SARAJEVSKI PROCES 1983.

GOD
(Svjedoenje Nedada Latia)

Ja, dzemaludinov brat, u ime Allaha svjedocim...

Optuzeni:
Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen,
Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj,
Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika
Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis Djurdjevic i
Djula Bicakcic.

Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje

, svjedocenje, moze se reci i iskaz o hapsenju, zatvaranju, sudjenju i odbrani
trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osudjeni na dugogodisnju robiju;
kazivanje jer je osobno prisjecanje na najturbulentniji dio mog zivota; svjedocenje je
jer sam kao brat Dzemalov uz Sabinu Berberovic, kcerku Alije Izetbegovica, bio
najangaziraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaski termin i odgovara mojoj nakani
priznanja svega onoga sto sam radio, vidio i cuo da se radi protiv njih. Vjerujem u
kismet - sudbinu. Iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me
zadese u zivotu, prihvatam i pokoravam se sudbini kao necemu sto me nije moglo
mimoici. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve sto se
zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima zeljama, ambicijama, snovima i vizijama.
Kakav, onda, mogu imati zakljucak?! Bio sam veseo i bezbrizan mladic; nikad me
policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda
zatvorska celija i sudnica. Tek sam kao ucenik Medrese znao da su moji neki
profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadzica,
Omera Nakicevica, Safeta Tokica, Mustafe Sete itd. Nista me to nije sikiralo, mada
sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i poboznih
profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam jos nekih razloga da
mrzim komuniste i komunizam, naprimjer - nisam bio socijalno osiguran u Medresi,
ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije kao da
sam zivio u najslobodnijoj drzavi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji zivjeli u
takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio Allaha da mu sacuva djecu od
svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sacuva od zatvora. Mozda to i nije bila
naivnost, kako bi se dalo zakljuciti u prvi mah. Jer sa nase strane nije bilo grjeske.
Babo je, kao imam, bio cak i oprezan. Drzao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj
sobi. Nit je volio Titu, nit Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodicni
album i nekoliko levhi.

Tito i Homeini
Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana
sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu
sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane
harfovima, Kur'ane, levhe. Taj momenat uzimam kao prekretnicu u nasoj porodicnoj
idili, u kojoj je svakako uzivao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo
je volio nekoliko ljudi. Svi su bili muslimani. Volio je Jasera Arafata, Dzemala
Nasera, Muamera Gadafija, Dzemu Bijedica i Safeta Isovica. U prvu trojicu, Arapa,
razocarao se kad je cuo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Dzemu nije prezalio.
Po jednom od ove dvojice, Nasera ili Bijedica, Dzemal je dobio ime. A Safet je za
njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na
televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao nista protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni
simpatizirao. I ja sam docekao i vidio Gadafija u haremu. Cak nisam uzivao ni u
Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slusao sam Sabana Saulica,
Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne veceri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali
Dnevnik, pojavio se Imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja
mu je padala sa ramena do tala stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vristala,
mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukruznog pokreta desne ruke
milionska masa se utisala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne disu. Bio sam
fasciniran njegovim imidzom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnoticka
elokvencija i imidz "dede evlije" bili su mu dovoljni da pokupi moje simpatije iako
nisam bio upucen sta on hoce. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli.
Mislio sam da ce i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle cuda; babo je sumnjicavo
klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato sto su ga i
Naser i Arafat i Gadafi razocarali. "Nemoj ti tako", upozoravao je kriticare Nasera.
"On nam je valj'o. Izvadio je Djozu iz zatvora. A sta ce hudi Arafat, ni zemlje ni
naroda." Za Gadafija je jos imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pricao kako je
Gadafi sa Dzemom Bijedicem dosao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje
spustili i dosli u novu dzamiju. Gadafi je klanjao u dzamiji, tu je negdje u blizini safa
bio i babo, a Dzemo je stajao na vratima. "E-e-e, zna Dzemo kako se pomazu
muslimani", zakljucio bi pricu. Muslimanski krugovi su pricali verziju da je prilikom
prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Djozu, koji je sa njim
bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu. Kad se Tito raspitao za Djozu, UDBA mu je
odgovorila da je u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je,
zahvaljujuci svom studentskom kolegi, Djozo pusten. Ima tu jos jedna poruka iz ove
anegdote. Sta je falilo da i Djozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi.
Ova potajna babina razmisljanja UDBA je denuncirala pred samu Djozinu smrt. Ocito
je babo cekao slicnu pricu o Homeiniju pa da "zagrize". Homeini kao da nije ni cuo za
Bosnu. A ja sam "zagrizao" toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku
na vitrinu, vec sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kozne torbe. Imao sam
jednu "foru" sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada,
Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako sto bi im "podvikni" selam i otvori poklopac tako
da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove
slike iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Dzemal? On se bio ozenio.
Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili drustvo
i prijatelje. Zenidbom se bio totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor
u Medresi i mnogo se angazirao oko predavanja u Tabackom mesdzidu. Najtjesnje je
suradjivao sa Mehmedalijom Hadzicem i Hasanom Cengicem. Ja sam im bio
vodonosa. Nekad, dok bi spremali predavanja u Tabackom mesdzidu, ja bih im kupio

grozdja. Koliko god sam ga postovao, Hasana nikad nisam volio. Smetala mi je
njegova prepotentnost koja se granicila sa drskoscu. A i sa Dzemom se cesto svadjao,
pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duze od tri dana. Serijatski, nema sta.
Mnogo, mnogo puta su prekrsili taj sporazum. On je klasicni aktivista, a la
Streljnikov. Mehmedalija je bio, takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan
covjek. Los organizator i los aktivista. Mislim da je on izvrsio presudan utjecaj na
Dzemu, tako da je i Dzemo vrlo los organizator i aktivista. Do poznanstva sa njim
Dzemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao celnike IVZ-a, vidio
sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. Cak je trenirao u FK
"Bosna". Tad je odobravao moje foliranje sa slikom Imama Homeinija. Ali nije me
upucivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove po pitanju Iranske
revolucije. Jednom mi je ispricao da se vidja sa jednim Irancem. Zvao se Doktor
Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je
informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Dzemo me
je odlicno poznavao. Posto je stariji, uvijek se prema meni odnosio zastitnicki,
tolerirao mi je ispade i pogrjeske. Imao je i sta. Ja njemu nisam imao sta tolerirati jer
je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na
dedinom krilu, sto je trebalo znaciti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera
jedne vrlo znacajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeca. Bio je u pravu: svu
filozofiju zivota naucio sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju
nije sezalo dalje od simpaticne brade i turbana Imama Homeinija. Ma koliko bile
bezazlene, simpatije za Imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP
BiH. Kad danas citam stenogram sa sjednice, vidim da su moje "simpatije bile
panislamisticke".
Kako je pocelo
I ovo je bilo dovoljno da se uspanicim kad sam u carsiji cuo da su neki imami,
profesori medrese i studenti privodjeni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine.
Najvise su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad
nisam citao Oslobodjenje. Citao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start,
kasnije Danas. Sjecam se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobodjenje sam kupio
kad sam cuo da imaju imena grupe uhapsenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983.
godine. Od uhapsenih sam znao Hasana Cengica i Meliku Salihbegovic, a Aliju
Izetbegovica i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni cuo.
Dzemo je jos bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor. Paket je bio
vracen, a strazar na prijavnici je uzeo Dzemine podatke. Zena ga je korila da to ne cini
iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom
Nedzmom. Nisam se sikirao puno zbog hapsenja desetak ljudi, al' mi je bilo zao Hase.
Tih dana sam otisao roditeljima u Biljane kod Kljuca, gdje mi je babo radio kao
imam. Dok sam putovao kasno nocu, gledao sam mjesecinu i tugovao za Hasom.
Zamisljao sam da tad, dok se ja vozim, on lezi negdje na betonu sklupcan i pretucen.
Nisam znao kako izgleda zatvor. Dzaba filmovi u kojima sam vidio celije, moja masta
potaknuta tugom za Hasanom formirala mi je betonske hladne celije. Cim sam dosao
kuci, neprimijetno sam usao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike
nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je na televiziji cuo da je uhapsena
grupa "koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija". Ujutro za kahvom majka me je
upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog Dzeminog prijatelja. "Kako mu je jadnoj
majci?!", odhukivala je. "Ima samo njega." Nisam im kazao da mu Dzemo nosi pakete
u zatvor.

Sedmi maj
Nekako sam oduljio kod kuce. Mozda zbog Mirzete. I ona je bila kuci. Nas dvoje smo
sjedili za stolom pod sljivom kad je mali Hasib, djecak iz komsiluka, dotrcao
uzvikujuci: "Nedzade, traze te kod kuce!" "Ko? Je l' policija?", htio sam se nasaliti sa
uspanicenim djecakom. "Jeste. Policija te trazi", odgovorio mi je. Srce mi je obuzela
hladna zebnja. Krenuo sam kuci. U sobi sam zatekao majku, starog komsiju Latifa,
jednog policajca u uniformi i dvojicu mladjih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se
predstavili kao Muharem Zjajo i Zeljko(?), mozda Varunek, iz Banje Luke. Vrsili su
pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Dzemine slike, teke,
razglednice, kasete Zavirivali pod krevete, u dimnjak, trazili su oruzje. Dok su
izmicali vitrinu sa knjigama, nesto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala
slika bracnog para Broz. Pali su naglavacke i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili
na glavi - Tito na sesiru, a Jovanka na pundji. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu.
Tad su prestali rovariti. "Ljudi, Tito mi je valj'o", uzviknem u raspravama o Titi. Ono
sto su izdvojili popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od
kuce i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu.
Tako je pocelo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je vise nisam vidio
bez bola u ocima, i tespiha u rukama - umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i
odhuknuo iz dna duse. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nisanima na seoskom greblju u
Pridvorcima moze se procitati da su Sakib i Dzemila Latic zivjeli (samo!) 60 godina.
Iste sam noci otisao u Sarajevo. Zapravo, cim je babo dosao iz Jajca. A do tada sam se
bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Dzemo uhapsen i da ce od sada
zauvijek, mislio sam da ce komunisti vjecno vladati, moje ime biti pod zigom.
Mirzeta je plakala. To je bila noc bola u mom zivotu. Sedmi maj! Svi koje sam volio
te noci su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te noci izgubio osmijeh koji se
vise nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidz covjeka "vesele
naravi", ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju
dusu od Dzeminog hapsenja do smrti roditelja. Ustrucavao sam se izgovarati ovakve
tvrdnje zbog Dzeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vaznost
izricanja ovakve tvrdnje lezi u tome sto smatram da nista manje nisu patile familije,
posebno roditelji, nevino hapsenih politickih zatvorenika u doba komunizma. Udbi
nije bilo dosta samo muciti uhapsenog "drzavnog neprijatelja" vec se mazohisticki
trudila "unistiti ognjiste", kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa
Dzeminim hapsenjem.
Dok klanjam dzumu
Cim sam stigao u Sarajevo, otisao sam Timi, Dzeminoj supruzi. Kroz plac mi je
ispricala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da
dodje u SUP, zgradu danasnjeg Federalnog MUP-a. "Dok klanjam dzumu", odgovorio
je. Sacekao je dzumu i onda otisao sam. Njegovi prijatelji su pricali kako se u haremu
Hadzijske dzamije oprastao sa njima govoreci im "da su ga Oni (!) pozvali". Racunao
sam da je Hasan uhapsen 24. marta, dakle prije vise od mjesec dana, i da Dzemu
vjerovatno ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbasi koji su
joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Dzemo. "Tamo gdje su i mene vodili", rekla je.
Odmah sam otisao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata.
Jedan policajac me je pitao kad je pozvan u SUP. "U petak", rekao sam. "Danas je

ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor." Odem u CZ. Trazim da mi se kaze gdje
mi je brat. Niko ne zna. Vracaju me u SUP. I pored straha kojeg sam imao ulazeci u
zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti svadjati se "kako mogu biti takvi da ne kazu
familiji sta se desilo sa covjekom koji je otisao u SUP". Bez obzira na to, niko mi nije
rekao gdje mi se brat nalazi. U aksam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha
Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju misleci
na Dzemu. To ce mi postati navika, pa sam jos mnogo puta sjedio i gledao u kupolu
zatvora ceznuci da saznam kako mu je unutra.
Cuvaj obraz, sine!
Tragajuci za Dzemalom, saznao sam da su familije drugih uhapsenih upucene na
istraznog sudiju Abdulaha Hadzikarica. Otisao sam u Sud. Pronasao kancelariju sudije
Hadzikarica. Cekajuci pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred
vrata. Bila je to Nerma Bicakcic, sestra Dzulina i Edhemova. Hadzikaric mi je
dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj
Luci, poruciti babi da dodje u posjetu. On ce hudnjak zakasniti. U zatvor smo usli
samo Tima i ja. Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema
dugom hodniku. Resetke! Resetke! Svuda su bile resetke. Ispinjuci se uza stepenice,
ugledao sam Dzemu kojeg vodi policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u
papucama, hlacama i jednom mom starom smedjem dzemperu. Jauknuo sam i uhvatio
se za resetke. Tima me je tjesila. Ona nije plakala. To je krajiska gordost. Prkosila je
policajcu i savladala plac. Ja sam sklupcan ridao. I policajac je poceo da me tjesi:
"Cut ce te Dzemo." Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza dosao sam pred
Dzemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opustenost, cak se i smijao. Nekoliko
puta Timi je ponovio da se cuva. "Cuvaj se kad prelazis raskrsnicu." Mene je pitao za
roditelje. Samo sto smo izisli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je
autobus. Opet moljakanje kod Hadzikarica za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta
Sad smo u prizemlju. Pored Dzeme je sjedio covjek "u civilu" i zvakao zvaku. Bio je
to Vlado, navodno upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog covjeka sretat cu
dugo u vrijeme posjeta, tokom sudjenja, mog hapsenja, pa i danas ga sretnem na
kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadzibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu
kako stoji iza mojih ledja. "Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne krivis. Nista
nisam kriv", poceo je Dzemo svoju ispriku babi. Vlado se nakasljao. "Znam, sine.
Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio." Dzemo je bio osokoljen babinom
podrskom te nastavio: "Nisam htio potpisati lazi na druge" Ovdje ga je Vlado
direktno prekinuo. "Prekinut cu posjetu ako tako nastavite." Dzemo se bio zacrvenio.
Znam ga. Sigurno bi u drugacijim prilikama skocio na Vladu iako je ovaj bio mnogo
korpulentniji od njega. Ja sam sutio. "Ma, slusajte Vi, druze! Nije moje dijete protiv
ove drzave, a, vala, ne smije ni druge teretiti!", podviknuo je babo, pa posto je vidio
da Vlado nece da se svadja, nastavio istim tonom prema Dzemi: "A tebi kazem, sine bolje zivjeti sahat cista obraza nego dug zivot crna obraza." Vlado je pogledao na
sahat i prekinuo posjetu. Hajd' mu znadi je li bas isteklo tih jadnih petnaest minuta.
Na izlazu, babo je zapalio cigaru. "E, nek sam mu skresao, pas mu majku",
komentirao je babo sukob sa Vladom.
Ujed za dzigericu
I danas kad prodjem ulicom ispred "Sarajke" ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Isli
smo u posjetu Dzemi. Tima i ja smo je drzali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna.

