MOJ PUT DO ABE - I DIO

Autor: Ferid Ferko anti

U naem lijepom jeziku bosanskom ima toliko sintagmi, izraza sa kojima se oznaava odlazak na had. Tako se zna kazati da je neko oti'o na abu, oti'o u Meu, bio na abi, bio u Mei, vratio se sa abe, oti'o na hadiluk, vratio se sa hada... Vijekovima insan bonjaki, ispunjavajui jednu od svojih islamskih dunosti, obavlja had, osnosno odlazi u Meku i Medinu i posjeuje Kabu. Vjekovima insan bonjaki o svojem odlasku na abu, o svojem hadiluku pie, biljei... Tako je bilo i prije ravno etiri stotine godina, tj. 1611. god., kad je iz svojeg rodnog Hlivna na abu, na had krenuo imam Jusuf Livnjak. Na tom putu koji je trajao 379 dana on je vodio dnevnik, tj. biljeio je sva mjesta kroz koja je proao, opisivao je sve znamenitosti koje je vidio, obiao... Hadi Jusuf Livnjak je pisao harfovima, tj. arapskim pismom a turskim jezikom. Arapsko pismo i arapski jezik bili su pismo i jezik bonjake islamske duhovnosti, jezik Kur'ana a turski jezik je bio jezik administracije. Na hadi Jusuf, obian insan bonjaki, mjesni hoda u Hlivnu, pored svojeg jezika bosanskog sa lahkoom je pisao, odnosno sluio se i sa arapskim i sa turskim i sa... jezikom.

Jedna od stranica iz hadijskog dnevnika Jusufa ef. Livnjaka pisanog 1611.god.

Uz to, na svojem vie od godine dana i vie hiljada kilometara dugom putovanju do abe i nazad do svojeg rodnog Hlivna, hadi Jusuf nije izaao iz svoje drave, odnosno iz drave kojoj je tada pripadala i njegova Bosna. Pred moje ovogodinje putovanje na abu, etiri stotine godina nakon hadi Jusufa Livnjaka mene je jedan od ahbaba zamolio da i ja na ovom putovanju to vie toga zabiljeim, opiem, uslikam... Obe'o sam da u to uiniti. Ustvari obaao sam da u mu, gdje god budem boravio, gdje god budem vidio, uo... neto zanimljivo da u mu o tome pisati i pismu mu poslati poto to ova dananja tehnika saltaneta omoguavaju. Ovo zbog toga to se dananja putovanja do abe obavljaju se ovim elinim 'ticama avionima, pa insan za nekoliko sahata stigne tamo gdje je na Jusuf Livnjak stigao tek za stotinu i pedeset dana. On je imao mogunosti da kamaru toga vidi, obie... i ubiljei u svoj dnevnik, a ja na svojem putovanju ozgor iz 'tie gvozdene vidim samo oblake, mora... Zbog toga nisam mogao sainiti nekakav dnevnik, ali sam zato bar mogao pribiljeiti, uslikati... puno toga to sam u Mei i Medini vidio, doivio... i o tome pisati ahbabu mojeme. Njemu sam se javio ve pri odlasku. - Evo me na stokholmskom aerodromu, napisah mu. Od ovog putovanja osjeam nekakav strah, strah koji ne mogu rijeima niti na bilo koji drugi nain objasniti. Naime, nekad sam uo kako se govorilo da ima hadija od kojih Kaba bijei, da ima hadija kojima Kaba ne odobrava da joj se primaknu, da ima hadija iji hadiluk je jalan, prazan, laan... Odnosilo se to na one koji su na had odlazili kako bi tamo trgovali, kupovali sve i svata pa to onda, po povratku, u svojim mjestima prodavali, odnosno na one koji su se putem svojeg hadijskog zvanja puhali i pravili vani. Znam, nastavih pisati ahbabu svojeme, da ja ne pripadam ovakvima ali me je, ahbabu moj, strah od pomisli da li bi moglo biti da, zbog neega drugog i od mene Kaba pobjegne? Strah me je jo neega, nastavih pisati. Naime, nedavno je ovdje u vedskoj boravio hafiz Sulejman ef. Bugari i u jednom od svojih dersova govorio o hadu. Pri tome on je naveo jedan od hadisa u kojem se veli kako na had pozivaju trojica. Prvi je Allah d., drugi je Ibrahim a. s., a trei je niko drugi do naletnik, arenko, ejtan..., neuzubillahi. U hadisu se dalje veli da koga Allah d.. pozove na had taj na hadu u bahe ahiretske, u bahe denetske preseli. Koga Ibrahim a.s. pozove na had taj obavi had i had mu mebrur, magbul, tj. had mu primljen bude pa se taj k'o pravi hadija familiji svojoj vrati. Koga naletnik, ejtan, neuzubillahi na had pozove taj je u stvari jedan od onih od kojih Kaba bjei a o kojima sam gore ve pisao. Pitam se, ahbabu moj, ko li je mene na had pozvao? Sigurno znam da to nije ovaj trei, odnosno naletnik, ejtan, neuzubillahi. Je li onda mene pozvao Allah d.. ili Ibrahim a.s.? Kontam, kako se to jezikom bosanskim zna kazati, da je moj poziv mogao doi sa ove obadvije strane. Jer na had putujem u poprilinom hastaluku, u poprilinoj bolesti. Putujem pod terapijom jakih antibiotika zbog nekakve unutarnje infekcije koja me spopanula samo nekoliko dana pred mubarek put. Putujem i tako to u kuferu, u koferu svojeme nosim nekolika kilograma kojekavog zrnevlja, ita ovakvog i onakvog zajedno sa erpicom u kojoj to sve trebam kuhati. Raunam da u, sa malo povra, somuna i voa koje u tamo na hadu kupiti, sa time preivjeti svih dvadesetak dana koliko traju obredi hada. Kao to znade, ahbabu moj, ja ve godinama ne mogu da jedem ni masno, ni slano, ni ljuto, ni kiselo, ni... Znade i to da sam ja na sva nastojanja moje familije da me odvratite od putovanja na abu uvjek odgovarao sa Dobio sam poziv i ii u pa makar se i ne vratio... Ehhhh, bezbeli se sad zbog toga pitam od koga sam ja poziv dobio? Moglo bi biti da je taj poziv doao od Allaha d.. pa je otud i ovaj moj hastaluk kao uvod... No, ahbabu moj, znano je da pamet insanska puno toga, emu nas On pouava ne moe tako lahko ni da shvati ni da pojmi. Sa jo etvoricom svojih Bonjaka evo, ovdje na aerodromu, klanjah jaciju. Kako na ovom stokholmskom aerodromu jo uvijek nema, k'o to na mnogim drugim dunjalukim aerodromima ima, prostorija gdje se moe namaz klanjati to mi klanjasmo tako to razmakosmo, pomjerismo nekoliko stolica na izlaznom pultu. Zovu da se krene prema 'tici gvozdenoj koja e nas prema Mei i Medine ponijeti. Nakon nekoliko sahata leta evo nas, ahbabu moj u Stanbolu silnome. Poto se let nastavlja tek u poslijepodnevnim sahatima odvezli su nas u hotel da odspavamo.

Adnan, kojeg ja erzelezom zovem, ve je zahrk'o dok sam ja sa pendera sejrio panoramu Stanbola. Naspram hotela ugledah market sa nazivom Namli a u mojoj mahali u kojoj sam odrastao rije namli je bila rije svakodnevnog govora. Znalo se kazati za nekoga da je namli, tj. ugledan, uljudan, otmijen... Namli je bila i neka familija, neko mjesto... Tu je bila i firma nekoga ko, pored ostalog, radi renkli, perfektne, lijepe fotokopije dokumenata i ostalog. U jeziku bosanskome rijeju renli oznaavani su lijepi momak ili cura pa je otud, za plaho fina momka, nastao i nadimak Reno. Zamisli, ahbabu, da je moj mostarski roak Zijo svojem sinu nedavno dao ime Reno. To zbog toga to je jo prije 150-tak godina meu antiima u mostarskim Prigraanima ivio, a do dana dananjeg po svojem junatvu i ljepoti upamen ostao jedan Salih koji je imao nadimak Reno. Ovaj na dananji Reno je sad hem student, hem gledan, lijep hem tako pa se od cura, hasli odbraniti nemere. Sejrei tako sa pendera ovog hotela stambolskog vidio sam, ahbabu, jo neto to ranije nigdje vidio nisam.

