1

Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o prolosti Zbunjenost diskurzivnim svojstvima povijesti primjetna je jo od antike: poetiki diskurs smatrao se imanentnim knjievnosti, dok je povijest ispadala uljez na tuem teritoriju. O tome se raspravljalo i kasnije, osobito u renesansi. I u 19. stoljeu koje je poznanstvenilo historiografiju bilo je diskusija o literarnosti povijesti i historiografskih usmjerenja koja su to uzimala u obzir.1 No, posljednjih dvadesetak godina naracija je postala sredinjim pitanjem diskusije o povijesti, njezinim epistemolokim mogunostima, mjestu meu drugim disciplinama, budunosti, pa i opstanku. Kada se zaljuljao devetnaestostoljetni model znanosti, povijest je izgubila univerzalni klju kojim bi mogla otkljuavati vrata prolosti. Nestali su naoko vrsti okviri objektivnosti, neupitnih kategorija, zakonitosti i metodologija jednostavnog oitavanja prolosti iz izvora. Ostala je povijest koja daje niz moguih objanjenja, aproksimativne prosudbe i koja je uvelike ovisna o svom diskursu. No, mnogi su se povjesniari i dalje drali starog projekta znanosti i upravo zato odbacivali naraciju kao teoretski problem discipline. U 20. stoljeu mnogi su pravci i kole pokuavali afirmirati znanstvenost povijesti od sljedbenika pozitivizma i historizma, do predstavnika marksistiki utemeljene historiografije, strukturalizma i socijalne povijesti, svi bez uspjeha.2 Pripadnici druge generacije povjesniara okupljenih oko asopisa Annales odbacili su naraciju izjednaivi je s dogaajnom politikom povijeu i nastojali etablirati povijest kao znanost pomou strukturalistike teorije i kvantitativnih metoda. Drugi povjesniari smatrali su naraciju samo nainom izlaganja rezultata istraivanja koji nema utjecaja na te rezultate. Dakle, u dijelu historiografije prevladavalo je isto uvjerenje kao i meu knjievnim teoretiarima, to jest da je naracija neprikladna za objanjavanje stvarnosti. Jedni su mislili da ona nije dovoljno znanstvena, a drugi da namee narativnu strukturu proloj stvarnosti i iskrivljuje je. Nasuprot tome, anglofona analitika filozofija smatrala je narativnu historiografiju legitimnim oblikom prezentacije, suprotnom filozofijama povijesti kao to su bile Hegelova i Marxova, a jednako tako i analizi nomolokih znanosti.3 Tom se gleditu priklonila i trea generacija analista koja se okrenula naraciji i postavila u sredite zanimanja ljude, a ne impersonalne procese koji se kreu iznad ljudskih glava.4 Naraciji su se vratili i nekadanji zagovornici socijalne historije, kao to su Jacques Le Goff ili Emanuel Le Roy Ladurie. Najvie je odjeka izazvao Lawrence Stone koji je takoer napustio ideje socijalne i kvantitativne povijesti i postao najveim zagovornikom preporoda naracije.5 Nova povijesna naracija nije jednaka onoj tradicionalnoj koja se smatrala objektivnom i znanstvenom, ali isto tako ne pristaje biti samo jedna vrsta knjievnog anra. Iz povijesnih djela su izbaene tablice, grafikoni i statistiki rauni, ali su prihvaeni mnogi dosezi socijalne povijesti, antropologije, historije mentaliteta i psihologije. I to je najvanije, s odbacivanjem uzaludnog projekta znanstvenosti, nije odbaena i mogunost spoznavanja prole
1

Gross, Suvremena historiografija, 54-59, 120, 135-136, 151-152. Janekovi Rmer, Povijesno iskustvo i pisanje povijesti, 55-58. 2 Gross, Suvremena historiografija, 250-257, 274-282. Joyce, The end of social history?, 342-348. Ankersmith, Historiography and Postmodernism, 290. 3 White, Problem pripovedi, 95, 125-127. Gross, Suvremena historiografija, 334-339. 4 Burguire, De la comprhension en histoire, 124-128. White, Problem pripovedi, 105-107, 113, 120, 125-127. 5 Stone, Vrnitev propovedne umetnosti, 163-177. Gross, Suvremena historiografija, 282, 296-298.