Ali tad smo je pridrzavali. Vise nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drzao pod
ruku. Boze, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnicke sobe iz koje
nikad vise nije iskoracila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala
nasred ulice. "Aj, moj Dzemale!!!", jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi
smo joj brisali znoj. Jedna zena je povikala sa prozora "Je l' to umire?" Donijela joj je
vode i kocku secera. "Ide sinu u zatvor", objasnila je Tima. "Hajde, moja, i zatvor je
za ljude", tjesila ju je. Ipak je pribrana usla kod Dzemala. Tjesila je mene i
upozoravala da mu nesto ne otkrijem o njenom placu. Cak se smijala u razgovoru sa
njim. On je uzvracao. I reklo bi se da je posjeta dobro prosla. Ali kad smo dosli kuci,
majka je otisla u spavacu sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je isla u
banju da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noc ocekivala smrt i da
zbog toga uopce ne koristi proteze. Dzemal je slicio na majku. Kasnije mi je pricao
kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako ce se odvijati drama izmedju nas
slijedece tri godine. Po strahu za Dzemalov zivot kojeg su moji roditelji ispoljavali,
vidio sam da su ipak znali da zivimo u opasnom drustvu, koliko su znali za
komunisticke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdusnost. O svemu tome
su sutjeli pred djecom jer znanje o komunistickim zlodjelima bilo je najopasnije
znanje. Strah i sutnja o komunistickim zlocinima jedan je od velikih fenomena
komunistickog vladanja. Moj dedo je na vijest o Dzemalovom zatvaranju samo
jauknuo: "Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za dzigericu ujedaju kad
niko ne vidi." Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak,
mrzi komuniste.
Trazi advokata!
Posto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istrazni
sudija Abdulah Hadzikaric. Zato smo svakog utorka moljakali jos koji sahat za
posjetu. Jednom mi je Hadzikaric rekao da mogu istog dana vidjeti Dzemu, al' sm.
Tako je Dzemo trazio. Otisao sam u zatvor, gdje me je cekao Vlado, tad sam ga zvao
Kerber, i doveo Dzemu. Pozvao me je da mi saopci da nadjem advokata. Predlozio mi
je Zaru Bulica. "Vec sam razgovarao sa njim. Nece traziti vise od jednog miliona
dinara", rekao mi je Dzemo. Jedva sam nasao Zaru. Ovaj se neckao, a ja nisam
navaljivao. Iduci od Zare, sretnem profesora Kasima Hadzica, nekadasnjeg
Dzemalovog razrednika. On mu je na ime Dzemal dodao din, dakle Dzemaludin. Iz
milja, jer ga je jako volio, a nije imao rodjene djece. Hadzic je bio Sandzaklija iz
Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optuzbom da je zagovarao autonomiju
Sandzaka. Neki su tvrdili da je trebao biti objesen. Pitao me je za Dzemala i rekao
sam mu da trazim advokata. "Nema vise advokata iz mog vremena. Beogradska skola
se smatra najjacom, a i svakako gledaj da ga brani Srbin", savjetovao me je profesor.
"Srbi to i cine." Otisao sam kuci i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji
Jusufspahicu. Rekao sam da zelim da mi preporuci advokata. "Dolazim za par dana u
Sarajevo i vidjet cemo se." Saznao sam da je muftija dosao u Medresu. Sreo sam ga
na izlazu. Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji dzep sakoa i na nonsalantan
nacin mi tutnuo nesto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka
Danilovica, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd, al' nisam imao
za kaparu advokatu. Kanio sam se otici do babe. Njegova placa je bila pola miliona
dinara. Ipak sam odlucio otici raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga.
Nikad nisam bio u Beogradu. O putovanju sam razmisljao dok sam klanjao ikindiju u
Begovoj dzamiji. Poslije namaza prisao mi je Ibrahim Ahmetagic. "Sacekaj me ovdje,
dok se vratim", zamolio me je. Nisam ga dugo cekao. Ibrahim je otisao u banku i

pruzio mi tuce novcanica. "Evo, nek' imas za advokata", rekao je. Mislim da je bilo tri
do cetiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i
imao je dobru placu. Njegov babo je imam i njih peterica brace zavrsili su Medresu. U
Beograd sam otisao sa vizitkartom dr. Danilovica i sa imenom Srdje Popovica. Neko
mi je rekao, mislim Fikret Karcic, da je to najpoznatiji beogradski advokat. Ispricao
mi je da je gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je
osudjen na godinu dana robije zbog toga sto se identificirao sa svojim klijentom. Sa
telefonske govornice nazvao sam prvo Popovica. Sekretarica mi je rekla da je u
Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovica. Tek u
popodnevnim satima neko mi je digao slusalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija.
Danilovic je bio pedesetogodisnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom
elokvencijom. Bio je cuo za hapsenje u Sarajevu. Tako je slobodno govorio da sam se
uplasio, ukoliko bi nas culi, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani
Dzemala. Shvatio je da je Dzemo "zadnja rupa na svirali" po optuznici i pokazivao
interes da brani glavnog. Ja nisam znao reci ko je glavni. "Mozda Cengic?", rekao
sam. Na moj upit koliko ce to kostati, odgovorio je: "Duplo skuplje nego sarajevski
advokati, jer cu ja imati troskove prevoza i nocenja. A, takvo sudjenje ce trajati
mjesec dana. Prema tome, ukupni troskovi bi mogli izaci do 30 miliona dinara."
Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je sest godina rada moga babe! Ipak sam
pristao. "Da potpisem punomoc", rekao sam mu. "A kaparu cu Vam dati kad dodjete u
Sarajevo." Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Mozda
me je ohrabrio Ibrahim da cu skupiti novac za advokate i nisam se kajao sto sam za
toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio "Bosna ekspresom", osjecao sam
zadovoljstvo da sam kao pravi muskarcina potpisao "tako velik posao". Nazalost,
svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio
"neuracunljiva osoba". Svaka sekunda mog zivota bila je okupirana tugom za
Dzemom i mrznjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misleci na zatvor,
nesvjesno bih udario sakom o zid ili sto i uzviknuo: "Osvetit cu se, ako Bog da."
Psovao sam im majku komunisticku.
Urucenje optuznice
Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po
Kosarama skupa sa Dzemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila
nepodnosljiva, izbija iz asfalta. "A kako je tek Dzemi u celiji?", mislio sam. Ne znam
ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadzica da
dodju preuzeti optuznicu. Termin preuzimanja optuznice sam sm javio Rajku. I on je
dosao avionom. Sa aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u
"Amerikancu" da donese optuznicu. Kad je dosao, odmah mi je optuznicu stavio na
sto. "Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da optuznicu ne
pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati
optuznicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih beogradskih stosova'." Smijao se
grohotom i, vidno raspolozen, porucio je rucak. "To je muzika za moje usi", rekao
sam mu dok sam listao optuznicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da
li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. "Ne priblizavaj se svedocima, osim onih u
koje imas poverenje." Ovo upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu
ispostovati. Poslije rucka Rajko je otisao Dzemi u zatvor, da skupa proanaliziraju
optuznicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom, sto znaci da povjerljive stvari
nisu govorili, vec pisali. "Pa, dete, bogati!", podviknuo je Rajko kad me je vidio pri
izlasku iz CZ-a. "Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan kakva

mu je uloga namenjena." Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao

je: "Ma, pesnik, covece. Moramo ga pripremiti za sudjenje." "Jesu li ga tukli, Rajko?",
pitao sam. "Nisam ga to pitao", slagao me je. "Pa, sta ces ga drugo pitat?!", mislio
sam u sebi. "Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da nema zakona bez palice.
Razumes?" Nisam ga razumio i nisam mu nista odgovorio. "Izgleda da prvo tebe
trebam pripremiti za njegovo sudjenje, pa tek onda njega." Jos je nesto teoretizirao o
balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom advokatove posjete
Dzemi. On ce vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Morica hanu i
jeli odlican rostilj. Tad saznajem da je Dzemo imao pravo imati advokata tokom
istrage, sto su mu "ovi majmuni uskratili". Tako je on vidio svog advokata na dan
urucenja optuznice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. "Pa sta ti tu, Rajko, mozes
uciniti?", upitao sam ga prijateljski. "Ti ocekujes da ja oslobodim tvoga brata, je l'
da?!", zapoceo je svoje kratko objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. "Ti
verujes da je tvoj brat nevin, je l' tako? Veruj mi da sam ija ubedjen u to. Al' male
vajde ce ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec osudjeni. Ja mogu
samo da se borim za zapisnik kako bismo imali sto bolje sanse na Vrhovnom sudu,
zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo." Sta sam mogao tad misliti o njemu?
Primiti toliki novac za odbranu, a presude vec gotove?! "Dzemo je cudan decak. Sve
se to oko njega cudno desilo. Njega su prikacili optuznici", nastavio je elaborirati
Dzeminu poziciju. Tvrdio je da su Dzemu priveli da bi preko njega uspjeli imati
kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska
deklaracija. "Procenili su da je Dzemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da
artikulira ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u Izetbegovicevoj
knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da ce to decacko lice svisnuti
od straha i lako pristati na suradnju. Al' su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je
neubedljiva pozicija na optuznici, bojim se da cemo ga tesko iscupati, jer je policija
kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo
istinito, al' tako vidim situaciju." Rajko rijetko konzumira alkohol. Te noci, uz dobar
rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. "Raspitao sam se kod
jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadzica), koji je skupa sa njim bio
na fakultetu. Znas kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve
sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se
nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti lako. Znam mnoge glupe
studente' koji su postali dobre sudije." Jos mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica,
sto sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. "Radi se o veoma lepoj i
zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je
primecena jos kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu
uticajnih politicara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh." Kako sam u
danu bio utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom slobodoumnoscu.
Hvalio sam ga kao "da me je sam Bog poslao k njemu". On me je zagrlio kao dijete.
Tepao mi je "lepi moj, bit ce dobro". Onda je poceo pricati o svojoj kcerki, koja mu je
bila na studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila karijeru. Pred
odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo
ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.
Familije na okupu
Kako su pocele posjete istim danima, familije optuzenih su se susretale u holu zatvora
na salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim hajkama i
hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni, neki rodjaci ce biti svjedoci

optuzbe. Izetbegovicu je stan premetalo jedanaest udbasa. Udbasi su mu poturili

emigrantsku hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao
drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije cu reci zasto je ovo bila
osmisljena podvala KOS-a. Tek, cujem od Time kako su se udbasi pred njom igrali
pistoljima i govorili joj da ne pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDBu. Svakim danom saznajem sve vise informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je
oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. Cujem psihicke drame nekih ljudi, cujem za tucu
i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire,
starine, neku unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca
ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za Zagreb, gdje je
bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic, op. prir.) su uhapsili u Stocu.
Izgleda da je familija Kasumagica bila po broju najvise obuhvacena istragom.
Familija Serdarevic, odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila
je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni dzuture prosli kroz istragu.
Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi
svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je
mladost provela po komunistickim kazamatima.
Oci u oci sa udbaskom nemani
Moje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno
ce opredijeliti moje misljenje o drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam
spoznaju jezivo prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po
mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman najstrasnije sorte.
Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o
nemani. Probudjen sam iz sna bezbrizne mladosti i sve vise propadao ka celjustima
nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i noci bili su jezoviti. Evo dana kad sam
dosao u carstvo udbaske nemani. Sudjenje je pocelo 18 jula. Familijama optuzenih
date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni
policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak sudjenja. Ratko me je zaustavio
rekavsi da sacekam malo u holu. Tako su samo jos zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su
ljudi poznavali kao ludu, Boze me oprosti, koji je citav zivot prodavao tespihe i
hamajlije ispred Begove dzamije. Od svoje trgovine pravio je dzamiju u svom selu
kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane.
(Smatram da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu.
Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova
hapsenja!) Svi posjetioci su usli i vrata sudnice se zatvorise. Na holu medju velikim
stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u
holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukose ga ka
jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Cujem neki prasak. Nurija urlice i vice:
"Mars! Mars! Pustite me!" U tom trenutku me uhvati jedan brkat covjek pod ruku.
"Sad ces vidjet svoga boga!!!" Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to
Meho Hadzimesic, sin Murata, starog sekretara Medrese. "Nemoj, Meho, majke ti!",
zavapio sam od straha. On se iznenadio sto sam ga prepoznao. Znam da sam poceo
ispustati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam
cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Dzeminog
advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza coska. "Dobit ces par palica po
bubrezima i gotov si za citav zivot", upozoravao me je ocinski. Odakle se tu bio
stvorio Vlado?! Strasni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio

maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokusao pobjeci, bio bih uhvacen.
"Vodi ga Rusmiru", proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da
me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jos dvojica. Drzali su pristojno odstojanje
tako da, dok smo izisli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapsen i da sam pod
pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno zvakao zvaku. "Znas mi
roditelje. Nece moci preboljeti ako i mene odvedes u zatvor." Mucao sam dok sam
isao pored njega. "Nisam nista skrivio", ponavljao sam. Nisam odveden u zatvor, vec
u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadziosmanovicu. Covjek cickave frizure slusao
je muziku sa nekom zenskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi
pridje. "Da vidim i tu pticicu", smjeskao se. "Sta si skrivio?", pitao je. "Nista",
odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u celo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju
koja je bila iza mene. "Da te vise nisam vidio blizu suda, frajeru. Jasno!", proderao se.
"Jasno", odgovorio sam nujno. "Mars kuci." Od tada me je poceo boljeti stomak, cesto
sam povracao, mucila me nesanica i glad. Pusio sam mnogo. Uskoro ce mi puknuti cir
na dvanaestopalacnom crijevu. Krvario sam a u bolnicu nisam isao. Bolio me je
zatiok zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabasan za ovako
surovu stvarnost.
Pocetak sudjenja
"Mi, familije optuzenih", bit ce kasnije cesta fraza u nasim obracanjima, molbama i
istupima. Ova fraza je bila mnogo vise zivotna nego se to doima iz predstavki. Na
muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija sastavljena od trinaest
pacenickih porodica. Skoro svakodnevno smo se vidjali. Ja sam kao cunak tkao
izmedju njih. Pomagali smo se i podrzavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali
nakon hapsenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapsene zalili zbog
nesnosljivih vrucina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan sudjenja, kod nas je
porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili.
Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Medju njima je
bilo Srba, Hrvata, Bosnjaka i jedan Albanac. Vrsili smo i neke druge pripreme. Neke
ugledne Sarajlije su pokusavale doci do politicara, a ja sam kontaktirao ljude u
Islamskoj zajednici i posebno sam radio na "pripremanju" svjedoka, sto je bilo
kaznjivo i sto ce mi se obiti o glavu. Al' zato ce taj moj specijalni zadatak unijeti u
sudnicu najvise zivosti, tako da ce povremeno sudjenje biti prava dobra pozorisna
predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tuziteljica, sudija i policija su strijepili
nad svakim svjedokom, a odbrana i optuzeni su nagadjali ko bi mogao promijeniti
iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom
mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako ce
svjedociti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se nece pojaviti na
sudu, naprimjer Ahmed Fetic, desna ruka Hasanova, iz Tabackog mesdzida. On je
pobjegao u Sandzak i nije se pojavio na sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u
holu Suda u Sarajevu. Familije su bile tako odjevene kao da su dosli na svadbu.
Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbasima
svojim zivahnim razgovorima. Svi smo u rukama drzali papiric ovjeren potpisom
Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu. Malo je
bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je
pokusavalo doci do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U
svojim predstavkama, kad smo se zalili da "mnogobrojna publika koja je zeljela pratiti
sudjenje nije mogla dobiti propusnice", nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti

propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Usli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene
klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac
Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazujuci provokativno na
veliki Titin poster: "Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa." Dok
sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam vec jednom bio tu kad se sudilo
Muharemu Hasanbegovicu, imamu iz Gorazda, i Avdi Curovcu, njegovom muteveliji.
Dakle, bio sam jednom u sudnici. Sjecajuci se tog dana, iza mojih ledja nastao je
kosmar. Okrenuo sam se. Na straznja vrata bio je usao Alija Izetbegovic: "Selam
alejk!", pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smijeskom na licu. Ostale koji
su za njim isli nisam prepoznao. Naisao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio.
Dzemo je usao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije.
Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi
oci bile pune suza. On mi je dodirom pod ocne kapke pokazao na suze. Obrisao sam
ih i spustio glavu u sake. Ne sjecam se kad i kako su usli sudija, porota i tuziteljica.
Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u
tom casu izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod
kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah
Hadzic. Opet sam se sjetio sudjenja Hasanbegovicu. Tad je isti sudija sjedio na istom
mjestu. "On i Tito ne napustaju ovu sudnicu", pomislio sam. Iza sudijinih ledja
diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su "sveto trojstvo" naroda
BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu
kestenjastu frizuru. Bila je to tuziteljica Edina Residovic. Vis--vis tuziteljice sjedilo
je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katic, dr. Rajko Danilovic, Orhan
Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovic, Rasim Omanovic, Milosav Janjic, Nikola
Sukno, Sead Hadzisejdovic. Publika je gledala u potiljak optuzenih. Bili su to Alija
Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein
Zivalj, Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis
Djurdjevic i Djula Bicakcic. Iza optuzenicke klupe bio je kordon unifomirane policije
sa pendrecima i pistoljima objesenim o bokove. Medjutim, u sudnici je bilo jos
desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori
kamermana su nagovijestili da je sve spremno za pocetak. Kamerman, kojeg sam
primijetio cim se Izetbegovic pojavio u sudnici, kruzio je sa kamerom na ramenu na
nicijem terenu izmedju sudije, tuziteljice, optuzenih i advokata. Tek ove godine, kad
smo snimali edukativni film Namaz, Hakija Topic mi je rekao da je on bio taj
kamerman u sudnici i da se snimka pocetka i kraja sudjenja nalazi u arhivi RTV BiH.
Sudija se prije oficijelnog pocetka porjeckao sa Izetbegovicem zbog pozdrava.
Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovic je odbrusio da ima pravo pozdraviti
porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, cini mi se, pa je
zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu
stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahica. Taj tihi i smireni covjek izvanredne
lucidnosti pogadja u "sridu". Trazio je izuzece sudije Rizaha Hadzica. Jos samo da je
zatrazio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je citao misli. Rizah je sudio
Hasanbegovicu, kako sam se vec bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je
peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on nece biti objektivan. Ne mogu
se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okoncana ova tacka izuzeca sudije.
Upecatljivija mi je u sjecanju reakcija bijesa i srdzbe tuziteljice Edine, koja se samo
pozivala na zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaze da li on osobno ima
povjerenja u njega, nakon cega bi obecavao da ce sudjenje biti objektivno i fer. Po
ovoj tacki doslo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik suda, presudio,
naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uzivao

