w

crkva u svijetu

PRILOZI

DON MIHOVIL' PAVLINOVIC

Uz 100. obljetnicu sm rti Josip Ante Soldo

P rije sto godina, 18. svibnja 1887, um ro je u rodnom m jestu u Podgori jedan od voa h rv atskoga narodnog preporoda u D alm aciji don Miho Pavlinovi: . . . ovjek elina znaaja, iskren, riedak p rija te lj, a tvrd m lat protivnikom , uglaen i surov, idealan i realan u inu, kao njegov Biokov obino ozbiljan i kran, a kadto rav an i aljiv kao p rav i p ri m orac .. . (K. Vojnovi, 1875). Don Miho se rodio 28. sijenja 1831. u srednje bogatoj obitelji u selu iznad kojeg se die naslagani gvozd biokovski, a ispod um i jad ran sko more, obrvam a ala kao pjene. U roditeljskoj kui usadio je ljubav prem a k ra ju i narodu. Tvrdi kam en, bbuen u zelenilo plem enitih m aslina i k v rgaste vinove loze kao i iroki horizonti plavog m ora bili su prvi osjetni, p uni ponosa, doivljaji domovine. M ukarce je resila crljena kapa na glavi, sreb rn a puca niz prsi, no za paom , a ibuk u zasukanoj r u o i .. . i ene ureene koralje o v ra tu i em er (srebrne kope, op. p.) n a srm alitkanici (pasu, op. p.) oko crkve sv. Vienca sve je to ispunjalo djeaka ponosom bogatstva u sveanim danim a, dok su obini bili u kraeni znojem za koricu kruha, ali su bili dika, je r se P rim orac ponosio to zna dobro kopati i voziti, dobro pukarati, i dobro uz gusle pjevati dozivajui junaku prolost i sjeajui se slobodnoga prim orskog zborovanja. Iz takve sredine m ladi Miho krenuo je u svijet, usko vezan uz vjerske i narodne tradicije. Nakon osnovne kole u M akarskoj, pohaao je gim naziju u Splitu. Tu je osjetio duboku podijeljenost je r je u gim naziji vladao talijanski jezik i duh a u sjem enitu hrvatski. Zajedno s drugovim a Nodilom, Botiem, Veiem, Puljasom i drugim a poeo je, uz potivanje talijanske kulture, zanaati se prvim plodovim a hrvatske preporodne knjievnosti i su p ro stav ljati je, ne po vrijednosti nego po osjeaju, talijanskoj. Mla 262

