DUVAMJSKI SABOR.

Istraiv izvore i postanje Hrvatske kronike te Dukljaninovoga ljetopisa, doao sam do zakljuka: i. da glavni izvor Hrvatske kronike (i njoj istovjetnoga Libellus Gothorum, to zahvaa prvu polovinu Dukljaninovoga ljetopisa), bijae vladarski katalog od VI. do X. stoljea; 2. da je taj vladarski katalog neki j o nepoznati pisac XIV. stoljea preradio, ukrpav u nj biljeaka, crpljenih iz drugih izvora, te je tako nastala Hrvatska kronika, poznata nam po Papali-Kaletievoj hrvatskoj redakciji g. 1549. i po Cindri-Marulievom latinskom prevodu, to g a j e g 1666. objelodanio Lui; 3. da reeni Libellus Gothorum nije drugo negoli prevod Hrvatske kronike, uinjen od popa Dukljanina sredinom XVI. stoljea po prilici. 1 Najvanija biljeka, koju je nepoznati auktor Hrvatske kronike uvrstio u vladarski katalog, jest povijest duvanjskoga sabora, to se nalazi u biografiji kralja Budimira po sredini . IX. 2 Ona je sa dva prelaza umjetno prikopana Budimirovoj biografiji. Prvim prelazom: I to mu (kralju) ulize u misal, kako bi za svoga vrimena opet zemlju, kako je i prvo bila, napraviti = Placuit etiam regi, ut temporibus suis rememorarentur termini ac fines omnium provinciarum, privezana je biljeka o duvanjskom saboru prvomu dijelu Budimirove biografije; dok drugim prelazom; I po tom blaeni kralj kraljeva lit etrdeset = Regnavit praeterea rex sanctissimus XL annos, prikopano je koncu biografije. Takovo adaptovanje naknadnih biljeaka izvornomu tekstu vladarskoga kataloga, o p a a e i n a drugim mjestima Hrvatske kronike. Svagdje je auktor Hrvatske kronike samovoljno postupao; on je bez obzira na realni i hronoloki savez umetao one biljeke u vladarske biografije, malo mare, da li to gradivo za zbilja patri ba ondje, gdje ga je umetnuo. Tako se je dogodilo i sa biljekom duvanjskom saboru. Spise duvanjskoga sabora naao je auktor Hrvatske kronike, kako nam izrino veli, u knjigama ke pri Hrvatih ostae, i pri njih se nhode, a zovu se metodios (Cindri-Maruliev prevod Metodes ; Dukljanin Methodius); 3 on je po njima sastavio svoju biljeku, te ju sa navedenom adaptacijom ukrpao u Budimirovu biografiju. Stoga vrijednost biljeke duvanjskom saboru ne zavisi od vjerodostojnosti Budimirove biografije niti od one Hrvatske kramike, nego od izvora joj starohrvatskoga methodosa.
1

Dokazivanje ovih zakljuaka slijedit e u raspravi Hrvatska kronika Libellus Gothorum , koja je ve dogotovljena. Upotrebljavamo izdanje tekstova, usvojenih pd

4 ?

ia, Popa Dukljanina ljetopis po latinsku i po hrvatsku. U Kraljevici 1874, Crnievo izdanje p n i d.. N. mj. p. ?o,

136

J 1 i Duvanjski sabor.

I zato emo ju ispitati samostalno aliboe starohrvatskom methodos-u nemamo nikakve poblie vijesti. Cindri-Maruliev prevod Hrvatske kronike tumai: Metodes, quem latine Rationale possis dicere; dok je Ljubi rijei m e t o d i o s dao znaenje: razvod granica meu opinom i opinom.1 Oito je Ljubievo tumaenje ispravno. Starohrvatski methodos mora da je bio zbornik starohrvatskih zakona teritorijalnom dravnom ureenju, dakako uz biljeke, kada i kako postadoe ti zakoni, dakle saborima, na kojima se je uzkonilo dravno ureenje. Tekst duvanjskoga sabora nije istovjetan u trima redakcijama . IX. Hrvatske kronike, to su dosele poznate. Onaj hrvatski Papali-Kaletievoga prepisa u kojeem se razilazi od Gindri-Marulievoga latinskoga prevoda, kao to i od Dukljaninovoga Libella Gothorum, ali tako, da se Libellus Gothorum vie pribliuje Cindri-Marulievoj redakciji. Zamjerito je pak, da sve tri redakcije ne sadre sveer jedno te isto gradivo, nego da jedna isputa, to druge obije imaju, te obratno. Ali sravnidbom svih triju redakcija dobiva se potpuniji izvorni tekst. Tako uspostavljen tekst duvanjskoga sabora prua dosta gradiva, da ga se po dokazima, to ih sam prua, moe dovoljno ocijeniti u pogledu doba i osoba u njem imenovanih. Prilaemo najprije sadraj biljeke o duvanjskom saboru, onako, kakova se ispostavlja sravnidbom svih triju redakcija IX. Hrvatske kronike, uz obnove, koje polijegaju iz susljednoga kritinoga pretresanja.

Sadraj biljeke duoanjskom saboru po . IX. Hroatske kronike. *

Kralj (Petar Kreimir) izasla pouzdanike apostolskomu muu papi Stjepanu (IX.) i carigradskom caru Mihajlu (VI. Stratiotiku),2 s molbom, da bi mu poslali stare isprave granicama pokrajina i svoje mudre ljude. Papa Stjepan posla Honorija, kardinala popa rimske crkve uz dva druga kardinala i dva biskupa. Kada stigoe kardinali i biskupi, naoe kralja na planini Hlivaj, te bjee od njega asno doekani. Tada kralj zapovjedi, da se sastane dravni sabor na duvanjskom polju na podnoju gore Hlivaj.3 Meutim prispjee i poslanici cara Mihajla, Leo i Ivan sa svojom pratnjom, a kralj ih s kardinalima asno doeka.