Na ulici je bio postavljen mehanizam koji na najbolji mogui nain regulira saobraaj. Radilo se o jednosmjernoj ulici i kad po ovoj ulici araba, tj. auto dolazi iz dozvoljenog smijera onda se zubi na ovom mehanizmu obore i araba normalno proe. No, kad neko pokua iz nedozvoljenog pravca da sa arabom ue u ovu ulicu onda zubi na ovom mehanizmu namah ohelae, izbue gume na arabi. Ahbabu moj, plaho me obveseli, obradova haber da nas u hotelskom restoranu pekee, aste dorukom.

Toliko razliitih jemeka, tj. jela, toliko razliitih somuna i somunia niko na dunjaluku ne umije pripremiti

i kurisati, tj. servirati k'o insan stambolski, turski... Vidjevi ovo zaboravih ti ja, ahbabu na moje zrnevlje. Kad nas natrag na aerodrom povezoe ja sam ti, ahbabu taj vakat gledao kako autobusom upravlja voza u kojem smo mi sjedili. Naime, u stambolskom saobraajnom krkljancu on je vozio i istovremeno sa nekim mobil telefonom razgovarao, u ruci je istovremeno drao biljenicu i kalem piui brojeve nekih telefona, adrese... Doavi na 'stambolski aerdrom, u aerodromskom mesdid smo, uz za to potrebni nijet, obukli nae ihrame, naa lijjepa, bijela hadijska "odijela". Moram utefteriti, zabiljeiti i neto prelijepo to sam tom prilikom doivio. Naime, moje glasno "razmiljanje" kako mi u runom prtljagu nejma papua koje trebma imati na nogma dok sam u ihramu, uo je neko od mojih etvoro Dobrih Bonjaka, koji putuju zajedno sa mnom. Nakon nekoliko dekika, nekoliko minuta uh glas iza sebe: - Evo ti Feride papue... Okrenuh se i vidjeh kako mi, da li Kasim, da li Salmir pruaju nove papue koje su, kad su uli da ja papua nejmam, za mene kupili tu u jednoj od aerodromskih trgovina. Salmir je kod sebe imao turskih novanica i uvi da ja nejmam kod sebe papue, nita meni ne govorei, izaao je sa Kasimom i za mene kupio papue. - Moj srani, moj bratski... insan bonjaki, insan muslimanski..., izgovorih sam za sebe jer Salmira, Kadriju, Adnana i Ibrahima ovdje sam susreo prvi put u vijeku mojeme. Po vrh svega, kad sam Salmiru pokuuao dati novac za kupljene mi papue, uo sam samo: - Halalosum, to je od mene... Ehhhh, zato ja u svakoj prilici, kad ujem kako se moj Dobri Bonjo ali na svojeg sunarodnika zbog ovoga ili onoga, samo dodam: - Bonjak Bonjaku je brat! Na stambolskom aerodromu impresionirala me flota Turkish Airlines-a, jedne od najveih dunjalukih avio kompanija. Iz jedne od tih tica gvozdenih napravio sam snimke silnoga Stambola.

Jedan od ovih snimaka posebno mi je drag jer se na njemu vidi cijeli Zlatni Rog sa Sultan-Ahmed (Plavom) damijom, Aja Sofijom, Top kapijom, Bosforom...

A u golemoj 'tici gvozdenoj vie od pet stotina dua. Nikoga drugog do hadija buduih. Meu njima i ja.

I oni od magriba do marika i oni sa sjevera i sa juga, svi isto obueni, svi sa jednim jedinim nijetom i jednom jedinom eljom-obaviti had koji e od Allaha Dragoga primljen biti. A onda kad je iz pilotske kabine najavljeno da smo stigli do mikata, do granice mekanske oblasti iz pet stotina grla poteklo je: Lebejke Allahume lebejke, lebejke la erike leke lebejke Inel-hamde veni 'mete leke vel-mulku la erike leke. (Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam. Odazivam Ti se, Ti nema nikakva druga. Odazivam Ti se . Tebi pripada svaka hvala, blagodat i vlast, u tome nema sudruga.)

Nemoj me, ahbabu moj pitati kako sam se tada osjeao. Kao to se odlazak na had ne moe uporediti ni sa kakvim drugim putovanjem tako se i doivljaji, osjeaji, spoznaja i sve drugo to had insanu prua ne mogu ni na koji nain, niti sa bilo kakvim rijeima ni opisati ni ispriati ni... To se jednostavno moe samo doivjeti. Oekivali smo dolazak u Dedu odakle nas samo sedamdesetak kilometara dijeli od Meke i abe.

Avion sa vie od pet stotina hadija polahko se pribliavao aerodromu u Dedi koji je, u stvari, mekanski aerodrom. - Ve dva sahata smo u havi arapskoj, nastavih ja pisati mojem ahbabu, a to da smo iznad Arabije kao i moje oekivanje da uskoro naepim na zemlju arapsku u meni, ahbabu, pobuuje nekakav poseban osjeaj. Zato to pisat u ti u zavrnom dijelu ovog serijala. Kad to bude proitao ain-bejin e se uinjeti, tj. udom e se zauditi. Evo su jacijski sahati i ja kroz avionski malehni damli pender ve posmatram nonu panoramu Dede. One iste Dede u koju je, prije ravno etiri stotine godina, idui na had dospio i na Jusuf Hlivnjak. On je te 1615. god., nakon osamdeset pet dana putovanja, doao u Dedu i u svojem izvanrednom putopisu to ovako zabiljeio: U Didu smo prispjeli u subotu. To je lijep i uredan eher i velika skela. Sve emije (lae) iz Jemena, Abesinije (Habe), Indije (Hindustan), Kaira, to jest sve emije koje dolaze i odlaze sa etiri strane svijeta ovdje pristaju i to je ujedno skela asne Kabe. Dida (Didde) je iskrivljeno ime od rijei Dede (Dedde). Naa pramajka Hazreti Hava [Eva], Allah joj se smilovao, sahranjena je u blizini ovog ehera. U arapskom jeziku nni, pramajci kau Dedde (nena, nana), ali je izmijenjeno ime Dida poznatije. Prema tome se ime Dide odnosi na nau pramajku. Ona je, dakle, majka stotinu i dvadeset i etiri hiljade pejgambera i vie hiljada bogougodnika i cijelog ovjeanstva. Njezinu grobnicu smo izmjerili i ona je dugaka tri stotine stopa, upravo toliko koliko se moe strijelom dobaciti. Nad njezinom glavom sjedi jedan ejh, a nad njenim trupom je napravljeno turbe, pa se i tu nalazi jedan ejh. I iznad nogu je jedan znak (nian) od zelenog kamena gdje se tako isto nalazi jedan ejh. Ovi ejhovi danonono uvaju njezin grob. Kraj obale ovi ejhovi vade morsku so pa je prodaju, a sirotinji dijele besplatno. Poglavice nekih kabila pokuavali su da iskoritavaju so, ali im se ona odmah pretvarala u kamen. Od najstarijih vremena pa sve do danas ovdje su brojne grobnice. I tu smo odsjeli... [1]

Deda (Jeddah), Medina i Meka sa granicom mekanskog prostora u koji se, kad se dolazi na had, ne moe ui bez ihrama na sebi Na hadi Jusuf u svojem putopisu biljei narodno vjerovanje o tome kako je Deda dobila svoje ime. Meutim, ahbabu moj, ta misli kako je na hadi Jusuf dolazei u Dedu i u njoj boravei samo nekoliko dana, mogao saznati i zabiljeiti arapsku narodnu predaju o tome kako je Deda dobila svoje ime? Bezbeli, mogao je to jer je to sluao od domaih ljudi, od tadanjih stanovnika Dede koji su, kao i danas, zborili jezikom arapskim. To znai da je i na hadi Jusuf, obian insan bonjaki, prije etiri stotine godina i zborio i pisao jezikom arapskim. ala ti to nije. Ko to od nas dananjih hadija bonjakih doe na hadiluk a da moe zboriti i pisati jezikom arapskim? Znam da ti more zato to ti je to struka, a ta ta je sa svima nama ostalima? Znadem, sad e ti kazati kako se mi sluimo engleskim jezikom. Jes, a jezik svoje duhovnosti, jezik Kur'ana ne znamo nego nam ga treba terdumaniti, prevoditi. Tugo moja! Na hadi Jusuf je zabiljeio i to da je u Dedi posjetio mezar pramajke od svih insana na dunjaluku, mezar hazreti Have

(Eve) na kojem se nalazi turbe, niani od zelenog kamena... Danas, ahbabu moj, nita od toga vie ne postoji jer su nakon uspostave vlasti familije Saud nad Arabijom 1923. god. poruena sva nadgrobna obiljeja, sva turbeta, poravnati svi mezarovi... i to u cip cijeloj Arabiji.