denaki zanos stvorio je s Pavlinoviem na elu aku drubu -Ne boj se! uz zakletvu da e ivot p osvetiti uzdizanju narodne svijesti. N jim a blizi, piro Tomi i A ntun K o n stan tin M atas k renuli su iz S plita u fran jev a k i red na Visovac, a zatim u Zivogoe, ibenik, Z aostrog i M akarsku. Ponovni sastanak u franjevakoj bogosloviji, Nodila u ibe n iku a devetorice dijecezanskih bogoslova s Pavlinoviem u M akarskoj, jo ih je vie zbliio. Neki od tih m ladih franjevaca studirali su u Beu i tim e se stvorila puka inteligencija, p rijateljsk i i idejno v ezana uz Pavlinovia. A u strijsk a vladavina u D alm aciji poivala je na inovnitvu i n a o ru nitvu. Slubenici su bili uglavnom T alijani a tek dijelom domai ljudi. G radski sloj zanosio se za talijan sk o m kulturom i usiljeno govorio loe talijan sk i. Uz njih se, m eutim , p o jav lju ju oko Zore D alm atinske novi sloj trg o v aca i zem ljoposjednika kojem u je stran i ivalj sm etao a seoski bio izvor poslova. Ipak, bio je jo nerazvijen da bi pokrenuo n aro d n e mase. N ajvei uspjeh bila je proslava O. Jan d rije Kai Mioia godine 1860. Ona je upravo u M akarsko-vrgorskoj k ra jin i dobila ire narodno znaenje. U kidanje Bachova apsolutizm a i uv a an je ustavnosti (1860) om oguilo je istu p an je puke inteligencije i novih dom aih graanskih snaga. M em orandum Pavlinovia za sjed in jen je D alm acije s H rvatskom p o tp i sali su H rv ati i Srbi, upnici i parosi (1860). Osim toga, M atasov G las h rv a tsk o -slo v in sk i. . . (Zagreb, 1860) poetak je borbe za hrvatski jezik optubom da su sve kole u D alm aciji talijanske, osim franjevake gim nazije u Sinju, iako je od 400.000 stanovnika bilo sam o 15.000 on ih koji su govorili talijanski. U odgovoru B ajam ontiju (ilo za ognjilo) M atas izriito tv rdi kako je u D alm aciji narod H ervatski im enom , jezikom , kervi i obiajem . . . a po uplivu okoloine um i govoriti ta li janski. Snage m ladog g ra an stv a pokrenule su N arodni list, o tv arale itaonice, osnovale N arodnu stra n k u i preko izbornih borba pobjeivale i tim e je dolazilo do ponaroivanja opina, sudova, kola i konano D alm atinskog sabora. K rajn i cilj bio je sjedinjenje s H rvatskom em u su se su p ro tstav ljali inovnici-autonom ai elei autonom iju-posebnost D alm acije. Jed an od voa narodnjaka, uz Klaia, Danila, M ontija, Vojnovia, bio je don Miho, upnik kratko u D ranicam a i dugo u Podgori, do godine 1870. k ad je zbog urednitva Narodnog lista preao u Zadar. Pavlinovi je bio narodni zastupnik u D alm atinskom saboru od godine 1860, kad je uz buno negodovanje autonom aa prvi progovorio hrvatskim jezikom , pa sve do sm rti. Bio je izab ran za zastupnika u Carevinsko vijee godine 1873, zatim 1879, kad se odrekao u korist Klaia, i konano godine 1885, kad je u Beu n a sm rt obolio. Don Miho je bio uzorni duobrinik i sveenik, irokih pogleda ali dosljedna vlastitog uvjerenja. N jegov svjetonazor poivao je n a K risto vim naelim a i odatle njegovi pogledi n a drutveni i dravni ivot naroda. Pavlinovi je prihvaao ideje francuske revolucije i to kao za h tjev kranstva. U dem okratskom graanskom drutvu, naglaavao je, svatko 263

moe razviti svoje sposobnosti, a narod, drei se b o anskih naela, svoju puninu. Stoga je uvijek preporuavao uvanje v jere po kojoj je h rvatski narod prim io zaetak svoga uljudstva i svoga u m in stv a (RS, 190). Ipak m u je sm etalo to veina naroda, zbog sto ljetn o g robovanja, poistovjeuje n aro d n o st s vjerom . On je traio da p itan je narodno to p rije treb a ra zk rstit (ga) od p ita n ja vjerozakonskoga . . . Nikada n ije prihvaao, n aprotiv, napadao je one koji su eljeli da vjera postane pukim ratilom narodnosti. U slobodnoj dravi C rkva zapadna i istona, kao K ristova nastava, m orala bi slobodno djelovati, b iti neovisna od drave. S toga je vie p u ta u saboru naglaavao: slobodna C rkva u slobodnoj dravi. Sve enici bi m orali, p rem a njem u, b iti neovisni od drave i p o sta ti sr ika naroda ne kao p o litiari nego kao: prosvjetitelji, udoreditelji, odgo jitelji svoga n aro d a i tim e zasnovatelji pravoga velian stv a i neprevarljive narodne estitosti (RS, 157). Kao kod starih p ro sv jetitelja niu se njegove opom ene obinom ovjeku: Budi poten, o b rtan i radian; ljubi svoju m ajku, brau, ro d i narod svoj; a n ita n e tedi da pomoe svome narodu, je r to ini za narod, ti si sam za se uinio; tu j i slavi one m udre i potene lju d e koji bes jedom , perom i djelom hran e narodne pravice; tuj ih i slavi, kad i ne bi odm ah ni polaine mogli u initi; jere kadli ta d li uivat e plode njihovih k rv a v ih tru d ih (PS, 367). To su bila ishodita don M ihe i njegova kruga. Istina, n astajala su razm im oilaenja s liberalnim lanovim a n aro d n jak a ali n ikad raskid. Je r, usprkos prih v aan ju liberalnih m isli, veina n a ro dnjaka bila je vjernika. Razm irice su nastajale rijetko, kao u sluaju proglaenja bule Q uanta cura (1864), kod u kidanja nad zo ra klera nad kolam a i u v a a n ja civilnog braka. Tada se ula snana Pavlinovieva rije ali u vijek i iskljuivo: U im e vjere vae, u im e v je re vaega pu k a to ovdje z a s tu p a te ... (PIB, 245). Jednako je nastao sukob go dine 1870. u prigodi p restan k a papine drave, ali je P avlinovi zbog jedinstva i su rad n je popustio. P rincipijelnost i b ra tsk a popustljivost na korist naroda bio je put podgorskog p u stinjaka. Pavlinovi je nikao u selu, bio s n jim uvijek povezan i stoga u svojim politikim m islim a polazio je od naroda, od vrijednosti to ih je on stvorio. Iako je bio prvenstveno politiar, ipak je prouavao n aro d i njegove sastavnice tako da je bio pretea brae Radia. Obilazei dom ovinu upoznavao je ljude, biljeio narodno blago i spre m ao ga u svoj lakom i torbak. Pavlinovi je skupio etiri do pet tisua rijei to ih je poslao A kade m iji za R jen ik h rvatskog jezika. Na putovanju po Bosni dobio je od biskupa fra P akala V ujiia iz Im otskog vie od tisuu im ena razliitih b iljak a; ustupio ih je Bogoslavu uleku za njegov rje n ik bilja, a n je govim skupljenim jezinim blagom obilno se okoristio i fra D ragutin Pari u drugom izdanju talijansko-hrvatskog rjenika. 264