da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)moci. Bio sam ponosan na Nevzatija
i Rajka, koje sam osobno angazirao da skupa brane Dzemu, Ismeta i Mujkija. Vazno
je bilo "pokazati im zube". Rajko i Orhan su to ucinili vec na startu. Tako je Rajko u
prvoj pauzi u hodniku suda prisao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivsi joj
kompliment da joj "lepo stoji zelena boja". "I ja sam muslimanka, zar ne?!", uzvratila
mu je cinicno. On se tako dobro nasmijao sto je pravilno razumjela njegov ironicni
kompliment. Intimno sam osjecao da je rat izmedju mene i komunista poceo. Prvi
okrsaj sam dobio.
Javnost sudjenja
Ne znam kako je doslo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sjecam se da je sudija
galamio na mene, koji sam drzao biljeznicu i olovku u ruci. "Vi ste publika, niste vi
novinari i nema nikakva biljezenja u sudnici." Samo Sabina i ja smo zatvorili notese.
Izetbegovic je protestirao zbog iskljucenja javnosti. "Meni je stalo da se obratim
cijeloj postenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadzicu Ja zelim da gradjani iz mojih
usta cuju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobodjenja sto sam
govorio", govorio je Izetbegovic. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga podrzali
uzvikujuci da ga sudija pusti da govori. Izetbegovic je kao dokaz iskljucenja javnosti
naveo i nase propusnice, a sudija se branio da "aranzman sudjenja" nije u njegovoj
nadleznosti. Uvod u sudjenje zavrsio se priznanjem sudije Nevzatiju: "To su niski
udarci Vi zelite ugroziti status suda!" Vrlo brzo ce Hadzic uzvratiti Nevzatiju,
dodjeljujuci mu sudijske opomene, sto je isto ucinio i Rajku. Radilo se o nekom
sudijskom pravu, poput zutog i crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na
generalije, jos se raspravljalo o fizickoj sposobnosti Rusida Prgude. Radilo se o
predinfarktnom stanju. To je bilo tako bolna situacija da sam vidio zene kako placu u
publici. Njegova optuznica je izuzeta. Prguda se nikad vise nece pojaviti na sudjenju.
Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored
njega bdjeli agenti. Citanje optuznice Edina Residovic kao javna tuziteljica je ustala
da cita optuznicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Navece u Dnevniku Edina ce
dugo biti u kadru sa tonskim prilogom. "Optuznica nastupa protiv", zapocela je sa
citanjem i navela generalije 13 optuzenih. Ovdje se moram ispricati citaocima zbog
zaborava. Ne sjecam se koliko je publika mogla slusati optuznicu. Mi cemo svakog
dana biti iskljucivani kad se raspravljalo o inkriminacijama vezanim za putovanje "u
jednu prijateljsku zemlju". Mislilo se na Iran. Zato cu se posluziti citatom iz
optuznice. Prvooptuzeni su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optuznici,
"pocetkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije
muslimana, usaglasili da je istu neophodno osvijetliti tekstovima koji ce zainteresirati
siri krug lica Izetbegovic je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu
verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagicu, pripadniku
neprijateljske emigracije u Becu, () pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974.
do 1983, u cilju kontrarevolucionarnog ugrozavanja drustvenog uredjenja u SFRJ,
preveli na arapski, turski, engleski i njemacki jezik, radili izdanja na tim jezicima sa
predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomisljenika na nacin i ciljeve utvrdjene u
Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na citanje vecem broju
intelektualaca: Djozo Huseinu, Kupusovic Muhamedu, Zivalj Husi, Cengic Hasanu i
Mahmutcehajic Rusmiru, Mehmedaliji Hadzicu, Salihbegovic Meliki i Bicakcic
Edhemu, pa su C. Hasan, K. Ismet, Z. Huso, i B. Edhem postali clanovi grupe. ()
U tom pravcu je I. Alija objavio vise napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Djozom
sacinio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u

potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije () pa je jedan primjerak dao H. Cengicu

za predavanja u Tabackom mesdzidu." Zatim je optuznica tretirala druge tekstove koji
su tretirali polozaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza
kojih su, prema navodima optuznice, stajali Omer i Alija. Slijedece inkriminacije
odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Becu i njihov odlazak
u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagic, Bicakcic, Zivalj i Cengic.
Putovanje se odvijalo 2. januara 1983. Na put nije otisao Izetbegovic zbog Sabinine
svadbe. Ove inkriminacije optuzba je podvela pod clan 136 KZ SFRJ. Sve ostale
inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod clan 133 KZ
SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u
kontekst teza Deklaracije, koju je optuznica postavila kao platformu djelovanja ove
"neprijateljske grupe". Prema optuznici, Deklaracija je bila razradjeni program
organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i
karaktera svjedoka vrsen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti
stekao dojam da je ova grupa uspjela uci u mnoge muslimanske institucije: Islamski
fakultet, Medresu, dzamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala
biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuzenicku klupu. Hapsenjem dvojice
vojnika, Muhameda Cajlakovica, kome je Dzemo bio profesor, i Avde Stupara,
kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevic, kasnije vodeci ljudi KOSa, pokazuje dokle su smjerali ici koncentricni krugovi hapsenja muslimana. Vec je bio
osudjen Husejn Smajic, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osudjen ce biti i
Kemal Terzic, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe i KOS-a je bitno osujecena
izvanrednom, i, naravno, nepredvidjenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako
mi je Rajko rekao da ce on i Orhan imati ulogu da okuraze druge advokate te da treba
"razvaliti" Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okurazim familije da
vrse pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike,
stvari su se tako i razvijale. Iako je Naser umro, a i Djozo, bilo je drugih Nasera u
islamskom svijetu koji ce prigovarati Jugoslaviji zbog ovog sudjenja. "Komunisticki
srp zanje muslimane", pisale su arapske novine.
"Oni sve znaju"
Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere "Porice" umro je
Husein Djozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju dzamije kod Bugojna javno napao
Paregon, knjigu Dervisa Susica. To je bilo blasfemicno policijsko publicisticko djelo
koje je imalo za cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Djozo je to
nazvao "zabadanjem trna u zdravu nogu". Na njeg su se obrusili mediji, lideri partije,
poput Branka Mikulica i Raifa Dizdarevica, koji su otisli Titi u vilu na Koprivnici i
ocinkali Djozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba ostro obracunati. Sad
bismo trebali zakljuciti da nije vise bilo Nasera da ga brani. Sto bi bilo pogresno. Nit'
je Naser pit'o Titu za Djozu, nit' su bili skolske kolege. Djozo je odrobijao svoju
"punu porciju". Tu pricu, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao
paradigmu muslimanskog straha i trazenja zastite od komunizma. Djozo nije izdrzao
taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optuznice, njegov duh je lebdio
iznad optuzenicke klupe. Da je bio ziv, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a
ne Alija (Izetbegovic, op.ur.). Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je
"palo sljeme na tjeme". On se u toj ulozi ponasao maestralno. Bolje tada nego danas,
rekao bih. Hocu reci da su Bosnjaci tadasnjim rasporedom ljudi na optuzenickoj klupi
dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od
najharizmaticnijih figura medju Bosnjacima u ovom stoljecu. Medjutim, moj dojam

nakon iscitavanja optuznice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se
moze suprotstaviti ambiciji tuziteljice. Cak sam bio zaprepasten informiranosti
sastavljaca optuznice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao "oni sve znaju". Znali su kad
je ko s kim gledao Dnevnik, setao, nekud putovao...
Alija, vezi pertlu!
Ali, znali su i pozicije ljudi medju muslimanima, formalne i neformalne. I ja bih tako,
tada, situirao Djozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlas poznavao. Sve mi ih je
pokazao Dzemo (Latic, op.ur.). Tako smo jednom u Saracima sreli covjeka velikih
natmurenih obrva koji je prosao pored nas bez pozdrava. "Vidis onog covjeka sa
obrvama?", saptao mi je. "To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga
prate." Pogledom desetak metara iza njegovih ledja trazio sam ljude u mantilima tipa
Jamesa Bonda. Niko nije naisao i ja sam odahnuo. Kasnije nekada ce mi do ruku doci
arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vodjen pod
sifrom PPR "Bistrik". Zadnji put sam sreo Djozu setajuci Ferhadijom sa Dzemom.
Nesto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju
Djozo doviknuo: "Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga nece zaustaviti." Vidjao sam
Djozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na casove, al' nikad nisam bio ovako u
njegovoj blizini. Jednom mi je Dzemo ushiceno pricao da je upoznao izvanrednog
muslimana. "Znas kakvu ima biblioteku?!", divio mu se Dzemo. Pricao je o Aliji.
Tako mi je nakon jedne dzume u Carevoj dzamiji dobacio. "To je taj covjek o kome
sam ti pricao." Pogledao sam u covjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to
Izetbegovic. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovica. Dao je vrlo kriticke
opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga iglom
dotaknete i on se rasprsi. Kasnije sam od Hilme Neimarlije cuo jos jednu anegdotu
kako Alija veze pertle. Ova anegdota je podesna za pojasnjenje ko je bio stvarni
muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena. Neimarlija je bio dobio stipendiju za
postdiplomski studij u Londonu i na aerodromu su ga ispracali reis Naim Hadziabdic,
Husein Djozo, dr. Ahmed Smajlovic, Resad Kadic, Alija Izetbegovic, Hilmin babo i
jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovica i Neimarlije, i
studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispracaja, na sta je Kadic reagirao:
"Alija, vezi pertlu." Sliku sa svog ispracaja Neimarlija je vidio negdje 1992, nakon 15
godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadic i Izetbegovic simulirali da vezu pertlu,
tako da se nikako Alija ne moze prepoznati. Resad Kadic je poznati pisac mevluda.
Bio je osudjen kao Mladi Musliman kao i Alija. Ocito su imali visok stepen
sigurnosne kulture. Da bih upotpunio pricu o poznatim sa optuzenicke klupe, moram
kazati kako sam upoznao Meliku. Bio je ramazan. Sa Dzemom sam posao na
mukabelu u Begovu dzamiju. Ispod kestena u haremu dzamije stajala je osamljena
srednjovjecna zena i slusala ucenje Kur'ana preko razglasa. Nije imala mahramu. Bila
je u dugoj haljini vesela dezena. "To je Melika. Vratila se islamu", rekao mi je
Dzemo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Dzemu bila
primjer kako se inteligencija vraca islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Dzemo
skrenuo paznju. Ostale nikad do tada nisam vidio.
Alijina odbrana
Zbog dojma "da oni sve znaju", sa kojim mi se zavrsio prvi dan sudjenja, otisao sam u
stan potucen do koljena. Nisam vidio mogucnost odbrane. U tome mi nisu mogli
pomoci ni Rajko (Danilovic, op.ur.) i Muslim (Nikola, op.ur.), sa kojima sam do

kasno u noc sjedio u "Nacionalu". Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je Alija stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana
kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere
lidera SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionistickom
kvalifikacijom moram izreci i Rajkovu sumnjicavost koja je izrazena prije 16 godina,
a aktualna je i danas. Naime, nakon sto je Izetbegovic dao svoju odbranu kao
prvooptuzeni, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, cekao sam Rajka u
"Amerikancu", restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike.
"Ovaj je imao savrsenu odbranu", komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro.
Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz
Kine. "Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prici ni sa jedne strane", tvrdio je. "Zato ce
pokusati uci preko drugih", izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne moze biti,
doduse uprostena, paradigma danasnjeg opcenarodnog misljenja o njemu?! Zatim je
novinar ustvrdio da je Izetbegovic vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu
Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovic branio. Prije
izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. "Prvo, optuznicom je
obuhvaceno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu
uopce ne poznajem. () Drugo, za ovo sudjenje sud je pozivnicama zna ime'
selekcionirao publiku umjesto javnosti pa ja trazim javni pretres. ()" Treci prigovor
odnosio se na pisanje stampe. "Jos prije pocetka sudjenja dio stampe me je proglasio
nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i prakticno me osudio bez
sudjenja." Zatim je rekao da se njegovo izlaganje nece razlikovati od onog kojeg je
dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tacki optuznice. Posebno je pobijao
inkriminacije iz clana 136 po kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rusenja
Jugoslavije. Optuznica se temeljila na Deklaraciji, cije je autorstvo Izetbegovic
priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog
svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. "Tvrdnja optuzbe da je ID ustvari 'do u tancine
razradjen Program organizacije Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optuzba je
nicim nije pokusala dokazati. () Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje
u istrazi i tvrdim da u njemu nema ni jedne ideje koja cini sustinu Deklaracije." Zatim
je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran pocinio ikakvo krivicno djelo, kao
sto je interpretaciju mnogih caskanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno
zanijekao tvrdeci da su konstrukcije. Na kraju izlaganja bio je direktno ispitivan od
strane tuziteljice. Residovic: Da li ste i jednom recenicom naglasili da se ID ne odnosi
na SFRJ? Izetbegovic: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadrzine teksta to je sasvim
vidljivo. Residovic: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana?
Izetbegovic: Ubrajam drzave sa muslimanskom vecinom - od Maroka do Indonezije.
Osim toga, Vi niste muslimanka, mozda ste Muslimanka sa onim velikim "m".
Residovic: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human
poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne
spominje nesvrstanost i samoupravljanje? Izetbegovic: Nisam nigdje zagovarao
nesvrstanost i samoupravljanje. Ne poricem vrijednost ovih principa, ali postoje i
drugi principi koji su humani i moderni.
Odbrana ostalih
Zatim su ostali optuzeni davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovica.
Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio
drugog. Drugi su se zalili na pritisak i tucu u istrazi, podvalu isljednika, istraznog
sudije pa i tuziteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije

predstavila. Najvise su tukli Cengica (Hasan, op.ur.), Zivalja (Husein, op. ur.), Omera
Behmena i Dzemu. Omer, Haso i Huso prezivjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su
tukli palicama i sakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je
svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Pustali su ga kuci pa vracali itd. To je put
preko kojeg su zeljeli doci do Alije. Alija je bio pravnik, odlicno je znao svoja prava,
za razliku od drugih, i ocito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih
njihovih asistenata. Sto se Dzeme tice, on je javno rekao da ga je tukao Nazi Dzubur,
a presutio je samar Duska Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja
donesen mu je zapisnik po kojem bi on tesko trebao teretiti Aliju i Hasana. On je
odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim
je u sobu usao Sef (!). "Nece da potpise, Sefe." Optuzio ga je isljednik. "Hoces li
potpisati?", upitao ga je Zgonjanin. "Necu", odbrusio je Dzemo. U tom trenutku nije
znao da je rekao "necu" ministru policije. Ovaj je, stiteci svoj ugled ministra kod
isljednika, kome se tako nesto ne smije reci, demonstrirao silu - silno ga je osamario.
Tad je Dzemo dobio presudu. "Za ovo 'necu' dobit ces sest godina", izjasnio se
ministar. Taj dan je Dzemo prebacen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih
dodatnih sest mjeseci koje mu je Hadzic dodao na Zgonjaninovu presudu.
Omer pada u komu
Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o
njihovom nezajazljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov
karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo
los izrazaj, nema ni frtalj Izetbegoviceve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u
putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovic imao hipnoticku
elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u sopstvene izjave kao pile u kucine. Te je
vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst ucinio duljim. "Da
to nije mozda zbog rjedjeg proreda, Omere?", pomagao mu je Izetbegovic. "Na ovo
pitanje ne smijes odgovoriti", proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije
mu je supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je cetrdeset
godina vodio rat sa Udbom. Zato ce dobiti najvecu kaznu. Omer je bio bolestan
covjek, Salih takodjer, Mujki je bio "plucni bolesnik", Husu su boljele oci, Hasan je
bio oslobodjen sluzenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da ce Hasan, koji je
bio nesposoban sluziti vojsku, kasnije biti kljucni covjek za formiranje Armije BiH pa
i ministar odbrane. Hasan je poceo svoju odbranu sa bismillom i ucenjem jedne dove
na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha dz. s. da pomogne nevine muslimane i
slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. "Govori na srpskohrvatskom
jeziku. Ovdje se ne govori arapski!", podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog
nastupa, kojeg je jugoslavenska stampa obilato koristila da bi dokazala imidz
"bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i naocalama se stvarno uklapala u
taj imidz, on je u svim casopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove
koje sam vidio u arapskim casopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad
Alijina, trece slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El Mudzahid, Ebu Haris,
na moje pitanje sta ga je dovelo da dodje boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u
Becu, odgovorio mi je: "Do ruku mi je dosla brosura koju je napisao jedan nas brat o
muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vas brat Gemaluddin i Ali-Izet. Ovdje sam da
im pomognem u odbrani islama." Mislim da je istaknuo Dzemu da bi meni ugodio, jer
je u toj brosuri bila Hasina, a ne Dzemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet
Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i
mogao je konkurirati Izetbegovicu. On je cak imao otmjenije drzanje. Nevjerovatan

dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su covjeka ostavili mirnim kao da je