- Evo me na dedanskom aerodromu, nastavih ja pisati ahbabu mojeme. Isto kao to je na hadi Jusuf, prije etiri stotine godina, u Dedu doao u subotu tako sam i ja, zajedno sa ostalima iz nae bonjake grupe, u Dedi osvanuo upravo u subotu. Preko ovog aerodroma, u vrijeme hada, svakodnevno doputuju desetine hiljada hadija zbog ega se ovdje zna satima ekati na pasoke i ostale kontrole. Zbog toga, hasli, ti meni vjerovati nee kad ti napiem da smo ja i Salmir bili prvi putnici iz naeg aviona koji smo, bez zadravanja, proli pasoku kontrolu. Na neke od putnika iz naeg aviona kasnije smo ekali 5-6 sahata dok nisu obavili potrebnu pasoku proceduru. To da ja i Salmir bez ikakvog ekanja prvi zavrimo pasoke provjere ja objanjavam niim drugim do pomoi dobrog meleka sa desnog ramena mojeg ili Salmirovog.

Jedan od aerodromskih mesdida

Sa voom nae grupe Idriz ef. Karamanom (desno)

Aerodrom u Dedi, ahbabu moj, spada u red najprometnijih i najsavremenijih na dunjaluku. Iako u Arabiji niko ne moee napraviti pa negdje izloiti nekakvu skulpturu, umjetniku sliku, crte... bilo ega to duu ima ovdje na dedanskom aerodromu, visoko u proelju, na najmarkantnijem mjestu, kao to moe vidjeti na gornjoj fotografiji, postavljeni su portreteti vlastodraca arapskih, kralja i sina mu. Ja Rabi, da li oni duu imaju? uj to, kralj meu muslimanima. Vela havle. Od Dede do Meke je samo nekih 60-tak kilometara. U svojem hadijskom putpisu iz 1615. god. na hadi Jusuf biljei da je, nakon pet dana odmora u Dedi, od Dede do Meke stigao za dva dana. Nama je, ahbabu moj trebalo samo 14 sahata s tim to smo se 12 sahata odmarali u Dedi. Najvei dio tog odmarajueg vakta proveli smo u jednom od aerodromskih mezdida u kojem se klanjalo, dovilo, italo, spavalo... U ovom aerodromskom mesdidu ja, ovoga mubarek petka, 3. zul-hide 1433. god. (19.oktobra

2012. god.-po Issa a. s.) u 21:45 obavih svoj prvi namaz na tlu arapskome. Ze mene je to, ahbabu moj, imalo posebno znaenje a zato to napisat u ti na kraju ovog serijala.

Ehhhh, ahbabu moj, moram ti jo neta napisati u vezi ovog naeg zadravanja u Dedi. K'o i ovdje u Dedi tako se tokom cijelog hada esto mora i podugo ekati te na autobus, te na taxi, te... Nekima, iako su na hadu, to ekanje zna zasmetati pa se, svega mi, dodude rijetko i huja i ljutnja i tafra znaju prosuti. Takvih je odista malehan broj ali men' se ini da takvi had smatraju k'o nekak'o turistiko putovanje na kojem sve mora biti potaman i u dekiku precizno. A had, ahbabu moj, ti to dobro znade, nije turistiko putovanje nego je to had i nita vie. U malo vakta tada vie miliona dua treba i prevesti i dovesti i nahraniti i napojiti i smijestiti i usluiti i...pa nije onda nikakvo udo to se poesto i popriekati mora. No, sva se ta ekanja, k'o to i sam znade, sa saburom popune. A to to se i na hadu nau oni kojima poahkad sabura zafali toga, hasli nikad nestat' nee. Na gornjoj fotografiji, ahbabu moj, vidi da sam se ovdje u Dedi, ispred autobusa koji e nas do Meke voziti, uslik'o sa voom nae grupe Idrizom ef. Karamanom. On je na hadu prvi put bio prije dvadeset i sedam godina a nakon toga had je obavio jo ne znam ti kol'ko puta. A more li vjerovati da njega niko danas ne zove hadijom a on nit' se ljuti niti tome kak'u vanost pridaje. Ehhhh, ahbabu moj i o tome hadijskome zvanju, o toj hadijskoj medalji neta u ti napisati, ali na kraju ovoga serijala. Nego, neta ahbabu kontam, kad bi ovaj na Idriz efendija o svojim hadilucima na kojima je, vie puta kao voa grupa, puno toga preko glave mor'o preturiti, poeo govoriti ali uz pomo kalema, olovke, sa tastature, ja kakav li bi to plah kitab bio. U sklopu dedanskog aerodroma je i ogromni autobuski terminal. Dokle se okom dosegnuti more, kako bi se to jezikom bosanskim kazalo, na jedno, hasli petstotina metara duine poredani su sve autobus do autobusa. U subotnje jutro 4. zul-hide 1433. god. (20.oktobra 2012. god.-po Issa a. s.) sa ovog autobuskog terminala krenusmo iz Dede prema Meki. Ahbabu moj, dok posmatram utovar naih hadijskih prtljaga u i na autobus koji e nas do Meke voziti na um mi pada jedan insan koji, pod imenom Leopold Vajs, roen u Austriji 1900. god. Nakon kolovanja i univerzitetskih studija on je postao ugledan novinar njemakog lista Deutsche Zeitung. Kao njihov dopisnik 1922. god. odiao je u arapski svijet. Nakon toga, vrlo brzo, prihvatajui islam on uzima ime Muhammed Asad. Nikad se vie nije vratio na Zapad jer je ostatak ivota, skoro 70 godina, proveo u arapskom svijetu kao univerzitetski profesor, knjievnik... U svojoj 26. godini ivota prvi put je doao na had i o tome ostavio zapis u knjizi Put u Meku. On je te 1926. god. parobrodom dospio takoer ovdje u Dedu. U eseju Lebbejk, Allahumme, lebbejk... pri opisu munog putovanja parobrodom on pie: ... Na brodu su bili samo hodoasnici, toliko mnotvo da su jedva mogli stati na brod....Na palubama, u kabinama, u svim hodnicima, na svakom stubitu, u restoranima prvog i drugog razreda, u svim skladitima koja su bila ispranjena za tu svrhu i opremljena privremenim ljestvama, u svakom raspoloivom prostoru i svakom kutku ljudska su bia bila muno nabijena... U velikoj skromnosti, jedino s ciljem puta pred oima, oni su bez gunanja podnosili sve te nepotrebne tegobe. Ko god ih je vidio kako ue na palubama, u zbijenim skupinama, ljudi, ene i djeca, i jedva uspjevaju da podmire svoje potrebe...; kako se snabdijevaju vodom u