Ogledalo knjievne poviesti. Rieka 1864. I p.

105 op. 1.

Da je kralj duvanjskoga sabora Petar Kreimir, a papa Stjepan IX., te car Mihajilo VI. Stratiotik, dokazuje se nie. * Hrvatska kronika lui planinu, kad (ka) se die Hlivaj od polja ispod iste planine Hlivaj, na kojem se sabor sastao, t. j . od mista Dalma, gdi sa shodom biec Ove razlike ne pravi Oindri-Marulieva redakcija, jer istovjetuje polje sa planinom Hlivaj: in

campo, qui Clivna appellator Libellus Gothorum pak nepravi nikakve razlike izmeu planine Hlivaj i polja, gdje se saborovalo, te sve jednim nazivom oznauje: in planitie Dalmae a loco Dahnae ubi synodus facta est. Ali doista stoji razlika izmeu planine Hlivaj i polja Dalmae ili Duvna. Kralj je naime doekao papinske poslanike na planini Hlivaj, kako veli Papali-Kaletieva redakcija, t. j . u gradu na planini Hlivaj, a tek nekoliko dana kanje, sabor se je sastao in

 1 i Duvanjski sabor.

) 37

I zasjede shod, a na njem i oni latinskog jezika (Romani) i oni slavenskoga, za dvanaest dana; osam dana se ureivalo crkvene poslove, a druga etiri dana dravne poslove. Na tom shodu bjee proitane pred svim narodom stare povelje, toliko od pape poslane latinske, koliko od cara poslane grke, granicama oblasti i krajeva, kako je to bilo ureeno i zapisano od davnih careva. I to bi ugodno kralju i svemu kolikomu narodu. Dvanaestoga dana, kad se dovrio sabor, kardinali i biskupi pomazae i okrunie kralja (more Romanorum regum),1 uz veliko slavlje naroda i svekolike drave. Tada bjee postavljena dva nadbiskupa: jedan u Solinu, a drugi u Duklji, ter i nekoliko biskupa, podreenih dvojici nadbiskupa. I tako bjee obnovljene mnoge crkve, to bijahu zaputene. I kralj ukazom zapovjedi, da nitko nesmije bilo u emu posizati za crkvom, koja da potpada iskljuivo pod nadbiskupe i biskupe; tko bi inae radio, poinjava uvredu velianstva. Zatim po slovu starih povelja, to bjehu narodu ve proitane, zapisa kralj podjelbu oblasti i krajeva, uz oznaku granica i mejaa njihovih, i to ovako: sve to je uz

planitie Dalmae, kako veli Libellus Gothorum, t. j . na polju ispod planine Hlivaj po Papali-Kaletievom tekstu. Planina Hlivaj jest dananji Hlib ili Lib, to sa strmenitim grebenom u obliku rta ili predbreja 1028 m. s jugoistone strane prodire u Duvanjsko polje, dok locus Dalmae misto Dalma jest stari Delminium, Duvno, danas upanjac, na istonom podnoju Kolo gradine 1078 m , a na sjeverozapadnom rubu Duvanjskoga polja, t. j . suelice predbreju Libu 1028 m. (sr. Klai Duvanjsko polje, u Kolu Matice hrvatske III (1907.) p. 48 - 50). Na predbreju Hlibu ili Libu ima gradina raznih doba, a u selu Borani "tvra sa okruglim tornjevima (sr. n. mj. p. 60), koji najbolje oznauju stariji sredovjeni grad. Tu je po svoj prilici bio onaj grad, u komu je kralj doekao papinske poslanike, te je za doba duvanjskoga sabora taj grad Hlivaj bio sreditem hrvatske drave. Misto Dalma locus Dalmae na polju pod planinom Hlivaj Hlibom jest Duvno, rimski Delminium, oko upske crkve u varou upanjcu, gdje se otkrilo spomenika raznih doba u povrini do 15 hektara (n. mj p. 61 i d.). Jo za doba spljetskoga kroniara Tome arhiakona (f 1268.) u Duvnu je bila crkva VI. stoljea s napisom, da ju je posvetio kapuanski biskup German: ubi fuit ciuitas jDelmis, in qua est quedam ecclesia, quam consecravit beatus Germanus capuanus episcopus (516541), sicut scriptum reperitur in ea (Histria Salonitana c. XIII. ed. Raki

p. 39). Duvanjski sabor j e najprije u toj crkvi zasijedao. Po tom to Hrvatska kronika strogo razlikuje planinu Hlivaj (s gradom), gdje je kralj boravio prije sabora i doekao papinske poslanike, od mjesta saborovanja Duvno-upanjca, dok Libellus Gothorum isputa sasvim planinu Hlivaj, oito je, da u ovoj partiji Hrvatska kronika ne samo ne zavisi od Libella Gothorum, nego da je svakako od njega starija More Romanorum regum ima sam Libellus Gothorum, dok Hrvatska kronika PapaliKaletieve redakcije veli : posvetie kralja, ali ona Cindri-Marulieve redakcije potpunije : regem sacro Chrismate delibutum sanctificauerunt. Krunjenje vladara po rimskom obredu sastojalo se je specijalno u p o m a z a n j u . To se razabire po biljeci, to je obino uvrtena pri kraju Liber Censuum rimske kurije: De regibus rubrica. Sequuntur de regibus christianorum et sunt quidam coronandi et quidam non. Tamen illi qui coronandi sunt, d e b e n t i n u n g i et illi habent privilegium ab antiquo. (Taxa abbatiarum, monasteriorum, episcopatuum ad usum Joannis Hieronymi Lanthij; rukopi^rimske knjinice Corsini 377 (41-D-14, ol. 128 v.). Pomazanje je uplitno naglaeno od Papalic-Kaletievog teksta sa posvetie, a od CindriMarulievog izrino sa sacro Chrismate delibutum ; i stoga ono Dukljaninovo More Romanorum regum oznauje krunjenje s pomazanjem.

