IDENTITET/SUBJEKT I

FEMINISTIKA POLITIKA
Zlatan Deli}

@ena kao subjekt feminizma isati o identitetu ili o subjektu u kontekstu suvremenih teorijskih stajalita, posebno mislim na poststrukturalistike i feministike, znai ujedno i propitivanje granica identiteta i subjekta, rainjavanja ideoloke koherentnosti tokom procesa sainjavanja istih, te promiljanja o novim, drugaijim konstrukcijama identiteta i subjekta. Identitet skupa sa subjektom je postao centralno pitanje i predmet razliitih teorijskih sukoba i sporenja, kao i kljuan problem, o kojem se pisalo mnogo, naroito u posljednjih trideset godina, i uvijek ih se ostavljalo otvorenim za nove interpretacije, budui da pria nikada nije bila zavrena. Zato je to tako? Kako navodi Stuart Hall u svom eseju Kome treba identitet?, pria o identitetu nije gotova i vjerojatno nikad nee ni biti jer i dalje postoji ogromna potreba da se o njemu razglaba, iako se dekonstrukcijom, poststrukturalizmom i postmodernizmom uope uinilo mnogo na rainjavanju koherentnih i ugnjetavalakih granica identiteta i sainjavanju njegovih daleko subverzivnijih pozicija. Ali to i jeste funkcija poststrukturalistikog razglabanja o identitetu, da pria nikada ne bude gotova, da uvijek ostane mjesta za nova promiljanja i razraunavanja, za nove interpretacije. Ovaj tekst je upravo jedan od one vrste postmodernistikih promiljanja koji priu o identitetu smjeta unutar dekonstrukcije i poststrukturalizma, propitujui na taj nain da li enski identitet ili subjektivitet treba biti glavna odrednica feministike politike i teorije, moe li feministika borba bez jasne artikulacije o enskom subjektu i enskom identitetu, te ako ne moe kakav bi onda taj enski identitet bio? Koherentan, samorazumljiv, determinirajui ili oslobaajui, moda subverzivan
54

Zeni~ke sveske

i konstruktivan u borbi za emancipaciju ena, to god ta emancipacija znaila. Cilj je dekonstrukciju kao poststrukturalistiku metodu odvojiti od interpretacija koje navode kako poststrukturalizam, dekonstrukcija i postmoderna nisu dovoljno konstruktivne za feministiku politiku, nisu dovoljno ozbiljne jer ako nemamo zajedniku ideju o enskom subjektu i identitetu, koga emo onda emancipirati. Nastojat e se prikazati kako feminizam nije izgubio na svojoj borbenosti iako je prigrlio poststrukturalistika i dekonstrukcijska teorijska stajalita kao polazita u izgradnji svoje politike, nego naprotiv, kako feminizam nije nikada imao vei subverzivni potencijal u razvijanju politike enskog identiteta i subjekta kao mjesta stalnog sporenja, te da nikad dovrena pria o enskom identitetu i subjektu za feministiku politiku oznaava konstruktivnije otpore u drutvu koje ba insistira na koherentnim identitetima i jasnim subjekatskim pozicijama. Dekonstrukcija, poststrukturalizam i postmodernizam kao politi~ke strategije Dekonstrukcija je poststrukturalistika kritika metoda koja za cilj ima potkopavanje i izvrtanje binarnih suprotnosti na osnovu kojih se sainjavanju ideoloki obrasci i znaenja prema kojima jedan pojam da bi bio djelotvoran mora iskljuiti drugi (Eagleton, 1987: 146-147) i tako se kroz oznaiteljske prakse stvaraju falogocentrine pozicije unutar drutvenog poretka. Dekonstrukcija, poststrukturalizam i postmodernizam predstavljaju politike strategije koje mogu pruiti adekvatan odgovor na pitanje o politikom i subverzivnom djelovanju jer dovode svaku vrstu jednoobraznog miljenja u pitanje, ali ne nude odgovore u vidu konanih zakljuaka nego otvaraju prostore za nova promiljanja. Ne posjedujui jasno i zasvagda definirane ili zaokruene stavove o subjektivitetima i identitarnim pozicijama, poststrukturalizam sa svojom metodom, dekonstrukcijom iri granice diskursa za konstruiranje onih subjektiviteta i identiteta, koji su oduvijek bili na marginama kada se govorilo ili pisalo o identitetima ili subjektima. Definiranje dekonstrukcije je nemogue jer se ona opire svakoj vrsti definiranja i olakog pozicioniranja, posve poststrukturalistiki, a ovim poglavljem se nee izlagati defnicije o dekonstrukciji ili poststrukturalizmu, nego prikazati dekonstrukciju kao vrstu kritike prakse koja moe biti iskoritena u politiki subverzivne svrhe kada govorimo o djelotvornosti feminizma i njegove politike/teorije. Ono to dekonstrukciju ini konstruktivnom jeste njezino
55