T aj su m u rad priznali strunjaci, inae njegovi politiki protivnici. M eutim , n i Jagi ni Tommaseo nisu shvaali da don Miho nije skupljao n arodne izriaje da naui neto jezika nego da ga upoznanjem to bolje b rani. To je zanim anje niklo na rom antiarskom pogledu preporoditelja po kojem je jezik glavna sastavnica naroda. Stoga m u je: Jezik n a j divnija objava ljudskoga duha, m isli utjelba, ali je nadodao: rekoh, uz zadrugu dravu. Za svoj jezik Pavlinovi se borio. K ad su autonom ai traili da se dri naela jednakosti, don Miho je odgovorio: Koja naela zaboga? Z ar li naelo ravnopravnosti jezika hrv atsk o g a sa jezikom talijanskim na zgoljno hrvatskoj zemlji? Na upit L uke Zore iz D ubrovnika u istom saboru: ...k o je je ime naem jeziku? Pavlinovi je lakonski odgovo rio: K oje i narodu! Jezino p itan je za njega je bilo politiko. 0 Pavlinovievu knjievnom ra d u pohvalno je pisao enoa, jo poh v aln ije Sabi a trijezno Ravli. Svi su oni priznali um jetniku v rijed n o st pojedinih dijelova njegovih pjesnikih dostignua pisanih u du h u n aro d n e pjesme. Pavlinovi je bio zanesen Kaievim i narodnim p jesm am a koje je kao djeak sluao uz gusle javorove. Godine 1876. predao je M atici H rvatskoj 1765 n aro d n ih pjesam a i 211 istarskih i p rim o rsk ih poslovica, a sam je izdao N arodnu pjesm aricu. P rem a Nikoli A ndriu, znao je od m nogo inaica izabrati ponajbolju. P avli novi je, kako pie Petravi, pjevao jedino da dade oduka svojem rodoljubnom o sje a ju ... Mnogo m u je bolja proza pisana tada dobrim pukim jezikom. Njegovi putopisi puni su opisa krajolika, protkani narodnim obiajim a 1 ivotom. Ljudim a je pristupao irinom bez obzira koje su bili vjere. R adostan to je upoznao dom ovinu, zam jerao je to ne poznaju svoje otadbine, letim o u t u u . . . mislei da emo tim postati neto izvrniji i uljudniji. N aprotiv, on je svugdje su sretao narod skrom an i um iljat, poboan i veseo, radin i uljudan. K ad se vraao svojem P rim orju, iskustveno je zaokruio svoju politiku m isao: nema P rim orju ivota, ni dravnoga ni gospodarskoga, bez obilnoga Posavja . . . To ga je jo vie poticalo n a borbu za sjedinjenje Trojednice. U poetku javnog djelovanja don Miho je polazio od slavenstva traei p otiv an je plem enskih razlika. M eutim , pod utjecajem krivih tv rd n ja tad an je slavistike nauke neki su svodili H rvate na akavce i cakavce. Pavlinovi, roen u tad a najiem hrvatskom k ra ju i to tokavskom , osjetio se pogoen suavanjem svoga naroda. Osim toga, on je m eu p rv im a uvidio da se osobito u D alm aciji razvija uz h rvatsku i srpska nacionalna svijest. Pavlinovi se n ije javno izraavao protiv te pojave nego je oblikovao h rvatsku m isao da bi se s njom suprotstavio ta lija n skim i srpskim nacionalistikim snagam a koje su se poele sjedinjavati p ro tiv n aro dnjaka, osobito od godine 1870. Godine 1869. sastavio je neobjavljeni, ostao u rukop. program H rvatska misao. U njem u je razradio pojam hrvatskoga politikog naroda. H rvati i Srbi za njega su etniki jedinstveni narod, ali su dva politika naroda, je r im aju dvie poviesti, dvie domovine, dvie drave, dva vjerozakona, dvie izuke (culture), dva uljudstva (civilizacije), pa 265

