili, pa moram skrenuti nasred ulice. Uz automobile koji jure u ranim jutarnjim satima tranje ovdje moe biti jako opasno. Sunce poinje grijati upravo kad ulazim u Aveniju Maraton i javna rasvjeta istodobno prestaje gorjeti. Vrijeme kada ljetno sunce vlada nad zemljom ubrzano se pribliava. Pojavljuju se prvi ljudi na autobuskim postajama. Grci se odmaraju u podne jer uglavnom rade dvokratno, pa na posao odlaze prilino rano. Svi me znatieljno zagledaju. Teko mi je zamisliti da su neki od njih ikad prije vidjeli nekog istonjaka kako tri ulicama Atene prije zore. Atena nije grad kojim izjutra tri mnogo trkaa. Poslije est kilometara tranja svlaim majicu i ostajem gol do pojasa. Uvijek trim s gornjim dijelom trenirke ili s tanjom majicom, pa je lijep osjeaj dok je svlaim sa sebe (premda e me kasnije poeti muiti jezive opekline od sunca). Do trinaestog kilometra trim uz blagu uzbrdicu. Ni daka vjetra. Kad stignem na vrh uzbrdice, imam osjeaj da sam napokon izaao iz grada. Laknulo mi je, ali upravo na tom mjestu prestaje plonik i odatle ide * Poznata pripovijest knjievnika Osamu Dazaija, "Tri, Merose!" (Hashire Merosu!), objavljenu 1940. 23

tek bijela crta koja oznaava rub ceste uz koju se protee uska pjeaka staza. Poela je prometna guva i autombila je sve vie. Autobusi i golemi kamioni brekui jure pokr aj mene brzinom od oko 80 km na sat. Nejasan doivljaj povijesti osjea se prolazei Avenijom Maraton, ali u biti to je obina prigradska cesta. U tom asu nailazim na prvog mrtvog psa. Velikog, smedeg psa. Ne vidim nijednu vidljivu, vanjsku ozljedu na njemu. Jednostavno lei nasred ceste. Pretpostavljam da je rije o skitnici kojeg je velikom brzinom udario au tomobil usred noi. Leina kao da je jo topla, pa mi ne izgleda mrtav. Prije izgleda kao daje zaspao nasred ceste. Vozai kamiona jure u oba smjera ne obraajui na njega ni najmanju panju. Malo dalje nailazim na maku koju je pregazio auto. Maka je sasvim spljotena, nalik na izoblienu, osuenu pizzu. Mora biti da ve dugo vremena lei tako mrtva i spljotena. Eto o takvoj vam vrsti ceste govorim. Sada se ve pitam zato moram trati ba tom turobnom prigradskom cestom. Zar sam zbog toga prevalio put od Tokija do ove lijepe zemlje? Sigurno bih se mogao baviti neim drugim, pametnijim. Danas sam prebrojio tri psa i jedanaest maaka koji su izgubili ivot na Aveniji Maraton. Brojim ih sve na koje nailazim, bez razlike, to je deprimirajue. Trim i ne osvrem se. Sunce sve jae pee i nevjerojatnom brzinom die se na nebo. Jezivo sam edan. Ne uspijevam se valjano oznojiti jer je zrak posve suh, p a znoj gotovo trenutano isparava ostavljajui jedino bijele slane mrlje. Postoji izraz: grake znoja, ali ovdje znoj isparava mnogo prije no to se grake znoja mogu formirati. Odjednom itavim tijelom osjeam nepodnoljivo peckanje. Poinjem sanjati hladno pivo, toliko hladno da mi zubi trnu. Ali nema piva, pa se zadovoljavam vodom koju mi dodaju iz urednikova kombija, otprilike svakih pet kilometara. Jo nikad nisam popio toliko vode za vrijeme tranja. Ipak, tjelesno se osjeam prilino dobro i snano. Napredujem s otprilike 70 posto snage, ali uspijevam odrati dobar tempo. Cesta se blago uspinje, potom se sputa i stalno tako. Budui da trim od unutranjosti prema moru, cesta se ipak blago sputa. Ostavio sam za sobom centar grada, predgrae i postupno zalazim u ruralnije podruje. Dok trim kroz selo Nea Makri, starci i starice sjede na otvorenom, ispijaju kavu iz malih alica i nijemo me promatraju. Kao da prisustvuju prizoru iz davne prolosti. Na otprilike dvadeset sedmom kilometru nailazim na uzbrdicu i kad izbijem na njen vrh, mogu u daljini vidjeti brjegove oko Maratona. Pretpostavljam da sam pretrao dvije treine staze. Pokuavam izraunati vrijeme za prijeeni dio puta kao i za onaj koji mi jo predstoji i vjerujem da u utrku uspjeti zavriti za tri i pol sata. Ali, stvari ne idu tako. Nakon prijeenih trideset kilometara vjetar s mora poinje puhati ravno u mene. Sto sam blii Maratonu, vjetar je sve jai. Pue takvom jainom da mi se koa jei. Ako se opustim, imam osjeaj da e me otpuhati i da u pasti na lea. Miris soli dopire do mene dok se staza blago uspinje. Postoji jedna jedina cesta koja vodi u Maraton, a ona je pravocrtna poput ravnala. Na tom mjestu poinjem osjeati umor. Bez obzira na to koliko vode popijem, poslije nekolik o minuta opet osjeam e. Hladno pivo sjajno bi mi leglo. Govorim si: zaboravi pivo. Zaboravi sunce. Zaboravi vjetar. Zaboravi tekst koji mora napisati. Usredotoi se na rad nogu. To je jedino bitno. Preao sam trideset i pet kilometara. Nikad prije nisam trao na veu udaljenost od trideset i pet kilometara i svaki daljnji korak za mene je nepoznanica. Slijeva se vidi niz krevitih, ogoljenih brda. Komu li je uope palo na pamet tako ih opustiti? Zdesna se vide beskrajni nizovi maslinika. Sve izgleda prekriveno slojem bijele praine. A snaan vjetar s mora nikako ne posustaje. to li je tome vjetru? Zato toliko snano pue? Na trideset i sedmom kilometru odjednom mi sve poi nje smetati. Svega mi je dosta! Snage mi ponestaje, posustajem. Osjeam se kao da vozim automobil u kojem vie nema goriva. edan sam, ali ako se sada zaustavim napiti se vode, vjerojatno neu moi nastaviti dalje. Umirem od ei, ali sada mi nedostaje snaga ak i da se napijem vode. Dok mi se te misli vrzmaju po glavi, poinjem se ljutiti. Ljut sam na ovce to veselo pasu na livadi pokraj ceste, ljut sam na fotografa koji snima fotografije nagnuvi se kroz prozor kombija. Ali snimati fotografije posao je fotografa, ba kao stoje preivanje trave posao za ovce, pa se nemam pravo aliti. Uzalud, cijela me stvar poinje ljutiti. Na koi mi se poinju pojavljivati 24

mali bijeli mjehuri od pretjerano jakog zraenja sunca. Ovo se pretvara u ruglo. to se to dogaa s vruinom? Prolazim pokraj znaka za etrdeseti kilometar. "Izdri jo malo pa si na cilju!" urednik mi veselo dovikuje iz kombija. Tebi je to lako rei, elim mu uzvratiti, ali odustajem. Sunce nesmiljeno ee. Tek je prolo devet ujutro, ali osjeam se kao da sam u penici. Znoj mi curi u oi. Od soli, oi me jo vie peku i povremeno nita ne vidim. Dlanovima briem znoj, ali i ruke i lice jednako su znojni, pa kad probijam oi jo gore me peku. Iza visokog ljetnog korova i trave mogu nazrijeti cilj, spomenik maratoncu na ulazu u selo Maraton. Iznenaen sam. Isprva nisam siguran je li to pravi cilj. Naravno, radujem se to sam se pribliio cilju, ali taj nagli i nenadani preokret odjednom u meni izaziva bijes. Budui daje to posljednja etapa utrke elim uiniti posljednji, oajniki napor kako bih trao to bre mogu, ali noge me vie ne sluaju. Sasvim sam zaboravio vladati tijelom. Miii me jezivo bole, kao da su oguljeni tupom blanjom. Na korak sam do cilja. Napokon sam stigao do kraja ceste. udnovato, ne osjeam zadovoljstvo zbog postignua. Jedino to osjeam neizmjerno je olakanje to vie ne moram trati. Na benzinskoj crpki uzimam vodeno crijevo i njime rashlaujem tijelo trudei se isprati sa sebe sol i znoj koji me peku. itavog me prekrivaju slojevi osuenog znoja i soli. Kad starac koji radi na benzinskoj crpki uje to sam uinio ubere nekoliko cvjetova iz lonca s cvijeem i prui mi ih. Uinio si sjajnu stvar, estita mi osmijehom. Poaen sam tim potezom dobrodolice i blagonaklonosti prema meni, potpunom strancu. Maraton je malo, gostoljubivo selo, mirno i tiho. Ne mogu zamisliti da su ba ovdje, prije nekoliko tisua godina, Grci porazili perzijsku osvajaku vojsku u jezivoj bitci. Sjedim u seoskoj kavani i udno ispijam hladno pivo Amstel. Ima sjajan okus, ali ni izdaleka nije onako sjajno kao ono pivo o kojem sam matao dok sam trao. Nita u stvarnom svijetu nije toliko divno koliko iluzije osobe koja gubi razum. Rastojanje od Atene do Maratona pretrao sam za tri sata i pedeset jednu minutu. Nije osobito dobar vremenski rezultat, ali barem sam uspio istrati cijelu udaljenost i to sasvim sam, a jedina pratnja bili su mi veliki promet, ne podnoljiva vruina i uasna ed. Vjerojatno bih se trebao ponositi onim to sam uinio, ali ovog trena nije mi stalo do toga. Ono to me ovog trena ispunja radou spoznaja je da vie ne moram trati. Hej! Ne moram vie trati! * To je bilo moje prvo iskustvo kad sam pretrao (gotovo) 42 km. Na sreu, to je bio posljednji put da sam morao trati 42 km po toliko neljudskim uvjetima. U prosincu iste godne trao sam maraton u Honoluluu i ak sam postigao prilino dobro vrijeme. Na Havajima je bilo vrue, ali to se ne moe usporediti s Atenom. Tako je Honolulu postao moj prvi slubeni maraton. Jo otada uobiajio sam istrati jedan puni, pravi maraton godinje. Ponovno itajui lanak koji sam napisao u vrijeme utrke u Grkoj, otkrio sam da su dvadeset i vie godina kasnije, i poslije isto toliko istranih maratona, osjeaji koje imam dok trim tih 42 km jednaki kao i onda. ak i sada, kad god trim maraton, moja svijest prolazi isti proces. Sve do tridesetog km uvjeren sam da mogu istrati dobar vremen ski rezultat, ali nakon trideset i petog km ponestane mi snage i ponem se brinuti zbog svega. Na kraju se osjeam poput automobila koji je ostao bez goriva. Ali nakon to zavrim utrku i proe izvjesno vrijeme, zaboravim na svu bol i muku i ve razmiljam kako bih mogao istrati bolje vrijeme u iduoj utrci. Smijena stvar je to, bez obzira na to koliko sam iskustvo stekao, koliko sam star, sve se ponavlja kao i prethodni put. Mislim da odreene vrste procesa ne doputaju nikakvu promjenu, ili barem nekakvo odstupanje. Ako ve morate biti dio tog procesa, sve to moete uiniti jest preobraziti, ili ak izobliiti samog sebe kroz to ustrajno ponavljanje, i taj proces uiniti dijelom vlastite linosti. Uf!

25

4.

19.rujna2005.Tokio

VEINU ONOGA TO ZNAM O PISANJU NAUIO SAM ZAHVALJUJUI SVAKODNEVNOM TRANJU

Desetog rujna rastao sam se od otoka Kauaija i vratio se u Japan na dva tjedna. Sada se svakodnevno vozim autom od nae kue u prefekturi Kanagawi do ureda u Tokiju. I dalje ustrajno trim, ali s obzirom na to da ve neko vrijeme nisam bio u Japanu eka me mnotvo poslovnih obveza i kojekakvih sastanaka. Volim se brinuti o svim, makar i nebitnim poslovnim detaljima i osobno se sresti sa svakom strankom. Ne mogu trati onako bezbrino kao to sam mogao u kolovozu. Zato, kad god iskrsne slobodan trenutak pokuavam trati to je dulje mogue. Otkako sam se vratio, dvaput sam istrao po dvadeset km, a jednom ak i trideset km. Tako gotovo uspijevam odrati prosjenu normu od deset kilometara na dan. Takoer sam se namjerno odluio trati po oblinjim padinama i uzvisinama. Oko moje kue nalazi se niz padina, a njihova visina otprilike odgovara visini petokatnice i jednom zgodom taj sam krug istrao ak dvadeset i jedan put. Bilo mi je potrebno sat i etrdeset pet minuta. Bio je jako topao i vlaan dan, pa sam se prilino umorio. Newyorski maraton uglavnom se tri po ravnom terenu, ali prelazi preko sedam mostova od kojih su veina tzv. visei mostovi, pa im je sredinji dio blago uzdignut. Na Newyorskom maratonu do sada sam sudjelovao tri puta i te relativno blage uzbrdice i nizbrdice uvijek me umore vie nego to oekujem. Posljednja dionica tog maratona tri se u Central Parku. Nakon ulaza u park ima nekoliko otrih uzvisina koje me redovito uspore. Kad ujutro izaem trenirati po Central Parku, to su blage uzbrdice koje mi ne predstavljaju problem, ali u posljednoj dionici maratona prije mi izgledaju kao zid koji se isprijeio ispred umornog trkaa. Ti usponi izvlae iz mene posljednji atom snage koji sam uvao za sam kraj. Cilj je preda mnom, uvijek si ponavljam, ali tada ve trim noen iskljuivo snagom volje i imam osjeaj da sam stalno na jednakoj udaljenosti od cilja. edan sam, ali ne i moje tijelo. Na tom mjestu i moje noge poinju se strano buniti. Prilino sam uspjean u tranju uz uzbrdicu i uglavnom volim utrku u kojoj ima mjestiminih strmina i uzvisina jer ba na takvim mjestima mogu prestii ostale trkae. Ali kad je rije o uzbrdicama u Central Parku, sasvim sam nemoan. Ovog puta elim se, barem donekle, zabaviti trei tih nekoliko posljednjih kilometara, i proi kroz cilj s osmijehom na licu. Ovoga puta, to je moj cilj. Ukupan broj kilometara koje pretrim moda se smanjuje, ali barem se pridravam jednoga od svojih temeljnih pravila tranja: nikada si ne dopustim da ne trim dva dana zaredom. Miii se ponaaju poput dresiranih ivotinja -jako brzo shvaaju zapovijed. Ako umjereno i postupno poveavate zahtjeve, oni e ih nauiti izvravati. Sve dok svojim miiima objanjavate ono to od njih oekujete, zadajui im rad koji trebaju obaviti, vai miii e vas sluati i postupno e biti sve snaniji i izdrljiviji. Dakako, to se ne dogaa preko noi. Ali sve dok se ne urite i to inite postupno, oni se nee aliti - osim to im tu i tamo nee biti po volji - ali, ipak e strpljivo i posluno izvravati vae zapovijedi i malo pomalo biti sve otporniji i snaniji. Ponavljajui vjebe vai miii e shvatit i poruku koju im aljete, kao i da takav i toliki napor oekujete od njih. Nai miii vrlo su savjesni. Sve dok se pridravamo valjanog postupka, oni se nee aliti. Ali, ako u njihovoj optereenosti dode do stanke od jedva nekoliko dana, miii automatski pretpostavljaju da vie ne moraju biti toliko aktivni i smanjuju svoje radne sposob nosti. Miii se uistinu ponaaju poput ivotinja i ele biti oputeniji to je mogue vie; ako ih niim ne opteretimo, oni se opuste i sasvim zaborave na prethodni rad. Ako ih redovito ne podsjeamo na dunosti, ubrzo sve zaborave pa moramo ponoviti itav ciklus treninga od samog poetka i najlakih vjebi. Naravno, povremeno je nuno napraviti stanku i uzeti 26

predah, ali u odluujuem razdoblju kad treniram pred utrku, moram svojim miiima pokazati tko je gazda. Nekako im moram dati na znanje to oekujem od njih. Isto tako, moram ostati nemilosrdan prema samom sebi, ali ne u tolikoj mjeri da se iscrpim. To su vane taktike mjere koje svi iskusni trkai s vremenom naue. Dok jo boravim u Japanu, objavljena je moja nova zbirka kratkih pria Tky Kitanshu i moram dati nekoliko intervjua. Takoer moram provjeriti probne otiske za knjigu glazbenih kritika koja e biti objavljena u studenom, pa se moram dodatno nai i s nekoliko ljudi koji e dizajnirati naslovnicu. Isto tako, elim jo jednom provjeriti svoje stare prijevode sabranih djela Raymonda Carvera. Bit e to izdanje od nekoliko svezaka u mekom uvezu, pa elim preispitati i popraviti sve svoje rane prijevode, a to zahtijeva prilino vremena. Potom jo moram napisati dug uvod za engleski prijevod zbirke kratkih pria koja e idue godine biti objavljena u Sjedinjenim Dravama pod nazivom Blind Willow, Sleeping Woman. Povrh svega toga, ustrajno radim i na ovim tekstovima o tranju, premda takvu knjigu jo nitko nije zatraio od mene. Poput kakvog sam radinog seoskog kovaa koji od jutra do mraka udara po metalu. Takoer se moram pobrinuti za nekoliko poslovnih pojedinosti. Dok smo ivjeli u Sjedinjenim Dravama, djevojka koja je u mojem uredu za odnose s javnou i knjievna prava u Tokiju radila kao tajnica, iznenada me obavijestila da se poetkom idue godine udaje i da je zbog toga prisiljena dati otkaz, pa se ve sada moram pobrinuti za zamjenu. Nisam tako lako mogao zatvoriti ured usred ljeta. Osim toga, im se vratim u Cambridge oekuje me nekoliko predavanja na tamonjem sveuilitu, pa se i za to moram pripremiti. Nalazei se u vremenskom tjesnacu, svim silama se trudim obaviti sva ta zaduenja to bolje znam i umijem. Takoer se moram nastaviti pripremati za Newyorki maraton. ak i da postoje dva ista mene, ne bih uspio izvriti sve te obveze. I pored svega, uspijevam trati ba svakog dana. Svakodnevno treniranje za mene predstavlja oblik ivotnog spasa i to to sam zauzet drugim bitnim i vanim obvezama ne moe me odvojiti od tranja. Da svoju pretje ranu poslovnu zauzetost ikada upotrijebim kao izliku kako se ne bih bavio tranjem, nikad vie ne bih niti pomislio na tranje. Premda imam tek nekoliko osobni h razloga koji govore u korist tranja, bezbroj drugih mi govore da je dolo vrijeme da prestanem trati. Jedino to mi preostaje jest drati se tih nekoliko razloga. Kad boravim u Tokiju, najee trim oko parka Jingu Gaiena, tj. oko rubnih vrtova hrama Meijija, stazom koja prolazi pokraj stadiona Jingua. To podruje uope se ne moe usporediti s Central Parkom u New Yorku, ali to je jedno od rijetkih mjesta u Tokiju gdje jo ima malo zelenila. Trim tom stazom ve godinama i jako dobro poznam svaki njen dio i pojedinanu udaljenost izmeu njih. Zapamtio sam sve rupe, udubljenja i izboine na toj stazi koja je idealna za treniranje a pri tome sam svakog trena svjestan kojom brzinom trim. Naalost, oko tog kompleksa promet je strano gust, da ne spominjem brojne pjeake a, ovisno o satima dana, ni zrak nije ist; ali taj kompleks nalazi se usred Tokija, pa se to moe i oekivati. To je najbolje emu se mogu nadati. Smatram se pravim srekoviem to se taj park nalazi blizu mojeg ureda. Jedan krug oko kompleksa Jingu Gaiena iznosi oko tisuu i dvjesto metara, i ba mi je drago to su vlasti postavile oznake za udaljenost od jednog do drugog ulaza u kompleks. Kad god elim uskladiti brzinu tranja - recimo u ritmu od devet ili osam ili sedam i pol minuta za prijeeni krug, uvijek trim tom stazom. Kad sam jo u samom poetku poeo trati tom stazom, Toshihiko Seko jo uvijek se aktivno bavio tranjem i trao je ba istom stazom kao ja. Svakodnevno je naporno trenirao za Olimpijske igre u Los Angelesu. Pred o ima mu je stalno bila zlatna medalja. Na Olimpjiskim igrama u Moskvi ta ansa je propala, i to jedino zbog ekipnog japanskog bojkota tih igara pa su Igre u Los Angelesu bile njegova posljednja ansa da osvoji olimpijsko zlato. Oko njega je vladala gotovo tajanstvena, zavjetna atmosfera, a vrsta herojske odlunosti jasno se vidjela u njegovim oima. Trener ondanje momadi pre hrambene tvrtke S&B bio je iva legenda Nakamura, a u momadi je imao itav niz sjajnih trkaa koji su tada bili na vrhuncu svojih sportskih sposobnosti. lanovi momadi S&B svakog dana su trali tom istom stazom i s vremenom smo se svi poznavali i to, kao to se 27

govori, iz vienja. Jednom zgodom ak sam otputovao u Okinawu kako bih napisao lanak o njima jer su ondje trenirali. Rano izjutra i prije posla svaki od tih trkaa na duge staze trao je izdvojeno od ostalih, a poslijepodne bi svi zajedno trenirali. U ono vrijeme obiavao sam trati prije sedam sati kad promet nije bio odve gust, zrak je bio jo nezagaen, a i pjeaka je bilo manje. esto bih se mimoiao s lanovima momadi S&B kimnuvi im glavom, a i oni bi meni uzvratili. Kinih dana obino bi mi se osmjehivali kiselim osmijehom koji je znaio: runa li vremena. Osobito dobro sjeam se dva mlada trkaa: Taniguchija i Kaneija. Obojica su se bliila tridesetima i bili bivi lanovi atletske ekipe Sveuilita Waseda za koju su sudjelovali u znamenitom japanskom maratonu od Tokija do Hakonea. Kada je Seko postavljen za trenera momadi S&B, oekivalo se da e njih dvojica postati zvijezde cijele ekipe. Bili su jako dobri trkai pa se javnost nadala da e obojica osvojiti zlatne medalje na iduim Olimpijskim igrama. Svakodnevni, iznimno naporni trenizi uope im nisu teko padali. Naalost, obojica su poginula u tekoj prometnoj nesrei u vrijeme kada je itava momad tog ljeta trenirala na Hokkaidu. Vlastitim oima svjedoio sam njihovom iznimno napornom reimu treniranja i uistinu sam se osjeao tuno i zaprepateno kad sam uo vijest o njihovoj pogibiji. To mi je strano teko palo i to je bio golem gubitak za japanski i uope svjetski sport. Nekoliko puta zakratko smo popriali i nisam ih dobro poznavao. Tek nakon njihove pogibije doznao sam da su se obojica bili tek oenili. Ipak, kao njihov drug u tranju na velike udaljenosti, susretao sam ih iz dana u dan, pa sam imao dojam da se jako dobro razumijemo. ak i ako se cilj i postignua meu odreenim ljudima razlikuju, postoje neke stvari koje jedino trkai razumiju i meusobno dijele. Iskreno vjerujemo u to. ak i u dananje vrijeme, kad trim oko kompleksa Jingu Gaiena ili mamorijalnog parka Akasaka Gosha, kadikad se sjetim tih dvojice trkaa. Kad izaem iz zavoja oekujem da u ih ugledati kako tre prema meni, bijela para izlazi im iz usta na hladnom ranojutarnjem zraku. Uvijek pomislim na njih i pitam se: toliko naporno i samoprijegorno su trenirali, ali kamo su nestale njihove misli, njihove nade i snovi? Kad ljudi umru, nestanu li jednostavno i njihove misli? Blizu moje kue u prefekturi Kanagawi mogu se baviti sasvim drugaijim oblikom treniranja. Kao to sam ve prije napomenuo, u blizini moje kue nalazi se staza za tranje s itavim nizom uzvisina i padina. Postoji jo jedna staza u blizini, ali da bih je cijelu pretrao trebaju mi tri puna sata - to je idealna staza za trkae na velike udaljenosti. Staza je veinom ravna i paralelna s rijekom i morem, i, to je jo vanije, promet je slab, a nema ni mnogo semafora koji bi me usporili. Zrak je ist, za razliku od onoga u Tokiju. Istina, ponekad je dosadno trati sasvim sam i to puna tri sata, ali zato sluam glazbu s walkmana i, s obzirom na to da znam to me eka, mogu uivati u tranju. Jedini problem s tom stazom jest to to se na polovici puta razdvaja i vraa drugim krakom, pa ako se umorite ne moete tako lako odustati. Nema drugog naina da se vratim kui, ak i ako moram puzati korak po korak. Ali, ipak je to jako lijep ambijent za tranje. Zakratko se vraam romanima. U gotovo svakom intervjuu postave mi pitanje koja je najvanija znaajka koju romanopisac mora posjedovati. Mislim daje, barem taj odgovor, sasvim jasan: dar za pisanje. Bez obzira na to koliko entuzijazma i napora uloili u pisanje, ako doista nemate dara za pisanje, pametnije vam je to prije odustati. Istina, to je mnogo vie preduvjet nego neto to je nuno potrebno. Ako u spremniku nemate ni kap goriva, ni najbolji auto ne moete voziti. Osnovni problem s darovitou jest taj to u veini sluajeva dotina osoba ne moe kontrolirati koliinu ili kvalitetu te darovitosti. Moda vam se ini da koliina nije dovoljna, pa je elite poveati, ili moete pokuati biti tedljivi kako bi sve skupa potrajalo due. Ali, ni u jednom ni u drugom sluaju, ne ide tako lako. Darovitost je osobita vrsta sposobnosti koja izbije kad se njoj prohtije. Isto tako, kad presui, gotovo je s njom. Naravno, pojedini pjesnici i rock pjevai koji su pravi genijalci, pa su zbog toga postali slavni - ili umjetnici poput