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

problematiziranje i naruavanje svakog vida esencijalizma, determiniranosti, podrazumijevanja, normalnosti, prirodnosti i svega onoga to se iskoritava u falogocentrine ideoloke svrhe. Kao kritika praksa dekonstrukcija je rasla i razvijala se u epohi postmoderne, a sama postmoderna se suprotstavila svemu onomo to je zapravo i dekonstrukciji zasmetalo. Kao to je dekonstrukciju oteano jasno definirati, takoer ni postmodernu ili postmodernizam ne moemo tako jednostavno definirati iako se o znaenjima postmodernizma raspravlja svugdje. O tom pitanju raspravljaju studenti knjievnosti, kulturni radnici, psiholozi, antropolozi, etnolozi, arhitekte (Deni-Grabi, 2005: 16), ali u okvirima tih rasprava i nedoumica jedno je sigurno, postmodernizam odbacujui svaku kanonizaciju i etabliranje nema centralne ideje, nema centralne definicije, nema okvira, nema kraja (Deni-Grabi, 2005: 16), odbacio je i svaku mogunost o tome da postoji jasno definirana i zasvagda strukturirana pria o subjektu ili identitetu. ta vie, postmodernisti/kinje nude sofisticiranu i uvjerljivu kritiku fundamentalizma i esencijalizma to ih povezuje sa dekonstrukcijom i poststrukturalistikim uvjerenjima o rainjavanju svih pojmova to smo ih usvojile/i kao datosti zbog toga to su svi postmoderni diskursi dekonstruktivistiki jer nas ele distancirati od vjerovanja o istini, znanju, moi, sebstvu i jeziku koja automatski prihvaamo kao legitimaciju suvremene zapadne kulture. (Flax, 1999: 40) Koherentno, stabilno sebstvo i subjekt kao jednom zasvagda pozicioniran je ono to je dovedeno u pitanje od strane dekonstrukcije, poststrukturalizma i postmodernizma. Vjerovanje u univerzalni razum koji smo naslijedili od prosvjetiteljske europske filozofije i vjerovanje u univerzalnost filozofske misli nije bilo mogue (Flax, 1999: 40) nakon to je dekonstrukcija dovela u pitanje univerzalnost svake vrste. Zbog toga vlada i jako veliki otpor prema dekonstrukciji, poststrukturalizmu i postmodernizmu unutar akademskih i univerzitetskih krugova, uvijek se ova teorijska stajalita nastoje devalvirati i svesti na puko teoretisanje, ta god to znailo, poriui tako subverzivno politiki potencijal poststrukturalizma i dekonstrukcije. ak su neki teoretiari poststrukturalizam, dekonstrukciju i postmoderni feminizam shvatili kao prijetnju spolnoj razlici, te doveli u pitanje politiku uinkovitost teorije i filozofske misli danas ukoliko ona bude bila
56