138

J e 1 i Duvanjski sabor.

rijeke, koje teku iz gora, a utiu u more podnevu, nazva Primorje, a to je uz rijeke, koje teku iz gora prema sjeveru te utiu u veliku rijeku Dunav, prozove Srbija. Onda podijeli Primorje na dvije oblasti: od mjesta Duvna, gdje je tada kralj boravio sa saborom, do Vinodola (Niu Dalmaciju) prozva Bijelom Hrvatskom. I ovoj Nioj Dalmaciji privolom pape Stjepana i njegovih poslanika postavi solinsku crkvu metropolitanskom, te joj podvre slijedee crkve: Spljet, Trogir, Skradin, Arauzonu (Biograd), [Zadar], Nin, Rab, Osor, Krk te Epidavar (Dubrovnik).1 Na isti nain od reenoga mjesta Duvna do Avione grada (Draa) (Gornju Dalmaciju) prozva kralj Crvena Hrvatska.2 A kako je Nioj Dalmaciji postavio solinsku crkvu metropolitanskom, na isti nain Gornjoj Dalmaciji po starom pravu bi postavljena dukljanska crkva metropolitanskom, te su joj podvrgnute slijedee crkve: Bar, Budva, Kotor, Ucinj, Sva, Skadar, Drivast, Pilot, Srbija, Bosna, Travunja i Zahumlje.3 Srbiju pak, to jest Zagorje, podijeli na dvije pokrajine: jednu od gornje Drine spram zapada do gore Borje,4 te ju Bosna nazva, a drugu pak od rijeke Drine spram istoka do Laba, 5 te ju prozva Raa.

Ova stavka o distriktuaciji solinske crkvene pokrajine nalazi se samo u redakciji Libella Gothorum, a ne u onima Hrvatske kronike. Stoga se je cijenilo, da je ona interpolacijom prevoditelja popa Dukljanina, te da odgovara navodnom njegovom vremenu oko g. U50. (sr. Raki Knjievnik I (1864) p. 204), a ne vremenu duvanjskoga sabora. Kanje emo dokazati, da je ova distriktuacija suvremena duvanjskom saboru, te je izvjesno, da je crpljena, kao i ostalo, iz starohrvatskoga methodosa. Zamjerito je, da je u tekstu Libella Gothorum izostao Zadar, po svoj prilici radi nuzgrednoga spominjanja toga grada pri Arausonam, quod nunc est castellum J ad r a e . To bi se moralo obnoviti ovakoArausonam, quod nunc est castellum Jadrae, Ja d r a m , Enonam itd. I za Dubrovnik stoji isto tako: Epidaurum, quod nunc dicitur Ragusium. Ova dva tumaenja tquod nunc dicitur nijesu Dukljaninove interpolacije, nego su se morale ve nalaziti u tekstu Libella Gothorum, jer i Hrvatska kronika ima na drugom mjestu analogno tumaenje do Bandalona grada, a se sada zove Dra. Hrvatska kronika Papali-Kaletieva ovdje je smuena, jer mjesto G o r n j a Dalmacija pogreno pie D o n j a Dalmacija, a izostavlja naziv, kojemu bi odgovarala Croatia Rubea Libella Gothorum,

postanju dukljanske crkvene pokrajine nie. Hrvatska kronika Papali-Kaletieva gore Borave; Cindri-Marulieva Beiram montera; a Libellus Gothorum: ad montem Pini. Po tom je izvorni oblik bio Borja planina, a od toga je Papali-Kaletiev prepisa napravio gora Borava. Borja planina jest meu Maglajem i Skender Vakufom, epu na sjeverozapad ili Borovina planina izmeu Vranie i Radovana (sr. ii, HercegBosna prigodom aneksije, Zagreb 1908. p. 9 op.). Tekstovi su ovdje razroni. Hrvatska kronika Papali-Kaletieva: do Lipa prozva Sas, a je raka zemlja; a Cindri-Marulieva: ad montem Lippam ; Libellus Gothorum: usque ad Lapiam et Lab, quam Rassam vocavit. Ovaj zadnji oblik Lapiam et Lab znai predjel Lapia i rijeku Lab. Rijeka Lab je uz Lenicu planinu sjeverozapadno od Pritine, gdje ponire; a predjel Lapia jest Lapunik uz potok Drenicu, to utie u Oblicu, te oznauje upaniju meu Djevikom planinom i rijekom Sitnicom. Po- tom Lipa, mons Lippa Hrvatske kronike jest isto to Lapunik, Lapia Libella Gothorum. Sas Papali-Kaletiev je pogrjeka, mjesto Ras, odakle Raa.

J e 1 i Duvanjski sabor.

