KARDINAL

Kardinal (lat. cardinalis stoerni) (skraeno od Kardinal Svete Rimske Crkve) u katolikoj je hijerarhiji, nakon pape najvia crkvena sluba. Imenuje ih papa uglavnom meu biskupima, a moe i meu sveenicima. Nose odijelo purpurne boje s karakteristinim eirom, imaju poseban grb i oslovljavaju se titulom uzoriti (eminencija). Kardinalska titula je ast koja je oznaena kao uzviena, ali onaj kojemu je dodijeljena nema nikakvu mo. Kardinali mogu biti i obini sveenici (danas vrlo rijetki sluajevi), a do 1917. g. ak i obini laici, poput kardinala Giacoma Antonellija (1806.-1876.) koji je bio dravni tajnik pape Pija IX. Kardinalska titula oznaava stanje pripadnosti rimskoj biskupiji. Svaki sveenik inkardiniran je, tj. upisan u jednoj biskupiji. Inkardinacija rije nepoznata u rjenicima pravni je akt kojim biskup prima jednog sveenika u lokalnu crkvu za koju je zaduen. Od trenutka svoje inkardinacije sveenik je podreen biskupu kojega mora sluati i od kojeg dobiva pastoralne dunosti. Uzvisivanje na kardinalsku ast podrazumijeva inkardinaciju u rimskoj biskupiji onoga koji je promaknut u kardinala. Kardinal je inkardiniran (odatle i njegov naziv) u rimskoj biskupiji. Purpurna boja njihove odjee simbolino predstavlja njihovu spremnost u vrstoj obrani vjere i Katolike crkve do prolijevanja vlastite krvi ako to bude potrebno. Kardinali su pripadnici rimskog klera kao poasni biskupi jedne od sedam biskupija u okolici Rima (Albano, Ostia, Palestrina, Porto i Santa Rufina, Frascati, Sabina i Poggio Mirteto, te Velletri) ili jedne crkve ili diaconije u Rimu. Slijedom toga zagrebaki nadbiskup kardinal Josip Bozani je poasni biskup crkve sv. Jeronima u Rimu, to je bio i njegov prethodnik zagrebaki nadbiskup kardinal Franjo Kuhari (1919.-2002.). Iako se na prvi pogled ini da kardinali osim titule nemaju puno veze s njihovom naslovnom crkvom, to nije tako, veza je mnogo dublja i vra nego to se misli. Bilo je sluajeva da su se pojedini kardinali doslovno upropastili da bi obnovili Rimsku crkvu koje su bili poasni biskupi.

Povijest nastanka Institut kardinala ima svoje korijene u ranoj crkvi, kad je papa pozvao na suradnju u upravljanju crkvom neke sveenike i akone iz svoje rimske dijeceze, dakle iz svih biskupija iz i oko Rima. Prvi zapis o tituli kardinal je iz vremena pape Aleksandra I. (105-115), kad je on izabran za papu od svog klera rimske dijeceze. Papa Nikola II. je 1059. u svojoj apostolskoj konstituciji In nomine Domini, odredio da pravo da biraju papu, jedino imaju kardinali Rimske biskupije. Papa Aleksandar III. je 1179. u svojoj apostolskoj konstitucijiLicet de vitanda discordia, proirio to pravo na sve kardinale. Nakon tog je papa Grgur X. u svojoj apostolskoj konstituciji iz 1274. - Ubi periculum, odredio da je za izbor pape potrebna dvotreinska veina prisutnih kardinala na sjednici (konklavi), i obavezu uvanja tajne o izborima kako na konklavi tako i izvan nje. Ove odredbe su preivjele do dananjeg dana. Tokom srednjeg vijeka pa sve do 19. vijeka veina kardinala dolazila je iz evropskih aristokratskih porodica, u veini sluajeva talijanskih, ponajvie rimskih. U srednjem vijeku sastanci Kardinalskog kolegija - konzistoriji, odravali su mnogo ee, i bili puno burniji, jer su tad kardinali bili puno samostalniji i traili od papa vee

ovlasti za sebe. Tek je papa Lav X. (1513.-1521.) uspio prekinuti kardinalsku anarhiju, izvevi pravi mali dravni udar kad je 1. jula 1517., ne savjetujui se ni sa kim, a ponajmanje sa Kardinalskim kolegijem, imenovao odjednom 31 kardinala koji su svi odreda odbili prihvatiti zakljuke XVI. i XVII.koncila. Na taj nain je radikalno i definitivno sasjeena opozicija.