limenkama i uturama, a svaki pokret je muenje u ovoj ljudskoj stisci; kako se okupljaju pet puta na dan oko slavina s vodom, a bilo je svue malo slavina za tako mnogo ljudi, da bi uzeli abdest prije namaza; kako su trpili u zaguljivom zraku dubokih skaldita dva kata ispod palube, gdje inae putuju samo bale i sanduci robe. Ko god je to vio taj mora priznati snaku vjere u ovim hodoasnicima. Jer oni zaista kao da nisu ni osjeali svoju patnju, toliko su bili obuzeti mislima o Meki. Govorili su samo o hadu, a uzbuenje koje su oekivali u skoroj budunosti davalo je njihovim licima blistav sjaj. ene su esto u horu pjevale pjesmu o Svetom Gradu i uvijek iznova dopira je refren: Lebejbejk, Allahumme, lebbejk! [2] Eto, ahbabu moj, hasli si se najeio itajui dio ovog Asadovog zapisa. Sve patnje kojima su bile izloene ove hadije od prije skoro stotinu godina oni nisu ni osjealijer jer njih je vodila snaga vjere njihove. Taman tako ti je, ahbabu, pred ovaj pokret od Dede prema Meki, bilo i samnom. Nit' sam svoje boljke osjeao, nit' umora, nit' nedostatak sna, nit'... samo to me je i dalje, pri svakoj pomisli o dolasku u Meku i susret sa Kabom obuzimao onaj moj strah. Pokrenu se i naa araba, na autobus. Lebejbejk, Allahumme, lebbejk... otisnu se iz grla svakog od nas. Svako u ovom naem autobusu, siguran sam u to, kao i one Asadove hadije sa parobroda, sa enjom je oekivao dolazak u Meku. Napokon, ugledasmo i prvi siguran znak pribliavanja Meki. Vrh ogromnog Zemzem tornja, potom velike saobraajne tablle sa oznaenim pravcem prema Kabi.

Nisam kadar nikakvim rijeima opisati taj doivljaj, taj osjeaj da ulazim nigdje drugo do u Meku. Mislim da to niko i ne meRe uraditi. Potvrdu ovome nalazim i u zapisu naeg hadi Jusufa koji u svojem putopisu iz 1615. god.na najkrai mogui nain biljei svoj dolazak u Meku: .... Iz Dide smo prispjeli u kasabu Hidde, a idui odatle, u sretni as, u petak u zoru, poetkom blagoslovljenog mjeseca ramazana stigli smo u asnu Meku (Mekei-erife) [3] Hadi Jusuf je u Meku stigao u petak 3.Ramazana 1024. god. (26. IX 1615.god.), nakon puna tri mjeseca putovanja od Bosne i svojeg rodnog Hlivna. On je u Meki ispostio Ramazan, potom ovdje proveo jo dva mjeseca i deset dana, tj. sve do hadijskog-kurban Bajrama, obavio had, otiao u Medinu i tek potom krenuo nazad u Bosnu. Ehhhh, ahbabu moj, ovo je bio pravi had a ne ovo kad mi sjednemo u ticu gvozdenu pa nit' se zna dal' bre stignemo na had dal' se bre sa hada vratimo.

Dolazei u Meku odvezli smo se prama uredu u kojem smo dobili svoje identifikacione dokumente, svoje akrditacije, a potom nastavili do naeg prvog hotela.

Ovdje na ulazu u hotel posmatram ejha Mustafu koji je dosad 56 puta bio na hadu. Dok je hotelska posluga unosila nae stvari ejh Mustafa je sam unio svoj kofer. Bio je podnevni vakat tako da smo svi dematile pohitali u oblinju damiju na podne namaz.

Bio je ovo na prvi namaz na tlu Meke, Majke svih gradova, Plemenite Meke (Meka el-Mukerrem), ili kako je jos nazivaju Beledul-Emin (Zasticeni grad), iliti El-Asime el Muqadesse (Sveta prijestolnica) jo nazivaju Beledul-Emin (Zasticeni grad), iliti El-Asime el Muqadesse (Sveta prijestolnica)... Sva ove nazive za ime Meke, za muslimane najvanijeg mijesta na dunjaluku, nabroja mi je, u jednoj poruci, moj ahbab

Salih Ahmi. Zbog ovog mojeg prvog namaza na tlu mekanskome ostao sam podugo u ovoj damiji. U prvom redu zbog sjeanja na bonjakog ehida Mehmeda Husia kojem je atniki kurum prekinuo avaz i ivot u trenutku dok je, na prvoj brbenoj liniji, pored traneje, okrenut prema ovom mjestu gdje ja sad sjedim, uio akamski ezan. Mislio sam i o svim ostalim Mehmedima, Osmanima, Ismetima... koji su, u nedavnoj agresiji na Bosnu i Bonjake, svoje ivote dali branei svoju duhovnost, svoj islam, od etnikih i ustakih falangi. Nametala mi se i misao o tome koliko smo mi Bonjaci porivilegovan, poaen... narod kad je u pitanju had, Meka, Medina... Jer u Indoneziji, na primjer, zemlji sa najvie muslimana na dunjaluku, kad se nekome evlad, dijete rodi roditelji ga odmah prijave za had. Ta jedinka e dobiti poziv za had nekad tokom svojeg vijeka ali samo jednom. Musliman iz Indonezije samo jednom u vijeku moe doi na had a insan bonjaki moRe ii svake godine. Bezbeli, ako hoe i ako mu to uzdan, novanik omoguuava. Nakon ovog mojeg prvog namaza na mekanskom tlu mislio sam i o tome koliko je mojih predaka, od onih za koje ja znadem, poev od 1700.-tih god. pa do danas, isto kao i ja udjelo, eljelo, eznulo... da dospije do El-Asime el Muqadesse (Svete prijestolnice), tj. do Meke a da im se ta elja ispunila nije. Dobih haber da e mo iste ove veeri, negdje oko pola noi, uinjeti umru, to znai da e mo obii Kabu sedam puta i sedam puta prei onaj put koji je prela i hazreti Hadera molei Allaha d. da joj podari vodu za tek roenog Ismaila. Ehhhh, umra je prvi u nizu obrijeda hada pa je sve to, moj ahbabu posebna pria koju u, ako Bog da, ispriati u slijedeim nastavcima ovog serijala.

Fussnote: 1] Odazivam Ti se, Boe putopis sa hada 1615. godine, Starjeinstva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, 1981. god. str.9, (Hadi Jusuf biljei da je ime Dede, prema arapskom narodnom vjerovanju, nastalo od arapske rijei Dedda (pramajka, nana, nena) i da se ono odnosi na Havu (Evu) pramajku svih ljudi, iji grob se nalazi u okolini Dide. Meutim, enciklopedijski prirunici govore da je ime Dida prvobitno glasilo Duda, to znai priobalni dio mora, liman ili rijeka a Deda je formirana ba oko jednog morskog limana. Historijski izvori potvruju da se u Didi jo od najstarijih vremena nalazi grob kojeg pripisuju Havi (Evi), pa ga i stari putopisci opisuju slino Hadi Jusufovom opisu. Na primjer, kupolu nad glavom Have spominje i poznati svjetski putopisac Ibn Batuta koji je boravio u Didi jo u VII stoljeu po Hidri, odnosno u XIII stoljeu. Ibn Dubejr na svom putu po Hidazu 587. god. po Hidri (1191. god.) biljei: U Didi se nalazi mjesto pod ukraenom kupolom za koje se kae da se odnosi na Havu (Evu), pramajku ovjeanstva, a koje mjesto sluzi i kao oznaka odakle je ona krenula u Meku... 2] Muhammed Asad, Put u Meku, El-Kalem, 1425. H. G. (2004. god), str. 309 3] Odazivam Ti se, Boe putopis sa hada 1615. godine, Starjeinstva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, 1981. god. str.14

Ko i svugdje na dunjaluku tako i ovdje u Meki ima mraka, ima noi ali za nekoliko miliona ovdanjih hadija noi haman i nejma. Najvei dio njih tokom dvaes i etiri sahata odspava samo koji sahat i to onda kad to ugrabi. Tako ti je i sa nama, ahbabu moj. Evo se, u pononi vakat, okupljamo ipsred hotela. Noas 05. Zul-hideta 1433. h. g. (21.oktobra 2012. god.) idemo u Al masjid al haram, tj. u harem, kako mi Bonjaci to kaemo, a to je iri prostor u kojem se nalazi El-mesdidu-l-haram -asni, nepovrjedivi, sveti... mesdid, El-Bejtu-l-atik - Drevna Kua, El-Bejt-Kua, El-Bejtul-Haram, Kaba, Kjaba, aba.... Veerasa e mo umru i saj obaviti, tj. veeras emo tavaf uinjeti, sedam puta abu obii a potom i sedam puta prei razdaljinu izmeu Safe i Merve a to su dva uzvienja izmeu kojih je trala i hazreti Hadera molei Alaha Dragoga za vodu i spas njenog malehnog sina Ismaila.

