Smru ovjeka prestaje njegova pravna sposobnost, ali njegova imovinska prava i obveze naelno ne utrnjuju smru (osim

ususfructusa, penalne obveze iz delikata, obveze na strogo osobne inidbe) nego prelaze na novi subjekt. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila koja ureuju taj prijelaz ostaviteljevih pravnih odnosa na druge osobe te se njime i ureuju pravni odnosi nakon smrti nekog ovjeka.

Sama pravna pravila kojima se ureuju imovinskopravni odnosi poslije smrti ine nasljedno pravo u objektivnom smislu, a pravo nasljednika da stupi u imovinskopravne odnose umrloga ini nasljedno pravo u subjektivnom smislu ili pravo nasljeivanja. Ostavinu (imovina ostavitelja) i nasljedstvo (ta ista imovina koja prelazi na nasljednika) oznaava se sa hereditas. Nasljednik se oznaava kao heres, a ostavitelj de cuius, tj. defunctus. Nasljednik stupa u ostaviteljev pravni poloaj i on je njegov univerzalni slijednik, a ostavinska imovina (aktiva i pasiva) se smatra za jedinstvenu cjelinu koja se stjee jedinstvenim aktom nasljeivanja. Na nasljednika prelaze i dugovi. Razlikuje se, u poetku, intestatno (zakonsko) i testamentarno (oporuno) nasljeivanje.

Kod zakonskog nasljeivanja imovina prelazi na osobe iz kruga istog porodinog kolektiva (krvni potomci i daljnji roaci). Postojalo je vie pravila intestatnog nasljeivanja (primogenitura, materinsko ili oinsko srodstvo) Kod Rimljana ono se u starom civilnom pravu temeljilo na agnatskoj vezi po oinskoj vlasti, a kasnije sve vie prodire princip krvne veze (cognatio). Testamentarno nasljeivanje se javlja paralelno s pojavom individualnog vlasnitva. Razvojem prometa i individualnog privatnog vlasnitva javlja se elja da vlasnik raspolae svojim vlasnitvom ak i poslije smrti pa se javlja oporuka (testamentum) i princip slobode oporunog raspolaganja post mortem. Vlasnik imenuje nasljednika (heredis institutio) bez obzira na agnatske i krvne veze. Testamentum se javlja dosta rano (Zakonik XII ploa), ali to jo nije bila sloboda oporunog raspolaganja.

Oporuno nasljeivanje ima prednost pred zakonskim. Ako nema oporuke ili ne doe do nasljeivanja po oporuci (si intestato moritur) dolazi do intestatnog nasljeivanja. Ako je oporukom imenovan nasljednik, ali samo npr. na dio (polovinu) ostavine, on e dobiti i ostalo dio ostavine, a ostali zakonski nasljednici nee dobiti nita. U Rimu nisu nekog ostavitelja istodobno mogli nasljeivati i oporuni i zakonski nasljednici (nemo pro parte testatus, pro parte intestatus decedere potest). U modernom pravu je to naputeno. Rimsko pravo je izgradilo i ustanovu nunog nasljednog prava (pravo na nuni dio). Time se prua zatita nekim najbliim zakonskim nasljednicima da ne bi imovina bez obzira na njih prela u ruke nekog udaljenog ili stranog nasljednika. Takvim najbliim srodnicima (po pravilu ostaviteljevim ascendentima i descendentima) su bila priznata stanovita prava na ostaviteljevu imovinu koja se nisu mogla oporukom u korist treega izigrati ni umanjiti. Razvija se i pojam singularne sukcesije za sluaj smrti. Temeljem oporunih zapisa (legata) pojedine osobe su mogle stjecati pojedinane stvari ili imovinska prava iz oporuiteljeve imovine na teret nasljednika. Legatari preuzimajui pojedine predmete (legate) ne odgovaraju za ostavinske dugove jer ostavitelja predstavlja samo nasljednik.

Hereditas i bonorum possessio Razlikuju se 4 faze u razvitku nasljednog prava: a) nasljedno pravo starog civilnog prava, b) nasljedni red po pretorskom ediktu, c) nasljeivanje po carskom, predjustinijanskom pravu i d) reforme Justinijanovog prava, sadrane u novelama.

Nasljeivanje po civilnom pravu je regulirano ve u Zakoniku XII ploa. Tu se ve govori o nasljeivanju po zakonu i testamentu. Nasljeivanje po zakonu (hereditas legitima) se temelji na pripadnosti obiteljskoj zajednici, a osnova nasljeivanja je agnatska veza koja se temelji na vlasti patria potestas i pripadanja porodinom kolektivu (domus). Nasljednici su u prvom redu sui heredes, tj. lanovi kune radne zajednice, a tek onda dolaze ostali najblii agnati, odnosno gentili. Krvno srodstvo samo po sebi nije osnova nasljeivanja. Ako postoje sui heredes ne moe se trea osoba imenovati nasljednikom.

Vane reforme dolaze sa pretorskim pravom iz doba republike do principata. Razlikuje se civilno nasljedno pravo (hereditas) i nasljeivanje po pretorskom pravu (bonorum possessio). Stvara se duplicitet nasljednog reda. Pretor uvodi reforme u stari civilni nasljedni red Zakonika XII ploa koje se temeljio na agnatskim vezama. Pretor poziva na nasljedstvo i prua zatitu osobama koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeivanja jer nisu agnatski nego samo krvni srodnici (kognati).

Najblii kognati dobivaju i prednost pred agnatima koji nisu ujedno bili i kognati. Uvodi jednostavnije oblike oporuke i daje pravo na nuni dio i najbliim krvnim srodnicima. Budui da pretor nije mogao mijenjati norme on je ovim novim nasljednicima davao posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i titio ih kao prave nasljednike. Pretorski nasljedni red (bonorum possessio) se mogao odnositi na zakonsko, oporuno ili nuno nasljedno pravo. Razlikuje se: bonorum possessio sine tabulis ili ab intestato ako ne postoji oporuka, bonorum possessio se daje osobama koje su po pretorskom redu pozvane na zakonsko nasljeivanje. Bonorum possessio secundum tabulas bonorum possessio se daje onome tko je imenovan nasljednikom u takvoj oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta mada ona ne bi bila valjana po civilnom pravu. Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nuno nasljedno pravo) daje se osobama kojima pretor na zahtjev na nuni dio nasljedstva temeljem njihove bliske krvne veze iako im civilno pravo moda takav zahtjev ne priznaje jer nisu vie bili u agnatskoj vezi.