139

Svakoj pokrajini postavi' po bana ili po duku (hercega) od svojih suplemenika,2 te upane (knezove) od plemenitijih ljudi onih pokrajina, te satnike nad svako sto ljudi. I to tako, da duke postavljaju upane od svoga koljena, a satnike da biraju ljudi svake opine. Svakom banu bi doznaeno sedam satnika, da s njim sude puanstvu i da pobiru danak; od toga da ban daje kralju polovinu, a polovinu da pridri sebi. Svakomu duki bi doznaeno pet upana, koji da s njime sude puanstvu. Svakomu upanu bi doznaen jedan satnik, s kojim da sudi p'uanstvu i da pobire danak; od toga danka pak da upan daje dvije treine kralju, a treu da pridri za se upan je podloan u svemu svome duki, ali u pogledu danka odgovara samo kralju, a ne duki. Svaki sudac pak davat e kralju u ime priznavanja trei dio od sudbenih dohodaka. Mnogobrojni drugi zakoni, to ih kralj postavi, sadrani su u knjizi methodos, to se uva kod Hrvata. Nakon toga kardinali i biskupi te carevi poslanici rastae se od kralja, koji se od njih oprosti s velikom au i darovima. A kad odoe poslanici, kralj otpusti duke, bane, upane te satnike, koji bjee na saboru imenovani, te se oni razidoe svojim domovima, svaki na svoje mjesto Sadrina teksta o duvanjskom saboru jest takova, kakova se jedino mogla nahoditi u izvornim aktima istoga sabora. Auktor Hrvatske kronike
1

U slijedeem dijelu teksta sve tri redakcije se razilaze tako, da je svaka sebi nerazumljiva, ali ne protuslovi jedna drugoj, nego se uzajamno popunjavaju. Papali-Kaletiev prepisa naime preskoio je ovdje i ondje koju stavku, dok je pak Cindri-Marulieva redakcija kontrahuju ispustila druge; a pop Dukljanin opet parafrzuje po svoju, dakako isputaju ovdje i ondje, to je kod prvih dvaju, a prenajc to je kod njih isputeno. Tako Hrvatska kronika obiju redakcija izriito veli, da su u nekim pokrajinama postavljeni bani, a u drugima duke (hercezi), a Libellus Gothorum istovjetuju bana s dukom (banum ordinavit, idest ducem), pretstavlja kao da je svaka pokrajina imala i bana i duku, ili da je ban i duka jedno te isto. Sve tri redakcije pak u banskoj pokrajini znadu samo za satnike, a u dukinoj samo za upane (knezove) i za jednoga satnika pod upanom. Nu kad kanje govore uredovanju ovih vlasti, onda se opet razilaze tom, to Libellus Gothorum poistovjetuje bana sa dukom. Mi smo obnovili tekst po usporedbi svih triju redakcija, jer po ovoj slijedi, da su bile dvije vrsti pokrajina: banske i dukalne. Banska je po vojnikom sustavu; na elu joj je ban od kraljeva roda; pod banom su stotnici, koje biraj opine; njih sedam

s banom sainjava sud i pobire porez. U dukalnoj pokrajini je na elu duka od kraljeva roda ili od viega plemstva; on postavlja upane od svoga koljena ili od plemia odnosne pokrajine i s njih petoricom sainjava pokrajinski sud, dok upan s jednim satnikom sainjava upanijski sud i pobire porez, za koji nije svom duki duan, nego kralju. Po tom je jasno, da je banstvo vojniki in sa upravno-sudbenim podrujem ; a dukalni in tek feudna uredba. Dok ovo za sada samo u ope napominjemo, odgaamo, da drugom prigodom potanje ovaj predmet pretresemo. poznatom izrazu Hrvatske kronike 'svaki tih banov i duev (da) budu od p u p o r i sine plemeniti dosta se je ve raspravljalo, jer pupori ne zna se to bi znailo. Libellus Gothorum taj izraz prevodi banum (rex) ordinavit, id est ducem, ex s u i s c o n s a n g u i n e is f r at r i b u s. Po tomu bi pupori imalo znaiti kraljevu rodbinu Svakako ta je rije ne samo krivo tradovan,, nego i itav izraz, koji je izvorno morao po prilici glasiti svaki tih banov i duev (da) budu od ]kraljevog] plemen[a], ili od [kraljevih su] plemeni[kaj. Ova zadnja varijanta bila bi najblia istini i obzirom na smisao i na samu grafiju teksta.

J e 1 i Duvanjski sabor.

Libella Gothorum je ta akta djelomice prepisao, a djelomice parafrazovao, da ih adaptuje Budimirovoj biografiji, te ovdje i ondje potrusio po kojim svojim tumaenjem. Izluiv ove auktorove interpolacije, imamo pred sobom iscrpak, valjda ne sasvim potpun, ali svakako dosta jezgrovit, izvornih akata duvanjskoga sabora. Mnijenja povjesniara u pogledu duvanjskoga sabora jesu najrazronija, ali se dadu svrstati u dvije glavne kategorije. Jednima je duvanjski sabor sasvim nevjerodostojan,1 dapae bajoslovan,2 drugima pak autentian, ali neizvjesnoga doba medu skrajnim granicama g. 679924.3 Nutarnja sudila, koja nam sama akta pruaju, konkretuju doba duvanjskoga sabora g. 1057., a suvremeni izvori pak potvruju nam njihovu autentinost.