stvarnosti kroz historiografiju. Upravo zbog toga literarni kritiari, filozofi i lingvisti ve se dvadesetak godina obruavaju na povijest u odnosu koji se kree od kritinih pitanja do animoziteta i iritacije. Povijest nikada nije bila predmet takve kontroverze kao to je danas. Dio krivnje za taj emotivni naboj prisutan u raspravi o povijesti snose sami povjesniari, zbog toga to u velikom broju potpuno ignoriraju diskusiju o temeljima discipline, naivno mislei da njihov svakodnevni rad ne ovisi o tome. No, ignoriranjem problemi povijesnog istraivanja i pisanja ne nestaju nego samo postaju neosvijeteni. Svaki povijesni tekst utemeljen je u nekoj teoriji povijesti bio autor toga svjestan ili ne. Ni tradicionalna pozitivistika historiografija koja porie bilo kakvu vezu s teorijom nije liena metafizikih pretpostavki, kao to vjeruje i tvrdi. Filozofijama povijesti koje pretpostavljaju jedinstveno kretanje povijesti, sasvim je sigurno doao kraj, no to ne znai da je povijest osloboena svake potrebe za teorijom. Odnos izmeu historiografske prakse i teorije nije lien dvojbi i proturjenosti, no bez teorije povijesno bi se miljenje svelo na zdravi razum, a povijesna praksa ostala bi eklekticistika, nedefinirana i razmrvljena. Teorija mora postojati kao sredstvo pomou kojeg povjesniar organizira pojedinanosti te nastoji opisati i objasniti povijesne pojave.6 Povjesniari bi se morali aktivno, bez apologetike i bez straha od rijetkog zraka filozofije7 ukljuiti u rasprave o teoriji povijesti kako bi mogli izravno utjecati na konceptualizaciju vlastitog rada. Pitanja o postupcima istraivanja i pisanja ne mogu biti iskljuena iz povjesniareva rada, jer bi se bez toga on sveo na golo redanje podataka, a historiografija bi ponovo postala zbirka primjera. Ako baviti se povijeu znai unositi smisao u prolost i sadanjost, rasprava o pisanju i konstrukciji znaenja ne smije biti zanemarena. Temeljem razlike izmeu prolosti i pisanja o njoj, teorija knjievnosti dovodi u pitanje intelektualne temelje historiografske prakse, negirajui istinitost na kojoj se temelji autoritet povijesti. U obrani teritorija vlastite discipline i njezine epistemoloke respektabilnosti, mnogi su povjesniari razvili odbojnost prema lingvistikim i literarnim teorijama, osobito prema njihovom radikalnom relativizmu. To ih je sprijeilo da sine ira et studio razmisle o problemima pisanja povijesti koje su te teorije s pravom postavile. Dolo je do nepotrebne podjele na dva suprotstavljena tabora, umjesto da se problemu pristupi dijaloki. Bez obzira na sve nedosljednosti i proturjeja, postmodernistika diskusija o diskurzivnosti humanistikih disciplina pokazala je da jezik i naracija nemaju samo instrumentalnu, podreenu poziciju, nego i spoznajno znaenje. Novo shvaanje jezika otvorilo je niz pitanja o prirodi i prihvatljivim granicama historiografije.8 Lingvistiki obrat poiva na uvjerenju da je jezik zatvoreni sustav znakova iji odnosi autonomno proizvode znaenja. Iz toga je slijedilo usredotoenje na tekst i dekonstrukcija znaenja skrivenih iskljuivo u jezinim kodovima. Uz pretpostavku da izvan teksta nita ne postoji, jezik ne moe predoiti nita izvan vlastitih granica, a to znai da je nemogue uspostaviti bilo kakvu vezu izmeu teksta i konteksta. Takvo shvaanje vidi povijest iskljuivo kao podsustav lingvistikih znakova koji ne uspostavlja vezu izmeu ivota i rijei, to jest ne moe doprijeti do izvanjezine stvarnosti.9 Whiteova teorija o tropima i zapletima koje bira povjesniar kako bi poetikim sredstvima oblikovao podatke u smislene cjeline, otvorila je diskusiju o odnosu historiografije i prole stvarnosti. Teoriju o
6 7

Gross, Suvremena historiografija, 220, 282-283, 406-410. La Capra, Retorika in zgodovina, 144. 8 La Capra, History, Language and Reading, 803-804. Takvo shvaanje jezika pojavilo se u filozofiji. Gadamer, Istina i metoda, 590 i dalje. 9 Sewell, Language and Practice, 243. Gross, Suvremena historiografija, 322. Ermarth, Sequel to history, 48. Spiegel, History, historicism and the social logic of the text, 180- 185, 190.

narativnosti povijesne spoznaje White je razvio u opu poetiku historiografije, smatrajui da poetska i lingvistika dimenzija historiografije odreuje i znaenjsku analizu. Njegovi zapleti, naini argumentacije i tropi dominiraju povijesnom spoznajom i ine je zapravo jezinom tvorbom. Metahistorija je znaila prekretnicu u razmiljanju o temeljima, znaenju i zadaama povijesnog miljenja upravo zato to je ponudila cjelovitu teoriju pisanja povijesti. Zbog toga rasprava o tom djelu jo nije jenjala iako je prolo 25 godina od njegova objavljivanja. White je shvaao povijest kao disciplinu koja ujedinjuje odreene podatke, teorijske koncepcije za objanjenje tih podataka i narativnu strukturu koja ih predstavlja. Njegova poetska teorija historiografije trebala je posluiti kao podloga na temelju koje bi se dokuile i shvatile sve spomenute sastavnice povijesne spoznaje.10 Prema nekim gleditima, njegova problematizacija jezika povijesnih tekstova nije bila usmjerena dokazivanju nemogunosti spoznaje prolosti, nego ruenju pozitivistikog uvjerenja u lakou dostizanja tog cilja. Metahistorija govori o velikim povjesniarima s kraja 18. i iz 19. stoljea Gibbonu, Tocquevilleu, Macaulayu, Micheletu i Burckhardtu koji se nisu acali poetskih sredstava i upravo kroz njih uspjeli uhvatiti odraz prole stvarnosti.11 Meutim, teoretiari poststrukturalistikog i dekonstruktivistikog usmjerenja, kao to su Roland Barthes, Jacques Derrida, Julija Kristeva, Dominick La Capra, Jean Franois Lyotard i drugi, radikalizirali su Whiteovu poetiku historiografije, smatrajui da je povijesni tekst samo tekst koji nipoto ne posreduje zbilju i, prema tome, nije ni po emu razliit od fikcije. Svaka diskusija o stvarnim dogaajima reducirala se na uinak tropa koje je povjesniar odabrao. Dakako, ako ne postoji predtekstualna ili izvantekstualna zbilja, onda nema ni potrebe za povijesnim istraivanjem. To znai da bi se svaki tekst koji sebe naziva povijesnim u znaenjskom smislu trebao smatrati jednako vrijednim, a evaluacija bi bila mogua jedino po literarnim kriterijima.12 U okviru takvog gledita, nova paradigma znanosti moe biti samo jezina igra, kako kae Lyotard.13 Dakako, stvaralaka dimenzija retorike pojavljuje se u diskursu razliitih disciplina, no veina je autora toga usmjerenja najvie prozivala povjesniare, spoitavajui im uvjerenje u dokumentaristiki ili objektivistiki model vlastitog znanja koje ih ini posve slijepima za vlastitu retoriku. Napadi su bili prije svega usmjereni na tradicionalnu historiografiju koja je smatrala da objektivno znanje o prolosti jednostavno proizlazi iz kritike obrade izvora. Teorije koje negiraju bilo kakvu mogunost doticaja teksta sa zbiljom i negiraju povijesne injenice, izazvale su buru rasprava. Za mnoge je bila sporna ve i sama tvrdnja da povijesni tekst ima elemente literarnosti i da se izbor tih literarnih obrazaca vri po subjektivnom kriteriju, no najei otpor je izazvao zakljuak da povijesna analiza nije nita drugo izvan literarne organizacije.14 To shvaanje dovelo je u pitanje itavu modernistiku paradigmu istraivanja, oblikovanu prema ideji o nekoj objektivnoj znanosti i jednoj, apsolutnoj istini koja se nalazi i nipoto ne ovisi o perspektivi. Danas se uspostavlja alternativna koncepcija povijesne discipline koja priznaje njezinu interpretativnost, ulogu subjektivnosti povjesniara i utjecaj jezinih i
10