28

Schuberta ili Mozarta, ije su tragine i prerane smrti od njih uinile legende - privlae golem dio javnosti, ali za golemu veinu nas prosjenih, to nije uzor koji bismo mogli slijediti. Ako mi postave pitanje koja je druga najvanija znaajka romanopisca, i to je lak odgovor: usredotoenost, mogunost da sve svoje ograniene sposobnosti usmjerite na i stu stvar, bez obzira na to o emu je rije. Bez takve sposobnosti ne moete postii nita hvalevrijedno. Ali, ako se znate uinkovito usredotoiti, moda moete nadokna diti prosjenost ih ak potpun nedostatak talenta. Uopeno govorei, ja se svim svojim snagama koncentriram na pisanje tri ili etiri sata svakog jutra. Sjedim za pisaim stolom i sasvim se predajem onomu to piem. Ne vidim nita drugo, ne razmiljam ni o emu drugome. ak ni pisac koji je obdaren velikim talentom i ima mnotvo sjajnih ideja, vjerojatno nee moi valjano pisati ako ga jako zaboli zub. Svaki oblik boli onemoguuje nau usredotoenost na bilo to. Na to mislim kada kaem da bez usredotoenosti ovjek ne moe postii nita vrijedno. Nakon usredotoenosti, prema mojem miljenju, najvanija sljedea stvar za pisca jest, bez ikakve dvojbe, ustrajnost. ak i ako se uspijete usredotoiti na pisanje tri ili etiri sata svakodnevno, ali poslije tjedan dana osjetite umor i iscrpljenost, vjerojatno neete biti u stanju napisati dugo djelo. Ono to je piscu beletristike nuno potrebno - barem onome koji se nada da e napisati roman - jest snaga da se usredotoi na pisanje iz dana u dan barem pola godine, godinu ili ak dvije. Takav nain rada moe se usporediti s disanjem. Ako za sliko vit primjer uzmemo da je koncentracija proces u kojem zadravate dah, ustrajnost je umjetnost usporenog i smirenog disanja dok istodobno zadravate zrak u pluima. Ne uspijete li pronai ravnoteu izmeu tih dviju bitnih odrednica, bit e vam jako teko pi sati zanimljive romane iz godine u godinu. Da budem jasniji, morate znati disati dok istodobno zadravate dah. Na sreu - koncentriranost i ustrajnost predstavljaju suprotnost prirodnom talentu, s obzirom da se mogu nauiti i ak poboljati upornim vjebanjem. Naravno, dobar dio ljudi nauit e se koncentrirati i biti ustrajan ako svakog dana budu sjedili za stolom i vjebali usredotoivanje na jednu jedinu stvar. To me u mnogome podsjea na vjebanje miia o kojemu sam malo prije pisao. Svojim cijelim tijelom ovjek mora biti usredotoen na predmet koncentracije, ali i biti siguran da sve to temeljito razgrauje kako bi mogao pisati svakog dana i biti duboko svjestan onoga o emu pie. Tako e se vae sposobnosti poeti postupno poveavati. Gotovo neprimjetno, va cilj e biti sve izazovniji. To je proces koji je jednak trkaevom svakodnevnom treniranju miia i ope tjelesne izdrljivosti. Tome jo dodajte osobnu pobudu i ne klonite duhom ak ni kad vam je teko. Na tom i takvom putu strpljivost i ustrajnost su nuni, ali uvjeren sam da e u tom sluaju rezultati biti vidljivi. U jednom od svojih pisama sjajni i tajnoviti Raymond Chandler priznao je da je, ak i kad nita ne bi zapisao, ipak svakog dana sjeo za stol i koncentrirao se. Mogu razumjeti pra vu svrhu takvog njegovog ponaanja. To je nain na koji je Chandler stjecao tjelesnu izdrljivost koja je potrebna profesionalnom piscu, smireno i pribrano jaajui snagu volje. Takva vrsta dnevnog treninga bila mu je prijeko potrebna. Prema mojem miljenju, pisanje romana uglavnom je fiziki rad. Zapravo, sam in pisanja intelektualni je rad, ali stvaranje opsenog romana mnogo je blie fizikom radu. Dakako, nije rije o dizanju tekih utega, brzom tranju ili skokovima u vis. Ljudi uglavnom vide povrinsku stranu pisanja i o piscima razmiljaju kao o osobama koje se bave tihim, intelektualnim radom u miru svojih radnih soba. Ako imate snage podignuti alicu kave, ve vjeruju da moete napisati roman. Ali kad to sami pokuaju, ubrzo otkriju da to nije tako lako i jednostavno kao to im se ini. itav taj proces - sjediti za stolom, naprezati se umno poput laserske zrake, zamiljati neto na pustom obzoru, smiljati priu, izabrati prave rijei, jednu po jednu, odravati razvoj dogaaja - sve to zahtijeva mnogo veu energiju i mnogo vie vremena nego to veina ljudi moe uope zamisliti. Moda ovjek ne mora izvoditi naporne tjelesne pokrete, ali zato se duboko u njemu zbiva teak, dinamian rad. Naravno, svatko koristi glavu kad razmilja. Ali, pisac se slui pripovjednim stilom i razmilja itavim svojim biem i taj postupak zahtijeva od njega svu njegovu tjelesnu snagu, a esto i veliko naprezanje.

29

Oni pisci koji su blagoslovljeni knjievnim talentom prolaze kroz taj proces gotovo nesvjesno, ne znajui za nj. Osobito ako su jo mladi i prirodno daroviti, pisanje romana ne pada im teko. Lako se oslobaaju raznih zabluda i smetnji. Kad je ovjek mlad, njegovo tijelo je ispunjeno prirodnom vitalnou. Mo koncentriranja i ustrajnost javljaju se kad god su mu potebni i, to je jo vanije, nikad se ne mora naprezati da bi do njih doao. Ako ste mladi i daroviti, kao da imate krila. U veini sluajeva meutim, kako mladost prelazi u sredovjenost taj oblik energinosti i ilosti gubi svoju prirodnu vitalnost i otroumnost. Nakon to doivite odreene godine, stvari koje ste neko mogli uiniti bez i najmanjeg napora odjednom nisu vie tako lake - ba kao to s godinama slabe brzina i okretnost bacaa lopte u bejzbolu. Dakako, danas je mogue da ljudi koji stare utjeu na sam proces starenja, pa i na slabljenje prirodnog talenta. Kao kad se mladi baca brzih lopti u bejzbolu preobrazi u mudrog bacaa koji se oslanja na iskustvo i promjenu ritma u bacanju lopti. Ali, u svemu postoji ogranienje, kao i konani osjeaj gubitka. Isto tako, pisci koji nisu blagoslovljeni velikim talentom - oni iji je uspjeh jedva zamjetan - moraju svoju snagu i ustrajnost graditi na sasvim drugaiji nain. Moraju se naviknuti da se bolje usredotoe na pisanje i da budu ustrajniji. Oni su donekle prisiljeni koristiti se upravo tim vrijednostima umjesto svojim talentom. Budu li u tome uistinu uspjeni, moda e zbilja otkriti i stvarni, skriveni talent u sebi. Znoje se, lopatom kopajui duboku rupu pred sobom dok ne otkriju izvor vode. Dakako, to je ono to zovemo srea, ali ono to je omoguilo da se taj sretni sluaj ostvari bilo je silno vjebanje koje im dalo snagu da ustraju u kopanju. Pretpostavljam da su gotovo svi pisci zakanjelog uspjeha proli kroz vrlo slian proces. Istini za volju, na ovom svijetu postoje i ljudi (ali vrlo rijetki) koji su blagoslovljeni nevjerojatno velikim talentom koji se od roenja do smrti nije ni najmanje smanjio, i ija su djela redovito vrhunska ostvarenja. Ta nekolicina sretnika imaju izvor koji nikad ne presuuje, bez obzira na to koliko ga obilno i rasipno koristili. U knjievnosti, to je ono neto na emu morate biti iznimno zahvalni. Teko je zamisliti povijest knjievnosti bez pisaca kao to su Shakespeare, Balzac i Dickens. Ali, ti velikani doista su grdosije, divovi, legendarni pisci. Golema veina pisaca koji ne mogu dosegnuti takve visine (ubrajajui i mene, naravno) moraju ono to im nedostaje nadoknaditi kako god znaju i umiju. Inae je nemogue nastaviti pisati romane bilo kakve knjievne vrijednosti. Metode i postupci kojima se pisac slui da bi doao do odreenih rezultata postaju dio njegove linosti, ono to ini njegovu svojstvenost. Veinu onoga to znam o pisanju nauio sam zahvaljujui svakodnevnom tranju. To su sasvim praktine, tjelesne lekcije. Dokle mogu forsirati samog sebe? Koliko odmora mi je potrebno, a koliko je pretjerano? Koliko daleko mogu otii, a jo uvijek biti pun samopouzdanja i dosljednosti? Kada sve postaje prenapregnuto i odve optereujue? Do koje mjere trebam biti svjestan vanjskog svijeta i do koje se toke trebam koncentrirati na svoj unutarnji sklad? Do koje mjere se smijem pouzdati u svoje sposobnosti i kada trebam poeti sumnjati u samog sebe? Jedino to znam jest - da nisam postao trka na duge staze upravo u vrijeme kad sam se poeo baviti pisanjem, sva moja djela bila bi sasvim drugaija. Ali, koliko drugaija? Teko mije rei. Ali, mnogo bi toga ipak bilo drugaije. U svakom sluaju, raduje me injenica to sve ove godine nisam prestao trati. Jer, ja volim romane koje sam napisao. Doista me zanima kakav e biti sljedei roman koji u napisati. Budui da sam pisac koji ima svoje nedostatke - nesavrena osoba koja ivi nesavren, manjkav ivot - injenica to se jo uvijek osjeam ovako, za mene predstavlja stvarno postignue. Bilo bi pretjerivanje nazvati ga udom, ah doista se tako osjeam. A ako mi svakodnevno tranje pomae to postii, onda sam ponajvie zahvalan samom tranju. Ljudi ponekad podrugljivo gledaju one koji svakog dana tre, vjerujui da e ba takvi dulje ivjeti. Ali, mislim da to nije razlog zbog kojeg veina ljudi tri. Koliko ja znam, veina trkaa ne tri iz uvjerenja da e due ivjeti nego zato to ele ivjeti zdravim ivotom. Ako elite ugodno provesti nailazee godine, mnogo je pamenije ivjeti ih s jasnim ciljevima i punim pluima nego u ivotnoj zbunjenosti, a ja vjerujem da u tome tranje doista pomae. Naprezati se do krajnjih granica vlastitih mogunosti: to je bit tranja, i prava je metafora 30

ivota - kako za mene tako i za moje pisanje. Vjerujem da bi se mnogi trkai sloili s mojim miljenjem. Odlazim na masau u gimnastiki centar blizu mojeg ureda u Tokiju. Onako kako me maser masira manje je masaa, a vie pomo pri oputanju miia i nogu kad ja to ne mogu uiniti. Zbog svakodnevnog treniranja moji miii su odve umorni i prenapregnuti, i ako ponekad ne dobijem tu vrstu masae, mogao bih izgubiti kontrolu nad tijelom i to prije same utrke. Opteretiti svoje tijelo do krajnjih mogunosti svakako je vano, ali ako ih prekoraite, moete dobiti neeljenu reakciju. Zapravo osoba koja me masira mlada je sportska ma-serka, ali ima vrlo snane i energine ruke. Nain na koji me masira jako je - tonije bi bilo rei - strano je bolan. Nakon polusatne masae sve stoje na meni, ukljuujui i donje rublje, sasvim je mokro od znoja. Uvijek se oduevi mojom tjelesnom kondicijom. "Vi doista optereujete svoje miie do maksimuma. Sasvim su napeti. U veine ljudi ve odavno bi dolo do puknua. Ba sam zadivljena to se i dalje bavite tranjem." Upozorava me da e se, nastavim li miie optereivati vie nego to mogu podnijeti, prije ili kasnije dogoditi ozljede. Vjerojatno ima pravo. Ali isto tako imam osjeaj, zapravo vrstu nadanja, da nema pravo, jer na isti nain optereujem svoje miie ve godinama. Kad god se usredotoim na treniranje, moji miii su napeti. Kad ujutro navuem tenisice za tranje i izaem vani, noge su mi sasvim ukoene pa mi se ini da ne mogu prijei ni nekoliko koraka. Polako ponem zagrijavati noge gotovo se vukui cestom. Starija gospoda iz susjedstva hitro koraa ulicom, ali ak ni nju ne uspijevam presti. Ali to dulje trim, miii se postupno oputaju i nakon dvadesetak minuta mogu normalno trati. Polako poveavam brzinu. Nakon toga mogu trati gotovo mehaniki, bez ikakvih problema. Drugim rijeima, mojim miiima potrebno je vie vre mena da se ugriju. U samom poetku sporo reagiraju. Ali kad se dobro ugriju, mogu dugo i bez prekida trati a da ne osjetim umor. Upravo takvi miii odgovaraju za utrku na duge staze, a uope nisu prikladni za krae utrke. Dok bi se moji miii zagrijali dovoljno da uope mogu poeti ozbiljnije trati, kraa utrka ve bi zavrila. Ba nita ne znam o tehniko-medicinskim znaajkama takvih miia, ali pretpostavljam daje to neto stoje u velikoj mjeri priroeno. Isto tako, ini mi se daje takva vrsta miia povezana s nainom na koji moj mozak reagira. Pitam se: upravlja li ljudskim mozgom tijelo, ili je sasvim suprotno? Ukljuuje li nain na koji ovjek razmilja i svjesno upravljanje tijelom? Ili se moda i mozak i tijelo uzajamno dopunjuju i djeluju jedno na drugo? Vrlo dobro znam da pojedini ljudi imaju odreene priroene sklonosti, i bez obzira na to svia li se to dotinoj osobi ili ne, od njih ne mogu pobjei. Naravno, odreene se sklonosti mogu donekle prilagoditi, ali se njihova bit ne moe nikada promijeniti. Isto vrijedi za moje srce. Moje bilo uglavnom pulsira ritmom od oko pedeset otkucaja u minuti, to je, koliko znam, prilino sporo. (uo sam da je u osvajaice zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Sydneyu Naoko Takahashi bilo pulsiralo ritmom od jedva trideset otkucaja u minuti.) Ali poslije tranja od tridesetak minuta kod mene se broj otkucaja povea na oko sedamdeset otkucaja. Nakon dugog i brzog tranja povea se na oko stotinu otkucaja u minuti. Tako nekako ispada da je tek nakon zavretka tranja moje bilo na razini onog koje veina ljudi ima kad se odmara. To je takoer vana odlika tjelesne konstitucije trkaa na duge staze. Nakon to sam se poeo baviti tranjem, bilo je u tijeku odmaranja takoer pulsiralo znatno sporije. Zapravo elim kazati kako je moje srce uskladilo otkucaje kako bi se prilagodilo funkciji tranja na duge staze. Da su otkucaji mojeg srca bili ubrzani u stanju odma ranja, znatno bi se poveali za vrijeme tranja i vjerojatno bi mi pozlilo ili bih ak bio ivotno ugroen. Kad sam u Americi i neka bolniarka provjerava moje bilo, svaka mi kae: "Ah, vi ste sigurno trka!" Pretpostavljam da veina trkaa na velike udaljenosti, a koji ve godinama tre, imaju slino iskustvo. Kad usred ljeta naiete na trkae, lako je raspoznati poetnike od veterana. Oni koji su zadihani pripadaju poetnicima; oni drugi, smirenog i odmjere nog daha, veteranima. Njihovo srce, dok usredotoeno tre, polako otkucava vrijeme. Kad se mimoiemo na ulici, oslukujemo jedan drugome ritam disanja i pokuavamo osjetiti ritam kojim srce radi. To 31

me u mnogome podsjea na dva pisca koji jedan drugome oslukuju stil i dikciju. I tako, moji miii upravo su dobrano napeti, a sve napornije vjebanje ne ini ih pokretnijima. Sada sam na maksimumu treniranja, ali ak i tako su neuobiajeno pre napregnuti. Ponekad moram jednom ili dvaput udariti akom u jednu i drugu nogu ne bih li ih malo opustio. (Da, to jako boli.) Moji miii mogu biti uporniji ak i od mene. Oni dobro slijede moje namjere, izdrljivi su i na izvjestan nain sve su bolji. Ali, nikad nisu spremni na kompromis. I nikad ne odustaju. Ovo je moje tijelo sa svim njegovim ogranienostima i hirovitostima. Ba kao to je moje lice samo moje, sve i ako mi se ne svia, nemam drugo pa se moram zadovoljiti njime. Sto sam stariji, to lake prihvaam takve stvari. Otvorite hladnjak i moete skuhati ukusan, zapravo jako ukusan i vrlo domiljat obrok od ostataka koje ondje imate. Sve to imate u hladnjaku jesu jedna jabuka, jedan luk, komad sira i nekoliko jaja. Ali, ne oajavajte. Snaite se s onim to vam je pri ruci. To je jedna od boljih stvari u procesu starenja. Ve neko vrijeme opet trim ulicama Tokija, koje su u rujnu prepune ljudi. Zaostala vrelina ljeta u gradu posebna je pria. Trim tiho, itavo tijelo mije znojno. Mogu ak osjetiti kako kapa na mojoj glavi postupno postaje sve vlanija. Znoj je dio moje jasne sjene dok kaplje na tlo. Kapljice znoja padaju na plonik koji ih istog trena upije. Bez obzira na to kamo se uputili, izrazi na licima trkaa na velike udaljenosti uvijek su isti. Svi izgledaju kao da o neemu razmiljaju dok tre. Pri tome, moda ba ni o emu ne razmiljaju, ali izgledaju kao da napeto razmiljaju. Zadivljujue je to svi tre po ovakvoj vruini. Ali, kad bolje razmislim, to i ja inim. Dok trim stazom oko kompleksa Jingu Gaiena, javlja mi se ena pokraj koje prolazim. Ispostavlja se da je itateljica mojih knjiga. To se ne dogaa jako esto, ali kadikad se ipak dogodi. Zastajem i malo porazgovaramo. "itam vae romane ve vie od dvadeset godina", objanjava mi. Poela ih je itati kao tinejderica, a sada je u kasnim tridesetima. "Hvala vam", odgovaram joj. Oboje se osmjehujemo, rukujemo i pozdravljamo. Bojim se da mi je ruka bila jako znojna. Nastavljam trati, a ona odlazi prema svojem odreditu. Ja nastavljam trati prema svojem odreditu. A koje je to? Naravno, New York.

5.

3. listopada 2005. Cambridge, Massachusetts

SVE I DA SAM U ONO VRIJEME IMAO KONJSKI REP

U irem gradskom podruju Bostona svakog ljeta naie nekoliko nepodnoljivo vruih dana, pa psujete i proklinjete sve oko sebe. Naravno, preivite li to, ostatak ljeta nije tako lo. Bogatuni pobjegnu od vreline u Vermont ili Cape Cod, pa grad opusti i ovjek se osjea barem malo lagodnije. Veliki drvored koji je davno zasaen du etalita uz rijeku Charles tvori ugodnu hladovinu, a studenti s Harvarda i Sveuilita u Bostonu uporno vjebaju za regatu na ljeskavoj rijeci. Mlade djevojke u kratkim hlaicama sunaju se leei na golemim runicima i sluaju glazbu s iPodova ili walkmana. Kombi preureen u pokretnu slastiarnicu zaustavi se na odreenom mjestu, a vlasnik otvori prozor i pone prodavat i sladolede i slastice. Neki tip na gitari svira staru pjesmu Neila Younga, dugodlaki pas zalueno tri za frizbijem. Psihijatar simpatizer Demokratske stranke (ako i nije tako, zamiljam da jest) vozi tamnocrveni Saab kabriolet cestom uz rijeku. Osobita jesen u Novoj Engleskoj - kratka i ljupka, gotovo stidljivo ispunja sve krae dane. Malo-pomalo bujno zelenilo koje nas okruuje poprima utosmede nijanse. Kad umjesto kratkih hlaa za tranje moram poeti odijevati trenirku, otpalo lie ve se kovitla noeno vjetrom a brojni irevi padaju po asfaltnim stazama odjekujui tupim, gotovo suhim zvukom. Marljive vjeverice veselo tre uokolo skupljajui hranu koja e im potrajati preko zime. Nakon to Halloween proe, poput kakvog sposobnog i nemilosrdnog poreznika stie zima. Prije nego to toga postanem svjestan, rijeku prekriva debeo led i amci su odneseni u 32

spremita. Ako mu se prohtije, ovjek moe lako prijei s jedne strane rijeke na drugu. Drvee je ogoljeno i njihove tanke grane njiu se i dodiruju na vjetru, proizvodei zvukove poput starih, suhih kostiju. Tu i tamo, visoko u deblima, ovjek moe uoiti vjeverija gnijezda. Mora da spavaju dubokim snom u svojim skrovitima. Jata gusaka dolijeu iz Kanade, podsjeajui me daje sjevernije odavde jo mnogo hladnije. Vjetar to pue preko rijeke hladan je i otar poput tek izbruena sjeiva. Dani su sve krai, oblaci sve gui. Mi trkai sada nosimo rukavice, vunene kape navuene su nam sve do uiju, a poneki od nas koriste i higijenske maske za disanje. Ipak, vrhovi prstiju i uiju uvijek su nam hladni. Nije u pitanju samo hladni vjetar, da je tako jo bi bilo dobro. Ako je ovjek uvjeren da se s neim moe izboriti, onda mu je mnogo lake. Ali, najgore je kad naie snjena oluja. Snijeg to je napadao preko noi zaledi se u golemu sklisku ledenu povrinu, pa se po takvim stazama gotovo ne moe trati. Zato smo mi trkai primorani odu stati od svakodnevnog tranja i da bismo ostali u formi, odlazimo plivati na zat vorene bazene, vozimo one besmislene neljudske stacionarne bicikle i ekamo proljee. Kao to ve znate, rijeka o kojoj piem zove se Charles. Mnogi ljudi vole povremeno boraviti uz rijeku. Jedni odlaze na dugo pjeaenje, izvode psa u etnju, voze bicikl ili se bave rekreativnim tranjem, a drugi uivaju u utrkivanju na koturaljkama ili na daskama s koturaljkama. (Koliko je taj oblik zabave uistinu zabavan, uope ne mogu dokuiti.) Kao da su privueni magnetom, ljudi se okupljaju du obala rijeke. Gledati u takvo obilje vode i to svakoga dana vjerojatno je bitno za ljudska bia. Ovo, za ljudska bia, vjerojatno je pretjerano i uopeno - ali znam da je strano bitno jednoj osobi: meni. Ako proe neko vrijeme da ne vidim vodu, imam osjeaj da duboko u meni neto presuuje. Vjerojatno je taj osjeaj slian onome koji ima ljubitelj glazbe kad je zbog nekog razloga due odvojen od glazbe. injenica to sam odrastao pokraj mora vjerojatno ima neke veze s time. Povrina vode mijenja se svakodnevno; njena boja, oblici valova, brzina struje. Svak o godinje doba donosi izrazite promjene kako biljkama tako i ivotinjama koje ive u blizini rijeke. Oblaci kojekakvih oblika pojave se i nestanu, a povrina rijeke, osvijetljena suncem, odraava te bijele oblike onako kako se pojave i nestanu, ponekad vrlo vjerno, ponekad sasvim izoblieno. Kad god je u pitanju promjena godinjih doba, smjer vjetra mijenja se kao da je netko pritisnuo elektrini prekida. Zanimljivo je to trkai osjeaju svaku, makar i najmanju promjenu godinjih doba, i to na vlastitoj koi, ak i nain na koji vjetar pue i kakav miris donosi. Duboko sam svjestan da usred svega toga predstavljam siunu mrvu u golemom mozaiku prirode. Ja sam lako zamjenjiva prirodna pojava, poput vode koja tee ispod mosta i otjee u more. U oujku se golemi nanosi snijega napokon ponu topiti i nakon bljuzgavice koja redovito uslijedi nakon to snijeg okopni i sve se osui - upravo u vrijeme kad ljudi ponu odlagati teke zimske kapute i ponovno se pojavljivati du Charlesa gdje e krajem travnja procv jetati trenja - poinjem se osjeati kao da sam izaao na pozornicu na kojoj je dekor ve sasvim postavljen, jer, Bostonski maraton se blii. Naalost, sada je tek poetak listopada. Ve je poprilino hladno za tranje u majici bez rukava, ali i prerano za trenirku dugih rukava. Jo mjesec i koji dan, pa u sudjelovati u Newyorskom maratonu. Upravo je vrijeme da smanjim koliinu pretranih kilometara i oslobodim se umora koji sve ee osjeam. Pravi je trenutak da ponem smanjivati napore. Bez obzira na to koliko od dananjeg dana iduih dana pretrao, to mi nee pomoi u samoj utrci. Zapravo, moe smanjiti moje anse. Gledajui u malu biljenicu u koju zapisujem misli o tranju, ini mi se da sam se ipak dobro pripremio za taj maraton: lipanj: 250 km srpanj: 300 km kolovoz: 350 km rujan: 300 km

