Prva marokanska kriza ujedno je i prva velika diplomatska kriza dvadesetog stoljea, a nagovijestila je promjene u politici i odnosima europskih

sila koje su vodile prema sve veoj nestabilnosti europskog i svjetskog poretka. Kriza je izbila u proljee 1905. godine, ali marokansko pitanje je postalo aktualno jo krajem devetnaestog stoljea. Naime, godine 1884. umro je marokanski sultan Mula Hasan, posljednji koji je imao nekakav autoritet, a naslijedio ga je maloljetni sin Abdul Aziz iji je autoritet s godinama sve vie slabio pa su i on i njegova drava sve vie potpadali pod utjecaj raznih unutarnjih i vanjskih interesnih frakcija. Nestabilnost koja je iz toga proizala i koja je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljee zavladala marokanskim politikim i drutvenim poretkom bila je sjajan izgovor europskim kolonijalnim silama za mijeanje u unutarnja pitanja te drave. Najvei interes za Maroko imale su Francuska i Velika Britanija, ali i panjolska koja se takoer nadala odreenim teritorijal nim dobicima na tetu Maroka. Velika Britanija je svoj utjecaj u Maroku pokuala ostvariti putem savjetnikih misija koje su djelovale na sultanovom dvoru i koje su trebale reformirati dravu te je ponovno postaviti na vrste noge. No ti su pokuaji propali, a pobune protiv sultana dodatno su natetile njegovom autoritetu i stabilnosti dravnog poretka. Time se odluila okoristiti Francuska koja je za Maroko bila neposredno zainteresirana jer je graniio s njenim kolonijalnim posjedom Alirom, a bio bi i dobra utjeha za gubitak Egipta kojeg su morali prepustiti Britancima. Povod za direktno mijenje u marokanske unutarnje poslove Francuzima su dali uestali napadi marokanskih pljakaa na alirski teritorij koje sultanova vlast nikako nije uspjevala obuzdati.(1) Istovremeno je francuska vlada poticala investiranje francuskog kapitala u Maroko kako bi njegovim eventualnim gubitkom dobila dodatni razlog za intervenciju.(2) Jo je jedna europska sila bila zainteresirana za Maroko, ali njeni su motivi bili bitno drugaiji od motiva Francuske, panjolske i Velike Britanije. Njemaka je imala odreene ekonomske interese u Maroku, ali oni se nisu kosili s francuskim interesima jer su njemake i francuske tvrtke zajedno radile na eksploataciji marokanskih ruda. Maroko je Nijemcima bio zanimljiv jedino kao uzrok svae izmeu Britanaca i Francuza uz pomo kojeg e, mislili su, razbiti francusko-britansko prijateljstvo u koje su te dvije drave poele stupati potpisivanjem Sporazuma o kolonijalnim interesima 1904. godine. Tim su se sporazumom Velika Britanija i Francuska dogovorile oko podjele interesnih sfera u Sjevernoj Africi ime je Velika Britanija dobila Egipat dok je Francuska dobila odrijeene ruke za djelovanje u Maroku, a obje su drave

dobile odreenu moralnu obavezu da u budunosti podravaju jedna drugu. panjolska je tim sporazumom dobila uski priobalni pojas sjevernog Maroka te gradove Rifa i Rio de Oro.(3) Zbliavanjem Francuske i Velike Britanije Njemaka se u Europi poela osjeati ugroenom i okruenom jer osim konstantnog francusko-britanskog zbliavanja, europsku je politiku definirao i francusko-ruski savez potpisan 1894. godine. Njemaka je u eventualnom europskom sukobu mogla raunati na svoje saveznice, potpisnice Trojnog saveza, Austro-ugarsku i Italiju, od kojih je prva sve vie slabila i zapadala u krizu dok je lojalnost druge cijelo vrijeme bila upitna. U Berlinu su stoga odluili iskoristiti marokansko pitanje kako bi sve zamreniju europsku politiku situaciju okrenuli u svoju