Zeni~ke sveske

poststrukturalistika.1 Razliita stajalita unutar feministike teorije su dovela do toga da se od postmodernizma i poststrukturalizma naprave urbani mitovi koji prijete politikoj borbenosti i konstruktivnosti samoga feminizma, jer ako feminizam bude tako ozbiljno prigrlio dekonstrukciju, onda e feministika politika biti nemogua. Ako feministkinje budu tako olako odustale od saznatljivog enskog identiteta i potinjenosti stvarnih ena, onda nee biti mogue izgraditi osobenu feministiku politiku. (Cornell, 2006: 301) Takoer vrlo esto se moe uti i to da je nemogue biti feministica i postmodernistica, jer jedno drugo iskljuuje. Postmodernizam je apolitian, jer neprestani postmodernistiki relativizam je neozbiljan i sa njime nije mogue izgraditi nikakav politiki stav niti emo moi da ga pravdamo. (Flax, 2006: 467-468) Dalje je esto miljenje da postmoderna dekonstrukcija subjektiviteta porie ili ponitava mogunost aktivnog djelovanja u svijetu i omalovaava feministiku snagu, kao i to da je postmoderni subjekt isto muki, falogocentrini izum nakon stoljea i stoljea postojanja jasne konstrukcije o mukom subjektivitetu. Ako budemo stalno dekonstruirali ta emo onda na kraju konstruirati su miljenja koja se vezuju za stavove protiv poststrukturalizma i dekonstrukcije. Svrha ovog poglavlja nije svakako odbrana dekonstrukcije, nego ukazivanje na to da dekonstrukcija, poststrukturalizam i postmodernizam jesu politike strategije koje mogu pruiti adekvatan odgovor na pitanje o politikom i subverzivnom djelovanju jer dovode svaku vrstu jednoobraznog miljenja u pitanje, ali ne nude odgovore u vidu konanih zakljuaka nego otvaraju prostore za nova promiljanja. Kako poststrukturalizam predstavlja generaciju dekonstruiarki i dekonstruiara koje/i se razraunavaju sa obrascima logocentrizma, onda vjerovanja u konane istine i vrste strukture nemaju vie smisla, jer poststrukturalizam je sve samo ne vrsta struktura, ali u tome i jeste njegova funkcija. Ne posjedujui jasno definirane stavove o subjekatskim pozicijama, poststrukturalizam sa svojom metodom, dekonstrukcijom, iri granice diskursa za konstruiranje novih subjektiviteta, onih koji su oduvijek bili na marginama kada se govorilo i pisalo o subjektima. Poststrukturalizam nije sistem, nije ni jedinstvena teorija, jer mu je kljuni termin razlika/differance. Znaenja i definiranja ovise o razlici. (Belsey, 2003: 57) Tek iz jedne pozicije dajemo znaenja o drugome, zato e poststrukturalizam

Ovdje se posebno misli na teorijska stajalita Slavoja ieka, ali i na protuargumente od strane Judith Butler. U tom smjeru pogledati poglavlje Raspravljanje s realnim u Butlerinoj knjizi Tijela koja neto znae (o diskurzivnim granicama spola) kao i zajednike rasprave Butlerove, ieka i Ernesta Laclaua u knjizi Kontingencija, hegemonija, univerzalnost. 57

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pokazati kako je zapravo svako ponovno sainjavanje jasnih i samorazumljivih predodbi o subjektima ve na samom poetku iskljuivalako jer je u odnosu na heteronormativnu matricu koja i uvjetuje nastanak samog subjekta i njegovih spolnih/rodnih pozicija. Znaenja odreenih pojmova koje smo usvojile/i i koje svaki puta potvrujemo kao ono to je oigledno, nisu zauvijek i unaprijed data i determinirana nego su rasprena kako navodi Derrida i zato su sposobna za nove interpretacije i nove vrste politikih strategija. Drugim rijeima, upravo ta rasprenost znaenja je uvijet nastanka manihejskih reprezentacija subjekta i njegova roda, jer su nastrani uvijek bili potrebni normalnima kada su trebali potvrivati svoju normalnost. Jedan pojam ne moe bez drugoga, u teoriji ali i u ivotu. Meutim, ta diseminacija kako je Derrida naziva uvjetuje i represiju subjekta, ali i osloboenje, odnosno promjenu, jer neto kao to je uspjena interpelacija ne postoji. Upravo taj konstitutivni neuspeh performativa, to propadanje izmeu diskurzivne zapovesti i njenog stvarnog uinka, omoguuje jeziko pojavljivanje i usmeravanje potonje neposlunosti. (Butler, 2001: 158) O kakvim je to promjenama na planu identiteta i subjekta rije ponudile su nove generacije postmodernih feministica, filozofkinja i teoretiarki, naroito onih koje djeluju na akademijama i univerzitetima. Filozofkinja koja je ponajvie pisala o enskom identitetu i enskom subjektu kao mjestu stalnog razdora, kao mjestu stalnog previranja i propitivanja, nikad gotovog posla unutar poststrukturalizma, postmodernog feminizma, feministike teorije i politike, je svakako Judith Butler. Jo od knjige Nevolje s rodom (feminizam i subverzija identiteta) Butlerova se bavila enom kao navodnim subjektom feminizma, te da li e feminizam izgubiti na svojoj politikoj djelatnosti ako zamisao o enskom identitetu ili subjektu odbaci i zamijeni ga dekonstrukcijskim rainjavanjem spola, roda, seksualnosti, i heteronormativne hegemonije/matrice koja uvjetuje nastanak i subjekta i identiteta. Feministi~ka teorija i politika bez svog subjekta i identiteta Subjekt i identitet su unutar suvremene teorijske misli kljuni za razvijanje emancipatornih politika, ali su takoer i mjesto stalnih sporenja i razilaenja u stavovima i unutar samog feminizma, feministike teorije/politike i studija roda. Promiljanje o novim kategorijama subjekta i identiteta su sastavni dio
58