Duoanjski sabor je bio g. 1057. i to mjeseca feoloooza

Doba duvanjskoga sabora je oznaeno po samim aktima suvremenou rimskoga pape Stjepana IX. (X) i vizantskoga cara Mihajla VI. Stratiotika: ova dvojica su bila suvremena samo od 2. do 30. kolovoza 1057., te je duvanjski sabor bio dran toga mjeseca. To se sudara ne samo sa odnoajima meu Rimom i Carigradom, nego i sa odnoajima izmeu kraljevina Hrvatske te Dalmacije, kao to i sa njihovim odnoajem spram Rima i Carigrada. Papa Stjepan IX. (X.) vladao je od 2. kolovoza 057. do 29. oujka 1058.*, a car Mihajlo Stratiotik od 22. kolovoza 1056. do 30. kolovoza 1057.5, i tako su vladali suvremeno samo od 2. do 30. kolovoza 1057. Ovo je sudjelolovanje od odlune vanosti, jer poam od g. 811, kada se javlja prvi vizantski car imenom Mihajlo, ne susree se nigda pape imenom Stjepan, ni vizantskoga cara imenom Mihajlo, a da bi bili suvremenici. Poznati su odnoaji meu Rimom i Carigradom od Focijeva doba unapred; stoga su veleznaajni oni povjesni momenti, kada su oba dvora u skladu bila. Akta duvanjskoga sabora svjedoe, da je taj sabor dran za doba potpunoga sklada Rima i Carigrada. Ba godine 1054. su se obnovili dobri odnoaji meu papinskom kurijom i meu Vizantom; poto je time raskol uklonjen, papa alje svoje apokrisare caru 6 Po odnoajima izmeu kraljevina Hrvatske i Dalmacije, te po odnoajima obadviju spram Carigrada i Rima, doba duvanjskoga sabora pada meu skrajne granice od g 1042. do 1059 ili tonije govorei, meu g. 1054 i 1059. I 1036 godine je Hrvatska ratovala s Vizantom, te je romanska Dalmacija bila u vi-

Hergenrther, Photius II p. 607. Gebhardi, Gesch. d. Knigr. Dalmatien, Croatien itd. Pesth 1808 p. 45. On the roman Town of Doclea, Munro, Anderson, Milne, Haverfield, Archaeologia v. IV, p. 18. * Smiiklas Povjest hrvatska I, 219, 226; Markovi, Dukljansko-barska metropolija 1902,
2

p. 13; Klai, Povjest Hrvata I, p. 35; Kolo Mat. Hrv. Ill, p. 69; ii, Hrvatska povjest I, P- 4 Sr. Gappelli, Cronologia, Hoepli 1906, p. 64. 1 N. dj. p. 386. Sr. Hergenrther, Photius ITT p. 760 i d.

J e l i Duvanjski sabor.

141

zantskoj vlasti. G 1042. je dolo do mira, te hrvatski ban Stjepan Praska nosi naslov imperialis prothospatarius i ureduje u romanskom Zadru. Svakako romanska Dalmacija nije jo pripojena kraljevini Hrvatskoj. Ratom g. 1044 -1050. Mleii osvoje Zadar, koji je za nekoliko godina ostao u njihovoj vlasti. Nakon devet godina, t. j poam od g. 1059. vizantska Dalmacija je spojena sa Hrvatskom pod kraljem Petrom Kreimirom, koji istodobno priznaje vizantsko pokroviteljstvo;' a vizantski dostojanstvenici u Dalmaciji podinjeni su kralju Petru Kreimiru. Tako g. 1069. dominus Leo imperialis protospatharius ac totius Dalmcie catapanus testis svjedoi na povelji, to ju izdaje Crescimirus Chroatiae atque Dalmatiae iura gubernans. 8 Ve je Lui, istraivaju, kako bi hrvatski kralj bio postigao naslov kralja Dalmacije, na osnovi navedenoga Leonovoga svjedoenja na povelji kralja Petra Kreimira doao do zakljuka: da je medu kraljem Petrom Kreimirom i Vizantom dolo do nekakvoga ugovora, dapae da je vjerojatno, kako je Vizant, svoje slaboe radi, dozvolio Petru Kreimiru naslov kralja Dalmacije; da je tako Petar Kreimir na uzvrat, neraspolaui dovoljnom mornaricom za obranu dalmatinskoga Primorja, taj kraj povratio Vizantu, zadovoljiv se utjerivanjem godinjega danka, ve uvedenoga za mletakoga pokroviteljstva i naslovom kralja Dalmacije.'' I doista ve g. 1059. Petar Kreimir nosi diplomatski naslov kralja Dalmacija, te se je njegov ugovor s Carigradom sluio svakako prije te godine, a poslije rata s Mleiima, dapae dok su jo Mleii u svojoj vlasti drali Zadar, biva za razdoblja g. 10501061. po prilici.4 Time se opredjeljuje, da je reeni ugovor meu kraljem Petrom Kreimirom i Vizantom svakako se sluio od 1050. do 1059. Spojiv ovaj rezultat s navedenim ve uspostavi skladovanja medu Rimom i Vizantom, mora se ovo razdoblje jo suziti na godine 10541059. Odnoaji medu Rimom te Hrvatskom i Dalmacijom ba od toga su doba najredovitiji. Po navedenom pismu pape Aleksandra II. od g. 1060., kojim se daje kralju Petru Kreimiru diplomatski naziv kralja Dalmacija, oito je, da je od prilike godinu dana prije obdravan redoviti pokrajinski sabor. Ti sabori od tada uestavaju, dok im nasuprot za prve polovine XI. stoljea nema traga, a to znai, da kraljevina Hrvatska i Dalmacija nijesu prije razdoblja g. 1054 1059. bile u redovitim odnoajima s rimskom kurijom. Razdoblje dakle od g. 1054 - 1059. biljei znamenit preokret u odnoajima izmeu Rima te Hrvatske i Dalmacije.