stvarno dosao na Shakespeareovu predstavu u pozoriste. Za ovog nastavnika iz
Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz sta je prosao na sudjenju prije nesto manje
od cetrdeset godina. Ismet Kasumagic je imao najreferentniju biografiju. Bio je
ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasos. Advokati su tipovali da bi on,
medijski, mogao proces dici na vecu medjunarodnu politicku ravan. Nakon odbrane
ocijenili su ga samo kao Izetbegoviceva istomisljenika. Ove reference je optuzba
ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao. Edhem Bicakcic je imao problem zbog svog
dnevnika kojeg je pisao na putu u Teheran, inace se i on branio vrlo racionalno. Zbog
tog dnevnika Djula je sjedila na klupi zajedno sa njim. Mujki je vise koristio sudnicu
za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu
izjavu: "Dovedite mi i crnog djavla, samo mi nemojte dovoditi hodze za svjedoke."
Budalastina (!), koja mu je mogla biti oprostena jer je u tom trenutku bio na
optuzenickoj klupi. Inace, pokazao je vrlo hrabro drzanje, bez imalo kompleksa prema
komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina. Melika je
nastupila najrevolucionarnije. Obracunala se sa Vukom Draskovicem, koji joj je
oduzeo nacionalnost knjigom Noz, "a eto, njega nema na optuzenickoj klupi", zatim
sa njenim kolegama piscima koji sute o ovome. Kasnije ce Husein Tahmiscic od
Udruzenja pisaca traziti da se Melika i Dzemo izbace iz Udruzenja, sto je i usvojeno,
da bi zatrazio dozivotnu robiju za oboje. Prava je steta sto je optuzba Meliku teretila
za banalne inkriminacije, inace bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti
danas imali prave politicke eseje u njenoj odbrani. Dzemo je svoje skoro bezazlene
inkriminacije shvatao previse ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja
poezija na svijetu i sl. On ce se, uz Djulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok
nije napravio gaf sa jednom ceduljicom.
Moj pokojni novinar Peter Hadziristic
Ja sam zbog slucaja koje sam opisao na pocetku bio odstranjen sa suda. A i da me
nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam preceg posla. Sudjenje sam
pratio preko jugoslavenskih medija i navece slusao strane radiostanice - BBC i
Deutsche Welle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u
"Nacionalu". Preko njih sam dosao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za
zastitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty
Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu
ime, al' cu tog gospodina jos sretati tako da cu postati clan ove organizacije. Dvoje
stranih novinara Peter Hadziristic, dopisnik Observera, i Christina von Khol,
dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su darmar svojim
tekstovima. Christina je bila starija gospodja, danas je vjerovatno starica, koja je vise
slicila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u
zivotu. Peter je bio cetrdesetogodisnjak. Zivio je u Beogradu i imao propao brak sa
jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz
Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku
koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prisao Sabini. Ona
se bojala da je udbaski provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj
je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su
angazirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bracni par, koji su vodili IRNAu u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na sudjenju, da ne bi otezali polozaj
optuzenih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je
Sabini da prevedu optuznicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim

medjunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da

mi je dao kljuc od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd.
Uzivao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da cu se i ja baviti novinarstvom.
Mislio sam da je to kultna profesija. Posto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i
stepeniste bilo pretrpano snopovima novina, a nekmoli spavaca soba, takav rezon je
bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji
put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Nazvao me je da mi procita tekst koji je
tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst poceo
ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad bljesti u svjetlu i dok
njegovim ulicama setaju bezbrizni gradjani i uzivaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako
da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem ce se odrzati 14. Zimske
olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi cami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje
po sjecanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova dusa. Cuo sam da je
tesko obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu dusi i slava velikim novinarima od kakvih
je Bosna i kasnije imala fajde.

Advokati disidenti
Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo cu predstaviti dr. Rajka Danilovica. On je
bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predavac na
politickim naukama, mislim da je predavao nesto sto cu formulirati kao sociologija
politickih ideja. Bio je clan Pokrajinskog komiteta, cini mi se. Inklinirao je liberalima
Marka Nikezica i Latinke Perovic, tako da je u Titovom obracunu sa praxisovcima i
njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i
Nebojsom Popovim, koji su Slobodanu Milosevicu, svom mladjem kolegi,
obezbijedili prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu mogucu
profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srdjom Popovicem
hrvatske maspokovce, cini mi se Marka Veselicu. Srdja Popovic je, kao sto je
poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuzenim
maspokovcima. Orhan Nevzati je Albanac, rodjen u Prizrenu. Pricao mi je da mu je
nana bila sejhana, a dedo historicar. Ocito je poticao iz ugledne albansko-turske
porodice. Politicku karijeru je zapoceo kao omladinac i zavrsio je kao clan
Pokrajinskog komiteta. Bio je clan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom
i Savkom Dapcevic. Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIVa i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spustao se do prizemlja dok nije
ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u
delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objasnjavao
piramidu komunisticke diktature. Mislim da ce Rajko i Orhan braniti Azema Vllasija.
Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg covjeka u
zivotu. Nemoguce je izbjeci prijateljstvo ovog dobronamjernog covjeka. On u
komunikaciji nudi cisto mlijeko ljubaznosti. Bio je sudjen za ideje maspokreta.
Trebao je biti objesen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom
pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na
Trebevic u setnju. Pitao me je da li bih ja bio politicar. "Mozda, al' ne ovakav kakve
poznajem", odgovorio sam mu. Bio je odusevljen sa mnom. Kasnije ce u svojoj knjizi
o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje ce se zestoko
suprotstaviti komunistima. Tako nesto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se
htio oduziti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom sudjenja. Dakle, sa

ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politicke casove. Saznao sam stotine
anegdota, kojih ce uskoro biti puna omladinska stampa, o nedodirljivim
komunistickim liderima. Ne zvuci danas ubjedljivo, al' za mene ce ostati fascinantno
to sto sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Milosevica, Suvara, Djilasa, Tita,
Ceausescua, Mikulica, Cosica itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve
grame politicke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu povjerovao sam da ce demokratske slobode doci preko Beograda! Nisu mi oni to
sugerirali, naravno. Oni su kao Beogradjani demonstrirali slobodoumlje. Vidjenje
nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti
usporedjujuci Fahriju Karkina i Rajka Danilovica. Karkin nije lose branio Hasana, al'
njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovicem mene kao
Bosnjaka je porazavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovic, ni Nevzati, ni Muslim nisu
miljenici danasnje vlasti. Muslim se bio prikljucio demokratskim promjenama u
Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovic nije mijenjao posao, a ni gledista, dok je
Nevzati, cujem, predlozen za ombudsmeana na Kosovu.
Preparirani svjedoci
Iako sam vec bio prepadnut nasmrt, Orhan se ocinski sekirao za mene, nisam vodio
racuna o pratnji udbasa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja
pricam sa advokatima, dezurali noci u avliji ispred mog stana, trcali za mnom ulicom
sa novinama u ruci, pratili me u dzamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio
bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj dzamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i
novac iz unutrasnjeg dzepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbasi.
To je bila posljednja opomena. A pred dzamijom sam se sastajao sa svjedocima i
govorio im sta je problematicno u njihovu iskazu. Imao sam jednu optuznicu kod
sebe. Tako sam kod sadrvana pricao sa Nerminom Jasarevic. Ona je rekla da uci
zapisnik napamet, al' da ce reci istinu. "Stvarno sam naucila napamet zapisnik i oni
vjeruju da cu ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu (Hasana Cengica, op. prir.) da cu
ja reci istinu. I nek' mi poruci ako ga za sta moram vaditi." Ispred Begove dzamije
rastao sam se sa Nusretom Cancarom, koji je otisao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da
se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoci oko onoga sta ne
valja u iskazu. Tako me je Sead za par dana nazvao i mi smo se sastali u Medresi.
Obecao je da ce govoriti istinu, a to je znacilo protiv optuzbe. Nisam se samo sa ovih
dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili kljucni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam
Karkinu (Fahrija, op. prir.) da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je
Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grjeska. Tog dana kad je
trebao svjedociti Sead Seljubac, mislim da je bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na
iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka (Danilovica, op. prir.). Samo je on
znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedocili tuc-muc, pola
udbasima, pola optuzenima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuzenih.
Doduse, radilo se o starijim osobama. Medju njima je svjedocio i Halid Causevic, koji
je dao negativnu recenziju za Alijinu (Izetbegovic, op. prir.) knjigu Islam izmedju
Istoka i Zapada. Bio sam sokiran saznanjem da je on sin rahmetli veliko Dzemaludina
Causevica. Onda sam se razocarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam
ih zaliti, jer im je strah od komunizma sisao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom
sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obecao takvo
ponasanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana (Cengic),
Mujkija (Mustafa Spahic) i Dzemu (Latic). Svojim svjedocenjem najavio je debakl
procesa. Advokati su me cekali u "Nacionalu". Oni su mi i saopcili Seadovo

ponasanje. Rajku je prijao hladan vjetric nakon vrucina u sudnici. Pio je Bayerove
aspirine zbog napada migrene. Mene je tapsao po ledjima. Mislim da mi se iskreno
divio u tim trenucima. Imao je i zasto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio
raditi. Te noci sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja.
Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Kljuc i informirati
ih o sudjenju, skupljao sam novac za advokate, mnogo mi je narod davao novca.
Rajko se cudio da su muslimani tako solidarni. "Da neko nekome dzaba da novac,
neverovatno", cudio bi se. Objasnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali jos jedno
bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noci posebno, pokusali
Orhan i Rajko. Govorili su mi da Dzemo dzaba sjedi u sudnici. "Izgleda kao janje.
Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog zenine mahrame. Bojim se da ga ne
isprovocira." Nista me nije raspolozilo. Izgleda da sam imao predosjecaj. "I da ti
Nermina bude kao Sead", prosaputao mi je Rajko. "Nadam se", rekao sam mu na
odlasku.
Moje hapsenje
Dosao sam kuci kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispricala mi da je Mirso pusio
na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je sta radi tu u ta
doba, a on mu je odgovorio da ceka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi
mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao
sam ko me trazi. Sisao sam do telefona. Veza je vec bila prekinuta. Otisao sam u WC.
Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. "Ti si Nedzad?", pitao me je covjek.
"Da, ja sam", odgovorio sam. "Podji sa nama." Bio sam u pidzami i otisao sam se
obuci. I tad su udbasi imali bijele "golfove". "Stare navike", pomislim kad danas
vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz
Alifakovac. Sunce je tek bilo izislo. Gledao sam kroz prozor. "Lijep dan", cinicno je
konstatirao Zeljko Kozina, moj buduci isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak.
U vrijeme rata citao sam da je Kozina bio jedan od sefova SIS-a u Hercegovini.
Odvezen sam u zgradu Drzavne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha"
cu imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada
jedan udbas i udara Zeljka objema sakama. "Ovo je bilo za deset!", podvriskivao je.
"A Nermina?", pitao je ovaj. "Upravo je na sceni, i to ce biti dvadesetka", smijao se i
trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te cestitke saznao da sam
upao u makaze izmedju Seada i Nermine. Malo zatim, prebacen sam u drugu sobu.
Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Zeljko
namrgodjen krenuo na posao. "Na toj stolici ti je sjedio i brat", zlobno je provocirao.
"Ti bi, prema onome sto mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako
budes pametan, kazna ti se moze umanjiti; ako budes blesav, moze se i uvecati",
upoznao me je Zeljko sa mojom situacijom. "Prijetio sa svjedocima, lajao si da je
tuziteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivicno djelo", upoznao me je sa
mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vidjao.
Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene
trazili, a da se ja nisam libio kazati sta pise u optuznici. Isljednicima se nesto nije
zurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali sta je za mene islam, na sta
sam odgovorio da ja islam vidim u tome sto berem mrve dok jedem, klanjam i
zahvaljujem se Bogu na zdravlju; sta mislim o iracko-iranskom ratu, odgovorio sam
da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Zeljko je nesto
razmotavao. Okacio je na zid ogromni poster imama Homeinija. "Ko je ovo?", pitao
je. Sav sam utrnuo. "Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija."

"Nikad nisi vidio njegovu sliku?!", pitao je. "Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa
televizije", lagao sam. Zatim su pocela pitanja kako sam dosao do ovih advokata.
Sumnjali su u Hamdiju Cemerlica. Ja sam lagao da sam ih nasao po telefonskom
imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapseni Nusret Cancar i ja zbog Seada Seljupca.
Mislim da su me Nusret i Nermina spasili od zatvora. Da su oni poklekli, ja se nicim
ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno iza ponoci pustili kuci, i ja
sam na Bascarsiji kupio Vecernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na
sopstveni zahtjev ponovo svjedocio i optuzio mene za prijetnju. Spomenuo je i ime
Cancara. Novine su spomenule i Nerminino svjedocenje. Nisu je hvalili i shvatio sam
da je promijenila iskaz. Znajuci da su me pustili kuci da prespavam da bi pratili moje
eventualne aktivnosti koje ce ih odvesti na "trag mog zlocina", nisam se javljao
advokatima. Sutra sam sm dosao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djecaka
koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljisao sitne udarce, prijetnje i
maltretiranja, pa cak i samaranja. Jednostavno, isljednike sam dozivljavao kao
uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederusu", u
kojoj je pistolj, ali radilo se o klasicnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu,
mog kerbera. Mozda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u
ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeci uza zid sa ostalom osmericom udbasa, kratko
izgovorio: "Laze." Da je znao koliko me zbunjuje, posamarao bi Dzubura i Rusmira,
koji su me gadjali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo
sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako sto sam pred osmericom
udbasa ismijao Nazifa Dzubura. Posto sam u svakom od njih gledao psecu vrstu,
zavisno od karaktera i izgleda, Dzubura sam poredio sa malim kusastim pticarem. On
bi cucnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repicem, i onako mali
skevcio i rezao odozdo na mene. Jednom me je upitao hocu li biti hodza? Rekao sam
da ne znam. "Znas li kulhuvallahu?", upitao je. "Znam", odgovorio sam. "Znam i ja.
Cuj, Kulhuvallahu ehad", proucio je. "Kad znas kulhuvallah, hoces li ti biti
hodza?", uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbasa koji su se bili nacickali u
kancelariju prasnulo je u smijeh i istrcalo napolje drzeci se za stomak. Dzubur je
skocio i, bijesan na mene, poceo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo bas
toliko smijesno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvrsili finalni
pritisak na mene da priznam da sam poslao Cancara Seljupcu i da sam mu prijetio da
promijeni iskaz, sto sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slucajnim
kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pusten. O, kako me je boljela glava zbog
promahe, nesanice i gladi! Cancar je bio vojnik i prosao je mnogo, mnogo gore od
mene. Kad su ga hapsili, nocu u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili
u djelice. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao
medjunarodnog teroristu tipa Carlosa.
Vuk samotnjak
A najgore je prosao nas Sead Seljubac. Njega su, nakon sto je prvi put svjedocio,
pozitivno, na putu ka kuci za Tuzlu presreli udbasi, kidnapovali ga u motel "Zlacu" i
maltretirali dok nije prihvatio da ce se ponovo pojaviti na sudjenju i priznati da je pod
mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi
namontirali lazni Dnevnik na kojem spikerica govori da ce Seljubac biti uhapsen i
dobiti pet godina zatvora zbog laznog svjedocenja pred sudom. Posto mu je kosulja
bila krvava od tuce, a i sav se isjekao dok se brijao, udbas ce mu dati svoju kosulju,
obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest ce naknadno objaviti u Valteru pod
naslovom Vuk samotnjak. Resid Hafizovic ce takodjer proci kroz teska maltretiranja

nakon sto je porekao iskaz i svjedocio u korist optuzenih. Naknadno je pozvan u

vojsku i pretucen tako da mu je kuci dosla krvava potkosulja. Izgleda da je Christini
von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o
Nermininom svjedocenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i
samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija zeli
spasiti optuzujuci i hapseci familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura
Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato sto bi nekad, dok cita vijesti, pregrnula
samijicu sa isheklanim kericama preko ramena, citala je komentar Dnevnika kako
gospodja Von Khol vec dugo krivo pise o stanju u Jugoslaviji i da ugrozava
prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam
bahnuo u hotelsku salu. Dosao sam ih samo pozdraviti jer sam zurio na autobusku
stanicu. Roditelji su mi saznali za hapsenje i jako se brinuli. Boga mi, vise od straha
nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuzenih i advokate. Slusao sam
strane radiostanice i izvjestavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske
javnosti, pricala Dzemi u sudnici - jednom je sudija dozvolio optuzenima da tu u
sudnici procaskaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrusila na Jugoslaviju
zbog njih. Dzemo ce tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki.
"Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, procitao je
ceduljicu i Dzemu ce, kad je posao u sobu, skinuti do gola. Naci ce mu ceduljicu.
Sutra je tuziteljica dan pocela citanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip,
KOS-ov novinar u Vecernjim novinama, napisao da se do tog dana Dz. Latic doimao
"nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mrznjom prema
domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvrsio neprijateljsku propagandu". To je
bio Dzemo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom recenicom izgovorenom na
bezazlen nacin, oboji jedan proces. Nista se vise zanimljivo nece desavati do presude.
Bilo je jos nekih smijesnih, odvratno smijesnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i
Dzemine kolege pokazale su se kukavicama. Vremenom im je oprosteno, al' su tad
familije optuzenih pljuvali na njih. Neko ce pretuci Adnana Silajdzica, jednog od
Hasinih i Dzeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On ce javno prozvati neke od
optuzenih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao
osvetom. Nikad tako nesto nije dokazao, al' sumnjam da je to bila osveta iza koje bi
stajao Behmen. Cak je to osudjenicka strana smatrala nekom udbaskom osvetom i
razracunom medju njima. Ne znam da je i prema kome ispoljen revansizam. Mislim
da se Izetbegovic i previse trudio da onemoguci politicki revansizam. Sigurno niko
zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, cak su neki obnasali vece funkcije u svojoj
sluzbi, poput Munira Alibabica, po mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u,
poput Seada Hodzica, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina
Residovic je advokat, sef istrage, Amir Salihagic, je advokat, Rizah Hadzic je
advokat. Njegova kancelarija je vlasnistvo Islamske zajednice. Osim Halida
Hadziabdica, amidzica tadasnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je
bio agent Udbe, i Muhameda Dedica, udbasa dvojnika, ni na jednom svjedoku nije
ostala trajna anatema. Hadziabdicu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je
biljezio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmaticne anegdote. U proljece
1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovica na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo
nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je
pozvao dvadesetak svojih prijatelja i blizih suradnika, medju koje je spadala i moja
malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vise. Da bi se objasnila jedna situacija,
ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. "Vidite slucajnosti. Na
danasnji dan bih izisao iz zatvora." Po prvoj presudi Izetbegovic je bio osudjen na 14,
a po presudi Vrhovnog suda RBiH on je bio osudjen na 12 godina, dok mu je Savezni

sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reci da je
to bila dvanaestogodisnjica njegova hapsenja. Dok se Izetbegovic toga javno
prisjecao, do njega je sjedio Enes Karic, mislim da je jos bio ministar za kulturu.
Primijetio sam da je bilo nezgodnije osudjenima prisjecati se sudjenja nego
svjedocima. Jedan od svjedoka optuzbe bio je i Karic. Tako da se nije vise evociralo
sjecanje na taj proces. Medjutim, uskoro je doslo do raskola u SDA i Karic ce biti na
strani dr. Harisa Silajdzica. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noci
napravio Aziz Kadribegovic, urednik Preporoda, kako sjedi izmedju reisa i
predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u
procesu. Sto se tice svjedoka, istakao bih jos jedan kuriozitet. Medju njima su bili i
dvojica Srba: Sreto Tomasevic, koji je svjedocio o Kasumagicu, i Stevan Tontic, koji
je svjedocio o Dzemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispricati i
sljedece. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Dzemu.
Otisao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da ucini nesto za Dzemu. Ovaj
mu je odgovorio da ne moze nista uciniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa
Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Dzemom i Melikom. Jedno jutro,
rano, prolazio sam Saracima. Na cepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al' mislim
da je bio pijan. Prepoznao me je i prisao. Dok me je tapsao po ramenima, placno je
govorio: "Moj Dzemo, moj Dzemo" Tek u ratu pruzila mi se prilika da se
revansiram Stevi. Nazalost, ruzna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio
je nujan i veoma deprimiran. Cuo sam da su ga "nasi" odveli na kopanje rovova.
Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahovic, op. prir.),
cija je komanda bila na Ciglanama. "Odmah cu to rijesiti sa tim budalama, Nedzade."
Odnos Islamske zajednice prema procesu
Prema optuznici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a
osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene rijeci, bila je IVZ. Vecina
svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti
inkriminiranih radnji bio je Tabacki mesdzid na Bascarsiji, cak je Deklaracija vecim
dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovicevim pseudonimom
L.S.B. Ovo su tri pocetna slova njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno
vezane za Islamsku zajednicu, najcesce da je neko od optuzenih negdje rekao da je
vode "rezimski ljudi". Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od
njenih clanova deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici
mirno spavao tih dana. Neki, njih vecina, tugovali su i sekirali se zbog optuzenih,
drugi su se bojali za sebe, treci, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih
je i suradnika Udbe, poput H. Hadziabdica, strepili su hoce li ih Udba zrtvovati i
natjerati da na sudu govore ono sto su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo
sa Hadziabdicem, stigla dozivotna anatema. Mogu zamisliti zivot tog covjeka danas
kad nema Udbe?! Jedini dio inkriminacija od kojih je Dzemo oslobodjen je onaj
kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki ucenici, pa i tadasnji
direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka Dzeminih ucenika bio je jedan od
glavnih imama u dzematu Fikreta Abdica. Ja to citam udbaskom linijom. U vrijeme
sudjenja kontaktirao sam Setu da bi zadrzao dio Dzemine place za njegovu suprugu.
Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za
njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obecao agitirati za to. Sve te informacije dosle su do
Dzeme i on je, braneci se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da ce mu IZ
placati advokate. Zbog toga od tog posla nece biti nista. Predsjednik Republickog
starjesinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlovic. On je bio najmarkantnija licnost u

IZ-u. Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadziabdic. Dr. Smajlovic je bio
vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio
jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na
otvorenjima dzamija i mevludima, sto je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja
muslimana koja se nisu razlikovala od teferica. Ispred novootvorene dzamije
namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvucnicima. Bina bi bila obavezno
prekrivena bosanskim vunenim cilimima. Smajlovic je doktorirao na El-Azharu na
temu, da parafraziram, islam u ocima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji
islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilackih pokreta u islamskim
zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih krscanskih
kolonijalista. Ta ulema je bila ostar kriticar odnosa Zapada prema islamu, dok je
unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovica su
imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su
njegovi govori koji su podrzavali treci svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali
zapadni kapitalisticki, pa i krscanski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do
jednog govora na otvorenju dzamije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr.
Smajlovic je plijenio mase tvrdnjom "da je islam poklonio Evropi renesansu i da je
Evropi spas u islamu". Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe.
Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega se govorilo
da je bio prevodilac Titu i da ga je to "izvlacilo" dok je tako smjelo govorio.
Kasnije ce se pokazati da je rivalstvo u vrhu
Islamske zajednice (svakako je konce povlacila Udba) bilo vrlo izrazeno. Sto se tice
Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovica, njegova karijera, a,
Boga mi, i zivot, zavrsava se sa procesom z83. Od njega se trazila javna osuda
"Alijine grupe", na sta nije pristao. Na stranu karijeristicke zestoke borbe koje su se
vodile u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlovic je bio zavrsio
karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdic dao intervju Borbi u kojem je
doslovno osudio grupu muslimana kvalificirajuci "njihovu rabotu neprijateljskom".
Doktor Smajlovic se nije oglasavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume,
na njega je vrsio pritisak Resad Music, cuveni udbas zaduzen za Islamsku zajednicu.
Zvao ga je telefonom i dolazio mu kuci. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo sto
vjesto krije noz u ruci. Je li im dr. Smajlovic prkosio kad je u Kljucu, na podnenamazu, u dupke punoj dzamiji primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se
molio osamljen i kaharan, i prisao mu? Upitao ga za zdravlje i potapsao po ramenima
u znak podrske. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored
mog babe u dzamiji. Nakon sto je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio
profesor na FIN-u, cesto bi se sretali na Latinskoj cupriji. On je tu negdje stanovao.
Pricao mi je o ponizenju koje mu je priredjivao Milanko Renovica, kod kojeg je
intervenirao za vracanje pasosa. Doktoru su bili oduzeli pasos, a to je prva ozbiljna
poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio porucio Doktoru da
dodje na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je jos bio predsjednik
Predsjednistva BiH. Medjutim, Doktor je, ponizen i uvrijedjen, cekao dva-tri sahata u
holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom ponizenjem on je i umro
od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove dzamije, gdje se inace ukopavaju
veliki autoriteti muslimana. Nekad sam, razmisljajuci o Izetbegovicu kao karakteru,
zakljucio da je snazna osoba, jer je samo on uspio prezivjeti, bez infarkta, sudjenja i
pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadzimulic, imam Careve dzamije,
nazvao je to "cafirskim lancima zuluma". On me je sreo na ulici i tjesio. "Ne znam

zasto je Allah dz. s. odabrao bas njih da bi kusao cafirski (komunisticki, op. a.) zulum.
Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Dodji mi u dzamiju. Iskupit cemo
sedamdesetak mladica i prouciti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance
zuluma." Otisao sam u Carevu dzamiju. Iskupilo nas se cetrdesetak. Ne znam koliko
hiljada puta smo trebali prouciti salavate. Nismo zavrsili. Hafiz je preuzeo na sebe da
to dovrsi sam. Mislim da smo ucili jetmis bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid
otpora iz Islamske zajednice.
Presuda prije presude
Iako je bila sezona godisnjih odmora, stampa se prodavala kao halva. Volio bih danas
vidjeti izvjestaje o prodaji Oslobodjenja i Vecernjih novina u tim danima. Hudi
muslimani su kuci i na moru krisom citali izvjestaje sa sudjenja. Evo nekih naslova:
"Podrivali drustveno uredjenje" (Oslobodjenje), "Cilj islamska republika" (Politika
expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "Ceta mala, ali zatrovana" (Svijet),
"Protiv Ustava u ime Kur'ana" (Start), "Dekla racija mraka i mrznje" (Oslobodjenje),
"Aveti proslosti u teroristickom plastu" (Oslobodjenje), "Bog u sluzbi bratoubistva"
(Svijet) itd. Sve ovo govorilo je o presudi prije presude. Sa sudjenja sam upamtio
dvoje novinara: Nagorku Idrizovic i Slobodana S. Pri-ncipa. Zapamtio sam ostala
imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhic, Nijaz Durakovic, Izudin Filipovic,
Bahrudin Bijedic, Zlatko Dizdarevic, pa cak i danas umjereni novinar i publicist
Hamza Baksic. Fuad Muhic je pisao najpogubnije jer je instalirao termin "etnicki cista
Bosna", "sto prakticki znaci zahtjev za etnicki cistom Bosnom", bio je zakljucak
njegovih elaboracija nekih teza Islamske deklaracije. Tekst pod naslovom "Duboki
korijeni, opasni planovi", objavljen u Oslobodjenju, upravo je zavrsavao ovakvim
zakljuckom. Na zaprepastenje optuzenih i njihovih advokata, takva formulacija nije
bila nigdje u optuznici. "Etnicki cistu Bosnu niko od optuzenih nije trazio, ID
najmanje, ni etnicku cistu ni etnicki mijesanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje", pisat
ce Izetbegovic u svojoj zalbi Saveznom sudu u Beogradu. Ovu Fumuovu (ovo mu je
bio pezorativni nadimak) imputaciju prosirit ce Stane Dolanc, tadasnji savezni
sekretar unutarnjih poslova, koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da su oni
zeljeli "etnicki cistu Bosnu i Kosovo". Obje ove imputacije su dosle naknadno i
indikativno je od koga i kad su dosle. One sigurno mogu posluziti za analizu
historicarima koji se budu bavili uzrocima, nastankom, nacinima i ciljevima rata u
Jugoslaviji. Da podvucem ove cinjenice, konstrukciju "etnicke cistoce" u Jugoslaviji
izrekli su Fuad Muhic, oficijelni ideolog SK BiH, i sef policije Stane Dolanc. Sigurno
niko od optuzenih nikad nije ni cuo, a nekmoli izgovorio ovu konstrukciju. Sto se tice
Fuada Muhica, on ce takodjer prvi u Jugoslaviji denuncirati Milosevica tekstom u
Danasu pod naslovom "Jesu li na redu Muslimani?". On je prvi javno nazvao
Milosevica fasistom. Kao sto je poznato, Muhic je umro prilicno misterioznim
(samo)ubistvom. Mnogi jos uvijek u njegovoj smrti vide ruku KOS--ove osvete. Na
stranu spekulacije, ostat ce cinjenice da je Muhic kao najelokventniji i mozda najveci
apologeta u Sarajevu bio izvanredno informiran intelektualac. Informacije sigurno
nije dobivao nadahnucem, vec od nekoga ko je "sve znao". Kad se osnovala SDA,
jedan od uglednih intelektualaca koji je sjedio na mitingu u prvim redovima bio je i
Muhic. Zna se da je bio ponudio svoje usluge ovoj stranci. Mislim da je ova
imputacija o "etnickoj cistoci" bila crta preko koje mu se nije moglo preci od strane
lidera SDA. Prema mojim naknadnim informacijama, za propagandu i medije ispred
Udbe bio je zaduzen Munir Alibabic Munja. On je kao pocetnik u Udbi, nakon studija
sociologije, zapoceo svoj rad na osiguranju TV Sarajevo. Tu je upoznao mnoge

novinare i od tada je bio, i ostao, u tim vodama. Munja je imao nos za novinarske
talente. On ce za rad u Udbi vrbovati neke glavne urednike danasnjih novina koje se
pisu u Sarajevu. Za razliku od Munje, koji je instruirao novinare, Bahrudin Bijedic se
odvazio i napisati tekst. Gdje drugo nego u udbaskom Svijetu. "U pitanju je recidiv
onih snaga koje su svoje nade i svoju sudbinu vezale za fasizam tipa Treceg rajha",
pisao je Buri. Ako su takva imena sa tako "otrovnim" tekstovima prije presude iscitala
"rad i djelovanje neprijateljske grupe", koji bi to sudija, politicar, intelektualac smio
pomisliti drugacije? Neke mjesne zajednice potpisale su peticije da se osude na smrt,
a neki obicni citaci novina, komsije optuzenih, uzvikivali su da ih treba objesiti.
Presuda
Bio je suncan dan. Sarajevo se u njemu doimalo poput nevinog janjeta koje spava
sklupcano na travnjaku pored Miljacke. Takvim ga je, po predanju, prvi put vidio Isabeg Isakovic, njegov osnivac, kad je bahnuo preko nekog brda sa njegove istocne
strane. A Dzemo (Latic, prim. ur.) ce nakon ovog dana, 20. avgusta, napisati pjesmu
Sarajevo, sprzile te munje; cini mi se da je meni posvecena. Kao sto sam vec pisao,
davno mi je zabranjeno primicanje sudnici i ja sam to postovao. Bio sam u abdesthani
kod Begove dzamije kad je glasnik donio vijest o Dzeminoj presudi. Zatrazit cu
oprost od citaoca sto sam cesto navodio svoje prisustvo u Begovoj dzamiji, da se ne bi
stekao dojam da sam veliki musliman. Tad sam stalno boravio oko Begove dzamije
kao stanistu i mjestu za sastanke. Nikad vise (puta) nisam klanjao u Begovoj dzamiji.
Inace, covjek u muci vise moli Boga. Dakle, vise sam izvikani musliman nego sto
stvarno jesam. Vise grjesnik nego svetac i pun sam mahana i poroka. Al' eto, tu me je
zatekla vijest o presudi. Poslije ikindije sjeo sam u tramvaj i otisao do Time (Latic,
Dzemaludinova supruga, prim. ur.). Nisam plakao. Osjetio sam vrucinu u sebi, tako
da sam bio crven kao bulka kad sam stigao kod Time. Ona je plakala: "Eto vidi, moj
Nedzade", uputila mi je prijekor za moj demagoski optimizam koji sam joj cijelo
vrijeme prosipao. Ona je svih 28 dana, koliko je trajao proces, presjedila u sudnici.
Bodrila Dzemala i sebe. Danas joj je svaka nada bila ubijena. Dzemo je dobio sest
godina i sest mjeseci zatvora. Kazne ostalim bile su ovakve: Alija Izetbegovic 14,
Omer Behmen 15, Hasan Cengic 10, Ismet Kasumagic 10, Edhem Bicakcic 7, Husein
Zivalj 6, Salih Behmen 5, Mustafa Spahic 5, Melika Salihbegovic 5, Dervis
Djurdjevic 5 godina i Djula Bicakcic 6 mjeseci. Ukupno 90 godina robije. Preostalih
10 godina cekalo je Rusida Prgudu, koji je lezao na samrtnickoj postelji. Tek sam
navece u Dnevniku vidio atmosferu u sudnici prilikom izricanja presude. Prilog je
imao muzicku podlogu u ritmu lupanja zeljeznih vrata zatvorskih celija. Takav takt
pratio je Timu dok je sa mahramom na glavi ulazila u sudnicu. Nju, odnosno njenu
mahramu, kamera je fokusirala radi ambijenta. Nakon toga je Rizah Hadzic gordo i
glupo trazio da se svi dignu i poceo u ime naroda nabrajati imena i brojke godina
zatvora. Kako je koje ime izgovarao, kamerman je fokusirao njegovo lice. Izetbegovic
se drzao prkosno uspravno. Gordo i ponosito je slusao presudu. Kad je kamera stala
na Dzemi, on je zaklonio lice desnom rukom. Obrazlozenje presude je bilo njegova
napomena da se "ovdje nije sudilo vjeri". Procitanu presudu popratio je frenetican
aplauz u sudnici. Reklo bi se prema dosadasnjoj publici na propusnice da rodjena
familija aplaudira protiv svojih. Medjutim, tog dana su udbasi doveli one aktiviste iz
mjesnih zajednica koji su trazili smrtnu kaznu za njih. Jedna zena muslimanka sa Pala
priznala je jednoj poznanici da je dobila 50 hiljada dinara kao dnevnicu za taj dan.