Od 19. Vijeka do danas

Sastav i uloga kardinalskog kolegija, radikalno se izmjenio od kraja 19. vijeka, nakon propasti Papinske Drave i gubitka svjetovne uloge i pozicije crkve.[4] Od tad se Kardinalski kolegij vie bavi pastoralnim radom, a manje upravnim poslovima Za vrijeme pontifikata pape Pija IX. (1792. - 1878.) imenovani su prvi ameriki kardinali; Juan de la Cruz Ignacio Moreno y Maisonave, John McCloskey, Elzar-Alexandre Taschereau i jedan australski Francis Patrick Moran. Od tad je poela inernacionalizacija Kardinalskog kolegija, koji se sve vie popunjavao prelatima iz itavog svijeta. Iako je i danas veina lanova tog kolegija iz Italije - 47, na drugom su mjestu Sjedinjene Amerike Drave sa 17 kardinala, pa panjolska sa 10.

Kardinalski kolegij (Sacro collegio)

Nakon papine smrti kardinali biraju novog papu kao lanovi rimskog klera. Svi zajedno ine Kardinalski kolegij. To tijelo neprestano se poveavalo od svog osnivanja. U poetku ih je bilo svega petnaestak, da bi u vrijeme pontifikata pape Pija IV. (1559.-1565.) njihov broj narastao na 76 lanova. Papa Siksto V. (1585.-1590.) odluio je apostolskom konstitucijom Post quam verus ille od3. decembra 1586. ograniiti broj kardinala koji biraju papu na najvie 70. Taj broj je papa odredio prema broju od 70 staraca koje je Mojsije odredio kao voe izabranom narodu. Odredbe pape Siksta V. potvrene su kanonom 231. Kanonskog prava. Odredbe Sikstovog dokumenta ostat e nepromijenjene sve do pontifikata pape Ivana XXIII. (1958.-1963.) Uzimajui u obzir razvoj crkve na drugim kontinentima izvan Evrope, naroito u Latinskoj Americi, papa Ivan XXIII. prekrio je tada vaei zakon i poveao broj lanova na 90, iako de jure njihov broj ostao isti. Stanje je normativno sredio njegov nasljednik papa Pavao VI. (1963.-1978.) svojom konstitucijom Romano Pontifici eligendo od 1. oktobra 1975. kojom je podijelio kardinale na kardinale elektore i kardinale ne-elektore, odredivi da kardinali prestaju biti elektori (kardinali koji mogu birati i biti izabrani za papu) kad navre 80 godina ivota. Broj kardinala elektora ogranien je na 120 lanova, a broj ne-elektora zavisio je o dobi onih koji su preli kritinu granicu od 80 godina. Iako za Kardinalski kolegij ponekad kau da je senat katolike crkve, kardinali nemaju ni priblino ovlasti koje bi se mogle usporediti s onima senatora. Njihova uloga je najznaajnija za vrijemeSede vacante (upranjene stolice), dakle za interegnuma, izmeu smrti starog i izbora novog pape. Ali i tad je njihova vlast ograniena, jer im je zabranjeno uvoditi radikalne novosti: Sede vacante nihil innovetur. Kardinalski kolegij se okuplja za papina ivota vrlo rijetko, povodom neke njegove godinjice ili velikog praznika, ili kad se odravaju skupovi akademskog karaktera, kao to su konzistoriji na

kojima papa imenuje nove kardinale. Ali to ne znai da su kardinali izgubili svoj nekadanji utjecaj. On se i danas manifestira, ali na druge naine. Unutar Kardinalskog kolegija papa bira dravnog sekretara, prefekte rimskih kongregacija, predsjednike vijea i komisija, legate koje alje u inozemstvo da ga predstavljaju na nekom skupu, posebne izaslanike itd. Dunost je kardinala da sudjeluju u radu kongregacija, savjeta ili komisija kurije. Njihovo sudjelovanje u radu tih tijela je stvarno, a ne zahtijeva se jedino od lanova Kardinalskog kolegija koji trajno borave u Rimu (kardinali biskupi). Kardinalska ast je doivotna, mada je bilo i sluajeva da je nekima oduzimana. Tako je na primjer za pontifikata pape Pija XI.(1922.-1939.) kardinal Billot ponovno postao samo veleasni otac Billot iz Drube Isusove, on je bio primoran dati ostavku 1927. u Kardinalskom kolegiju zbog neslaganja s papinom osudom konzervativnog vjersko politikog udruenja - Francuska akcija (Action Franaise) koju je on podravao. Na elu Kardinalskog kolegija je dekan, a zamjenjuje ga vicedekan. Dekan i vicedekan nemaju nikakve ovlasti nad ostalim kardinalima, nego su prvi meu jednakima (primus inter pares). Kardinal dekan ima titulu biskupa Ostije, uz drugu dijecezu gdje je ve stekao neku titulu, aktualni dekan Kardinalskog kolegija je kardinal Angelo Sodano, bivi dravni sekretar Vatikana.