Datovanje povelje g. 1057: regnante Crescimiro rege Chroatorum et D a l m a t i a r u m R a k i Doc. p. 51 ; tako i u drugoj povelji iste god ne: imperii habenas moderante domino Comneno, Croatiae, Dalmatiaeque regnum Domino gubernante Petro ; n. mj. p. 56. Poslanica pape Aleksandra II. g. 1060.: episcopis et regi Dalmatiarum; n. mj. p. 205; Jaff, Reg. rom. pontif. n. 4477. Od osobite je vanosti u diplomatskoj titulaturi prve i

2 3

tree isprave rex Dalmatiarum: to jest dviju Dalmacija, Nie i Gornje, ba kao u aktima duvanjskoga sabora. Raki Doc. p. 72 i d. Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Amstelodami 1666 p 82 i d. Po potvrdnici kralja Petra Kreimira oko g. 1062. zadarskomu samostanu Sv. Krevana (Raki n. mj. p. 62) slijedi, da je ve tada Zadar priznavao istoga kralja.

142

J e 1 i Duvanjski sabor.

Taj preokret je pak skopan sa obnovljenjem dukljansko-barske metropolitske pokrajine, kojoj su se sauvale dvije vijesti : u papinskoj bulli od 18. oujka 1067. te kod spljetskoga kroniara Tome arhiakona. Navedenom bullom, uz podjeljenje pallija dukljansko-barskom metropoliti Petru, potvruje se po ondanjem kurijalnom stilu metropolitsko podruje, dukljansko-barske crkvene pokrajine. Bulla ne govori zasnivanju metropolitske pokrajine, nego obinim postupkom podjeljuje pallij novome nadbiskupu Petru. Iz toga slijedi, da je dukljansko-barska pokrajina bila ve prije zasnovana, da je nadbiskup Petar ve bio i ustolien, a tek 1067. postizava metropolitski pallij. Dukljansko-barska metropolitska pokrajina dakle bijae, ako ne ba davno, svakako ve nekoliko godina prije g. 1067. organizovan. Po spljetskom kroniaru Tomi arhidakonu dobivamo t e r m i n u s a n t e q u e m n o n zasnovanja dukljansko-barske metropolitske pokrajine. Povod tomu dogaaju dao je brodolom biskupa Gornje Dalmacije (Kotora. Bara, Ucinja i Svaa) oko g. 10451050. Moraju kao sufragan solinsko-spljetske metropolitske pokrajine uestvovati na pokrajinskom saboru nastrada na moru. Tune cives urbium praedictarum, nastavlja Toma missa relatione ad summum pontificem suppliciter postulantes eximi a subjeetione ecclesiae Spalatensis . Quam ob rem romanus pontifex annuit petitioni eorum statuitque novam metropolm in civitate Antibarensi, et omnes episcopatus predictos ei subjecit.1 Poto je brodolomom g. 10451050. zapoela akcija za osnovanje dukljanskobarske crkvene pokrajine, mora da je proteklo do ostvarenja toga pothvata jakoljak godina. A to nas prena opet u spomenuto ve razdoblje g. 1054 -1059. S tim se sudara i pravi uzrok zasnovanja dukljansko-barske metropole, biva politiki razlog. Mudrom i hitrom taktikom kneza Stjepana Vojislava (1042-1048) te njegovoga sina a prvoga dukljanskoga kralja Mihajla (10531081) Duklja se domogla politike samostalnosti, pritegnuv sebi kneevine Travunju, Zahumlje i Rau, te Bar sa sjevernim dijelom drakoga themata. S politikom samostalnou nije bila sljubiva crkvena ovisnost od metropolitanskih stolica van drave, t. j . od solinsko-spljetske i drake stolice. Ali Duklja nije mogla postii crkvene nezavisnosti, nego li privolom rimske kurije i vinzantskoga dvora. Rimska kurija uslijed ve zapodjenute akcije povodom brodoloma g. 1045-1050. bila je sklona kako ve vidjesmo da zadovolji pronji gradova Gornje Dalmacije, a duka Mihalj g. 1053. ulaska se vizantskome dvoru obeanjem, da e povratiti carevini juni dio drakoga themata, te ga obdarilo ne samo naslovom protospathara, saveznika i prijatelja carstva, nego jo i vjenalo sa neakinjom cara Konstantina Monomaha.2 A u to su se dokinuem razkola g. 1054. Rim i Carigrad izmirili. I tako osnovanje dukljansko-barske crkvene pokrajine bi ostvareno g. 1054-1059. Nutarnji dokazi, koje nam pruaju akta duvanjskoga sabora potvruju jo bolje zakljuak, do koga smo doli po vanjskim dokazima. Biva neke osobe,
1 J

Histria Salonitana XV, ed. Raki p. 44. Sr. Dr 1- M(ilobar) Dukljanska kraljevina,

Glasnik zem. muzeja za Bosnu i Hercegovinu XT (1899), p. 290 i d.

J e l i Duvanjski sabor.