Carsko zakonodavstvo prije Justinijana daje prednost naelima pretorskog nasljeivanja iako su oba nasljedna reda (civilna hereditas i pretorska bonorum possessio) stajala paralelno. U postklasino doba se stapaju kao to u isto vrijeme dolazi do unifikacije civilnog i honorarnog prava.

U Justinijanovom pravu, a naroito u novelama, oba su nasljedna sistema i formalno spojena u jedan nasljedni red u kojem prevladavaju naela i uinci to su ih klasini pravnici izgradili za pretorsku bonorum posesiju.

Intestatno nasljeivanje po civilnom pravu Po Zakoniku XII ploa do zakonskog nasljeivanja dolazi samo ako nema oporuke. Propis Zakonika XII ploa predvia tri razreda civilnih zakonskih nasljednika: Sui heredes pozvani su na nasljedstvo u prvom redu Proximus agnatus daljnji najblii agnati izvan kruga sui heredes bi se pozivali na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes. Ako nije bilo ni agnata, nasljedstvo su dobivali gentili, tj. pripadnici istog roda, ali se ne zna kako su gentili nasljeivali jer to gentilsko pravo brzo izlazi iz primjene.

Intestatno nasljeivanje po pretorskom pravu Pretor razvrstava pretorske nasljednike u etiri nasljedna reda tako da poziva i kognatske srodnike pored agnatskih, ili/i ispred njih. U prvom redu (unde liberi) se pozivaju ostaviteljeva djeca, pa tako i emancipirani sin moe primiti nasljedstvo, ali je morao prigodom diobe (ako je imao brae koji su ostali pod vlau oca) unijeti u ostavinu sve ono to je stekao poslije emancipacije (collatio bonorum). U drugom redu (unde legitimi) se pozivaju legitimi, tj. osobe koje su imale pravo nasljedstva po Zakoniku XII ploa (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Ali, budui da su sui heredes pozvani ve u prvom redu kao liberi, ovdje se radilo samo o agnatima koji nisu pripadali meu sui heredes (braa, sestre itd.) Trei red (unde cognati) obuhvaa sve krvne srodnike do iskljuivo estog stepena, a od sedmog stepena djecu bratueda. Blii kognati su iskljuivali udaljenije. Vie jednakih dijelilo nasljedstvo po glavama.

U etvrtom redu (unde vir et uxor) davala se bonorum possessio preivjelom branom drugu. Pretor je uveo i da ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatraile bonorum posesiju, pozivali su se pripadnici slijedeeg razreda (uvodi se successio ordinum i graduum). Posebna pravila vrijede za bonorum posesiju s obzirom na ostavinu osloboenika. Ovdje su prije branog druga iz etvrtog razreda dolazila jo dva razreda koja obuhvaaju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona.

Reforma carskog doba i Justinijanov sistem Senatus consultum Tertullianum iz Hadrijanova doba kojim se majka ako ima ius liberorum poziva na nasljedstvo svoje djece (zakonite i vanbrane) i to ispred agnata. Senatus consultum Orphitianum priznaje nasljedno pravo djece prema majci pred agnatima. Mnoge reforme je proveo Justinijan te konano je sistemski uredio ovo pitanje dvjema Novelama. Intestatno nasljeivanje se sada iskljuivo temelji na kognatskom srodstvu i postoje 4 razreda. Prvi razred ine descendenti (po mukoj i enskoj liniji) svih stepena. Descendenti istog stepena nasljeuju per capita, a descendenti razliitih stepena po lozama po naelu reprezentacije.

U drugom razredu se pozivaju ascendenti s oeve i majine strane (blii iskljuuju udaljenije), a uz njih punorodna braa i sestre te djeca ranije umrle brae i sestara. Ascendenti i braa dijele nasljedstvo na jednake dijelove (pro capite), a djeca umrle brae dobivaju dio loze svog oca po naelu reprezentacije. Ako nasljeuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in lineas, tj. poloa pripada ascendentima s oeve, a pola ascendentima s majine strane. Treem razredu pripadaju polurodna braa i sestre (consanguinei i uterini) koji nasljeuju per capita, a njihova djeca in stirpes. etvrti razred ine svi ostali poboni roaci. Blii iskljuuju udaljenije koji nasljeuju per capita, a njihova djeca in stirpes. U svim razredima postoji successio ordinum. Na snazi i dalje ostaje pretorsko pravilo da u pomanjkanju svih ostalih roaka nasljeuje preivjeli brani dug. Justinijan se posebno pobrinuo za siromanu udovicu. Udovica koja nije imala ni dos ni parapherna je dobivala uz druge nasljednike etvrtinu mueve imovine, a ako je nasljeivala sa svojom djecom, dobivala je odreeni dio na uivanje (ususfructus).

Oporuka je jednostrani formalistiki pravni posao za sluaj smrti koji sadrava oporuiteljevu razredbu posljednje volje kojom se postavlja nasljednik. Za oporuku je bitno da sadrava imenovanje nasljednika (heredis institutio), tj. univerzalnog sukcesora, jednog ili vie njih, na koje prelazi kao skupnost ostaviteljeva imovina, tj. njegova prava i obveze.

Najstariji testament pred komicijama Testamentum comitiis calatis je bila javna oporuka pred kurijatskom skuptinom koja se u tu svrhu sastajala dva puta godinje (24. oujka i svibnja), a predsjedao joj je pontifex maximus. Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika. Vojnici koji se nalaze pred neprijateljem u bojnom redu su mogli oporuivati neformalnom izjavom pred vojnikim drugovima (ali zapravo opet pred narodom u njegovoj ratnoj funkciji). Sigurno se moe rei samo da testamentum calatis comitiis nije jo bila oporuka s potpunom slobodom izbora kao u kasnijem pravu.