33

Sve skupa izgleda prilino dobro. Tjedni prosjek pretranih kilometara u lipnju iznosi 62,5, u srpnju 75, u kolovozu 87,5 i u rujnu 75 km. Oekujem da e krajnji broj pretranih kilometara u listopadu biti jednak onome iz lipnja, otprilike 250 km. Kupio sam i nove Mizuno tenisice za tranje. U golemoj trgovini sportske odjee u Cambridgeu isprobao sam bezbroj raznih modela, ali opet sam kupio isti model Mizuno tenisica u kakvima ve dugo trim. Prije svega, lake su, a i jastuii nad potplatima donekle su vrsti i otporni. Ali, kao i uvijek, treba proi izvjesno vrijeme da se noge naviknu na njih. Svia mi se to taj model tenisica nema nikakve nepotrebne "modne" dodatke. To je moj osobni izbor. Jednostavno mi se sviaju te i takve tenisice, nita vie. Svaka osoba ima svoj vlastiti stil. Onog trena kad sam poeo razgovarati s prodavaem koji mi je prodao Mi zuno tenisice, priznao mi je: "Istina je, taj model tenisica izgleda sasvim obino i ne izdvaja se n i po emu osim po vrhunskoj kvaliteti, ali to se tie opeg izgleda, ba i nije jako dobro prihvaen." Posve mi je jasno to mi je elio rei. Te tenisice nemaju na sebi nita otkaeno, ak ni osobit stil koji bi se trebao mijenjati iz godine u godinu, ak nisu atraktivne. Za prosjenog kupca te tenisice nemaju gotovo nita privlano. (Drugim rijeima, u svijetu obue tj. tenisica predstavljaju pandan jednom obinom Subaru automobilu.) Ali gumeni potplati na tim tenisicama jako su dobro izraeni i kad trim osjeam odlinu stabilnost i potrebno trenje. Prema mojem miljenju, zapravo, prema mojem iskustvu, sjajne su za udaljenost koja se tri u maratonu. Dakako, kvaliteta tenisica posljednjih nekoliko godina izrazito se popravila, pa izmeu tenisica koje imaju otprilike istu cijenu, bez obzira na marku proizvoaa, nema nekih velikih razlika. Ali, pojedini trkai pronalaze bitne, male detalje u nekima od njih i u njima uvijek trae odreenu vrstu psiholokog pouzdanja. S obzirom na to da je ostalo jo jedva mjesec dana do maratona koji toliko eljno iekujem, upravo poinjem trati u tim novim tenisicama. Nakon svih tih treninga i pretranih kilometara silan umor nakupio se u meni i ini mi se da ne mogu trati onako brzo kao prije mjesec dana. Sada samo trkaram uz rijeku Charles dok djevojke za koje mi se ini da su brucoice s Harvarda, tre dvaput bre od mene. Veina tih djevojaka onieg je rasta, vrlo su mrave, na sebi nose trenirke boje trule vinje sa znakom Sveuilita u Harvardu, imaju plavu dugu kosu svezanu u konjski rep, koriste nove modele iPoda, i tre nevjerojatno brzo. ovjek moe jako lako osjetiti agresivnost koja izbija iz njih. Oito su se, na razne naine, ve nauile pobjeivati ljude, ali se jo nisu naviknule na injenicu da i njih netko moe pobijediti. Sve izgledaju jako pametno, zdravo, zgodne su i, joj, vrlo ozbiljne, tovie, prepune samopouzdanja. Promatrajui njihove izduene korake i snane zamahe, ovjek moe lako zakljuiti da su tipine trkaice na srednje udalje nosti, sasvim nenaviknute na utrke na velike udaljenosti. Mentalno su mnogo sposobnije za kratke utrke pri velikoj brzini. U usporedbi s njima ja sam ve odavno nauio biti gubitnik. Postoji bezbroj stvari na ovome svijetu za koje nisam sposoban, a i ne razumijem ih valjano, uz mnotvo suparnika koji me lako mogu pobijediti. Ne elim o tome govoriti, ali veina tih djevojaka vjerojatno ne zna onoliko koliko ja znam o boli. Naravno, moda jo nema potrebe da o tome znaju koliko ja znam. Ove sluajne misli jave mi se dok promatram njihove prkosne konjske repove kako se njiu, uz vie nego agresivne korake tranja. Drei se usporenog, gotovo leernog ritma, nastavljam trati uz rijeku Charles. Jesam li ikada, za cijeloga ivota, imao toliko, poput svjetlosti lakih dana kao to ih one imaju? Moda svega nekoliko. Ali, sve i da sam tada imao kosu spletenu u dugi konjski rep, sumnjam da bi se moj rep tako pobjedonosno njihao kao njihovi. A moje noge ne bi tako lakonogo i hitro trale kao njihove. Nita bolje nisam mogao ni oekivati. Ipak, te su djevojke brucoice na jednom jedinom Harvardu. Doista je zanimljivo promatrati te jako lijepe djevojke dok tre. Dok ih tako promatram, sasvim jednostavna misao mi padne na pamet: jedna generacija smjenjuje drugu. Gotovo sve stvari na ovome svijetu tako funkcioniraju, pa se ne osjeam loe kad me prestignu. Te djevojke imaju svoj ritam, svoj osjeaj za vrijeme, ili e prije biti, za prolaznost vremena. Isto

34

tako, ja se drim svoga ritma, svoga osjeaja za vrijeme. Ta dva naina gledanja na stvari sasvim su suprotna, ali tako i treba. Dok rano ujutro trim uz rijeku Charles esto sretnem iste ljude. Jedna od njih je onia Indijka koja u to vrijeme izlazi u etnju. Pretpostavljam da joj je oko ezdeset go dina, vrlo je vitka, ima jako otmjene pokrete i uvijek je besprijekorno odjevena. udno - ali moda uope nije toliko udno - svakog dana na sebi ima sasvim drugaiju odjeu. Jednom je na sebi imala jako elegantan sari, drugi put savim komotan gornji dio trenirke s imenom odre enog fakulteta. Ako me pamenje dobro slui, nikad je nisam vidio dva puta u istoj odjei. Dok svakog jutra trim, jedno od malih zadovoljstava koje uistinu osjeam jest da vidim to e imati na sebi. Jo jedna osoba koju svakog dana sretnem krupni je stari bijelac koji ustro hoda s velikom crnom longetom na desnoj nozi. Moda to nosi zbog neke ozbiljne ozljede. Tu istu crnu longetu, koliko se mogu sjetiti, ima ve etiri mjeseca. to li mu je to bilo s nogom? to god bilo, ne usporava ga, i hoda jako brzim ritmom. Slua glazbu na neke goleme slualice i nijemo i hitro koraa stazom uz rijeku. Trei juer sluao sam album Rolling Stonesa Beggars Banquet. Onaj veseli refren "huu, huu" u pjesmi Sympathy for the Devil savrena je pratnja tijekom tranja. Dan prije sluao sam album Reptile Erica Claptona. Volim te albume. Ima u njima neto to me jako privlai, i nikad se ne umorim od toga to ih esto sluam - osobito album Reptile. Nita se ne moe usporediti sa sluanjem albuma Reptile za vedrog, hladnog jutarnjeg tranja. Taj album nije pretjerano sirov, a ni odve dotjeran. Ima vrlo ujednaen ritam i sasvim prirodnu melodinost. Moj mozak lako se opusti uz takvu glazbu, a noge posluno prate ritam. Ponekad, istina ne tako esto, uz glazbu koju sluam na slualice, zaujem glas upozorenja: "Lijeva strana!" Tren kasnije s moje lijeve strane projuri biciklist. * * *

Upravo dok trim kojekakve misli o knjievnosti padnu mi na pamet. Ponekad mi ljudi postave ovakvo pitanje: "Potovani gospodine Murakami, vi ivite veoma zdravim ivotom, ne mislite li da jednog dana neete uope vie moi pisati?" Kad sam u inozemstvu takva pitanja su rijetkost, ali kad sam u domovini, mnogi Japanci misle da je pisanje romana prilino nezdravo zanimanje, da su romanopisci izopaene osobe i da u dobroj mjeri ive nezdravim i opasnim ivotom kako bi mogli pisati o tome to su doivjeli. Naravno, postoji iroko rasprostranjeno miljenje da se pisac koji ivi nezdravim i opasnim ivotom udaljava od svakidanjeg, beskrajno dosadnog ivota kako bi mogao dosegnuti umjetniku istou kakva mu je potrebna za stvaranje. Takav nain razmiljanja ve neko vrijeme prevladava. U filmovima i tv dramama odavno se koriste takvim banalnostima - ili, da barem kaem koju dobru rije - na takav nain opisuju lik umjetnika. Uglavnom se slaem s razmiljanjem da je pisanje ro mana jako nezdrava ljudska djelatnost. Mi pisci, kad se odluimo pisati roman, kad ponemo razmiljati o radnji koja se provlai kroza nj, bez obzira na to je li to ili nije vrsta otrova koji se krije negdje duboko u ovjeanstvu, on ipak izbije na povrinu. Svaki pisac mora se suoiti s tim otrovom i, svjestan ope opasnosti, svaki pisac mora za sebe pronai nain na koji e se izboriti s time, jer inae njegova kreativnost nee nikada izbiti na vidjelo. (Molim vas da me ispriate zbog ove udne ali oite analogije: kod ribe koju u Japanu zovemo fugu, najslasniji dio nalazi se uz lijezdu koja lui otrov - otprilike o neemu slinom i ja ovdje piem.) Bez obzira na to kako t o mogli tumaiti, ipak je to nezdrava djelatnost. Zato umjetnika aktivnost jo od samog poetka u sebi sadri i dijelove koji su nezdravi i asocijalni. Ja u to uope ne sumnjam. Upravo meu piscima i drugim umjetnicima ima prilian broj onih iji su ivoti dekadentni ili koji se ponaaju asocijalno. Zapravo, elim izjaviti da ne poriem istinu. Oni meu nama koji se nadaju da e se jo dugo baviti pisanjem moraju razviti svojevrstan osobni obrambeni sustav kojim se mogu oduprijeti opasnim (i katkada ak smrtonosnim) otrovima koji su se zadrali u nama. Ako u tome uspijemo, moemo se mnogo 35

djelotvornije suprotstaviti jo opasnijim otrovima. Drugim rijeima: moemo stvoriti mnogo snaniju, dojmljiviju prozu. U tom sluaju, ovjek mora imati silnu snagu kako bi stvorio obrambeni sustav i uspio ga odrati za due vrijeme. Tu i takvu energiju ovjek mora negdje pronai, gdje li drugdje nego u svojoj psihifizikoj kondiciji? Molim vas, nemojte me razumjeti pogreno. Ne elim tvrditi da je nain na koji ja piem jedini ispravan put koji bi pisci trebali slijediti. Ba kao to u knjievnosti postoji mnotvo anrova i podanrova, tako postoji i mnotvo raznolikih pisaca, a svaki od njih ima svoj pogled na svijet. Ono o emu piu razlikuje se, i ciljevi su im sasvim drugaiji. Dakle, nije istina da za prozaika postoji samo jedna mogunost. Valjda je to u dananje vrijeme svakome jasno. Ali, iskreno govorei, elim li napisati opseno i vrijedno djelo moram dati sve od sebe da u tome uspijem. Iskreno vjerujem da je to vrijedno mojeg truda, ili, ako vam se vie svia ovako: vjerujem kako je bolje da barem pokuam nego da nita ne uinim. Ovo je ve prilino trivijalno, ali izreka kae: ako je neto vrijedno truda, onda vrijedi dati ci jeloga sebe. Ili, u nekim sluajevima, vie od cijeloga sebe. eliti li se baviti neim nezdravim kao to je to knjievnost, ovjek mora biti to je mogue zdraviji. To je moja ivotna izreka. Drugim rijeima, nezdravoj dui potrebno je zdravo tijelo. Moda e vam se uiniti paradoksalnim, ali to je neto to duboko osjeam jo otkad sam se poeo profesionalno baviti pisanjem. Zdravo i nezdravo ne nalaze se uvijek na suprotnim stranama. Te dvije mogunosti nisu u proturjenosti nego se mnogo prije nadopunjuju, a u nekim sluajevima ak djeluju zajedniki. Dakako, mnogi ljudi koji ive zdravim ivotom razmiljaju jedino o to boljem zdravlju, a oni koji ive nezdravim ivotom razmiljaju jedino o tome. Ali, ako ovjek slijedi takav jednostrani pogled na stvari, ivot mu nee biti osobito plodan. Neki pisci koji su u mladosti napisali divna, zanimljiva, uvjerljiva djela, kad dosegnu odreene godine ponu osjeati velik umor. Izraz knjievno potroeni sasvim je primjenjiv na njih. Njihova kasnija djela mogu i dalje biti zanimljiva, a njihova n emo moe im ak dati dodatnu vrijednost, ali sasvim je oito da kreativna snaga tih pisaca slabi. Vjerujem da se to dogaa zbog toga to se njihova tjelesna snaga ne moe izboriti s toksinom koji ih truje. Sposobnost organizma koja je sve do odreenog dana mogla pruiti otpor i svladati taj otrov odjednom je poela slabjeti, a njihov obrambeni sustav sve je slabiji. Kad se to dogodi, pisac teko moe biti i dalje intuitivno kreativan. Popustila je ravnotea izmeu bujne mate i tjelesnih sposobnosti koja je odravala njegovu kreativnost. Piscu ne preostaje drugo nego posluiti se tehnikama i metodama kojima se tijekom vremena sluio upotrijebivi preostalu snagu kako bi stvorio neto to podsjea na knjievno djelo - ali takva djela gotovo redovito ostaju tek pokuaj. U takvoj se situaciji neki pisci ubiju, a drugi jednostavno odustanu od pisanja i odlue baviti se neim drugim. Ako je ikako mogue, volio bih izbjei takvu knjievnu potroenost. Moja vizija knjievnosti mnogo je spontanija i povezanija, zapravo to je knjievnost iz koje snano izbija prirodna, pozitivna ivotna snaga. Za mene, pisanje romana slino je usponu na strmu planinu, tegobno napredovanje uz otru liticu, dosegnuvi vrh nakon dugog i mukotrpnog penjanja. ovjek ili uspije nadvladati svoje ogranienosti ili ne uspije, nema treeg. To uvijek imam na umu dok piem. Suvino je napominjati, jednog dana poet e poputanje. S vremenom se neizbjeno dogode tjelesne promjene. Prije ili poslije tijelo je poraeno i raspada se. Kad doe do tjelesnog propadanja, i duh (sudei po svemu) jednako nestaje. Duboko sam svjestan toga. Meutim, trudim se odgoditi, koliko god je mogue, onaj tren kad e moja ivotna vitalnost biti poraena i tijelom zavladati otrovi. To je moj cilj kao pisca. Osim toga, u ovom trenutku nemam vremena za dokolicu. Upravo zbog toga ak i vrlo izdrljivi ljudi kau za mene: "Ma taj nije umjetnik." Dok ja nastavljam trati. estog listopada trebam odrati predavanje na Institutu tehnologije*, i s obzirom na to da e vjerojatno biti prisutno mnogo ljudi, trei danas vjebao sam govor koji trebam odrati * MIT (Massacusetts Institute of Technology) 36

(naravno, ne glasno). Kad se bavim takvim stvarima, ne sluam glazbu. Jedino ustrajno apuem na engleskom. Kad sam u Japanu veoma rijetko nastupam pred publikom. Uope ne drim predavanja. Ipak, u Sjedinjenim Dravama odrao sam prilino mngo predavanja na engle skom jeziku i nadam se da u, ako se ukae prilika, tako i nastaviti. udno, ah mnogo se lagodnije osjeam ako govorim osrednjim engleskim nego tenim japanskim jezikom. Mislim da je to zbog toga to kad moram krajnje ozbiljno govoriti o neemu na japanskom, imam dojam da u se izgubiti u moru rijei. Postoji beskrajan broj mogunosti i varijanti kako se mogu izrazi ti na japanskom. Naime, ja i japanski u vrlo smo prisnom odnosu. Zato, ako trebam govoriti pred velikim brojem nepoznatih ljudi, zbunim se i osjeam se nelagodno kad izgovorim itavu bujicu rijei. Kad je u pitanju japanski jezik, elim to vie i due sjediti osamljen za stolom i pisati. Na domaem terenu mogu se uspjeno baviti rijeima i njihovi meusobnim vezama, i to onako kako elim, oblikujui ih u odreeni tekst. Uostalom, to mi je posao. Ali, kad pokuam javno govoriti o stvarima za koje sam siguran da sam ih tono utvrdio, osjeam da se u mojem govoru neto vano izgubilo. Jer ja sam osoba koja se ne moe tako lako pomiriti s takvim zbunjujuim gubitkom. Kad se ve odluim prihvatiti i odrati predavanje na stranom jeziku, moje lingvistike sposobnosti prilino su ograniene: premda veoma volim itati knjige na engle skom, govorenje na engleskom nije mi jaa strana. Ah, zbog toga se osjeam mnogo lagodnije dok drim predavanje. Dovoljno je da pomislim: to je strani jezik, to ti tu moe? To mi je bilo veoma zanimljivo otkrie. Naravno, treba mi vremena da se pripremim. Prije nego to izaem na podij moram upamtiti govor od etrdesetak minuta na engleskom. Ako samo itate napisani tekst, publici sve djeluje beivotno i nezanimljivo. Moram izabrati rijei koje mije lako izgovoriti kako bi me prisutni mogli razumjeti; isto tako, ne smijem ih zaboraviti nasmijati kako bi se mogli opustiti. Onima koji doista sluaju ono to govorim moram nekako pokazati tko sam. ak i ako moje predavanje traje manje od sat vremena, moram pridobiti publiku ako elim da me s pozornou slua. A da bih u tome uspio svoj govor moram ponoviti bezbroj puta, a za to je potreban velik trud. Ali, to je i vrsta nagrade koja dolazi s novim izazovom. Tranje je sjajna aktivnost tijekom koje se trudim zapamtiti govor. Gotovo nesvjesno trim, redajui rijei u glavi. Odmjeravam ritam reenica, nain na koji e zvuati. Dok tako razmiljam i smiljam mogu trati na velike udaljenosti, drei se prirodnog ritma koji me ne umara. Ponekad, dok u glavi vjebam govor, uhvatim se kako izvodim razne pokrete i grimase, a ljudi koji dolaze iz suprotnog smjera gledaju me udnim pogledima. * * * Dok sam danas trao ugledao sam punanu kanadsku gusku kako lei mrtva na obali rijeke Charlesa. I jednu mrtvu vjevericu to je leala pokraj stabla. Obje leine izgledale su kao da su u dubokom snu, ali bile su mrtve. Izrazi su im bili smireni kao da su mirno prihvatile kraj ivota, kao da su napokon doivjele punu slobodu. U blizini spremita z a amce uz samu rijeku sreo sam beskunika koji je na sebi imao nekoliko komada prljave odjee. Gurao je kolica za kupnju i glasno izvikivao: "America the Beautiful". Je li uistinu to mislio ili je tek bio ironian, nisam mogao zakljuiti. U svakom sluaju, uli smo u listopad. Prije nego to toga budem svjestan, i ovaj mjesec e proi. A runo godinje doba tek to nije stiglo.

6. 23. lipnja 1996. Jezero Saroma, Hokkaido NITKO NIJE UDARIO AKOM O STOL NITKO NIJE RAZBIO AU
Jeste li ikad pretrali stotinu kilometara u jednom jedinom danu? Golema veina ljudi 37

diljem svijeta (oni koji su zdravi, usuujem se rei) nikad nije doivjela takvo iskustvo. Ni jedna normalna osoba ne bi uinila neto toliko ludo i odvano. Ali ja jesam, jednom. Uspio sam istrati utrku koja je trajala od jutra do veeri, punih 100 km. Kao to moete zamisliti, bilo je iscrpljujue i poslije toga sam se zarekao da nikad vie neu trati. Ni sad ne vjerujem da u to ikad vie pokuati, ali nikad se ne zna to budunost donosi. Moda u jednog dana, zaboravivi lekciju koju sam nauio, prihvatiti izazov da ponovno trim neku slinu ili jednako dugu utrku. ovjek mora biti strpljiv da bi doznao to sutranji dan donosi. U svakom sluaju, ako se sada osvrnem na tu utrku, jasno mi je da mi je, kao trkau, silno mnogo znaila. Ni danas mi nije sasvim jasno kakvo bi znaenje moglo imati tih pretranih 100 km, ali kao vrsta postupka koji se razlikuje od normalnog, svakodnevnog, ovjek bi oekivao da donosi svojevrstan osjeaj samopouzdanja i samospoznaje. Zapravo, takav postupak trebao bi vam pruiti nekoliko novih podataka o tome tko ste. Krajnji rezultat trebala bi biti promjena pogleda na vlastiti ivot, njegove boje i oblike. Vie-manje to se i meni dogodilo i doista sam se promijenio. Ovo to slijedi tekst je zasnovan na biljekama koje sam zapisao nekoliko dana nakon te utrke kako ne bih zaboravio detalje. itajui ove zabiljeke poslije deset godina, sve mis li i svi osjeaji koje sam tog dana doivio vratili su mi se sasvim jasno. Vjerujem da ete, kad proitate ovaj tekst, dobiti jasnu sliku kakve mi je uspomene ta tegobna utrka ostavila, kako one radosne tako i one prilino mune. Ali, moda uope neete shvatiti to sam svime to slijedi elio kazati. Ta utrka od stotinu kilometara dogaa se svake godine u lipnju, na jezeru Saromi, otok Hokkaido. U ostalim dijelovima Japana u to vrijeme vlada kino razdoblje, ali otok Hokkaido nalazi se mnogo sjevernije. Rano ljeto na Hokkaidu veoma je ugodno, premda na najsjevernijem dijelu otoka, gdje se nalazi jezero Saroma, ak se ni usred ljeta ne osjea ljetna toplina. Rano ujutro kad utrka zapone jo je jako hladno i svaki trka mora se toplo odjenuti. Kako dan odmie postupno se i temperatura penje, a trkai, nalik na kukc e koji prolaze kroz preobrazbu, malo-pomalo svlae dempere i debele majice. Premda sam na rukama zadrao rukavice, pred kraj utrke skinuo sam sve sa sebe i ostao u majici bez rukava zbog ega sam se ubrzo poeo tresti od hladnoe. Da je kojim sluajem padala kia bio bih se uistinu smrznuo, na sreu iz posve oblanog neba nije pala ni kap kie. Trkai sve vrijeme tre oko obale jezera Sarome koje gleda prema Ohotskom moru. ak i onaj prvi (moda i jedini) put kad trite oko Sarome lako shvatite koliko je t o jezero veliko. Utrka poinje iz grada Yuubetsua, koji se nalazi na zapadnoj obali, a krajnji cilj je mjesto Tokorocho (koje su iznenada, ne znam zato, preimenovali u Kitami) na istonoj strani. Posljednji dio staze prolazi kroz Nacionalni park Wakku, gdje se nalazi stoljetni botaniki vrt koji se protee dugim i uskim obalnim podrujem koje gleda na more. Za vrijeme utrke - ako si to kao trka moete priutiti, pogled na okolinu je nezaboravan. Zaudo, dok utrka traje prometna policija ne kontrolira promet jer je broj automobila na toj cesti zanemariv, a isto tako i broj gledatelja. Krave oputeno pasu travu uz cestu. Naravno, njih trkai uope ne zanimaju. Njih jedino zanima sona zelena trava koju pasu i preivaju glava pognutih do tla. Osim toga, trkai tre i nisu oputeni kao to su krave. Nakon etrdesetog kilometra, otprilike na svakih deset kilometara postavljeno je kontrolno mjesto i ako u odree nom vremenskom razmaku ne uspijete proi pokraj svakog kontrolnog mjesta, automatski ste iskljueni iz utrke. Vrlo su strogi po tom pitanju i svake godine mnogi trkai budu diskvalificirani. Nakon dugog i zamornog putovanja do najsjevernijeg dijela japanskog teritorija, i to samo da bih sudjelovao u utrci oko jezera Sarome, svakako ne elim biti diskvalificiran usred utrke. U svakom sluaju, odluan sam trati bre od zadanog prolaznog vremena. Ta je utrka najstariji i najznaajniji ultramaraton u Japanu, a itav dogaaj organiziraju i sjajno vode ljudi koji ovdje ive. Doista je zadovoljstvo sudjelovati u tom trkakom dogaaju. Nema mnogo toga o emu bih mogao pisati o prvom dijelu utrke, sve do mjesta za odmor na pedeset i petom kilometru. Trim neumorno i tiho. Ne osjeam neku veliku razliku prema uobiajenom ranonedjeljnom tranju. Izraunao sam da u, uspijem li odrati ritam od oko 38