143

spomenute u aktima, susreu se i u suvremenim ispravama, a neke od b'skupskih stolica, navedenih u aktima, napuuju svakako na razdoblje g. 10541059 ili jo tonije na g. 1057. po prilici. Akta navode Leona i Ivana, poslanike cara Mihajla. Prvi se javlja u ispravama g. 1067. i 1069. kao Leo imperialis protospatharius et totius Dalmatiae catapanus'i kao zadarski prior1; a onaj Joannes spatharius candidatus (''^., kurijalni vizantski in), to je potpisan na ugovoru dalmatinskih gradova sa mletakim dudom g. 1076. kao jedan od predstavnika gradit Zadra 2 , po suvremenitosti sude bio bi ista linost sa Ivanom, vizantskim poslanikom na duvanjskom saboru. Car je izaslao na sabor kao svoje predstavnike svoga dalmatinskoga katapana Leona i njegovoga inovnika Ivana. Ovaj g. 1057. kao mladi ovjek, nakon dvadeset godina g. 1076. ve kao zreo mu javlja se sveer kao zadarski odlini inovnik. Okolnost, da je Lav jo i zadarski prior, a Ivan pak predstavnik grada Zadra, ovlauje na poistovjetovanje Ivana duvanjskoga sabora g. 1057. sa Ivanom spatharokandidatom g. 1076. Neke biskupske stolice, navedene u katalogu dviju crkvenih pokrajina u aktima duvanjskoga sabora ili kao ve opstojee ili kao zasnovane od onoga sabora, uvruju sve to vie zakljuak, da je duvanjski sabor bio g. 1057., a istodobno iskljuuju koje drugo doba U katalogu solinsko-spljetske pokrajine ne spominje se zadarska biskupija, ali to po svoj prilici treba odbiti na prepisaevo proputenje, kako smo ve u odnosnoj opasci istakli. Biogradska biskupija (Arauzona) bila je zasnovana tek estoga desetljea XI stoljea, tako da se prvi biogradski biskup Theodozije spominje prvikrat g. 1059. i t o kao v e ustolien. Zasnovanje biogradske stolice pripisuje se kralju Petru Kreimiru, te nije nikako starije od njegovoga doba.3 Stoga je stalno, da je biogradska biskupija zasnovana kratko vrijeme prije g. 1059. Isto vrijedi i za biskupsku stolicu u Trogiru. Prvi trogirski biskup Ivan spominje se g. 1064., ali kao ve u posjedu biskupije. To nas ovlauje, da zakljuimo, da je trogirska stolica zasnovana bila barem nekoliko godina prije g. 1064.4 Od osobite je pak vanosti okolnost, da dok akta duvanjskoga sabora navode biskupsku stolicu u Ninu, ne spominju one u Kninu. Druge polovine IX. stoljea zasnovae hrvatski vladari narodnu biskupiju (episcopus regionarius) za svoju dravu, te se taj biskup nazivlje C r o a t e n s i s . C r o a t i c u s i C r o a t o rum, a stolovao je narodni hrvatski biskup navadno u Ninu. G. 928. bi dokinuta ova biskupija, te je hrvatski biskup bio primoran da pree na skradinsku stolicu.5 G. 1042. pojavljuje se opet e p i s c o p u s C r o a t e n s i s bez stalne stolice6, a g. 1060. uestvuje u pokrajinskome saboru R a i n e r i u s e p i s c o p u s Non e n s i s . 1 Poto je ovaj suvremen hrvatskome narodnome biskupu Adamu (Adam C r o a t i e e l e c t u s e p i s c o p u s ) , 8 nije bio narodnim ili regijonalnim biskupom, nego biskup stalne stolice u Ninu. Neto kanje (1065., 1066.) taj Rainerije po1 2 3

Sr. Raki Doc. p. 69, 74. N. mj. p. 102. Sr. Raki Doc. p. 51 i d.; Jeli Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. III 1898. p. 44. Sr. Raki Doc. p. 63, 66, 447.

5 6 7 e

Sr. Raki Doc. p 192 i d. N. mj. p. 46. N. mj. p. 59. N. mj. p. 63.

144

J e 1 i Duvanjski sabor.

staje e p i s c o p u s c r o a t i c u s , 1 jer je po svoj prilici narodna ili regijonalna diecza meuto zdruena sa ninskom stolicom. G. I069. razdruile se ove dvije biskupije: za Nin bi izabran n o v u s e p i s c o p u s N o n e n s i s , to ga spominje isprava g. 1070.2, a stolica narodnoga hrvatskoga biskupa bi definitivno ustaljena u Kninu. Od tada Nin ima svoga stalnoga biskupa, a prvi, to se imenom spominje, jest F o r m i n u s N o n e n s i s e p i s c o p u s g. 1078.,3 dok je prvi po imenu poznati hrvatski narodni biskup u Kninu G e o r g i u s e p i s c o p u s C r o a t e n s i s . 4 To je stanje stvari jednom za uvijek uzakonio pokrajinski sabor g. 1075.5 Obino se je pripisivalo kralju Petru Kreimiru zasnovanje kninske biskupske stolice, i doista to se je dogodilo za poznijega njegovoga vladanja.6 Okolnost, da duvanjski katalog biskupija ne spominje kninske biskupije, a da spominje samo ninsku, prena nas svakako u razdoblje od g. 1042 do 1069. po prilici, ili jo tonije, obzirom, da se g. 1060. spominje ve ustolien ninski biskup Rajnerije u razdoblje od g. 1042. do koju godinu prije 1060., t. j . ba u doba, kada pada zasnovanje biogradske i trogirske biskupije. Po navodu biskupskih stolica u katalogu akata duvanjskoga sabora slijedi nepobitno, da je ovaj sabor bio za razdoblja od g. 1050. do 1059. Dodamo li tomu, da je organizacija dukljansko-barske metropole neto poznija od g. 1054., a da zasnovanje biogradske biskupije pada neto prije g. 1059., zakljuuje se, da se je provedenje crkvene distriktuacije kraljevina Hrvatske i Dalmacije morale svakako sluiti neto poslije g. 1054. a neto prije g. 1059., dakle g. 1057. A to nepobitno potvruje doba duvanjskoga sabora, kako je naznaeno u aktima, u vrijeme pape Stjepana i cara Mihajla

Kralj duoanjskoga sabora jest hroatski kralj Petar I. Kreimir.