White, Metahistory. White, Problem pripovedi, 96-97, 115-119. Vann, The Reception of Hayden White, 155. Veyne, Kako piemo zgodovino: poje m intrige, 21-22. Gross, Suvremena historiografija, 335-338 11 Ankersmit, Hayden Whites appeal to historians, 187 -188. 12 Barthes, Essais critiques IV. Isti, The discourse of History, 120-123. Derrida, Grammatologie. La Capra, Rethinking Intellectual History. Isti, Retorika in zgodovina. Gross, Suvremena historiografija, 325, 329, 338. Hobart, The Paradox, 43-44. 13 Lyotard, The postmodern condition, 36-38. 14 Veyne, Kako piemo zgodovino: pojem intrige, 24, 27 -31.

stilskih imbenika na oblikovanje povijesnih tekstova.15 Meu povjesniarima vie gotovo da i nema onih koji ne bi bili svjesni da nije mogue dosei objektivno i potpuno znanje o onom to se dogodilo u prolosti, te da je povijest nepopravljivo interpretativna. Meutim, novi naglasak na interpretativnost i narativnost nije donio konsensus meu povjesniarima. Naprotiv, stavljanje jezika i znaenja u sredite interesa znailo je traumu za historiografiju: ona je ranije uzimala u obzir samo komunikativnu funkciju naracije i uspostavila kriterij korespondencije izmeu pripovijesti i dogaaja kao jedini kriterij. Neosporna je injenica da je modernistiki pozitivizam odbacivao probleme pisanja povijesti i njezinog odnosa prema retorici i poetici, smatrajui da to dovodi u pitanje znanstvenost discipline definiranu kriterijima uspostavljenim u prirodnim znanostima. Tradicionalni povjesniari su se u najboljem sluaju zanimali za pisanje kao pitanje stila, a mnogi su se izravno protivili bilo kakvoj literarnosti u povijesnom iskazu. Metodologija povijesti bavila se prije svega povijesnim istraivanjem, izvorima, naelima i modelima objanjavanja, ali ne i literarnim oblikom. Figurativna, metaforika upotreba jezika bila je prognana iz povijesti s argumentom da takav izriaj ne moe prenijeti nikakve obavijesti o stvarnosti. Samo se doslovna upotreba jezika smatrala kognitivnom. To znai da povijesno djelo moe biti u izrazu umjetniko, ali to nije vano: vaan je samo sadraj za kojeg se smatra da otkriva i tono reprezentira stvarnu prolost. Nasuprot tome, isticanje poetske i retorike dimenzije naracije i njezine uloge u stvaranju znaenja stavlja povjesniara u puno teu poziciju: on vie ne moe ostati fiksiran na predmet istraivanja, konstruirati taj objekt i proizvesti neproblematian i jasan izvjetaj o tome. Prolost moe biti vraena samo posredno, kroz tekstove povjesniara, to neminovno daje veliko znaenje tekstualnosti. Povjesniari ne izmiljaju injenice, ali ih biraju i kategoriziraju, pa i konstruiraju, a potom im pridaju znaenja. Osim toga ne treba zaboraviti da historiografske tvrdnje ovise o zakljucima temeljenim na tekstualnim tragovima: kroz izvore, prolost nam dolazi ve organizirana u prie. Neki autori smatraju i povijesne izvore historiografijom, jer je i u njima sadrana interpretacija. Izvori su takoer tekstovi, to znai da ih se ne moe itati iskljuivo dokumentaristiki. Kritika izvora koja zanemaruje filoloku i literarnu analizu suava mogunosti razumijevanja i koritenja tih izvora, a to znai da zanemaruje odreene aspekte prolosti, jednako kao i povjesniareva diskursa o prolosti.16 Osim toga, historiografskoj praksi se zamjera i to to zanemaruje vrlo vano svojstvo retorike performativnost. Zaokupljeni idejama o objektivnosti i znanstvenosti, povjesniari preesto zaboravljaju da se tekst nekome obraa, zaboravljaju na itatelja. Pri tom se ne misli na komercijalnu ili politiku instrumentalizaciju povijesnih tekstova, nego na problem recepcije teksta i interakcije s publikom. Povjesniari bi morali ponuditi publici komunikativne tekstove, kako im se ne bi dogodilo da njihove knjige zapravo ni iva dua ne ita. Mnogi zagovornici naracije naglaavaju tu injenicu, smatrajui da treba odbaciti suhi, analitiki argon socijalne povijesti kroz koji se itatelji tek jakom voljom i tekom mukom mogu probijati.17 Nasuprot tome, teorija dekonstrukcije daje dignitet itaocu i njegovim prosudbama. tovie, smatra ga nezaobilaznim imbenikom u nastanku teksta, ne samo u tom smislu da mu je tekst namijenjen, nego i u tom da mu se doputa kreativno itanje.18 Slinu interakciju
15 16

La Capra, History, Language and Reading, 804-805. Gross, Suvremena historiografija, 227-229. Barthes, The discourse of history, 120. Jenkins, Rethinking history, 34. Luthar, Nazaj k pripovedi, 15-16. Berkhofer, The challenge of poetics, 140-144. 17 La Capra, Retorika in zgodovina, 137-139, 141, 152, 156. Stone, Vrnitev pripovedne umetnosti, 163172. Carr, Narrative and the real world, 124-126. 18 La Capra, History, Language and Reading, 811-812. Jenkins, Rethinking history, 24.