est minuta po kilometru, uspjeti zavriti utrku za oko deset sati. Pridodavi vrijeme za odmor i okrepu, ponadao sam se da u itavu utrku zavriti za manje od jedanaest sati (kasnije sam otkrio da sam bio pretjerano optimistian). Na etrdeset i drugom kilometru trkai nailaze na znak na kojem turo pie: "Udaljenost maratona". Ima ak i bijela crta na asfaltu koja oznaava tono mjesto. Na pre tjerujem kad kaem da sam osjetio drhtavicu koja je prostrujila itavim mojim tijelom onog trena kad sam pretrao preko te crte, jer to je bio prvi put da trim udaljenost veu od maratona. Za mene je to bilo neto poput Gibraltarskog tjesnaca iza kojeg se irilo nepoznato more. to me ondje ekalo, kakva su nepoznata stvorenja ondje ivjela, nisam imao pojma. Na svoj nain osjeao sam svojevrstan strah kakav su vjerojatno osjeali moreplovci u antiko doba. Nakon to sam proao to mjesto i dok sam se pribliavao pedesetom kilometru, osjetio sam blagu tjelesnu promjenu, kao da su se miii u mojim nogama poeli stezati. Istodobno sam poeo osjeati glad i ed. Jo prije utrke bio sam odluio da u na svakom mjestu za odmor popiti nekoliko gutljaja vode, bez obzira na to hou li biti edan, ali ak i tako, poput zlosretne sudbine, poput crnog srca none kraljice, ed me neprestano progonila. Poeo sam se osjeati nelagodno. Tek sam bio pretrao polovicu utrke i ako sam se tada tako osjeao, s razlogom sam se pitao hou li uope moi protrati kroz cilj. Na pedeset i petom kilometru, na mjestu predvienom za odmor, presvukao sam se i pojeo nekoliko zalogaja koje mi je supruga pripremila. Jutro je ve uveliko prolazilo, pa je i temperatura bila ugodnija. Zato sam svukao trenirku i odjenuo istu majicu bez rukava i kratke hlae. Takoer sam promijenio tenisice u kojima sam trao; umjesto broja 40 koji sam sve do tada imao na nogama, obuo sam broj 41. Noge su mi poele oticati, pa sam bio primoran obuti malo udobnije tenisice. Bilo je sasvim oblano i odluio sam skinuti kapu koju sam nosio kako bih se zatitio od sunca. Kapu sam takoer nosio kako bih se zatitio od kie, ali inilo se da nee kiiti. Nije bilo odve hladno a ni pretjerano vrue, idealni uvjeti za utrku na duge staze. Uz malo vode progutao sam sadraj dviju energetskih vreica u obliku gela, pojeo komad kruha s maslacem i jedan keks. Nekoliko minuta sam se paljivo protezao i izmasirao listove, koje sam potom poprskao sprejom za rashlaivanje. Umio sam se, obrisao znoj i prljavtinu i olakao se u nuniku. Odmarao sam se desetak minuta, ali nijednom nisam sjeo. lamo sam osjeaj da ako sjednem, neu vie biti u stanju ustati i nastaviti trati. "Jeste li dobro?" netko me pitao. "Sasvim sam dobro", odgovorio sam kratko i jednostavno. Nakon to sam se napio jo vode i nekoliko puta protegnuo, nastavio sam trati. Sada vie nije bilo prekida do cilja. Ali, im sam nastavio trati osjetio sam da neto nije u redu. Miii u nogama stegnuli su mi se poput stare, stvrdnute automobilske gume. Jo uvijek sam se osjeao snano, disanje je bilo ravnomjerno, ali noge me vie nisu sluale. Imao sam i elju i snagu da i dalje trim, ali noge su se drugaije ponaale. Prestao sam razmiljati o nogama koje me nisu htjele sluati i usredotoio se na gornji dio tijela. iroko i snano sam zamahivao rukama dok sam trao, pokuavajui na taj nain prenijeti silinu zamaha iz gornjeg dijela u donji dio tijela. Koristei se takvim prijenosom snage uspijevao sam pokretati noge (premda su mi nakon utrke zglobovi otekli). Naravno, takvim nainom tranja napredovao sam jako sporo, zapravo uope nisam trao nego brzo hodao. Iznenada, kao da im je sinulo i ponovno postalo jasno to od njih oekujem, ili e prije biti da su se odluili prepustiti sudbini, miii nogu su se opustili i mogao sam trati gotov o uobiajenim tempom. Premda sam opet ovladao nogama, taj dvadeset i jedan kilometar od odmorita na pedeset i petom kilometru staze do sedamdeset i estog bili su strano bolni. Osjeao sam se poput komada govedine koji mesar proputa kroz stroj za mljevenje. Imao sam volju da nastavim trati, ali sada se ve cijelo moje tijelo bunilo. Kao da sam pokuavao voziti automobil uz jako strmu padinu, ali sa sputenom runom konicom. Imao sam osjeaj da mi se tijelo raspada na sastavne dijelove. Ostavi bez goriva, sa zavrtnjima koji su popustili, sa zupcima zupanika koji se zaglavio, sve sporije sam trao dok su me brojni trkai prestizali. Siuna i mrava starica od sedamdesetak godina protrala je pokraj mene, doviknuvi mi: "Samo 39

hrabro naprijed!" to li e se jo dogoditi u preostalom dijelu utrke, pitao sam se. Jo sam imao gotovo etrdeset kilometara za pretrati. Tijekom tranja, pojedini dijelovi mojeg tijela, jedan za drugim, poeli su me boljeti. Isprva me jako bolio desni kuk, potom lijevi kuk itd. Svaki dio mojeg tijela doekao je nekoliko svojih minuta da izae nasred scene i odigra svoj dio pritube. Boli, izrazima nezadovoljstva i prigovorima jasno su me upozoravali da vie nee podnositi moju samovolju. Za njih je, ba kao i za mene, utrka od stotinu kilometara bila potpuna nepoznanica, nedoivljeno iskustvo, i svaki dio tijela na svoj se nain alio. Sasvim dobro sam ih razumio, ali ja sam jedino elio da se ne bune i nastave trati. Poput Dantona ili Robespierrea, koji su rjeito pokuavali uvjeriti nezadovoljne i pobunjene lanove Revolucionarnog suda, pokuao sam razgovarati sa svakim pojedinim dijelom tijela traei malo vie suradnje. Hrabrio sam ih, drao ih na okupu, laskao im, grdio ih i trudio im se dodvoriti. Samo jo malo izdrite, govorio sam im. Nemojte me ba sada izdati. Ali, kad bolje razmislite - a ja uistinu jesam Danton i Robespierre zavrili su na giljotini, odrubljenih glava. Na kraju, stisnuo sam zube i kako sam umio i znao uspio pretrati posljednjih dvadeset kilometara trpei velike muke. Ja nisam ljudsko bie. Ja sam obian stroj. Ne moram nita osjeati. Samo naprijed. Neprestano sam to ponavljao. Jedino o tome sam raz miljao i tako sam se ipak uspio spasiti. Da sam se ponaao kao osoba od krvi i mesa, bio bih se sruio od boli. Ondje i tada postojalo je samo moje ja. A da bi moje ja postojalo, bila je potrebna i svijest o mojem ja. Morao sam priznati samome sebi da su sve to tek obine konvencije. To je udan nain razmiljanja, pa je i sam osjeaj jako udan - svijest koja pokuava porei svijest. ovjek se mora prisiliti na netjelesni nain razmiljanja. Instinktivno sam shvatio da je to jedini nain da uspijem. Ja nisam ljudsko bie. Ja sam obian stroj. Ne moram nita osjeati. Samo naprijed. Ponavljam te rijei poput mantre. Ponavljam ih mehaniki, poput stroja. Svim silama se trudim, to je mogue vie, zanemariti osjetilne dojmove. Sve to vidim jest ne koliko metara tla preda mnom, nita vie. Dakako, nemam oi na leima pa iza sebe isto tako nita ne vidim. Cijeli moj svijet predstavlja tih nekoliko metara tla preda mnom. Ne moram razmiljati ni o emu drugome. Nebo i vjetar, trava, krave koje uokolo pasu, gledatelji, povici bodrenja, jezero, romani, stvarnost, prolost, uspomene - sve to mi nita ne znai. Neprestano napredovati tih nekoliko metara - to je moj siuni razlog postojanja kao ljudskog bia. Ne, ispriavam se - kao stroja. Nakon svakih pet kilometara zastanem i popijem nekoliko gutljaja vode na mjestu za odmor. Kad god se zaustavim, nekoliko se puta ustro i energino protegnem. Miii su mi tvrdi poput kore tjedan dana starog kruha. Ne mogu povjerovati da su to moji miii. Na jednom od mjesta za odmor nude ukiseljene ljive, pa uzmem jednu i pojedem je. Nisam znao da su ukiseljene ljive toliko ukusne. Sol i gorak okus proimaju moja usta i ire se itavim mojim tijelom. Umjesto to sam se silio trati, vjerojatno je bilo mnogo pametnije da sam hodao brzim korakom. Dobar dio natjecatelja koji su sudelovali u utrci upravo tako je postupio, dobar dio kilometara hodali su brzim korakom. Ali ja nisam napravio nijedan takav korak. Istina, esto sam se zaustavljao da bih se malo protegnuo. Nisam doao ovamo da bih se etao. Doao sam trati u utrci. To je razlog - jedini razlog zbog kojeg sam doputovao sve do najudaljenijeg sjevernog dijela japanskog teritorija. Bez obzira na to koliko slabo i sporo trao, nisam elio hodati. Prekrim li jedno jedino naelo koje sam sebi zadao, kad-tad bit u prisiljen prekriti jo mnogo drugih. Da sam tako postupio, vjerojatno ne bih bio u stanju zavriti utrku. Dok sam se tako zlopatio trei, oko sedamdeset i petog kilometra osjetio sam da sam proao kroz neto. Tako mi se barem uinilo. Proao kroz neto, jedini je nain na koji to to sam osjetio mogu opisati. Kao daje moje tijelo sasvim lako prolo kroz kameni zid. Ne mogu se ba tono sjetiti na kojem sam mjestu to osjetio, ali jednog trena primijetio sam da sam ve izbio na drugu stranu onoga kroza to sam proao. Bio sam uvjeren da sam proao kroz neto.

40

Nije mi jasno logino objanjenje svega toga ili zakonomjeran slijed tog dogaaja, ali doista sam uvjeren u stvarnost u kojoj sam proao kroz neto. Nakon toga nisam vie morao razmiljati. Drugim rijeima, nisam vie morao svjesno razmiljati o tome da ne trebam ni o emu razmiljati. Jednostavno sam se trebao prepustiti razvoju dogaaja, pa u do cilja stii bez problema. Uspijem li se prepustiti tome, neka vrsta sile e me voditi sve do cilja. Kad ovjek tri stotinu kilometara, za oekivati je da e se osjeati umorno. Barem to nije nikakva mudrost. Nakon odreenog broja prijeenih kilometara, umor je neizbjean pratilac trkaa. Moji miii nisu vie predstavljali pobunjene lanove Revolucionarnog suda i inilo se da su odluili prekinuti s pritubama. Nitko vie nije udario akom o stol, nitko nije razbio au. Moji miii nijemo su prihvatili umor kao povijesnu injenicu, kao neminovnu posljedicu Revolucije. Preobrazio sam se u stvorenje kojim je upravljao automat iji je jedini zadatak bio ritmino mahati rukama naprijed-natrag i pomicati noge. Nisam razmiljao ni o emu. Nita nisam osjeao. Iznenada sam shvatio daje ak i tjelesni bol koju sam donedavno osjeao sasvim nestao. Ili se moda bio sakrio u kakav zapeak poput runog starog komada pokustva koji nitko od ukuana vie ne eli vidjeti. U takvom stanju, nakon to sam proao kroz tu nevidljivu zapreku, poeo sam prestizati brojne trkae. Upravo nakon to sam proao pokraj kontrolnog mjesta na sedamdeset i petom kilometru do kojeg morate stii ispod vremenskog rezultata od 8 sati i 45 minuta ili ste diskvalificirani, mnogi drugi trkai, za razliku od mene, poeli su usporavati, a neki su ak i odustali od tranja i poeli hodati brzim korakom. Od tog kontrolnog mjesta pa do cilja, mora biti da sam prestigao vie od dvije stotine natjecatelja. Barem sam brojio do dvije stotine. Svega jednom ili dvaput drugi trka mi se uspio privui iza lea i prestii me. Mogao sam brojiti one koje sam prestigao, jer moj mozak nije bio niim drugim zauzet. Osje ao sam se posve iscrpljeno, ali i dalje sam mogao trati jer to sam jedino i elio. Budui da sam sve radnje prepustio automatu, da mije netko rekao da nastavim trati, vjerojatno bih bio pretrao i vie od stotinu kilometara. Znam daje veoma udno sve ovo to piem, ali na kraju utrke jedva sam znao tko sam ili to inim. Zapravo, takvo tjelesno i psihiko stanje trebali su predstavljati ozbiljno upozorenje, ali ja se nisam tako osjeao. Tada je moje tranje ve bilo zalo u kraljevstvo metafizike. Prvo se dogodila aktivnost zvana tranje, a potom se pojavila i osoba zvana ja. Trim, dakle postojim. Taj osjeaj postao je osobito snaan kad sam uao u posljednji dio utrke, niz dugi poluotok na kojem se nalazi Park cvijea. To je krajolik za meditaciju i kont emplaciju. Krajobraz du obale je zanosan, a miris Ohotskog mora proimao je zrak. Poelo se smrkavati (a utrku smo zapoeli rano ujutro). Takoer sam mogao nanjuiti onaj osobit vonj mlade trave koji najavljuje ljeto. Vidio sam i nekoliko lisica kako tre livadama. Zastale bi i zaueno se zagledale u trkae. Gusti, kionosni oblaci nalik na one sa slika britanskih slikara devetnaestog stoljea prekrivali su nebo. Nije bilo ni daka vjetra. Mnogi trkai u mojoj blizini, vidno umorni, nijemo su trali prema cilju. Osjeao sam zadovoljstvo i radost to sam i ja meu njima. Udah, izdah, udah, izdah... Zaudo, dah mije i dalje bio pravilan. Smireno sam udisao i izdisao. Isto tako, moje srce irilo se i stezalo pravilnim ritinom. Poput mijeha kakvog starog kovaa, plua su savjesno unosila kisik u moje tijelo. Mogao sam osjetiti kako svi moji organi rade i razlikovati svaki zvuk koji su stvarali. Svi su skladno radili. Promatrai du ceste hrabrili su nas, dovikujui: "Samo naprijed! Izdrite jo malo!" Poput i stog i svjeeg zraka, njihovi povici prodirali su cijelim mojim tijelom. Zapravo, njihovi su glasovi jasno prolazili kroz mene. Ja sam ja, a u isto vrijeme nisam ja. Tako sam se osjeao. Vrlo udan, ali i smiruju osjeaj. Razum mi nije bio toliko vaan. Dakako, kao pisac znao sam da moj razum kritiki razmilja o svakoj aktivnosti kojom se bavim. Oduzmite mi razum, i nikad vie neu uspjeti napisati ak ni dobru priu. Pa ipak, inilo mi se da mi u tom trenu razum nije bitan. Razum mi jednostavno nije znaio nita. Kad se pribliim zavretku tranja na duge staze, gotovo redovito se javi osjeaj da to prije elim zavriti tu utrku. Jedino o tome razmiljam. Ali to sam bio blii cilju te utrke, nisam o tome razmiljao. Sam kraj utrke tek je trenutaan prelazak preko crte koja oznaava 41

cilj i sam po sebi nema neki velik smisao. Ista stvar je s naim ivotima. Samo zato to postoji kraj, ne znai da nae postojanje ima ikakvog smisla. Sam trenutak smrti zapravo je taj prelazak preko crte, ili moda posredna vrsta metafore o prolaznoj naravi naeg postojanja. Naravno, to je filozofski nain razmiljanja, ali u ovom trenu nije mi stalo do toga. Nejasno sam doivio takvo iskustvo, ali manje rijeima a mnogo vie kao tjelesni osjeaj. Premda sam bio mrtav umoran, kad sam proao kroz cilj u mjestu Tokoro-chou osjetio sam veliku radost. Uvijek se osjeam radosno kad god u utrci na veliku udaljenost proem kroz cilj, ali ovog puta doista sam bio posve iscrpljen i slomljen. Jedva sam uspio podignuti desnu ruku. Vrijeme na mojem satu pokazivalo je 16 sati i 42 minute poslije podne. Od poetka utrke do cilja trao sam ukupno 11 sati i 42 minute. Prvi put poslije pola dana tranja napokon sam sjeo i runikom obrisao znoj, popio nekoliko gutljaja vode, izuo tenisice i dok je padao mrak, paljivo izmasirao gle njeve. Tada sam poeo osjeati neto sasvim novo - ne tako snano kao ponos, prije odreenu vrstu ispunjenja, postignua. Zapravo, bila je to duboko intimna vrsta radosti, ali i olakanja, jer prihvatio sam se neega sasvim neizvjesnog, a imao sam dovoljno snage da u tome ustrajem do kraja. Tog trena osjeaj olakanja nadvladao je osjeaj radosti i zadovoljstva. Kao da se duboko u meni zamreni vor postupno razmrsio, vor za koji nikad prije nisam shvatio da je postojao u meni. Dan nakon utrke oko jezera Sarome jedva sam uspio sii stubitem. Noge su mi klecale, itavo me tijelo boljelo i imao sam dojam da bih svakog trena mogao pasti. Morao sam se vrsto drati za rukohvat kako bih siao stubitem. Poslije nekoliko dana bol u nogama je nestao i normalno sam se mogao uspinjati stube i silaziti stubama. Nedvojbeno, tijekom mnogih godina moje noge su se naviknule na tranje na velike udaljenosti. Pravi problem, kao to sam maloprije napomenuo, predstavljale su moje ruke. Da bih nekako zaboravio na umor u nonim miiima, snano sam zamahivao rukama. Dan nakon utrke zapee na desnoj ruci mi je oteklo, pocrvenjeilo i poelo me boljeti. Sudjelovao sam u prilino velikom broju utrka na velike udaljenosti, ali to je bilo prvi put da su moje ruke, a ne noge, platile veu cijenu. Ipak, daleko najznaajnija posljedica tranja spomenutog ultramaratona nije bila tjelesna nego mentalna. Ono to me dokrajilo bio je svojevrstan osjeaj mrtvila, pot pune otupjelosti, letargije. Odjednom sam imao dojam da me itavog obavija sumaglica, neto to sam tada nazvao trkaev blues. (Premda je ono to sam uistinu osjeao bilo mnogo blie dojmu mlijenobijele maglice.) Nakon tog ultramaratona izgubio sam zanos koji sam godinama imao za samo tranje. Naravno, umor je uinio svoje i predstav ljao je osnovnu smetnju, ali to nije bio jedini razlog. Sama elja za tranjem vie nije bila izrazita kao prije. Nisam si to mogao valjano objasniti, ali bilo mi je jasno: neto se dogodilo sa mnom. Nako n toga, broj utrka na kojima sam sudjelovao kao i broj pretranih kilometara znatno se smanjio. Ipak, i poslije toga sam se drao uobiajenog plana da barem jednom godinje sudjelujem napravom maratonu. ovjek ne moe trati do cilja ako je maloduan, pa s am i dalje uporno trenirao i jednako uporno sudjelovao u utrkama na velike udaljenosti. Ali, nijednom nisam uspio doivjeti neto vie od uobiajene prosjenosti. Kao da je vor koji se razmrsio u meni, a kojeg nikad prije nisam bio svjestan, uinio da popusti i moje zanimanje za tranje. Nije problem bio samo u tome to je moja elja za tranjem oslabjela. U isto vrijeme osjeao sam da se neto sasvim novo duboko ukorijenilo u meni. Tijekom tog procesa u kojem je jedna stvar gubila na snazi a druga se snano javljala, zbio se i taj neobini trkaev blues. to bih jo mogao rei o toj novoj stvari koja se snano javlja u meni? Nikako ne uspijevam pronai rijei kojima bih to mogao valjano opisati, ali moda je neto slino rezignaciji, pomirenosti sa sudbinom. Moda malo pretjerujem, ali kao da sam nakon pretranih stotinu kilometara zakoraio na neko drugo mjesto. Nakon to je moj umor nestao nakon sedamdeset i petog kilometra moja svijest je postala sasvim prazna, stanje koje bismo mogli nazvati filozofskim ili duhovnim. Neto me potaknulo da se mnogo vie bavim svojim osjeajima, a to novootkriveno samo-ispitivanje preobrazilo je moj odnos prema tranju. Moda prema tranju vie nemam onaj jednostavni, pozitivni odnos koji sam neko imao.