Muzika i krv
Logicki, Oslobodjenju je preostalo da "zakuca" sa jednostavnim naslovom:
"Neprijateljima 90 godina zatvora!". Ocekivao sam da su gladne hijene nahranjene.
Nema vise ujedanja. Koga su scepali - scepali, gotovo je. Medjutim, stampa je jos
najavila televizijsku emisiju o sudjenju. Nacalio sam se pred televiziju. Voditelj je bio
Nedim Loncarevic, a gosti u studiju bili su dr. Nijaz Durakovic i Ivan Cvitkovic,
komunisticki specijalisti za vjeru. Studio je bio specijalno dizajniran, sa bijelim
carsafom u pozadini poprskanim sa nekoliko kaplji krvi. To je bio jedan od temeljnih
elemenata dizajna i sehida Iranske revolucije. Loncarevic je pozdravio gledaoce,
predstavio ugledne clanove Centralnog komiteta, odnosno naucne suradnike Instituta
za proucavanje nacionalnih odnosa CK SK BiH, zazelio im dobrodoslicu i kao uvod
emisije pustio insert sa samog sudjenja na dan citanja presude. Muzika u taktu skripe i
udaranja zeljeznih vrata i aplauz odjekivali su sa ekrana. Nijo Durakovic je bio
izvanredno informiran i nadasve inspiriran. Objedinio je Muhicevu konstrukciju o
"etnicki cistoj Bosni" i Bijedicevu tvrdnju da je to "recidiv ideologije Treceg rajha".
Sve to je stavio u omiljene oblande komunistickog agitprop "nacionalistickokleronacionalisticko--sovinisticko -panislamisticko" itd. its Mislio sam da "kamen
na kamenu" u gradu nije ostao na starom mjestu. Nijo je imao razloga za tako
nadahnut govor. Ne jedan, vec nekoliko razloga. Ja cu navesti samo jedan. Umjesto
moga brata Dzeme, na optuzenickoj klupi je trebao sjediti drug Nijo. Tako su tvrdili
ozbiljni sarajevski intelektualci. Umjesto ove grupe, pred sud su trebali biti izvedeni
Bosnjaci, profesori sa Filozofskog fakulteta. Dr. Muhsin Rizvic, akademik Muhamed
Filipovic, dr. Enes Durakovic, zatim Nijaz Durakovic itd. Neki do ovih profesora su
privodjeni u Udbu nakon hapsenja Izetbegoviceve grupe. Ovu grupu sarajevskih
profesora, prema tvrdnjama istih krugova, spasio je Hamdija Pozderac. Procitao je da
bi to mogao biti udar i na njega samog. O ovim informacijama i pretpostavkama nikad
se javno nije polemiziralo, tako da je sve ostalo u domenu spekulacija.
Tragovi na stenogramu
Samo knjiga Bosnjacka politika u XX stoljecu, autora Sacira Filandre, donosi neke
informacije o stajalistu pojedinih politicara u odnosu na Sarajevski proces. Filandra u
svojoj knjizi razradjuje i citira stenogram sa sjednice Predsjednistva Centralnog
komiteta Saveza komunista BiH odrzane 8. 4. 1983. godine, koja je bila posvecena
Uhapsenoj grupi. Hapsenje se desilo samo 15 dana ranije. Iz stenograma sjednice se
vide stajalista Hamdije Pozderca, Nijaza Dizdarevica, Raifa Dizdarevica itd. Oni su
uz Duska Zgonjanina, ministra policije, bili najagilniji ucesnici rasprave. Dok
Filandra, trudeci se da zadrzi objektivni analiticko-naucni diskurs u interpretaciji
stenograma, "drzi stranu" Hamdije Pozderca, dotle ce Dzemal u jednom tekstu u
Ljiljanu septembra 1998. izravno optuziti Raifa Dizdarevica kao porucioca njihova
hapsenja. Osnovu svojim ovakvim tvrdnjama Dzemal je nasao u istom stenogramu
spomenute sjednice komunistickih lidera. Isto tako Filandra obznanjuje da se na istoj
sjednici raspravljalo o dr. Ahmedu Smajlovicu. Dilema je bila da li ga prikljuciti ili
izostaviti iz grupe. Na zauzimanje Pozderca, odnosno Nikole Stojanovica, prema
Filandrinoj interpretaciji, Smajlovic je postedjen. Iz stenograma se vidi da su
komunisticki lideri "baratali" terminom "etnicki cista Bosna". U polemici sa
Dzemom, Dizdarevic ce i mene potegnuti za jezik "kao bratsko pero". Nas dvojica
cemo doci do suda, gdje sam ja izgubio parnicu. Dobio sam tri mjeseca zatvora

uvjetno. Doduse, zbog potpuno drugih "inkriminacija" klevete i uvrede druga Raifa.
Ova presuda je sudbinski povezana sa ovim feljtonom. Povodom presude dao sam
intervju Danima, u kojem sam, izmedju ostalog, bio pitan i o Procesu z83. Senad
Pecanin, koji je vodio intervju sa mnom, zamolio me je da odgovore na pitanja o
Procesu z83. izostavimo i da napisem feljton za Dane. Nacelno sam bio pristao, ali
sam "bio pod uvjetnom kaznom" i zarekao se da cu ostaviti novinarstvo. Kako sam
procitao u novinama, gospodin Carlos Westendorp me je amnestirao svojom
Odlukom o "dekriminalizaciji clana klevete". Ovo je moj prvi tekst nakon sto sam
izgubio parnicu sa Dizdarevicem.
Ipak Dizdarevici?!
Postoje ovdje dva valjana razloga zbog kojih bi citalac trebao posumnjati u moju
objektivnost prema Dizdarevicima. Jedan je u tome sto sam (vjecito) Dzemin brat, a
drugi je sto sam bio na sudu sa Dizdarevicem. Medjutim, moram iznijeti jos neke
cinjenice koje navode na trag da je klan Dizdarevica bio, bar, azurniji oko montiranja
procesa Izetbegovicevoj grupi. Sef istrage Izetbegovicevoj grupi bio je Amir
Salihagic, bliski rodjak Dizdarevica. Dakle, Amir je bio (i) "deal" Zgonjanina i Raifa,
koji su i, po citiranom stenogramu, trazili najstrozije kazne. Po meni, ovo je kljucni
argument po kojem se moze zakljuciti da je Proces z83. bio u "opisu zadataka"
Dizdarevica klana u Bosni. Sa prezimenom Salihagic uvest cu jos jednog covjeka u
feljton. Radi se o sejhu Halidu Salihagicu. Sejh Halid, rahmetullahi alejhi, bio je jedan
od posljednjih velikih sufija u Sarajevu. Umro je tokom rata. On je takodjer bio u
srodstvu sa Dizdarevicima, naravno i sa Amirom. On je prica za sebe. Prema
predajama njegovih murida i dervisa, on je kao mlad covjek bio u koncentracionom
logoru u Njemackoj. Na bunjist logora nasao je neku "knjizicu". "Knjizica" ce biti
sevapom da se vrati vjeri iz ateizma. Kao fakultetski obrazovan covjek i prezivjeli
njemacki zarobljenik, mogao je imati dobru karijeru. Tu je bila i rodbinska veza sa
Dizdarevicima. Medjutim, on ce sve ponude komunista odbiti i ostati usamljeni citac
Ibni Arebija, jednog od najvecih sufijskih mislilaca. Citao je filozofska djela na
arapskom jeziku. Za tadasnje bosanske (ne)prilike nije bilo podesnije i uvjerljivije
osobe da bude usporedjena sa Homeinijem od njega. Tako da je i on mogao biti jedan
od, mozda i najubjedljivijih, optuzenika. Prema mojim informacijama koje sam dobio
u vrijeme dok su osudjeni izdrzavali kaznu u Zenici i Foci, Amir Salihagic je
istrazivao i svoga rodjaka sejha Halida. Ne znam sta ga je spasilo hapsenja.
Najvjerovatnije srodstvo sa Dizdarevicima. Ne zbog simpatija, sigurno. Od nekih
dervisa cuo sam vrlo pogrdne rijeci koje su Dizdarevici govorili o njemu. Vec zbog
toga sto bi eventualnim njegovim hapsenjem svoju porodicu ukaljali pred
komunistickom javnoscu. Javno su imali imidz kao jedna od rijetkih porodica koja se
"tuto kompleto" dala u komuniste.
Sarajevu na emanet
Sa zavrsetkom njihova sudjenja prestale su vrucine moriti Sarajevo. Pale su kise i
grad je bilo pretrpan brdima lubenica. "Cim lubenice, eto zime", ima neka narodna
poslovica smisljena u Sarajevu. "Joj, drasticne razlike", mogao sam uzviknuti. Kao da
nisam ljeto proveo u ovom gradu. Jad, cemer, tuga, kukavicluk, strah i vrucina bili su
sokaci grada kroz koji sam hodio cijelog proteklog ljeta. Hladna jutarnja rosa, puni
kontejneri kora od lubenice, uspavan copor pasa na greblju na Alifakovcu, smrad
smoga od loseg cumura, scucureni i sjehudjeni golubovi poput muslimana, bila je

slika Sarajeva kakvog pamtim od onog jutra (septembar '73.) kad nas je babo ostavio
na Bascarsiji. "Eno zjedinice'", poviknuo je dok smo stajali vise Sebilja. "Eto,
allahimanet", poljubio me je u kosu. "Dzemale, pazi na Nedzada", rekao je i smugnuo
preko ulice u tramvaj koji je vec bio stao. Mi nismo presli ulicu, niti trcali za njim,
ostali smo skamenjeni sami sa golubovima i hamalima sa testericama objesenim o
ramena. Tek sam na trenutak ugledao babino lice u tramvaju. Jasno sam vidio suze i
grc u Ademovoj jabucici. Podigao sam ruku i mahnuo mu. On se sakrio iza nekoga da
ga ne vidim kako place. Tramvaj je zvonio. Dzemo me je potegao za rukav svog
lanjskog zelenog dzempera sto mu ga je majka plela. Tako nas je same ostavio na
Bascarsiji - Sarajevu na emanet. O tome sam tog ranog jutra razmisljao kad sam
posao prvi put Dzemi u posjetu u Zenicu. "Eto ti tvoje Sarajevo, babo", mislio sam.
Koliko smo samo ljubavi dali ovom gradu. U nekim pricama sam pisao kako je moj
dedo mislio da put kible ide preko Sarajeva, Stambola i Meke. Babo je uvijek majci i
sestrama kupovao mindjuse i prscenje sa Bascarsije. Nije sto je nakit, vec sto je iz
Saraj'va. Svaki put u povratku sa ljetnog ferija bih se obradovao njegovim korama od
lubenice razbacanim po mahalama. I, evo kako mi vraca. Zasto su mi sestre tkale
cilime na bosanske cenarove da bi platile moje i Dzemine internate?! Jer internat za
nas dvojicu je bio skuplji od babine place. "Sarajevu, haram ti bilo", cuo sam svoju
majku koja ga je klela. Sa takvom gorcinom vozio sam se u "kecu" prema autobuskoj
stanici. Kad sam prosao pored zgrade SUP-a, proucio sam suru "elemtere kejfe" i
devet puta puhnuo na nju izgovarajuci "tajren eba bilen". Tako se cini dova za
prokletstvo da bi ih snasla kazna poput ptica koje su iz zraka srusile Vojsku slonova
koji su bili naumili srusiti Kabu. Hiljadu puta sam tako puhao na zatvore i "supove".
Tima me je cekala na autobuskoj stanici. Mucila se sa paketom. Pretrpala ga je pitama
i suhim mesom. "Boze, hoce li sve primiti", sekirala se. Usli smo u autobus za Zenicu.
Tamo je bio sproveden Dzemo.
U vagonu za junce
O svom sprovodjenju za Zenicu Dzemo je napisao pjesmu pod naslovom Balada o
medvjedici. Posvetio ju je Timi. On pjeva o lokomotivi koja svaku noc pisne dok on
ide na pocinak u celiju. U vagonu za junce su njega vozili. Kasnije mi je pricao docek
u zatvoru. On, Omer, Huso i Haso su odvedeni u KP Dom "Novi zivot" u Zenici. A
Alija, Salih, Edhem, Mujki i Ismet u Focu. Melika je sprovedena u Gradisku, cini mi
se. Nije korektno od mene sto ne zam gdje je bio Dervis Djurdjevic; koliko se sjecam,
jednom sam mu vidio familiju u cekaonici u Zenici. On je, inace, meni najmanje
poznata osoba u ovom procesu. Zanimljiv je mozda stoga sto mu je brat radio kao
kriminalni inspektor u Beogradu i da je izgubio posao. Na rukama su imali lance, a
praceni su policijom naoruzanom mitraljezima. Isti takvi mitraljezi docekali su ih na
glavnom ulazu u zatvor. "Taj zatvor nije upamtio toliko oruzja u rukama u jednom
danu!", reci ce mi jedan strazar koji je tad drzao mitraljez. U hladnoj cekaonici cekali
su moji roditelji. Dugo su me grlili. Malo su nadoknadjivali, kroz mene, ljubav za
Dzemom, a vise su mi bili zahvalni sto sam hairli i toliko se trudim da ga spasim. Usli
smo na glavni ulaz. Zatim pretres i prekopavanje odjece, bilesi i majku su pretresali,
pa Timina svadja sa brkatim policajcem oko kilaze paketa: "Vi morate odvaditi deset
kila. Dozvoljeno je 12 kilograma." Tima se dvoumila sta je manje vrijedno u paketu
da odvadi i usput se cjenkala. Odlicno je prosla jer je ugurala neku kilu vise. U sali, za
jednim dugim stolom, sjedio je Dzemo. Bio je obucen u zatvorenicku uniformu mis
boje. Kosa mu je bila kratka i kustrava kao da su ga misi izgrizli. Ruke prljave od
neke crne masnoce. Poljupci i grljenje sa majkom i babom, zatim poljubac Time u

ruku i celo, i sa mnom pozdrav i zagrljaj. Sjedili smo na kraju stola. Do mene i Dzeme
sjedio je policajac. Zbog mene, Dzemo je otvoreno upozorio: "Ovdje se sve snima,
pazite sta govorite." Policajac je bio zatecen i kao da nista nije cuo. "Gdje radis?",
pitala ga je majka. "Ne mogu to reci", odgovorio je. "Je li ti tesko?", nastavila je. "Pa
et...", izbjegao je odgovor. Posjeta je trajala sahat. Pet minuta prije isteka policajac
nas je upozorio. Imao je stopericu ispred sebe. "Ah, moj Dzemale, nista se nismo
ispricali", zakljuci majka iako je najvise pricala. Ustali smo. Majka i Dzemal su se
dugo ljubili. Zatim ga je babo zagrlio drzeci francuzicu sa dva prsta u ruci kojom ga je
grlio preko ramena. Otkad je poceo ici po sudnicama i zatvorima, skidao je kapu gdje
je bila Titina slika. Pogledao sam na zid. Stvarno je na njemu visila Titina slika.
"Mi, familije osudjenih"
Ne znam kome je na um palo da se mi familije idemo zaliti politicarima. Vjerovatno
je svako od nas potajno trazio neku "vezu", ali javno smo nastupali zajedno zbog
solidarnosti, a, Boga mi, i straha. Da je bio Tito ziv, moj bi babo sigurno isao Titi u
Beograd, kako je cuo da su mnogi isli. Cuo sam da je majka Saliha i Omera Bahmena
u onaj vakat isla Titi u Beograd, pa i Ugljesi Danilovicu, tadasnjem sefu policije. Ko
je tako razmisljao, sjetio se da i mi uputimo predstavku predsjedniku Predsjednistva
SR BiH Milanku Renovici. Jedan dan smo dobili obavijest da ce nas primiti Milanko.
Iskupimo se pred zgradom Predsjednistva u zakazano vrijeme, kad stvarno nas zovu
da udjemo u neku salu. Usli smo i posjedalo nas desetak ucviljenih familija. Skoro
tacno na vrijeme, na vrata je usla gospodja Hajra Marjanovic, koja je, navodno,
zamjenjivala Milanka, koji je bio zauzet poslovima oko Olimpijade. Svasta smo joj se
nagovorili. Najvise smo kukali na policiju i novine. Ja sam, prema kasnijim
dojmovima, bio najzesci. Slabo se tog sastanka sjecam, al' znam da sam pokazivao
nake clanke i karikature kao argument tvrdnjama da "neko mrzi islam i muslimane".
Kako sam samo smio tako nesto lupiti?! Mladost ludost. Hajra ce uskoro u posti sresti
Amilu Kasumagic, kcer Ismetovu, i reci joj da se ne brine. "Ono ce biti dobro." To je
sve sto smo dobili do Komisije za zalbe pri Predsjednistvu. Ne znam tacno kad smo
isli u Beograd trazeci da nas primi Stane Dolanc. Njega smo odabrali kao sefa policije
da se zalimo na Udbu. Ni nakon tri dana opsjedanja njegova kabineta i prijetnje
strajkom gladju pred ulazom u zgradu Saveznog SUP-a, nije nas primio. "Nece vas
primiti", govorio mi je moj Peter. "Ovaj proces je jedna bomba kojoj niko ne smije
taknuti upaljac. Ako eksplodira, raznijet ce cijeli sistem policije, a to je cement ove
drzave." Zato ce nakon nase neuspjele posjete Beogradu on dati intervju u kojem ce
osudjene optuziti i za ono sto ih optuznica nije teretila. "Oni su zeljeli etnicki cistu
Bosnu i etnicki cisto Kosovo", ustvrdio je. To nam je bio odgovor.
Papa pruza ruku Homeiniju
Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata
Muslina i Omanovica, koji su branili Izetbegovica i Zivalja, ne znam za ozbiljniju
reakciju tih krugova. Njihovi disidenti su sutjeli. Ovakvu ocjenu izricem jer Predraga
Matvejevica smatram Bosancem, a ne Hrvatom. Matvejevic je prvi uputio predstavku
sudu u Sarajevu i trazio njihovo oslobadjanje. Ovo pismo-predstavka je proslo skoro
nezapazeno u javnosti, ali bilo je veoma snazna moralna podrska osudjenima. Tek cu
od jednog prijatelja Hrvata dobiti poruku da je kardinal Kuharic voljan da nas primi.
Mogao bih preko njega najaviti posjetu sa jos nekoliko clanova poro-dica osudjenih.
Nisam odgovarao na poruku jer su se porodice nekako neckale ici kardinalu. Da li