Kardinalski zbor
Nakon papine smrti kardinali biraju novog papu kao lanovi rimskog klera. Svi zajedno ine Kardinalski zbor. To tijelo neprestano se poveavalo od svog osnutka. U poetku ih je bilo svega petnaestak, da bi u vrijeme pontifikata pape Pija IV. (1559.-1565.) dosegnuo broj od 76 lanova. Papa Siksto V. (1585.-1590.) odluio je apostolskom konstitucijom Post quam verus ille od 3. prosinca 1586. g. ograniiti broj kardinala koji biraju papu na najvie 70. Taj broj je papa odredio prema broju od 70 staraca koje je Mojsije odredio kao voe izabranom narodu. Odredbe pape Siksta V. potvrene su kanonom 231. Kanonskog zakonika. Odredbe Sikstovog dokumenta ostat e nepromijenjene sve do pontifikata pape Ivana XXIII. (1958.-1963.) Uzimajui u obzir razvoj Crkve na drugim kontinentima izvan Europe, posebno u Latinskoj Americi, papa Ivan XXIII. prekrio je tada vaei zakon i poveao broj lanova de facto , ali i ne de jure, na 90. To je uinio njegov nasljednik papa Pavao VI. (1963.-1978.) konstitucijom Romano Pontifici eligendo od 1. listopada 1975. g. kojom je podijelio kardinale na kardinale elektore i ne elektore, odredivi da kardinali prestaju biti elektori (kardinali koji mogu birati i biti izabrani za papu) kad navre 80 godina ivota. Broj kardinala elektora ogranien je na 120 lanova, a broj ne elektora ovisio je o dobi onih koji su preli kritinu granicu od 80 godina. Iako za Kardinalski zbor ponekad kau da je senat Crkve, kardinali nemaju ni priblino ovlasti koje bi se mogle usporediti s onima senatora. Oni obnaaju, zajedniki, suverenu vlast samo u vrijeme Sede vacante, tj. samo onda kada je papinska stolica upranjena. Ta vlast je takoer ograniena jer im je zabranjeno uvoditi novosti: Sede vacante nihil innovetur. Njihova jedina povlastica je da glume papu. Kardinalski zbor se okuplja za papina ivota samo kad mu trebaju izraziti dobre elje, povodom neke njegove obljetnice ili velikog blagdana, ili kad se odravaju skupovi akademskog karaktera, kao to su konzistoriji na kojima papa imenuje nove kardinale. Nije uvijek bilo tako i povijest

je zabiljeila kardinalske skupove na kojima je bilo vrlo ivo kao na dananjim parlamentarnim sjednicama. U srednjem vijeku konzistoriji su se odravali mnogo ee na kojima su kardinali traili od papa vee ovlasti za sebe. Tek je papaLav X. (1513.1521.) izveo pravi dravni udar kada je 1. srpnja 1517. g., ne savjetujui se ni sa kim, a ponajmanje sa Kardinalskim zborom, imenovao odjednom trideset jednog kardinala koji su svi odreda odbijali prihvatiti zakljuke XVI. (Konstanza; 1414.-1418.) i XVII. (BeselFerrara-Firenza-Rim; 1431.-1447.) opeg koncila. Tako je radikalno i definitivno sasjeena opozicija. Papa Lav X. nije propustio podsjetiti i naglasiti da kardinali, premda biraju papu, njemu jedinom duguju svoj kardinalski poloaj. Kardinalski zbor nikada se nije oporavio od te otre lekcije. Ali to ne znai da su kardinali izgubili svoj nekadanji utjecaj. On se i danas oituje, ali na drugi nain. U jednom nagovoru od 28. lipnja 1967. g. papa Pavao VI. naglasio je vanost Kardinalskog zbora za ivot Crkve. Unutar Kardinalskog zbora papa bira dravnog tajnika, prefekte rimskih kongregacija, predsjednike vijea i povjerenstava, legate koje alje u inozemstvo da ga predstavljaju na nekom skupu, posebne izaslanike itd. Dunost je kardinala da sudjeluju u radu kongregacija, savjeta ili povjerenstava Kurije. Njihovo sudjelovanje u radu tih tijela je stvarno, a ne zahtijeva se jedino od lanova Kardinalskog zbora koji trajno borave u Rimu. Kardinalska ast je doivotna, mada je bilo i sluajeva da su neki bez nje ostajali. Tako je na primjer za pontifikata pape Pija XI. (1922.-1939.) kardinal Billot ponovno postao vl. otac Billot iz Drube Isusove. Kardinal Billot je bio primoran dati ostavku u Kardinalskom zboru zbog neslaganja s Papom o oportunosti osude Francuske akcije. Na elu je Kardinalskog zbora dekan, a zamjenjuje ga poddekan. Dekan ili poddekan nema nikakve vlasti upravljanja nad ostalim kardinalima, nego je kao prvi meu jednakima. Kardinal dekan ima kao naslov ostijsku biskupiju zajedno s drugom Crkvom koju je ve imao kao naslov.