I ovdje na ovom mjestu, da bih bar malo odagnao moj strah od susreta sa abom, sam sebe kuraim i sam sebe pripremam za taj susret. Od jednog alima, od uena insana, sluao sam da je, kad se insan prvi put sa abom susree, izuzetno vaan taj prvi trenutak, ta prva dekika, te prve sekunde tog susreta. Jer, kad se aba prvi put u ivotu ugleda, ono to se u tom trenutku poeli, odnosno ono to se u tom trenutku Allaha d.. zamoli to se ne odbija, to se uslii. Ali tada se Allaha Dragoga moe moliti samo za jednu jedinu stvar, tada se moe imati i izrei samo jedna jedina elja. Uhhhhh, a toliko je toga za to bih se ja Stvoritelju s dovom zamolio. ta onda zamoliti Gospodara Svijetova? Prvo odluih da to bude molba za spas i opstanak naeg naroda bonjakog. Jer, i bioloki i fiziki i svaki drugi opstanak Bonjaka kao naroda, kao i opstanak nae domivine Bosne i Hercegovine, danas je doveden u pitanje. Pomislih potom na Umet muslimanski u vas cijelu dunjaluku i stanje u kojem se Umet danas nalazi. Poelje potom da se Stvoritelju dovu uputim za ono to se odnosi na familiju, na djecu, na mene samoga....? Kad pomislih na ovo da Gospodaru Svijetova dovu uputim za neto to se na mene samoga odnosi na um mi pade jedan zapis bonjakog alima Muhameda Velia: Jeste, tano je, gubio sam put i gubio sam se u putu, ali moj cilj nikada nije bio doveden u pitanje, niti zaboravom, niti odricanjem, niti presijom! Boe, Ti si uvijek bio moj cilj i nikad Te nisam gubio u konanom punktu moje svijesti, mog vjerovanja, mog uma i mog srca, ali na putu do Tebe sam se gubio, gubio sam put, zapravo! Oprosti mi, okolnosti su bile jae, u trenucima, magle su bile gue i jae od mog vida, hladnoa je bila vea i jaa od mojih cipela, moja kabanica u nekim trenucima olujne kie nije mogla izdrati, zato sam stajao i zaustavljao se, troio vrijeme, jer sam u tome bio slab; silazio sam s puta, na pogrenim stajalitima, i tumarao, i lutao, i pitao, i grijeio, i vraao se... Ali sam potajno, kao toplo svjetlo, uvijek Tebe imao u mislima, i u srcu, kao svoj cilj... Ovaj zapis bi sebetom, bi uzrokom da mi na um padnu i moja gubljenja puta u nekim ranijim vaktovima. Tada mi moj dobri melek sa ramena desnoga doapnu da je gubljenje puta moda samo kusanje neije upornosti i iskrenosti. Na um mi pade i malo me razgali misao koju sam negdje proitao u kojoj se veli: Ne

vjeruj onima koji kazu da se nikad nisu gubili i izgubili. U ovom mojem dumanju, razmiljanju krenusmo prema El-mesdidu-l-haram-u, prema abi. Nakon vonje od 15-tak minuta izlazimo iz naeg minibusa i nastavljamo pjeice jer, iako je pono ve prola, nevjerovatno je puno auta, autobusa... na ulicama pa se prostoru abe moe prii samo idui pjeice. Iz malehnog, za ovu priliku posebno pripremljenog rusaka, vadim svoju malehnu foto kameru. Osjeam da mi ruke drhte ali sam sebi kaem da u snimati pa kako god. I onda, ispred nas, odjedanput, ogroman prostor poploan k'o snijeg bijelim mermernim ploama od kojih, iako je no, bjelina oi zaslijepljuje. Na tom prostoru hiljade insana. Jedni spavaju, drugi klanjaju, trei nekud idu... Prema tom prostoru usmjeravam moju foto kamericu i, onako drhtavim rukama, inim prve snimke. Prilazimo jo blie stiui do kolosalnog mramornog zida a potom i do jedne od kapija kroz koje se ulazi kreui se prema abi. Od ove ulazne kapije, iznad koje vidjeh signalno svijetlo sa kojim se oznaava da na prostoru oko abe ima ili nejma slobodnih mjesta, odjedanput zakoraismo na upriju na kojoj bez daha ostadoh. To zbog toga to ispod sebe, kao i na jednu i na drugu stranu, ugledah nevjerovatnu insansku rijeku.

Bio je ovo pogled na hiljade i hiljade hadija koji su se kretali izmeu Safe i Merve, izmeu dva uzviennje

izmeu kojih je trala i hazreti Hadera molei Allaha d.. da joj podari vodu za malehnog sina Ismaila. Nastavismo kretanje prema abi i onda, nakon moda samo dvadesetak koraka, odjedanput ispred nas ukaza se samo jedan dijo El-Bejtu-l-'atik-a, samo jedan dijo Kue Drevne, samo jedan dijo crnoga ogrtaa i bijele trake na njegovom dnu...

Uspjeh, onako drhtavim rukam, napraviti dva snimka ali onda tu, kod ovog stuba mramornog, stadoh. Dalje nemogadoh. Dalje vie nikoga ne uh oko sebe. Dalje vie nikoga ne vidjeh oko sebe. Vidjeh samo dio onog crnog ogrtaa i bijele trake pri dnu. Sve se u meni skameni jer, Alahu Dragi, evo ja u abu gledam. Osjetih jedino da mi oi vlae. Prenuh se. Ovo je moj prvi susret sa abom, ovo je onaj prvi trenutak kad Gospodaru svijetova, uz zahvalu, treba molbu uputiti. I to samo jednu jedinu elju izrei treba. I izrekoh je. I to avazaile, glasno, na jeziku bosanskome. Tu pred Vjenom, Drevnom, Alahovom d.. kuom. Ehhhh, nemoj me, ahbabu pitati koja je to molba koju sam Stvoritelju uputio. To ni svojim ukuanima niti bilo kome nisam povjerio niti u ikad povjeriti. Jer to je samo za mene i Njega. To je samo izmeu mene i Njega. Prenu me avaz, koji k'o da je iz neke daleke daljine dolazio i koji me pitao: - Hoe li klanjati Feride? Trgoh se. Bio je to avaz Idriz ef. Karamana, kojem sam jedino bio povjerio svoj strah od ovog susreta sa abom. Kad me je, hasli,vidio onako okamenjenog on me je priupitao hou li i ja, k'o i svi ostali, otklanjati dva rekjata u znak selama abi. Zanijetih gledajui ispred sebe u mramorne ploe na kojima sam stajao. U tome podigoh glavu i u abu pogledah. Zanijemljeh. Ni Elhama, ni Fatihe odpoeti ne mogadoh. Jer, klanjati a pri tome u abu gledati odista nije nimalo lahko. Ponovo usmjerih pogled u mramorne ploe ispred sebe i otklanjah prvi rekjat. Na drugom rekjatu nanovo pogledah u abu pa, uz lagahan drhtaj tijela, tako i nastavih. Tek se, predajui selam, rashavizah i postadoh svjestan silnog naroda oko mene.Nakon dva sunetska, selamna rekjata krenusmo prema prostoru gdje se tavaf, obilazak abe ini. Sad se preda nama aba ukaza cijelom svojom veliinom.