razocarane rezultatima dosadasnjih obijanja pragova, ili zbog procjene da se nema sta
traziti kod vjerskih institucija za pomoc u komunistickom sistemu, malo ih je bilo
spremno ici sa mnom u Zagreb. Nekim poslom sam bio u Zagrebu i svratio sam Sefki
Omerbasicu. Pitao sam ga sta misli o pozivu od kardinala. On je kao los diplomata
dao neki opci odgovor da se "nad njima vodi jedan dzinovski sukob u kojem jedna
takva posjeta nista ne mora znaciti". Tako me je odvratio od nakane da posjetimo
kardinala Kuharica. Na ponovni upit prijatelja da li cemo dolaziti u Zagreb, ja sa mu
objasnio neckanje ostalih. "Pa znate da bi se nakon toga Papa zauzeo za njih, jer zeli
pruziti ruku Homeiniju", nagovarao me je prijatelj. Nismo otisli kardinalu. Zbog
medjunarodnog konteksta mogao bih ispricati jos nekoliko detalja koji pokazuju
politicke razmjere koje je poprimio ovaj proces. Direktor IRNA-e u Beogradu ispricao
mi je da je zbog odnosa Jugoslavije sa Iranom nakon presude u Teheran putovao
Nijaz Dizdarevic, nekadasnji jugoslavenski ambasador u zemljama Srednjeg istoka.
On je tvrdio da Izetbegoviceva grupa radi za CIA-u. Na moje zaprepastenje da li su
mu povjerovali, on se nasmijao i ispricao mi da je Hamdija Pozderac, koji je ispred
KP Jugoslavije putovao u Bagdad i Damask, sestrinskoj Ba'as partiji tvrdio da je
Izetbegoviceva grupa u dusluhu sa iranskom obavjestajnom sluzbom. Pozderac je
putovao u Irak i Siriju da bi ih pomirio nakon sto je Sirija zatvorila iracki naftovod
koji tece preko njene teritorije, a nakon izbijanja rata izmedju Irana i Iraka. Pakistan je
najostrije kritizirao Jugoslaviju zbog progona muslimana. Nije mi poznato da je neka
zapadna vlada reagirala na njihovo sudjenje. Osim nevladinih organizacija za ljudska
prava i PEN-a, sa Zapada se niko nije oglasavao.
Crni kurban!
Ne znam ko od osudjenih nije kukao zbog tretmana u zatvoru. Problemi sa ishranom,
teskim radom i fizickim prijetnjama ugrozavali su njihovo zdravlje, pa i zivote. Zbog
straha za njihove zivote namijenio sam zaklati kurban. Kurban-bajram je bio pao u
jesen, to je vrijeme dok su oni izasli iz karantina i upuceni u spavaonice. Grupa mojih
prijatelja zeljela je poslati im pakete u zatvor. Bili smo formirali ilegalnu grupu za
pomoc familijama osudjenih. Vodje grupe bili su Rasid i Enes, kao najstariji, zatim
Hadzib, Vajkan, Mensur, Dzevad i ja. Sakupljeni novac smo ujedinili i ja sam na
savjet profesora Nijaza Sukrica kupio kurban. Hadzija Asim me posavjetovao da
kurban mora biti crn, jer mi je prvi. Na Alifakovcu su bila tri crna kurbana. Jednog od
ta tri, najboljeg, kupio sam za 730 hiljada dinara. Bio je to vlasicki ovan kojeg ljudska
ruka do tog dana nije dotakla. Jedva smo ga doveli do Bahrina podruma. Nit' je jeo
nit' sta pio do sutradan, kad je hadzija Alibeg dosao da ga zakolje. Nas cetverica smo
prisli da ga svezemo pa zakoljemo. Otvorili smo vrata, a on je, onako crn poput vjetra
prosao pored nas i skocio sa podzide na prvi krov kuce. Zatim se vratio, skocio sa
krova preko mene i pobjegao preko Bistricke pruge. Tek su ga u aksam, negdje na
Sirokaci, Hamo i Hadzib nasli u nekoj avliji. Baba, stara pobozna zena kojoj smo
davali vitrovasce, cula je da je kurban pobjegao: "Bogme, tezak mu murad
(namjena)", rekla je. "Kurban sve zna onog trenutka kad ga nanijetimo zaklati." Ovaj
crni, usplahireni kurban bio mi je simbol Dzeminog stanja u zatvoru. Zato sam ucio
tekbire i dove izgovarajuci njihovih 11 imena. Zaklao sam kurban i podijelio ga na
jedanaest jednakih dijelova. Aliji sam, kao vodji grupe, odsjekao dio od vrata.
Nedzade, ubit ce me
Tad smo vise strahovali za Aliju nego za Dzemu. Ko bi na Dzemu digao ruku!? Alija

je bio smjesten u sobu sa ubicama. Zbog toga se ozbiljno sumnjalo da Udba

namjerava ubiti Izetbegovica. Preko nekog ludog ubice, naravno. Na to je u svojim
predstavkama eksplicite ukazivala Sabina. Preko nje sam saznao da je "baba", kako ga
je zvala Sabina, imao tajne posjete dvojice udbasa iz RSUP-a. Nije mi rekla koji su to
udbasi, il' mi je rekla pa sam zaboravio. Sumnjam na neke, al' necu nagadjati.
Isljednici nemaju nikakvih razloga, niti ovlasti nakon presude posjecivati osudjenike.
Zasto su to cinili Izetbegovicevi isljednici? To je bilo opasno pitanje od kojeg smo
strahovali. Neko od Izetbegovica moze odgovoriti, da ja ne bih spekulirao o tome.
Moje informacije su bile da su trazili neku nagodbu sa Izetbegovicem i da ju je on
odbio. Sabina je jos vise strahovala za ubistvo svoga babe. U jednom intervjuu
postavio sam pitanje Bakiru (Izetbegovicu, op. ur.) da li je neko htio ubiti njegovog
oca u Foci. Odgovorio mi je da on nema takvih informacija. Medjutim, Dzemo nista
nije krio ni mistificirao. Jednom je porucio da samo ja dodjem u posjetu. Znao sam da
je neki belaj. Kad sam ga vidio u sali za posjete, sledio sam se. Oci su mu bile krvave
od nesanice, kosa masna, ruke crne tako da se jasno vidjela prljavstina ispod nokata.
Samo sto je sjeo na stolicu, rekao je: "Nedzade, mene ce ovdje ubiti!!!" Nije zaplakao
jer su gorcina i strah u njegovom grlu udavili suze. Policajac koji je sjedio tik do
mene, tako da me je ponekad dirnuo koljenom, ostro ga je opomenuo. "Nema veze, ja
cu reci sve. Kazi Rajku da me posjeti." "Je li te to neko jutros tukao?", upitao sam
srdito. Bio sam spreman zgrabiti policajca da me je prekinuo u razgovoru. Tad se
nisam bojao! "Ne, ovo sam dosao iz smjene", obrisao je suzu sa obraza. Ne znam
koliko je trajala posjeta i kako smo se rastali. Odmah sam zvao Rajka da dodje i on je
stvarno u roku od par dana dosao u Zenicu. Posjetio je Dzemala, koji se bio oporavio.
Nije on tad bio pretucen pendrekom. Samo se uplasio namjestaljke zbog koje je
mogao dobiti samicu. On i Haso su radili na zloglasnoj Kuki u livnici. To je najteze
radno mjesto u zatvoru. Na temperaturi kod topionice morali su izvlaciti neke kalupe
za celicne "bebe". Radno mjesto je takvo da je svuda promaha, a udise se kvarcna
prasina, koja se zbog nesnosnih vrucina lijepi po oznojenom tijelu. Poslije smjene se
mora na kupanje u ledenu kupaonicu. Zimske temperature su bile ispod nule. Rezultat
takvog rada je brza smrt za ljude krhke konstitucije kakvi su bili i Dzemo i Haso. Plus
losa ishrana. I pored toga, nakon sto su se prilikom odlaska u kupaonicu nesto
dozvizdavali u silnoj buci, neki cinkaros ih je optuzio da spremaju strajk i pobunu u
zatvoru. Ako bi tako nesto neki "rob bez duse" posvjedocio, bilo bi im sudjeno u
zatvoru, sto je rezultiralo i kaznom samice. Tad smo uspjeli razvaliti policijsku
namjestaljku, al' ce Dzemo jos dugo raditi u livnici. Tada je obolio na plucima, zbog
cega ce biti prebacen u Focu. Prije odlaska u Focu jos jedan put sam "letio" Dzemi u
posjetu. Sm sam isao samo kad je u opasnosti. Nakon sto je obavio posjetu Hasanu,
njegov babo, hadzi Halid-aga, nazvao me je. "Odmah sutra otidji Dzemi u zatvor. On
ti je u komi jer ga je neki bokser nokautirao!" "Ah, majko moja!", jauknuo sam.
"Njega su stvarno naumili ubiti." U osam sati ujutro dosao sam na prijavnicu. "Trazim
prijem kod upravnika zbog svoga brata Dzemala", rekao sam. Otisao sam u
cekaonicu. Do mene je dosao Dzemin vaspitac. Moj imenjak. "Sta ces, sve je ovo
kismet", tjesio me je. Bio je ljigavo usrdan, a ja sam mu odbrusio da me on ne zanima
vec hocu do upravnika. "Strajkovat cu pred ulazom dok god me on ne primi." Sjeo
sam ispred glavnog ulaza. Sjedio sam sve do podne, kad mi je prisao policajac.
"Podjite za mnom kod upravnika", naredio mi je. Upravnik zatvora bio je Fadil
Lipnicevic. Uvjeravao me je da je Dzemo dobro, da ga je udario neki "neodgovorni"
zatvorenik, da ce oni kazniti izgrednika i da ce sve biti u redu. Zamolio me je da
odustanem od posjete pa da ce mi drugi put dati sahat duze itd. "Koristim priliku da
Vas zamolim jos neke stvari. Raspitivao sam se u SIV- u za njihova prava. Oni ne

moraju jesti mast i svinjetinu, imaju pravo na dijetalnu hranu. Zatim imaju pravo na
Kur'an, a Vi im sve uskracujete." On se tad izderao na mene. "Pa on je ovdje u
Kazneno-popravnom domu!!! Nije kod kuce! Kako cu mu ja dati Kur'an, koji ga je
doveo ovdje?!", derao se. Iza pojasa sam mu na sto bacio Krivicni zakon SFRJ. "Tako
ovdje ne pise, gospodine", odgovorio sam. "Molim Vas da mi danas dozvolite
vanrednu posjetu, na koju imam pravo. Ja moram vidjeti brata, inace ce mi roditelji
svisnuti ako cuju da je pretucen." "Dat cu vam deset minuta. Da ste bili ljubazniji,
dobili biste sat." Jos sam dugo cekao dok su Dzemu doveli. Imao je modricu pod
okom. Zacudo, on je mene tjesio. "Ne sekiraj se. Nije ozbiljno." Iznenadio me je. "To
je jedan zenicki Rom, bokser. Nagovoren je da me udari, a kazu da ce mu suditi."
Srecom, nekim ljekarskim vezama, koje su se desile iz milosti, Dzemo je prebacen u
Focu. Bokser koji je udario Dzemu nikad nije izisao iz zatvora. Izvrsio je
samoubistvo. Tako su zavrsavali oni koji su radili prljave zadatke u zatvoru pod
policijskom ucjenom. Lipnicevic je kao penzionirani policajac bio kandidat za
nacelnika MUP-a u Zenici. Kad sam sve ovo ispricao na jednoj tribini pred Fuadom
Dzidicem, predsjednikom SDA Zenica, u sali je bio Lipnicevic, on je odustao od
kandidature. Nakon godinu dana vidio sam njegovo ime na smrtovnici. Osmrtnica je
bila plava sa petokrakom. Jedna od rijetkih medju desetinama zelenih sa
polumjesecom i zvijezdom. Tih dana su bili zestoki sukobi u dolini Lasve. Samo je
jos Melika imala dramaticnije robijaske dane. Ona je jos u CZ-u Sarajevo bila pocela
strajk gladju, da bi u Foci, nakon prebacivanja iz Gradiske, strajkom gladju izborila da
je odvezu na lijecenje u Kosevsku kliniku, odakle je pustena kuci prije isteka
oficijelne kazne. Tad sam kao vojnik u JNA bio dosao na dopust i posjetio sam
Meliku. Bila je poluparalizirana osoba. Pricala je o tucama zatvorenika, gladi, raznom
sikaniranju i maltretiranju. To samo ona zna ispricati.
Vrhovni i Savezni sud smanjuje kazne
Sigurno da je bilo neke fajde od pritiska javnosti, sto znaci od aktivnosti nas "familija
osudjenih". Vrhovni sud ce ublaziti kazne. Imali smo nekih problema sa dolaskom
optuzenih u Sarajevo. Kao da im se smjeralo suditi po zatvorima. Opet su bile
propusnice, ovaj put samo jedno iz familije moglo je pratiti sudjenje. Bilo je mnogo
vise interesenata. Ne, nisu se to muslimani probudili. To su bili ucenici Medrese i
studenti FIN-a, koji su na ljetosnjem sudjenju bili na feriju. Grupice mladica na
Skenderija mostu stvarno su se doimali kao rastjerani demonstranti. Kad su naisle
marice u kojima su bili osudjeni, neki su povikali: "Eno Alije! Eno Hase! Eno
Dzeme!" E Vlado je stvarno pretjerao u azurnosti. Pritrcao je mom mladjem bratu
Muzaferu i udario ga nogom u cjevanicu. Psovkom ga je otjerao. Od Vrhovnog suda
bilo je neke fajde. Kazne su svima nesto ublazene. Dzemal je bio zadovoljan,
smanjena mu je kazna na cetiri godine. Bio mi je veoma zahvalan kad smo se vidjeli
na posjeti. Vjerovao je da se to nekako i moze izdrzati a da covjek ne poludi. Na
Okruznom sudu Omer Behmen je imao najvecu kaznu, dok je Vrhovni sud dao
Izetbegovicu 12, a Behmenu 11 godina. Usput da navedem konacne presude sa
Saveznog suda u Beogradu, koje su donesene 31. 10. 1985. godine: A. Izetbegovic je
osudjen na devet godina, O. Behmen osam, I. Kasumagic sedam, Dz. Latic tri i po, E.
Bicakcic tri, H. Zivalj dvije. Melika se vec strajkom gladju izborila za slobodu. Ne
sjecam se Dervisove presude.
Osmijeh Olimpijade

