Kolorimetrija I Multimedija 2007

Veleuilite u Varadinu
Studij Multimedija, oblikovanje i primjena
Kolorimetrija i multimedija
dr.sc. Marin Milkovi, dipl.ing.
Cilj kolegija

razjasniti svrhu i ulogu boje kao univerzalnog jezika u multimedijskim sustavim upoznavanje sa terminologijom vezanom uz sintetiziranje i specificiranje boja stjecanje znanja iz podruja mjerenja, modeliranja i upravljanja informacijama o boji upoznavanje sa transformacij transformacijama ama informacija o boji izmeu razliitih medija i prostora boja
U svakodnevnom ivotu, naviknuli smo vjerovati da su boje objekata koji nas okruuju nepromjenjive i stalne. To je posljedica nae sklonosti pamenja boja, umjesto da zastanemo, poblie ih pogledamo i prouimo. Evans, 1943.
Teme kolegija

to je kolorimetrija?

definicija podruje djelovanja podijela

Pojam boje Zato i kako vidimo boju?

izvori svijetla i TBS promatrani obijekt i njihove povrinske karakteristike

(apsorpcija, refleksija i transmisija)
osijet vida i vizualni sustav ovijeka
Mijeanje boja

aditivno suptraktivno rastersko i optiko
Teme kolegija

Definiranje informacija o boji

verbalna spektralna tristimulusna
Definiranje karakteristika boja

fizikalne (dominantna valna duljina, istoa pobude, luminacija) psihofizikalne (ton, zasienje i svjetlina)
Odreivanje (mjerenje) boje

tehnike mjerenja denzitometrija vizualna i instrumentalna kolorimetrija spektrofotometrija podruje primjene mjerni ureaji i aplikacije
Teme kolegija

Modeliranje izgleda boje

Intuitivni modeli boja

Munsell, NSA HLS, HSB, HLS, CIE L*C*h L*C*h Pantone, Toyo, Trumach, HKS
Kolorimetrijski modeli boja

Tristimulusni prostor boja i CIE XYZ CIE dijagram kromatinosti CIE UCS CIE L*u*v* i CIE L*a*b*
Modeli boja ureaja

aditivni ( RGB, sRGB ... ) auptraktivni ( CMY i CMYK ) modeli boja za videovideo-signale (YUV, YcbCr, YPbPr, Kodak YCC)
Modeli za opis pojavnosti boja

Guth, Nayatani, Hunt, CIE CAM02
Zato
kolorimetrija?
reprodukcijskom procesu boje i kolornih slika, osiguranje ispravne pojave boje na reprodukciji ili usklaivanje jedne kolor reprodukcije sa drugom (postizanje korespodentnosti), kroz itavu nau povijest bio je zadatak iskusnih i dobro obuenih majstora-eksperata, iji je rad graniio s umjetnou. proces bio je subjektivan u veini sluajeva te temeljen na metodi pokuaja i pogreaka. Situacija se poela mijenjati tek krajem 19 stoljea. Usljed brzog napretka znanosti, dolazilo je do sve vee potrebe za komunikacijom, a time i za umaanjem informacija koje su se opisivale razliitim karakteristkama boje (u prvom redu tiskani medij, a zatim fotografija, film, video i raunarska grafika-internet) to je rezultiralo potrebom za razvojem eksplicitnijih i objektivnijih metoda opisa i kontrole (mjerenja) karakteristika koje definiraju boju. za egzaktnim opisivanjem i modeliranjem izgleda boje dovela je do razvoja znanstvene discipline koju nazivamo kolorimetrija.
Potreba Nevedeni
U
Definicija kolorimetrije
KOLORIMETRIJA je znanstvena disciplina koja se u prvom redu bavi mjerenjem i usporeivanjem boja postavljajui pri tom modele boja u kojima se one prezentiraju na nain kako ih ovjek vidi.
Cilj kolorimetrije
Ultimativni (konani) cilj kolorimetrije je izgradnja objektivnih modela opisa boje (matematikim putem), kako bi se opisao ljudski doivljaj boje izazvan fizikim stimulusom (odnosno matematiki opisala percepcija karakteristika svijetlosti koja je reflektirana, transmitirana ili emitirana od strane promatranoga objekata).
(usklaivanje fizikalno mjerljivih veliina stimulusa pa percepcijom doivljaja osjeajem)
Podijela kolorimetrije
Po podruju djelovanja:

bazina napredna
Po metodama analize

vizualna

vizualni kolorimetri ( Wright, 1928. ) atlasi boja
instrumentalna

kolorimetri spektrofotometri spektokolorimetr
Podijela kolorimetrije
Objanjenje podjele po podruju djelovanja:

bazina kolorimetrija
ili kolorimetrija u uem smislu je postupak koji se koristi kako bi se
predvidjelo da li se dva vizualna stimulusa (sa razliitim ukupnim intenzitetom i spektralnom raspodjelom) mogu uskladiti u percepciji boje u odreenim i definiranim uvjetima gledanja. Ovaj postupak predvianja temelji se na odreivanju tristimulusnih vrijednosti dvaju vizualnih stimulusa. Ukoliko su tristimulusne vrijednosti jednoga vizualnoga stimulusa indentine tristimulusnim vrijednostima drugog vizualnog stimulusa postii e se kod standardnog promatraa (u definiranim i ogranienim ujetima promatranja) usklaenost u percepciji boje navedenih stimulusa.

napredna kolorimetrija
ili kolorimetrija u svom irem smislu podrazumjeva metode procjenjivanja
pojavnosti boje kolornih stimulusa, prezentiranih promatrau u sloenim uvjetima promatranja kakva su prisutna u svakodnevnom ivotu. Navedeno se smatra konanim (ultimativnim) ciljem kolorimetrije, ali poradi enormne kompleksnosti, postignuti rezultati su jo uvjek vrlo daleko od ciljanih.
Wysetzki, 1973.
Definicija boje
Pojam boja u hrvatskom jeziku obuhvaa vie razliitih znaenja od kojih razlikujemo tri osnovna: Prvi je pojam materijalne naravi i vezan je za tvar kao nosioca obojenja, te ga obino nazivamo imenom pojedinih pigmenata (npr. kromova-zelena, cinkova-bijela ili kobalt-plava)
Drugi pojam odnosi se fizikalno mjerljiv stimulus (odreena dominantna valna duljina svjetlosti vidljivoga dijela spektra) koji uzrokuje percepciju boje.
Specificiranje boja iskljuivo kao isto fizikalni fenomen spada u domenu spektrofotometrije i spektroradiometrije, iji produkt je spektralna informacija. To je potpuni i jasni opis boje koja naputa povrinu, dobiven mjerenjem energije na svakoj valnoj duini, meutim, ona ne opisuje kako ljudsko oko doivljava tu informaciju, niti razjanjava odnose meu bojama
Pojam boje
Pojam boja u hrvatskom jeziku obuhvaa vie razliitih znaenja od kojih razlikujemo tri osnovna: Trei je pojam apstraktne naravi te izraava osjet u ovjeku izazvan percepcijom svjetlosti emitirane od nekog izvora ili reflektirane od povrine nekoga tijela, koji se javlja kad gledamo obojenu tvar (odreeni stimulusi se pod odreenim definiranim uvjetima gledanja percipiraju kao njihova boja). Taj percipirani osjet izraavamo rijeima koje opisuju boju, pa kaemo da je neto zeleno, crveno ili uto.
Na osnovi ovoga (treeg) poimanja dane su mnogobrojne definicije boje, od kojih su izdvojive sljedee:
Definicija boje
Boja je subjektivan psihofizikalni doivljaj izazvan elektromagnetskim zraenjem valne duljine u rasponu od 380 do 750 nm (psihiki doivljaj nastao fizikim stimulusom elektromagnetskim valom).
Boja je svojstvo sustava vizualne percepcije sainjeno od kombinacije kromatskog i akromatskog sadraja. Navedeno svojstvo moe se opisati kromatskim nazivom boja kao to je uta, naranasta, smea, crvena, purpurna, zelena, plava, ... ili akromatskim nazivom boja kao to je bijela, siva, crna, uz dodatak pridjeva kao to su svijetla, tamna, priguena, ... ili kombinacijom navedenih naziva i pridjeva.
(CIE definicija 845-02-18)
Zato i kako vidimo boju? Postojanje doivljaja boje uope uvijetovano je sa ? U poetku bjae tama, ... i ree bog neka bude SVIJETLO.
Knjiga postanka
Zato i kako vidimo boju? Postojanje doivljaja boje uope uvijetovano je sa ?

izvorom svjetla (vidljivog dijela spektra elektromagnetskog zraenja) koji je potreban za pobuivanje osjeta vida, objekt koji se promatra i njegove osobine koje moduliraju svjetlost (svojstva apsorpcije, refleksije, rasprivanja i transmisije svjetlosti), osjet vida i vizualni sustav ovjeka.
Zato i kako vidimo boju?
IZVORI SVIJETLA
Svjetlost je elektromagnetski val koji nastaje poremeajem elektromagnetskog polja. Kao i svaki drugi val i svjetlost se moe opisati veliinom prostiranja (amplitudom) i brzinom prostiranja (frekvencijom). Valna duljina (velina prostiranja) je udaljenost koju svijetlost prijee u smjeru irenja za jednu osnovnu periodu (izraunava se kao kvocijent brzine elektromagnetskog vala i njegove frekvencije). Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a moe se definirati kao energija zraenja nekog izvora ije se valne duine kreu u rasponu od 380 do 750 nm. Dominantnu valnu duljinu svjetlosti unutar navedenog raspona ovijek percipira kao njezinu boju.
IZVORI SVIJETLA
Vidljiva svijetlost je samo mali dio spektra elektromagnetskih valova, a moe se definirati kao energija zraenja nekog izvora ije se valne duine kreu u rasponu od 380 do 750 nm, odnosno izraeno frekvencijom od 790 do 385 THz.
IZVORI SVIJETLA
Dominantnu valnu duljinu svjetlosti u rasponu do 380 do 750 nm ovijek percipira kao njezinu boju. Elektromagnetsko zraenje ispod 380 nm nazivamo ultraljubiasto, a iznad 750 nm infracrveno. Pojam koji nazivamo bijela svjetlost nema svoju vlastitu valnu duinu ve nastaje mjeanjem valnih duina svih vidljivih frekvencija. Odnosno bijela svijetlost je kombinacija (zbroj) svih valnih duina koje su vidljive naem oku. Navedeno se moe prezentirati konkretnim eksperimentom koji je proveo Issac Newton 1671. godine, proputanjem bijele svjetlosti kroz optiku prizmu (pri emu se ona razlae na svoje komponente).
IZVORI SVIJETLA
Newton, 1671.
Moriotte, 1717.
Zato i kako vidimo boju? Nastajanje svijetla
IZVORI SVIJETLA
Svijetlo nastaje u izvorima svijetla koji se po opoj nomenklaturi dijele na:

- primarne i sekundarne - tokaste ili plone - hladni i temeljeni na zraenju crnoga tijela
Primarni izvori svjetla su oni koji direktno emitiraju odnosno isijavaju svjetlosnu energiju (sunce, arulja, UV lampa). Primarni ili izravni izvori svjetla emitiraju najee kontinuirani spektar koji ljudsko oko vidi kao bijelo svjetlo. Sekundarni ili neizravni izvori svjetla su oni koji emitiraju, reflektiraju ili transmitiraju ve primljenu energiju zraenja. Oni su u osnovi prenosioci energije zraenja (a to su gotovo sva tijela u prirodi).
IZVORI SVIJETLA
Svijetlo nastaje u izvorima svijetla koji se po opoj nomenklaturi dijele na: - primarne i sekundarne - tokaste ili plone - hladni i temeljeni na zraenju crnoga tijela
Tokasti (ili hipotetski) izvori isjavaju svijetlost u raznim smjerovima. To su u osnovi primarni izvori promatrani s determinirane udaljenosti. Meutim oni su u osnovi matematika apstrakcija jer promjenom udaljenosti (dovoljnim pribliavanjem) u stvari vidimo tijela pomou svjetlosti koja se emitira sa njihove povrine. U tom sluaju govorimo o plonim izvorima.

IZVORI SVIJETLA
Hladni (ili luminiscentni) izvori emitiraju svjetlost bez zagrijavanja. Tekuine ili kruta tijela mogu se ugrijati do visokih temperatura i pri tome emitirati svjetlost isijavanjem. Mnogi izvori koji emitiraju svjetlost isijanjem, emitiraju svjetlost iji je spektralni sastav (ili boja) u odreenoj vezi s onim crnog tijela pa govorimo o temperaturi boje svjetlosti (TBS). Temperatura boje svjetla (TBS) fizikalno se objanjava kao emisija odnosno spektralna gustoa zraenja crnog tijela. Svjetlina i boja idealnog crnog tijela ovisi o njegovoj temperaturi. Velika energija izvora daje bijelu - svjetliju boju, a mala energija izvora tamniju crnu, odnosno to je vea energija zagrijavanja vea je i temperatura boje svjetla, te se tako mijenja i njihova svjetlina. Za svaku temperaturu boje svijetla postoji dani izvora
IZVORI SVIJETLA
Prikaz spektralne emisije razliitih temperatura idealnoga crnog tijela u vidljivom dijelu spektra, normaliziane na nain da svi imaju istovjetnu vrijednost kod valne duine od 560 nm.
IZVORI SVIJETLA
CIE standardni izvori svijetla (1931):

A izvor - klasino umjetno svjetlo - arulja s volframovom niti (2856 K), B izvor - filtrirano sunevo svijetlo (4874 K), C izvor - sunevo dnevno svjetlo (6774 K), D izvor - izvedeni izvori svjetla (5500 K, 6500 K, 7500 K), E izvor - izoenergetsko svjetlo, hipotetski izvor koji na svim valnim duljinama zrai jednaku koliinu energije (5600 K), F izvor - flourescentni izvori od F1 do F12 ( F2 = 4260 K, F8 = 5000 K, F11 = 4000 K)
IZVORI SVIJETLA
IZVORI SVIJETLA
Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata

Svjetlost dolazi do naeg oka iz izravnih ili neizravnih izvora. Svjetlost koja dolazi do naega oka iz neizravnih izvora (objekata koji nas okruuju) posjeduje odreene karakteristike koje nam omoguuju da te objekte vidimo u boji. Drugim rijeima neizravni izvori svjetla moduliraju upadnu energiju zraenja primljenu od primarnih izvora na nain da je reflektiraju, apsorbiraju, raspruju ili transmitiraju. Tijela oko nas moemo vidjeti samo onda kada iz smjera njihove povrine u nae oko dopire odreeni svjetlosni tok. Odnosno tijela moemo vidjeti samo onda kada zrae svjetlosnu energiju (kada se ona reflektira ili transmitira od njih).