Mancipacioni testament prvog oblika (mancipatio familiae) Komicijalna oporuka se mogla praviti samo dva dana u godini. Praksa je meutim ve u doba Zakonika XII ploa nala zaobilazni nain kako da se postignu uinci testamenta pa je u tu svrhu upotrijebljena mancipacija, tj. gestum per aes et libram. Testator je pred libripensom i petoricom svjedoka prenio vlasnitvo ostavine (mancipatio familiae) na osobu svoga povjerenja koja se zvala familiae emptor, a on se fiducijarno obvezao da e nakon mancipantove smrti ostavinu prenijeti na osobe koje mu je mancipant oznaio. Familiae emptor prema tome nije bio nasljednik nego stjecatelj imovine meu ivima koji je po fiducijarnom odnosu vjere i potenja bio duan ispuniti oporuiteljevu volju i tu imovinu razdijeliti osobama koje je oznaio ostavitelj.

Testamentum per aes et libram novijeg oblika Mancipatio familiae se sve vie upotrebljavala, a komicijalni testament je sve vie nestajao, a mancipatio familiae se pretvorila u pravu, formalnu oporuku s imenovanjem nasljednika. i dalje je zadrana mancipacija na familiae emptor-a pred libripensom i petoricom svjedoka, ali familiae emptor i libripens gube sve vie na vanosti i pretvaraju se na kraju u istu formalnost i obine svjedoke koji sada zajedno sa petoricom ranijih ine sedmoricu oporunih svjedoka koliko je bilo potrebno. Sva vanost sada ide na nunkupaciju, tj. ostaviteljevu usmenu odredbu o tome kako se treba raspolagati ostavinom poslije smrti. Mancipacija je postala imaginarna, a nunkupacija sada sadrava imenovanje ostaviteljevih nasljednika s izravnim uinkom. Radi uvanja tajnosti imenovanja nasljednika, pokraj usmene se javlja i novi oblik gdje bi oporuitelj svoju odredbu posljednje volje napisao (tabulae testamenti). Na mancipaciju bi se nadovezivala usmena nunkupacija u kojoj bi oporuitelj izjavio da isprava koju dri u ruci sadrava njegovu posljednju volju, a sedam svjedoka bi stavilo svoje peate uz koje su se stavila imena oporuitelja i svjedoka. Oporuka postaje i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno unititi.

Oporuka po pretorskom pravu

Pismena mancipaciona oporuka poela je u doba republike sve vie istiskivati usmenu. Sam akt mancipacije je bio sve vie puka formalnost, a teite je bilo na pismenoj ispravi. Zato je pretor u ediktu odredio da e dati bonorum posesiju onome tko se iskae pismenom oporukom koja je osigurana sa zakonskim brojem od sedam peata svjedoka bez obzira na to da li je prije toga bila izvrena mancipacija i usmena nunkupacija. To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas. Pretorska pismena oporuka je postala samostalna i ravnopravna s oporukom per aes et libram, a oporuivanje je tako postalo jednostranim pravnim poslom.

Oporuka u doba dominata i Justinijana

U Justinijanovom pravu se razlikuju privatne i javne oporuke. Privatna oporuka moe biti usmena i pismena. Usmena poruka se izjavljuje ispred sedam svjedoka. Pismena oporuka moe biti holografska, tj. vlastoruno napisana i potpisana po samom testatoru ili alografska, tj. diktirana po testatoru i po njemu samo vlastoruno potpisana.

U oba sluaja su potrebni peati sedmorice svjedoka. Svjedocima oporuke nisu mogli biti robovi, peregrini, ene, nedorasli, ludi, rasipnici, slijepi, gluhi, intestabilies, infamni, osobe pod vlau oporuitelja, a niti oni koji su oporukom postavljeni za nasljednika ni osobe vezane s njima po oinskoj vlasti. Javne oporuke se sastavljaju u obliku sveanog oitovanja na zapisnik kod suda ili kurije ili predajom pismene oporuke na uvanje carskoj kancelariji. Pored ovih redovnih, postoje i razliite specijalne forme oporuka, nekad s vie ili manje formalnosti. Za oporuke slijepih i nepismenih se traio i osmi svjedok. Za oporuke na ladanju je bilo dovoljno pet svjedoka. U sluaju epidemije, svjedoci nisu morali biti istodobno prisutni. Vojnike oporuke su bile osloboene svih formalnosti koje su vrijedile za redovnu oporuku (oporuuju kako god hoe, kako god mogu). Samo je morala izvan sumnje biti ozbiljna volja oporuitelja.

Testamenti factio activa je sposobnost praviti oporuku. Tu sposobnost nemaju peregrini i Latini Iuniani. Testamenti factio nije pripadala ni rimskom graaninu ako je bio intestabilis ili ako je postojao neki od razloga ogranienja djelatne sposobnosti (nedorastao, duevno bolestan, rasipnik i gluhonijem). U Justinijanovom pravu k tome se jo dodaju i neki vjerski razlozi (heretici, apostate). Testamenti factio je morala postojati i u trenutku pravljenja oporuke, ali i sve dalje do smrti.

Testamenti factio passiva je sposobnost oporukom biti imenovan za nasljednika. Ona mora postojati na nasljednikovoj strani u trenutku pravljenja oporuke i u trenutku delacije pa do prihvata nasljedstva (akvizicije). Ni ona se nije podudarala s pravnom sposobnosti. Pripadala je prije svega rimskim graanima, a nisu je imali peregrini sve do constitutio Antoniniana. Pasivne testamentifakcije nisu u Rimu imali personae incertae, tj. osobe o ijem identitetu ostavitelj nije mogao imati odreenu predstavu (npr. tko prvi doe na moj pogreb).

 1. 2.

Kao personae incertae su smatrani: postumi kolektivi i zajednice Neke kategorije osoba su imale pasivnu testamentifakciju, ali nisu mogle stjecati takve oporune namjene zbog zabrane po nekim posebnim zakonima. Takvi incapaces su: neenje i oenjeni bez djece koji nisu udovoljili propisima Augustovih enidbenih zakona. Neoenjeni (caelebes) nisu mogli stjecati nita, a oenjeni bez djece (orbi) samo pola. Njihovi upranjeni dijelovi se zovu caduca (oasni). Oni su pripadali ili drugim sunasljednicima koji su imali djece ili fisku. Trei oblik nesposobnosti za oporuno stjecanje je indignitas (nedostojnost). Indignus ima pasivnu testamentifakciju i capacitas, ali ne moe prihvaenu namjenu zadrati ve mu se ona oduzima po fisku. Nedostojan je bio onaj npr. koji je ostavitelja ubio ili je sprijeio muenje robova koje je odreeno da se otkrije ubojica gospodara.