korist, razbili okruenje u kojem su poeli nalaziti te u finiu politike ofenzive stvorili savez europskih kontinentalnih sila iz kojeg bi bila iskljuena njihova najvea ekonomska suparnica, Velika Britanija. Jae uplitanje u marokansko pitanje njemaki je politiki vrh legitimirao doktrinom da se Njemaku, s obzirom na njenu snagu i mo, vie ne moe ignorirati pri rjeavanju meunarodnih problema pa ak ni u onim dijelovima svijeta koji nisu od njenog neposrednog interesa. O francusko-britanskom sporazumu njemaki je politiki vrh bio obavjeten, dodue tek nakon njegovog zakljuivanja, ali u prvi mah nisu imali nita protiv. No, kada su Franuzi odluili ostvariti svoja prava iz Sporazuma o kolonijalnim interesima te poslali svoju savjetniku misiju u marokanski grad Fez, Nijemci se odluuju za zaokret i negodovanje zbog francuskog poteza te za izazivanje meunarodne krize. Njemaki je car, Wilhelm II, u oujku 1905. za vrijeme krstarenja Sredozemljem sasvim sluajno pristao u marokanskoj luci Tangeru te u svom pozdravnom govoru istaknuo njemake komercijalne interese u Maroku i vanost neovisnosti te drave te priznao potpuni sultanov suverenitet.(4) Neodreenost careva govora odmah je uzburkala politike vode i to moda ponajvie zbog injenice to nitko nije znao to je tono Kaiser elio rei. Istovremeno se ohrabrio sultan Abdul Aziz te pruio otpor reformama koje je Francuska u njegovoj dravi namjeravala provesti, a njemaki je kancelar Bernhard von Blow 11. travnja 1905. zatraio sazivanje meunarodne konferencije o Maroku.(5) Francuska je vlada ostala zateena Kaiserovim govorom i zahtjevom njemakog kancelara, pa je ministar vanjskih poslova, antinjemaki nastrojeni Teophile Delcasse, odmah poeo Nijemcima nuditi zasebne pregovore ne bi li nekako bilateralnim sporazumom spasio situaciju. Delcasse je zastupao miljenje da se Njemakoj nekako treba oduprijeti te ne pristajati na sve zahtjeve

Berlina, a to ga je miljenje sve vie dovodilo u sukob s ostalim lanovima francuske vlade. Njegova su nastojanja da nekako pridobije njemaki politiki vrh s vremenom propala jer nije uspio dobiti podrku svoje vlade i premijera Mauricea Rouviera koji je bio spreman Nijemcima ponuditi kompenzacije za slobodno djelovanje u Maroku. Osim toga, u Berlinu su vrsto odluili situaciju iskoristiti u vlastitu korist i postii potpunu pobjedu. Berlin je vjerovao da e Francuska na konferenciji o Maroku ostati izolirana jer Velika Britanija po tom pitanju nee riskirati sukob s Njemakom pa e Francuzi shvatiti da je savez s Londonom iluzoran i beskoristan. Zatim e uvjeriti Francusku da raskine sporazum s Britancima te je pokuati privui na svoju stranu. S obzirom na to da su bili sigurni u potporu svoje saveznice Austro-ugarske, pa i Italije, te u neutralnost ostalih faktora meunarodne politike, inzistirali su da se marokansko pitanje rijei meunarodnim dogovorom gdje e demonstrirati svoju snagu i mo. Francuska se vlada bojala otrije suprostaviti Njemakoj jer nisu ozbiljno shvaali britansku kopnenu vojsku s obzirom da se britanska vojna mo ponajvie bazirala na pomorskoj snazi, to Francuzima, u sluaju rata s Njemakom, ne bi bilo od vee koristi.