Zastajemo da popravimo ihrame kao i da ujemo uputstva o obavljanju tavafa, saja... Poasti smo se i prvim gutljajima vode sa vrela Zemzema.

Od onih koji su vie puta obavili had sluao sam da najvie pamte svoj prvi had a posebno svoj prvi tavaf, svoje prvo obilaenje abe sedam puta. Nakon nae veeranje umre i nakon mojeg prvog tavafa sad u cijelosti shvatam zato se taj prvi tavaf nikad ne zaboravlja.

Ko zna kol'ko desetina hiljada insana tavafi istvremeno oko abe. I niko nikome ne smeta, niko niko ni mrko da pogleda, niko nikad ni avaz da povisi... a tjesno je da tijenje ne mere bit'. Insan uz insana, rame uz rame, stopalo uz stopalo... Zapoeli smo tavaf tako to smo stali troje po troje, drei se vrsto ispod ruku, nastojei da se, ako je to ikako mogue, ne razdvojimo tokom cijelog tavafa. U prvom redu, na elu, na prvoj liniju nalazili su se Idriz ef. Karaman u sredini i gazija Demail Bali sa Idrizove desne strane. Tavaf insana u cijelosti odvoji od ovog dunjaluka tako da nisam ni pomislio da bilo ta snimam u tavafu. U ostalom, ni na koji nian nije bilo mogue snimiti to kako je gazija Demail Bali, pripadnik gazijske Armije Republike Bosne i Hedrcegovine, teki ratni vojni invalid, izdrao sve i obavio svoj tavaf k'o i svi ostali najzdraviji. Od poslijedica tekog ranjavanja Demail je bio u cijelsti paraliziran, totalno nepokretan, ni glavu, ni ruke, ni noge, ni... pomjeriti nije mog'o a onda je odredbom Allaha d.. i uz nevjerovatnu upornost ust'o, prohod'o, ozdravio... Veeras, u tavafu on je na elu nae grupe a za tavaf, k'o i za cijeli had, insan treba imati podobra kuveta, snage, kondicije... Po gaziji Demailu vidio sam da svakome ko je na hadu Allah Dragi daruje i kuvet i snagu i....Ubjeen sam u to i zbog sebe samoga. Silan bi mi prostor trebao ako bih sad nastavio sa pisanjem o svemu onome to se u toku tri hefte, koliko smo na hadu boravili, doivjelo, vidjelo... Bio bi to, u stvari, cijeli jedan kitab. Meutim, toliko je kitaba o hadu dosad napisano tako da, hasli, nikakve potrebe nejma za jo jednim. Zbog toga u u nstavku izdvojiti samo neke detalje sa mojeg hada i o njima poneto napisati. Mahmud, na mekanski domain poastio nas je jednog dana sa obilaskom cijele Meke i njene okoline. Uz pratnju profesionalnog vodia odista smo imali ta vidjeti, jer Meka je jedan izuzetan grad. Djeluje nevjerovatno da u jednoj izrazitoj pustinji i to kamenitoj pustinji moe postojati jedan ovakav dvomilionski grad sa parkovima, zelenilom...

Danima sam vihrio, gledao i zagledao ne bih li na tom drveu, na tom zelenilu negdje vidio bar jednu jedinu suhu, svehlu lisku, granicu... Niti sam to vidio niti to u Meki postoji. Hodajui Mekom i ovog dana pitao sam se gdje li se nalazi nekadanja mekanska mahala Dzebeli-kubelis? Sve to zbog jednog Bonjaka imenom Salih Vilajetovi ili Hadi Lojo kako ga je narod prozvao. Ovo lojo, u ranijim vaktovima, u jeziku bosaskome imalo je znaenje onaj koji je miiav, snaan... jer je loj, kao najaa ivotinjska masnoa bio simbol snage. Kad je Topal-Osman-paa 1867. god. sarajvskim pravoslavcima izdao ferman za gradnju nove pravoslavne crkve, iji je toranj trebao biti vii od munare Begove damije mnogi graani, na elu sa Hadi Lojom, ustadoe protiv ovog fermana. Hadi Lojo je okupljao narod govorei da e iz ove crkve doi zlo i po narod i po Bosnu. Zbog toga ga je paa prognao Hadi Loju u Novi Pazar gdje je ostao do 1871. Kada se vratio u svoj rodni grad. Hadi Lojo je uivao veliki ugled kod naroda u ijim je oima bio istinski uvar Islama. Kada se Sarajevom 1878. god. pronio glas o austro-ugarskoj okupaciji Bosne, Hadi Lojo se prvi pojavio meu narodom sa bajrakom u ruci. Sa veom etom provalio je u zatvor i putio sve kanjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oruje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govorei: Bog nas dui da branimo svoje domove i familije od ropstva. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadi Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom sklonitu. U Sarajevu je zapaljena cijela njegova mahala sa damijom i njegovom kuom. Uhvaen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. oktobra iste godine osuen je na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju. Robijao je u ekoj, u Terezinu, u istoj tamnici u kojoj e kasnije skonati srpski terorista Gavrilo Princip. Pet godina prije nego je odleao kaznu saopteno mu je da se ne moe vratiti u Bosnu, ve mora odabrati mjesto gdje e ivjeti ali izvan Bosne. -Hou da ivim u Meki. Tamo e dolaziti Bonjaci pa u na njima osjetiti miris Bosne a vi mi to nemerete zabraniti, izgovorio je Hadi Lojo austrijskom inovniku. U Trstu se sastao sa enom i sinom. Osmanski sultan je kupio Hadi Loji kuu u Meki u mahali Dzebelikubelis. U tamonjoj damiji bio je imam. Tu je Hadi Lojo na Ahiret preselio 1887. god. Njegova ena Fatima, iz porodice Softia, sa Bardaklije, ivjela je u Meki sve do 1915. god., a onda se sa sinom preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.god. Nisam saznao gdje se nalazila mahala u kojoj je ovdje u Meki ivio Hadi Lojo. Bonjak koji je po mirisu bonjakih hadija osjeao miris cijele njegove Bosne za kojom, od tuge, i na Ahiret preselio.

U vrijeme hada dosta teko je prii abi jer si svakodnevno, svih dvadeset i etiri sahata oko abe nalaze stotine hiljada hadija. Posebno je teko prii Hadedul esvedu - Crnom kamenu, kojeg je, pri jednoj obnovi abe, Muhammed a.s. postavio na mjesto gdje se on i danas nalazi. Potrebno je prvo probiti se do abe a potom nekoliko sahata podnositi strahotan pritisak, guranje...Hadije nastoje makar dodirnuti, ako ve ne mogu poljubiti, Hadedul esved.

Nakon jednog sabahskog namaza obavljenog u neposrednoj blizini abe ostao sam na tom mjestu sve do podne i odatle posmatrao ovo nadljudsko nastojanje hadija da dou do Hadedul esveda (Crnog kamena).

Kad se pribliilo vrijeme podne namaza redari su poeli odmicati hadije od abe pa se tada mogao vidjeti i hadedul esved. Kad su klanjai bili na seddi tada sam, izmeu dvije svoje sedde, uspio snimiti Hadedul esved (Crni kamen)

U toku tih 5-6 sahata provodenih na tom istom mjestu pored abe pored mene su bila dvojica hadija. Bio je to jedan stariji Ahmed sa moje desne i jedan mladi gazija sa moje lijeve strane.

Ahmed je pravi pravcati Osmanlija. Kad je uo da sam iz Bosne suze su mu potekle. Priao je o Osmanskoj imperiji, spominjao Bosnu Hersek... Potom bi dovio, uio... a onda, onako naslonjen na svoju tojagu, spav'o. Cijelo to vrijeme, sahate i sahate, gazija sa moje lijeve strane proveo je u ibadetu, sa naprekidnim dovama, sa Kur'anom u rukama. - ala nije mlad insan, rekoh sam sebi. Odista mlad insan treba ii na had a jok insan koji onemoa, ostari, ogaribi... Drugu heftu dana naeg boravka u Meki bili smo smjeteni u Zemzem hotelskom kompleksu na ijem se vrhu nalazi, sa dvadesetak kilometara razdaljine vidljiv, ogroman sahat.