42

Nisam sasvim siguran, moda pretjerujem. Vjerojatno sam se tranjem bavio vie i due no to je trebalo, pa sam se s vremenom jednostavno umorio i zasitio. Osim toga, tada sam bio u kasnima etrdesetima, pa sam naiao na odreene,tjelesne smetnje koje su neizbjene za ovjeka tih godina. Vjerojatno sam se suoio s injenicom da sam preao vrhunac svojih tjelesnih sposobnosti. Ili sam moda prolazio kroz depresiju koju je izazvala neka vrsta mukog klimakterija. Najprije e biti da su svi ti imbenici stvorili udnu mjeavinu osjeaja. Kao osoba koja je prola sve to, jako mi je teko objektivno analizirati. to god to bilo, nazvao sam ga trkaev blues. Pa ipak, to to sam uspio pretrati stotinu kilometara na ultramaratonu pruilo mi je veliko zadovoljstvo, ak mi je dalo novu vrstu samopouzdanja. Ja sam i sada radostan to sam sudjelovao u toj utrci. Ali, kad-tad morat u se suoiti sa spomenutim popratnim posljedicama. Dugo nakon te utrke osjeao sam svojevrsnu krizu - dakako, ne samo zato to su i vremenski rezultati bili u pitanju. Svaki put kad sam istrao maraton, moj vremenski rezultat bio je sve slabiji. Svakodnevni trening i utrka postali su tek obine formalnosti koje sam uredno obavljao, ali vie me nisu poticali kao neko. Koliina adrenalina koji sam luio na dan utrke, takoer se poela smanjivati. Zbog svega navedenog na kraju sam zanimanje za maraton preusmjerio na triatlon i poeo se vie zanimati za zidni tenis. I moj nain ivota postupno se promijenio i tranje vie nisam smatrao glavnim dijelom ivota. Drugim rijeima, poeo se poveavati duevni jaz izmeu mene i tranja. Ba kao to izblijedi onaj poetni osjeaj mahnitosti koji imate kad se tek zaljubite. Napokon mi se ini da sam se poeo udaljavati i izvlaiti iz magle trkaevog bluesa koja me dugo obavijala. Istina, nisam je se uspio potpuno osloboditi, ali mogu osjetiti kako se u meni neto mijenja. Ujutro dok vezujem vezice na tenisicama mogu naslutiti slabi znak neke promjene u sebi. elim posvetiti dunu pozornost tom novom izdanku koji nie u meni. Ba kao kad ne elim krenuti pogrenim smjerom ili ne elim propustiti vanu vijest ili odreeni dogaaj - moram se skoncentrirati na ono to se dogaa s mojim tijelom. Poslije dugo vremena ponovno osjeam zadovoljstvo to svakodnevno trim i treniram pripremajui se za idui maraton. Poeo sam pisati u novu biljenicu, otvorio novu boicu tinte i sada piem o tome. Zato se zbog tranja ba sada osjeam toliko dobro, ne mogu potanje objasniti. Moda je povratak u Cambridge i svakodnevni odlazak na obalu Charlesa oivio stare uspomene. Moda su lijepi osjeaji koji me vezuju za to mjesto uzburkali uspomene na one dane kad je tranje u mojem ivotu zauzimalo najvanije mjesto. Ili je moda sve skupa tek stvar prolaznosti. Moda sam morao proi neizbjene unutranje promjene, a razdoblje koje je bilo potrebno da bi se to dogodilo sada se blii svome kraju. Vjerujem kako je istina da mnogi koji pisanjem zarauju za ivot, ba kao i ja, razmiljaju o kojekakvim stvarima. Naravno, ne moram zapisati ba sve ono o emu razmiljam; upravo dok piem ovo, razmiljam o raznim stvarima. Dok piem, razvrstavam svoje misli. Preraujui i doraujui ono ve zapisano, jo dublje zalazim u misaoni proces. Bez obzira na to koliko toga napiem, meutim, nikad ne uspijem doi do zakljuka. Isto tako, bez obzira na to koliko odreeni tekst prepravljao, nikad ne uspijem postii ono eljeno. ak i nakon desetljea bavljenja pisanjem, sve ovo vrijedi i dan-danas. Jer, ja jedino iznesem nekoliko pretpostavki ili prepriam par problema. Ili uspijem pronai analogiju izmeu strukture problema i neega drugoga. Iskreno govorei, uistinu ne znam objasniti razloge koji su izazvali moj trkaev blues. Ili zato se taj osjeaj poinje sada povlaiti. Jo je rano da bih to mogao valjano objasniti. Moda jedina stvar koju o tome mogu rei sa sigurnou jest: to je ivot. Moda je jedina stvar koju moemo uiniti prihvatiti ga onakvim kakav jest, a da zapravo ne znamo to se dogaa. Poput plaanja poreza, plime i oseke, smrti Johna Lennona i pogreno dosuenih sudakih odluka. U svakom sluaju, imam jasan i nedvojben osjeaj daje vrijeme napravilo pun krug, da je ciklus zatvoren. Samo bavljenje tranjem ponovno je postalo radostan i nuan dio mojeg svakodnevnog ivota. Odnedavno ponovno trim portvovno iz dana u dan. Ali, to vie nije mehaniko ponavljanje ih uzimanje propisanog lijeka. Moje tijelo sada osjea prirodnu elju 43

da izae na cestu i tri, na isti nain na koji kad sam edan cijedim sok i pijem ga. S veseljem oekujem esti studenoga i Newyorski maraton kako bih se uvjerio koliko u uivati u samoj utrci, koliko u biti zadovoljan svojim tranjem i na kakav u nain to postii. Vie mi nije toliko stalo do vremenskog rezultata. Mogu se sluiti kojekakvim taktikama, ali duboko sumnjam da u ikad vie trati onako kao to sam neko mogao. Spreman sam se s time pomiriti. Naravno, nije to istina kakvoj bi se ovjek radovao, ali to je sasvim normalno kad ovjek stari. Ba kao to ja igram svoju ulogu, tako i vrijeme igra svoju. Vrijeme svoj posao obavlja mnogo vjernije, mnogo dosljednije no to sam ja ikad mogao. Jo otkad postoji (pitam se kad li je to bilo?) vrijeme neprestano prolazi ne stavi ni jednog jedinog trena. A jedan od privilegija koje su doivjeli oni koji nisu umrli mladi, blagoslov je to e ostarjeti. eka nas ast tjelesnog propadanja i ovjek se mora naviknuti na takvu stvarnost. Natjecanje s vremenom nije bitno. Ono to mi sada mnogo vie znai jest koliko u svemu mogu iskreno uivati, i mogu li utrku od 42 kilometra zavriti s osjeajem zadovoljstva. Uivat u i vrednovati ono to se ne moe izraziti brojkama, trait u osjeaj ponosa koji dolazi s drugaijeg mjesta. Nisam vie mladi koji bi se sasvim usredotoio na postizanje rekorda, a ni obian stroj koji sve obavlja po zapovijedi. Ja sam ni vie a ni manje pisac (nadam se poten) koji dobro pozna svoja ogranienja, koji eli stoje mogue due zadrati svoje sposobnosti kao i ivotnu vitalnost. Ostao je jo samo mjesec dana do Newyorskog maratona.

7.

30. listopada 2005. Cambridge, Massachusetts

JESEN U NEWYORKU
Kao da tuguje zbog poraza bostonske bejzbolske momadi Red Soxa u doigravanju prvenstva (izgubili su ba svaku utakmicu protiv momadi iz Chicaga), hladna kia je de set dana uzastopno padala po Novoj Engleskoj*. Dosadna jesenja kia. Povremeno je lilo kao iz kabla, a povremeno tek sipilo; tu i tamo bi se uinilo da e kia zakratko stati, ali nijednom se nije razvedrilo. Od prvog do posljednjeg kinog dana nebo su prekrivali gusti sivocrni oblaci tako karakteristini za taj dio Sjedinjenih Drava. Poput kakve dangube, kia se dugo nekala, ali na kraju se ipak odluila i prela u viednevni pljusak. Gradovi u saveznoj dravi New Hampshireu kao i oni u Massachusettsu pretrpjeli su velike tete zbog poplava, a glavna meudravna auto-cesta bila je na nekoliko mjesta zatvorena. (Dakako, za sve to ni sluajno ne krivim momad Red Soxa.) Trebao sam obaviti nekoliko poslova na koledu u Maineu, i jedino ega se sjeam s tog putovanja jest vonja po tmurnom kinom vremenu. Osim usred velike zime, putovanje tim podrujem pravi je uitak, ali naalost, moje putovanje taj put nije bilo toliko zabavno. Ljeto je ve bilo prolo i kasnojesenje boje jo nisu proimale krajolik. Cijelog dana pljutala je kia, a jedan od brisaa na vjetrobranu unajmljenjog vozila nije radio, pa kad sam se kasno nou vratio u Cambridge bio sam veoma iscrpljen. U nedjelju devetog listopada sudjelovao sam na jutarnjoj utrci i jo uvijek je kiilo. Bila je to utrka na dvadeset kilometara, koja se odrava svake godine u to doba, a organizira je Atletski savez grada Bostona. Oni organiziraju i poznati Bostonski maraton, ali u proljee. Utrka poinje blizu Parka Fenwaya, prolazi pokraj Jamaica Ponda i potom skree i vraa se prema Zoolokom vrtu kroz koji prolazi i zavrava ondje gdje je i poela. Ove godine sudjelovalo je oko 4500 trkaa. * Sjeveroistoni dio Sjedinjenih Drava, poznat kao Nova Engleska (savezne drave Connecticut,
Maine, Massachusetts, New Hampshire, Rhode Island i Vermont).

44

Tu utrku trao sam kao svojevrstan oblik zagrijavanja za Newyorki maraton, pa sam uloio tek oko osamdeset posto energije, davi sve od sebe jedino posljednja tri kilometra. Ipak, jako je teko ne dati sve od sebe u bilo kojoj utrci, pokuavajui kalkulirati suzdravajui se. Kad je ovjek okruen brojnim trkaima koji daju sve od sebe, to nedvojbeno mora utjecati i na njega. Veliko je zadovoljstvo biti u prisutnosti velikog broja natjecatelja u trenutku kad zaujete povik: "Priprema, pozor, sad!" I prije no to ste toga svjesni, u vama se probudi natjecateljski duh. Taj put sam se uistinu trudio potisnuti ga i ostati priseban, ovako razmiljajui: Moram sauvati snagu kako bih je poput rune prtljage unio sa sobom kad uem u avion za New York. Moj vremenski rezultat iznosio je jedan sat i pedeset pet minuta. Osrednji rezultat, zapravo neto slino sam i oekivao. Posljednjih nekoliko kilometara naglo sam ubr zao pretekavi stotinjak trkaa i stigao na cilj ne osjeajui se umorno. Trkai su bili veinom bijelci, osobito ene. Takoer sam primijetio da je bilo veoma malo mladih trkaa. Bilo je hladno nedjeljno jutro i slaba kiica padala je sve vrijeme. Privrstivi broj na lea, oslukujui ostale trkae kako diu dok smo trali, odjednom m i je palo na pamet: Sezona utrka je pred nama. Adrenalin se poeo iriti itavim mojim tijelom. Obino trim i treniram sasvim sam, pa je ta utrka predstavljala svojevrsni stimulans. Uspio sam stei dobar osjeaj za ritam kojim bih trebao trati maraton idueg mjeseca. Ne preostaje mi nita drugo nego ekati i osobno se uvjeriti to e se dogoditi u drugom dijelu te utrke. Kad treniram gotovo redovito pretrim dvadesetak kilometara, a esto i vie, pa mi se uinilo da je utrka u Bostonu jako brzo zavrila. Zar je to sve? pitao sam se. To je bio dobar znak, jer da sam se poslije pretranih dvadeset kilometara osjeao umorno i iscrpljeno to li bi mi se tek dogodilo da sam trao u pravom maratonu? Kia je i dalje danima padala i tek povremeno prestajala, a ja sam za to vrijeme morao otputovati poslom pa sam znao da neu moi trenirati onoliko koliko bih elio. S obzirom na to da se Newyorki maraton ve dobrano pribliio nisam mislio da je neki veliki problem ako nekoliko dana na budem mogao trenirati. Zapravo, odmor mi koristi. Naime, veoma dobro znam da bih trebao predahnuti i uzeti nekoliko dana odmora, ali kako se maraton blii sve sam uzbueniji, pa se trudim to vie trati. Ipak, ako pada kia lako odustanem od tranja. Pretpostavljam da mi ak i obilna kia koja sada pada ide na ruku. Premda u posljednje vrijeme nisam trao onoliko koliko sam elio, koljeno me ponovo poelo boljeti. Poput veine problema i ovaj se pojavio iznenada, bez ikakvog upozorenja. Ujutro sedamnaestog listopada poeo sam silaziti stubitem kue u kojoj smo unajmili stan, i desno koljeno iznenada me poelo boljeti. Kad sam ga svinuo pod odreenim kutom aska koljena zaboljela me je na vrlo udan nain, sasvim drugaije od uobiajenog osjeaja boli. Jednog trena poeo sam se osjeati nesigurno stojei na toj nozi, osobito ako bih se oslonio na nju. Shvatio sam to znai izreka: na klimavim nogama. Morao sam se vrsto drati za rukohvat da bih siao u prizemlje. Osjeao sam se iscrpljeno od svih napornih treninga i vjerojatno je i znenadna promjena temperature samo ubrzala i pogorala boljku. Ljetna toplina jo se osjeala poet kom listopada, ali nakon tjedan dana neprestane kie brzo smo uli u jesen u Novoj Engleskoj. Sve do prije nekoliko dana upotrebljavali smo klima ureaj, ali sada je hladan vjetar puhao gradom i znaci jeseni mogli su se posvuda vidjeti. Morao sam smjesta izvaditi nekoliko dempera iz ormara. ak su i njukice vjeverica izgledale drugaije dok su trkarale uokolo i sakupljale hranu. Posljednjih nekoliko godina zna mi se dogoditi da osjetim tjelesne probleme tijekom tih prijelaza iz jednog u drugo godinje doba, a to mi se dok sam bio mlad nije nikad dogodilo. Najvee smetnje osjeam kad je hladno i vlano. Ako ste trka na velike udaljenosti koji trenira svako dnevno, jednog dana koljena neizbjeno postanu slaba toka. Svaki put kad stopalima dodirnete tlo kojim trite, to je golem ok za vae tijelo, a taj ok se za vrijeme utrke ili treninga moe ponoviti i deset tisua puta, svakodnevno. Beton ili asfalt kojima je pokrivena veina dananjih cesta nevjerojatno odbijaju udar teine vaeg tijela (naravno, postoje i jastuii u tenisicama koji smanjuju taj sraz), a koljena nijemo podnose sve te silne udarce. Ako malo ozbiljnije razmislite o tome 45

(ak i ja priznajem da o tome gotovo nikad ne razmiljam) doista je pravo udo ako ne mate problema s koljenima. Morate biti svjesni da e se jednog dana koljena pobuniti i potuiti otprilike sljedeim rijeima: "Tranje cestom korisno je i zdravo, ali ne treba li i nama tu i tamo posvetiti malo panje? Zato gazda, ne zaboravi, ako se nama to dogodi, propast e ti tranje." Zbilja, kad li sam posljednji put ozbiljno pomislio na svoja koljena? Dok sam razmiljao o tome, odjednom sam poeo osjeati krivnju i kajanje. Moja koljena sasvim su u pravu u svojim pritubama. Svatko moe disati kako ga je volja, ali hodanjem upravljaju koljena. Ovo su jedina koljena koja u ikada imati, pa mi je pametnije povesti malo veu brigu o njima. Kao to sam prije naglasio, imao sam sreu to kao trka jer nijednom nisam zadobio ozbiljniju ozljedu. Isto tako, jo nijednom nisam morao otkazati sudjelovanje u utrci zbog bolesti ili odustati usred tranja. Istina, u prolosti sam nekoliko puta osjetio neke udne promjene u desnom koljenu (uvijek je rije o desnom koljenu), ali redovito sam uspijevao ublaiti bol i nastaviti baviti se tranjem. Zato bi moje desno koljeno i sada trebalo biti zdravo. Volio bih da je tako. Ali ak i dok leim u krevetu i odmaram se, osjeam odreenu vrstu nemira. to mi je initi ako poslije svega ne budem mogao sudjelovati u Newyorkom maratonu? Jesam li pogrijeio negdje tijekom napornih treninga? Moda se nisam dovoljno dugo zagrijavao i protezao? (Vjerojatno nisam.) Ili sam moda na onoj utrci od dvadeset kilometara pred kraj trao odve brzo? Dok su se sve te i druge misli vrzmale po mojoj glavi, nisam mogao zaspati. Vani je puhao hladan i jak vjetar. Probudivi se idueg jutra umio sam se hladnom vodom, popio alicu jake crne kave i pokuao sii stubitem zgrade u kojoj imamo unajmljen stan. Oprezno i polako siao sam stubitem pridravajui se za rukohvat, obrativi najveu pozornost na desno koljeno. Unutranji dio koljena i dalje se ponaao udno. Upravo tu sam otkrio svojevrsno arite boli, premda to vie nije bila ona otra, zabrinjavajua bol od prethodnog dana. Pokuao sam se jo jednom uspeti i sii stubitem etverokatnice. Ovaj put sam se uspeo i siao stubitem u gotovo normalnom ritmu hodanja. Iskuao sam razne naine hodanja, nekoliko puta provjerivi koljeno pod raznim optereenjima i savijajui ga pod raznim kutovima osjeajui blago olakanje. Ovo o emu sada piem nema nikakve veze s mojim tranjem, ali moj svakodnevni ivot u Cambridgeu ne tee sasvim glatko. Na zgradi u kojoj imamo unajmljen s tan upravo obavljaju razne preinake i popravke pa po cijele dane odzvanjaju builice i brusilice. Pokraj naih prozora na etvrtom katu svakog dana na postavljenoj skeli vrzmaju se brojni radnici. Radnici s poslom poinju u sedam i pol ujutro dok je vani jo slabi mrak i rade do tri i pol popodne. Dogodio se nekakav kvar u odvodnim cijevima koje skupljaju kinicu s ravnog krova zgrade, tono iznad naeg stana, pa svaki put kad pada kia pojavi se ne samo velika vlaga nego sa stropa kaplje. Jednom je toliko kapala da je na brani krevet bio sasvim vlaan. Upotrijebili smo svaki lonac i posudu koje smo imali u stanu, ali ih nismo uspjeli rasporediti na sva mjesta s kojih je kapalo, pa smo po podu rasprostrili novine. Kao da sve to nije bilo dovoljno, pokvario se parni kotao i morah smo se snalaziti bez tople vode i grijanja. Ali ni to nije bilo sve. Ni detektor dima u hodniku nije bio ispravan, pa se alarm svako malo ukljuivao. Tako je svaki dan bio prilino buan i kaotian. Na sreu, taj stan se nalazi blizu Harvardskog trga pa sam lako mogao otpjeaiti do ureda na koledu, ali useljenje u stan dok su u tijeku bili radovi na itavoj zgradi nije bio osobito sretan izbor. Ipak, ne mogu se sve vrijeme samo aliti. ekaju me poslovi koje moram obaviti, a i dan sudjelovanja u maratonu sve je blii. Ukratko, ini se da se bol u koljenu smirila, to je sjajna vijest. Pokuat u biti optimistian u svemu. * * * Imam jo jednu dobru vijest. Moj knjievni nastup estog listopada u Institutu tehnologije proao je jako dobro. Moda ak vie nego dobro. Oni sa sveuilita osigurali su dvoranu koja moe primiti 450 osoba, ali dolo je vie od 1700 ljudi, a to je znailo da svi ne mogu ui. Pozvani su i sveuilini redari, koji su trebali rijeiti kaotinu situaciju. Zbog velike guve i 46

zbrke moj nastup je kasnio, a povrh svega rashladni ureaji nisu radili. Bilo je vrue kao usred ljeta i svi u dvorani su se eali, brisali znoj i negodovali. Nastup sam poeo sljedeim rijeima: "Iskreno zahva ljujem svima koji su odvojili svoje dragocjeno vrijeme da bi prisustvovali mojem nastupu. Da sam znao da e se okupiti ovoliko posjetitelja, nastup bih odrao u Parku Fenwayu." Svi su se znojili i bili vidno nervozni zbog guve i velike vruine, pa sam pomislio kako e biti najbolje da ih pokuam nasmijati i oraspoloiti. Svukao sam sako i nastup poeo u majici kratkih rukava. Reakcija publike bila je sjajna - veinu su inili studenti. Od poetka do kraja nastupa osjeao sam se dobro i zabavljao se. Doista mije bilo drago vidjeti mnotvo mladih ljudi koji se zanimaju za moje romane. Drugi projekt na kojem upravo radim jest prijevod romana F. Scotta Fitzgeralda Veliki Gatsby na japanski, i zasad sve ide dobro. Zavrio sam prvu verziju prijevoda cijelog romana i sada popravljam ve obavljeno. Za to mi je potrebno vrijeme i koncentracija jer paljivo provjeravam svaku reenicu, pa osjeam kako je prijevod sve bolji, a ja sve uspjenije uspijevam izraziti Fitzgeraldovu prozu na japanskom jeziku. udno je to sljedeu izjavu dajem s ovolikim zakanjenjem, ali ja sam uistinu uvjeren da je Veliki Gatsby izvanredan roman. Bez obzira na to po koji ga put itam, nikad mi ne dosadi. To je ona vrsta tiva kojim se itatelj hrani dok ga ita. Svaki put kad itam tu knjigu privue me neto novo i doivim neku novu reakciju. Doista sam zapanjen i zauen to je toliko mlad pisac, kojem je u vrijeme pisanja tog romana bilo jedva dvadeset i devet godina, mogao shvatiti - toliko duboko, toliko nepristrano i toliko ljudski toplo - stvarnost ljudskog ivota. to vie razmiljam o tome i to vie puta itam taj roman, sve mi je zagonetniji. Dvadeseti listopada. Nakon to zbog etiri dana kie nisam trao pa sam se prisilno odmarao, kao i zbog one udne boli u koljenu, iznova sam poeo trati. Tog poslijepodneva, nakon to je temperatura porasla, toplo sam se odjenuo i usporeno trao etrdesetak minuta. Na sreu, s koljenom je bilo sve u redu. Isprva sam trao sporim ritmom, ali kad sam se uvjerio da je sve u redu, postupno sam ubrzao. I noga i koljeno i peta sasvim dobro su reagirali. Osjetio sam veliko olakanje jer mije sada daleko najvanija stvar bilo sudjelovanje u Newyorskom maratonu i da zavrim tu utrku. Da stignem do cilja, ali ne brzim hodom nego trei i uivajui u utrci. Tim redom te su tri stvari moj cilj. Sunano vrijeme potrajalo je tri dana pa su radnici napokon uspjeli popraviti kvar na odvodnim cijevima na krovu zgrade u kojoj se nalazi na stan. Kao to mi je objasnio David, visoki mladi graevinski nadglednik iz vicarske - smrknutog izraza lica dok je gledao u nebo - posao su mogli zavriti samo kad se ostvare tri sunana dana zaredom i napokon se i to dogodilo. Konano su prestale brige zbog prokinjavanja. I parni kotao je popravljen, pa smo dobili toplu vodu i napokon se mogu istuirati vruom vodom. Podrum je bio izvan funkcije dok su popravci trajali, ali sada opet moemo koristiti perilicu i suilicu rublja koje su ondje smjetene. Govore mi da e sutra i grijanje pro raditi. Nakon svih tih kvarova i problema ukljuujui i moje koljeno - stvari ipak idu nabolje. Dvadeset sedmi listopada. Danas sam napokon uspio trati s oko osamdeset posto snage a da nisam imao onaj udni osjeaj u koljenu. Juer sam i dalje osjeao neku udnu unutranju bol, ali jutros sam trao sasvim normalno. Trao sam oko pedeset minuta, a posljednjih desetak minuta ubrzao sam ritam na onaj kakvim u sve vrijeme trati Newyorski maraton. Doarao sam si ulaz u Central Park i pribliavanje cilju, ali nisam mogao naslutiti nikakav problem. Svom snagom sam se odraavao od tla, a koljena me nisu boljela ni klecala. Opasnost je prola. Nadam se. Ve je dobrano zahladnjelo i grad je pun izrezbarenih bundeva za Halloween. Ujutro je staza uz rijeku prekrivena vlanim otpalim arenim liem. Ako ovjek eli trati u jutarnjim satima, potrebne su mu rukavice. Dvadeset deveti listopada. Maraton e se odrati za tjedan dana. Tu i tamo tijekom jutra 47

zaleprala bi pokoja pahulja snijega, ali popodne je ve padao gust, obilan snijeg. Pod dojmom njenog snjenog pokrivaa pomislio sam, ljeto je tek nedavno prolo. Takvo vrijeme tipino je za Novu Englesku. Kroz prozor ureda u sveuilinom kampusu pro matrao sam snijeg kako pada. ini mi se da sam u sasvim dobroj tjelesnoj formi. Kad se previe umorim noge mi postanu teke, pa se za vrijeme tranja ne osjeam sasvim sigurno, ali ovih dana osjeam lakou kao da tek poinjem utrku. Ne osjeam ni umor u nogama, pa mi se ini da bih mogao trati i veu udaljenost. Ipak, nekako sam zabrinut. Je li onaj nelagodni, zagonetni osjeaj uistinu nestao? Ili se i dalje krije duboko u meni i eka zgodu da se ponovo pojavi? Poput kakvog mudrog lopova koji se krije u kui, tiho die i eka da svi ukuani odu na spavanje. Istina, zagledao sam se duboko u sebe i pokuao otkriti ono to bi se moglo kriti ondje. Ali, kao to je naa svijest svojevrstan labirint, isto tako je i tijelo. Na koju god se stranu okrenuli, svugdje vlada mrak i nita se ne vidi. Svugdje nailazite na nejasne nagovjetaje, svugdje vas eka iznenaenje. Sve na to se mogu osloniti jesu iskustvo i instinkt. Isku stvo me nauilo ovome: Uinio si ba sve to si trebao, pa nema nikakva smisla da iznova sve ponavlja. Jedino to sada moe uiniti jest ekati utrku. A instinkt me nauio jednoj jedinoj stvari: Koristi se matom. Zatvorio sam oi i doarao si sve to. Ugledao sam sebe zajedno s tisuama drugih trkaa i kako trimo kroz Brooklyn, kroz Harlem i druge newyorske ulice. Ugledao sam sebe kako prelazim preko nekoliko eljeznih viseih mostova i pokuao doarati svoje osjeaje dok budem trao kroz prometnu South Central Park Street sve do cilja. Ugledao sam stari restoran u kojem emo jesti nakon utrke. Svi ti prizori daju mojem tijelu nunu podrku. Pogledom vie ne traim sjene u tami. Vie ne oslukujem odjeke tiine. Liz, koja se brine za objavljivanje mojih knjiga u naklad nikoj kui Knopf, poslala mi je e-mail. I ona e sudjelovati u Newyorskom maratonu. To e joj biti prvi put da tri udaljenost od 42 kilometra. U poruci odgovaram joj: "Lijepo se zabavi!" Upravo tako: ako maraton treba imati ikakvo znaenje, onda bi to trebala biti zabava. Zato bi inae tisue ljudi trale 42 kilometra? Provjerio sam rezervaciju za sobu u hotelu koji se nalazi u South Central Park Streetu i kupio avionske karte za let od Bostona do New Yorka. U sportsku torbu spakirao sam trenirku i tenisice, koji su ve prilino iznoeni. Sada se jedino trebam dobro odmoriti i ekati dan utrke. Ne preostaje mi drugo nego nadati se dobrom vremenu i lijepom jesenjem danu. Svaki put kad posjetim New York da bih sudjelovao u maratonu (ovo e mi biti etvrti put) sjetim se divne, duhovite balade Vernona Dukea, "Jesen u New Yorku": Jesenje u New Yorku Lijepo ju je ponovno ivjeti. U studenome New York uistinu iri arobnu privlanost. Zrak je ist i hladan, lie na drveu u Cetral Parku poinje dobivati zlatnoutu boju. Nebo je beskrajno vedro, a od nebodera se raskono odbijaju sunane zrake. ovjeku se ini da bi mogao neprestano hodati od ulice do ulice. Skupi kaputi od kamira izloeni su u izlozima modne trgovine Bergdorf Goodman, a ulicama se iri zamaman miris vruih pereca. Hou li na dan utrke, dok budem trao tim istim ulicama, moi potpuno uivati u jeseni u New Yorku? Ili u bit? odve zaokupljen samim tranjem? To ne mogu znati sve dok ne ponem trati. Ako postoji jedno jedino, nepromjenjivo pravilo za tranje maratona, onda je to ova prethodna reenica.