Obojena tijela moduliraju upadni tok svjetlosti u smislu promjene dominantne valne duine i intenziteta. Boja nekog objekta upravo najvie ovisi o stupnju apsorpcije, refleksije, rasprivanja i transmisije. Pri tome mora biti ispunjen zakon ouvanja energije koji kae da koliina apsorbirane, reflektirane, rasprene i proputene zraene svjetlosne energije mora biti jednaka upadnoj zraenoj svjetlosnoj energiji na svakoj valnoj duljini. Idealno prozirni ili transparentni objekti su oni koja transmitiraju svo upadno zraenje. Idealno crno tijelo/povrina je ono koje apsorbira sve upadno zraenje, dok je idealno bijelo tijelo/povrina ono koje reflektirala sve upadno zraenje. Neutralna (akromatska) ili siva tijela/povrine su ona koja reflektiraju ili transmitiraju upadno zraenje podjednako na svim valnim duljinama. To je cijeli raspon povrina/tijela od bijele preko sive do crne, koja ne izazivaju doivljaj boje u uem smislu, ve se doivljavaju kao bijela, siva ili crna. Meutim, takva idealna tijela (crno i bijelo) u prirodi ne postoje.


Kod obojenih (kromatskih) tijela apsorpcija, odnosno refleksija ovisi izmeu ostalog i o njihovoj boji. Obojena tijela/povrine reflektiraju ili transmitiraju selektivno pojedine komponente (valne duline) upadne bijele svjetlosti, koje ne apsorbiraju. Pri tome se selekcija upravo odnosi na boju koju vidimo. Obojena tijela imaju najvei stupanj refleksije pri onim valnim duinama koje odgovaraju boji tih tijela, odnosno uzorak je onoga obojenja ije su valne duljine u najveem iznosu reflektirane odnosno transmitirane.

Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata Apsorpcija, refleksija i transmisija u funkciji boje
Boja predmeta odreena je spektralnom refleksijom koja je definirana omjerom reflektiranog svjetla odreene valne duine i upadnog toka svjetla.
R=Ir /Io R refleksija (reflektancija) Ir intenzitet reflektiranog svijetla Io intenzitet upadnog toka svijetla
Kada refleksija postoji, tada je uzorak onoga obojenja ije valne duljine najvie reflektira, npr. u sluaju kada bijela svijetlost (sa svoje tri komponente: ljubiasto plavom, zelenom i crvenom) padne na crvenu povrinu, doi e do refleksije crvene komponente, dok e se druge dvije komponente apsorbirati na povrini tijela.
Ukoliko neko tijelo apsorbira sve upadno zraenje (idealno crno tijelo), tada od njegove povrine nema refleksije u smijeru naega oka, pa to tijelo ne vidimo.
A=Ia/Io A apsorpcija (apsorbancija) Ia intenzitet apsorbiranog svijetla Io intenzitet upadnog toka svijetla
Ako je tijelo prozirno, ono e prenositi (transmitirati) primljenu energiju zraenja. U tom sluaju prijenos je odreen spektralnom transmisijom. Spektralna transmisija definirana je omjerom transmitiranog svjetla odreene valne duljine i upadnog toka svjetla (T=It /Io).
T=It /Io T transparencija (transmitancija) It intenzitet transmitiranog svijetla Io intenzitet upadnog svijetla
MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA Pregled kroz povijesni razvoj
Helenski filozofi, sljedbenici Pitagore (582.-500. g.p.n.e) vjerovali su da je vid neka vrsta osjeta, slino kao i dodir. Da svjetlost putuje iz naega oka kako bi dodirnula objekte i omoguila nam da ih vidimo. Vjerovali su da je podrijetlo svjetlosti u naem oku nekakva unutarnja vatra - ista ona koja zagrijava nae tijelo. Platon (428.-348. g.p.n.e.) je smatra (ili vijerovao), stoga to objekte nije mogao vidjeti nou, da na vid uz unutarnju vatru omoguuje i dnevna svjetlost ili neki drugi izvor svjetlosti (vatra).
bio je vrlo blizu
MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA Pregled kroz povijesni razvoj

Veliki arapski fiziar Ibn Al-Haithen (935.-1039.), odbacio je ideje skolstikih uenjaka i postavio hipoteze da svijetlost koja oslikava objekte dolazi u nae oko od objekata samih. Tek su u 15 stoljeu Leonardo da Vinci (1452.1519.) i kasnije Kepler (1571.-1630.) dali prva ispravnija objanjenja vezana uz anatomiju oka, optiku i svijetlost, dovoljna da objasne ljudski vid terminima i nainima koje koristimo i danas (pecepcija boje, sustavi odnosa meu bojama, simultani kontrast, kolorni filteri kojima se je ustanovljavala smjesa boja i sl). U 18 stoljeu Isaac Newton je eksperimentalno razjasnio rastavljanje bijele svijetlosti na pojedine boje pomou prizme. Newton je svojim eksperimentima dokazao da je boja objekata u direktnoj vezi sa njihovom spektralnom refleksijom. Da svijetlost nije obojena i da se percepcija boja odvija u ljudskom vizualnom sustavu (ne samo u oku ve da je u to ukljuen i mozak).
MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA

Objanjenje osjeta odnosno doivljaja boja prema modernim spoznajama razjanjeno je zonskom teorijom vienja boja koja objedinjuje teoriju suprotnih procesa i trikromatsku teoriju.
Trikromatska teorija temelji se na radovima znanstevnika s kraja 19 stoljea (Maxwell, Yung i Helmholtz), koji su smatrali da je fundamentalna baza za sva razmatranja vidljivosti i doivljaja boja pretpostavka trikromatskog dizajna ljudskoga oka, odnosno injenica da ljudsko oko (njegova mrenica) posjeduje tri tipa nezavisnih senzora za boje (unjia) koji priblino korespondiraju crvenom, zelenom i ljubiasto-plavom dijelu spektra (to je naknadno dokazao MacNichol 1964. godine). Stoga svaku boju koju elimo generirati ili reproducirati moemo dobiti mijeanjem tri vrste pigmenata. Young je pretpostavljao da se prilikom gledanja nekoga objekta tri slike navedenoga objekta koje odgovaraju kromatskim primarnim podrujima valnih duina stvaraju na trima tipovima receptora S,M i L, te da se navedne slike u mozgu kombiniraju (zbrajaju) u obojeni doivljaj promatranoga objekta.
MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA

Objanjenje osjeta odnosno doivljaja boja prema modernim spoznajama razjanjeno je zonskom teorijom vienja boja koja objedinjuje teoriju suprotnih procesa i trikromatsku teoriju.
Hering-ova teorija ili teorija suprotnih procesa (Ewald Hering On the Theory of Light Senese, 1870) pretpostavlja da unjii koji se nalaze u mrenici ljudskoga oka nisu osjetljivi na tri kromatska podruja (crveno, zeleno i ljubiasto-plavo), ve da generiraju signal na osnovi principa suprotnih parova boja. Promatrajui boje, Hering je ustanovio da se odreeni tonovi nikada ne mogu percipirati zajedno. Odnosno mogue je percipirati ukasto-zelenu ili ljubiastoplavu boju ali ne i bijelo-crnu ili uto-plavu. Suprotni parovi boja su ljubiasto-uta, crveno-zelena i bijelo-crna. Razlog ovoj teoriji lei u injenici da pojedini defekti koji ukljuuju sljepost na pojedine boje, podrazumijevaju sljepost na parove suprotnih boja. Tako ovjek koji ne vidi ili vremenom izgubi osjeaj za crvenu boju ujedno izgubi i osjeaj za njenu suprotnu boju - zelenu. Isto vrijedi i za sljepilo na plavu boju pri emu se gubi i osjeaj za raspoznavanje ute boje.
POJAM TRIKROMATSKI I TRISTIMULUSNI

Trikromatsko i tristimulusno su dva povezana, ali vrlo esto i dva pomijeana pojma. Pojam trikromatsko (takoer poznat kao trikomponentna Young-Helmoltz -ova teorija vidljivosti boja) odnosi se na teoretski model, u dananje vrijeme putem zonske teorije vidljivosti na mnoge naine i verificiran, prema kojem ljudsko oko sadri tri vrste receptora (L, M i S unjia) koji omoguavaju ljudsku percepciju boja. Pojam tristimulusni odnosi se na eksperimente i mjerenja ljudskog sustava percepcije boja, koji ukljuuju tri kolorna stimulusa, putem kojih se prilikom eksperimenta koristimo da bismo ih uskladili to tonije s bojama testnog objekta. Drugim rijeima, pojam trikromatsko odnosi se na tri vrste kolor receptora koji ine osnovu ljudskog vida boja, dok se pojam tristimulusni odnosi na veliine u eksperimentu koji koristi tri stimulusa da bi se potvrdile i izmjerile trikromatske vrijednosti.
PRINCIP MIJEANJA BOJA
Aditivno Suptraktivno Rastersko Optiko Princip nastajanja tri-kromatske smjese
ADITIVNO MIJEANJE BOJA

Aditivni sustav mjeanja boja je temeljni sustav, a vaan je stoga to se temelji na fiziologiji ljudskog oka. To je mjeanje svjetlosnih podraaja, bez selektivne adsorpcije t.j. modulacije pojedinih komponenti prije ulaska u oko. Svjetlosni podraaji ulaze u oko istovremeno na isto mjesto mrenice, a do aditivnog mjeanja doe kada se aktiviraju unjii koji su vrlo blizu.
Aditivno mijeanje je kombiniranje primarnih podraaja boje koje istovremeno emitiraju primarni izvori svjetla.

Primarni podraaji, koje nazivamo i primarne boje aditivne sinteze, odgovaraju trima spektralnim podrujima, koje nazivamo: ljubiasto-plavo (435,8 nm), zeleno (646,1 nm) i crveno (700 nm). Mjeanjem (zbrajanjem) dvaju primara aditivne sinteze, nastaje jedna primarna boja suptraktivne sinteze.
Navedena novonastala primarna boja suptraktivne sinteze ujedno je i sekundarna boja aditivne sinteze.
Zbrajanjem dvaju primara koji odgovaraju kratkim (S) i srednjim (M) valnim duljinama, a koje nazivamo ljubiasto-plava i zelena boja u istim omjerima, sintetizira se doivljaj koji nazivamo zelenoplava (engl. cyan) boja.
Tako e mijeanjem (adiranjem) ljubiastoplave i zelene boje (podraaja) nastati boja suptraktivne sinteze koju nazivamo zelenoplava ili CYAN.

Primarne boje aditivne sinteze su: ljubiasto-plava (435,8 nm), zelena (646,1 nm) i crvena (700 nm). Mjeanjem (zbrajanjem) dvaju primarnih boja aditivne sinteze, nastaje jedna primarna boja suptraktivne sinteze.
Tako e mijeanjem (adiranjem) ljubiastoplave i crven boje (podraaja) nastati boja suptraktivne sinteze koju nazivamo purpurana ili MAGENTA.
Zbrajanjem primara koji odgovaraju kratkim (S) i veim (L) valnim duljinama, a koje nazivamo ljubiastoplava i crvena boja u istom omjeru, sintetizira se doivljaj koji nazivamo purpurna (engl. magenta) boja.

Primarne boje aditivne sinteze su: ljubiasto-plava (435,8 nm), zelena (646,1 nm) i crvena (700 nm). Mjeanjem (zbrajanjem) dvaju primarnih boja aditivne sinteze, nastaje jedna primarna boja suptraktivne sinteze. Tako e mijeanjem (adiranjem) crvene i zelene boje (podraaja) nastati boja suptraktivne sinteze koju nazivamo uta ili YELLOW.
Zbrajanjem primara koji odgovaraju veim (L) i srednjim (M) valnim duljinama, a koje nazivamo crvena i zelena boja, u istom omjeru, stvara se doivljaj koji se naziva uta (engl. yellow) boja.

Primarne boje aditivne sinteze su: ljubiasto-plava (435,8 nm), zelena (646,1 nm) i crvena (700 nm). Mjeanjem (zbrajanjem) svih triju primarnih boja aditivne sinteze, u istom omjeru nastaje (potpunom aditivnom sintezeom) nastaje doivljaj koji nazivamo bijela boja.
Tako e mijeanjem (adiranjem) ljubiastoplave, crvene i zelene boje (podraaja) nastati bijela.
U aditivnoj sintezi nema crne boje. Kao to sa optikom prizmom rastavljamo bijelu svijetlost, zbrajanjem svih triju boja aditivne sinteze koje u usnovi predstavljaju tri spektralana podruja ponovno dobivamo bijelu boju.

Svaka se nijansa odreene boje moe dobiti mjeanjem tri osnovne boje aditivne sinteze, ali se nijedna osnovna boja aditivne sinteze ne moe dobiti mijeanjem druge dvije osnovne boje (bilo koje vrste sinteze).
Definicija: Postupak kombiniranja primarnih aditivnih podraaja koje nazivamo ljubiasto-plava, zelena i crvena boja, a koje istovremeno emitiraju primarni izvori svjetla u razliitim omjerima i s razliitim intenzitetima, naziva se aditivna sinteza odnosno aditivno mijeanje boja.
SUPTRAKTIVNO MIJEANJE BOJA

Suptraktivna sinteza takoer polazi od bijelog svjetla. Meutim, u ovom se sluaju, bijelom svjetlu s pomou filtera oduzimaju pojedini dijelovi spektra. Pa tako kada netko kae da ima doivljaj cyan (zeleno-plave) boje, to je ustvari nadimak za postupak kojim su bijelom svjetlu oduzete vie valne duljine (subtraktor viih valnih duljina), tako da u ljudskom oku ne dolazi do podraaja L unjia, ve samo M i S unjia. Po istom se principu stvaraju doivljaji koje nazivamo zeleno-plava i uta boja. Ako se bijelom svjetlu oduzmu sva tri podruja, odnosno cjelokupna svjetlost, tada nisu podraeni ni S, niti M niti L unjii pa imamo doivljaj koji nazivamo crna boja.