Imenovanje nasljednika je nuni, ali i dostatni sadraj svake oporuke. Valjanost i uinci svakih daljnjih razradbi zavisi o valjanosti heredis institucije. Imenovanje nasljednika se moralo nalaziti na poetku oporuke i moralo se odrediti u sveanoj propisanoj formi, imperativnim latinskim rijeima. Sve odredbe koje su se nalazile prije imenovanja nasljednika (imenovanje tutora, odreivanje legata su se smatrale nevaljanima). Ipak ta stroga naela postepeno poputaju. Oporuitelj je mogao imenovati i vie nasljednika. Kvotu koji neki sunasljednik ne bi stekao razmjerno je prirastala ostalim sunasljednicima. Ako bi oporuitelj kod odreivanja alikvotnih dijelova prekoraio itavu ostavinu, dijelovi su se razmjerno smanjivali. Ako bi svim sunasljednicima odredio dijelove, ali ti dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostali dijelovi nisu pripadali intestatnim nasljednicima nego su prirastali nasljednicima u razmjeru njihovih dijelova.

Rimsko pravo poznaje tri vrste oporunih supstitucija: vulgarnu supstituciju pupilarna supstitucija kvazipupilarna supstitucija

1.

2.
3.

Oporuka je bila od poetka nitava ako oporuitelj nije od poetka imao aktivne testamentifakcije ili ako nije odrana propisana forma ili ako su povrijeene bitne norme s obzirom na sadraj oporuke (npr. mimoien je sin kao nuni nasljednik). Valjana oporuka moe postati i naknadno nitava ako: oporuitelj naknadno izgubi aktivnu testamentifakciju, ako se naknadno rodi ili posvoji ili manus brakom nastane suus heres, makar i postumus koji u oporuci nije bio uzet u obzir. Civilno pravo je doputalo naknadno pobijanje oporuke razliitim civilnim, ali jo vie pretorskim sredstvima (dolus, meus, bludnja). Valjana oporuka nije imala praktikog uinka ako nijedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. Ako oporuka nema uinka, dolazi do intestatnog nasljeivanje. Rimska oporuka je i opoziva i to se moe uiniti svakodnevno do asa smrti. Kasnije oporuka uvijek i u cijelosti dokida raniju.

Oblik razradba posljednje volje koji uz oporuku postoji u carsko doba. Obino bi se uz oporuku sastavila posebna isprava u kojoj bi se navele takve odredbe koje nisu ulazile u oporuku, a u kojima bi se obino nareivali fideikomisi. Kodicil je zapravo bio obino pismo upueno nasljedniku s molbom da izvri neke namjene u korist treih. U poetku je ispunjenje takvih odredbu zavisilo samo od nasljednikova potenja, a pravna zatita je dana od doba Augusta. Zajedno sa fideikomisima, zatita je i kodicilima dana u vidu ekstraordinarne kognicije. Kasnije su priznati svi kodicili makar i nisu bili potvreni u oporuci pa ak iako nije postojala oporuka nego je kodicil bio upuen intestatnom nasljedniku. Tako se u klasinom pravu razlikuju codicili testamentarii od onih ab intestato (djelomino ograniavaju intestatno nasljeivanje). Moglo je postojati i vie kodicila paralelno, a raniji se ukidao samo ako je s kasnijim bio u protuslovlju.

Sadraj kodicila ne mora imenovati nasljednika i u tome je prva bitna razlika izmeu kodicila i oporuke. Kodicili su obino sadravali fideikomise, a kasnije su mogli sadravati i razliite druge odredbe (imenovanje tutora i manumisije, tj. sve osim imenovanja nasljednika i razbatinjenja). Za vanost kodicila se trai testamenti factio activa, ali se ne trai neka propisana forma u klasino doba te je to druga razlika prema oporuci. U postklasino doba se kodicili i oporuke znatno pribliavaju. Trea razlika prema oporuci je ta to su za kodicil potrebna 5 svjedoka i to kodicil koji je zbog pomanjkanja aktivne testamentifakcije nitav konvalidira njenim naknadnim stjecanjem. Oporuci se mogla dodavati tzv. kodicilarna klauzula kojom se oituje da oporuka treba vrijediti kao kodicil ako se ne bi mogla odrati na snazi kao oporuka (npr. zbog pomanjkanja forme).

Nuno nasljedno pravo se razvilo u Rimu tek onda kad je dolo do potpune slobode oporuivanja. Pojam nunog nasljednog prava se sastoji u tome da je oporuitelj duan nekim najbliim roacima osigurati odreeni zakonski nuni dio (legitima portio) nasljedstva. U protivnom, oporune odredbe gube utoliko uinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nunog dijela.

Civilno pravo je prvo izgradilo samo ustanovu formalnog nunog nasljednog prava. Ogranienje oporune slobode sastojalo se po ius civile samo u tome to su sui heredes i postumi morali biti u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti iznaslijeeni (exhereditatio). Oporuitelj ih nije mogao naprosto mimoii i preutjeti. Ako se oporuitelj nije drao tih propisa, oporuka je bila nitava u cijelosti ili djelomino. Ovo civilno nuno nasljeivanje se temeljilo na naelu agnacije, isto kao i civilnio zakonsko nasljeivanje. Pretorskim pravom je proireno civilno formalno nuno nasljedno pravo na sve liberi u smislu prvog razreda pretorskih intestatnih nasljednika. Obuhvaalo je i descendente koji nisu vie bili sui heredes (emancipirani sin i u adopciju predano dijete).