48

8.

26. kolovoza 2006. Mjesto na obali mora u prefekturi Kanagawi

18 TIL I DIE
Ovih dana treniram za triatlon. Odnedavno sam svoje snage usmjerio na vonju bicikla i svakog dana uporno vozim bicikl sat ili dva stazom koja vodi du morske obale kod mjesta Oisa. Ta se staza popularno zove Pacifika obalna staza za bicikliste. (Za razliku od zavodljivoga imena, staza je vrlo uska i ak se na nekoliko mjesta prekida i njome je zapravo jako teko voziti.) Zahvaljujui prilino opasnom treningu tom stazom, moji miii od koljena do bedara vrsti su i snani. Bicikl koji vozim u utrkama ima pedale koje vam omoguuju da se svom snagom oslonite o njih dok ih okreete i podignete stranjicu. Tako poveavate brzinu. Da bi po kretljivost nogu bila to bolja, potrebno je usredotoiti se na trenutak kad podignete stranjicu, osobito kad vozite uz dugu strminu. Osnovni je problem to su miii koje koristim za pokretanje pedala u svakodnevnom ivotu rijetko aktivni, pa kad ponem ozbiljnije trenirati vonju bicikla ti miii neizbjeno otvrdnu i bole me. Ali ako izjutra treniram na biciklu uveer mogu trati, premda su miii nogu tvrdi i umorni. Takvu vrstu ozbiljnog treniranja ni sluajno ne bih nazvao zabavnom, ali ne alim se. Upravo s tim problem u se suoiti sudjelujui u triatlonu. U svakom sluaju volim se baviti tranjem i plivanjem, ak i kad ne treniram za natjecanje. Te dvije discipline redovit su dio mojeg svakodnevnog ivota, ali vonja bicikla nije. Jedan od. razloga zbog kojih sam neodluan kad na red doe vonja bicikla jest taj to je sam bicikl vozilo tj. stroj, a meni se to nikako ne svia. Potrebna vam je zatitna kaciga, posebna vrsta cipela i mnogi drugi dodatni dijelovi opreme koju morate stalno imati pri sebi, pa je ak i odravati. Ja jednostavno nisam osoba koja se voli brinuti o opremi. Osim toga, morate pronai sigurnu stazu kojom moete voziti bicikl velikom brzinom. Meni je sve to prevelika gnjavaa. Drugi bitan imbenik je strah. Da bih stigao do koliko--toliko sigurne biciklistike staze moram proi kroz grad, a strah koji osjeam dok krivudajui vozim izmeu automo bila i drugih vozila i to na sportskim biciklistikim gumama dok biciklistikim cipelama vrsto pritiskam pedale neto je to ne moete razumjeti ako niste osobno iskusili. Nakon to sam postao malo iskusniji donekle sam se naviknuo, ili sam barem nauio kako preivjeti, ali esto mi se znalo dogoditi da me od straha oblije hladan znoj. Kad trenirajui uem velikom brzinom u neki opasan zavoj srce mi pone ubrzano kucati. Ako se ne drim pravilne putanje i ne nagnem se gornjim dijelom tijela pod odreenim kutom dok ulazim u zavoj, past u ili udariti u zatitnu ogradu. Naravno, vlastitim iskustvom morao sam pronai granice do kojih mogu voziti brzo. Prilino je zastraujue kad vozite bicikl niz strminu i pri brzini, a cesta je vlana od kie. Za vrijeme utrke jedna pogreka dovoljna je da prouzroi pad velikog broja biciklista. Nisam osobito okretan i ustar ovjek i ne volim sportske discipline koje se oslanjaju na brzinu i agresivnost, zato biciklizam sigurno nije moja jaa strana. Zato izmeu tri sportske discipline od kojih se sastoji triatlon - plivanje, biciklizam i tranje - vonju bicikla uvijek odgaam do posljednjeg trena. To je nedvojbeno najslabiji dio mojih sportskih mogunosti u triatlonu. Sve i ako postignem dobar rezultat u tranju na deset kilometara, taj posljednji di o nije dovoljno dug da bih znatnije popravio ukupan vremenski rezultat za sve tri discipline. Upravo zbog toga donio sam odluku da izvjesno vrijeme provedem na biciklu. Danas je prvi kolovoza, a natjecanje se odrava prvog listopada to znai da imam na raspolaganju tono dva mjeseca. Nisam siguran hou li do tada uspjeti ojaati miie nuno potrebne za vonju bicikla, ali barem se moram naviknuti na vonju bicikla. Bicikl kojim se koristim lak je poput pera. To je Pana-sonicov sportski bicikl od titana i upotrebljavam ga ve sedam godina. Promjena brzina na njemu slina je jednoj od mojih tjelesnih funkcija. To je sjajan stroj i mnogo je superiorniji od onoga koji ga vozi. Prilino 49

grubo sam ga vozio u etiri triatlona, ali jo nijednom se nije dogodio vei kvar. Na trupu bicikla pie: "18 Til I Die". To je naslov pjesme Bryana Adamsa. Naravno, naziv pjesme je ala. Imati osamnaest godina sve dok ne umre znai umrijeti u osamnaestoj. Ovog ljeta vrijeme u Japanu ponaa se veoma udno. Kino razdoblje koje uobiajeno prestane poetkom srpnja potrajalo je sve do kraja mjeseca. Dozlogrdilo mi je koliko je kiilo. Zbog obilnih kia u pojedinim dijelovima drave umrlo je ili se utopilo mnotvo ljudi. Objanjenje je daje to zbog globalnog zatopljenja. Moda je tako, a moda i nije. Neki znanstvenici tvrde daje upravo globalno zatopljenje osnovni razlog klimatskih promjena, neki drugi tvrde da problem nije u tome. Neki podaci govore u prilog toj tvrdnji, neki ne. Uglavnom, ljudi se zadovoljavaju tvrdnjom da veina problema s kojima se zemlja suoava proizlazi iz globalnog zatopljenja. Kad se prodaja odjee drastino smanji, kad mora i oceani izbace tone drvenih naplavina na obalu, kad se dogode poplave i sue, kad cijene robe iroke potronje vrtoglavo rastu, za sve je ponajprije krivo globalno zatopljenje. Ljudima je oito potreban deurni krivac u kojeg mogu uprijeti prstom i kazati: "Za sve ovo ti si kriv!" U svakom sluaju, zahvaljujui deurnom krivcu s kojim se ne moe izai na kraj, kia je nastavila padati, pa sam tijekom cijelog srpnja jedva nekoliko puta uspio trenirati na biciklu. Nije krivnja do mene nego do deurnog krivca. Napokon, nekoliko posljednjih dana zasjalo je sunce, pa sam mogao izai na svje zrak i voziti bicikl. Na glavu sam navukao zatitnu kacigu aerodinaminog oblika, stavio sunane naoale, plastinu bocu napunio vodom, namjestio brzinomjer i uputio se. Prva stvar koju stalno morate imati na umu ako vozite brzinski bicikl jest da se stoje mogue vie nagnete naprijed kako biste to vie bili u skladu s aerodinaminom linijom. Osobito je vano da vam je glava izbaena naprijed. Ne preostaje vam drugo nego nauiti zadrati taj poloaj glave i tijela. Osim ako se niste ve naviknuli, zadrati takav poloaj due od sat vremena - poput bogomoljke podignute glave - gotovo je nemogue. Ubrzo vas lea i vrat ponu jezivo boljeti. Kad se umorite, imate osjeaj da e vam glava pasti i da ete izgubiti kontrolu, a kad se to doista dogodi, vrebaju vas raznorazne opasnosti. Jednom zgodom kad sam trenirao za svoj prvi nastup na triatlonu i vozio bicikl gotovo stotinu kilometara, zabio sam se u metalni stup - jedan od onih brojnih zatitnih stupova koje postavljaju kako vozai automobila i motora ne bi svojim vozilima prelazili na rekreacijsku stazu uz rijeku. Bio sam umoran, misli mi odlutale kojekuda, pa ni glavu nisam drao u propisanom poloaju. Prednji kota bicikla sasvim se izobliio, a ja sam glavom poletio prema tlu. Iznenada sam doslovce letio zrakom. Na sreu imao sam zatitnu kacigu na glavi, inae bih zadobio ozbiljne ozljede. Udarivi rukama o beton prilino sam se ugruvao i izgrebao laktove, ali imao sam veliku sreu to sam tako proao. Poznam nekoliko biciklista koji su doivjeli mnogo tee ozljede. Kad doivite takvu nezgodu doista se uplaite i ne zaboravljate je lako. Da bi ovjek nauio neto veoma vano i ivotno, u veini sluajeva potrebno je da doivi tjelesnu bol. Otkad sam doivio tu nezgodu vozei bicikl, bez obzira na to koliko se umorno osjeao, glava mije uvijek izbaena naprijed i gledam u cestu. Naravno, zbog velikog opreza i pozornosti gotovo zaboravim na umorne miie, ali ja se ne znojim ak i usred ljetne vruine. Zapravo, vjerojatno se znojim, ali zbog snanog vjetra koji mi pue u prsa znoj lako ispari. Zato neuobiajeno ednim. Ako odve dugo ne popijem malo vode tijelo dehidrira, a kad se to dogodi misli su mi sasvim zbrkane. Nikad ne idem voziti bicikl bez boce s vodom. Dok vozim bicikl jednom rukom izvadim bocu iz njezina spremita, popijem gutljaj-dva i vratim je na mjesto. Natjerao sam samog sebe da se drim svih tih pravila i da glave izbaene naprijed gledam cestu pred sobom. Kad sam se tek poinjao baviti vonjom bicikla nisam imao pojma to me sve eka, pa sam zamolio odreenu osobu koja zna mnogo toga o biciklistikim utrkama da mi pomogne u treniranju. Nas dvojica bismo blagdanima natovarili bicikle na karavan i zaputili se prema pristanitu u mjestu Oiju. Blagdanima prijevoznici ne voze kamione i ne dolaze na pristanite, a iroka cesta koja prolazi pokraj brojnih skladita idealna je za vonju bicikla. Nas dvojica dogovorili bismo se koliko krugova emo napraviti i kojom brzinom ermo voziti. On me

50

ispoetka pratio na gotovo svim mojim vonjama na velike udaljenosti - pa je jednom prisustvovao i mojoj nezgodi. Iskreno govorei, biciklistiki trening veoma je zamoran. Tranje na velike udaljenosti kao trening za maraton definitivno je za samotnjake, ali vrsto drati upravlja bicikla i neumorno voziti bicikl pothvat je za jo vee osobenjake. Iste pokrete ponavljate bezbroj puta. Uspinjete se uzbrdicom, vozite po ravnome ili se sputate nizbrdicom. Jednom vam vjetar pue u lea, drugi put u prsa. Po potrebi mijenjate brzine, mijenjate poloaj tijela, provjeravate brzinu, pijete malo vode, mijenjate brzinu, mijenjate poloaj tijela... Ponekad me sve skupa podsjea na nekakvo muenje. Triatlonac Dave Scott u svojoj knjizi je napisao daje od svih sportskih disciplina koje je ovjek izumio biciklizam daleko najneugodniji od svih. Potpuno se slaem. Ipak, nekoliko mjeseci prije triatlona, bez obzira na to koliko se nelogino moglo initi, i time se moram baviti. Pjevuei poput oajnika refren iz pjesme "18 Til I Die", kadikad prokhnjui ovaj svijet, snano okreem pedale bicikla silei noge da upamte pravilan ritam. Topao vjetar s Pacifika pue u mene, a obrazi mi bride. Krajem lipnja zavrile su moje obveze na Harvardu, a to je znailo i kraj mojeg boravka u Cambridgeu (kao i moj oprotaj s toenim pivom Sam Adams i utipcima iz Dunkin' Donutsa). Pokupio sam svoje stvari i poetkom srpnja vratio se u Japan. Jesam li ita kupio dok sam boravio u Cambridgeu? Priznajem, kupio sam gomilu LP ploa. U Bostonu jo uvijek postoji velik broj izvrsnih trgovina koje prodaju i otkupljuju rabljene gramofonske ploe. Kad god sam imao malo slobodnog vremena odlazio sam provjeriti i trgovine rabljenih ploa u New Yorku i Maineu. Otprilike sedamdeset posto gramofonskih ploa koje sam kupio odnose se na jazz, a ostale na klasinu glazbu uz nekoliko onih koje pripadaju rock glazbi. Velik sam (prije bih trebao rei iznimno sam velik) kolekcionar gramofonskih ploa. Spakirati i poslati sve te ploe a da se u potanskom prometu ne razbiju, nije bio nimalo lak posao. Ne znam koliko uistinu gramofonskih ploa posjedujem u svojoj kolekciji. Nikad ih nisam brojio, a i prilino je obeshrabrujue pokuati uiniti neto slino. Jo kao petnaestogodinjak poeo sam kupovati ploe, ali sam ih i prodavao. Ne vodim rauna o svima koje kupim ili prodam. U svakom sluaju, broj gramofonskih ploa u mojoj kolekciji sve je vei. Naravno, njihova brojnost ni sluajno nije moj osnovni cilj. Ako me tko pita znam li koliko gramofonskih ploa imam, jedino to bih mogao odgovoriti jest: "Imam ih veoma mnogo. Ali jo uvijek nedovoljno." U romanu Veliki Gatsby F. Scotta Fitzgeralda jedan od likova, Tom Buchanan, bogata kojem je omiljeni sport polo, kae: "uo sam da se od staje za konje moe napraviti garaa, ali ja sam prvi ovjek koji je od garae napravio staju." Ne hvalim se, ali ja postupam na isti nain. Kad god pronaem kvalitetno izdanje LP ploe koju ve imam na CD-u ni asa ne oklijevam nego CD prodam i kupim LP plou. A kad pronaem tu istu plou ali u jo kvalitetnijem izdanju, ni tren ne razmiljam nego onu koju ve imam prodam i kupim tu jo kvalitetniju. Naravno, za takvo to potrebno je i vrijeme i znatan novac. Prilino sam siguran da bi me dobar dio ljudi nazvao osobenjakom. Kao to sam i namjeravao, u studenome 2005. sudjelovao sam na Newyorskom maratonu. Bio je divan sunan jesenji dan, jedan od onakvih kad oekujete da se svakog trena niotkuda pojaviti pokojni Mel Torme i oslonjen o koncertni klavir oputeno zapjevati stih iz pjesme "Jesen u New Yorku". Zajedno s tisuama drugih trkaa tog jutra utrku sam poeo kod mosta Verrazano Narrowsa na Staten Islandu, nastavio trati kroz Brooklyn, gdje me knjievnica Mary Morris redovito eka kako bi me obodrila, potom kroz Queens, pa kroz Harlem i Bronx i nekoliko sati kasnije i nekoliko mostova dalje proao kroz cilj koji je postavljen blizu restorana Tavern on the Green u Central Parku. Kakav je bio moj rezultat? Iskreno govorei, ne ba dobar. Barem ne onoliko dobar koliko sam se potajno nadao. Kad bi to bilo ikako mogue, volio bih da ovu knjigu mogu zavriti dojmljivom izjavom, recimo: "Zahvaljujui brojnim i napornim treninzima, uspio sam ostvariti izvanredan vremenski rezultat na Newyorskom maratonu. Kad sam stigao na cilj doista sam bio ganut do suza." A potom leerno odetati u sumrak dok iz pozadine s razglasa 51

odzvanja tema iz filma Rocky. Sve dok nisam poeo trati taj maraton nadao sam se da bi se neto slino uistinu moglo i dogoditi, i s veseljem sam oekivao taj dan. To je bio moj plan. Uistinu sjajan plan, mislio sam. Ali, u stvarnom ivotu stvari ne idu tako glatko'. U odreenom trenutku u ivotu, kad nam je doista potrebno sasvim jasno rjeenje, osoba koja pokuca na naa vrata po svoj prilici je glasnik koji donosi loe vijesti. To se ne dogaa ba uvijek, ali iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da loih vijesti ima mnogo vie od dobrih. U znak pozdrava glasnik dodirne kapu, izgleda pokunjeno kao da se ispriava, ali to ne pomae da se promijeni ili pobolja sadraj poruke. Dakako, nije glasnik kriv za to. Ne treba mu zamjeriti, a ne treba ga ni okriviti i istresti se na njega. Glasnik jedino savjesno obavlja posao koji mu je povjerila njegova gospodarica. Tko je ta gospodarica? Nitko drugi nego naa stara prijateljica Stvarnost. Prije same utrke vjerovao sam da sam odmoran i u do broj formi. Onaj udnovati osjeaj koji sam locirao u unutranjosti koljena nestao je. U nogama sam, osobito oko listova, i dalje osjeao blagi umor, ali zbog toga se nisam trebao brinuti (barem tako sam mislio). Program treniranja odradio sam bolje nego za ijednu drugu utrku. Zato sam se nadao (ili sam barem donekle vjerovao) da u uspjeti postii najbolji vremenski rezultat u utrkama koje sam trao nekoliko posljednjih godina. Jedino to sam jo trebao uiniti bilo je prijei s rijei na djelo. Na poetku utrke odluio sam trati tempom kojim sam trebao postii rezultat od 3 sata i 45 minuta. Bio sam vie nego siguran da to vrijeme mogu istrati. Vjerojatno je ba to bila pogrena odluka. Razmiljajui sada o tome, bilo bi mnogo pametnije da sam se odluio trati ritmom kojim sam trebao postii rezultat od 3 sata i 55 minuta i tek kasnije pojaati tempo, i to samo ako sam siguran da ga mogu izdrati. Vjerojatno mije trebao takav, razumniji pristup utrci. Ali, neto drugo me poticalo i u sebi sam ponavljao: itavog ljeta sam trenirao po najveoj vruini, i to najbolje to sam mogao, nisam li? Ako ni ovaj put ne mogu uspjeti, kakav je onda smisao svega? Mukarac sam, vrijeme je da se tako ponem ponaati! Te su mi rijei odzvanjale u uima na isti nain na koji su prepredeni maak i lukava lisica pokuali nagovoriti Pinocchija kad je iao u kolu. Sve donedavno, vrijeme od 3 sata i 45 minuta za mene je predstavljao sasvim uobiajen i ostvariv rezultat. Sve do dvadeset petog kilometra dobro sam odravao zadano vrijeme, ali nakon toga jednostavno nisam vie mogao odrati taj tempo. Nisam se mogao pomiriti s time, ali postupno sam poeo osjeati umor u nogama, pa je i tempo kojeg sam se do tada uporno drao popustio. Pomislio sam, neu uspjeti istrati utrku ni za 3 sata i 50 minuta. To je najgore to mi se moglo dogoditi. Jednostavno nisam mogao dopustiti da trim vie od 4 sata. Nakon to sam preao preko mosta na Aveniji Madison i zaputio se irokom, ravnom stazom od gornjeg grada prema Central Parku poeo sam se osjeati malo bolje, pa sam se ak ponadao da u moda uspjeti nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ali nada je kratko je trajala jer kad sam uao u Central Park i naao se pred onim blagim ali za mene sudbonosnim uzbrdicama i nizbrdicama, osjetio sam gr u desnom listu. Na sreu, nije bio toliko bo lan da bih morao prekinuti utrku, ali bol me ipak prisilila da usporim korak, pa sam gotovo hodao umjesto trao. Gomila ljudi pokraj staze hrabrila me i bodrila uz povike: "Samo naprijed!" Vie od iega elio sam nastaviti utrku, ali nisam vie vladao svojim nogama. Na kraju je moj rezultat bio nekoliko minuta vie od 4 sata. Uspio sam istrati cijelu utrku, istina ne s osobito vrijednim rezultatom, ali zato sam postigao osobni rekord jer sam svaki maraton u kojem sam ikad sudjelovao (ukupno 24 maratona do sada) istrao do cilja. Drugim rijeima, uspio sam postii pozitivni minimum, ali nakon napornih mjeseci treniranja i opsenih priprema, za mene je to ipak bio frustriraju rezultat. Imao sam osjeaj da se ostatak nekog crnog zloslutnog oblaka potajno uvukao u moj trbuh. Bez obzira na sve, nisam se mogao pomiriti s time. Naporno i ustrajno sam trenirao, zato me onda uhvatio gr? Ne pokuavam natuknuti da su moji napori slabo nagraeni; ali ako Bog uistinu postoji, nije li traio previe od mene da bi mi zauzvrat dopustio da se naas uvjerim da postoji nebo? Zar sam traio previe ako sam oekivao malo razumijevanja? Kojih est mjeseci poslije, u travnju 2006., sudjelovao sam i u Bostonskom maratonu. Po pravilu, trim samo jedan maraton godinje, ali s obzirom na to da je moj rezultat na 52

Newyorkom maratonu izazvao nelagodan osjeaj odluio sam pokuati jo jedanput. Ovaj put, svjesno i namjerno, odluio sam drastino smanjiti sate provedene u treniranju. Naporno treniranje za Newyorki maraton nije mi bilo od velike pomoi. Moda sam trenirao vie nego stoje bilo potrebno. Sada nisam imao detaljno razraen plan priprema, umjesto toga svakog dana sam trao malo due nego inae i nisam razbijao glavu kojekavim detaljima. Pokuao sam svemu pristupiti leerno. To je tek maraton, govorio sam si. Odluio sam tako postupiti i vidjeti to e se dogoditi. To je bio sedmi put da sudjelujem u Bostonskom maratonu, pa sam jako dobro poznavao stazu utrke - gdje se nalaze uzbrdice i nizbrdice, a gdje skretanja. Ali, naravno, to nije bilo jamstvo da u uspjeti u svojoj namjeri. Pitate se, kakav je bio moj rezultat? Moj vremenski rezultat nije se mnogo razlikovao od onoga u New Yorku. Nauivi lekciju ondje, dao sam sve od sebe da u prvom dijelu Bostonskog maratona stvari d rim pod kontrolom, odravajui tempo, uvajui dio energije za zavrni dio utrke. Zabavljao sam se sudjelujui u utrci, promatrao prizore pokraj kojih sam trao, ekajui onaj trenutak kad u osjetiti da mogu ubrzati. Ali, taj trenutak nisam doekao. Od trideset drugog do trideset petog kilometra, na mjestu na kojem prijedete Heartbreak Hill, osjeao sam se dobro. Moji prijatelji, koji su ekali na Heartbreak Hillu da bi me obodrili, kasnije su mi rekli: "Zaista si izgledao sjajno." Trao sam uzbrdo osmjehujui se i odmahujui im. Bio sam siguran da na tom mjestu mogu ubrzati i istrati utrku u dobrom vremenu. Ah, nakon to sam proao Cleveland Circle i uao u centar grada, noge su mi odjednom oteale. Ubrzo mu svladala iscrpljenost. Nije me uhvatio gr, ali posljednjih nekoliko kilometara utrke, nakon to sam preao preko mosta Boston University, jedino to sam mogao uiniti bilo je da ne zaostanem. Ubrzati tempo tranja kao to sam bio planirao i nadao se, jednostavno nisam mogao. Naravno, uspio sam zavriti utrku. Pod djelomice oblanim nebom pretrao sam svih 42 kilometra bez zaustavljanja i proao kroz cilj koji je bio postavljen ispred zgrade Prudential Centra. Umotao sam se u srebrnu termalnu plahtu kako bih se zatitio od hladnoe i primio medalju od nekog volontera. Preplavio me val olakanja - olakanja to vie nisam morao trati. Sjajan je osjeaj kad zavrite trati maraton - ve to je samo po sebi izvanredno postignue - ali nisam bio zadovoljan vremenskim rezultatom. Obino se radujem ai hladnog piva Sam Adams, ali nisam ak ni osjetio tu elju. Umor i iscrpljenost zavladali su svakim dijelom mojeg tijela. "to li se to dogaa s tobom?" pitala je moja ena, koja me je ekala na cilju, oito i sama zbunjena. "Jo uvijek si snaan, a znam i da si naporno trenirao", dodala je. Zbilja, to li se to dogaa sa mnom? I sam sam se pitao, ali nisam znao odgovor. Vjerojatno je razlog injenica to sam sve stariji. Moda odgovor lei negdje drugdje, moda sam previdio neku bitnu stvar. Na kraju, svako nagaanje ostaje ono to jest: puko nagaanje. Poput malog izvora vode koji nestaje usred pustinje. Ipak, postoji jedna stvar koju mogu pouzdano kazati: sve dok mi se osjeaj zadovoljstva da sam dobro trao ne vrati, nastavit u sudjelovati u maratonima i neu dopustiti da me rezultat obeshrabri. ak i kad sasvim ostarim i klonem, kad me ljudi ponu upozoravati da je vrijeme da se predam i povuem, neu odustati. Sve dok mi tijelo to doputa, nastavit u se baviti tranjem. ak i ako moji vremenski rezultati budu sve gori, nastavit u se truditi vjerojatno jo vie - prema osnovnom cilju, a to je da svaki maraton u kojem sudjelujem istrim do kraja. Nije mi stalo to drugi govore - u pitanju je moja narav, osobine moje linosti. Ba kao to korpije napadaju, cvrci usred ljeta cvre, lososi plivaju uzvodno prema mjestu gdje su se oplodili, a divlje patke migriraju u parovima. Moda neu doivjeti da leerno odetam u sumrak dok iz pozadine s razglasa odzvanja tema iz filma Rocky, ali to se mene osobno tie, a isto tako i ove knjige, ovo bi mogao biti prijevremeni kraj. Vrsta nedoreenog zavretka. Vrsta razoaranja, ako vam se tako vie svia. Napravite od njega scenarij, i holivudski producent samo e ga prelistati i smjesta baciti u ko. Ukratko, takva vrsta kraja primjerena je mojoj linosti. Hou rei, nisam postao trka zato to mi je netko rekao da to postanem. Ba kao to nisam postao pisac zato to je to netko od mene zatraio. Jednog dana, iznenada, poelio sam 53

napisati roman. Isto tako, jednog dana sam se iznenada poeo baviti tranjem - samo zato to sam tako poelio. Uvijek sam postupao onako kako mi se u danom trenutku inilo da trebam postupiti. Ljudi me mogu pokuati sprijeiti u onome to inim ili uvjeriti da nemam pravo, ali moju namjeru nee promijeniti. Gledam u nebo i pitam se hou li barem naas ondje ugledati pogled razumijevanja, ali neu. Sve to vidim jesu ravnoduni ljetni oblaci nad Pacifikom. Nemaju mi to rei. Oblaci su uvijek utljivi. Vjerojatno ne bih trebao gledati u njih. Ono u to bih trebao gledati duboko je u meni. Kao kad se ovjek zagleda u dubok bunar. Mogu li na tamnom dnu bunara ugledati razumijevanje? Ne, jedino to vidim jest vlastiti lik, odraz jedne linosti. Moja indivi dua, svojeglava, tvrdoglava, esto egocentrine naravi koja i dalje sumnja u samu sebe - koja, kad naie problem, u samoj situaciji pokuava pronai neto smijeno, ili neto gotovo smijeno. Nosim taj karakter sa sobom poput starog kovega, dugom pranjavom ulicom. Ne nosim ga zato to mi se svia. Sadraj je odve teak, a izvana izgleda bezvrijedno. Nosim ga ovoliko dugo zato to nisam imao nita drugo nositi. Ipak, vjerujem da sam se, s vremenom, vezao za nj. Kao to ste i mogli oekivati. * * *

Evo me gdje svakodnevno treniram za natjecanje u tria-tlonu u gradu Murakamiju u prefekturi Niigati. Drugim rijeima, jo uvijek uokolo nosim taj stari koveg, najvje rojatnije prema jo jednom razoaranju. Prema utljivoj nevoljenoj starosti - ili, da se izrazim umjerenijim rijeima, prema sve izvjesnijoj bezizlaznosti.