- uzrokuje promjenu doivljaja boje prolaskom svjetla ili refleksijom svjetla sa obojene ili pigmentne povrine. Suptraktivna sinteza je mijeanje svjetlosnih podraaja pomou selektivne adsorpcije, pri emu postoji modulacija pojedinih komponenti boja izvan ljudskog oka. Pri tome se misli na mijeanje obojenih otopina ili pigmenata u nekom supstitutu, djelovanje obojenih filtera ili otisnutih obojenih povrina jedne preko druge, koje oduzimaju upadnoj svijetlosti odreene dijelove spektara.
Primarne boje suptraktivne sinteze su: zeleno-plava, purpurna i uta.
Ko to je navedeno suptraktivna sinteza takoer polazi od bijelog svjetla. Meutim u ovom se sluaju, kao to je navedeno bijelom svjetlu pomou svojstava filtera oduzimaju pojedini dijelovi spektra. Tako se pomou: UTOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti LJUBIASTO-PLAVA komponenta PURPURNOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti ZELENA komponenta ZELENO-PLAVOG filtera oduzima bijeloj svijetlosti u CRVENA komponenta Totalnom suptraktivnom sintezom odnosno upotrebom sva tri filtera nastaje CRNA BOJA odnosno nema boje.

Mjeanjem dviju boja suptraktivne sinteze dobiti emo onu boju aditivne sinteze koja je sudjelovala u izgradnji i jedne i druge. PURPURNA + UTA ----> CRVENA ZELENO-PLAVA + UTA ----> ZELENA PURPURNA + ZELENO-PLAVA ----> LJUBIASTO-PLAVA Osnova suptraktivne sinteze je modulacija svijetlosnih podraaja reflektiranih s pigmentirane povrine. Ta reflektirana svijetlost je obojena, odnosno neko tijelo/povrina je onoga obojenja ije valne duljine u najveem iznosu reflektira.
Definicija: Suptraktivna sinteza je postupak moduliranja vidljive svjetlosti koji se zasniva na oduzimanju pojedinih podruja valnih duljina koja odgovaraju niim (S), srednjim (M) i viim (L) valnim duljinama, u razliitim omjerima i intenzitetima, kako one ne bi mogle doi u ljudsko oko i izazvati osjeaj doivljaja pojedine boje.
KOMPLEMENTARNE BOJE
Mjeanjem dvaju osnovnih boja aditivne sinteze nastaje jedna od boja suptraktivne sinteze. Tada je ta novonastala boja suptraktivne sinteze komplementarna s treom bojom aditivne sinteze koja nije sudjelovala u mijeanju. Komplementarne boje su: LJUBIASTO-PLAVA i UTA ZELENA i PURPURNA CRVENA i ZELENO-PLAVA
KOMPLEMENTARNE BOJE
Karakteristike komplementarnih boja su da svojim mjeanjem daju crnu boju, to bi znailo da na pigmentiranoj povrini boje suptraktivne sinteze apsorbiraju svoje komplementarne boje aditivne sinteze. Tako cijan boja apsorbira crvenu, zelena boja apsorbira purpurnu, a uta ljubiasto-plavu boju. Vrijedi i obrnuto.
OPTIKO MIJEANJE BOJA
Optiko mijeanje boja temelji se na ogranienjima ljudskog vizualnog sustava (tromosti oka i nemoi razdvajanja). Optiko mijeanje je stapanje pojedinih osjeta boje do kojeg dolazi zbog fiziolokih ili psiholokih sposobnosti za osjet ili doivljavanje boja.
RASTERSKO MIJEANJE BOJA

U pojedinim sluajevima krivo se interpretira zamjenjuje sa suptraktivnom sintezom. Rastersko mijeanje boja ne odgovara niti jednom od prethodno opisanih modela (aditivni i suptraktivni). Aditivni model ne odgovara jer se ne radi o direktnom mijeanju podraaja boja. Isto tako ne odgovara niti suptraktivni model jer on teoretski vrijedi samo za optiki homogene medije, kao to su optiki filteri ili kolor materijali. Razliita odstupanja navedenih modela od rasterskog modela mijeanja boja javljaju se zbog povrinske refleksije, totalne refleksije sa sloja tiskarske boje, utjecaja debljine sloja tiskarske boje, pojave rasterskog polja do kojeg dolazi zbog rasprivanja svjetla u papiru, utjecaja podloge i slino. U rasterskom mijeanju boja obojenost moduliramo kombiniranjem i prekrivanjem rasterskih tokica, zasienjem rasterskih tokica ili brojem tokica (uporabom frekventne ili amplitudne modulacije), dok svjetlinu korigiramo dodavanjem onih tokica koje su komplementarne osnovnoj obojenosti.

Zbog moduliranja i prekrivanja tokica, gdje se radi uglavnom o suptraktivnom mijeanju u trikromatskom rasterskom polju nailazimo na elemente koji uzrokuju uti, purpurni, zeleno-plavi, ljubiasto-plavi, zeleni, crveni i skoro crni osjeaj boje. Osim njih nailazimo i na neotisnute povrine odnosno elemente bijelog ili toniranog papira, stoga apsorpcija komplementarnih boja kao to je vidljivo iz slike nije realna, ipak svi ti osjeaji se mijeaju i dolazi do jedinstvenog osjeaja boje.
Fw Fc Fcm Fyc Fym Fcmyk Fy Fm
Ukupan doivljaj boje (F) u rasterskom nainu mijeanja boja je zbroj u modelu 8 osnovnih i 16 izvedenih doivljaja boja, otisnutih rasterskih elemenata na nekoj povrini, koji mogu, ali ne moraju dospjeti u nae oko.
F = Fy + Fm + Fc + Fym + Fmc + Fyc + Fw + Fcm
Naime, rastrirane (tokice) boje otisnute jedna pored druge mogu stvoriti u naem oku iluziju mnogih drugih boja. Stoga, zbog kombinacije svih naina mijeanja govorimo o rasterskom mijeanju boja.
Rastersko mijeanje boja najjednostavnije moemo definirati kao stapanje osjeaja boja koji su prouzroeni suptraktivnim mijeanjem primarnih podraaja, a modulirani su vrlo malim elementima (rasterske tokice), tako da ih oko ne moe razdvajati.
OPISIVANJE IZGLEDA BOJE VIZUALNIM KOLORIMETROM

Vizualna kolorimetrija je najstarija, najdirektnija i najtonija metoda objektivnog procjenjivanja i kvalificiranja boja. Temelji se na tristimulusnom vizualnom eksperimentu usklaivanja percepcije i doivljaja boja. Ujedno je i najkompliciranija s obzirom na broj ponavljana s ciljem postizanja tonih podataka. Jedan od prvih kolorimetara, konstuirao je za potrebe primjene u kemijskoj analizi spojeva Jules Duboscq (1817). Prvi laboratorijski vizualni kolorimetar namjenjen iskljuivo za potrebe mjerenja i odreivanja boja, koji je radio na osnovi principa Grassmanovih (Hermann Gunther Grassmann) zakona iz 1853. godine, konstruirao je W. D. Wright 1928. godine na Londonskom kraljevskom koledu. Negdje u isto vrijeme (oko 1931. godine) John Guild iz Nacionalnoga laboratorija za fiziku iz Londona konstruirao je prvi komercijalni vizualni kolorimetar.
OPISIVANJE IZGLEDA BOJE VIZUALNIM KOLORIMETROM
Vizualni kolorimetar je instrument za mjerenje boje na nain slian ljudskom doivljaju koji principe svoga rada temelji na vizulanom tristimulusnom eksperimentu usklaivanja boja. U vizualnom tristimulusnom eksperimentu promatra gleda vidno polje kroz otvor u zastoru, ime se osigurava da vidi samo ispitivanu plohu, bez utjecaja okoline na subjektivni osjet boje.
VIZUALNA KOLORIMETRIJA
Svjetlo koje pada na gornju polovinu bijelog zaslona dolazi iz bijelog izvora svjetla, dok je donji dio zaslona osvijetljen pomou bijelog svjetla koje dolazi iz tri razliita izvora (tri stimulusa ili podraaj) koji emitiraju primare aditivne sinteze (crveni, zeleni i ljubiasto-plavi). Oba dijela zaslona promatraju se istovremeno. Podeavanjem koliine pojedinih komponenti na donjoj polovini zaslona mogue je dobiti boju jednaku onoj na gornjoj polovini zaslona, odnosno boji uzorka.
VIZUALNA KOLORIMETRIJA
Sam mjereni ureaj sadri u sebi sustav usporeivanja i usklaivanja boja po jednakosti, pa ako su postignuti uvjeti za jednakost boja pomou dva para boja vrijedi jednakost zbroja. Ukoliko se jednakost ne moe postii nikakvom kombinacijom zbrajanja tri primara odnosno aditivnom sintezom (sluaj kada su ispitivane boje vie zasiene od boja koje se mogu dobiti u kolorimetru), tada se boja koja se usporeuje osvjetljava komplementarnim svjetlom, pri emu postaje manje zasiena te se moe usporeivati s primarima. Meutim primjena komplementarnih boja i njihovih filtera (kolorimetar sa 6 filtera) proizilazi iz suptraktivne sinteze, odnosno predstavlja raunanje sa negativnim tristimulusnim vrijednostima. Upotrebom vizualnih kolorimetara mogu se dobiti apsolutni rezultati, ali oni vrijede samo za jednog promatraa, odnosno za njegov osjet vida i percepciju boja. Ponovljive tristimulusne vrijednosti mogu se izmjeriti samo pomou fotoelektrinih kolorimetara kojima je princip rada identian. Pri tome se koriste iskljuivo standardizirani izvori svjetala i filtera, dok je ljudsko oko zamjenjeno optoelektronikim senzorom sa ugraenim specifikacijama standardnog promatraa.
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA
Mjerenje boja instrumentalnim kolorimetrom temelji se na prethodno opisanom vizualnom tristimulusnom eksperimentu, odnosno na usporeivanju ispitivane boje s bojom nastalom u kolorimetru mijeanjem triju osnovnih stimulusa (crvenog, zelenog i ljubiasto-plavog) prema Grassman-ovim zakonima koji glase :
I. zakon: Svaki doivljaj boje moe se imitirati s tri nezavisna primarna stimulusa (podraaja) koji su odgovarajue izabrani, tako da se svaki osjet moe imitirati samo jednom kombinacijom odreenih osnovnih stimulusa. Svaka boja, nezavisno od spektralnog sastava svjetlosti koje ju je izazvalo moe se jednoznano odrediti s tri broja, odnosno omjerom u kojem treba aditivno pomijeati osnovna tri stimulusa da bi se dobo doivljaj traene boje. zakon: Ako dva razliita stimulusa daju isti doivljaj boje, on ostaje isti ako se promijeni intenzitet zraenja obaju podraaja (bez promjene spektralnog sastava). Prema tom zakonu, ton i zasienje boje koji zajedno definiraju kromatinost boje nezavisni su od svjetline. zakon: Dva stimulusa koji imaju razliiti spektralni sastav, a daju isti doivljaj boje vladaju se jednako i pri mijeanju s nekim treim stimulusom.
II.
III.
Uz Grassman-ove zakon, osnovu instrumentalne kolorimetrije ine: definirani spektralni sastav filtera koji se koriste za generiranje R, G i B primara, definirani spektralni sastav svjetla kojim se osvjetljava uzorak definirani promatra, odnosno "standardni promatra".
Standardni promatra je hipotetski promatra koji percipira boje po nekakvoj statistikoj raspodjeli svih ljudi (bez vidnih anomalija) koji kod instrumentalne kolorimetrije prilikom tristimulusnog vizualnog eksperimenta zamjenjuje ovjeka. Prilikom mjerenja za standardnoga promatraa ujedno su definirana i dva kuta promatranja s obzirom na veliinu vidnog polja u vizualnom tristimulusnom eksperimentu i to kut od 20 (CIE, 1931.) i kut od 100 (CIE, 1964.).
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA - tristimulusna informacija

Iz prethodno navedenoga, jasno je da se za kvantitativno opisivanje boje u vizualnim i instrumentalnim kolorimetrijskim mjerenjima koristimo kombinacijama triju primarnih stimulusa, odnosno tzv. tristimulusnim funkcijama.
Tristimulusna informacija predstavlja opis pojave boje kako ona izgleda pod odreenim uvjetima gledanja, predoena u obliku tristimulusne funkcije kojima odgovaraju tri dijela spektra.
Tristimulusna informacija jednoznano odreuje boju na taj nain da dvije boje s jednakim tristimulusnim funkcijama, pod jednakim uvjetima promatranja, standardni promatra doivljava kao jednake. Takve dvije boje nazivaju se bezuvjetno jednakima. Vrijedi i obratno, u sluaju kada dvije boje standardni promatra pod jednakim uvjetima promatranja, doivljava kao jednake, tada i njihove tristimulusne funkcije moraju biti jednake. Dvije boje koje standardni promatra doivljava kao jednake, a imaju razliite stimulusne funkcije, nazivaju se uvjetno jednakima (ovisne o uvjetima promatranja: izvor svjetla, kut gledanja i sl.)
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA - temeljena na spektrokolorimetriji

Osim tristimulusnom informacijom (koja je u osnovi psihofizikalna informacija) opis neke boje moe biti dan i fizikalnom, u mjerenjima tonijom spektralnom informacijom. Primjena preciznih spektrometrijskih metoda, iji je rezultat spektralna informacija u kolorimetrijskim mjerenjima kojima je osnova tristimulusna informacija naziva se spektrokolorimetrija. Spektrokolorimetrija (stariji naziv je spektrofotometrija) je znantno pospijeila kvalitativnu i kvantitativnu tonost mjerenja boje.
Spektrokolorimetrijska mjerenja temelje se na CIE standardima pri emu su definirano: geometrija osvjetljavanja, izvori svjetla kojima osvjetljavamo uzorke, pojam spektralne osjetljivosti i standardnog promatraa spektralni sastav filtera za dobijanje boja.