(6) Jedino je Delcasse i dalje ustrajao na politici otpora Berlinu pa je ostavi izoliran napustio ministarsko mjesto. Njegov odlazak u Berlinu je doekan s velikim oduevljenjem i Nijemce je dodatno ohrabrio da ustraju u svojem planu. etvrta sila koju se moralo pitati za miljenje prilikom rijeavanja meunarodnih pitanja bila je Rusija, francuska saveznica od 1894. godine te veliki kupac francuskog kapitala. Rusko je Carstvo u ovom trenutku bilo baeno na koljena porazom od Japana na Dalekom istoku, a revolucija koja je potom izbila u ruskim gradovima dodatno je poljuljala samouvjerenost ruskog politikog vrha. Nije sluajno to je Berlin ba u tom trenutku otvorio marokansko pitanje, a tijekom cijelog trajanja krize konstantno e iskoritavati neprilike u kojima se Rusija nalazila.(7) Nijemaki je plan bio pritiskom na Rusiju suziti francuski manevarski prostor i uvjeriti Ruse u potrebu kontinentalnog saveza s Njemakom. Time bi se ujedno i razbilo ve spomenuto okruenje u kojem se Njemaka nalazila, a kojeg je ba kratkovidnom politikom prema Rusiji praktiki sama i stvorila. Naime, Wilhelm II je 1890. godine odbio obnoviti njemako-ruski Ugovor o uzajamnom osiguranju to je etiri godine kasnije rezultiralo potpisivanjem francuskoruskog Dvojnog saveza pa je povezivanjem Francuske i Velike Britanije situacija za njemaki politiki vrh postala alarmantna. Zadatak da Rusiju pridobije na njemaku stranu na sebe je preuzeo car Wilhelm II. U srpnju 1905. na otoku Bjrk uspio je u etiri oka, bez prisutnosti ruskih ministara, uvjeriti cara Nikolu II da su se francusko-njemaki odnosi znatno poboljali te

ga nagovoriti da s Njemakom potpie Kontinentalni obrambeni savez u kojeg e nakon potipisivanja pozvati i Francusku.(8) Svjesni da e Francusku biti jako teko pridobiti za savez, u Berlinu su ponovno okrenuli plou pa su poeli biti izrazito pomirljivi prema Francuzima. Poetkom kolovoza 1905. godine zapoeli su francusko-njemaki pregovori o programu predstojee konferencije o Maroku koja je zakazana za sijeanj 1906. godine u panjolskom gradu Algecirasu. Uvjereni da je sporazum s Rusijom na putu ostvarenja Nijemci vie nisu pritiskali Francuze nego su bili izrazito susretljivi prema njihovim prijedlozima ne elei ih dodatno udaljiti od sebe te ih jo vie pribliiti Londonu.(9) Pristali su na Francuske prijedloge o trenutnom stanju u Maroku o emu nisu traili ni pisano obeanje francuske vlade, a dogovoreno je da e predstojea konferencija razmatrati tek gospodarska pitanja i organizaciju marokanske policije izvan alirsko-marokanskog pograninog podruja.(10) No, njemaka srea nije dugo trajala. im je ruski ministar vanjskih poslova, grof Vladimir Lamsdorf, saznao za dogovor Nikole II i Wilhelma II nije ni na trenutak dvoumio da je njegov car uinio veliku pogreku i da Francuzi nee prihvatiti dogovor dvaju careva. Ne otkrivi postojanje sporazuma iz Bj rka, Lamsdorf je preko ruskog veleposlanika u Parizu priupitao Rouviera o mogunosti kontinentalnog saveza s Njemakom to je ovaj energino odbio te tako ruskom ministru dao argument da razuvjeri cara.(11) Ruskoj vladi je, da bi smirila situaciju u zemlji i ponovno u dravi uspostavila red, bio prijeko potreban novi francuski zajam pa nikako nije eljela poljuljati francusko povjerenje. Ruski je car stoga uputio pismo Wilhelmu II da privremeno odustaje o njihovog dogovora dok se ne vidi kako e Francuzi gledati na njega.(12) Naravno da je ruski zaokret razljutio cara Wilhelma koji je odluio da e Njemaka na predstojeoj konferenciji o Maroku ponovno zauzeti vrsto antifrancusko stajalite. Konferencija u Algecirasu zapoela je s radom 16. sijenja 1906. godine. Sudjelovalo je trinaest drava; Austro-ugarska, Belgija, Francuska, Italija, Maroko, Nizozemska, Portugal, Rusija, Sjedinjene Amerike Drave (SAD), vedska, panjolska i Velika Britanija. Ve u prvim danima sijenja, i prije nego je konferencija poela s radom, Nijemci su mogli naslutiti da se njihov plan ne ostvaruje onako kako su zamiljali. Vjerovali su da e uspjeti izolirati Francusku, ali je britanski ministar vanjskih poslova Eduard Grey upozorio njemakog veleposlanika u Londonu Wolfa Metenricha da britanska javnost, zbog francusko-britanskog sporazuma, ne bi tolerirala uvlaenje Francuske u sukob s Njemakom te da bi svaka britanska vlada bila prisiljena