9. 1. listopada 2006. Grad Murakami, prefektura Niigata BAREM NIKAD NIJE KORAAO
Jednom zgodom kad mi je bilo oko esnaest godina i kad sam ostao sam kod kue, svukao sam se do gola, stao ispred velikog zrcala i dobro pregledao svoje tijelo od glave do nonih prstiju. inei to pamtio sam i u svojoj glavi sa stavljao popis svih svojih tjelesnih nedostataka - ili barem onoga to se meni inilo kao nedostaci. Recimo (uzimam samo kao primjer), imao sam odve guste obrve, ili je oblik mojih noktiju na prstima bio neobian itd. Ako se dobro sjeam, kad sam doao do dvadeset i sedmog nedostatka dodijalo mi je, pa sam odustao od daljnjeg evidentiranja. Evo to sam tada pomislio: Ako u usporedbi s normalnim, ljudima imam ovoliko vidljivih tjelesnih mana i nedostataka i njima jo pridodam ostale znaajke karakter, pamet, tjelesnu grau i sve ostalo - popis e biti beskrajan. Imati esnaest godina i biti toliko mlad da vie ne pripada djeci, ali jo ni odraslima, uistinu moe uzrokovati brojne neugodne traume. Brine se zbog kojekavih sitnica, ne moe tono odrediti tko si a ni to eli postati, zanimaju te besmislene stvari i mue kojekakvi teko objanjivi kompleksi. Naravno, to si stariji sve vie ui na pogre kama i neuspjesima i svjesno odbacuje ono to ti ne treba. Napokon, jednog trena poinje prepoznavati (ili barem prihvaati) injenicu da su tvoje pogreke i nedostaci brojni i da e biti pametnije da to prije shvati svoje bolje strane i naui se snalaziti s onim to ima. Ti zbrkani i isprepleteni osjeaji koje sam imao kao esnaestogodinjak dok sam stajao ispred velikog kunog zrcala i nabrajao sve tjelesne mane i nedostatke jo uvijek su, ak i sada, neka vrsta mojeg iskuenja. Tuni knjigovodstveni podaci mojeg ivota koji otkrivaju koliko moji dugovi premauju moju imovinu. A sada, kojih etrdeset godina poslije, dok stojim na obali mora odjeven u crno gumeno odijelo za plivanje, sa zatitnim naoalama podignutim na elo, i ekam na poetak tri atlona, 54

odjednom mi je pala na pamet ta davnanja uspomena. Jo jednom me proima osjeaj koliko je jadna i besmislena ova mala tjelesna posuda zvana ja, i kakvo sam nesposobno i bijedno ljudsko bie. Za nekoliko minuta bacit u se u more da bih otplivao 1500 metara, potom u 40 kilometara voziti bicikl i na kraju pretrati 10 kilometara kako bih stigao na cilj. I to u, na kraju, time dokazati? Ima li u tome ita vie od ulijevanja vode u uplju posudu? Barem je lijep, divan dan - jednostavno savren za triatlon. Nema ni daka vjetra, more je sasvim mirno. Sunce obasjava zemlju toplim zrakama, temperatura je oko 23 stupnja. I temperatura mora gotovo je idealna. Ovo je ve etvrti put da sudjelujem u triatlonu u gradu Murakamiju u prefekturi Niigati, i svih prethodnih godina vremenski uvjeti bili su grozni. Jednom je more bilo toliko uzburkano (kao to Japansko more zna biti ujesen), pa smo disciplinu plivanja zamijenili tranjem du obale. ak i kad vremenski uvjeti nisu bili toliko drastino loi, doivio sam razna runa iskustva: pljutala bi kia ili bi valovi bili toliko visoki da nisam mogao disati plivajui kraul, ili bi bilo toliko hladno da bih se smrznuo vozei bicikl. Zapravo, kad god sjednem u auto i odvezem se do Niigate (a to podrazumijeva vo nju od 350 kilometara) da bih sudjelovao u tamonjem triatlonu, uvijek oekujem najgore mogue vremenske uvjete i uvjeren sam da e se neto strano runo dogoditi. Moglo bi se rei da je to ak oblik treniranja moje mate. I ovaj put, kad sam isprva ugled ao mirno, toplo more, imao sam dojam da netko eli izvesti neku prijevaru. Ne daj se prevariti, opominjao sam samoga sebe. Ovo je neki privid, iza svega se krije neka zamka. Moda jato zlokobnih, otrovnih meduza. Ili e prije zimskog sna neki ljutiti medo skoiti na mene i moj bicikl. Ili e me grom iz vedra neba pogoditi dok trim. Ili e me moda napasti roj razjarenih osa. Moda e moja ena, koja me eka na cilju, u meuvremenu otkriti neke jezive tajne o meni (odjednom sam se preznojio od muke pomislivi da neka tajna moda doista i postoji). Ne moram to ni spominjati, na ovaj Internacionalni triatlon u Murakamiju uvijek gledam sa zebnjom i strepnjom. Nikad nemam pojma to se sve moe dogoditi. Ali, danas barem u jednome nema neizvjesnosti - vrijeme je divno. Dok stojim u gumenom plivaem odijelu i ekam poetak utrke, odjednom osjeam da se poinjem znojiti. Oko mene je mnotvo ljudi koji se jednako natjeu, svi su odjeveni poput mene i svi su nervozni prije poetka natjecanja. udan prizor, ako ozbiljnije razmislite o tome. Nalikujemo na grupu dupina vrijednih saaljenja koje je veliko nevrijeme izbacilo na obalu i sada ekamo da nas plima odnese natrag u more. Jedino to svi ostali izgledaju mnogo optimistinije od mene. Ili se moda samo meni tako ini. U svakom sluaju, odluio sam ne pridavati vanost nebitnim stvarima. Prevalio sam velik put da bih stigao ovamo i sada moram dati sve od sebe kako bih ostvario to bolji rezultat. Idua tri sata jedino se ne smijem niim optereivati nego to bolje plivati, voziti bicikl i trati. Kad li e napokon dati znak za poetak? Gledam na sat. Ali, prolo je tek nekoliko minuta otkako sam posljednji put provjerio vrijeme. Kad natjecanje pone neu vie imati vremena za razmiljanje... Sve do dananjeg dana sudjelovao sam u est triatlona razliitih duina, premda od 2001. do 2004. nisam sudjelovao ni u jednom. Ta praznina u mojim sportskim ostvarenjima pojavila se zbog toga to sam na triatlonu u Murakamiju 2000. godine bio diskvalificiran jer nisam mogao plivati. Trebalo mi je vremena da se oporavim od tog oka i povratim smirenost i samopouzdanje. Ni dan-danas mi nije sasvim jasno zato nisam mogao plivati. Mozgao sam i pronalazio razne razloge, ali tako je jedino moje samopouzdanje bilo sve slabije. Sudjelovao sam u mnogim utrkama, ali to je bio prvi put da se moje ime pojavilo na popisu diskvalificiranih natjecatelja. Istinu govorei, nije to prvi put da sam pokleknuo u plivakoj disciplini triatlona. U bazenu ih u moru, svejedno, mogu plivati kraul na veliku udaljenost a da ne uloim velik napor. Obino disciplinu od 1500 metara mogu preplivati za oko trideset tri minute - naravno, nije to neka velika brzina, ali je za triatlon sasvim dobar rezultat. Odrastao sam pokraj mora i odmalena sam se nauio plivati u oceanu. Nekim ljudima koji treniraju iskljuivo u bazenu pada prilino teko, ak zastraujue, plivati u moru, ali meni ne. Zapravo, meni je mnogo lake plivati u moru jer osjeam se mnogo slobodnije, a i zabavnije je. 55

Iz nekog meni nepoznatog razloga, meutim, kad god na red doe samo natjecanje, redovito uprskam stvar u disciplini plivanja. ak i kad sam sudjelovao u relativno kratkoj udaljenosti u triatlonu Tinmanu na otoku Oahuu na Havajima, nisam dobro otplivao kraul. Skoio sam u more spreman za poetak utrke, ali ubrzo sam upao u probleme jer nisam mogao disati. Dizao sam glavu iznad povrine mora kako bih udahnuo, ali u pogrenom trenutku. A kad mi se dogodi da ne mogu valjano disati, obuzme me strah i miii se ukoe. U prsima osjetim snano lupanje i ruke i noge vie me ne slue onako kako bih elio. Kad trebam glavom uroniti u vodu uplaim se i ponem paniariti. U triatlonu Tinmanu disciplina plivanja kraa je nego inae, jedva 750 metara, pa sam se nekako uspio snai; odustao sam od kraula i preao na prsno plivanje. Ali, u regularnom natjecanju na 1500 metara ne moete uspjeti ako plivate prsno. Takav nain plivanja sporiji je od kraula, osim toga, noge vam se jako umore. Zato sam u triatlonu u Murakamiju 2000. godine na svoju golemu alost bio diskvalificiran. Izaao sam iz mora i zaas sjeo na obalu, ali bio sam silno ljut na samog sebe, pa sam se vratio na poetnu poziciju i iznova pokuao preplivati cijelu stazu. Ostali natjecatelji ve su bili zavrili plivaku disciplinu, popeli se na bicikle i vozili ih, pa sam plivao sasvim sam. Sada sam uspio plivati kraul bez ikakvog problema. Lako sam disao i jo lake zamahivao rukama. Zato tako nisam plivao tijekom natjecateljskog dijela? Na prvom triatlonu na kojem sam ikad sudjelovao, organizatori su koristili plutajue polazite ispred kojeg su se poredali svi natjecatelji. Dok smo ekali na znak, osoba do mene nekoliko puta me pod vodom snano udarila nogom. S obzirom na to da je u pitanju bilo natjecanje, neto slino mogao sam i oekivati - svi pokuavaju stei to veu prednost nad suparnicima i pri tome ne biraju sredstva. Dobiti udarac u lakat dok plivate, dobiti udarac nogom pod vodom, nagutati se slane vode - sve je to sastavni dio utrke. Istinu govorei, tih nekoliko udaraca koje sam dobio ve u prvoj utrci za mene su predstavljali pravi ok i moda je upravo to ono to me odbija od plivanja. Moda mi se podsvjesno ta runa uspomena vraa svaki put kad ponem plivati utrku. Ne volim razmiljati na taj nain, ali psiholoka strana utrke je odluujua, pa je sasvim mogue da je i to utjecalo na mene. Drugi problem lei u injenici to moja plivaka tehnika nije bila dobra. Kao i svaki samouk, kraul sam plivao kako sam znao i umio jer nikad prije nisam imao trenera. Mogao sam plivati veoma dugo, ali nitko mi nikad nije rekao kako plivam. Zapravo, plivao sam iz sve snage, ali na pogrean nain. Dugo me muila spoznaja da u, ako se uistinu elim ozbiljno baviti triatlonom, morati neto uiniti kako bih poboljao svoje plivanje. Osim to sam uporno pokuavao otkriti to je to bilo pogreno s psiholoke strane, pomislio sam kako e ipak biti pametnije ako jo predanije poradim na formi. Vjerovao sam da e mi, uspijem li popraviti tehniku stranu plivanja, i ostali problemi postati jasniji. Zato sam odluio odgoditi sudjelovanje na triatlonskim natjecanjima i etiri pune godine nisam nastupao. Za to vrijeme i dalje sam svakodnevno trao i jednom godinje sudjelovao u maratonu. Ali, jednostavno nisam bio zadovoljan. Moj neuspjeh u triatlonu samo je djelomice bio razlog mojeg neraspoloenja. Jednog dana moram dobiti zadovoljtinu, razmiljao sam. Kad do toga doe, vrlo sam uporan. Ako postoji neto to ne mogu ostvariti a to iskreno elim, neu se smiriti sve dok to ne budem mogao ostvariti. S vremenom sam unajmio nekoliko plivakih trenera da mi pomognu poboljati tehniku plivanja, ali nijedan nije bio onaj kakvog sam traio. Naravno, mnogi ljudi znaju plivati, ali onih koji znaju struno i uinkovito poduavati plivanje veoma je malo. Barem ja imam takav dojam. Veoma je teko davati poduke iz pisanja romana (barem ja znam da to ne znam), ali davati poduke iz plivanja jednako je teko. Naravno, to se ne odnosi samo na plivanje i pisanje romana. Dakako, postoje uitelji koji mogu poduavati odreeno podruje, odreenim redom, upotrebljavajui unaprijed nauene fraze i reenice, ali nema ih mnogo koji svoje znanje mogu prilagoditi sposobnostima i mogunostima uenika i objasniti im stvari na osoben, svje i smion nain. Zapravo, moda ih uope nema. Prve dvije godine suzdravanja od triatlona izgubio sam u potrazi za dobrim trenerom. Svaki novi trener pokuavao je moju formu i nain plivanja popraviti na svoj nain ime bi 56

me jo vie zbunio, pa ne samo to sam sve slabije plivao nego mi se inilo da vie uope ne znam plivati. Naravno, i moje se samopuzdanje sasvim istopilo. Bio sam svjestan da na taj nain ne mogu sudjelovati u triatlonu. Stvari su se poele mijenjati nabolje onog trena kad sam shvatio da je zapravo nemogue znatnije popraviti moju psihiku i tjelesnu kondiciju. Moja ena je bila ta koja je pronala dobrog trenera za mene. Nikad nije dobro plivala, ali sluajno je srela mladu instruktoricu plivanja u gimnastiarskom drutvu kojeg je lan i ne biste mi vjerovali koliko dobro sada pliva. Ona mi je prepruila tu mladu enu za trenera. Prvo to je ta ena uinila bilo je da provjeri sve to u praksi znam o plivanju kao i da dozna zato elim toliko dobro plivati. "elim sudjelovati u triatlonu", iskreno sam joj odgovorio. "Znai, elite biti u stanju plivati kraul u moru i to na velike udaljenosti?" pitala je. "Tono tako", odgovorio sam joj. "Uope me ne zanimaju natjecanja na kratke staze." "Odlino", dodala je. "Drago mije to imate sasvim jasne ciljeve. Tako mi olakavate posao." I tako smo poeli zajedniki raditi na preoblikovanju moje psihike i tjelesne kondicije. Njezin pristup nije bio drastian i nagao, elei to prije ponititi nain na koji sam do tada plivao. ini mi se da je svakom treneru mnogo tee preoblikovati psihiku i tjelesnu kondiciju onoga koji ve neto zna, prilagoavajui i mijenjajui njegovo znanje o plivanju, nego poeti rad s nekim tko uope ne zna plivati. Nije se lako osloboditi loih i steenih navika, zato moja instruktorica nije ni pokuala silom i nabrzinu promijeniti moje navike u plivanju. Umjesto toga, uzela si je vremena i poela malo-pomalo mijenjati moje plivake pokrete. Ono to je toliko jedinstveno i osobeno u stilu kojim ta instruktorica pristupa svome poslu jest to to ne poinje od prve lekcije iz udbenika. Uzmimo za primjer potrebne pokrete tijela pri plivanju. Da bi uenika nauila ispravnom nainu plivanja, ona poinje tako to ga najprije ui kako ne treba plivati. Drugim rijeima, ljudi koji su sami nauili plivati kraul skloni su pretjerano paziti na zamahe rukama. Zbog toga je otpor vode vei, pa je i brzina plivanja manja, ali ono to je najvanije, tako nepotrebno gube snagu. Zato vas moja instruktorica ispoetka ui da plivate poput ravne daske, bez ikakvih snanih zamaha - odnosno, sasvim suprotno od onoga to pie u udbeniku. Ne trebam to ni spominjati, kad plivam na taj nain osjeam se poput nespretnog, nespremnog plivaa. Nakon upornog vjebanja mogao sam plivati onako kako je od mene zahtijevala, ali nisam bio uvjeren da u od toga imati ikakve koristi. Tek tada, i jednako polako, moja je instruktorica poela dodavati odreene zamahe rukama i nogama. ak ni tada nije niim naglaavala da treniramo razne zamahe lijevom i desnom polovicom tijela. Zapravo, uenik nije svjestan koja je osnovna svrha takvog vjebanja. Izvrava ono to mu je reeno. Na primjer, ako je rije o tome kako zamahivati iz ramena, onda samo to ponavljate do iznemoglosti. Ponekad itav trening provedete jedino vjebajui zamahivati rukama iz ramena. Takvi treninzi esto su iscrpljujui, ali kad o tome naknadno razmiljate, shvatite emu je sve to sluilo. Dijelovi napokon tvore cjelinu i odjednom vidite itavu sliku i razumijete ulogu koju ima svaki pojedini dio. Svie, nebom se iri svjetlost, a oblici i boje krovova i kua, koje ste do maloprije mogli tek nejasno nazrijeti, sada su jasni i vidljivi. To s plivanjem moglo bi biti vrlo slino vjebanju bubnjanja. Danima i danima vjebate razne ritmove samo na bas bubnju. Potom danima vjebate jedino na inelama, zatim na tamtam bubnjevima... Naravno, ispoetka vam je dosadno i monotono, ali kad sve svi dijelovi posloe, dobijete zanimljiv ritam. Da biste dobili taj zvuk morate znati valjano stegnuti i privrstiti sve arafe i zavrtnje svakog pojedinog dijela. Naravno, za to je potrebno vrijeme, ali ponekad takva vrsta strpljivosti zapravo predstavlja krai put, preac. To je put koji sam slijedio trenirajui plivanje, i nakon godinu i pol dana bio sam sposoban plivati na velike udaljenosti mnogo dostojanstvenije i uspjenije nego ikad prije. Dok sam trenirao plivanje doao sam do vanog otkria. Tijekom utrke imao sam problema s disanjem zbog hiper-ventilacije.* Ista stvar dogodila mi se i kad sam plivao u bazenu * Hiperventilacija - forsirano duboko disanje koje omoguava dui prestanak udisanja (obino kod
plivanja i ronjenja) zbog smanjenja koliine ugljinog dioksida.

57

u prisutnosti svoje instruktorice i jednog trena mi je sinulo: malo prije poetka utrke disao sam odve duboko i prebrzo. Vjerojatno zato to sam prije utrke bio napet, odjednom sam u tijelo unio previe kisika. Kad sam poeo plivati zbog toga sam ubrzano disao to je, sa svoje strane, sasvim poremetilo pravilan ritam disanja. Osjetio sam nevjerojatno olakanje kad sam napokon uspio tono odrediti stvarni problem. Jedino na to sam ubudue morao paziti bilo je da ne pretjeram s hiperventilacijom. Prije no to utrka pone sada udem u more, malo plivam i rasteem se kako bih se i psihiki i tjelesno pripremio za plivanje. Diem umjereno i ravnomjerno kako ne bih pretjerao u hiperventilaciji, ak stavim ruku na usta kako ne bih unio preveliku koliinu kisika. "Sada sam sasvim spreman", govorim si. "Promijenio sam psihiku i tjelesnu kondiciju i vie nisam onaj pliva kakav sam neko bio." I tako, godine 2004. i prvi put poslije etiri godine pauziranja ponovno sam sudjelovao u triatlonu u Murakamiju. Sirena je oznaila poetak, svi su poeli plivati i netko sa strane opet me udario. Zapanjen, prepao sam se da u jo jednom uprskati cijelu stv ar. Progutao sam malo vode i odjednom mi je palo na pamet da bih trebao prijei na plivanje prsnim stilom. Ali, samopouzdanje mi se ubrzo vratilo pa sam si kazao da za to nema potrebe i da e na kraju sve zavriti dobro. Moje disanje se ujednailo i ponovno sam poeo plivati kraul. Nisam se usredotoio na udisaje nego na izdisaje u vodi. I zauo sam onaj dobro poznati zvuk pri izdisaju mjehura pod vodom. Sada je sve dobro, govorio sam si dok sam napredovao kroz vodu. Na sreu, uspio sam svladati paniku i uspjeno zavriti triatlon. Ve dugo nisam sudjelovao, a nisam imao ni dovoljno vremena za treniranje vonje bicikla pa ukupni rezultat nije bio osobito dobar. Ali, uspio sam postii svoj osnovni cilj i ublaiti sramotu to sam prethodnog puta bio diskvalificiran. Kao i obino, prevladavajui osjeaj bilo je olakanje. Oduvijek mislim da sam prilino staloena osoba, ali problem s hiperventilacijom uinio je da shvatim da je dio mene, sasvim neoekivano, ivano prenapet. Nisam imao pojma koliko bih nervozan postao pred poetak utrke. Ispada da sam doista bio napet, ba kao i svi ostali natjecatelji. Bez obzira na to koliko bio star, sve dok budem iv, stalno u otkrivati neto novo o sebi. Bez obzira na to koliko dugo stojite i promatrate svoje golo tijelo pred zrcalom, nikad neete vidjeti odraz onoga to je unutra. Evo me iznova, u devet i pol ujutro, prvi je listopada 2006., u sunanu jesenju nedjelju, jo jednom stojim na obali grada Murakamija, prefektura Niigata, i ekam na znak za poetak triatlona. Malo sam nervozan, ali strogo pazim na hiperventilaciju. Provjeravam sve detalje kako neto ne bih zaboravio. itavo tijelo namazao sam vazelinom kako bih to lake skinuo crno gumeno odijelo nakon to zavrim plivati. Paljivo sam se nekoliko minuta prot ezao i istezao. Nisam zaboravio popiti dovoljno vode. Olakao sam se u nuniku. Ba sve sam uinio. Nadam se. U tom istom natjecanju sudjelovao sam ve nekoliko puta, pa prepoznajem pojedine natjecatelje. Dok ekamo poetak utrke rukujemo se i avrljamo. Nisam osoba koja lako sklapa poznanstva ali, iz nekog udnog razloga, to nije sluaj s triatloncima. Mi koji sudjelujemo u triatlonima doista smo vrlo udni ljudi. Razmislite malo bolje. Veina onih koji sudjeluju u triatlonu imaju odgovoran posao i obitelj, ali im povrh svega toga ne pada teko plivati, voziti bicikl, trati i svakodnevno naporno trenirati. Naravno, za to su potrebni i vrijeme i upornost. Oni ljudi koji na sve stvari gledaju uopeno, nedvojbeno vjeruju da je njihova ivotna filozofija vrlo neobina, da ne kaem nastrana. S druge strane, bilo bi jako teko polemizirati s onima koji u njima vide osobenjake. Ipak, mi meusobno dijelimo neki zajedniki osjeaj premda ga ne bismo mogli nazvati soli darnost, prije je to neka vrsta srdanosti, uzajamne naklonosti u prepoznavanju. Dakako, suparnitvo je neizbjean dio svega toga - ipak je to utrka - ali za veinu onih koji sudjeluju u triatlonu, suparnitvo je manje vano od miljenja daje to svojevrsna sveanost kojom pokazujemo da nam je stalo do tih veza u kojima zajedniki sudjelujemo. U izvjesnom smislu, triatlon koji se odrava u Mura kamiju nije osobito zahtjevan. Svake godine prijavi se ne ba mnogo natjecatelja (izmeu 300 i 400) i sve tri discipline teku bez 58