Zeni~ke sveske

poststrukturalistike teorijske misli koja e uvijek otvarati nove prostore i diskurse za neke drugaije naine ivota, naroito za one koji su uvijek bili iskljueni iz pozicije subjekta/identiteta, ija se ljudskost dovodi u pitanje, ija je i ljudskost i ivot bila i jeste pod stalnim znakom pitanja. Meutim, ako se subjekt ili identitet izvue iz esencijalizma i ako ga se oslobodi njegove prirodnosti i datosti, to ne znai da je stavljena taka na njega, da ga nema, da nam vie ne treba i da moemo krenuti dalje. Dekonstrukcija identiteta nije dekonstrukcija politike; dekonstrukcija identiteta zapravo ustanovljuje uslove kojima je identitet artikulisan kao politiki. (Butler, 2010: 297) Rainjavanjem subjekta i identiteta, mi ga ne odbacujemo nego o njemu promiljamo na naine koji nisu iskljuivalaki i koji e ponuditi drugaiju reprezentaciju tog subjekta/identiteta koji bi se trebao kretati u smjeru emancipatorne politike feminizma. Dekonstrukcija subjekta i identiteta ne podrazumijeva odbacivanje tog pojma, nego njegovo promiljanje, decentriranje i konstruiranje na neiskljuivalake naine, iskoritavanje subjekta i identitet u subverzivne svrhe zarad realizacije emancipatornih feministikih politika. Dekonstrukcija enskog subjekta/identiteta e promijeniti pravila i politike pod kojima funkcioniraju sainjavanja subjekta/identiteta i sam subjekt ili identiteta oznaiti kao nikada gotov i zavren in, uvijek sposoban i otvoren za nova promiljanja. Jedinstveni i prije svega koherentni enski identitet i subjekt ili kategorija ene kao subjekta feminizma i feministike politike strategije treba prevazii jer ona e samo odvesti do daljnjih esencijalizacija i determiniranosti koje e se vratiti falogocentrinim praksama iskljuivanja prije nego subverzivnom i emancipatorskom poduhvatu feministike politike. Ako paljivo pogledamo, sama sintagma enski identitet moe biti sumnjiva jer implicira da postoji jedan, gotov, konstituiran i zaokruen enski identitet. (Avdagi, 2006: 16) To bi takoer znailo da postoji neka zajednika karakteristika svih ena i stoga one dijele taj enski identitet bez obzira na rasne, klasne, seksualne, religijske ili druge razliitosti, taj enski identitet enama doe kao neka zajednika matrica koja ih sve povezuje i uvjetuje. A ta bi bio taj enski identitet, koja je to zajednika odlika svim enama na ovom svijetu, da to nije moda spol ili rod, ili potlaenost ili ta ve i ta to na koncu svega znai biti ena? Bivanje enom tee je no to se prvobitno inilo, jer ene nisu samo drutvena kategorija nego i doivljeno sepstvo, kulturom uvjetovan i konstruiran subjektivan identitet. (Butler, 1999: 280) Razlikovanja unutar feministike politike su dovela do radikalnih razilaenja u samim stavovima i
59