Poto se ovaj hotelski kompleks nalazi neposredno pored prostora abe to je bio poseban ugoaj posmatrati abu iz naeg hotelskog apartmana sa 43. kata.

Jedan podne-namaz otklanjao sam u ovom hotelskom apartmanu kako bih imao priliku da sa te visine snimim abu u vrijeme kad je napolju temperatura iznad eteres stepeni.

Bez obzira na vrelinu zraka oko abe se tavafilo isto k'o da je najvea hladovina. Sa ove visine, u kompleksu abe bio je vidljiv cijeli prostor izmeu nekadanjih uzvienja Safe i Merve, izmeu kojih je nekad sedam puta trala hazreti Hadera molei Allaha d.. da joj podari vodu za malehnog sina Ismaila. Taj prostor hadije danas prelaze sedam puta i to je jedan od obreda hada-saj. Da bi sve hadije bezbjedno obavile saj moralo se izgraditi pet spratova. Odavde iz ovog apartmana vidio se posljednji, peti sprat saja na kojem na ovoj podnevnoj vrelini nije bilo nikoga. Na hadu se najmanje vakta utroi na jelo ali je, to se toga tie, poseban doivljaj bio koristiti usluge restorana u ogromnom Zemzem hotelskom kompleksu. Cijeli jedan sprat Zemzem tornja, sa hiljadama kvadratnih metara prostora, zauzima restoran. Puno prostorija, meusobno povezanih, ine sale za jelo a izmeu njih su prostorije u kojima se servira ko zna koliko jela, poslastica, sokova, ajeva, kahvi, voa.. Ima se utisak da to na dunjaluku jela i pia ima ovdje se servira. A uz sve to, poto se jede sistemom samopusluivanja, insan more uzeti ta kod eli i kol'ko god eli.

Dok je dnevna temperatura zraka krajem oktobra bila eteres stepeni nikome od hadija nije bilo vrue jer su na cijelom prostoru oko kompleksa abe postavljeni ogromni ventilatori iz kojih prti voda. Voda se pretvara u nevidljivu maglu koja rashlauje zrak.

U hadinske obrede ne spada posjeta peinici na brdu Hira u kojoj je poelo dostavljanje Objave Muhammedu a.s. Vie puta saudijske vlasti su zabranjivale posjeivanje ovog prostora ali su muslimani uvijek dolazili do ovog brda i do ove peinice. Tako smo i mi samostalno organizirali penjanje na brdo Hira. Brdo Hira i tamonja peinica po mnogo emu posebna su pria. Na brdo Hira hadije se penju stazom ne irom od 2 arina, tj. jedan i po metar, na kojoj postoje nekakve dotrajale kamene stepenice. Dok hiljade osoba nastoje ovom stazom doi do vrha brda Hira isto toliko njih nastoji da se, istom ovom stazom, vrati nazad.

Tjeskoba je uasna pa i penjanje i povratak traju po nekoliko sahata. Znajui sve ovo ja sam odluio da se do vrha brda Hira ispenjem mimo staze, direktno uz brdo pa sam zbog toga nabavio odgovarajuu obuu. Moje ranije planinarsko, alpinistiko, speleoloko iskustvo sad su mi dobro doli. Od podnoja prema vrhu brda Hira svih dvades' i etiri sahata vijuga guja insanska, hiljade i hiljade onih koji nastoje doi do peine gdje je poela objava Kur'ana. Na nekoliko dionica, u svojem gornjem dijelu, staza kojom se kreu hiljade i hiljade hadija ivotno je opasna. Kad sam odozgo sa vrha brda pogledao na tu stazu i hadije na njoj posebno je tada imala izgled nekakve guje insanske. Neki od domaih stanovnika popravljao je pojedine stepenike na ovoj stazi. I na ovu visinu iznesu cemenat, vodu, halat... pa, k'o biva, poprave poneki stepenik na stazi. Za taj svoj ini bivaju novano nagraeni od hadija. Uz to, ovim majstorima pripadaju i beskrajni sevapi to silnom narodu pomau.

Stigoh do vrha brda Hira i peinice gdje je poela objava Kur'ana. Sa ovog brda je prelijep pogled kako na Meku tako i na sve okolne prostore. Od ovog brda do Meke je oko 5 km razdaljine. Muhammed a.s. je oko est mjeseci dolazio na ovaj prostor boravei u ovoj peinici. Meutim, ne radi se ni okakvoj peini. Samo su se 2-3 ogromna kamena bloka, pod kosinom, naslonila jedan na drugi pa je izmeu njih ostalo 2-3 metra prostora. Taj prostor obasjava dnevna svjetlost tako da nema nikakvog peinskog mraka i sl. U taj prostor mogu ui najvie 2-3 osobe a vrlo esto su stotine i stone onih koji uspiju prii do ove peinice a koji ele to prije ui izmeu ovih kamenih blokova. Zbog toga se esto desi da oni koji uspiju ui u ovu peinicu iz nje, zbog pritiska onih sa spoljanje strane, ne mogu da izau kao to je to bilo i ovom prilikom.

Znai, ovo je to mjesto odakle je potekla Objava. Ovo je to mjesto gdje je Poslaniku a.s. preneeno:

IKRE' BISMI RABBIKE-LLEZI HALEK. HALEKA-L-INSANE MIN'ALEK. IKRE'VE RABBUKE-L-EKREM. ELLEZI ALLEME BI-L-KALEM. Ovo je to mjesto odakle je potekla Uputa cijelom ovjeanstvu. Ovo je to mjesto koje je tako znajano za cijelu civilizaciju. Zbog toga sam bio plaho kaharan to cijeli ovaj prostor nije sasvim drugaije ureen. Dva dana prije Kurban bajrama, kao i sve ostale hadije, napustili smo Meku i preli na Minu. Mina je prostrani plato, nekih 6 km daleko od Meke. Pri obavljanju svojeg hada na tom platou boravio je Muhamed a.s. sa oko 40.000 hadija. Od tada pa sve do danas u hadijske obrede spada i trodnevni boravak na Mini. Mina je, u stvari, jedan milionski grad od specijalno izgraenih ogromnih atora koji se nikad ne sklanjaju.

Svaki od ovih desetina hiljada atora je klimatiziran, odnosno u svaki od atora se tokom cijelog dana ubacuje svjei hladni zrak

Oko platoa Mine nalaze se visoka brda na koja se hadije, koji dolaze neznam iz kojeg dijela dunjaluka, penju jer smatraju kad su na visokom brdu da su blie Allahu d.. pa e im dove magbulnije biti, tj. dove

e im se bolje usliati. Ovo me podsjetilo na nae bonjake srednjevjekovne pretke, na nae Dobre Bonjane koji su svoja dovita imali takoer na uzvisinama, na vrhovima brda.

Uz puno, puno ibadeta, etnje i odmora ovdje na Mini se esto mogu susresti i dragi prijatelji. Uz sve ovo moj boravak na Mini obiljeio je i jedan susret ali sa ejtanom. Jes, dobro si proitao ahbabu, moj, mene je ovdje na Mini posjetio pravi pravcati ejtan. U stvari, ovdje na Mini mene je Allah d.. stavio na strahotno iskuenje i poslao mi ejtana da to iskuenje realizira. Nakon tog iskuenja ja sam ovje na Mini doivio i djelovanje meleka. Naime, etajui sa 4-5 ahbaba svojih jednom od ovih ulica na Mini u jednom trenutku vidio sam kako neki momak postavlja zastavu Sandaku na jedan od ovih atora. Odmah tu pored ulice, na 2-3 koraka od mene. Istog trenutka sam iskoio na taj uzvieni dio pored atora i nazvao selam.

U tom trenutku neko me je uhvatio za ruke i odselamio. Pogledah u tog insana ispred sebe to me je za ruke drao a on se samo blago smjehuljio. Bio mi je nepoznat pa momke koji su stajali pored nas upitah: -Ko je ovo... -Paaaa, Adem Zilki, odgovorie mi Samo sageh glavu jer, namah, ispred mene nestade sve, i atora, i Mine, i... Osjetih da me, niko drugi do ejtan, pokuava ak i zagrliti.