historiografija razvija i s glasovima prolosti. Ve je uvelike prihvaen postupak unoenja ekstenzivnih citata u vlastitu naraciju, kako bi ljudi prolosti ipsissima verba mogli rei svoje. U protivnom, likovi iz prolosti lako bi mogli biti manipulirani kao nositelji suvremenih vrijednosti i stavova. Takvim postupkom povijesni diskurs postaje dijaloka forma triju imbenika ija interakcija daje cjelinu djela.19 Svi spomenuti aspekti narativnosti neminovno utjeu na historiografsku praksu i mijenjaju je. Naracija nije samo dodatak koji utjee na izvanjski izgled povijesnog djela, njegovu prijemivost i literarnu vrijednost, nego i na njezinu funkciju, a to je prenoenje znanja o prolosti. Historiografski iskaz je nuno narativan, odnosno literaran i to se ne moe izbjei u refleksiji o disciplini. Zbog toga recentne literarne i lingvistike teorije mogu biti od velike koristi u preoblikovanju historiografije i odbacivanju neuspjelih ili potroenih tradicionalnih modela. U sreditu diskusije o naraciji i povijesti, kao najspornije, nalo se pitanje odnosa narativnog diskursa i spoznaje stvarnosti. Mnogi teoretiari smatraju da narativni iskaz nuno predoava iskrivljenu sliku dogaaja na koje se odnosi, budui da se stvarni ivot ne organizira u skladu s formama naracije. Za razliku od pria, ivot nije jasno strukturiran, pun je mijeanih poruka i znaenja, razliitih interakcija, neoekivanosti, nesklada i konfuzije. Mnogi autori prihvaaju Whiteovu tezu da je ivot organiziran slino kronikama i analima, to jest kao sekvencija bez poetka i kraja, a ne kao pria koja ima poetak, sredinu i kraj, zaplet, skladnu kompoziciju i jasni zakljuak. Po njihovom miljenju, takva forma ne postoji u samim dogaajima, ve im se naknadno pridaje. Slijedom toga, narativna struktura je osobina knjievnih i povijesnih tekstova i pripada samo tim tekstovima, bez ikakve veze sa zbiljom. Zbog toga je neki autori smatraju stvaralakom (Ricoeur), a drugi manipulativnom u odnosu na stvarnost. (White, Barthes, Foucault)20 Pojam istinitosti ovi autori ostavljaju po strani. Po njihovom miljenju nije vano korespondiraju li povijesne prie s nekadanjom stvarnou nego samo jesu li koherentne i razumljive. Naravno, takve pripovijesti moraju uzimati u obzir injenice, no, s gledita teorije naracije, to je sporedno. Neki su teoretiari branili spoznajne mogunosti narativnog diskursa tezama koje su inverzija gore spomenutih. Po miljenju D. Carra i drugih, naracija je imanentna strukturi dogaaja, to znai da ih moe uspjeno opisati. ovjeku je svojstveno sjeanje na prolost i projekcija budunosti, a to znai da sve dogaaje smjeta u smisleni slijed, prispodobiv naraciji. I sam ljudski ivot srodan je strukturi naracije ve time to ima vrlo jasan poetak i kraj, a unutar te dvije toke postoje ivotne cjeline strukturirane na slian nain. Mehanizmi ljudskog djelovanja takoer su srodni narativnim postupcima. Kao i u pripovijesti, u ljudskom je djelovanju prisutan odabir, procjena dogaaja u odnosu na druge dogaaje. tovie, pripovijedanje samima sebi ili drugima je konstitutivni element djelovanja, jer razjanjava na emu smo prie se ive i priaju. To se moe primijeniti i na drutvene fenomene, odnosno na historiografiju.21 Prigovori upueni takvoj teoriji naracije naglaavaju da ne treba traiti narativnu strukturu u stvarnosti da bi se potvrdilo epistemoloku vrijednost povijesne naracije. Naime, istinitost u povijesnim djelima odnosi se na podatke o onom to se dogodilo i ne mora znaiti potpunu

19 20

La Capra, History, Language and Reading, 825-826. White, Problem pripovedi, 95-135. Gross, Suvremena historiografija, 325-329, 334-340. Carr, Narrative and the real world, 115-131. Ricoeur, La Mtaphore vive. Norman, Telling it like it was, 128-135. 21 Carr, Narrative, 115-126. Norman, Telling it like it was, 122-128.

podudarnost naracije sa strukturama prolosti.22 Izjednaavanje naracije i prole stvarnosti znailo bi zapravo povratak tradicionalnoj pozitivistikoj metodologiji koja negira konstruktivnu narav povjesniareva rada, oduzima mu autorstvo i svodi ga na prepisivaa narativne strukture prolosti. Svojstva povijesnog diskursa koja proizlaze iz njegove literarnosti bilo bi naivno i uzaludno negirati nakon tolikih rasprava koje argumentiraju suprotno. No, drugo je pitanje odnosa izmeu stvarnosti i pripovijesti o njoj, koje literarne teorije ili zaobilaze ili paualno rjeavaju proglaavajui tu vezu nemoguom. Povijesno djelo se ne referira samo prema sebi i prema drugim povijestima, nego i prema stvarnosti. Takvo miljenje ne znai povratak na mala vrata ideji o ekstradiskurzivnom referentu kao konanom arbitru istine, o objektivnosti i znanstvenosti povijesti. Bezgraninom relativizmu, koji proizlazi iz literarne teorije povijesti kao iskljuivog produkta retorike, moe se odgovoriti i na drugi nain. Prihvatiti utjecaj jezika i naracije na povijesni diskurs ne znai oduzeti mu epistemoloku vrijednost. Uostalom, i najotriji alci kritike povijesti ili su od poetka u sebi krili paradoks ili su odstupili s prvotnih tvrdih pozicija, jer se njihova argumentacija spotakla o injenice prole stvarnosti. Primjerice, La Capra kritizira Foucaultovu Povijest ludila smatrajui da je to vrlo uzbudljivo tivo, ali nije povijest, jer sve glasove iz prolosti asmilira u svoj monoloki stil. Po njegovom miljenju, takva vrsta improvizacije i asocijativnog pisanja u kojem se ne uje glas drugog ne bi trebala imati mjesta u povijesnim tekstovima.23 Zahtjev za ujnou glasova iz prolosti jest zahtjev za otkrivanjem tragova prole stvarnosti, to jest injenica. Ako diskurs koji u tome ne uspijeva nije povijest, znai da je povijest onaj diskurs koji uspijeva odravati vezu s prolom stvarnou. Objanjavajui svoju teoriju o novom itanju izvora, La Capra izrijekom govori o potrebi identificiranja njihova odnosa prema suvremenom drutvenom i kulturnom kontekstu.24 to se tie prvog autoriteta teorije lingvistikog obrata, Haydena Whitea, valja rei da je kod njega ve u ranijim, radikalnim djelima prisutan izvjesni ambigvitet u vezi s pitanjem odnosa teksta i konteksta. U kasnijim djelima postupno se povlaio s radikalnih pozicija da bi na kraju zapravo predloio jednu varijantu stare objektivnosti, u teoriji o srednjem glasu. Ve od samog poetka u njegovoj je teoriji postojala odreena nejasnoa oko pojma istinitosti, odnosno kognitivnih mogunosti povijesne discipline. Njegovi termini narativna istina ili posredovana istina skovani su da bi naglasili utjecaj jezika i retorike na povijesnu spoznaju, ali isto tako impliciraju mogunost spoznaje istine. Po njegovom miljenju, povijesne prie ne mogu biti istinite, jer funkcioniraju literarno i retoriki, autonomno stvaraju razliite zaplete i samim time iskrivljavaju stvarnost. Nasuprot tome, pojedinanim tvrdnjama koje te prie sadre priznaje istinitost. White se i sam spoticao o dihotomiju svoje tvrdnje o istinitosti pojedinanih injenica nasuprot potpune interpretativnosti i arbitrarnosti naracije koja te injenice povezuje. Mnogo je pitanja ostalo nejasno, slabo argumentirano ili zaobieno. Povijesna naracija jest lingvistiko predoenje stvarnosti, voeno estetskim ili moralnim kriterijima, ali ona istodobno konstituira gledita na stvarnost, odnosno spoznaju stvarnosti. Osim toga, ne moe se osporiti da pojedinane tvrdnje kojima White priznaje istinitost, takoer mogu nositi u sebi odreena gledita. Takoer, postavlja se pitanje moe li se unaprijed iskljuiti mogunost istinitosti metaforikih tvrdnji, to jest stoji li doista teza o bitnoj razlici izmeu doslovne i figurativne upotreba jezika. I u svakodnevnom
22