Mjerenja spektrometrima temelje se na sljedeem principu: U spektrometru se iz bijelog svjetla pomou monokromatora (ureaj koji iz polikromatske svjetlosti izdvajaju monokromatsku svjetlost) izdvoje pojedinane valne duljine te se s njima osvjetljava ispitivani uzorak i etalon bijelog (povrina koja reflektira praktino sve upadno svjetlo). Postupak se provodi redom s monokromatskim svjetlima du itavog spektra (od 380 do 750 nm, najee korakom od 20 nm). Reflektirani tokovi svjetla s mjerenoga uzorka i bijelog etalona su razliiti i mogu se usporediti razliitim postupcima (jedan od naina je dovoenje tih tokova na fotoeliju koja ih pretvara u elektrine impulse koje zatim na mjernoj skali oitavamo kao reflektanciju). Iz dobivenih reflektancija i njima odgovarajuih valnih duina odreujemo vrijednost spektralne informacije (koja daje potpuni i jasni fiziki opis boje objekta) iz ega je mogue konstruirati krivulju koja prikazuje stimulusnu funkciju, odnosno spektrometrijsku krivulju.

Prikaz spektrokolorimetrijske krivulje.
Navedenu funkciju moemo konstruirati povezivanjem rezultata mjerenja faktora refleksije ili relativnog zraenja u pojedinim valnim podrujima, odnosno u pojedinom monokromatskom svjetlu.
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA - spektralna informacija

Karakteristike: Spektralna informacija je potpuni i jasni opis boje dobivena mjerenjem energije svjetla na svakoj valnoj duini. Ona predstavlja iznos svake od boja spektra sadrane u svjetlosti koja se ovisno o vrsti objekta reflektira, transmitira ili emitira. To je informacija o fizikalnim karakteristikama svjetla koja naputa povrinu. Ona ne opisuje kako ljudsko oko doivljava tu informaciju. Spektralna informacija ne dozvoljava jednostavno matematiko rukovanje s ciljem rasvjetljavanja odnosa meu bojama (nije mogue napraviti grafikone vie boja i izraunati kako njihova meusobna blizina utjee na njih). Grafiki prikaz spektralne informacije je spektrometrijska krivulja (funkcija) koja pokazuje promjene u refleksiji, transmisiji ili apsorpciji du valnih duljina vidljivog dijela spektra.
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA - karakteristike spektrokolorimetara

Spektrometar koji je dovoljno osjetljiv za otkrivanje malih promjena u intenzitetu svjetla i koji ima odgovarajue filtere kao to su npr. status T i status A moe izvravati sve denzitometrijske funkcije. Spektrometar koji posjeduje informacije o CIE standardnom promatrau, krivuljama spektralne emisije za standardne iluminatore, te pomone algoritme za izraunavanje CIE tristimulusnih vrijednosti moe izvravati sve kolorimetrijske funkcije.
INSTRUMENTALNA KOLORIMETRIJA - relacije izmeu tristimulusne i spektralne informacije

Relacije izmeu spektralne informacije kao fizikalnoga naina opisa boje i tristimulusne informacije kao piskofizikalne metode opisa boje, mogue je saeti usljedei nekoliko reenica: Tristimulusnu informaciju nije mogue prevesti u spektralnu informaciju. Svaka spektralna informacija proizvedena iz tristimulusne informacije bila bineto proizvoljno. Postoji neodreeni broj prostora koji e proizvesti dobivene tristimulusne vrijednosti pod odreenim uvjetima. Spektralna informacija moe biti prevedena u bilo koji oblik tristimulusne informacije za bilo koji ureaj, pod bilo kojim uvjetima.
ODREIVANJE OPTIKE GUSTOE BOJE
Temelji denzitometrije
razliito obojene podloge imaju razliiti stupanj refleksije upadnog svijetla
Odreivanje optike gustoe obojenih uzoraka provodi se postupcima koji se svrstavaju u denzitometrijske mjerne metode. Denzitometrijske metode temelje se na odreivanju stupnja refleksije i transmisije s ciljem izraunavanja optike gustoe izraene u obliku bezdimenzionalnih logaritamskih vrijednosti.
Denzitometrijske veliine su sa razine perceptualne uniformnosti puno jednostavnije za rukovanje u matematikim izrazima, nego to je uporaba vrijednosti faktora refleksije i transmisije. Razlog tomu je to je i ljudski vizualni sustav ne-linearan, odnosno mi vidimo jednake razlike izmeu tonova ili jednakomjerno stupnjevanje tonova od bijelog, preko razliitih nijansi sivog, pa sve do crnog u slinom meusobno odnusu kao i vrijednosti izraene u logaritamskim jedinicama).
ODREIVANJE OPTIKE GUSTOE BOJE I NELINEARNOST U PERCEPCIJI
Nelinearnost je stalna pojava u ljudskoj percepciji, i to ne samo u vizualnom sustavu nego i kod mnogih drugih osjetila (npr. ukoliko dodamo dvije liice eera umjesto jedne ili za dvostruko pojaamo intenzitet zvuka na radiju, neemo ostvariti osjet neeg duplo slaeg ili glasnijeg), slino je i sa drugim perceptualnim sposobnostima. Nelinearnost se naroito oituje u percepciji u odnosu izmeu intenziteta svjetlosti (koji predstavlja broj fotona koji dolaze do osjetilnih stanica oka) i svjetline (koja je ustvari osjeaj koji se generira u ljudskom mozgu - naa percepcija intenziteta). U sluaju kada se npr. za dvostruko povea intenzitet nekoga svjetla, ljudski mozak navedenu pojavu nee percipirati kao dvostruko svjetlije, odnosno nema linearnog odnosa izmeu intenziteta i svjetline, ve je taj odnos u obliku krivulje sline logaritamskoj.
ODREIVANJE OPTIKE GUSTOE BOJE I NELINEARNOST U PERCEPCIJI
Receptorske stanice u ljudskom oku (tapii) mogu se pobuditi u varijacijama do ak 1 000 000 razliitih intenziteta, meutim ljudski mozak ne radi toliku diferencijaciju u doivljaju. Niz sukcesivnih tonova od bijele do crne, koje prosjeni promatra moe osjetiti, iznosi oko 200. U sluaju da neki otisak na kojem se nalazi otisnuta crna toka na bijeloj podlozi, promatramo pod dnevnim svjetlom ili pak pod mjeseinom, razlika u intenzitetu svjetlosti moe biti i do 1 000 000 : 1, meutim, mi neemo imati ni priblino toliku razliku u doivljaju.
Razlog tome je to ljudski mozak ne obrauje toliki raspon intenziteta, koliko osjetila mogu percipirati, ve informacije obrauje na nain da vei broj razliitih ulaznih informacija (inputa) mapira u mnogo manji broj doivljaja. Jednostavno se smatra da nam nije potrebna tolika diferencijacija, jer te informacije s evolucijskog stajalita nisu bitne za funkcioniranje ovjeka.
IZRAUNAVANJE OPTIKE GUSTOE BOJE
Denzitometar je fotoelektrini ureaj koji mjeri refleksiju odnosno transmisiju, odreujui pritom veliinu optike gustoe (logaritamsku vrijednost opaciteta ili neprozirnosti) koju oznaavamo sa D. (od engleske rijei Density = gustoa) Denzitometri imaju, za razliku od spektrofotometara nedefiniran izvor svjetla, a mogu imati ugraene polarizirajue filtere ili filtere boja aditivne sinteze pomou kojih se mjeri gustoa obojenja njihovih komplementarnih boja suptraktivne sinteze. Vrijednosti optike gustoe odreuju se putem sljedeih formula:
D = log O
O=1/T ili O=1/R T=It/Io R=Ir/Io D=log 1/T = log (Io/It) D=log 1/R = log (Io/Ir)
D - optika gustoa (gustoa zacrnjenja/obojenja) O - opacitet ili neprozirnost T - transparencija (propusnost) R - reflektancija (refleksija) Io - intenzitet upadnog toka svjetlosti It - intenzitet transmitiranog (proputenog) svjetla Ir - intenzitet reflektiranog (odbijenog) svjetla
ODNOS IZMEU OPTIKE GUSTOE BOJE TE REFLEKSIJE I TRANSMISIJE
Transparentna podloga
Neprozirna podloga
ODNOS IZMEU OPTIKE GUSTOE BOJE TE REFLEKSIJE I TRANSMISIJE Transparentna podloga Neprozirna podloga
PRINCIP RADA REFELEKSIONIH I TRANSPARENTNIH DENZITOMETARA
Transparentna podloga
Neprozirna podloga
Kod denzitometrijskih mjerenja vano je napomenuti da su refleksija i transparencija u osnovi funkcije valne duine, te je stoga za odreivanje optike gustoe, prilikom mjerenja potrebno koristiti funkcije koja opisuje na koji nain refleksija i transparencija moraju biti definirane za jednadbu optike gustoe. Navedene funkcije nazvane prema imenima pripadajuih filtera, jer djeluju na nain da odvoje jednu krivulju od ostalih. ANSI (American National Standards Institute) je odredio grupe poznatih krivulja nazvanih ANSI status kvalifikacije za usklaivanje denzitometara prema vrstama materijala u boji.
Status T (refleksni) koristi se za mjerenje materijala u umjetnikoj grafici; kao to su probni otisci i reprodukcije. Status E (refleksni) koristi se u Europi umjesto statusa T za mjerenje materijala u umjetnikoj grafici Status A (refleksni ili transparentni) koristi se za mjerenje fotografskih materijala u boji Status M (transparentni) koristi se za mjerenje negativ filma u boji
Status A (refleksni ili transparentni) koristi se za mjerenje fotografskih materijala u boji
Status E (refleksni) koristi se u Europi umjesto statusa T za mjerenje materijala u umjetnikoj grafici
Status M (transparentni) koristi se za mjerenje negativ filma u boji
Status T (refleksni) koristi se za mjerenje materijala u kao to su probni otisci i reprodukcije.
ANALITIKA I INTEGRALNA OPTIKA GUSTOA S obzirom na primjenu (vrstu uzoraka koji se mjeri) optika gustoa se moe razdijeliti na analitiku i integralnu. Analitika optika gustoa mjeri se na jednoslojnim uzorcima i to filterom komplementarne boje. Ovo mjerenje se prakticira u proizvodnji kolor fotomaterijala za isptivanje pojedinanih slojeva. Integralna optika gustoa prdstavlja postotak prekrivenosti povrine Di (%), a mjeri se na vieslojnim uzorcima u kojima su slojevi nanoeni jedan iznad drugog. Integralna optika gustoa predstavlja zbroj analitikih optikih gustoa i prateih optikih gustoa nastalih uslijed neeljene apsorpcije. Takoer je vano napomenuti da se integralna optika gustoa esto mjeri u tri spektralna podruja: ljubiasto- plavom, zelenom i crvenom, te one se esto nazivaju i trobojne gustoe (ili gustoe obojenja). Transparentno mjerenje (na filmu) daje direktnu veliinu za Di, dok mjerenja na tiskovnoj podlozi nisu tako jednostavna jer radi razliitih debljina nanosa boje zrake se ne reflektiraju pravilno nego raznoliko.
ANALITIKA I INTEGRALNA OPTIKA GUSTOA Integralnu integralnu optiku gustou moemo odrediti kao logaritam omjera ukupne povrine rasterskog polja (elementarnog kvadrata) So i nepokrivenog dijela te povrine (nepokriveni dio elementarnog kvadrata) So -Sg.
Di = log ((So / (So - Sg))

gdje Di oznaava integralnu optiu gustou, S ukupnu povrinu koja se mjeri, Sg udio prekrivene (zacrnjene) povrine, odnosno vrijednost RTV.
Odnos izmeu raster tonske vrijednosti (RTV) i integralne gustoe zacrnjenja (Di) moe se izraziti pomou formule:
RTV (%) = (1 - 1 / 10Di) * 100

Raster tonska vrijednost predstavlja udio jedinine povrine koji je prekriven bojilom, izraen u postotcima.
ANALITIKA I INTEGRALNA OPTIKA GUSTOA Vano je napomenuti da odnos izmeu RTV i Di nije linearan, ve vie nalikuje logaritamskoj krivulji.
REFLEKSIONA DENZITOMETRIJA U praktino primjeni, poradi svoje jednostavnosti, denzitometrijska mjerenja koriste se kao sredstvo kontrole razliitih parametara tiskarskog procesa. Mjerenje karakteristika boja u tiskarskom procesu vri se pomou filtera u tri spektralna podruja: ljubiasto-plavom, zelenom i crvenom (RGB) kako bi se odredile vrijednosti njima komplementarnih boja; uti, purpurni i zeleno-plavi (CMY). Mjerenjem kroz filtere komplementarnih boja, uzorak koji se odreuje, s obzirom na refleksiju, definira se kao crno tijelo, te se stoga esto odreivanje optike gustoe naziva i odreivanje gustoe zacrnjenja. Konkretno, u grafikoj tehnologiji mjerenje se najee provodi na nizu precizno definiranih polja (poznate RTV) koje nazivamo mjerni klinovi.
REFLEKSIONA DENZITOMETRIJA Rezultati mjerenja karakteristika otisnutih boja suptraktivne sinteze (sa mjernih klinova) u tiskarskom procesu provodi se u tri spektralna podruja (ljubiato-plavom, zelenom i crvenom). Prikupljeni rezultati najee se prezentiraju putem tablice na sljedei nain:
Iz prezentiranih rezultata, mogue je odrediti niz karakteristika tiskarskog procesa koje su vezani uz karakteristike reprodukcije boja.
REFLEKSIONA DENZITOMETRIJA
Nakon provedenih mjerenja, na osnovi dobivenih vrijednosti (prezentiranih u prethodnoj tablici) mogue je izraunati sljedee karakteristike:
1) Ukupni nanos 2) Ton boje i pogreka tona 3) Sivoa boje 4) Efikasnost 5) Nalijeganje boje na boju 6) Prirast geometrijske veliine rasterskog elementa 7) Optiki efikasnu povrinu
1) Ukupni nanos - odnosno maksimalni ton boje

Ukupni nanos je podatak o maksimalnom tonu koji se moe reproducirati u konkretnom tiskarskom procesu. To je u osnovi vrijednost maksimalne optike gustoe Dmax koja se ostvaruje na reprodukciji te time odreuje intenzitet boje, ali indirektno predstavlja i vrijednost ukupnog nanos bojila.
Naroito je vaan podatak o nanosi bojila istog tona jer time se ujedno pokazuje i kvaliteta tiskarskog procesa. Vano je napomenuti da nanos bojila moemo mjeriti pomou denzitometra samo indirektno (ali nikako ne moemo rei da denzitometrom mjerimo nanos bojila) jer zbog nepoeljne refleksije koja se uvijek dogaa (bez obzira na kvalitetu bojila) nije mogue precizno direktno odreivanje debljine nanosa bojila iz razloga to relacije izmeu debljine nanosa bojila i optike gustoe nisu linearne, ali je mogue odreivanje efektivne vrijednosti optike gustoe.
2. Ton boje i pogreka tona (Hue & Hue error)

Odreivanje pogreke tona moderni denzitometri imaju u pravilu ugraen u sebi. Vrijednos koju nazivamo ton boje odreujemo putem iznosa svjetla koje se reflektira odnosno apsorbira. Idealna boja suptraktivne sinteze na reprodukciji bi apsorbirala 1/3 spektra, a reflektirala 2/3. Odnosno konkretno: Purpurna boja apsorbira zeleni dio spektra a reflektira ljubiasto-plavi i crveni. Zeleno-plava boja apsorbira crveni dio spektra a reflektira ljubiasto-plavi i zeleni. uta boja apsorbira ljubiasto-plavi dio spektra a reflektira crveni i zeleni.
Pogreka tona je veliina koja odreuje iznos boje u kojem njena refleksija nije idealna, odnosno gdje postoji pomak prema drugom dijelu spektra. Velina pograke tona se izraava u postotcima (%).

