EGZISTENCIJALIZAM

(Od antropolokog razdoblja antike filozofije do savremenog poimanja misli o ovjeku)

Muminovi Sabir

Egzistencijalizmi?!
Barem su dva ugla iz kojih moemo sagledati pitanje ovjekove egzistencije: Filozofski egzistencijalizam Knjievni egzistencijalizam Knjievni egzistencijalizam izvire iz filozofije egzistencije koja mu prethodi. Tako po ko zna koji put najbolja knjievna djela nastaju referirajui na tokove filozofske misli, a najbolja filozofija nastaje uz neskriveno koritenje imanentnih knjievnih svojstava u samoj strukturi svoga teksta. Ovoga puta se to deava bez isticanja razlika izmeu filozofske i knjievne prakse kao to je to bio sluaj u prolosti, ve se insistira na tome da su to samo dva razliita, ali ustvari interferirajua pristupa pitanjima od ljudskog znaaja.

1. 2.

 Filozofski egzistencijalizam
Dugotrajni Peloponeski rat iscrpio je grko drutvo. Uzdrmani su stari autoriteti. Opi drutveni razvoj i kritiko djelovanje filozofije doveli su u pitanje etike nazore koji su do tad vrijedili. Nova teza antropolokog pristupa glasi:

ovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu. (Protagora)
Umjesto mita i tradicije ovjek je sada sebi mjera svijeta. On je taj po emu neto jest ili nije, a ne bog, demon, priroda, bitak supstanca, logos, broj i sl. Dakle, ve u staroj grkoj filozofiji trebamo traiti poetke egzistencijalizma kao pristupa pitanju smisla ovjekovog postojanja.

a)

Soren Kierkegaard (18131855) prethodnik filozofije egzistencije:

Ono to opstoji uvijek je pojedinac; apstraktno ne postoji.

 ivot je neponovljivo jedinstvo. ovjek je bie mogunosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. Njegov je individualni opstanak izuzetak koji se ne da nikakvom shemom ni opim planom racionalno dokraja proniknuti, iscrpiti ili predvidjeti. On smatra da sistem uvijek zataji kad ga ivi individuum ozbiljno pita za djelovanje, jer se egzistencija suprostavlja svakoj apstrakciji. Egzistencija je poseban nain opstojanja ovjeka, odreena je mogunou, a to znai slobodom i tjeskobom. Tjeskoba proizilazi iz mogunosti slobode, i grijeha, iz otvorenosti, odluivanja i odgovornosti: dakle, iz ovjeka samog. Samo ovjek moe doivjeti tjeskobu. Mogunost je tea od stvarnosti. ovjek neizbjeno doivljava ivotne suprotnosti vremenitosti i vjenosti, zbilje i ideala, a budunost mu je uvijek nesigurna, s jedinom sigurnou Smrti. ovjek sam bira stil svoga ivljenja. Estetski stil je rafinirano uivanje u neponovljivosti trenutka, a ideal mu je Don Juan. Etiki stil ima svoj uzor u Sokratu: samostalnost izbora potvruje svoju ozbiljnost ponavljanjem, trajnou.

 Religiozni ovjek ima ideal u Kristu, on potiskuje svjetovno i vremenito da bi stupio u odnos s Bogom. Treba shvatiti da tjeskoba vodi vjeri: iz bezdana mogunosti uenik mogunosti vjerom stjee spas i utoite u beskonanosti. ivot je proigrao samo onaj koji nije postao svjestan sebe kao duha, niti toga da stoji pred Bogom.

 Filozofija egzistencije jedna je od najutjecajnijih i najzanimljivijih orijentacija savremene filozofije. Pojavila se tridesetih godina 20. stoljea najprije u Njemakoj, da bi poslije dobila brojne sljedbenike i varijante u Evropi i svijetu. Posebno je u Francuskoj poslije Drugog svjetskog rata egzistencijalizam bio prava moda i kulturna klima.

Filozofija egzistencije je reakcija na filozofiju apsoluta, pozitivizma i idealizma. Ona ponovo ovjeka postavlja u sredite, polazi od pojedinane egzistencije i pojedinanog iskustva. Ona izraava stanje nesigurnosti, opasnosti, sumnje kao stanje svojstveno ovjeku.
ovjek je stranac u svijetu; on je putnik; baen u svijet; osuen na teinu odgovornosti to je donosi sloboda. Naputen je, usamljen, upuen sam na sebe. Zato ta filozofija koristi termine: oaj, tjeskoba, briga, strah, lom, pad, prijetnja, proklestvo, smrt, dosada, munina, apsurd nita!

b)

Karl Jaspers (1883 1969.)

Biti ovjek znai postajati ovjekom.

Paradoks egzistencije u kojoj se spaja ono objektivno i ono subjektivno dohvatiljiv je jedino neposrednim intuitivnim razumijevanjem.
Pojedinani egzistirajui ovjek sredinja je tema Jaspersove filozofije: Filozofija se tie ovjeka

kao ovjeka. Njen je zadatak shvatiti stvarnost u njezinom porijeklu na nain na koji se, mislei, sam sobom bavim u unutranjem djelovanju. Egzistencija je jedna od rijei koje

oznaavaju stvarnost, s akcentom koji joj je dao Kierkegaard: sve to je bitno stvarno, za mene je stvarno samo po tome to sam ja sam. Obiljeja egzistencije su komunikacija, sloboda i granine situacije. Komunikacija znai neposrednost i ljubav; ovjek je egzistencija slobode - mogunost da bude ono to nije i da ne bude ono to jest. U graninim situacijama svaki ovjek osjea transcedenciju, a u kontaktu s njom je ovjekov spas. Jaspers tako ne vidi drugog rjeenja do ustrajanja u paradoksima ivota: strahu i smrti.

c)

Jean-Paul Sartre (1905-1980.)