Berkhofer, The challenge of poetics, 144-148. Norman, Telling it like it was, 124-128. Bennet, Outside literature, 221. 23 La Capra, History, Language and Reading, 815-816. 24 La Capra, Retorika in zgodovina, 158.

govoru prenosimo informacije metaforikim i metonimijskim govorom, prema tome zato odbaciti mogunost potrage za istinom unutar razliitih jezinih igara? Naracija je mogunost jezika da ima i prenosi odreeni semantiki sadraj, to znai da moe falsificirati, ali i prenositi informacije o stvarnom svijetu.25 Uz spoznajnu razinu rasprave o odnosu naracije i spoznaje stvarnosti, otvorila se i politika i etika, budui da radikalni relativizam znaenjski izjednaava sve povijesne tekstove i time teoretski afirmira pseudo-historiografiju, falsificiranje povijesti i najcrnju politiku manipulaciju njome. Na alost, sve metodoloke inovacije 20. stoljea nisu nas rijeile povijesti kojoj naracija slui samo kao odjea politike volje, koja politiku smatra glavnim pokretaem povijesti i glavnim sadrajem historiografije. Jo je itekako iva ideja da interes za vlastitu povijest zapravo znai interes za specifine politike oblike ljudskih zajednica, koja je odredila historiografiju s kraja 19. stoljea. Doista su mnogi slijedili Hegelovo uvjerenje da je politika preduvjet povijesne svijesti, a onda i povijesnog istraivanja.26 tovie, takva se povijest nerijetko postavlja kao paradigma politiki i institucionalni razlozi takvim pseudo-proizvodima pridaju znanstvenost. Svakodnevno se susreemo sa svoenjem ukupne ljudske povijesti na svega nekoliko politikih kategorija, prije svega drave i nacije. Na drugi nain nego literarne i lingvistike teorije, politika takoer odbacuje prolu zbilju, a referentnom smatra odnose prolosti i sadanjosti koje diktira politika, to jest drava. Stoga je jedna od glavnih zadaa povijesne metodologije ustanoviti razliku izmeu historiografije i pseudo-historiografije, bez obzira na to to je granica izmeu njih mutna, uglavnom iz razloga koji lee izvan struke. Odreivanje granice izmeu historiografije i pseudo-historiografije, kao zadaa povijesne metodologije, ukljuuje i obvezu razmatranja problema predoavanja prole stvarnosti narativnim sredstvima. Ta je problematika dobila osobitu estinu i novu dimenziju u diskusiji o Holokaustu, kao primjeru drastine, znaajne, neoborive i nezaobilazne injenice. Rasprava je povezala etiku i metodoloku razinu problema i dobrano poljuljala teze o nespojivosti naracije i spoznaje prole stvarnosti. Istodobno je pokazala da postmodernistike teorije teko mogu sauvati potpunu konzistentnost kada se moraju spustiti sa razine apstraktnih generalizacija na razinu zbiljskog ivota. Pristalice iskljuivo tekstualnog pristupa povijesnom pitanju i inae su esto doivljavali kritiku s moralnih pozicija, no u ovom je sluaju kritika bila najjaa. U diskusiji o propagandistikim, ideologiziranim tekstovima iz Drugog svjetskog rata, punim antisemitskih stereotipa, naelo dekonstruktivnog itanja pokazalo se kao tehnika koja se moe koristiti kako bi se po volji ponovo napisala prolost i dokazalo doslovno bilo to. Teorija o tekstu kao jezinoj igri razbila se na injenici Holokausta. Na toj je podlozi postalo oito da radikalna dekontekstualizacija i promjena znaenja i forme teksta moe biti knjievni postupak, ali ne i historiografski.27 U temelju moralnih prigovora postavljenih u toj diskusiji stoji odnos povijesti sa stvarnou - ako je taj odnos doista potpuno nemogu, to dovodi do negiranja injenica, gubitka sustava vrijednosti i sustava verifikacije, do odbacivanja prolih rtvi i sjeanja na njih.28 Tvrdnja da je svaki povijesni diskurs naelno jednak, bez obzira na odnos prema povijesnim injenicama,
25