Sarajevske Zimske olimpijske igre unijele su mnogo optimizma u narod. Jugoslavija

je dobila velike komplimente. Sarajevo je bilo u fokusu. I komunisti su, uzivajuci u
samozadovoljstvu zbog komplimenata za organizaciju, zgodno nabacili osmijeh na
lice, kojeg nije bilo od smrti njihova vodje Josipa Broza. Bio sam odsutan nekoliko
dana iz grada i moja teta Bahra mi je referirala stanje: "Zvali su te nekakvi stranci, a
nekakvi su dolazili i ostavili ti broj telefona da se javis." Uzeo sam papiric. Zeljko
Kozina, moj isljednik, ostavio je broj telefona. Nisam dugo razmisljao. Cim je Bahra
nalozila vatru i napustila sobu, ja sam papiric bacio u vatru. Nikad vise nisam bio
pozvan u Udbu. Drugi telefonski poziv bio je od mog Pitera. Je li se u toj godini
pojavio dr. Djordji Marjanovic, pravni ekspert iz Skoplja, ne znam. On je bio jedan od
prvih zagovaraca ukidanja verbalnog delikta u Jugoslaviji. Onda se sve cesce pocinju
oglasavati neki beogradski krugovi "na fonu rasprava o ljudskim pravima". Sve
slobodnije i sve cesce ce stampa pisati na te teme. Mi "familije osudjenih" poslali smo
optuznicu i presude na sve strane. Tako i gospodinu Marjanovicu. Najozbiljnija
ocekivanja su bila od dr. Ljube Bavcona, slovenskog eksperta za krivicno pravo.
Mislim da je on bio i jedan od pisaca KZ SFRJ. Kod njega smo otisli Azijada
Kasumagic i ja. Predali smo mu cjelokupne sudske spise sa procesa. Orhan Nevzati je
stenogramski pisao i zapisnik sa sudjenja. Osim, dakle, ove dvojice pravnih eksperata,
dr. Marjanovica i dr. Bavcona, te dr. Matvejevica, nigdje niko ni po uhu da se pocese
za njih. Laste hrvatskog proljeca bile su potpuno umukle. Sarajevo je stvarno bilo
"tamni vilajet", al' samo za sebe. U njemu nikad niko ni za koga javno nije digao glas.
Sa nekoliko strana sarajevskoj inteligenciji se bacala rukavica. Esad Cimic je bio
napisao denuncijantsku knjigu Politika kao sudbina, Vuk Draskovic je objavio Noz,
Vojislav Lubarda Noc nema svjedoka, a Udba je imala svoje pisce - u Dervisu Susicu
kroz Parergon i Miroslavu Jancicu kroz knjigu Kako sam izdao nacionalnu stvar i
zasto. Osim Tunje, koji je po svakom osnovu bio na zivoj zeravici, svi drugi su
nijemo sutjeli. Konstrukcijom da su "optuzeni zeljeli islamsku drzavu od Slavonskog
Broda do Teherana", sto je pisao Start, potvrdjena je bila spekulacija o tzv "zelenoj
transferzali", za sta se optuzivala sarajevska inteligencija. Bio sam ozlojedjen
kukaviclukom sarajevske inteligencije. Ni do danas nisam promijenio misljenje. Samo
ce jedna srednja generacija novinara kroz Nase dane osvjetlati obraz u skorim
demokratskim promjenama. Prvi muski politicki probosanski stav procitat cu u Nasim
danima iz pera Fahrudina Djape pod naslovom I Bosna se moze otcijepiti. Sarajevo i
danas u prosjackom polozaju vapi za muzevnom inteligencijom. Po izlasku na
slobodu, Dzemo je dao intervju Knjizevnoj reci (intervjuirao ga je pokojni Srebrov),
zatim Nasim danima (intervjuirali su ga Tihomir Loza i Midhat Ajanovic), i jednom je
gostovao na Omladinskom radiju (intervjuirao ga je Senad Pecanin). Izetbegovic je
svoj prvi intervju po izlasku iz zatvora dao Delu (intervjuirala ga je Nadezda Gace),
da bi taj intervju prenio Valter, kojeg je uredjivao Goran Todorovic. Veza sa
Valterom bio je Jasmin Durakovic. Avet inkriminacija iz optuznice ozivjet ce samo
Senad Avdic jednim tekstom u Vecernjim novinama, objavljenim dan uoci
predizborne sutnje prvih visestranackih izbora. On je u naslovu teksta tvrdio da je
Izetbegovic bio ideolog Handzar divizije. Avdic je i ranije u Suvarevim novinama
napadao Dzemu kao osudjenika.
Karte za Beograd
Takav ambijent je nas "familije osudjenih" nagnao da damo grdne pare za vozne i
avionske karte na relaciji Sarajevo - Beograd. Prirodno, nasi saveznici su bili
komunisticki disidenti bez obzira na naciju i politicku ideologiju. Najbitniji razlog za

nas familije, jedine analiticare optuznice, da se okrenemo Beogradu bio je u tome sto
se samo sporadicno u inkriminacijama spominjala "ugrozenost muslimana od Hrvata".
Inkriminacije su bile takve da su samo optuzivale Srbe, i mi smo trebali traziti
podrsku upravo od Srba. Ispravno ili ne, tako smo mislili. U tom kontekstu se vracam
udbaskoj podvali da Izetbegovica slikaju sa ustaskim novinama. Dakle, Udba je htjela
"po svaku cijenu" da uhapsene, ili ideologiju uhapsenih, baci u narucje ustastva, a
suprotstavi Srbima. Ako bi ikad ikome analiticaru na um palo, a neki su vec ustvrdili
da je te godine tajna srpska policija izvrsila inventuru stanja kod Bosnjaka kako bi se
spremila za ono sta je uradila z92, navest cu iskaz jednog Bosnjaka koji se tajno i
sasvim slucajno sastao sa Ratkom Mladicem nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice.
Mladic je prijetio: "Ako tvoj Alija ne odustane od pravljenja ustaske drzave do
Drine" Dalje, navest cu kasnije tvrdnje nekih oficira KOS-a koji su zavrsili
akademiju u Pancevu. Osnovna ideja vodilja borbe protiv neprijatelja Jugoslavije i
komunizma uvijek je polazila od opasnosti "saveza Vatikana i Arabije" protiv
komunistickog lagera. Sa ovom natuknicom ne plediram amnestirati nase postupke i
kontakte sa ljudima koji ce se u ratu na BiH pokazati kao fasisti, jer bih ja tada pomoc
trazio i od crnog djavla, vec skrecem paznju na moguce "rane radove" srbijanskih
kasapina. Tako sam, trazeci izdavaca za zbirku Dzemine poezije (bilo je dosta
pjesama koje je napisao u zatvoru), kontaktirao Gojka Djogu, koji je zbog knjige
Vunina vremena bio osudjen i, pod pritiskom intelektualaca, pusten iz zatvora.
Najcesce smo se sastajali u restoranu "Sunce". Vec sam bio upoznao glavn
beogradske kafane. Dok sam sjedio sa Djogom, iza nasih ledja je sjedila srpska
intelektualna elita, od Ljube Tadica pa do Perisica, mladog urednika Knjizevne reci.
Tu sam trebao sresti Dobricu Cosica, autora mog prvog procitanog romana u zivotu Daleko je sunce. To sam pricao Djogi. On se nije pojavio. Tada nije pokazivao interes
za Sarajevski proces i ja nisam od njega ni ocekivao zauzimanje. Rajko mi je pricao
da je Cosica u sukobu sa Titom od robije spasio patrijarh German, koji mu je bio
blizak rod. Nadimak "Crveni patrijarh" nosila su podjednako obojica. Taj Rajko je sve
znao! Samo se Djogo sa Matijom Beckovicem bio zalozio za stampanje Dzemine
knjige. Dali su "lepe" kritike, ali knjigu nisu stampali. U svakom slucaju, usao sam u
tadasnju "srpsku avangardu". Kad sam se sa Lazarom Stojanovicem pojavio na
sudjenju "beogradskoj sestorki", pozdravio sam se sa vise pisaca nego sto sam ih
mogao nabrojati u Sarajevu. Lazar je tada radio u IRNA-i, a imao je imidz disidenta i
osudjenika zbog jednog filma o "sezdeset osmoj". Pitali su me sto sam dosao na
sudjenje. Odgovorio sam: "Iz solidarnosti." Danas se sjecam Milovana Djilasa u
prvom redu sudnice, a pamtim samo Pavluska Imsirovica, za kojeg se pricalo da je
porijeklom musliman. Glavna zvijezda procesa nisu bili optuzeni poluanonimni
intelektualci, vec Petra Kelli, lider njemackih zelenih, koja je dosla protestirati zbog
njihova sudjenja. Uzeo sam jednu naljepnicu od nje. U kafani gdje su advokati pravili
pauzu upoznao sam Vladimira Seksa. Uzivao je veliki ugled medju srpskim
advokatima. Tretirali su ga kao disidenta koji je odrobijao nekoliko godina u Osijeku.
Imao je zutu bradu. Mucio ga je cir pa je ispoljavao mrzovoljnost u razgovoru. Sa
njim je bio vec moj stari poznanik sa bradom i lulom, gospodin iz Amnesty
Internationala. Na Seksovu sugestiju dao sam licnu kartu i uclanio se u ovu
organizaciju sa predstavnistvom u Londonu.
Demokratija kasni 300 godina
Ta beogradska grupa u pocetku je imala 16 clanova, zatim se svela na sest, a mediji su

je dovodili u vezu sa Vojislavom Seseljem, koji ce biti uhapsen u vozu. Osnova za

njegovo hapsenje bio je nekakav tekst pod naslovom Sta nam je ciniti. Njemu ce biti
sudjeno u Sarajevu. Kaznu je izdrzavao u Zenici. Znam da su ga tukli u zatvoru jer je
bio prvi zatvorenik koji je odbio raditi fizicke poslove. On je bio uteg na drugom tasu
komunisticke pravde Sarajevskom procesu. Medjutim, u Seseljevu odbranu mnogo
arogantnije i glasnije ustala je tadasnja jugoslavenska liberalna inteligencija. Tako je
drustvo sociologa na celu sa dr. Ivanom Svetlikom organiziralo tribinu na
Filozofskom fakultetu u Ljubljani na temu ukidanja verbalnog delikta, ali i podrske
Seselju i "beogradskoj sestorki". Uzeo sam Mirzetin novac i platio kartu za Ljubljanu.
Amfiteatar je bio krcat. Uz grupu profesora kojih se vise ne sjecam bili su i Katja
Vodopivec i Ljubo Bavcon, najautoritativniji eksperti krivicnog prava u Ljubljani.
Niko nije spomenuo Sarajevski proces. Svi primjeri zloupotrebe clana 133 nadjeni su
u Beogradu. O stanju demokratije u Sloveniji neko je ustvrdio da ona kasni 30 godina,
mislim da je datum uzet od tzv. Cestovne afere. Posto je publika, studenti, mogla
dobiti mikrofon i postavljati pitanja, ja sam digao ruku. Predstavio sam se i odmah
uputio kritiku zasto se ne spominje Sarajevski proces. Prozvao sam Bavcona da smo
mu dostavili "materijal". "Je li to Vi vjerujete Pozdercu i Fu-muu (Fuadu Muhicu,
op.ur.) da se radi o Homeinijevim fundamentalistima? Ne, gospodo, sudjenje njima je
dokaz totalne moci policije u Bosni, gdje demokratija kasni 300 godina." Dobio sam
frenetican aplauz. "Mrzim aplauze otkad se freneticno aplaudiralo njihovoj presudi",
zavrsio sam svoj govor i ostavio amfiteatar u tisini. Iz Ljubljane sam pobjegao u
Beograd. U sutrasnjem Oslobodjenju Darko Svarc me je citirao "da je sudjenje njima
dokaz totalne moci policije i da demokratija kasni 300 godina". Ivan Svetlik je
svakodnevno zvao Rajka i raspitivao se da li sam uhapsen. Mirzeta mi je rekla da je
neki sef sarajevskih komunista, onaj sto su ga Kadicevi omladinci rusili, na Radiju
202 tvrdio da se mora "ispitati ko stoji iza tog malog". A moj Salih Behmen je citao
Oslobodjenje u zatvoru. Otisao je do Dzeme. "Kakav ti je ovaj mali brat?", zapoceo je
razgovor. "Jedan simpatican mladic, veseo, dobricak tako" "Dobili smo prvi
selam. On nam ga salje", pruzio mu je novine. Dzemo se vise nasekirao nego
obradovao. Zbog ovog "selama" stekao sam naklonost najdrazeg covjeka (koji mi nije
familija) u zivotu. Salih ce po izlasku iz zatvora sa mnom provesti posljednje ljeto u
svom zivotu. Nikad mi niko nije iskazao toliko ljubavi i postovanja. Nijedna mu moja
mahana nije smetala. Povodom njegove dzenaze Alija ce reci da je umro "najveci
medju nama".
Kosta zove Sarajevo
Najzapazeniji odjek u zauzimanju za ovaj proces imale su dvije predstavke iz
Beograda. Ne mislim da su one bile rezultat angazmana nas "familija osudjenih". Juna
1986. Odbor za odbranu slobode misli i izrazavanja potpisao je predstavku koju je
uputio predsjednistvima SFRJ i SRBiH. U ime Odbora predstavku je potpisao
akademik Ljubomir Tadic. Svoje potpise stavilo je ukupno 19 ljudi, medju kojima je
bilo 12 akademika. Ova predstavka je imenom tretirala samo Dzemu kao primjer
osudjenika za "slobodu misli", dok se indirektno odnosila i na ostale. Tek ce druga
predstavka od istog odbora, koju je potpisao Borislav Mihajlovic Mihiz (4. oktobra
1986.), direktno spomenuti i ostale osudjene i zalagati se za njihovo oslobadjanje.
Potpisani su sljedecim redoslijedom: dr. Andrija Gams, akademik Matija Beckovic,
dr. Kosta Cavoski, akademik Dobrica Cosic, akademik Dragoslav Srejovic, akademik
Ljubomir Tadic, akademik Dragoslav Mihajlovic, Borislav Mihajlovic Mihiz,

akademik Nikola Milosevic, Tanasije Mladenovic, akademik Gojko Nikolis,

akademik Predrag Palavestra, akademik Mica Popovic, akademik Radovan
Samardzic, akademik Mladen Srbinovic, dr. Ivan Jankovic i dr. Neca Jovanov. Za ovu
predstavku sav trud pripisujem Kosti Cavoskom. On je imao dobre odnose sa Adilom
Zulfikarpasicem, odnosno Demokratskom alternativom, u kojoj je uz Zulfikarpasica i
Teufika Velagica bio i Desimir Tosic. Zulfikarpasic je stampao Kostine knjige koje su
bile inkriminirane u Jugoslaviji. Prilikom mog posljednjeg susreta s Kostom u
njegovom stanu, to mi je i sam priznao. (Usputno da kazem, kod Koste sam bio kad
su pred Saveznom skupstinom strajkovali lideri iz Mosevca, koje je on podrzavao.
Supruga mu je otisla prikljuciti se demonstrantima. Dzevad Galijasevic je u
nedavnom intervjuu u Slobodnoj Bosni iznio nekoliko neistina na relaciji Latic Cosic, a presutio je svoje stvarne pokrovitelje. Nisam demantirao njegove neistine.
Mozda bi ovo bila prilika da jos neke neistine iznesene u Slobodnoj Bosni
demantiram, al' ne zelim razvodnjavati feljton.) Znam da su se neki clanovi familija
osudjenih stvarno sastali sa Dobricom Cosicem u Beogradu. Navodno im je on rekao
"da ovo sudjenje muslimani trebaju zlatom platiti". Nikad se nisam trudio razumjeti
ovu tvrdnju. Nikad nisam bio sa Cosicem, a nije mi poznato ni da je to ucinio Dzemo.
Ovaj sastanak je aranzirala neka "treca linija", koju ja ne mogu ni pretpostaviti.
Zulfikarpasic je imao veliku ulogu u odbrani osudjenih. Njegov Institut u Zrichu je
objavio i jedinu knjigu Sarajevski proces autora Abida Prgude, sina Rusidova. Ova
knjiga je odigrala izvanrednu ulogu u raskrinkavanju montiranja procesa. Dozivjela je
i svoje drugo izdanje u Bosni 1990. Bosnjacki institut ce objaviti Dzeminu zbirku
poezije Nevjestina noc i Melikinu knjigu Nebeska deva. Uza sve to, novcano je
pomagao familije osudjenih. Da nije pao komunizam, Zulfikarpasic bi stvorio
bosnjacku emigraciju kakvu su imale mnoge komunisticke zemlje, i njihova bi djela
citali kao nekad Czeslawa Milosza i Gombrovica, koja su, napisana u emigraciji,
postala svjetski bestseleri.
Dzemin izlazak iz zatvora
Ove predstavke nisu bas "pile vode". Tek ce se Predrag Matvejevic negdje u proljece
z86. (je li bio maj?) javiti Dzeminoj supruzi. Ona mu je preporucila da se vidi sa
mnom. Telefonom smo dogovorili sastanak kod njegove stare tetke u zgradi gdje je
stanovao Emir Kusturica. Cudio sam se da se Matvejevic, opet, zauzima za njih kad
sam tih dana citao njegov feljton u Intervjuu gdje on spominje "Homeinijev duh iz
boce". Matvejevic je tada bio potpredsjednik PEN-a. Pitao me je da li je Dzemo sa
puskom u ruci bio na iransko-irackom frontu. Odgovorio sam da Dzemo do tada nikad
nije vidio Irana, da nikad nije drzao pusku u ruci, jer nije bio u vojsci. Ovu tvrdnju je
na nedavnom Kongresu PEN-a u Americi iznio neki srpski pisac, Matvejevic mi nije
htio reci koji, i osporio njegovo zauzimanje za Dzemu. Nakon mog demantija
Matvejevic mi je rekao da ce se sljedec Kongres PEN-a odrzati u Mnchenu
pocetkom juna i da bi tad Dzemo mogao biti oslobodjen. Nisam mu vjerovao, a lahko
mi se bilo ponadati. Smogao sam snage upitati ga zasto se zauzima za Dzemu a pise o
"Homeinijevom duhu iz boce". "Ne odnosi se to na njih", odgovorio mi je. Jos sam
pokusao utrpati i Hasu, al' nesto nije islo. Govorio sam da je bolestan, itd. Bio sam u
Pridvorcima kad je stigao mustuluk da je Dzemo izisao iz zatvora. Prvo sam pomislio
na Matvejevica. Bio sam u pravu; samo par dana nakon Kongresa PEN-a, mislim da
je predsjednik PEN-a bio Gnter Grass, Dzemo je oslobodjen! Odrobijao je koju heftu
vise od tri godine. Odmah je dosao u Pridvorce. Sutradan smo otisli u Kosare sami.

Obisli smo sva vrela koja je on sanjao u zatvoru. On je pricao. Napili smo se sa
hladnog vrela u Zavrscu i dosjeli u mirisljavom vrijesku i miloduhu. Nek' mi bude
dopusteno da svoju pricu zavrsim u Zavrscu; zbog simbolike, ali i lijepog sjecanja na
prve gutljaje slobode sa Dzemom.