Pretor je proirio i formalnosti iznasljeivanja jer su sada svi muki liberi morali biti eksheredirani nominatim, a samo za enske osobe je bila dosta exhereditaio inter ceteros (skupno). Pretor nije proglasio oporuku nitavom, nego je mimoienim liberi davao bonorum posesiju conatra tabulas (dobivali su intestatni nasljedni dio po pretorskom pravu). Ostale odredbe ako nisu bile u opreci sa bonorum posesijom su ostale naelno na snazi.

Izgrauje se zato to formalno nuno nasljedno pravo nije nunim zakonskim nasljednicima sigurnost da e stvarno dobiti i neki dio nasljedstva jer je oporuitelj mogao svakoga od njih u oporuci razbatiniti i to bez navoenja ikakvog razloga, samo je to morao uiniti u propisanoj formi. Zato se izgrauje u praksi centumvirskog sudita materijalno nuno nasljedno pravo koje postavlja princip da je oporuitelj duan svoje najblie roake imenovati u oporuci nasljednicima na odreeni dio ukoliko nije imao opravdanih razloga za razbatinjenje.

Centumvirsko sudite je imalo nadlenost u nasljednim parnicama i usvojilo je shvaanje da je oporuka u kojoj je neki najblii roak bez opravdanog razloga mimoien ili iznaslijeen protivna prirodnom osjeaju dunosti i prema najbliim roacima (testamentum inofficiosum), a takvo stajalite su usvojili i pretori i carsko zakonodavstvo. Takvi roaci su mogli traiti ponitenje oporuke, a zato im je dana i posebna tuba querella inofficiosi testamenti. Nunim nasljednicima su se smatrali descendenti i ascendenti, braa i sestre te polubraa i polusestre po ocu (consanguinei). Pomou querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku nuni nasljednik koji je ujedno i najblii intestatni nasljednik ukoliko je bio bez razloga iskljuen.

Konano, pomou querellae inofficiosi testamenti je mogao pobijati oporuku samo onaj nuni nasljednik kojemu nije ostavljena etvrtina onoga to bi naslijedio zakonski. To je zakonski duni dio i morala mu je biti ostavljena bez tereta. Querella inofficiosi testamenti je ila protiv oporunih nasljednika, a dovodila je do ponitenja oporuke iure civili. Tuitelj sada moe traiti ne samo etvrtinu, nego i sve to bi mu pripadalo kao intestatnom nasljedniku. Oporuka je ostala na snazi u onom dijelu kojim se nije diralo u pravo nunog nasljednika. Tako je samo u sluaju djelominog ponitenja oporuke postojalo protivno principu paralelno zakonsko i oporuno nasljeivanje. Uvedena je i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis.

Justinijan provodi daljnje reforme nasljednog prava. Odreuje da se querrella inofficiosi testamenti moe upotrijebiti samo ako je nuni nasljednik bio potpuno iskljuen od nasljedstva. Ako mu je bilo neto ostavljeno, ali opet manje od nunog dijela mogao je traiti od oporunog nasljednika nadopunu do visine nunog dijela, a ne ponitenje oporuke (tuba actio ad supplendam legitimam). Justinijan je povisio nuni dio sa etvrtine na polovicu intestatnog dijela ako bi on bio manji od etvrtine cijele ostavine, a ako bi bio vei od etvrtine cijele ostavine onda iznosi treinu. Justinijan spaja naela formalnog i materijalnog nunog nasljednog prava (nuni nasljednici moraju biti u oporuci imenovani i mora im biti ostavljen odreeni dio nasljedstva).

Taj dio im moe biti ostavljen u bilo kojem obliku pa i nekim darovanjem meu ivima. Exhereditatio se moe uiniti u bilo kojem neformalnom obliku, ali sve descendenti moraju bili razbatinjeni nominatim. Exhereditao je mogao naslijediti samo na temelju taksativno odreenih razloga (ako je ostavitelju radio o glavi, ako ga nije otkupio iz zarobljenitva, ako je otpao od vjere). Razlog razbatinjenja je morao biti naveden u oporuci, a ako bi razbatinjeni poricao opravdanost razloga, morao ga je dokazati. U sluaju uspjeha mimoienog nunog nasljednika sa querella inofficiosi testamenti oporuna imenovanja nasljednika su se ponitavala, odnosno reducirala da bi nuni nasljednik odbio svoj itavi intestatni dio. Ostale odredbe oporuke su ostajale na snazi. Mnoga moderna prava slijede rimska shvaanja o nasljednom pravu.

Pripad (delatio) i prihvat nasljedstva (acquisitio) Da bi dolo do nasljeivanja potrebno je: 1. smrt de cuius-a, 2. sposobnost de cuius-a da ima nasljednika, 3. postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikom. Pored ovoga se jo trai i delatio i acquisitio. Delatio se pozivanje odreenog subjekta na nasljedstvo (pripad nasljedstva). Delacija do uinka asom ostaviteljeve smrti i zato pozvani nasljednik mora doivjeti tak as. Pozvani nasljednik mora i prihvatiti nasljedstvo (acquisitio).

1. 2. 3.

to se tie prihvata nasljedstva, razlikuje se: heredes neccessarii (osobe pod neposrednom vlau nakon smrti pater familiasas postaju sui iuris i stjeu nasljedstvo ipso iure ve asom ostaviteljeve smrti i nisu mogli odbiti nasljedstvo) i heredes voluntarii ili extranei (stjeu nasljedstvo tek ako oituju volju o prihvati aditio ili acquisitio hereditas). Klasino pravo poznaje tri civilna naina prihvata: cretio pro herede gestio aditio nuda voluntate Civilno pravo nije propisivalo rok potreban za prihvat nasljedstva, ali pretor je mogao na zahtjev npr. ostavinskih vjerovnika odrediti pozvanom nasljedniku spatium deliberandi (rok za razmiljanje). Ako po isteku roka ne bi odgovorio, smatralo se da ga odbija, ali kod Justinijana se smatralo da ga prihvaa. Odbijanje nasljedstva se moglo uiniti u bilo kojem obliku (izriitim ili mukim oitovanjem volje), a odbijanje se ne moe opozvati. Samo minores XXV annorum su mogli dobiti restituciju in integrum. Odbiti nasljedstvo moe samo onaj koji je ovlaten i na prihvat.