White, Problem pripovedi, 120. Lorenz, Can histories be true?, 310-311, 317-319, 321, 325, 328329. Norman, Telling it like it was, 122, 131-132. 26 White, Problem pripovedi, 99-102. 27 La Capra, History, Language and Reading, 813-814. 28 Friedlander, Probing the limits of representation, 387-391. Lang, Is it possible to misrepresent the Holocaust, 426-433. Kellner, Never again is now, 397-412. Kansteiner, From exception to exemplum, 413-417.

irom otvara vrata najgoroj vrsti politike i socijalne manipulacije, u kojoj e povijest proizvoditi prie u skladu s odreenim politikim interesima. Historiografija bi se time svela na sredstvo kojim pojedine interesne skupine daju proizvoljni smisao prolosti i ine je svojom.29 Poststrukturalistiki i postmodernistiki teoretiari su i izvan ove diskusije prigovarali svojim kritiarima da se dre etikih kriterija iz samodopadnosti i uvjerenja u posjedovanje istine.30 Meutim, injenica je da rasprava o povijesti nije samo epistemoloka i metodoloka nego i etika i da postmoderna nije rijeila mnoge dileme koje se pojavljuju na svim trima razinama. Ironine primjedbe o povjesniarima kao samozvanim uvarima peata istine ne pridonose rjeavanju tih problema. Ne radi se o tome ima li povijest privilegirani odnos prema istini nego o tome da teorije narativnosti nisu dale adekvatan odgovor na pitanje o odnosu naracije i prole stvarnosti. Diskusija o Holokaustu, kao dio rasprave o tom pitanju, pokazala je da se povijesni diskurs i prola zbilja ipak ne mogu u potpunosti razdvojiti. Konstrukcijska priroda znanja o prolosti, interpretativnost povijesti i njezina ovisnost o jezinim i stilskim izraajnim sredstvima je jedna stvar, a prekrajanje injenica da bi bile sukladne apriornim argumentima je neto sasvim drugo. Suoeni s time, postmodernistiki teoretiari su dobrim dijelom preformulirali svoje teze. Hayden White je u lanku The Politics of Historical Interpretation na primjeru ideologije nacistikog reima utvrdio da povijesne injenice ne daju prednost nijednoj konstrukciji znaenja i time potakao lavinu suprostavljanja. Kasnije se ponovo ukljuio u raspravu, ublaivi svoju teoriju o tropima. Sam je zapisao da injenice spreavaju proizvoljno stvaranje zapleta u naraciji o Treem Reichu, drugim rijeima da injenice odreuju koje se vrste pria o njima mogu priati, a koje ne. To znai priznanje da je veza sa stvarnou svojstvo povijesti, ono to razlikuje historiografiju od mita i limitira koritenje literarnih oblika.31 Koje zakljuke valja izvui iz rasprave o naraciji i spoznaji prolosti? Od znamenite reenice da onaj koji smatra da se naracija podudara sa prolom stvarnou postaje rtva fikcije o reprezentaciji injenica, White je doao do teorije o tzv. srednjem glasu, preuzetom iz grke gramatike, ni aktivnom ni pasivnom32, kojim je mogue pruiti realistiku sliku o dogaajima kao to je Holokaust. Takvu vrstu naracije opisuje kao nizanje injenica, bez stavova pripovjedaa i bilo kakvih gledita izvan dogaaja koji se opisuju, bez interpretacije, bez figurativnog jezika.33 Pitam se to je to drugo doli pozitivistika ideja o preslikavanju stvarnosti, u kojoj nema subjekta autora? Takvo drastino odricanje od utjecaja naracije i interpretacije na povijesno djelo ini mi se nepotrebnim. Historiografija se ne bi trebala vraati na stari empirijsko-analitiki model, na puko konstatiranje i deskripciju. Oito je da zapadna, racionalistika misao proizvodi jaku potrebu za objektivnou i sigurnou, apsolutnim znanjem koje vodi prema dobru. Naa zbunjenost, pa i izgubljenost pred neizvjesnim pokazuje koliko smo ukorijenjeni u modernom racionalizmu. Meutim, danas je jasno da povijest mora historizirati i sebe: zato bi morala braniti nekadanju poziciju objektivnog diskursa koji zna sve, koji je zaduen za istinu i ima monopol na nju? Moda iz straha da e su utopiti u drugim disciplinama ili biti svedena na jedan od knjievnih anrova. No, takav je strah mogu samo u okviru stare paradigme
29

Neki postmodernistiki povjesniari to izravno formuliraju traei od povijesti da potragu za istinom zamijeni djelotvornou Vattimo, Postmoderno doba, 79. 30 Jenkins, Why bother with the past?, 62-63. 31 White, Problem pripovedi, 121-122. White, Historical emplotment and the problem od truth, 392396. 32 U hrvatskom jeziku bi se to moglo djelomino prispodobiti s povratnou glagola. 33 White, The Content of a Form, 50-51, 80-81.