Svagda za kukavicu postoji mogunost da vie ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj.

 U svom glavnom djelu Bitak i nita Sartre razlikuje bitak po sebi i bitak za sebe. Bitak po sebi jeste masivna materija, ono gnjecavo to sve guta i nivelira, ono to jednostavno jest sad, prostorno. Bitak za sebe je svijest, egzistencija ovjekova, a suprostavlja se bitku po sebi, niti ga. ovjek je tako suprostavljanje, naspramnost. ovjek jest to jo nije i nije to jest, odreen je vremenom; on je pukotina u masivnom bitku po sebi. Sartre tako obre tradicionalno pjmljeni odnos esencije i egzistencije: ovjek je bie u kojeg egzistencija prethodi esenciji. Slobodan je i odgovoran: tjeskoba je nain slobode. ovjek se odluuje na in, ali je i nemoan, baen u svijet; u njemu je kao u kafezu bez reetaka. Sve je sluajno; sluajnost je apsolutna, savrena bezrazlonost: Sve

je bezrazlono, ovaj perivoj, ovaj grad i ja sam. Kad se dogodi, da to ovjek uvidi, to vam prevre utrobu i sve pone lebdjeti... Eto Munine.

 Egzistirati znai jednostavno biti tu; ivot je stalan neuspjeh i besmislena muka. U polemikom spisu Egzistencijalizam je humanizam Sartre brani egzistencijalizam od prigovora da ljude vodi u neaktivnost i da je suvie naturalistian jer naglaava ljudsku gadost. Po njemu, egzistencijalizam ini ljudski ivot savreno moguim, on zastrauje to ovjeku ostavlja mogunost izbora. Tako je ovjek ono to od sebe ini, ukupnost svoga djelovanja. Njegova sudbina ovisi o njemu samome, a tu je izvorite tjeskobe. Oteavajue je to Bog ne postoji, pa nema determinizma; ogranienje slobode jeste sloboda. Sloboda je struktura egzistencije.

d)

Albert Camus (1913-1960.)

Smisao ivota je najbitnije pitanje.

 U apsurdnom svijetu, svijetlu besmisla, siromatva, bolesti, zla, rata, desnog i lijevog totalitarizma (faizma i komunizma), u svijetu patnje i nepravde, nepovjerenja, podvojenosti i tragike ivota, ovjek je stranac. On je i svjedok krize koja se poput kuge pojavljuje, povlai i opet vraa. Pred apsurdom i besmislom pita se je li vrijedno ivjeti. Camus prepoznaje ono negativno, apsurd i krizu humaniteta, ali ustrajno traga za afirmativnim vrijednostima: za ljubavlju, nadom, istinom, ljepotom, svjetlou i sreom. Apsurdnom svijetu kao jedini smisao on suprostavlja umjetnost i pobunu. Hrabrost i revolt nepomirljiva buntovnika protiv apsurdnog svijeta vraaju ovjeku njegovo dostojanstvo. A umjetnost uspostavlja puninu svijeta: Umjetnost i pobuna umrijet e tek s

posljednjim ovjekom.

Tako je Camus filozof apsurda i pobune.

Knjievni egzistencijalizam

Egzistencijalizam je posljednji pravac u svjetskoj knjievnosti koji se moe raspoznati u sloenim zbivanjima nakon Drugog svjetskog rata kao relativno utvrdiva i jasno odreena knjievna orijentacija na irem, meunarodnom prostoru. Egzistencijalizam je prepoznatljiv kao orijentacija u savremenoj prozi zbog sljedeih okvirnih karakteristika: Egzistencijalistika proza izravno izlae ili izrazito sugerira filozofske stavove ili probleme egzistencijalistiki orijentirane filozofije. Pored navedenih okvirnih teza to su problemi osamljenog pojedinca koji ne moe uspostaviti komunikaciju s drugima, problemi suoavanja sa smru koja je kao dovrenje ivota jedina konana zbilja s kojom se pojedinac nuno susree, problemi potpune slobode izbora koja raa osjeaj nekog uasa apsolutne odgovornosti i problemi osporavanja tradicionalnih modela ivota koji se suprostavljaju egzistencijalistikim postavkama.

a)

b)

Egzistencijalistika proza upotrebljava u biti reduktivnu tehniku svoenja ovjeka na njegovo postojanje, za koje smatra da je zapravo jedina istinita i prava injenica. Stoga ona ne voli tradicionalnu fabulu, bliska joj je psiholoka analiza sa stanovitim filozofskim preduvjeravanjem, a oito je sklona izrazitoj polarizaciji likova: oni su ili egzistencijalisti ili su ljudi koji egzistencijalnu problematiku ne razumiju, ive u prividu razliitih ideologija. Egzistencijalistiki roman se suprostavlja realistikoj tradiciji, pa se u oblikovnom smislu radije oslanja na moderni roman, ije predstavnike tumai u duhu svoje filozofije. Sklon je upotrebi mnogih avangardnih postupaka: pored prirodne sklonosti prema eseju uvodi esto i neke vidove unutranjeg monologa, razara cjelovitu priu u nizove fragmenata, a nerijetko prelazi u neke vrste zapisa koji nisu ni romani, ni novela, ni esej, ve jednostavno proza. Najpoznatiji uzorci egzistencijalistike Sartreova Munina i Camusov Stranac. proze su

c)

Einsamkeit (sami) a ne Alleinsein (naputeni)