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

nainima izgradnje emancipatorne politike koja bi trebala biti oslobaajua za sve ene na svijetu. Meutim, s druge strane sasvim je opravdano zapitati se da li feminizam pripada samo i prvenstveno enama, ta ako feminizam nema nune veze sa enama i ako je on vrsta subverzivnog otpora za sve one koje posjeduju sposobnost kritikog rezonovanja i propitivanja svega tako oiglednog i normalnog u drutvu, ta emo onda sa enskim subjektom i identitetom kao navodno glavnim odrednicama feministike politike? Sve ovo donosi politi~ki problem: ako enski subjekt ne moe biti normativni model feministi~ke emancipatorske politike, to onda moe? Ako ne uspijemo osnaiti subjekt u feminizmu, ne liavamo li feministi~ku teoriju ideje zastupanja, to izaziva sumnju u odrivost feminizma kao normativnog modela? Bez objedinjujueg koncepta ene ili minimalno, sli~nosti po rodnim uvjetima, ~ini se da feministi~ka politika gubi kategorijsku osnovu vlastitih zahtjeva. [to tvori subjekt za koji feminizam trai slobodu? Ako nema subjekta, ko e se emancipirati? (Butler, 1999: 282) Odgovore na ova bitna pitanja u pokuati ponuditi u nastavku ovog teksta, jer elim da pokaem kako zapravo sainjavanje enskog identiteta i subjekta ne smije biti unaprijed dato budui nas takav potez nee odvesti ka oslobaajuem, emancipatornom projektu feministike politike, nego obratno. Identitet je prije svega za poststrukturalizam i postmodernu oznaen kao proces jer ga stalno propitujemo i formiramo prema naelima razlike i nikada njegova konstitucija nije gotova jer je otvorena za stalne i neprestane promjene. Tako je i sa subjektom koji uvijek nastaje odbacivanjem ili odbijanjem, jer iskljuna matrica koja oblikuje subjekte zahteva proizvodnju odbaenih bia, onih koji jo nisu subjekti, ali su neophodni da bi se opisalo podruje subjekta. (Butler, 2001: 15) Drugim rijeima, jednom zadata kategorija enskog subjekta ve je na samom poetku iskljuivalaka budui da je iskljuenje sam uvijet nastanka subjekta, (Butler, 2007: 143) stoga takav potez ne moe biti dio feministike politike koja tei svom subverzivnom angamanu i osloboditeljskom karakteru. Dekonstrukcija identiteta i subjekta ne podrazumijeva odbacivanje tih pojmova, nego njihovo promiljanje i konstruiranje na neiskljuivalake naine, iskoritavanje tih pojmova u subverzivne svrhe zarad realizacije emancipatornih feministikih politika. Dekonstrukcija enskog subjekta ili identiteta e promijeniti
60