Praktino odreivanje pogreke tona zasniva se na usporeivanju idealnog stanja s realnim, odnosno, potrebno je odrediti standard koji se naknadno prati u reprodukcijskom procesu. Primjer.
Odreuje se pogreka tona od 0% i od nje se prate pomaci. Purpurna boja sa pogrekom od 0%, kao to je gore navedeno, reflektirala bi sve crvene i ljubiasto-plave zrake. Ako bi imala pogreku 100% prema crvenoj boji, tada bi crvenu reflektirala 100%, a plavu 0%, te bi tada imali doivljaj crvene, a ne purpurne.
Pogreka tona moe se odrediti denzitometrijskim mjerenjem kroz crveni, zeleni i ljubiasto-plavi filter i uvrtavajui te vrijednosti u formulu:
pogr T = [ ( M L ) / ( H L ) ] * 100%
pogr T L M H
- pogreka tona - Low - najnia optika gustoa - Medium - srednja optika gustoa - High - najvia optika gustoa

Primjer izraunavanja pogreke tona za purpurnu boju, na osnovi rezultata mjerenja prezentiranih u prethodnoj tablici. pogr T pogr T = [ ( M - L ) / ( H - L ) ] * 100% = (0,7-0,1) / (1,3-0,1) * 100% = 50 %
Usmjerenje pogreke tona ovisi o tome koja od tri izmjerene optike gustoe srednja, koja je najnia, a koja je najvia. Pograke tona za utu i purpurnu boju, u pravilu su usmjerene prema crvenoj boji, dok je pogreka tona plavo-zelene boje, u pravilu usmjerena prema ljubiastoplavoj.
3. Sivoa boje (Grayness)

istoa boje, odnosno zasienje, odreuje se kao mjera za odsustvo sive. Doivljaj boje postaje siv kada boja reflektira manje zraka svjetla onih osnovnih boja sa kojima je otisnut, nego li bijela tiskovna podloga. ista boja ima malu optiku gustou, pri mjerenju kroz najmanje jedan filter boja aditivne sinteze u odnosu na ostale boje. to je manje sivog u osnovnim bojama, njihova istoa je vea, odnosno manji je akromatski udio u tim bojama. Akromatsko ili sivo podruje boje je svako podruje koje je izvedeno (otisnuto) sa sve tri boje suptraktivne sinteze u bilo kojem omjeru. Primjer: Otisnuta purpurna boja bi trebala reflektirati kompletni ljubiasto-plavi i crveni dio spektra (koje ju izgrauju), a postaje siva kada pone reflektirati manje navednih zraka boja nego li bijeli papir na kojem je otisnuta.
3. Sivoa boje (Grayness)

Sivost se moe odrediti (u postotnim vrijednostima) pomou najmanje i najvee optike gustoe ostvarene mjerenjem pripadajueg uzorka, prema formuli:
g = L / H * 100 %
Primjer izraunavanja sivosti za zeleno-plavu boju, na osnovi rezultata mjerenja prezentiranih u u prethodnoj tablici. g = [L / H ] * 100% = 0,3 / 1,5 * 100% = 20% Izraunavanjem pogreke tona i sivoe ujedno odreujemo i neistou tiskarskih procesnih bojila, budui da nije mogue koristiti idealno ista bojila (boje se oneiuju mjeanjem sa ostalim bojama, neistoom stroja, i sl..).
HEG dijagram
Ukoliko, naprimjer pretpostavimo da je neka boja otisnuta razliitim omjerima zelenoplave, purpurne i ute boje. Mjerenjem boje kroz sva tri filtera boja aditivne sinteze mogue je prikazati udjele svih boja na izmjerenoj povrini pomou grafikona koji se naziva HEG dijagram (Hue Error i Grayness).
4. Efikasnost boje
Prilikom razjanjavanja denzitometrijske karakteristike koju nazivamo ton boje nareeno je da bi jedno idealizirano procesno bojilo apsorbiralo 1/3, a reflektiralo 2/3 spektra. Odgovor na pitanje kako dobro se ta apsorpcija i refleksija dogaaju u stvarnosti je, zapravo mjera efikasnosti procesnog bojila. Uglavnom je iznos reflektiranog svjetla manji od iznosa koji bi se trebao reflektirati, odnosno apsorpcija je vea. Efikasnost osnovnih boja moe se odrediti kao udio nepoeljnog dijela apsorpcije prema eljenom dijelu apsorpcije.
Ef = [ 1 - ( L+ M ) / 2H ] * 100 %
Ef - efikasnost boje oznake L, M i H istovjetne kao i u prethodnim formulama.
4. Efikasnost boje
Primjer odreivanja vrijednosti efikasnosti za zeleno-plavu boju uzorka na osnovi vrijednosti iz prethodne tablice. Ef = [ 1 - (L+M) / 2H] * 100 % Ef = (0,3 + 0,6) / (2 x 1,5) * 100% = 70%
4. Naljeganje boje (Trapping)

Kao rezultat loeg meusobnog prihvaanja boje na prethodno ve otisnutu boju, u procesu viebojnog tiska, moe doi do pomaka boje u opsgu obojenja, odnosno do nepravilnog nalijeganja boje na boju (tzv. iskliznue boje). Za odreivanje trapinga esto se koristi Preucil-ova jednadba:
Tp = (Dop - D1) / (D2 - Do) * 100%

u kojoj oznaka:
D1 predstavlja vrijednost optike gustoe prve boje D2 predstavlja vrijednost optike gustoe druge boje Do predstavlja vrijednost optike gustoe tiskovne podloge Dop (Dover print) predstavlja vrijednost gustoe obojenja obje boje, koja bi trebala iznostiti Dop=D1+D2, ali je zbog odgovarajue neaditivnosti i nekvalitetnog naljeganja uvjek manja od definirane (zbrojenih vrijednsti) Dop < D1+D2.
4. Naljeganje boje (Trapping)

Osim Prencilove jednadbe za odreivanje vrijednosti pravilnog nalijeganja boja mogue je jo koristiti i sljedee formule: Childers -ova metoda: Tp = 10 - (Dop-D1-D2) * 100% Brunner -ova metoda Tp = (1 - 10 Dop-Do) / (1 - 10 - ((D1-Do)+D2-Do))) * 100% Ritz -ova metoda: Tp = (1 - 10 -(Dop-D1)) / (1 - 10 -D2) * 100%
5. Prirast veliine rasterskog elementa (Doot gain)

Prirast veliine rasterskog elementa (Doot gain) podrazumijeva promjenu veliine rasterske tokice u obliku pozitivske deformacije, odnosno prirasta veliine povrine krunog vijenca na rasterskoj tokici. Sam prirast veliine rasterske tokice sastoji se od optikog dijela prirasta deformacije i mehanikog dijela prirasta, odnosno geometrijske deformacije.
6. Optiki efikasna povrina

Optiki efikasna (aD) povrina je karakteristika koja procjenjuje raster tonske vrijednosti onako kako ih oko vidi. Izraava se bezdimenzionalnim jedinicama (poput relativne rasterske povrine). Optiki efikasna povrina je veliina koja pokazuje koliki dio ulazne svjetlosti apsorbira rastersko polje, bez obzira na veliinu rasterskih tokica. Optiki efikasna povrina jednaka je relativnoj rasterskoj povrini samo ukoliko su ispunjeni sljedei uvjeti: - ukoliko su sve rasterske tokice jednakomjerno obojene, - ukoliko koristimo idealno transparentna bojila, - ukoliko se svjetlost u 100% iznosu reflektira s povrine tiskovnog elementa.
4. Optiki efikasna povrina

Optiki efikasna povrina izraunava se prema formuli (Murray-Davies):
aD= (1-10-(Dt-Do)) / (1-10-(Ds-Do))

Dt predstavlja optiku gustoa polja rasterske boje, Ds predstavlja optiku gustou polja punog tona, Do predstavlja optiku gustou podloge na kojoj se izvodi otisak.
Ukoliko npr. - kaemo da aD neke otisnute povrine izosi 0,75 to znai da rastersko polje apsorbira 75% ulazne svjetlosti, a njegova integralna optika gustoa odgovara 75%-tnoj raster-tonskoj vrijednosti, bez obzira kakva je ona stvarno.
7. Optika deformacija
Optika deformacija je razlika izmeu optiki efikasne povrine i teoretski definirane relativne povrine.
OD = aD - aT
Integralna optika gustoa rasterskog polja na otisku ovisi o relativnoj rasterskoj povrini na kopirnom predloku, optikoj gustoi punog polja, deformaciji rasterske tokice na tiskovnoj formi, kao i o deformaciji tiska. Ako je nanos boje takav da se rastersko polje poinje zatvarati, dobivamo osjet (doivljaj), kao da integralna gustoa zacrnjenja/obojenja pripada nekom drugom resterskom polju s veom relativnom rasterskom povrinom. U podruju tankih nanosa boja, sluaj je obrnut. Tu drugu zamiljenu rastersku povrinu definira optiki efikasna povrina.
Osjetljivost na optiku deformaciju najvie je izraena kod RTV-a od 70% do 80%, jer ljudsko oko najslabije osjea razliku meu njima. Vano je napomenuti da je optika deformacija uvijek vea od geometrijske deformacije.
MODELIRANJE IZGLEDA BOJE

Intuitivni modeli boja

Munsell, NSA HLS, HSB, HLS, CIE L*C*h Pantone, Toyo, Trumach, HKS
Kolorimetrijski modeli boja

Tristimulusni prostor boja i CIE XYZ CIE dijagram kromatinosti CIE UCS CIE L*u*v* i CIE L*a*b*
Modeli boja ureaja

aditivni ( RGB, sRGB ... ) auptraktivni ( CMY i CMYK ) modeli boja za videovideo-signale (YUV, YcbCr, YPbPr, Kodak YCC)
Modeli za opis pojavnosti boja

Guth, Nayatani, Hunt, CIE CAM02
INTUITIVNI MODELI BOJE

Intuitivni modeli boja u pojedinoj lieraturi jo se nazivaju i sustavi notiranja (oznaavanja) boja (Colour Notation Systems) ili sustavi poreenja boja (Colour Oreder Systems) i dijele se u tri osnovne kategorije:

intuitivni modeli temeljeni na aditivnoj sintezi (Ostwaldov krug boja) intuitivni modeli temeljeni na suptraktivnoj sintezi (Tintometar) intuitivni modeli temeljeni na percepcij boja i pojavnosti boja (Munsell, NCS, ...)
Intuitivni modeli boja pokuavaju izostavljajui fizikalne karakteristike boja, iskljuivo na osnovi ljudske intuicije o meusobnom odnosu meu bojama, iste razvrstati i organizirati prema definiranom redosljedu temeljenom na odreenim perceptualnim karakteristikama boja koje se opisuju rijeima kao to su: slinost, ton, zasienje, kromatinost, svjetlina, jaina, komplementarnost, redosljed i sl.
Stoga, u veini sluajeva intuitivni modeli boja posjeduju i svoja tzv. fizika redosljedna utjelovljenja, odnosno svoje atlase, ipseve i slino.

Problemom razvrstavanja boja i postavljanja odnosa meu njima, meu prvima ozbiljnije su se poeli baviti veani Frosius i Brenner koji su poetkom 17 stoljea zasebno objavili prve krugove boja odnosno mape boja postavljajui pri tome boje u odreene meusobne relacije. Newton je 1671. godine na osnovi eksperimeta razlaganja bijele svijetlosti putem optike prizme na spektarske boje, te na osnovi njihovog tona, odnosno poreaja u spektru konstruirao zatvoreni krug boja koji je sadravao sedam osnovnih boja: crvena, narandasta, uta, zelena, plava, indigo i purpurna. Goethe je kasnije (Theory of Colours, 1840), otkriem komplementarnosti boja, navedeni Newtonov krug boja reducirao na est boja. U Gotheovom krugu boje su bile poredane na nain da su se komplementarne boje nalazile nasuprot jedna drugoj.

Daljnjim razvojem zanosti o percepciji boja i pojavom trikromatske ili Helmholtz-ove teorije (sve boje mogu nastati mjeanjem triju osnovnih boja i mogu se percipirati zahvaljujui postojanju tri vrste fotoreceptorskih stanica u ljudskom oku) i teorije suprotnih procesa ili Hering-ove teorije (mehanizmi vienja suprotnih parova boja), krajem 19 stoljea dolazi do razvoja novih modela poreenja i razvrstavanja boja s obzirom na karakteristike boja koje su bile razjanjene navedenim teorijama. Na osnovi Heringove teorije, vedski fiziar Tryggve Johansson (19051950), razvio je sustav poreenja boja, koji je poto se temeljio na prirodi vienja boja ovjeka nazvan NCS sustav (Natural Colour System). Navedeni sustav sastoji se od 4 elementarne boje: crvene, ute, zelene i plave koje su tvorile krug boja te crne i bijele koje su tvorile nivoe. Meutim, u njemu niti ton, a niti i zasienje nisu postavljeni kao fundamentalni atributi boje, ve su boje poredane kao relacije izmeu suprotnih parova i to crveno - zelenog i uto - plavog.
NCS je postao standard za opisivanje boja vedskih arhitekata i dizajnera u prvoj polovici dvadesetog stoljea.
NAINI INTUITIVNOG OPISA BOJA

Jedan od najeih naina intuitivnog opisa boje temelji se na osnovnim uvjetovanim subjektivnim pereceptualnim karakteristikama koje nazivamo : ton, zasienje i svjetlina. Tonom boje nazivamo atribut vizualnoga doivljaja na osnovi kojega je neka promatrana povrina ili objekt slian jednoj od percepcija suprotnih parova boja koje nazivamo (crvena, zelena, uta i ljubiastoplava) ili odreenoj kombinaciji dviju od navedenih percepcija boja.
Ton boje je uzrokovan razliitim valnim duljinama i opisuje boju koju osjea nae oko. Za razliku od ostalih elektromagnetskih valova kod elektromagnetskih valova duljina od 380 do750 nm postoji mogunost izdvajanja pojedinih valnih duina, a time i dobivanja monokromatskog svjetla.