koja se smatrala sigurnom iza metodolokih ograda discipline, a one su se na kraju pokazale vrlo upitnima. Nova paradigma otvara nove mogunosti, ne samo u iskazu, ve i u shvaanju o tome to su prihvatljivi postupci discipline. Valja odustati od uzaludnih pokuaja negiranja pripovjednih znaajki povijesnog diskursa, te priznati i prihvatiti estetsku dimenziju discipline i ulogu osobne imaginacije u njezinu konstituiranju. Valja prihvatiti interpretativnost i konstruktivnost vlastite discipline i izgraditi njezinu poetiku bez straha od gubitka identiteta. Problemi spoznaje prole stvarnosti takoer ne smiju izostati iz teoretske rasprave o povijesti. Ako je literarnost konstitutent povijesti vrijedi i to da je literarno djelo dio stvarnosti, dijelom i njezin proizvod. Da bi se izbjeglo svoenje discipline na estetski subjektivizam i konstrukciju znaenja, treba se pozabaviti razmiljanjem o poetinim oblicima prikladnim za povijesnu prezentaciju. Historiografija nuno mora biti neka vrsta zadane forme ako elimo sauvati mogunost razumijevanja i konsenzusa oko pojedinih povijesnih pitanja.34 Rekla bih da se Whiteova Metahistorija, odnosno njegova teorija o tropima moe promatrati i kao jedan takav pokuaj. Koritenje metafora i figurativnog jezika i narativnih konstrukcija o kojima govori u Metahistoriji je mono sredstvo u povijesnim tekstovima koje ne mora znaiti iskrivljavanje, negiranje ili omalovaavanje elementarnih injenica.35 Historiografija je ve prihvatila nova promiljanja o pisanju, pod utjecajem literarnih teorija. Interes za ono to se dogaa u glavama ljudi i povratak pripovijesti urodili su djelima koja neoptereeno ispituju granice discipline, ne bojei se bliskosti s knjievnou, umjetnou, religijom, psihologijom i antropologijom. Jedan od najboljih primjera takvog postupka, po mom je miljenju, Nedjelja u Bouvinesu Georgesa Dubyja. U prii o bitci izmeu francuskog i njemakog kralja 1214. godine, koju je pozitivistika historiografija upisala u priu o moi i o razvoju europskih drava, Dubyja je zanimalo to se toga dana odigravalo u glavama sudionika bitke, a potom i iroki kontekst toga zbivanja. Time je razbio kliejiziranu sliku toga dogaaja koji je postao ope mjesto francuske povijesti kao jedan od dana koji su izgradili Francusku. Umjesto toga, Duby je iznio nekoliko pria, s gledita razliitih sudionika, progovorio o kulturnom sustavu u kojem se sve to odvijalo, gospodarskim i vjerskim utjecajima, ideologiji, vitetvu, etici, psiholokoj motivaciji sudionika, ritualima, simbolima i nizu drugih tema. Pri tom se poigrao s pripovjednim i dramskim oblicima, postavljajui itateljima pred oi scenu bitke i likove sudionika. Osim toga, uspostavio je dijalog izmeu prolosti i sadanjosti, govorei o Bouvinesu u glavama sudionika i u glavama Francuza svoga vremena. Pokazao je kako se ta pria mijenjala u vremenu, iako su povijesne injenice ostale iste. Na kraju je in extenso iznio izvor koji opisuje bitku i detaljno iznio svoj postupak otitavanja i interpretacije toga teksta.36 I neka druga djela novije historiografije slobodno eksperimentiraju s literarnim anrovima, mijenjaju nain itanja izvora, daju rije izvorima i doputaju itateljima kreativno itanje. Posljedica tih postupaka je historiografija koja ima izrazitu estetsku dimenziju, a da pri tome ne prelazi u literarnu fikciju. Djela kao to su Svijet kasne antike od Marka Aurelija do Muhameda, Petera Browna, Ginzburgov Sir i crvi, Povratak Martina Guerrea i Molbe za pomilovanje, Natalie Zemon Davis, Karneval u Romansu i Montaillou E. Le Roy Laduriea, Geertzova Duboka igra: Biljeka o borbi pijetlova

34 35

Rsen, Pisanje zgodovine, 84-86, 88. White, The historical imagination in nineteenth-century Europe, Baltimore - London 1973. 36 Duby, Le dimanche de Bouvines, 27. juillet 1214, Gallimard, Paris 1973.

10

na Baliju, mogla bi se nazvati primijenjenim postmodernizmom.37 Govorei o tim djelima, ne mislim da ona moraju postati predmetom oboavanja ili oponaanja i da ne podlijeu kritici. Naprotiv, mislim da stoje prigovori o nedostatku konceptualizacije i teorije u nekima od njih, te da je oponaanje tih postupaka urodilo gomilom djela koja osim gustog opisa posve nevanih pojedinanih zbivanja ne donose nita. Ovom prilikom elim istaknuti samo pokuaj spomenutih autora da vrate povijest njezinom mediju pripovijesti. Pripovijest ne bi trebala biti sporna toka u raspravi o historiografiji, budui da je od poetaka imanentna historiografiji i bez nje predoavanje prolosti nije ni mogue. Ne mislim da je tako opasno po spoznaju priznati da knjievni izraz daje dio znaenja povijesnoj pripovijesti, kao to se mnogi povjesniari pribojavaju. Uostalom, i sama knjievnost, iako fikcija, moe posredovati spoznaju stvarnosti. Naravno, historiografija nije fikcija, jer je njezina forma uvijek zadana odnosom prema zbilji i potragom za istinom. Ona nee izgubiti identitet i osobita obiljeja primjenom knjievnih sredstava u prezentaciji podataka o prolosti. Za ouvanje toga identiteta nije potrebno prognati literarnost iz teorije povijesti i svesti je na golu funkciju povijesnog istraivanja. Uostalom, nekada otri kritiari povijesti napustili su radikalne pozicije i ne negiraju vie povijest kao distinktivnu formu znanja, ve samo naglaavaju potrebu za novim pristupom i novim vrstama povijesti. Postupno su sve te aporije dovele do miljenja da postoji odnos izmeu teksta i konteksta, izmeu diskursa i stvarnosti. I ne samo da postoji odnos nego i razlika izmeu toga dvoga, to znai da postoji i razlika izmeu historiografije i fikcije. Svakako, osjea se opa potreba da se izae iz teksta i da se povijest vrati u interpretaciju literarnih, kulturnih i drutvenih pojava.38 Rekla bih da je na dananjem stupnju diskusije o povijesti temeljno pitanje kako definirati odnos izmeu teksta i stvarnosti, ne odbacujui izazove koje je lingvistika teorija postavila historiografskoj produkciji. Historiografski iskaz je nuno narativan, odnosno literaran i to se ne moe izbjei u refleksiji o disciplini. S druge strane, valja na novi nain problematizirati i teoretizirati povijesno istraivanje, to jest definirati epistemoloka svojstva povijesti. Naime, teorija naracije marginalizirala je povijesno istraivanje u tenji da ukloni tradicionalnu identifikaciju profesionalne historiografije s primjenom metoda istraivanja i zanemarivanjem pisanja. Tradicionalistika povijesna metodologija negirala je spoznajnu vrijednost narativnog diskursa, a literarna teorija je poistovjetila povijesno istraivanje s pisanjem povijesti. No, povijest kao disciplinu konstituiraju jednako i istraivaki postupci i literarni iskaz, to znai da i jedno i drugo mora dobiti svoje mjesto u teoriji i metodologiji povijesti.39 Historiografija ne nudi apsolutnu nego nesavrenu, privremenu, promjenjivu i subjektivnu spoznaju. No, iz iz toga priznanja ne proizlazi zakljuak o nevrijednosti povijesnog znanja. Uostalom, nisu li nabrojene znaajke svojstvo ljudske spoznaje
37

