MILIJANA PAVLOVI: Ima jedna zemlja... Objavljeno: 16.10.2013.

- 13:00 A Bosna i Hercegovina, ta neizmjerno divna i isto toliko jeziva zemlja? Ona umjesto nekog njenog Nelsona Mandele ima more. Primitivizma.

Autor: Milijana Pavlovid Veliina slova: a a a Te 1994. godine, pola Balkana je bjesomuno nastojalo da se meusobno istrijebi u krvavom ratu. Juno od te pozornice pokolja i nevjerovatnih gluposti koje su se irile preko medija i dodatno trovale ved zatrovan narod, u Junoafrikoj Republici za predsjednika je po prvi put u istoriji izabran crnac, ovjek koji je skoro trideset godina proveo u zatvoru zbog borbe protiv aparthejda i kojem su bijelci ubili sina dok je on tucao kamen na zloglasnom ostrvu Roben.

Nelson Mandela je naslijedio duboko podijeljenu naciju od oko etiri miliona bijelaca spremnih na oruje i skoro deset puta vie bijesnih crnaca od kojih su mnogi ekali da Mandela krene sa osvetom za sve to je desetinama godina raeno njegovom narodu i njemu samome, pa da mu se pridrue. I jedni i drugi su smatrali takav slijed dogaaja sasvim prirodnim i ekali taj trenutak. Ali on nikada nije doao.

Kad je vidio kako na meu junoafrike ragbi reprezentacije, poznate pod nazivom Springboks, domadi bijelci mau zastavama aparthejda, a malobrojni crnci na tribinama onim protivnikim, Mandela je u tom prepoznao podsticaj za djelovanje. Od svoje krvavo podijeljene zemlje, veliki borac, koji se u zatvoru i sam radovao porazima Springboksa od bilo kog protivnika, odluio je da naciju duge stvori preko sporta, jer je godinu dana kasnije Junoafrika Republika trebalo da bude domadin Svjetskog prvenstva u ragbiju. U zaetku je prepoznao ogroman potencijal tog sportskog skupa. Uprkos otvorenom protivljenju i nerazumijevanju, manje-vie s obje strane, Mandela je polako, ali uporno, stvarao neto to de nedugo zatim dostidi nesludene razmjere, poev od sopstvenog obezbjeenja koje je sastavio od obje grupe. Junoafriki sport u eri aparthejda jedno vrijeme bio je pod totalnim bojkotom ostatka svijeta. Zemlja je bila iskljuena i iz Meunarodnog olimpijskog komiteta i nije u njega vradena dok aparthejd nije pao. Te 1994. godine, ekipa Springboksa, jedini preostali simbol aparthejda jer zemlja je ved imala novu zastavu i himnu, bila je totalni autsajder i samo to to je Junoafrika Republika trebalo da bude domadin Svjetskog prvenstva, momcima je garantovalo uede. U cijelom timu bio je samo jedan crnac, ester Vilijams (Chester Williams), a njegovim kolegama ni na kraj pameti nije bilo da naue novi dodatak himni (dodatak jer je Mandela odluio da ostane i stara, s obzirom da u Africi i dalje ive i crnci i bijelci), Nkosi Sikelel iAfrika (Boe blagoslovi Afriku), dugogodinju pjesmu crnakog otpora, jer je nisu smatrali svojom. Veliki vizionar Nelson Mandela poeo je da mijenja sve pozivom kapitenu Springboksa, Fransoa Pinaru (Franois Pienaar), da ga posjeti jedva mjesec dana nakon to je stupio na elo drave. Taj, za Junoafriku Republiku istorijski susret, otvorio je djetetu aparthejda vrata prema jednoj drugoj realnosti, o kojoj do tada nije ni pokuavalo da razmilja. Mandela nije odustao ni kad su ga njegovi izvidali. Znao je da ono to eli da postigne nema cijenu. Nepokolebljivo je drao do toga da pokae da je Springboks neto to sada, umjesto samo jednom dijelu zemlje, pripada svima. Preobradeni kapiten, na kojeg je susret s Predsjednikom ostavio neizbrisiv utisak, svjesno ili nesvjesno bio mu je najbolji saveznik, a moral ekipe je rastao. Polako su zastave aparthejda potpuno zamijenjene novim, tribine su se punile i crncima, a cijelu himnu su nauili i bijeli igrai i pjevali je jednako srano kao i njihov jedini crni kolega. Paljivim taktikim, ali veoma iskrenim potezima, Mandela je vodio zemlju tano tamo gdje je htio da bude. I doao je trenutak Svjetskog prvenstva, a Springboksi su krenuli sjajno. Ono to, i pored svih elja, apsolutno niko nije oekivao bilo je da de se nadi u finalu, protiv uvenih Ol Bleksa (All Blacks) sa Novog Zelanda, koje su svi vidjeli na tronu jo prije poetka takmienja. Cijela zemlja ekala je poetak utakmice na stadionu Elis Park (Ellis Park) u Johanesburgu. Jedna nacija, jedan tim, kao to je govorio slogan smiljen za promociju Springboksa tokom takmienja. Ono to se desilo tad, pred poetak utakmice, ostalo je do dana dananjeg dokaz da uda postoje i da, iako moda ne mogu popraviti sve tamo gdje ne tima jer ne traju dovoljno dugo, slue kao granitno vrst temelj za gradnju nekog boljeg ivota. Stadion je bio ispunjen uglavnom bijelcima jer su karte bile rasprodane vie od godinu dana unaprijed, kada nije bilo ni pomena o transformaciji imida Springboksa, ime su dogaaji s utakmice viestruko dobili na teini. Kad su ekipe izale na teren i stale u vrstu pred izvoenje himni, na teren je izaao Nelson Mandela, u dresu Springboksa sa brojem est brojem kapitena Pinara. To je izazvalo erupciju