Zasienje je karakteristika koja pokazuje stupanj odstupanja boje od akromatske boje iste svjetline, odnosno predstavlja odstupanje boje od svoje potpune vrijednosti (ne sadri akromatsku komponentu). Zasienje je to manje to se mijeaju boje udaljenije u spektru. Zasienje se jo moe definirati i kao stupanj sivosti u boji. Boja nastala mijeanjem uvijek je manje zasiena od boja od kojih je nastala.
Prikaz promjene zasienja prilikom mjeanja razliito udaljenih boja (Boja l1+2 je vie zaiena od boje l1+3. to se vie poveava udaljenosti boja koje se mjeaju, njihovom produktu smanjuje se zasienje).

Svjetlina je atribut vizualnoga doivljaja na osnovi kojega neka usporeivana povrina u odnosu na neku definiranu povrinu emitira (reflektira) vie ili manje svjetla. Svjetlina boje je karakteristika koja opisuje slinost boje s nizom akromatskih boja, od crne preko sive do bijele. Svjetlina odreuje stupanj crne boje u odreenoj boji. Koliina crne boje u odreenoj boji odreuje njenu refleksiju.
to je veliina reflektancije vea to je boja svjetlija. Za ton i zasienje se kae da su to veliine koje predstavljaju kromatine vrijednosti boje ili kvalitete, dok svjetlina (ili veliine koje se odnose na luminaciju), najee, predstavlja kvantitetu boje.
ODNOSI IZMEU OSNOVNIH PSIHOFIZIKALNIH I FIZIKALNIH VELIINA BOJA

Sve navedene perceptualne subjektivne karakteristike opisa boje (ton, zasienje i svjetlina) ovisne su o promatrau, uvjetima promatranja, osvjetljenju i sl. Meutim, navedenim subjektivnim perceptualnim karakteristikama mogu se procesom karakterizacije pridruiti objektivne fizikalno mjerljive veliine. Odnosno perceptualnoj karakteristici koju nazivamo ton boje odgovara fizikalna veliina dominantne valne duljine. Perceptualnoj karakteristici koju nazivamo zasienje odgovara fizikalna veliina koju nazivamo istoa pobude.
istoa pobude definira se kao odnos luminancije svjetlosti pojedine frekvencije prema luminanciji pomijeane te iste svjetlosti s akromatskom svjetlou.
Perceptualnoj karakteristici koju nazivamo svjetlina odgovara fizikalno mjerljiva veliina koju nazivamo luminancija.
Luminacija se definira kao odnos luminantnog toka emitiranog po jedininom prostornom kutu izvora svjetlosti prema povrini izvora projiciranog na ravninu okomitu na liniju svjetlosti.
Munsell-ov sustav prikaza boja

Munsellov sustav prikaza boja (Albert H. Munsell, 1858.-1918.) ili HVC model boja jedan je od prvih intuitivnih modela za prikaz perceptualnih atributa boja. Ujedno to je i jedini intuitivni model za koji od dana predstavljanja (1905.) do dananjih dana postoji kontinuiranost primjene obojenih fizikih uzorka (tzv. obojeni Munsell-ovi ipsovi i Munsell-ov atlas boja) koji su prihvaeni u vrlo velikom broju od strane mnogih nacionalnih standardizacijskih ustanova i organizacija. Munsell-ov model organiziranosti i poreaja boja zasnovan je na ljudskoj osjetljivosti za razlike i odnose meu bojama koji omoguuje odreivanje komplementarnih boja, balansa i kombinacije boja. Uz navedeno definirane su i sljedee karakteristike: mogunost izdvajanja komponenti ovisno o boji (kromatinosti), odnosno odvajanje svjetline od tona boje i zasienja to omoguuje prikaz boje u dvije dimenzije. Takoer postoji jedinstvenost u zapaanjima izmeu boja. Razmak izmeu uzoraka boje odgovara ljudskim razlikama percepcije meu bojama (perceptualna uniformiranost). Omogueno je jasno i precizno oznaavanje boja za potrebe komunikacije (Munsell-ov atlas boja, izveden je na razliitim podlogama: mat ili sjajnim).

Munsellov atlas boja prvi puta komercijalno je predstavljen 1915. godine. Konana unaprijeena verzija atlasa koja je i danas u uporabi predstavljena je 1931. godine, od strane Optikog udruenja Amerike (OSA - Optical Society of America). OSA je kolorimetrijski specificiralo Munsell-ov atlas boja (Munsell Book of Colors) sa CIE standardnim C izvorom i kutem gledanja od 20. Munsell-ov atlas boja sadri oko 1500 uzoraka rasporeenih na 40 stranica konstantnoga tona, pri emu je svaka stranica tona ureena na nain da se svjetlina poveava od nogu prema glavi a zasienje od hrpta knjige do vanjskog ruba. Atlas je standardno dostupan otisnut na papiru u matt i sjajnoj izvedbi, ali postoje i opirnije izvedbe i na drugim materijalima.

U Munsellovom modelu svaka je boja odreena s tri veliine:

tonom Munsell hue, zasienjem Munsell chroma i svjetlinom/sjajnou - Munsell value .
Veliina Munsell Hue (ton) podijeljena je 10 integralnih cijelina i to u pet osnovnih tonova boja: 5R (crvena), 5Y (uta), 5G (zelena), 5B (plava) i 5P (purpurna) i pet meutonova sa oznakama 5YR, 5GY, 5BG, 5PB i 5RP. Svaka od integralnih cjelina podjeljena je u daljnjih deset cjelina, odnosno ukupno 100 tonova. Veliina Munsel Chroma (zasienost) predstavlja stupanj pomaka veliine Munsel Hue (tona) prema neutralnoj akromatskoj osi u rasponu od 0 (neutralna siva) u sreditu do 10 ili 14 na obodu (ovisno o gamutu medija). Veliina Munsell Value predstavlja sivi stepenasti klin koji ima nivoe izmeu nula (0 = idealna crna boja) i deset (10 = apsolutna bijela boja) i koji su vizualno prema navedenom principu perceptualno uniformirano razmaknuti.
Osnova veliine Munsell Value uzima u obzir injenicu da ljudsko oko ne registrira svjetlinu linearno, ve logaritamski. U Munsell-ovom atlasu boja zbog ogranienja vezanih za gamut (nemogunost postizanja idealnih boja - crne i bijele na fizikim objektima), predoene su vrijednosti Munsell Value u rasponu od 0.5 do 9.5.

U navedenom sustavu ton boje (Munsell Hue) oznaava se slovima i brojem, drugi broj koji oznaava boju predstavlja zasienje (Munsell Chroma) u rasponu od 0 do 14 i raste od sredita prema obodu. Svjetlina boje (Munsell Value) nanosi se okomito kroz centar sustava i oznaava se brojevima od 0 (bijela) do 10 (crna).
Npr. neka boja u Munsellovom sustavu oznaava se na sljedei nain: 10R 4/6 gdje 10R oznaava ton boje, broj 4 oznaava svjetlinu boje, a posljednji broj 6 zasienje boje.
HSB I HLS MODELI BOJA

Model boja pod nazivom HSB sustav konstruirao je A. R. Smith, 1978. godine derivacijom direktno iz RGB modela boja. Naziv HSB model boja temelji se na engleskim kraticama perecptualnih atributa Hue, Saturation i Brightness, to prevedeno na hrvatski jezik znai: ton, zasienost i svjetlina (bjelina). HSB model boja je organiziran tako da se u krugu boje na meusobnoj udaljenosti od 1200 nalaze tri aditivna primara R, G i B rasporeena u obliku trokuta (tako da su to je mogue vie udaljeni jedan od drugoga). Izmeu aditivnih primara nalaze boje koje nastaju njihovim mjeanjem, odnosno primari suptraktivne sinteze C, M i Y. Na opisani nain omogueno je da su suprotne boja u krugu komplementarne. Zelena se nalazi nasuprot purpurnoj, plava nasuprot utoj, a crvena nasuprot zeleno-plavoj. Navedenim razmjetajem boja percepcija njihovoga tona usklaena je s mehanizmima ljudske perecpecije prema Hering-ovoj teoriji suprotnih procesa.

Nedostatci HSB modela boja: Jedan od veih problema HSB modela boja je u tome to ne uzima u obzir nelinearnost svjetline, odnosno nije postignuta perceptualna uniformiranost svjetline. Tako svjetlina od npr. 50% zapravo ovisi o tonu boje o kojoj se radi. Nije postignuta ni neovisnost kromatinosti o svjetlini, pa tako npr. uta ispada est puta intenzivnija od plave boje s istom svjetlinom. Razlog je u tome to se maksimalna vrijednost svjetline nalazi na istoj ravnoj plohi heksagona zajedno sa svim ostalim istim bojama. HSB sustav iako je pogodan za periferne jedinice raunala kao to su monitori i skeneri, nije intuitivan i praktian za primjenu u aplikacijama.

Intuitivni model boja pod nazivom HLS model boja, ije ime tvore kratice atributa: Hue, Luminescance i Saturation (ton, svjetlina i zasienje) razvila je tvrtka Tektronix 1977. godine s ciljem primjene u raunalnim sustavima kao alternativu HSB modelu boja zbog neuspjnog u definiranja vrijednosti svjetline. HLS model boja pokuao je rijeiti probleme svjetline koji su se javljali u HSB modelu na nain da je model izveden sa dva heksagona koja su spojena na svojim ravnim gornjim plohama. Na taj je nain za dvostruko je poveana vrijednost koja opisuje svjetlinu, u odnosu na prethodni HSB model. Tvrka Tekstronix je 1990. godine razvila je jo jedan intuitivni model boja TekHVC (Hue, Value, Chroma), koncipiran geometrijski na HLS modelu boja s razlikom da se vrijednost svjetline (V) izraunava iz uniformirane veliin L* iz CIE kolorimetrijskoga modela boja CIE L*u*v*.

Prikaz konstrukcije HSB modela boja (lijevo) i HLS modela boja (desno)

Obojenje (H) se kod oba modela, definira kao kut u rasponu od 0 do
360, i to na sljedei nain: - crvena (R), 0 60 - uta (Y), 120 - zelena (G), 180 - zeleno-plava (C), 240 - plava (B), 300 - purpurna (M).
Zasienost (S) raste s odmicanjem od sredita tijela, tako da je na obodu najvea. Izraava se u postotcima, od 0% do 100%. Zasienost u sreditu iznosi 0%, a na obodu 100%. Svjetlina (B) kod HSB modela, odnosno (L) kod HLS modela prikazuje se u postotcima u rasponu od 0% do100%. Matematiki gledano HSB i HLS modeli boja su sustavi s polarnim koordinatama koji imaju diskontinuitet na vrijednosti od 0 do 359,9 stupnjeva.
INTUITIVNI ATLASI BOJA

Pantone sustav boja jedan je od najznaajnih s obzirom na grafiku struku, a temelji se na dva atlasa i recepturama mjeanja boja. Prvi atlas boja (Pantone Color Formula Guide) sastoji se od 1012 uzoraka otisnutih kombinacijama Pantone spot boja sa pripadajuim formulama omjera mijeanja, izvedenih na premazanim i nepremazanim papirima. Drugi atlas boja (Pantone Process Color Imaging Guide) sastoji se od 924 uzorka otisnutih na sjajnim ili mat papirima, sa formulacijom omjera procesnih boja suptraktivne sinteze (CMYK) za postizanje navedenih uzoraka. Trumach sustav boja (Trumach ColorFinder) je atlas boja temeljen na preko 2000 uzoraka otisnutih procesnim bojilima (CMYK), koji su meusobno organiziranai (poredani) neto malo perceptualno uniformiranije nego li Pantone sustav. Druga prednost Trumach sustava je da u svom digitalnom obliku omoguuje korisnicima raunalnih aplikacija, odabir pojedinog uzorka iz ponuenih te otiskivanje istih na pisau, stroju za digitalni tisak ili tiskarskom stroju, kako bi se odredila korelacija percepcije izmeu CRT prikaza i CMYK otiska te na taj nain omoguio toniji odabir eljene boje, s obzirom na njezinu pojavnost u drugom mediju. Tvrtla Agfa je na nain slian prethodno opisanom, odnosno otiskivanjem 16 000 uzoraka procesnih boja u kombinacijama od 0% do 100% i korakom od 5%, na osnovi PostScript koda izradila atlas boja (PostScript Proces Colour Guide) na premazanim i nepremazanim papirima.
MODELI BOJA UREAJA

Modeli boja ureaja najee su orijentirani na sklopovnu podrku pojedinog ureaja te im nije prioritet prikazivati boje u svezi sa psihofizikalnim veliinama, ve sa veliinama i karakteristikama koje su bitne za funkcionalnost pojedinog ureaja. Tipini primjeri takvih modela predstvljaju: RGB prostor boja (koristi se za procesiranje vizualnih signala na ureajima koji prilikom interpretacije boja koriste primare aditivne sinteze kao to su zasloni raunala, skeneri, digitalne kamere i sl.) i CMY prostor boja (koristi se za modeliranje boje na pojedinim ureajima ili medijima koji se slue primarima suptraktivne sinteze, u prvom redu grafiki otisci). Za navedene modele boja esto kaemo da su zavisni jer ovise o znaajkama ureaja na kojem se primjenjuju.
MODELI BOJA UREAJA

RGB model boja je trodimenzionalno tijelo koje se predoava kao heksaedar (kocka), kojemu su tri osnovne koordinate boje aditivne sinteze: crvena (Red), zelena (Green) i ljubiasto-plava (Blue).
U ishoditu sustava nalazi se crna boja, a nasuprot (s obzirom na prostornu dijagonalu kocke) nalazi se bijela boja. Na bridovima kocke koji su nastali spajanjem koordinata koje odgovaraju kombinaciji dvaju primara aditivne sinteze nalaze se tri sekundarne boje: zeleno-plava, purpurna i uta. Prethodno spomenuta prostorna dijagonala, kojoj su krajnje toke crna i bijela boja, naziva se jo i akromatska dijagonala i na njoj su smjetene sve nijanse sive boje.
MODELI BOJA UREAJA

