Oblak u pantalonama Vi mislite bunca malarija? To je bilo, bilo u Odesi. "Doc'u u cetiri" rekla je Marija. Osam. Devet. Deset.

Evo i vece u nocnu strahu bjezi, vece decembarsko s prozora u magli U staracka ledja smiju se i rzu kandelabri. Mene vise prepoznati ne moze: ja sam zgrcena gomila zila. Sta takva gomila pozeljeti moze? A mnogo hoce takva gomila. Jer vise nije vazno ni to sto sam od bronze, ni to sto srce moje od gvozdja hladnog bije. Nocu i covjek svoj zvek u nesto zensko, meko, zeli da sakrije. I ja sam, ogroman. na prozoru savijen, rastapam staklo celom od celika. da li je to ljubav ili nije? I kakva je mala ili velika? Odakle velika u takvom tijelu: mora da je to malena, neka krotka ljubav, sto se u stranu baca od automobilskih sirena i voli zveket praporaca. Opet i opet cekam, zabivsi lice u rosavo lice kise. I vec me je poprskala dreka gradske plime, sve vise. Ponoc, sa nozem kog pruza do djavola s njim! dosla je, zaklala. I kao s' panja glava suznja, dvanaesta ura je pala. u oknima sumorne kisne kapi, kreveljeci se, nakrcale, k'o urlanjem usta da su razjapile himere s pariske katedrale. Prokleta da si! I pocijepa usta skoro krik.

Zar ti je i to malo? Cujem: nerv, tiho, kao s kreveta bolesnik, podigao se. I , gle u pocetku jedva je posao jedva, onda je ustalasan, jasan, potrcao. Sada je sa druga dva ocajno igrati stao. Pao na plafon spratu nize. Zivci veliki, mali, mnogi pomamno skacu i vec gmizu. Zivci pali s nogu! A noc se po sobi glibi i oko, otezalo, odatle nikako da se ispravi. Odjednom, vrata zacvilise, ko da krcma zub na zub ne moze da sastavi. Usla si osorna, kao "na!" guzvajuci rukavice kao luda, i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam." Pa sta, udajte se. Nista nije bilo. Izdrzacu. Gledajte - ja sam spokojan ko bilo pokojnika. Sjecate se? Govorili ste: "Dzek London, novac, ljubav, strasti" a ja vidjeh samo jedno: vi ste Djokonda, koju treba ukrasti! I ukrali su je. Opet cu ljubav u terevenkama utuci povije obrva ozarivsi vatrom. Pa sta! Ponekad i u izgorjeloj kuci skitnice nadju dom! Izazivate? "Manje no prosjak kopejaka vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se! Pala je Pompeja od razdrazenog Vezuva! Hej! Gospodo! Ljubitelji obesvjescivanja, zlocinstava, pokolja,

da li ste najstrasnije vidjeli lice moje kada sam ja apsolutno spokojan? I osjecam "ja" za mene je malo. neko se otima iz utrobe moje. Halo! Ko je? Mama? vaseg sina nesto divno boli! Mama! Zapaljeno mu je i srece i vene. Recite sestrama, Ljudi i Olji, on nema kuda da se djene. Marija! Marija! Marija! Pusti me, Marija! ne mogu ostati na ulicama! Neces? Cekas dok upalih obraza grubo, bljutav, i isproban na svemu losem, dodjem i procijedim bezubo da sam ja danas "neobicno posten". Marija, vidis ja se, vec poguren, slamam. Marija! Kako u debelo uho zabosti njeznu rijec? Ptica zivi od pjesme, pjeva gladna i zvonka, a ja sam covjek, Marija, prost, koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu ruku Presnje. Marija, hoces li me takvog? Pusti me, Marija! Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca. Marija! Na ulicama su zvijeri. Na vratu prsti davljanja sto bodeBoli! Otvori svoje dvori! Vidis zabili su u oci iz sesira ciode. Pusti me. Mala! Ne boj se sto na mom volovskom vratu sede kao planine vlazne zene od znoja gubave. Ja kroz zivot vucem (i to je zato)

milion ogromnih, cistih ljubavi i milion miliona malih ljubavi. Ne boj se da cu se opet prilijepiti za hiljade lica ''djevojke Majakovskog'' u izdajnicko vrijeme mraka, ta to nije ipak dinastija carica krunisanih u srcu jednog ludaka. Marija, pridji! U bestidnosti nagote, ili puna plasljivih drhtaja, no daj tvojih usana ljepotu sto jos iscvala nije: srce i ja nijednom ne dozivjesmo do maja, a u prokletom zivotu tek stoti april je. Znaci - opet, dok mracno sve je to, uzecu srce, isplakano grozno, da ga nosim, ko sto u stenaru pseto nosi svoju sapu presjeceno vozom. Krvlju svoga srca ja radujem put, uz odjecu bijelu lijepi se prasine cvijece. oko zemlje - Krstiteljeve glave po hiljaditi put Irodijada-sunce ce da se okrece. I kada moja gomila godina odigra svoje do konca krvlju oznacice se put sto vodi ka domu moga oca. Izaci cu prljav (od jendeka, gdje provodih noci) primaci cu mu se blize, sagnucu se i na uho mu reci: Slusajte, gospodine Boze! Kako vam ne dosadi u zele oblaka mreskavih zamakati oci odebljale, a? Hajde da organizujemo vrtesku na drvetu poznavanja dobra i zla! Svemoguci, ti si izmislio za svakog po dvije ruke, i svakome si po glavu dao ti a zasto nisi izmislio da se bez muke moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?! Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro, a ti si nedouceni, majusni bogic samo. Vidis, ja se saginjem i iz sare vadim kamu. Krilati nitkovi! U raju da ste zbijeni! Gomila perjasa od straha valja se!

A tebe, sto si tamjanom opijen, rasporicu odavde do Aljaske! Pustite me! Necete me zaustaviti. lazem li, u pravu li sam ja, ali vise ne mogu da budem spokojan. Gledajte zvijezde su opet obezglavili i nebo okrvavili od pokolja! Ehej! Nebo! Skini kapu! ja dolazim! Gluho. Vasiona spava, polozivsi sapu s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.