Zeni~ke sveske

pravila pod kojima funkcioniraju sainjavanja istih i oznaiti ih kao nikada gotov i zavren in, uvijek sposoban i otvoren za nova promiljanja, a to predstavlja neiskljuivalaku praksu unutar feministike teorije i politike, koja e nas kao takva odvesti do razvoja subverzivnog potencijala feminizma. Razlike unutar feminizma su dovele do razliitih shvaanja ene, enskog subjekta i identiteta, to je veoma bitno, jer su razlike oko shvaanja enskog identiteta ili subjekta unutar feministike teorije jaka politika strategija koja feminizam nee oznaiti kao teoriju koja posjeduje jasnu sliku o svom subjektu i identitetu. Mnoge feministkinje smatraju da ako ene ne vidimo kao koherentan identitet, ne moemo zasnovati mogunost feministi~kog politi~kog pokreta u kojem bi ene mogle da se ujedine kao ene da bi formulisale i ostvarile specifi~ne feministi~ke ciljeve. [...] Feministi~ka politika ne treba biti shvaena kao posebna forma politike ~iji je smisao ostvarivanje interesa ena kao ena, ve pre kao postizanje feministi~kih tenji i ciljeva unutar jedne ire artikulacije zahteva, jer kako postoji mnotvo feminizama, sve pokuaje nalaenja istinske forme feministi~ke politike treba napustiti. (Mouffe, 2006: 393) Jedinstveni i prije svega koherentni enski identitet, subjekt ili kategoriju ene kao subjekta feminizma i feministike politike strategije treba prevazii jer ona e samo odvesti do daljnjih esencijalizacija i determiniranosti koje e se vratiti falogocentrinim praksama iskljuivanja prije nego subverzivnom i emancipatorskom poduhvatu feministike politike. Subjekt ne moe biti nikada glavni ili najbolji kandidat za predstavljanje ili oslobaanje, jer je konstrukcija subjekta dosta problematina da bi bila oslobaajua, prije bi bilo obratno (Butler, 2010: 47). ak ni kada bismo govorile/i u mnoini, ni termin ene ne bi bio adekvatan za politiku borbu feminizma. Nije mogue zamisliti neku enu, enski subjekt, enski identitet kao politiki adekvatan jer e taj termin uvijek neto iskljuiti, on ne moe nikada biti univerzalan ili sveobuhvatan. Bilo bi pogreno unaprijed poi od toga da postoji kategorija ena koju bi naprosto trebalo popuniti raznim komponentama poput rase, klase, starosne dobi, etniciteta ili seksualnosti. (Butler, 2010: 72) Jer ako bismo sastavljale kategoriju ene ili enskog identiteta, ona bi se nametala kao ona koja enama odreuje neki zajedniki identitet ili subjekatsku poziciju na valjan nain, dok e neke druge vidove enskog identiteta iskljuiti npr. one identitete kod kojih rod ne slijedi nuno iz spola, kod kojih elja ne sledi ni iz pola ni iz roda (Butler, 2010: 75).
61

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Izrazito bitno za razvoj feministike teorije i politike jeste insistiranje na nekoherentnim identitetima i propitivanje granica identiteta i subjekatskih pozicija, ne samo enskih, nego i mukih, gay ili lezbijskih, transspolnih i transrodnih, interspolnih, rasnih i svih drugih, jer feminizam nije samo predodreen za promoviranje emancipatorne politike osloboenja enskog subjektiviteta nego je on vrsta drutveno kritikog otpora i namijenjen je svima. Meutim, to je Butlerovu odvelo do toga da se zapita da li politika teorija moe bez svog subjekta, da li se taj subjekt ne smije dovesti u pitanje, i ako ga se dovede u pitanje da li to samu politiku teoriju dovodi u opasnost koja je liava njezine konstruktivne i subverzivne djelatnosti. Drugim rijeima, ako izmijenimo pravila koja uvjetuju nastanak subjekta, hoe li oni odvesti do promjene i emancipatorske politike samoga feminizma. Kritika subjekta nije negacija ili opovrgavanje subjekta, ve jedan vid preispitivanja unapred datih ili utemeljujuih premisa na kojima je on konstruisan. (Butler, 2006: 25) ena se za feministiku teoriju i politiku mora razumjeti kao stalno mjesto razdora, ona mora znaiti da ta kategorija ne smije i ne moe biti zatvorena i da iz politikih znaajnih razloga ne bi ni smela to da bude. (Butler, 2001: 271-272) Ba je takav nain percipiranja ene, subjekta i identiteta uvjet njezine politike djelotvornosti jer kategorija ene mora biti mjesto neprestanog politikog nadmetanja. (Butler, 2001: 272) Jedan takav poststrukturalistiki pristup e prije svega oznaiti uopotrebu tog pojma ali na drugaiji nain, jer to to je jedan pojam sporan, ne znai da ga ne trebamo upotrebljavati, ali ni potreba da ga upotrebljavamo ne znai da ne treba neprestano preispitivati iskljuivanja pomou kojih funkcionie. (Butler, 2001: 272) Prije svega, neophodno je preispitati termine kao to su ena, enski subjekt ili identitet upravo zbog toga to su nam se nametnuli kao izrazito bitni za na svakodnevni ivot i upravo zato to su skovani po falogocentrinim iskljuivalakim obrascima i kao takvi nam dati i prije nego smo o njima bile/i svjesne/i. Tenja ka decentriranju subjekata i izvrtanju njegovih prvobitnih znaenja, okretanje moi protiv nje same je posao koji feminizam mora obaviti ukoliko eli da mu se emancipatorska politika zaista i ostvari. Kombinirajui razliita filozofska i teorijska stajalita Butlerova se suprotstavila zamisli koja tvrdi da je feministikoj politici potrebna jasna predstava o enskom identitetu ili subjektu, te da e feminizam, ukoliko uzme dekonstrukciju i poststrukturalizam za svoje saveznice, igubiti svoj adekvatan politiki znaaj. Ako jednom sainimo kategoriju enskog identiteta ili subjekta i nametnemo
62