CMY model boja je takoer trodimenzionalno tijelo (heksaedar) u ijem se ishoditu nalazi bijela boja, a na suprotnom kraju dijagonale crna (suprotno od RGB modela).
Osnovne koordinate predstavljaju primari suptraktivne sinteze: zeleno-plava (Cyan), purpurna (Magenta) i uta (Yellow), a na bridovima koje tvore dva primara suptraktivne sinteze nalaze se crvena, zelena i ljubiasto-plava boja.
MODELI BOJA UREAJA

Pojedine boje u navedenim modelima oznaavaju se koordinatama na tijelu kocke kojoj je duina brida predstavljena jedininom vrijednou, koja ujedno predstavlja apsolutnu vrijednost pojedinoga primara R, G i B odnosno C, M i Y. Ishodite kocke oznaeno je sa nula, a ukupna vrijednost sva tri primara sa (1,1,1). Kod raunalnih aplikacija, poradi jednostavnijeg opisa, bridovi kocke raspodjeljeni su na 256 jednakih dijelova, u rasponu od 0 do 255 (vrijednost od 8 bita po boji) to omoguuje definiranje raspona od 16.7 miliona boja. u trodimenzionalnim RGB i CMY modelima boja je u tome to nisu zorni i intuitivni. Kada se navedu tri broja (0 do 255) nemogue je zamisliti koja je to boja. Uz navedeno, u takvom koordinatnom sustavu sline boje nisu susjedne.
Prostorna Problem
udaljenost izmeu boja u dijagaramu nita nam ne govori o njihovom odnosu, pa relativno mala razlika u numerikoj vrijednosti jedne od komponenti boje rezultira esto relativno velikom razlikom u percepciji boja.
MODELI BOJA UREAJA

Opseg boja koji se mogu prikazati RGB i CMYK modeli boja definiran je kromatskim vrijednostima njihovih primara. Najvei nedostatak svih modela boja koji su ovisni o ureaju je razliito prikazivanje boja na razliitim ureajima. Rijeenje navedenoga problema postie se postupcima koje nazivamo kalibracija i karakterizacija. Kalibracija je podeavanje (ugaanje) medija, ureaja ili procesa tako da on daje ponovljive vrijednosti. Kako bi se ostvarila visoka vjernost u procesu reprodukcije boja prvi korak koji se mora poduzeti je da se osigura da medij moe konzistentno reproducirati istovjetne boje iz istovjetnih ulaznih podataka (informacija o boji). Karakterizacija definira odnose izmeu prostora boja medija, ureaja ili procesa i uniformiranih prostora boja CIE sustava na kojima se temelji kolorimetrija.
MODELI BOJA UREAJA

U prethodnim dijelovima knjige navedeno je da su svi RGB modeli zavisni prostor boja, odnosno da njihove karakteristike reproduciranja ovise o pojedinom ureaju. Kako bi se izbjegla opisana situacija IEC (International Electrotechnical Commission) je 1998. godine definirao (karaktrizirao) standardni prostor boja (sRGB) za primjenu kod aditivnih ureaja te njegove karakteristike reproduciranja stavio u usku vezu sa CIE sustavima. Izraunavanje sRGB vrijednosti iz CIE XYZ veliina izvodi se putem sljedee matrice:
KOLORIMETRIJSKI MODELI BOJA

Iako
RGB modeli imaju najiri spektar od svih modela u kojima je mogu prikaz boja, oni su usko vezani za geometriju osvjetljavanja i temperaturu boje svjetla te svaki prelaz u drugi mod rada znai gubitak dijela tonova, zasienosti ili svjetline. Izmeu ostalog, RGB modele karakterizira preobilje tonova u plavozelenom rasponu, te mali raspon u tonovima izmeu zelene i crvene.
S
druge strane CMY i CMYK modeli temeljeni na suptraktivnoj sintezi su modeli boja refleksivne povrine koji u odnosu na RGB modele imaju sueni spektar tonova i smanjenu svjetlinu.
Uniformirani
kolorimetrijski modeli (kao to su npr. CIE L*u*v* i CIE L*a*b*) omoguuju kompromis izmeu RGB i CMYK modela popunjavajui procjep u svjetlini i broju tonova izmeu ova dva osnovna sustava rjeavajui problem perceptualne neuniformiranosti.
njih podrazumijevamo da su nezavisni od ureaja (Device independent models), odnosno da su u mogunosti prikazati sve realne gamute boja te omoguiti lagan i kvalitetan prijelaz iz modela u model.
Za

Za
razliku od intuitivnih modela boja koji analiziraju primarno perceptualne atribute i njihovu pojavnost ili pak modela boja za ureaje kojima je primarna manipulacija fizikalnim veliinama kolorimetrijski modeli boja su ogranieni psihofizikalni postupci definiranja i modeliranja izgleda boje.
Pri
tom se promatra utjecaj fizikalnoga stimulusa (obojene svjetlosti koja dopire u ljudsko oko) i njegovih karakteristika u definiranim uvjetima, na ljudsku percepciju boje. cilj kolorimetrije kao znanstvene psihofizikalnog modela ljudske percepcije boja. discipline je izgradnja
Konani

Izgradnja takovoga modela boja podrazumjeva ispunjenje sljedeih osnovnih zahtjeva:

1. Svaka pojedna boja mora imati jedinstvene koordinate opisa unutar modela, odnosno dvije boje koje imaju iste kolorimetrijske vrijednosti moraju imati i istu pojavnost te se moraju percipirati kao jednake (u definiranim uvjetima). Vrijedi i suprotno, dvije boje sa razliitim koordinatama moraju se percipirati kao razliite (u definiranim uvjetima). 2. Kolorimetrijske vrijednosti trebaju se prezentirati unutar koordinatnoga sustava ije su dimenzije perceptualno ortogonalne i u odreenoj mjeri u korelaciji s karakteristikama koje definiraju osnovne perceptualne atribute boja. 3. Stupanj (veliina) razliitosti izmeu numerikih vrijednosti koje prezentiraju dvije boje treba biti proporcionalno usklaen s percipiranom razliitosti izmeu navedenih boja.

Prvi od prethodno postavljenih zahtjeva (svaka pojedna boja mora imati jedinstvene koordinate opisa, odnosno dvije boje koje imaju iste kolorimetrijske vrijednosti moraju imati i istu pojavnost te se moraju percipirati u definiranim uvjetima kao jednake) moe se smatrati ostvarenim primjenom funkcija usklaivanja boja na osnovi CIE standardnog promatraa ( CIE 1931. za 20 i CIE 1964. za 100 ). Za ostvarenje navedenoga, odnosno s ciljem modeliranja perecptualne reakcije standardnoga promatraa, koriteni su eksperimentalni podatci dobiveni iz funkcija usklaivanja R, G i B primara u tristimulusnom vizualnom eksperimetu (usklaivanje odnosa triju primarnnih stimulusa s ciljem postizanja jednakosti sa testnim stimulusom) na osnovi Grassmanovih zakona. Koncept ovako postavljenoga tristimulusnog eksperimenta omoguava opisivanje i definiranje svake boje kombinacijom udjela (RQ , GQ i BQ ) triju osnovnih aditivnih primara R, G i B. Q = RQ R+ GQG+ BQ B

Tristimulusne funkcije usklaivanja boja r (P), g (P) i b (P) kojima je mogue opisivanje cijelokupnog vidljivog spektra izraunate su kao funkcije spektralne distribucije tristimulusnih primara R, G i B koji bi odgovarlali monokromatskoj svjetlosti sa sljedeim dominantnim valnim duljinama: R (P=700 nm), G (P=546.1) i B (P=435.8).
Funkcije usklaivanja boja pokazuju koliinu (udio) svakog od triju osnovnih primara R, G i B na svakoj od valnih duina potrebnih da bi se uskladila percepcija doivljaja kombinacije triju osnovnih primara sa testnim (usklaivanim) monokromatskim stimulusom na toj istoj valnoj duini.

Tristimulusne funkcije usklaivanja boja r (P), g (P) i b (P) kojima je mogue opisivanje cijelokupnog vidljivog spektra izraunate su kao funkcije spektralne distribucije tristimulusnih primara R, G i B koji bi odgovarlali monokromatskoj svjetlosti sa sljedeim dominantnim valnim duljinama: R (P=700 nm), G (P=546.1) i B (P=435.8). Na osnovi prethodno navedenog opis neke traene boje Q moe biti definiran sljedeom formulom: Q = r(P) R +g(P) G + b(P) B Ukoliko koncept tristimulusnoga opisa boje, koji omoguava definiranje svake boje kombinacijom udjela triju osnovnih aditivnih primara R, G i B, predoimo putem modela u tri dimenzije (koje tvore upravo navedeni primari) tada se neka boja Q moe prikazati s tri toke u prostoru, putem skalarnih vrijednosti njenih triju primarnih stimulusa RQ, GQ i BQ kao koordinata u odnosu na osi R, G i B.

Stimulus koji uzrokuje doivljaj neke boje Q (definiran kao elektromagnetska energija danog intenziteta i spektralnog sastava) mogue je prikazati vektorima u trodimenzionalnom RGB prostoru, koji nazivamo tristimulusni prostor boja, na sljedei nain:
Jedinini vektori R, G i B koji predstavljaju primarne stimuluse definiraju tordimenzionalni prostor koji nazivamo tristimulusni prostor boja. Navedeni vektori imaju zajedniko ishodite, ali razliite smjerove. Njihove veliine odgovaraju udaljenostima du tri smjera. Vektor Q ima isto ishodite kao R, G i B vektori. Njegove tri komponente smjetene su du osi definiranih sa R, G i B, i imaju definirane duljine (skalarne vrijednosti) koje su oznaene s RQ, GQ i BQ i odreuju veliine tristimulusnih vrijednosti za boju Q.

Stimulus koji uzrokuje doivljaj neke boje Q (definiran kao elektromagnetska energija danog intenziteta i spektralnog sastava) mogue je prikazati vektorima u trodimenzionalnom RGB prostoru, koji nazivamo tristimulusni prostor boja, na sljedei nain: Tristimulusne vrijednosti nekoga traenog stimulusa Q sa spektralnom raspodjelom S() izraunavaju se iz funkcija usklaivanja boja r(), g() i b() putem sljedeih formula: R = S() r() d() G = S() g() d() B = S() b() d() Trodimenzionalno prikazivanje boja u tristimulusnom prostoru putem vektora je tono i informativno, ali nepraktino i presloeno (raunanje s vektorima) u svakodnevnoj kolorimetrijskoj praksi. Stoga je iz opisanog trodimenzionalnog modela prikazivanja stimulusnih vrijednosti generiran jednostavniji, dvodimenzionalni model temeljen na skalarnim vrijednostima tristimulusnih vektora.

Dvodimenzionalni model prikazivanja boja (Trikromatski RGB dijagram) modelira se na jedininoj plohi koja je omeena s tri stimulusna vektora R, G i B koji su definirani kao jedinini pri emu vrijedi da je njihov zbroj jednak jedan (R+G+B=1).
Model predstavlja povrina istokranog trokuta (vidljiv iz slike od prije dva slajda). Visina trokuta prema konvenciji iznosi jedan, a zbroj okomica iz neke toke na stranice trokuta u ovakvom istokranom trokutu takoer je jedan. Koordinatne osi dvodimenzionalnog prikaza predstavljaju linije presjecita jedinine plohe s tri ravnine koje su definirane parovima tri stimulusna vektora. Iz toga proizilazi da je R=RQ , G=GQ , a B=BQ.
Vrijednosti kromatinih koeficijenata r, g i b nanose se na stranice nasuprot kutu na kojem se nalazi boja i predstavljaju mjerilo za udio te komponente u nekoj boji.

Dvodimenzionalni model prikazivanja boja (Trikromatski RGB dijagram) modelira se na jedininoj plohi koja je omeena s tri stimulusna vektora R, G i B koji su definirani kao jedinini pri emu vrijedi da je njihov zbroj jednak jedan (R+G+B=1). Kromatini distribucijski koeficijenti (kordinate) izraunavaju se tako da se dio svakog primarnog stimulusa podijeli sa zbrojem svih dijelova, odnosno vrijednosti svih triju stimulusa: r = R / (R+G+B) g = G / (R+G+B) b = B / (R+G+B) iz ega slijedi da je: r+g+b=1 Prednost ovakvog prikazivanja, proizilazi iz formule r+g+b=1, pri emu ukoliko znamo dvije kromatine vrijednosti, treu moemo jednostavno odrediti na osnovi prethodne jednakosti, putem sljedeih formula: r = 1 - b - g, g = 1 - r - b, b = 1 - r - g.

Ukoliko detaljnije promotrimo prikaze funkcija usklaivanja boja r(P), g(P) i b(P) za 20 polje promatranja iz 1931. godine vidljivo je da su u pojedinim podrujima spektra, tristimulusne vrijednosti pojednih primara negativne, odnosno navedeno implicira dodavanje negativnih stimulusnih vrijednosti u tristimulusnom vizualnom eksperimentu kako bi se uskladile odreene boje. Opsivanje odreenih boja sa negativnim tristimulusnim vrijednostima je nuno jer spektarske boje, kao i neke realne boje, imaju samo po "jednu" vrijednost to znai da se navedene boje ne mogu dobiti mijeanjem triju osnovnih primara. Meutim, ukoliko neka tristimulusna funkcija za usklaivanje boja u odreenom spektralnom podruju pone dobivati negativni predznak to znai da ona poinje dobivati karakteristike komplementarne boje.

Iz funkcija usklaivanja boja je vidljivo da odreena negativna koliina primara R je potrebna kako bi se u tristimulusnom vizaualnom eksperimentu uskladio doivljaj sa stimulusom koji bi odgovarao monokromatskom svjetlu valne duine od 500 nm. Isto tako, iz slike je vidljivo da je odreena vrlo mala negativna koliina primara G potrebna kako bi se uskladio doivljaj a stimulusom koji bi odgovarao monokromatskom svjetlu valne duine od 425 nm.
Razlog tomu je visoka istoa pobude (zasienosti) kod navedenih stimulusa da bi se oni mogli uskladiti s trima pozitivnim vrijednostima definiranih primara, odnosno testna boja je izvan gamuta (mogunosti opisa) tri osnovna primara. Meutim, takoer je jasno da nije mogue dodati negativnu koliinu svjetlosti.