pomoi svojoj saveznici.(13) Britanci su se bojali da e Francuska, ostavljena na cjedilu, kompenzirati Njemakoj dio marokanskog teritorija na kojem bi Njemaka mogla izgraditi pomorsku bazu te time ugroziti britansku pomorsku nadmo pa su stoga odluili stati uz svoju saveznicu. Zatim je glasanje o konferencijskoj proceduri Nijemcima otkrilo da ih podravaju jedino Maroko i Austro-ugarska. Konferencija je trajala gotovo tri mjeseca, a u sreditu rasprave bila je organizacija marokanske policije koju su Francuzi eljeli organizirati sami ili u partnerstvu sa panjolskom, a smjerali su i ka kontroli nad marokanskom sredinjom bankom.(14) Francuska su nastojanja podrale Velika Britanija, Rusija i SAD, ali se njemaka delegacija energino usprotivila te predloila da organizaciju marokanske policije preuzme neka neutralna drava ili pak da S ultan i njegova vlada sami organiziraju svoju policiju uz nadzor europskih savjetnika koje bi Sultan sam izabrao. Francuska i panjolska su taj prijedlog naravno odbile pa je konferencija neko vrijeme zapela na mrtvoj toki. Poto je Austro-ugarska bila jedina sila koja je podrala Njemaki prijedlog i poto nije bilo izgleda da e se to promijeniti, njemaki je kancelar vrlo brzo shvatio da on i njegova vlada moraju popustiti.(15) Konferencija je zavrena sporazumom potpisanim 07. travnja 1906. godine. Mandat za organizaciju marokanske policije dobila je Francuska, sa panjolskom kao sekundarnim partnerom, a da bi se odralo naelo meunarodnosti i istovremeno barem malo udovoljilo Njemakoj, odlueno je da e Francuze i panjolce kontrolirati generalni inspektor iz vicarske sa sjeditem u Tangeru.(16) Tako je postignut odreeni status quo jer Francuska nije uspjela ishoditi dozvolu da s Marokom radi to ju je volja dok je Njemakoj, iako je njena politika doivjela nuspjeh, ostalo prostora za daljnje mijeanje u marokanske stvari. Iako je uspjela marokansko pitanje uzdignuti na meunarodnu razinu i natjerati Francusku i Veliku Britaniju da prilikom rijeavanja kolonijalnih pitanja paze na njeno raspoloenje, Njemaka nije uspjela u realizaciji onog cilja zbog kojeg je i pokrenula cijelu stvar. elja da preko marokanske krize razbije francusko-britansko prijateljstvo te nametne svoju dominaciju Europi i svjetu, rezultirala je upravo suprotno, a neuspjeh te politike s godinama e biti sve izraeniji. Strah od sve vee njemake gospodarske i vojne moi te sve agresivnije politike, natjerao je njene suparnice da zaborave nesuglasice iz prolosti te da porade na jo jasnijem

definiranju svojih saveza. Umjesto da razbije francusko-britansko prijateljstvo i francusko-ruski savez uini nevanim, njemaka im je svojom politikom dala legitimnost i opravdan razlog za postojanje. Da stvar po Berlin bude jo gora, u narednim su godinama Velika Britanija i Rusija stupile u savez pa je njemako okruenje postalo jo izraenije. Ali po pitanju Maroka, Njemaka i nije doivjela potpuni neuspjeh. Ograniivi mogunosti francuskog djelovanja u toj dravi Nijemcima je ostalo pravo mijeanja ukoliko Francuska prekorai svoje ovlasti. Francuska e to uskoro i uiniti pa e dati povod Njemakoj za izazivanje jo jedne Marokanske krize.