napokon i voja slova. M eutim , Srbi u H rvatskoj i D alm aciji, kao lanovi hrvatske drave m o raju biti politiki H rvati i sa u v a ti svoju sam obitnost, vjeru, narodnost, jezik pa i pismo. P avlinovi je naciju prom atrao kao politiku tvo rev in u dravu i tim e uz pom o dravnog p rava branio hrvatsko dravno podruje. U doista dalekoj budunosti predviao je i stv a ra n je sam ostalne H rvatske povezane u k o n fed eraciji s junoslavenskim dravam a, u tzv. Jugoslavenskom savezu. Pavlinovi nije poput p rav aa u banskoj H rvatskoj zanijekao p ostojanje srpskog naroda nego je traio suradnju, tako da bi se moglo p re tp o sta v iti da je bio bliz S trossm ayerovu krugu. Poslije e m ladi F ra n upilo i S tjepan Radi slijediti njegovu misao. P u t b ratstv a dvaju svjesno probuenih naroda na ovim p ro sto rim a nae domovine bio je putokaz velikog narodnog barda i p riro d n i razvoj njegove politike misli koje se drao do k raja ivota tra ei uvijek sjedinjenje hrv atsk ih zem alja, to je bilo oteano u m jere n im stavom ostalih lanova stran k e u vrijem e H ohenw ardove dom inacije u bekom parlam entu. To je ogoravalo posljednje godine njegova jav n o g rada. Uspjesi Narodne stranke, oslobaanje od talijanskoga p ritisk a i ponaroenje opina, sudova, kola i sabora usko su vezani uz P avlinovia vrsto ukorijenjenog u sivo biokovsko kam enje, oplem enjeno bogodanim m aslinam a i uljevitoznojnom vinovom lozom tim sim bolim a kvrgave okosnice nae povijesti s opojnim m irisom svjedoka nae prolosti (I, Mandi). Iz sastavnica drev n ih vrijednosti i suvrem ene n aro d n e misli izrastao je podgorski div u m ekanu ali vrstu slavensku lip u koja se n ije bojala dosadnog ju g a n iti unitavajue bure koja rui sam o neukorijen jen e jer m u je bilo n a jv e e ... do potenja i do crljen e kape. K roz vihore vjetrova, b o rb a i oluja proao je u crnoj rev eren d i, snaan i jak, vrstoga i ju n akog pogleda, uspravan kao h rab ar k a p e ta n tono u vrtlozim a valova sigurno u p rav lja brodom svojim i svoga naroda prem a najsvetijim idealim a slobode i bratske ljubavi, je r je bio ovjek, sveenik i rodoljub jed an od najveih sinova naeg naroda.

266