Zeni~ke sveske

je kao odrednicu neke politike teorije to u isto vrijeme znai da smo pokrenuli iskljunu matricu svojstvenu svim kategorijama identiteta. (Butler, 2001: 319) Da bi identitet ili subjekt bio odgovarajui, moramo onda znati da postoji i onaj koji nije valjan ili nije dovoljno valjan da ravnopravno sudjeluje u konstituciji identiteta ili subjekta, ali je u isto vrijeme i potreban, jer se i njega se sainjava koliko i onog ija je politika djelovanja legitimna. Neki su identiteti prihvatljivi dok drugi nisu. Neki su subjekti odgovarajui a drugi se ak i ne zovu subjektima. Zato enski identitet ili enski subjekt ne mogu biti glavnim odrednicama za razvoj feministike politike, nego naprotiv, te kategorije moraju postati mjesto stalnih sporenja razilaenja u teorijskim stajalitima. Ovakav nain promiljanja o feministikoj politici je nastao koritenjem dekonstrukcije kao metode kritikog rezonovanja koja je otvorila prostore za mogua konstruktivna i subverzivna djelovanja. Smatram da e svaki pokuaj da se kategoriji ene prida univerzalni i specifi~ni sadraj, pod pretpostavkom da se jemstvo solidarnosti zahteva unapred, nuno proizvesti razdor, te da se identitet kao polazna ta~ka, nikada ne moe odrati kao ~vrsto uporite feministi~kog politi~kog pokreta. Kategorije identiteta nisu nikada puko deskriptivne, ve su uvek normativne i, kao takve, isklju~ujue. To ne zna~i da bi termin ene ne bi trebalo koristiti niti da bi trebalo ozvani~iti smrt te kategorije. Naprotiv, ako feminizam pretpostavlja da ene ozna~avaju neozna~ivo polje razlika, koje se ne moe totalizovati ili sumirati samo jednom deskriptivnom kategorijom identiteta, onda sam termin postaje prostor stalne otvorenosti i uvek novih mogunosti ozna~avanja. Ako dekonstruiemo subjekt feminizma, to, dakle, ne zna~i da cenzuriemo njegovu upotrebu, nego da ga otvaramo prema buduim viestrukim oznakama, emancipujemo ga od maj~inskih i rasno obojenih ontologija na koje je bio ograni~en, dajui mu prostor u kojem neanticipirana zna~enja mogu doi do re~i. (Butler, 2006: 32) Dekonstruirati neke pojmove i kategorije koje svakodnevno upotrebljavamo, pogotovu ako se radi o kategorijama koje bi trebale oznaavati neku politiku djelatnost, ne znai odbaciti te pojmove i zabraniti upotrebu tih rijei, nego naprotiv, iskoristiti te pojmove u svrhe za koje se ti pojmovi nisu nikada vezivali. Drugim rijeima, dekonstrukcija ne odbacuje nikakve pojmove, nego ih izmijeta iz njihovog prvobitnog i ideoloki nametnutnog konteksta i konstruira ih na subverzivne naine, daje im znaenja koja e imati daleko konstruktivniju politiku djelatnost. Pravila koja su uvjetovala nastanak odreenih pojmova, koja
63