velikog publiciteta. Zapravo, to je lokalni, domai triatlon. Ljudi iz grada vrlo su susretljivi i svaki put prirede nam srdanu dobrodolicu. Nema tu niega napadnog ili pretjeranog, i upravo me to tiho ozraje koje prati itavu priredbu privuklo. Neovisno o samoj sportskoj manifestaciji, u blizini se nalaze poznate toplice, hrana je izvrsna, a lokalni sake (osobito Shimehari Tsuru) nevjerojatno ukusan. Budui da sam tijekom godina ve nekoliko puta sudjelovao u tom triatlonu, upoznao sam nekoliko zanimljivih ljudi iz tog podruja. A ima i nekoliko onih koji doputuju ak iz Tokija da bi navijali za mene. U 9 sati i 56 minuta sirena daje znak za poetak utrke i svi se istog asa bacaju u more i poinju plivati kraul. To je najnapetiji trenutak u cijelom natjecanju. I ja se bacam u more i poinjem snano zamahivati rukama i nogama plivajui kraul. Pokuavam zaboraviti sve nebitne detalje i usredotoiti se ne na udahe nego na izdahe. Srce mi snano lupa i ne uspijevam uspostaviti pravilan ritam. Tijelo mi je blago ukoeno. Kao to sam i mogao oekivati, opet me netko udario u rame. Netko drugi naletio je na mene, nalegavi mi na leda, pa nalikujemo na dvije kornjae od kojih se jedna penje na drugu. Gutam vodu, nasreu ne mnogo. Ne brini se, govorim si. Ne paniari. Pokuavam ravnomjerno disati, to je sada najodluniji imbenik. Kada mi to uspije, napetost istog trena poputa. Sve e biti dobro. Sada trebam nastaviti istim tempom. Kad uspijem uskladiti pokrete i disanje, jedino trebam nastaviti tako. Ali, ba tada - jer u triatlonu moete oekivati svata - iznenada se javlja nepredvien problem. Plivajui izvirujem glavom da vidim u kojem smjeru se kreem, kad... Zatitne naoale su sasvim mutne, nita ne vidim... Sve to vidim neprozirno je i mutno. Prestajem plivati, vodom zapljusnem naoale i prstima ih pokuam obrisati. I dalje nita ne vidim. to se dogaa? Iste zatitne naoale upotrebljavam ve godinama. Stavljam ih na glavu i kad treniram u moru kako bih mogao vidjeti kamo plivam. to li se to dogaa, da nije u pitanju moj vid? Odjednom mi sine. Nakon to sam cijelo tijelo namazao vazelinom, nisam oprao ruke nego sam masnim prstima oistio stakla na naoalama. Kakve li gluposti! Prije poetka svake utrke redovito oistim zatitne naoale tako to pljuvakom i prstima obriem stakla kako se s unutranje strane ne bi zamaglila. Sada sam to zaboravio uiniti. Svih 1500 metara utrke zbog zamaenih zatitnih naoala stalno sam skretao s predviene plivake staze, vraao se u nju, opet skretao, pa sam izgubio mnogo vremena. Nekoliko puta ak sam morao prestati plivati, podignuti naoale, osvrnuti se i vidjeti gdje se nalazim kako bih mogao nastaviti. Pokuajte zamisliti dijete zavezanih oiju koje nastoji uhvatiti igraku koja visi pred njim i sve e vam biti jasno. Naravno, da sam se toga sjetio, mogao sam plivati i bez zatitnih naoala. Nita lake nego skinuti ih. Ali, dok sam plivao bio sam zbunjen, pa mi to uope nije palo na pa met. Zahvaljujui tome, prvi dio triatlona, tj. disciplina plivanja, proao je prilino zbrkano, a vremenski rezultat bio je mnogo slabiji od onoga kakvom sam se nadao. to se tie moje uvjebanosti - sjeam se koliko naporno sam trenirao - trebao sam plivati mnogo bre. Tjei me pomisao da nisam bio diskvalificiran i to za ostalim natjecateljima nisam zaos tao pretjerano te to sam ipak uspjeno zavrio plivaki dio. Svaki put kad sam uspio plivati bez veih odstupanja, ini mi se da sam to uinio sasvim dobro. Izaao sam na plau i odmah otiao do mjesta gdje su bili parkirani bicikli (moda vam se ini da je to lako, ali nije), svukao sa sebe crno gumeno odijelo za plivanje, obuo cipele, navukao zatitnu kacigu i stavio sunane naoale, popio nekoliko gutljaja vode, sjeo na bicikl i zaputio se niz cestu. Sve te radnje obavio sam mehaniki i kad sam na to po mislio, shvatio sam da sam prije jedva minute plivao u moru, a sada sam vozio bicikl brzinom veom od 30 kilometara na sat. Bez obzira na to koliko puta sam te iste radnje ponovio, taj iznenadni prelazak s plivanja na vonju bicikla uvijek mi se ini krajnje neobian. Sasvim drugaiji je osjeaj teine, brzine, motorike. Osim toga, koriste se sasvim drugi miii. ovjek se osjea poput dadevnjaka koji se arobnim tapiem pretvorio u noja. Moj mozak nije spreman tako lako prihvatiti tu promjenu, a nije ni moje tijelo. Nisam mogao odrati taj ritam, i prije no to sam toga bio svjestan, sedam drugih natjecatelja me je prestiglo. Ovo nikako ne valja, pomislio sam, jer ja jo nikoga nisam uspio pretei. 59

Biciklistika staza ide uz poznati dio obale koji se zove Sasagawa Nagare. To je vrlo slikovit krajolik s brojnim stijenama koje izviruju iz mora, premda nisam imao vremena uivati u tom ivopisnom prizoru. Utrka se vozi cestom od Murakamija obalom prema sjeveru, a potom skree i prolazi pokraj granice s prefekturom Yamagatom i opet se vraa istim putem. Na nekoliko mjesta uzdiu se blage uzbrdice, ali nijedna nije toliko strma da bih se ozbiljnije zabrinuo. Prije nego to sam stigao do zavoja, nije me brinulo hoe li me tko prestii ili hou li ja koga prestii jer sam se usredotoio na vonju ujednaenim tempom, ne mijenjajui brzinu. U pravilnim razmacima dohvatio bih bocu s vodom i hitro otpio gutljaj dva. Vozei bicikl postupno sam se poeo osjeati bolje jer sam osjetio da vladam situacijom, pa kad sam stigao do zavoja prebacio sam u veu brzinu, ubrzao i u drugom dijelu utrke pretekao sedam natjecatelja. Puhao je slab vjetar i mogao sam tjerati bicikl iz sve snage. Kad pue jak vjetar biciklisti amateri poput mene osjeaju se prilino nemono. Da biste znal i upotrijebiti vjetar u svoju korist, potrebne su vam godine iskustva i velika spretnost. Kad vjetar ne pue, sve se svodi na snagu koju imate u nogama. Utrku od 40 kilometara zavrio sam neto bre no to sam oekivao. Odmah sam navukao stare vjerne tenisice za tranje kako bih se upustio i u trei dio triatlona. Upravo kad sam pomislio da me eka najlaki dio natjecanja, stvari su krenule naopako. U normalnim okolnostima vjerojatno bih se vie tedio vozei bicikl kako bih snagu sauvao za tranje, ali taj put, ni sam ne znam zato, to mi uope nije palo na pamet. Jednostavno sam dao sve od sebe vozei bicikl i odmah potom preao na tranje. Kao to vjerojatno pogaate, noge me nisu htjele sluati. Iz moje glave upuena im je zapovijed: "Trite!" Ali miii u mojim nogama nisu htjeli posluati zapovijed iz glave. Bio sam svjestan da trim, ali nisam imao taj osjeaj. Svaka utrka se u neemu razlikuje, ali u biti se uvijek iste stvari dogaaju u svakom triatlonu. Miii koje sam iz sve snage koristio vozei bicikl due od sat vremena sada, kad sam ih trebao za tranje, nisu vie bili tako orni i raspoloeni. I miiima je potrebno izvjesno vrijeme kako bi mogli prijei s jednog zadanog zadatka na drugi. Prva tri kilometra obje noge redovito su mi ukoene i tek nakon to se miii u njima ponu oputati mogu trati. Naalost, sada im je trebalo mnogo vie vremena da se odobrovolje i opet postanu gipke. Od tri discipline u triatlonu, tranje mi je nedvojbeno najblia i uglavnom bez veih problema uspijem pretei barem tridesetak drugih natjecatelja. Ali taj put uspio sam pretei tek desetak. Ipak, bilo mi je drago to sam gotovo uspio uskladiti sve tri discipline. U posljednjem triatlonu u kojem sam sudjelovao, u disciplini vonje bicikla preteklo me mnotvo natjecatelja. Ovaj put moj rezultat u tranju nije bio osobito dobar. Unato tome, razlika izmeu disciplina u kojima sam dobar i onih u kojima zaostajem postupno se smanjila to znai da se ipak malo-pomalo pribliavam tome da postanem pravi triatlonac. To me doista ohrabrilo i razveselilo. Dok sam trao kroz divni stari dio grada Murakamija, povici gledatelja - pretpostavljam domaeg stanovnitva - jo vie su me potaknuli, pa sam dao sve od sebe trei prema cilju. Bio je to dirljiv i radostan trenutak. Za mene je to bila to prilino teka utrka, osobito zbog epizode s vazelinom, ali kad sam stigao na cilj sve su zebnje nestale. Nakon to sam doao do daha rukovao sam se s natjecateljem koji je na sebi imao broj 329 i osmjehnuo mu se. "Dobro obavljeno", kazali smo jedan drugome. On i ja nadmetali smo se u utrci biciklima, u kojoj me nekoliko puta pretekao. Kad smo poeli trati vezice na tenisicama dvaput su mi se razvezale, pa sam oba puta morao kleknuti kako bih ih iznova svezao. Da se to nije dogodilo, siguran sam da bih ga bio prestigao - ili barem tako glasi moja optimistina pretpostavka. Kad sam ubrzao tempo pri kraju tranja gotovo sam ga prestigao, ali na kraju sam za njim zaostao nepuna tri metra. Naravno, sva odgovornost za slabo vezivanje vezica na tenisicama lei iskljuivo na dotinom iju knjigu itate. U svakom sluaju, veselo sam proao kroz cilj koji je bio postavljen ispred poglavarstva grada Murakamija. Utrka je zavrila. Nisam se utopio, nisam doivio nezgodu s bi ciklom, nisu me napale otrovne meduze. Ljutiti medo nije se bacio na mene, ose me nisu napale a ni

60

grom iz vedra neba nije me pogodio. A moja ena, koja me ekala na cilju, nije otkrila neku nelagodnu istinu o meni. Umjesto svega, doekala me s osmijehom. Na svu sreu. to se mene osobno tie, najveselija stvar koja mi se dogodila u toj utrci bila je to sam se iskreno zabavio sudjelujui u cijelom dogaaju. Ukupni vremenski rezultat koji sam postigao nije vrijedan hvale, a usput sam napravio i mnotvo manjih pogreaka. Ali, da o sam sve od sebe pa sam se osjeao prilino dobro. Takoer vjerujem da sam napredovao u mnogim detaljima u odnosu na prethodnu utrku, a to je ipak stvar koju treba uzeti u obzir. Kroz iskustvo ovjek ui kako moe nadomjestiti tjelesne ne dostatke. Drugim rijeima, uiti se na vlastitom iskustvu ini triatlon toliko zabavnim. Naravno, svako je natjecanje naporno i nekoliko puta sam, u emocionalnom smislu, poelio odustati od svega. Ali, ini se da je bol preduvjet za tu vrstu sporta. Da bol nije prisutna, tko bi ikad pomislio gnjaviti se i sudjelovati u disciplinama kao to su triatlon ili maraton, koje od ovjeka zahtijevaju odricanje i vrijeme i tjelesnu snagu. Upravo zbog boli, upravo zato to elimo nadvladati tu bol, moemo osjetiti da smo uistinu ivi - ili barem donekle doivjeti taj osjeaj. ovjekova sposobnost ne temelji se na uobiajenim mjerilima kao to su vrijeme ili poloaj u drutvu nego na probuenoj svijesti o prolaznosti samog djelovanja. Naravno, ako sve tee kako treba. Vozei iz Niigate u Tokio vidio sam prilian broj automobila na ijim su krovovima bili natovareni bicikli, a vozai se vraali s natjecanja u triatlonu. Ljudi koji su sjedili u tim automobilima imali su preplanuo ten i ostavljali dojam izdrljivih sportaa - tipian izgled triatlonca. Nakon nae skromne lokalne utrke u jesenju nedjelju svi smo se vraali u mjesta u kojima smo ivjeli, natrag u nae svakodnevne ivote. Imajui na umu sljedeu utrku, svi mi emo se, svatko na svoj nain, posvetiti uobiajenim treninzima. Unato tome to, gledano izvana, ili s nekog visokog mjesta s kojeg se prua prilino dobar pogled, taj oblik ivota izgleda besmislen ili uzaludan ili ak neuspjean, meni to ne smeta. Moda je to neko besmisleno djelo kao to je ulijevanje vode u uplju posudu, ali barem napor koji u to uloite ostaje. Slui li to iemu, je li smisleno ili nije - u svemu tome najvanije od svega jest ono to ne moete vidjeti, ali moete osjetiti u srcu. Da biste mogli shvatiti neto vrijedno, ponekad se morate baviti naizgled jalovim aktivnostima. Ali, ak i one aktivnosti koje nam se ine jalovima ne moraju uvijek biti takve. Osjeam to kao osoba koja je iskusila i doivjela sve to. Nemam pojma mogu U uope nastaviti ovaj ciklus jalovih aktivnosti. Ali, ve ga toliko vremena uporno prakticiram i pri tome se ne osjeam loe, pa vjerujem da u ga barem pokuati nastaviti sve dok budem mogao. Tranje na velike udaljenosti (vie ili manje) uinilo me osobom kakva sam danas i nadam se da e ostati dio mog ivota dokle god bude mogue. Bio bih sretan kad bismo tranje i ja mogli ostarjeti zajedno. Moda vam se ini da u ovome to govorim nema mnogo logike, ali to je ivot koji sam izabrao. S ovoliko godina koliko ih imam, drugog izbora nemam. Te misli su mi se vrzmale po glavi dok sam vraajui se s triatlona vozio prema naem domu. Oekujem da u ove zime sudjelovati u jo jednom mara tonu, negdje u svijetu. Isto tako, siguran sam da u idueg ljeta sudjelovati u jo jednom triatlonu, negdje u svijetu, dajui sve od sebe. Tako prolaze godinja doba, tako prolaze godine. Bit u stariji jo jednu godinu. Vjerojatno u dovriti jo jedan roman. Jedan za drugim suoit u se sa zadacima koji stoje preda mnom i dat u sve od sebe da ih obavim najbolje to mogu. Usredotoivi se na s vaki sljedei korak, ali u isto vrijeme gledajui na stvari dugorono, pokuavajui sagledati budunost to bolje mogu. Na kraju, ja sam trka na duge staze. Moje vrijeme, poloaj koji imam u drutvu, moja vanjtina - sve to je drugorazredno. Za trkaa kakav sam ja jedino je vano ostvariti cilj koji sam zadao samom sebi, vlastitim snagama. Za postignue toga dajem sve to imam, podnosim sve to moram podnijeti i na svoj osobeni nain, zadovoljan sam. Iz pogreaka i radosnih trenutaka redovito pokuavam izvui konkretnu lekciju. (Mora biti konkretna, bez obzira na to koliko je mala.) Nadam se da

61

u s vremenom, dok jedna utrka slijedi za drugom, na kraju stii do mjesta kojim u biti zadovoljan. Ili u ga moda tek naas ugledati. (To je ipak vjerojatnije.) Jednog dana, budem li imao nadgrobnu plou a prije toga budem mogao izabrati to e na njoj pisati, volio bih da ovako pie: Haruki Murakami 1949. - 20** Pisac (i trka) Barem nikad nije koraao U ovom asu, volio bih da ba tako pie.

POGOVOR TREI CESTAMA DILJEM SVIJETA

Kao to naslov svakog poglavlja u ovoj knjizi sugerira, veinu ovdje sakupljenih tekstova zabiljeio sam u razdoblju izmeu ljeta 2005. i jeseni 2006. Ni svako poglavlje nisam napisao odjednom nego odlomak po odlomak, kad god sam uspio pronai malo slobodnog vremena izmeu drugih obveza kojima sam se bavio. to sam vie napredovao u pisanju ove knjige, sve ee sam si postavljao pitanje - O emu li danas razmiljam? Premda ovo nije osobito duga knjiga, ipak mi je trebalo vremena dok je nisam uobliio, ali i kad sam je ugrubo dovrio, trebalo mi je jo vie vremena da je prepravim i pomno dotjeram. Tijekom godina objavio sam nekoliko zbirki eseja i putopisa, ali u njima se nisam uspio usredotoiti na jednu jedinu temu niti sam izravno pisao o samome sebi, pa sam prilino oklijevao jer nisam bio siguran elim li se ba tako izraziti. Nisam elio nadugo i nairoko pisati o sebi, ali isto tako sam znao da e nastanak ove knjige biti besmislen ako iskreno ne ispripovjedim ono to sam doista elio rei. Bezbroj puta morao sam iznova itati stare dnevnike biljeke i rukopise, inae ne bih uspio istraiti i doarati te krhke i delikatne uspomene iz ivota jednog trkaa. Na ovu knjigu gledam kao na svojevrstan memoar. Dakako, nije to osobna povijest jednog ovjeka, ali isto tako nije ni zbirka memoarskih eseja. Ponavljam rijei iz uvoda: bavei se pisanjem elio sam si na izvjestan nain doarati ivot koji sam proivio posljednjih dvadeset i pet godina, kao pisac ali i kao obian ovjek. Kad na red doe pitanje koliko se pisac treba drati romaneskne fikcije i do koje mjere treba otkriti svoj stvarni glas, ljudi imaju raznolike odgovore i ne moe se generalizirati. Piui ovu knjigu nadao sam se da u moda uspjeti otkriti osobna mjerila i naela koja sam sebi postavio kao pisac. Nisam uvjeren da sam u tom podruju jo uvijek ostvario ono to sam elio. Ipak, kad sam ovu knjigu dovrio, osjetio sam veliko olakanje. (Vjerujem daje ovo bio pravi trenutak daje napiem.) I nakon zavretka knjige sudjelovao sam u nekoliko utrka. Takoer sam namjeravao trati maraton u Japanu poetkom 2007., ali dva dana prije natjecanja gadno sam se prehladio (sasvim netipino za mene) i bio sam prisiljen odustati. Da sam i tada sudjelovao, bio bi to d vadeset i esti maraton koji sam trao. Tako se dogodilo da od jeseni 2006. do proljea 2007. nisam sudjelovao ni u jednom maratonu. ao mi je zbog toga, ali idue sezone dat u sve od sebe. Umjesto u maratonu, u svibnju sam sudjelovao u triatlonu u Honoluluu na kojem se potuju olimpijska pravila. S prilinom lakoom sam ga uspio zavriti i doista sam uivao. Isto tako, vrijeme koje sam postigao bilo je bolje od prethodnog. Krajem srpnja takoer sam sudjelovao u triatlonu Tinmanu na otoku Oahuu. Budui da sam na Havajima ivio gotovo punu godinu dana, takoer sam sudjelovao u ljetnoj koli za treniranje triatlona, trenirajui

62

zajedno s ostalim polaznicima tri puta tjedno tri mjeseca. Taj oblik programa doista mi je pomogao, osim toga sprijateljio sam se s nekoliko triatlonaca iz nae grupe. Sudjelovati u maratonu tijekom zimskih mjeseci i u triatlonu tijekom ljeta sada je ve postala moja ustaljena navika. Budui da cijele godine treniram stalno sam za uzet, ali ne alim se. tovie, ja se tome veselim. Iskreno govorei, volio bih se okuati u pravom triatlonu kao to je natjecanje Ironman, ali ako bih otiao toliko daleko, bojim se da bi treniranje zahtijevalo mnogo vie vremena pa bi dolo u pitanje moje bavljenje pisanjem. Iz istog razloga nisam sudjelovao u veem broju ultramaratona. Zahvaljujui upornom treniranju moj je osnovni cilj zadrati, a po mogunosti i poboljtati, psihiku i tjelesnu kondiciju kako bih mogao nastaviti pisati romane, jer kad bi mi treniranje i sudjelovanje u utrkama poelo oduzimati vrijeme koje mi je potrebno za pisanje, bojim se da bi nastao velik poreme aj. Zato pokuavam odrati postojeu ravnoteu izmeu treniranja i sudjelovanja u utrkama i bavljenja pisanjem. Naravno, nakon vie od dvadeset i pet godina aktivnog tranja imam mnogo lijepih uspomena. Jedna koje se osobito dobro sjeam zbila se 1983. godine u Central Parku, kad sam trao zajedno s piscem Johnom Irvingom. U to vrijeme prevodio sam njegov roman Oslobaanje medvjeda i tijekom boravaka u New Yorku elio sam s njim napraviti intervju. Odgovorio mi je da je veoma zauzet, ali da mu se mogu pridruiti u tranju kroz Central Park. Dok smo rano ujutro trali kroz Central Park uspjeli smo razgovarati o svemu i svaemu. Naravno, trei tako nisam mogao snimati razgovor, a ni praviti biljeke i jedino ega se sada sjeam jest kako nas dvojica trimo jedan pokraj drugoga na hladnom jutarnjem zraku. U Tokiju tijekom osamdesetih gotovo svakog jutra sam izlazio trati i esto bih se mimoiao s vrlo zgodnom enom. Nekoliko godina smo se tako mimoilazili, i kad bismo se sreli umjesto pozdrava bismo jedno drugome uputili osmijeh. Nikad joj se nisam obratio (odve sam stidljiv), pa, naravno, ne znam ni kako se zove. Ali, vidjeti njezino lice svakog jutra dok sam trao bilo je pravo malo zadovoljstvo. Bez takvih malih ivotnih radosti bilo bi prilino teko ustati rano svakog jutra i trati. Jo jedna uspomena koja mi je veoma draga jest tranje na velikoj nadmorskoj visini u Boulderu u Coloradu, zajedno s Yuko Arimori, japanskom dobitnicom srebrne medalje u maratonu na Olimpijskim igrama u Barceloni. Bio je to lagan trening, ali za mene, koji sam doputovao ak iz Japana i iznenada trao na nadmorskoj visini od 3000 metara, to je predstavljalo izniman napor - plua su mi kripala, osjeao sam oamuenost i veliku e. Gospoica Arimori pogledala me prodornim pogledom i upitala: "Neto nije u redu, gospodine Murakami?" Tada sam shvatio koliko su stroga pravila u svijetu profesionalnih trkaa (premda ovdje elim dodati da je ona iznimno ljubazna osoba). Nakon treeg dana moje tijelo se prilagodilo atmosferskim uvjetima, pa sam mogao uivati u otrom hladnom zraku Stjenjaka. Zahvaljujui tranju upoznao sam mnoge zanimljive ljude i zbog toga osjeam veliko zadovoljstvo. Tijekom godina mnogi su mi pruali podrku i ohrabrivali me. Na ovome mjestu trebao bih - poput kakvog govornika na dodjeli Oscara - izraziti zahvalnost mnogim ljudima, ali njih uistinu ima mnogo, a njihova imena itateljima vjerojatno ne bi nita znaila. Zato u se ograniiti na nekoliko sljedeih reenica. Naslov ove knjige dugujem zbirci kratkih pria O emu govorim kada govorim o ljubavi, jednoga od meni najdraih pisaca, Raymonda Carvera. Takoer elim izraziti zahvalnost njegovoj udovici Tess Gallagher, koja mije dopustila da upotrijebim taj naslov i promijenim ga u naslov ove knjige. Jednako sam zahvalan urednici, gospoi Midori Oka, koja je deset godina strpljivo ekala da dovrim ovu knjigu. Na kraju, knjigu posveujem svim trkaima koje sam ikada upoznao bavei se tranjem kako onima koje sam trei prestigao, tako i onima koji su mene prestigli. Bez svih njih ne bih u tranju nikad ustrajao. Kolovoz 2007.

63