Leea ostavina (hereditas iacens) Ako nisu nasljeivali sui heres i robovi, moglo je izmeu delacije i akvizicije proi neko vrijeme. Kroz to vrijeme ostavina lei te se zove leea ostavina (hereditas iacens). Kroz to vrijeme, imovina se smatra kao bez gospodara, ali se radi zatite budueg nasljednika nalazila ipak u posebnom poloaju (ne primjenjuju se naela o okupaciji res nullius, ali je bila mogua usucapio pro herede). Ostavina se mogla u tom vremenu poveavati i smanjivati prirodnim i pravnim putem, ali je sve trebalo biti sauvano za budueg nasljednika. Potekoe su bile kod odreivanje pravnog subjekta takvih prava i obveza leee ostavine. Rimski pravnici su prema prilikama gledali na budueg nasljednika ili ostavitelja. Neki (Julijan) su smatrali da ostavina u neku ruku predstavlja ostavitelja, a ne nasljednika. U postklasino doba se javlja misao o ostavini kao o posebnom subjektu (kao vrsti pravne osobe), ali to ne stoji jer bi se protivilo pojmu univerzalne sukcesije (izmeu ostavitelja i nasljednika se umee novi subjekt).

Usucapio pro herede Uzukapija se mogla primijeniti i na nasljedstvo. Svaka osoba makar i nije pozvana na nasljedstvo je mogla uzeti u posjed predmete koji pripadaju leeoj ostavini, a posjedovanjem stvari kroz godinu dana posjednik je stjecao itavu ostavinu i poloaj nasljednika dosjelou (usucapio pro herede). Nije se traila ni iusta causa i bona fides. Bio je dovoljan posjed ostavine i od godine dana makar su se tu nalazila i zemljita jer je hereditas pripadala u ceterae res za koji je Zakonik XII ploa propisivao jednogodinji uzukapioni rok. Gaj ovu ustanovu tumai time to se htjelo da to prije netko postane nasljednik kako bi se mogla vriti obiteljska sacra i kako bi se mogli naplatiti ostavinski vjerovnici. Kasnije se to mijenja. Posjedovanjem ostavinskih predmeta uzukapijent nije vie dosjeo nasljedstvo i poloaj nasljednika nego samo one predmete koje je posjedovao. Od Hadrijana je pravi nasljednik mogao nasljednom tubom traiti i one ostavinske stvari glede kojih je trei zavrio ve uzukapiju. Marko Aurelije je svako nepoteno zaposjedanje tue ostavine proglasio zloinom pa se ta ustanova podvrgava pravilima redovne dosjelosti, a kod Justinijana vie ne postoje nikakve razlike prema redovnoj dosjelosti.

Transmisija i akrescencija Delacijom nastaje pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo (ako se ne radi o nasljednicima koji stjeu nasljedstvo samom delacijom). To pravo je strogo osobno i zato se ne moe ustupiti treemu, a po starom pravu se ne moe ni prenijeti na nasljednika pozvanog. Ako bi civilni zakonski nasljednik propustio do svoje smrti izvriti prihvat, nasljedstvo je postalo vakantno. Po pretorskom pravu se onda bonorum possessio davala udaljenijim nasljednicima. Ako oporuni nasljednik ne bi prihvati nasljedstvo do svoje smrti, a nije imao ni supstituta, njegov dio je prirastao ostalim oporunim nasljednicima, a ako je bio jedini oporuni nasljednik, pozivali su se zakonski nasljednici. Pravila se kasnije mijenjaju. Pretor dozvoljava da u sluaju ako je nasljednik umro, a bez svoje krivnje nije prihvatio nasljedstvo, njegovim nasljednicima sredstvom in integrum restitucije dopustiti prihvat.

Teodozije II je odredio da oporukom pozvani na nasljedstvo koji umre prije izjave o prihvatu, prenosi pravo stjecanja i prihvata na svoje descendente (transmissio Theodosiana). Justinijan je konano dozvolio openitu transmisiju svake delacije nasljedstva koje jo nije prihvaeno, ali samo ako je prvo pozvani umro u roku od jedne godine od delacije, odnosno unutar isproenog spatiuma deliberandi (transmissio Iustiniana). Nasljednici su mogli izvriti prihvat unutar preostalog roka. Ius accrescendi ako bi jedan od vie sunasljednika otpao zato to do smrti nije prihvatio nasljedstvo, a pri tom nije dolo do transmisije (jer npr. nije imao nasljednika) ili je otpao jer je odbio primiti nasljedstvo, dio otpalog sunasljednika je prirastao dijelovima ostalih sunasljednika.

Univerzalna sukcesija Stjecanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije, to znai da nasljednik produuje osobnost ostavitelja i stupa u njegov pravni poloaj u svim pravima i obvezama, osim nekih strogo osobnih prava i obveza koja smru utrnjuju. Ostavinska masa se spaja s nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum) i zbog toga utrnjuju uzajamna prava i obveze izmeu ostavitelja i nasljednika (npr. trabine, stvarna prava na tuoj stvari). Zbog takvog spajanja nasljednik odgovara neogranieno za ostaviteljeve dugove koji su sada njegovi dugovi (potencijalno tetno za nasljednika).

Separatio bonorum Spajanje je moglo biti tetno za ostaviteljeve vjerovnike jer su morali sada trpjeti da se i nasljednikovi vjerovnici namiruju s njima iz mase. Zato je pretor dao ostaviteljevim vjerovnicima tzv. beneficium separationis. Oni su u mogli u roku od 5 godina traiti razluenje ostavinske mase od nasljednikove imovine i iz tako razluene ostavinske imovine bi se namirili prvenstveno ostaviteljevi vjerovnici, a tek nakon toga ako bi to preostalo bi dolo do spajanja i namirivanja nasljednikovih vjerovnika.

Beneficium inventarii Spajanje imovine je moglo biti tetno za nasljednika prezaduene ostavine jer je on neogranieno odgovarao i svojom imovinom za ostaviteljeve dugove. Heredes voluntarii su mogli uvijek odbiti prezadueno nasljedstvo, ali je u Justinijanovom pravu u korist svih nasljednika uveden beneficium inventarii. Nasljednik je mogao ograniiti svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove samo do granica naslijeene ostavine ako bi u odreenom roku napravio popis ostavinskih stvari (inventarium). Takav popis je morao zapoeti u roku od 30 dana poto je saznao za delaciju, a dovriti ga je morao za 60 dana.