Kardinalski redovi
Kardinali biskupi, ili kardinali episkopalnog reda, su najvii crkveni prelati Katolike crkve. Budui da su veina kardinala takoer i biskupi, titula kardinal biskup se odnosi samo na biskupe 7 rimskih biskupija i patrijarhe Istone katolike crkve, koji kao titulu nose naziv svog patrijarhijskog sjedita. Sedam biskupije rimske dijeceze su; 1. Biskupija Ostia (od 1150. najvanija biskupija, jer je biskup Ostije dekan Kardinalskog kolegija) 2. Biskupija Albano 3. Biskupija Frascati 4. Biskupija Palestrina 5. Biskupija Porto-Santa Rufina 6. Biskupija Sabina-Poggio Mirteto Kardinali prezbiteri su najbrojniji od tri reda kardinala katolike crkve, po rangu iznad kardinala akona, a ispod kardinala biskupa. Oni su uglavnom biskupi vanih biskupija iz cijeloga svijeta, meu njima ima nekih koji imaju funkcije u samoj vatikanskoj kuriji.

Svaki kardinal prezbiter ima svoju titularnu crkvu u Rimu, pored toga to su oni biskupi i nadbiskupi u dijecezama irom svijeta. Tako da danas postoji blizu 150 titularnih (poasnih) crkava, od 300 rimskih crkava. Od tog je 141 rezervirana za kardinale prezbitere. U skladu s tim hrvatski kardinal Josip Bozani je titularni biskup rimske crkve San Girolamo dei Croati (sv. Jeronima), kao to je bio i njegov prethodnik zagrebaki nadbiskup kardinal Franjo Kuhari (1919. 2002.). Slovenski kardinal Franc Rode je poasni biskup crkve San Francesco Saverio alla Garbatella, a bosanskohercegovaki Vinko Pulji - Santa Chiara a Vigna Clara. Ponekad kardinali osim titule, nemaju puno veze sa svojom crkvom, ali esto nije tako, bilo je sluajeva da su se pojedini kardinali financijski doslovno upropastili da bi obnovili ili uljepali rimsku crkvu u kojoj su bili poasni biskupi. Kardinal sa najduim staem ima titulu proto prezbiter, i neke protokolarne dunosti na sveanim sjednicama. Aktualni proto prezbiter je brazilski kardinal Eugnio de Arajo Sales. Kardinali akoni su najnii kardinalski red, oni uglavnom dolaze iz redova funkcionera vatikanske kurije ili sveenika imenovanih nakon osamdeset godina. I biskupi sa pastoralnim zadaama mogu biti kardinali akoni. Kardinali akoni izvorno potjeu od sedam papinih akona koji su nadzirali rad crkve u rimskoj dijecezi u ranom srednjem vijeku, kad je crkva vladala Rimom i bila odgovorna za sve. Kardinalima akonima se daje titula jednog od tih akonata. Papa Siksto V. je svojim dekretom iz 1587. ograniio broj kardinala akona na 14 u Kardinalskom kolegiju, nakon tog se njihov broj poveao, tako da je 2005, bilo je vie od 50 priznatih titularnih kardinala akona. Kardinale akone moe se prepoznati po tunici dalmatika i jednostavnoj bijeloj mitri (Mitra simplex). 63 rimske crkve rezervirane su kao titularne crkve za kardinale akone.