Ve po tome, to je duvanjski sabor bio g. 1057., a papi Stjepanu IX. (X.) i caru Mihajlu VI. Stratiotiku suvremenikom hrvatski kralj Petar I. Kreimir, zakljuismo, da je kralj duvanjskoga sabora sam Petar Kreimir. Ali po samoj suvremenitosti sudei, mogla bi mogunost biti i ta, da bi i Mihalj, dukljanski duka, u nekim izvorima takoer kraljem nazivan, mogao biti kraljem toga sabora. Spomenusmo ve, da se je Mihalj ba odmah iza g. 1054. domogao silna ugleda, te Duklju uzvisio do samostalnosti, pak i na njega se takoer u prvi mah moe pomiljati, da je bio onaj, komu duvanjski sabor pripisuje spomenutu dravnu i crkvenu reorganizaciju. Osim suvremenosti jo i drugi dokazi potvruju zakljuak, da je Petar Kreimir kralj duvanjskoga sabora, te iskljuuju Mihajla dukljanskoga. Mjesto,
1 N. mj. p. 65 i d. - N. mj. p. 88.
3 4

N. mj. p . 210. N. m j . p i n , 113, 117, 152, 210.

" Thoma Archidiaconus, Histria Salonftana c. XV, XVI, ed. Raki p. 44. * Sr. Farlati, Illyricum Sacrum, IV p. 281

Prije g. 1069. ne spominje se kninska biskupija, te nije osnovano Bulievo nagaanje (Hrvatski spomenici u kninskoj okolici I (1888), p. 4 i d.), da je episcopus croatensis od g. 1042. dalje istovjetan sa kninskim, kao to vidjesmo bave se ninskom biskupijom.

J e 1 i Duvanjski sabor.

145

gdje no se sastade sabor, duvanjsko polje ili polje na podnoju hlivajske gore, polovinom XI. stoljea leae u podruju Hrvatske, ili po slovu akata duvanjskoga sabora u Bijeloj Hrvatskoj. Poetkom druge polovine XI. stoljea u Hrvatskoj naslijedio je svoga oca Stjepana Petar Kreimir, te je vladao do g. 1073. On je prvi hrvatski vladar, koji gospoduje i nad romanskom Dalmacijom, te se diplomatino nazivlje rex Groatiae et Dalmatiarum (i Dalmcie) uz naslovno priznavanje vizantskoga suvereniteta; a taj mu je naslov i diplomatski priznat od Rima i od Vizanta. Poto se Petar Kreimir ve g. 1059. nazivlje kraljem Hrvatske i Dalmacija, to je do toga naslova doao za razdoblja od 10501059. Lui je ve nagaao nainu, kojim bi Petar Kreimir do toga naslova doao, biva ugovorom sa Vizantom. Po aktima duvanjskoga sabora je sada izvjesno, da je ugovcr medu Hrvatskom i Vizantom sklopljen prije kolovoza 1057., a nagodbene toke su uzakonjene duvanjskim saborom. Po aktima toga sabora Petar Kreimir je postao kraljem ne samo Hrvatske i romanskih Dalmacija, nego jo i nad Gorniom Dalmacijom, t. j . nad dukljanskim dukatom (Zeta sa Raom, Travunjom i Zahumljem). Ostavljaju na stranu pitanje, da li je Petar Kreimir ve g. 1057. dobio i faktini posjed svih tih oblasti ili samo pravni naslov, koji je neto kanje proveo u djelo, valja istaknuti znamenitu injenicu, da Petar Kreimir u povelji od g. 1069. u prisustvu vizantskoga protospathara i katapana svekolike romanske Dalmacije Leona, koji je uestvovao na duvanjskom saboru, naglauje ve provedeno proirenje granica svoje drave i po moru i po kopnu.1 Proirenje hrvatske drave po moru oito se odnosi na primorje i otoje romanske Dalmacije; u aktima duvanjskoga sabora je to proirenje istaknuto zdruenjem romanske Nie Dalmacije sa Hrvatskom u jednu pokrajinu Bijelu Hrvatsku. Proirenje po kopnu oito se odnosi na dukljanski dukat; u aktima duvanjskoga sabora dvije pokrajine dukljanskoga dukata, t. j Crvena Hrvatska i Raa oznaene su kao pod oblau kraljevom. Ve ta okolnost, da sama akta duvanjskoga sabora oznauju dukljanski dukat kao podreen onomu kralju, koji je sazvao i drao sabor u Duvnu, oevidno svjedoi, da kralj duvanjskoga sabora nije istovjetan sa dukljanskim vladarom (Mihajlom), nego da je onaj kralj, u ijoj je vlasti bilo Duvno, koji je bio takoer i vladarom Bijele Hrvatske i bio priznat kraljem od pape i od vizantskoga cara: a to ne moe biti nitko drugi nego Petar Kreimir. Godine 1057. Mihajlo je bio samo duka, te je tek 1078. zatraio od pape Grgura VII. priznanje kraljevskoga naslova uz krunidbene znakove.2 Dr. L. Jell

Igitur quia deus omnipotens terre marique nostrum prolongavit regnum. Raki Doc. p. 73.

Poslanica Grgura VII. Michaeli Sclauorum regi g. 1078; Raki Doc. p. 211
10