Odnosi meu sunasljednicima i dunost kolacije Ako je vie nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, nastajalo je meu njima po klasinom pravu suvlasnitvo na ostavinskim stvarima (communio pro indiviso) razmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Sa actio familiae eriscundae svaki je mogao traiti razvrgnue ove zajednice i izluenje svog dijela u samovlasnitvo. Trabine i obveze su se dijelile meu sunasljednike. Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti razvila se dunost kolacije (collatio bonorum), tj. dunost da se prije diobe unesu u nasljednu masu ono to je koji od njih primio od ostavitelja jo za ivota (darove, miraz). Kolacija slui ispravljanju nejednakosti. Pretor je najprije u ediktu obvezivao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeuju zajedno s ostalim sui heredes (braom). Bez kolacije bi emancipirani sin bio u boljem poloaju jer je on nakon emancipacije stjecao za sebe, a njegova braa su stjecala za svog oca, tj. za ostavinu. Pretor je uveo i dunost kolacije miraza to ga je primila kerka (collatio dotis).

Tube za zatitu nasljednikovih prava Budui da je nasljednik univerzalni sukcesor ostavitelja on je legitimiran i na podizanje svih pojedinanih tubi koje su pripadale ostavitelju za zatitu njegovih pojedinih prava. To su tzv. singularne ili specijalne nasljednikove tube (moe tuiti rei vindikacijom svakoga tko neovlateno dri ostaviteljevu stvar). Pored takvih singularnih tubi, nasljednik je imao i jednu posebnu tubu koja se temelji na njegovu svojstvu nasljednika, a to je hereditas petitio.

Tubu je mogao podii samo civilni nasljednik koji (analogno reivindikaciji) nije bio u posjedu ostavinskih stvari, a tuba je ila protiv treega koji dri ostavinu ili pojedine predmete ostavine koje ne eli vratiti ili ne eli ispuniti neku obvezu jer osporava tuitelju svojstvo nasljednika. U Justinijanovom pravu se u dva sluaja kao i kod reivindikacija tuba mogla podii i protiv fiktivnog posjednika. Tuitelj je morao dokazati samo svoje nasljedno pravo. Ako se tueni nije htio upustiti u parnicu, pretor bi davao tuitelju interdictum quam hereditatem kojim se tueniku nalae da ostavinu odmah izrui tuitelju. Bonorum possessor se nije mogao sluiti hereditas peticijom, a njemu je pretor davao interdictum quorum bonorum u svrhu stjecanja posjeda na stvarima koje pripadaju ostavini. Kad su se poele gubiti razlike civilnog i pretorskog nasljeivanja, bonorum possessor-u se davala hereditatis petitio kao actio utilis.

Legati (legatum) Zapisi se bitno razlikuju od imenovanja nasljednika. Zapisi su posljednjom voljom odreene namjene pojedinih imovinskih koristi (predmeta, stvari, trabina) u korist treih osoba, a na teret nasljednika. Zapisima dolazi do singularne sukcesije. Zapisovnik dobiva samo pojedina nasljednikova prava, ali na njega ne prelaze obveze. Zato zapisi dolaze do ispunjenja tek nakon podmirenja ostavinskih dugova. Najstariji oblik zapisa je bio legat, a u carsko doba se razvio slobodniji oblik zapisa fideicommissum.

Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se nareivao nasljedniku sveanim i odreenim zapovjednim rijeima. Legatum per vindicationem morao se odrediti obiajnom formom. Uinak mu je da vlasnitvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on moe nasljednika odmah tuiti stvarnopravnim tubama. Legatum per damnationem ovdje nastaje obvezni odnos (kvazikontrakt) izmeu nasljednika i legatara. Nasljednik je dunik, a legatar je vjerovnik. Legatar moe od nasljednika zahtijevati ispunjenje legata osobnom tubom actio ex testamento. Legatum sinendi modo ovdje isto nastaje samo obvezni odnos, s tim da je nasljednik duan trpjeti i dopustiti da si legatar uzme legirani objekt koji je mogao pripadati ostavitelju ili nasljedniku. Legatum per praeceptionem nareivao se u obliku praecipito.

S vremenom se legatum per praeceptionem pribliio legatu per vindicationem, a legatum sinendi modo legatu per damnationem tako da su samo legatum per vindicationem (sa stvarnopravnim) i legatum per damnationem (sa obveznopravnim) imali uinke. Poputa i strogi formalizam za pojedine vrste legata. Senatus consultum Neronianum je odredio da se legat koji nije odgovarao pretpostavkama za odreenu formu, ali je sadrajno odgovarao nekoj drugi vrsti legata, ima smatrati kao da je sainjen u toj drugoj formu. Justinijan je stvorio jedan tip legata koji je proizvodio realne i obligatorne uinke, a legatar je mogao izabrati prema tome akciju in rem ili in personam.

Stjecanje i ogranienje lagata Za stjecanje legata su odluna dva momenta: 1. dies cedens (pada naelno u as ostaviteljeve smrti, odnosno kasnije u doba otvaranja oporuke. Tim asom legatar stjee pravo na stjecanje legata, a to pravo prelazi i na njegove nasljednike) i 2. dies veniens (pada u as prihvata nasljedstva odnosno nastupa poetnog roka.

Zakonima se uvode ogranienja s obzirom na legate: Lex Furia testamentaria odreuje da nitko ne smije u ime legata primiti vie od 1000 asa (osim cognata do estog stepena) Lex Voconia odreuje da nijedan legatar ne smije primiti vie nego to bi dobio nasljednik. Ove mjere nisu uspjele ispuniti svrhu jer je oporuitelj mogao brojnim manjim legatima opet iscrpiti itavu ostavinu. Zato je donesena Lex Falcidia koja je odredila da nasljedniku u svakom sluaju mora ostati najmanje etvrtina ostavine (odnosno njegova dijela, ako je bilo vie nasljednika) koja se ne smije opteretiti zapisima (quarta falcidia). Ako bi legati premaili tri etvrtine ostavine, oni bi se razmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere.