oduevljenja u publici, a nakon to je pozdravio, jednog po jednog, sve igrae i poelio im sredu, skinuo je kaket Springboksa i mahnuo publici koja mu je uzvratila ovacijama. U tom trenutku se desilo nezamislivo. Par bijelaca je poelo da uzvikuje Nelson, Nelson. Sekund je bio dovoljan da to prihvate svi ostali. Da, u preko ezdeset hiljada ljudi na stadionu, 95% su bili bijelci, a Johanesburg je odjekivao od imena crnca, ovjeka kojeg je vedina samih tih navijaa sigurno u godinama koje su prethodile ovom dogaaju smatrala niim bidem. U tom trenutku vie nije bilo sumnje Nelson Mandela je predsjednik SVIH Junoafrikanaca. Kasnija svjedoanstva prisutnih na Elis Parku bila su slona: nije bilo ovjeka na stadionu kojem nisu zasuzile oi. U potpunoj euforiji koja je zavladala, iako su Ol Bleksi bili apsolutni favoriti, pobjedu Mandelinoj naciji duge donio je Jevrejin, Doel Stranski (Joel Stransky). Prije dodjele pehara, novinar na terenu je, u razgovoru s kapitenom Pinarom, primijetio da su Springboksi imali podrku 65 hiljada Junoafrikanaca. Pinar ga je odmah ispravio i, zajedno sa Mandelom, uao u legendu svoje zemlje, rekavi: Ne, mi nismo imali 60 hiljada Junoafrikanaca, imali smo 43 miliona Junoafrikanaca. iroki osmijeh Nelsona Mandele na ovu izjavu kapitena pokazao je ne samo oduevljenje izjavom, nego i pobjedom svakako Springboksa, ali mnogo vie vizije jedne nove zemlje, jednog novog i boljeg sutra.

A Bosna i Hercegovina, ta neizmjerno divna i isto toliko jeziva zemlja? Ona umjesto nekog njenog Nelsona Mandele ima more. Primitivizma.

Od iste autorke Diana Budisavljevid: Pred nosom reimu, za hiljade ivota

Odlazak Rite Levi Montalini, jedne velike ene

http://www.6yka.com/novost/39294/ima-jedna-zemlja