Posebni redovi kardinala

Kardinal kamerlengo (komornik) Kardinal kamerlengo, uz pomo svog pomonika (vice kamerlengo) i drugih prelata iz Apostolskog doma, ima funkciju koja je ograniena na razdoblje kad nema pape (sede vacante = upranjen tron). On vri reviziju financijskog stanja svih tijela uprave Svete Stolice i podnosi izvjetaj Kardinalskom kolegiju, na sjednici za izbor novog pape (konklava) kao blagajnik Kolegija kardinala.[5] Kardinali koji nisu biskupi Sve do 1917. bilo je mogue da ak i netko tko nije zareeni sveenik - propovjednik, ve redovnik iz niih redova postane kardinal, ali jedino - samo kardinal akon. Tako je naprimjer Reginald Pole u 16. vijeku, imenovan za kardinala, 18 godina prije nego to je zareen za sveenika. Od 1917. odreeno je da svi kardinali, pa i kardinali akoni, moraju biti zareeni sveenici. [6] A od1962. i pape Ivana XXIII. postavljena je norma da svi kardinali moraju biti biskupi. Kardinali laici

U pojedinim razdobljima bilo je kardinala koji su tek primili tonzuru i nie zavjete (Ordines minores), ali jo uvijek nisu primili sakrament Svetog reda i zaredili se kao akoni ili sveenici. Iako su dakle i oni bili klerici, pogreno su zvanikardinali laici, iako im je zbog toga bio dozvoljen brak. Pravnik Teodolfo Mertel (1806. - 1899.) bio je posljednji kardinal laik, koji nije bio zareen. Uz reviziju Kanonskog prava objavljenog 1917. od strane pape Benedikta XV., samo oni koji su ve sveenici ili biskupi mogli su biti imenovani kardinalima. [6] Od vremena pape Ivana XXIII. kandidat za kardinala morao je biti posveen za biskupa, osim u iznimnim sluajevima, kad se to nije trailo

Kardinali in pectore ili tajni kardinali Pored javno objavljenih, papa moe imenovati i tajne kardinale cardinales in pectore (latinski: na grudima misli se pri srcu). Tajni kardinal znan je samo papi, ak ni izabrani kardinal ne mora znati da je to postao, u svakom sluaju on ne moe funkcionirati kao kardinal, sve dok je njegov status tajan. Danas se imenuju tajni kardinali, zato da ih se zatiti od progona u njihovim sredinama. Ukoliko se uvjeti promjene, i stanje postane sigurno, papa to imenovanje objavljuje, on to moe uiniti u bilo kojem trenutku. Od 232 kardinala koji je proglasio papa Ivan Pavao II., etvoro je bilo tajnih.[8][9] Identitet trojice je naknadno objavljen, a to su bili: Ignatius Kung Pin-Mei, biskup angaja iz Kine - imenovan kardinalom 1979, javno proglaen 1991, umro 2000., Marijan Javorski, nadbiskup Lavova iz Ukrajine - imenovan kardinalom 1998, javno proglaen 2001. i Jnis Pujts, nadbiskup Rige iz Letonije - imenovan kardinalom 1998, javno proglaen 2001. Ime etvrtog kardinala kojeg je papa Ivan Pavao II. imenovao 2003. ostalo je tajna, jer je papa u meuvremenu umro.

Odjea i simboli
Regularna kardinalska odora sastoji se od crne (u toplijim, tropskim krajevima bijele) reverende sa purpurnim gumbima i obrubom, purpurnog pojasa i pileolusa. Korsko kardinalsko odijelo sastoji se od u potpunosti purpurne reverende preko koje ide iskljuivo bijela roketa na koju pak ide purpurna "mozzetta". Na glavi se preko purpurnog pileolusa nosi purpurna bireta. Katkada kardinali nose i ferraiolo, odnosno purpurni kardinalski plat. Prilikom imenovanja, kardinali uz biretu, kao znak posebne povezanosti s papom dobivaju od njega i zlatni prsten (za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. na vanjskoj strani prstena je bio prikaz raspetog Krista sa Bogorodicom i sv. Ivanom sa svake strane kria, dok je na unutarnjoj strani bio ugraviran njegov papinski grb). Kardinalski grb sastoji se od tita i purpurnog galero eira iz kojeg se na svaku stranu tita prua petnaest purpurnih kianki. Iza tita, ako je kardinal obini biskup nalazi se latinski kri, a ako je kardinal nadbiskup onda kri s dvostrukom poprenom gredom. Ispod tita nalazi se traka s geslom.