Fideikomisi (fideicommissum) Fideikomis je neformalni zapis koji se pored legata razvio u carsko doba. On se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upuuje nasljedniku ili legataru (fiduciarus) da izvri neku imovinsku namjenu u korist treega (fideicommissarius). U poetku ta ustanova nije imala nikakvog pravnog uinka, a sluila je naroito ako je ostavitelj htio ostaviti neto osobama koje nisu bile sposobne za stjecanje nasljedstva ili legata (npr. peregrini). Samo ispunjenje takve usmene ili pismene molbe je zavisilo od nasljednikova potenja (fides). Prvu pravnu zatitu je fideikomis dobio tek za cara Augusta.

Fideikomisi su se upotrebljavali ee nego legati jer fideikomisi nisu bili vezani strogim formalnim propisima koji su vrijedili za legate. Oni se od legata razlikuju po klasinom pravu i po formi i po uinku i po ostalim pretpostavkama za njihovu valjanost. On je bio naloen neformalnim rijeima u obliku molbe, a mogao je biti naloen i u kodicilu (najee). Fideikomisom moe biti i optereen i svaki koji je u bilo kojem obliku primio togod iz ostavine, a ne samo oporuni nasljednik (legatar i sam fideikomisar). Dok u poetku nije postojalo nikakvih ogranienja za fideikomise, senatus consultum Pegasianum je uveo i za fideikomise quartam faldiciam. Justinijan je formalno ukinuo sve razlike izmeu legata i fideikomisa. Iz svakog zapisa protiv nasljednika nastaje obvezni zahtjev, ali ako je zapisom ostavljena stvar koja je u asu delacije bila u ostaviteljevom vlasnitvu nastaje za zapisovnika stvarnopravni zahtjev (in rem).

Univerzalni fideikomis Univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditas) je takav oblik fideikomisa gdje ostavitelj nalae nasljedniku da itavo nasljedstvo ili njegov dio izrui treoj osobi. Na taj nain se neizravnim putem fideikomisar postavlja za nasljednika koji moda zbog nekih pravnih zapreka ne moe biti imenovan nasljednikom. Po civilnom pravu je fiducijar iz poetka ostao nasljednik, ali je pojedine ostavinske predmete i prava ukoliko je to bilo mogue morao prenijeti na fideikomisara, tj. dolazilo je do singularne sukcesije na fideikomisara. Za ostavinske dugove je vjerovnicima odgovarao i dalje fiducijar kao civilni nasljednik. Zbog toga fiducijar nije imao interesa da prihvati takvo nasljedstvo pa se zato donosi niz mjera kojim se uloga nasljednika i odgovornost za ostavinske dugove sve vie prenose na fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum je fiducijaru priznato pravo da zadri istu etvrtinu ostavine (quarta pegasiana). Na taj nain univerzalni fideikomisar postaje i univerzalnim sukcesorom na koga zato prelaze i ostavinski dugovi.

Fideikomisarne supstitucije i obiteljski fideikomis Kod fideikomisa je bila doputena ne samo vulgarna supstitucija nego se mogao i imenovati daljnji fideikomisar prvom fideikomisaru koji je stekao fideikomis. U tom sluaju bi pripao fideikomis od fiducijara najprije prvom fideikomisaru koji ga je nakon odreenog vremena ili ispunjenja nekog uvjeta po pravilu nakon smrti trebao dati dalje drugom fideikomisaru, a on eventualno dalje treem itd. To se zove fideikomisarna supstitucija (supstitutio fideicommissaria). Pomou takve fideikomisarne supstitucije se mogao osnivati obiteljski fideikomis. Ostavitelj bi odredio da nasljednik mora za sluaj smrti ostavinu ili njen dio ostaviti odreenom lanu obitelji kao fideikomisaru, a on opet daljem lanu obitelji itd. Ni prvi nasljednik (fiducijar) ni kasniji stenici obiteljskog fideikomisa nisu smjeli ni raspolaganjima za ivota ni mortis causa otuiti takvu imovinu i time osujetiti pravo obiteljskih fideikomisara. Tako se uvala obiteljska imovina i spreavalo osiromaenje obitelji. Ustanova obiteljskih fideikomisa se mnogo upotrebljavala u feudalnom poretku.

Darovanje za sluaj smrti Darovanje za sluaj smrti je takvo darovanje gdje uinak darovanja moe nastupiti samo ako obdareni preivi darovatelja. Najei sluaj u praksi je bio da bi darovatelj inio takvo darovanje s obzirom na neku smrtnu opasnost (rat, prekomorsko putovanje) pa je elio da ne nastupi uinak darovanja ako bi on iz te opasnosti izaao iv. Za darovanje za sluaj smrti su postojala dva tehnika sredstva: ili je darovanje imalo odmah puni uinak pa je darovatelj odmah prenosio da obdarenoga vlasnitvo stvari ili neko drugo pravo, a ako bi otpala smrtna opasnost mogao je vlasnitvo traiti natrag (kod Justinijana condictio causa dana causa non secuta) obveznom tubom. Ili se smatralo da je darovanje uinjeno pod suspenzivnim uvjetom (ako obdareni preivi darovatelja).

U tom sluaju uinak darovanja nastupa tek nakon darovateljeve smrti. Vlasnitvo nije prelazilo odmah na daroprimca pa se zato povratak mogao traiti reivindikacijom. Budui da je darovanje za sluaj smrti postalo opozivom namjenom mortis causa, poela se izjednaavati sa legatom. Do potpunog izjednaavanja dolazi kod Justinijana. Ogranienja koja su vrijedila za legate su protegnuta i na donaciju mortis causa (quarta falcidia), a jo prije toga su na nju protegnuti razlozi incapacitas-a iz Augustovih enidbenih zakona. Donacija je kod Justinijana kao i legati slobodno opoziva (a ne samo ako darovatelj izbjegne smrtnoj opasnosti). Pored kondikcije se povratak stvari moe traiti i reivindikacijom. Za donaciju mortis causa se trai oblik kodicila koji se po Justinijanovom pravu mora napraviti pred pet svjedoka.