Kako bi se izbjeglo raunanje s negativnim tristimulusnim vrijednostima CIE komisija je definirala primare koji mogu svojim pozitivnim vrijednostima opisati sve potencijalno mogue fizikalne stimuluse, odnosno stimuluse koji su zasieniji, (imaju veu istou pobude od monokromatskoga svijetla). Monokromatsko svijetlo je fizikalni stimulus sa najveom istoom pobude. Boje koje nastaju mjeanjem monokromatskih svjetala uvijek su manje zasiene od boja od kojih su nastale. Iz prethodno navedenih razloga jasno je da tako neto nije mogue ostvariti sa stvarnim realnim stimulusima. Stoga je CIE komisija matematikom derivacijom iz R, G i B stimulusa i podataka vezanih uz standardnog promatraa te irinu vidnog polja od 20 definirala funkcije usklaivanja boja x(P), y(P) i z(P) na temelju CIE standardnog promatraa (iz 1931.) za imaginarne stimuluse X, Y i Z.

Funkcije usklaivanja boja x(P), y(P) i z(P) pokazuju koliinu svakog od triju imaginarnih primara X, Y i Z na svakoj od valnih duina, potrebnih da bi se za hipotetskog CIE standardnoga promatraa za kut gledanja od 20 uskladila percepcija doivljaja kombinacije triju imaginarnih primara s testnim (usklaivanim) monokromatskim stimulusom na toj istoj valnoj duini.

Imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z, nekoga obojenog stimulusa mogue je izraunati putem sljedih formula:
X=k Y=k Z=k
S() x() d() S() y() d() S() z() d()
gdje se oznaka S() odnosi na spektralnu distribuciju energije izvora svjetla po pojedinim valnim duljinama, x(), y() i z() su funkcije usklaivanja boja, dok oznaka k predstavlja faktor normalizacije koji se izraunava sljedeom formulom:

Imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z nekoga traenog stimulusa mogu se izraunati i pomou R, G i B tristimulusnih vrijednosti upotrebom sljedeih formula:
X = 0,49000R + 0.31000G + 0,20000B Y = 0,17697R + 0.81240G + 0,01063B Z = 0,00000R + 0,01000G + 0,99000B
Koeficijenti korekcije (brojevi) u prethodnim jednadbama su izabrani tako da vrijednosti X, Y i Z budu uvijek pozitivne za sve boje. Razlog tako odabranih koeficijenata jest tenja da budu u istom odnosu kao i jedinice luminancije u kojima se izraavaju udjeli primarnih komponenti R, G i B kod izraunavanja luminancije. To znai da je vrijednost Y proporcionalna luminanciji boje, odnosno da daje svjetlinu boje kao funkciju valne duljine. U jednadbama koje povezuju vrijednosti imaginarnih X, Y i Z stimulusa sa R, G i B stimulusima, koeficijenti korekcije za imaginarne stimuluse X, Y i Z kada se zbroje daju vrijednost 1. To znai da u sluaju izoenergetskog izvora svjetlosti (CIE E izvor svjetla), kada je R = G = B tada je i X = Y = Z.

Istovjetno kao i kod tristimulusnog RGB prostora boja i trodimenzionalni CE XYZ sustav imaginarnih stimulusa posjeduje izvedni dvodimenzionalni nain prikazivanja odreenih karakteristika boja unutar CIE dijagrama kromatinosti.
CIE dijagram kromatinosti izveden je dirktno iz CIE XYZ sustava imaginarnih stimulusa i koristi se za grafiko prikazivanje boja u dvije dimenzije neovisno o osvjetljenu. Veliina Y je indentina imaginarnoj tristimulusnoj veliini Y u CIE XYZ prostoru boja i predstavlja svjetlinu boje, a x i y veliine nazvane su kromatske koordinate boje i izraunavaju se direktno iz tristimulusnih veliina XYZ. CIE dijagram kromatinosti naziva se yo i CIE Yxy model boja.

Spektarske boje (monokromatska svjetlost) unutar CIE dijagrama kromatinosti smjetene su na krivulji i rubovima dijagrama (proirenom dijelu u odnosu na jedinini trokut X+Y+Z=1). Realne boje nalaze unutar dijagrama u trokutnom prostoru boja. Izoenergetski izvora svjetla (E), s obzirom na koji je okomita os svjetline, smjeten je u centru trokuta X, Y, Z s koordinatama X/3 i Y/3. Komplementarne boje postavljene su tako da lee na presjecitu pravca koji prolazi od boje kroz izoenergetski izvor svjetla (E) do rubne linije dijagrama.

Na donjoj slici, prikazani su razliiti poloaji akromatske toke, u ovisnosti o izvoru svjetla (njegovoj temperaturi). Razlog tomu je injenica da su svi tristimulusni modeli ovisni o izvoru svjetla. Da bi odredili tristimulusne informacije za bilo koju boju moramo odrediti uvjete svjetla pod kojima mora biti postignuta usklaenost. Mogue je da e se dvije razliite boje uskladiti pod jednim uvjetom osvjetljenja, ali ne pod drugim. Tu pojavu nazivamo matemetrija.

Kromatske koordinate kojima se odreuje poloaj pojedine boje u CIE dijagramu kromatinosti izraunavaju se uvaavajui injenicu da je x + y + z = 1 putem sljedeih formula: x = X / (X+Y+Z) y = Y / (X+Y+Z) z = Z / (X+Y+Z) pri emu s obzirom da se radi o dvodimenzionalnom prikazu za predstavljanje boje unutar dijagrama koriste iskljuivo x i y veliine. Iz kromatskih koordinata x, y i z mogue je izvesti i obrnutu operaciju odnosno izraunati imaginarne tristimulusne vrijednosti X, Y i Z, putem sljedeih formula: X = x/y*Y, Y = Y, Z = z/y*Y=(1-x-y)Y/y.

CIE dijagram kromatinosti, usvojen je 1931. godine od strane CIE komisije kao prvi kolorimetrijski model boja. Meutim CIE dijagram kromatinosti ne udovoljava veini zahtjeva kolorimetrije: nije u stanju neovisno prikazati perceptualne atribute (ton i zasienje iz kojih proizilazi kromatinost kao i odnos navedenih atributa sa svjetlinom) te nije perceptualno uniformiran (podruja MacAdam-ovih elipsi unutar kojih pomaci u koordinatama ne daju proporcionalnu percepciju razliitost meu boja). Pomak u koordinatama s obzirom na neku boju A unutar CIE dijagrama kromatinosti (u bilo kojem smjeru) nee producirati istovjetni pomak u doivljaju tona i zasienja. Zbog navedenih problema s razmakom izmeu susjednih boja unutar CIE dijagrama kromatinosti 1960. godine uveden je sistem koji daje ravnomjernija tolerantna podruja, pod nazivom CIE UCS model boja. CIE UCS model boja nastao je kao pokuaj rjeavanja jednog od bitnih nedostataka ostalih dotadanjih sustava, koji se zove perceptualna neuniformiranost, odnosno pokuaj oblikovanja osjetilno jedinstvenog prostora boje u kojem udaljenost izmeu bilo koje dvije boje u prostoru odgovara osjetilnoj blizini te dvije boje.

Perceptualna uniformiranost podrazumjeva da jednake linearne promjene jednog parametra uvijek rezultiraju jednakim promjenama perceptualne vrijednosti standardnog promatraa.
CIE UCS model boja (u pojedinoj literaturi naziva se i CIE Luv model boja)
nastao je pokuajem jednostavnog iskrivljenja i rotiranja CIE kromatskog dijagrama tako da standardizirani izvor svjetla pada upravo u centar koordinatnog sistema, dok se oko njega ovija spektralni luk. Opisanim postupkom postignuta je vea perceptualna uniformnost. MacAdam-ove elipse su smanjene i to neproporcionalno (ovisno o podruju u kojem su se prvobitno nalazile) na meusobno slinu veliinu. Koordinate za prikazivanje boja unutar CIE UCS modela boja izraunavaju se jednostavnom linearnom transformacijom: u = 4x / (-2x+12y+3) = 4X / (X+15Y+3Z) v = 6y / (-2x+12y+3) = 6Y / (X+15Y+3Z) Veliina Y je nepromijenjena, istovjetna je veliini Y u CIE xyY modelu boja.

CIE UCS model boja je bio prvi pokuaj oblikovanja standardiziranog osjetilno jedinstvenog modela boja, a izaao je iz uporabe uvoenjem njegovih derivata, u prvom redu CIE Lù`v` modela boja (1964. i 1967.) odnosno, neto kasnije CIE L*u*v* modela (1976.). CIE Lùv je jo jedna linearna transformacija CIE Yxy modela boja kod koje veliina Y ostaje nepromijenjena, dok se kromatine koordinate u i v izraunavaju putem sljedeih formula: u = u, v = 3/2 v odnosno izraeno x i y kromatskim koordinatama i X i Y imaginarnim stimulusima: u` = 4x / (-2x+12y+3) = 4X / (X+15Y+3Z) v` = 9y / (-2x+12y+3) = 9Y / (X+15Y+3Z)

Vremenski paralelno sa razvojem CIE UCS i CIE Lù`v`modela boja, R.S. Hunter dizajnirao je uniformirani prostor boja temeljen na Munsell-ovom modelu prikazivanja svjetline te Heringovoj teoriji suprotnih procesa. Hunter-ov Lab model uz odreene preinake (dane od strane D. MacAdamsa) prihvaen je od CIE komisje (zajedno sa CIE L*u*v* modelom), kao standardni CIE model boja pod nazivom CIE L*a*b*. CIE L*a*b* takoer je trodimenzionalni perceptualno uniformirani i o ureaju neovisan model prikazivanja boja temeljen na tri kanala veliina L*, a* i b* ije se koordinate dovode u vezu sa psihikim karakteristikama boje prema principu Heringove teorije suprotnih procesa boja (svijetlo-tamno, crveno-zeleno i utoplavo).

Kanal L* prikazuje svjetlinu (u rasponu od 0=idealno bijelo do 100=idealno crno). Kanal a* prikazuje raspon boja izmeu zelene i crvene (od -200 do +200). Kanal b* raspon boja izmeu ute i ljubiasto-plave boje (takoer od -200 do +200). Toka u kojoj je a*= b*=*L*=0 predstavlja ishodite CIE L*a*b* modela.
Najvanije prednosti CIE L*a*b* modala boja vezane su za uvoenje svjetline kao tree dimenzije i koordinata koje slijede zonsku teoriju te formule za izraunavanje kolorimetrijske razlike boja koje su pridonijele irokoj primjeni u upravljanju bojama.

Izraunavanje koordinata za opisivanje boje unutar CIE L*a*b*modela boja zasniva se na sljedeim formulama: L* = 116 ( Y / Yn )1/3 16 a* = 500 [ ( X / Xn )1/3 - ( Y / Yn )1/3 ] b* = 200 [ ( Y / Yn )1/3 ( Z / Zn )1/3] pod uvjetom da su omjeri X/Xn, Y/Yn i Z/Zn vei od 0,008856. U sluaju da su vrijednosti omjera X/Xn, Y/Yn i Z/Zn manje ili jednake 0,008856, tada se koriste sljedea modificirana formula: Lm* = 903.3 Y / Yn gdje X, Y i Z predstavljaju tristimulusne vrijednosti podraaja, a oznake Xn, Yn i Zn odnose se na stimuluse (podraaj) bijelog objekta koji je odreen energijom zraenja standardnog izvora svjetla.

Kolorimetrija I Multimedija 2007

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Kolorimetrija I Multimedija 2007

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kolorimetrija I Multimedija 2007

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Veleuilite u Varadinu

Studij Multimedija, oblikovanje i primjena

dr.sc. Marin Milkovi, dipl.ing.

definicija podruje djelovanja podijela

Pojam boje Zato i kako vidimo boju?

izvori svijetla i TBS promatrani obijekt i njihove povrinske karakteristike

osijet vida i vizualni sustav ovijeka

aditivno suptraktivno rastersko i optiko

Definiranje informacija o boji

verbalna spektralna tristimulusna

Definiranje karakteristika boja

Odreivanje (mjerenje) boje

Modeliranje izgleda boje

Intuitivni modeli boja

Kolorimetrijski modeli boja

Modeli boja ureaja

Modeli za opis pojavnosti boja

Guth, Nayatani, Hunt, CIE CAM02

(usklaivanje fizikalno mjerljivih veliina stimulusa pa percepcijom doivljaja osjeajem)

vizualni kolorimetri ( Wright, 1928. ) atlasi boja

kolorimetri spektrofotometri spektokolorimetr

ili kolorimetrija u uem smislu je postupak koji se koristi kako bi se

ili kolorimetrija u svom irem smislu podrazumjeva metode procjenjivanja

Zato i kako vidimo boju? Postojanje doivljaja boje uope uvijetovano je sa ?

Zato i kako vidimo boju?

Zato i kako vidimo boju?

Zato i kako vidimo boju?

Zato i kako vidimo boju?

Zato i kako vidimo boju? Nastajanje svijetla

Svijetlo nastaje u izvorima svijetla koji se po opoj nomenklaturi dijele na:

Zato i kako vidimo boju? Nastajanje svijetla

Zato i kako vidimo boju? Nastajanje svijetla

Zato i kako vidimo boju?

Zato i kako vidimo boju?

CIE standardni izvori svijetla (1931):

Zato i kako vidimo boju?

CIE standardni izvori svijetla (1931):

Zato i kako vidimo boju?

CIE standardni izvori svijetla (1931):

Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata

Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata

Modulacija svjetlosti od strane promatranih objekata

MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA Pregled kroz povijesni razvoj

MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA Pregled kroz povijesni razvoj

MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA

MEHANIZMI PERCEPCIJE BOJA

POJAM TRIKROMATSKI I TRISTIMULUSNI

PRINCIP MIJEANJA BOJA

Aditivno Suptraktivno Rastersko Optiko Princip nastajanja tri-kromatske smjese

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

ADITIVNO MIJEANJE BOJA

SUPTRAKTIVNO MIJEANJE BOJA

SUPTRAKTIVNO MIJEANJE BOJA

SUPTRAKTIVNO MIJEANJE BOJA