Peter Brown, , The World of late Antiquity from Marcus Aurelius to Muhammad, London 1971. Natalie Zemon Davies, The Return of Martin Guerre, Cambridge, Mass., 1983; Ista, Fiction in the Archives, Pardon Tales and their Tellers in Sixteenth Century France, 1987, Polity Press, Cambridge, 1998. E. Le Roy Ladurie, Montaillou, village occitan de 1294 1324, Paris 1982. Isti, Le Carnaval de Romans, De la Chandeleure au mercredi des Cendres 1579-1580, Editions Gallimard, Paris 1979. Carlo Ginzburg, Sir i crvi, Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljea, GZH, Zagreb 1989. Clifford Geertz, Deep Play: Notes on a Balinese Cock-Fight, u: The Interpretation of Cultures, New York 1973. O tome vidi: Gross, Suvremena historiografija, 259-260, 315-317. Stone, Vrnitev pripovedne umetnosti, 174-176. Ankersmith, Historiography and Postmodernism, 291. 38 Joyce, History and postmodernism, 244-249. Ankersmit, Hayden Whites appeal to historians, 186. 39 Gadamer, Istina i metoda, 231. Barthes, The discourse of History, 121. Gross, Suvremena historiografija 406-410.

11

uope? Nedostatak apsoluta povijesne istine ne umanjuje znaenje razumijevanja prolosti i ne mora nuno voditi opem skepticizmu i relativizmu. Ako ne moemo dosei apsolutnu i potpunu spoznaju o prolosti ne znai da se moramo odrei pribline spoznaje koja postaje temeljem daljeg promiljanja i djelovanja. 40 Povijest se ne ponavlja i drugaija je od sadanjosti, no, na podlozi te drugaije prolosti pojave naeg dananjeg ivota postaju vidljivije i jasnije. Veyne o tome zgodno kae da povjesniari prevode prolost na jezik dananjice. Upravo zato to se sve mijenja i postaje drugaije stalno treba nadopunjavati rjenik razlika.41 Svjesni smo da nema krajnjih zakljuaka ni najvea djela historiografije ne zatvaraju nego tek otvaraju raspravu o pojedinim pitanjima i povlae za sobom gomilu novih tekstova. No, to i jest jedno od temeljnih svojstava povijesti. Upravo kada bi apsolutni, objektivni i potpuni uvid u prolost bio mogu povijest ne bi bila potrebna. Ovako nesavrena kakva jest, povijest je stalno otvoreno i uvijek novo istraivanje. U tome vidim mogunosti, stvaralaki izazov, nipoto ne kraj povijesti nego njezinu novu, obeavajuu poziciju.

40 41

O tome vidi: Bennet, Outside literature, 221-230. Veyne, Besednjak razlik, 203.

12

to ", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 163-177. Vann, Richard T., The Reception of Hayden White, History and Theory 37, 2, 1998, 143-161. Vattimo, Gianni, Postmoderno doba i kraj povijesti, u: Postmoderna: Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb 1988, 72-82. Veyne, Paul, Kako piemo zgodovino: pojem intrige, u: Zbornik "Vsi Tukididovi muje", Sodobne teorije zgodovinopisja, ed. O. Luthar, Ljubljana 1990, 21-49. White, Hayden, Historical Emplotment and the Problem of Truth, u: Probing Limits of Representation, ed. Saul Friedlnder, Cambridge, Mass., 1992, 37-53. White, Hayden, Metahistory. The historical imagination in nineteenth-century Europe, Baltimore - London 1973. White, Hayden, Problem pripovedi v sodobni teoriji zgodovinopisja, u: Zbornik "Vsi Tukididovi muje", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 95-135. White, Hayden, The Content of a Form: Narrative Discourse and Historical Representation, Baltimore 1987.

13

Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o prolosti Saetak U sreditu kritike koju su lingvistike i literarne teorije postmoderne uputile povijesti nalo se pitanje povijesne naracije. Dok su povjesniari uglavnom odbacivali naraciju kao teoretski problem povijesti, postmodernistiki su kritiari sveli disciplinu na diskurzivnost i negirali njezinu spoznajnu vrijednost. Najvie sporenja izazvalo je pitanje je li povijest sposobna spoznati i posredovati prolu stvarnost ili je zatvorena u vlastiti diskurs i svedena na efekt knjievnih obrazaca. Radikalni relativizam i skepticizam koji je proizaao iz potonjeg uvjerenja, izazvao je niz politikih i etikih dilema koje su ukljuene u diskusiju o spoznajnim i metodolokim mogunostima povijesti. Bez obzira na sve nedosljednosti i proturjeja, postmodernistika diskusija o diskurzivnosti humanistikih disciplina pokazala je da jezik i naracija doista nemaju samo instrumentalnu, podreenu poziciju, nego i spoznajno znaenje. Pod tim utjecajem, danas se uspostavlja nova koncepcija povijesne discipline koja priznaje njezinu interpretativnost, ulogu subjektivnosti povjesniara i utjecaj jezinih i stilskih imbenika na oblikovanje povijesnih tekstova. Autorica smatra da ne treba progoniti literarnost iz teorije povijesti i svesti naraciju na golu funkciju povijesnog istraivanja. Historiografski iskaz je nuno narativan i to se ne moe izbjei u refleksiji o povijesti. S druge strane, valja na novi nain problematizirati i teoretizirati povijesno istraivanje, to jest definirati epistemoloka svojstva povijesti. Povijest kao disciplinu konstituiraju jednako i istraivaki postupci i literarni iskaz, te je zajedno ine distinktivnom formom znanja koja ima svoj predmet, metode i spoznajnu vrijednost.

14

Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o prolosti Kratki saetak Autorica raspravlja o utjecaju naracije na epistemoloka svojstva povijesti kao discipline. Uz priznanje estetske dimenzije povijesti potrebno je na novi nain teoretizirati i povijesno istraivanje, jer je to preduvjet oblikovanja nove paradigme discipline.

The cognition of history and methodology in post-modern historiography Summary