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se vezuju za feminizam i studije roda su iskljuujua jer su nastala u odnosu na falogocentrinu matricu, pa samim tim moraju biti dovedena u pitanje, ne smiju se prihvatiti tako olako bez imalo kritikog rezonovanja. Tako je i sa kategorijom ene, enskog identiteta i enskog subjekta koji se napose mora shvatiti kao stalno mjesto razdora unutar feministike politike i kao prostor za promiljanje o novim, subverzivnijim subjekatskim i identitarnim pozicijama koje nee biti iskljuivalake nego one koje ire diskurse za drugaije vidove ivota. Rezime Ako se dekonstrukcija kao poststrukturalistika kritika praksa opire svakoj vrsti definiranja, onda ni zakljuivanja nisu mogua, barem ne ona vrsta zakljuivanja nakon ega je prii i interpretaciji doao kraj. Prii o identitetu i subjektu vjerojatno nikad i nee doi kraj, uvijek e se imati o emu razglabati i dobro je da je tako, to nam ostavlja dovoljno prostora za konstruiranja nekih novih identiteta i subjekatskih pozicija i njihovo decentriranje. Za feminizam je najvanije da koherentan identitet i unaprijed definiran subjekt odbaci i prihvati takve kategorije kao stalno mjesto razdora za razvoj emancipatorne politike. Razlike unutar feministike politike i teorije treba prihvatiti kao podsticaj i ogroman napredak za sam razvoj feminizma, a njegov subverzivan potencijal iskoristiti u svrhe koje e enu, enski identitet i enski subjekt shvatiti kao kategorije koje samo kao otvorene, nikada dovrene mogu funkcionirati u smjeru promoviranja ravnopravnosti. Zato kritika esencijalizma i svih njegovih razliitih formi humanizma, racionalizma, univerzalizma, ne samo to nije prepreka za formulisanje feministikog demokratskog projekta, ve je doista sam uslov njene mogunosti. (Mouffe, 2006: 404) Insistiranje na nekom zajednikom enskom subjektu i identitetu, univerzalnoj kategoriji ene kao subjektu feministike politike, je itekako iskljuivalako, a feminizam ne moe i ne smije svoju emancipatornu politiku graditi na matricama isljuivanja i ideolokog uvjetovanja. Stroge i unaprijed zadate kategorije feministike politike ne mogu pruiti adekvatnu strategiju za borbu protiv ugnjetavanja subordiniranih subjektiviteta. Dekonstruirati neke pojmove i kategorije koje svakodnevno upotrebljavamo, pogotovu ako se radi o kategorijama koje bi trebale oznaavati neku politiku djelatnost, ne znai odbaciti te pojmove ili zabraniti upotrebu tih rijei, nego naprotiv, iskoristiti te pojmove u svrhe za koje se nisu nikada vezivali. Dekonstrukcija rodnih identiteta, subjektiviteta i ostalih
64

Zeni~ke sveske

kategorija koje uvjetuju nae ivote je ozbiljna i jaka politika strategija koja moe odgovoriti na izazove koje je pred feminizam i feministiku teoriju postavilo specifino drutveno okruenje suvremenog svijeta u kojem svi trae neke nove mogunosti za realizaciju sopstvenih naina ivota i ivljivosti. Iako su identiteti stvar reprezentacije, iako je subjekat, spol, rod i seksualnost uinak diksurzivne konstrukcije, to ne znai da se ove kategorije odbacuju i tretiraju kao nepotrebne. Naprotiv, feminizam te iste pojmove sada iskoritava u subverzivne svrhe i na taj nain emancipatornu politiku konstituira kao neiskljuivalaku, kao onu koja e proiriti granice diskursa za neke nove identitete, subjekte, rodove i spolove. Pravila i politike koja su uvjetovale nastanak odreenih pojmova, su nastale u odnosu na falogocentrinu matricu, pa samim tim moraju biti dovedeni u pitanje, ne mogu se uzimati zdravo za gotovo. Tako je i sa kategorijom enskog subjekta koji se napose mora shvatiti kao stalno mjesto razdora unutar feministike teorije/ politike i kao prostor za promiljanje o novim, subverzivnijim subjekatskim ili identitarnim pozicijama koje nee biti iskljuivalake, nego one koje ire granice sopstvenog diskursa.

65