Povratih se. -Ademe, na hadu smo pa ti ne mogu nita rei... izustih jedva ujnim avazom. Ovog hudnika, ovog dumanina bonjakog koji je prihvatio da mu Beograd kibla bude, ovog murtata nad murtatima koji pesini asno ime Adem, nisam vidio punih 21 godinu. U vrijeme onog opteg bonjakog nacionalnog pokreta 90-tih ovaj hudnik je bio sa nama u grupi pri osnivanju Preporoda u svim sandakim gradovima. U jesen 1991. god. on je negdje nest'o i nikad ga vie vidio nisam sve dok mi ga, evo ovdje na hadu, Allah Dragi nije poslao kao iskuenje. Jer da sam ga bilo gdje drugo susreo znam dobro ta bih mu kazao, ta bih mu uradio... ali nita od toga nije bilo mogue ovdje na hadu. Jer had je had. Ako mi bude sueno da ikad jo had obavim na ovom mjestu gdje je me je ejtan, u liku Adema Zilkia, posjetio bacit u kamenie, na ovom mjestu bit e moje privatno demre. Ovdje na Mini, kao to ve to i napisah, vidio sam i djelo meleka. Smjetajui se u na ator ja nisam mog'o pronai mjesto za sebe. Bilo je slobodnog prostora u atoru ali je na tim mjestima puhala hladna hava tako da tu nisam smio konaiti. Nikome nita ne govorei bio sam odluio da i ne spavam tu no jer napolju je bilo lijepo vrue, tridesetak stepeni, pa u, velim sam sebi napolju klanjati, hodati... i u tome e sabah. Tad se neko oglasi: -Ferko, hajde ti ovdje pored mene... Bio je to avaz Safeta Skenderovi, gazije naeg bonjakog, jednog od saboraca rahmetli Izeta Nania, koji je ve bio sebi postelju uredio na samom kraju atora gdje ni zehre jedne hladne puhnjave bilo nije.

-Vidim je da si se ti snudio, ree mi Safet kad prioh do njega i nastavi: -Evo ovdje pored mene ima pedalj prostora pa e mo i ove momke zamoliti da se malkice pomjere i tako tebi mjesto naine. Upitah nepoznate momke, koji rekoe da su Marokanci na studijama u Francuskoj, hoe li se pomjeriti a oni to istog momenta uinie. Tako ja, uz pomo meleka dobroga, u liku Safeta, insana mojeg bonjakog, ipak odspavah svojih nekoliko sahata. Ima li bolje potvrde od ovoga da je Bonjak Bonjaku brat? Ima, bezbeli ali i ovo je jedna od tih potvrda. Jedan dan prije Kurban bajrama sve hadije sa Mine prelaze na, 15-tak kilometara udaljeni, Arefat.

Polazak sa Mine za sve hadije je nakon sabah namaza a na Arefatu svi moraju biti do podne namaza. Teko je i zamislivo da se nekoliko miliona osoba moe, za ovih 6-7 sahata, prevesti sa Mine na Arefat ali na hadu sve moe pa i ovo. Arefat je 20-tak kilometara iroki plato koji u ovom danu u cijelosti bude zaposjednut hadijama.

Tog dana ovaj ogromni polato bude prekriven hiljadama i hiljadama atora da bi se hadije mogle zatiti od sunca. Tog dana milajarde i milijarde najduih dova izue se ovdje na Arefatu.

Boravak na Arefatu se smatra najvanijim momentom cijelego hada. Zbog toga se esto uju pouke da Nema hada bez Arefata, Arefat je had... Zbog toga je i zavrna dova koju svaka

grupa hadija ui na odlasku sa Arefata posebno znaajna. U ime nae grupe zavrnu dovu je uio ve spomenuti hadi Murat, kojemu je 78 godina i koji je do sada 56 puta bio na hadu. Njegova dova trajala je neto malo due od pola sahata. Poto smo svi stajali iza hadi Murata moram kazati i to da je bilo i onih koji su nakon nekog vakta morali sjesti a meu njima sam bio i ja. Na Arefatu se boravi samo jedan dan do akama. Na svojem jedinom hadu Muhammed a. s. je boravio na Arefatu i pred 150.000 hadija odrao uvenu hutbu koju su ule sve hadije a koja je u cijelosti sauvana do danas. Tada su na ovom mjestu Muhammedu a.s. objavljini i poslijednji ajeti Kur'ana Uzvienog. U zanak sjeanja na taj veliki dogaaj, od tada pa do danas, sve hadije borave na Arefatu takoe jedan dan. Svoju hutbu Muhammed a.s. je odrao govorei sa uzvienja Debelur-rahmet, Brdo Milosti.

Ovo uzvienje se nalazi u sredinjem dijelu Arefata. U svim monoteistikim religijama (islamu, hrianstvu, judeizmu (jevrejstvu) ovo uzvienje je poznato kao uzvienje gdje su se sreli Adem a.s. i hazreti Hava, odnosno Adam i Eva, kao pra-pra dedo i pra-pra nena cijelog dananjeg ovjeanstva. Ovom uzvienju i obelisku koji se na njemu nalazi nije mogue prii u danu Arefata. Zbog toga smo mi, 23 nakon dana Arefta, ponovo doli na Arefat kako bi smo se uspeli na ovo uzvienje, odnosno kako bi smo doli na mjesto gdje je zavrena objava Kur'ana Uzvienog.

Pogled na plato Arefata samo 2-3 dana nakon to su ovdje bile postavljene desetine hiljada atora svakome namee pitanje kako je bilo mogue da je za samo ova 2-3 dana ovaj prostor ovako ureen. Meutim, dolaskom na Debelur-rahmet, Brdo Milosti svako od nas je bio poprilino rastuen izgledom tog prostora. I pored toga to je ovo, za dananje ovjeanstvo, tako znaajano brdace ovaj prostor je prilino neureen i zaputen.

Do prije nekoliko godina najkritiniji dan na hadu bilo je bacanje kamenia na Demretima. esto se deavalo da na ovoj dionici, kao i na samim Demretima hadije budu, zbog ogromnog pritiska mase, uguene. Ta opasnost je sad zauvjek nestala jer su sad u funkciji nova Demreta koja su graena oko 15-tak godina. Demreta su novi arhitektonski kompleks ogromne povrine. irina mu je nekoliko stotina metara a u njemu su etiri sprata na kojima se potpuno bezbjedno moe obviti obred bacanja kamenia

Poto je ovo dan Kurban-bajrama to, nakon Demreta, slijedi klanjanje Bajram-namaza. Tada nekoliko miliona hadija nastoji da Bajram-namaz obavi pored abe ili u njenoj neposrednoj blizini. Jedan dio njih to i ne uspije jer je fiziki nemogue da prostor oko abe primi toliki broj osoba. Uz to, jedan dio hadija ne uspije, zbog ogromne guve, da doe od Muzdelife i Demreta do Kabe do poetka Bajram-namaza.

Nakon klanjanja Kurban-bajrama, slijedilo je ianje kose a potom skidanje hadijskog ihrama. Iako je ovo trenutak kad insan postaje hadija, emu udi i emu se raduje svaki musliman na bijelu dunjaluku skidanje ihrama u meni je izazvalo neku tugu, al za neim to se rijeima ne da ni opisati ni ispriati. I eto, ahbabu moj, postadoh ti ja hadija. No, da tebe namah zamolim da me hadijom nikad ne zove. Sad e se ti, bezbeli, ajih-bejin uinjenti, sad e se ti zauditi zato to? Zato da me nikad hadijom ne zove pa evo da ti o tome neto napiem. Imao sam ahbaba, koji je sad u bahama denetskim, imenom Sulejman ef. Haljkovi, rahmet dui njegovoj. U vrijeme srpsko-crnogorsko-hrvatske agresije na Bosnu i Bonjake bili smo dio goleme grupe koja je sve inila kako bi se pomoglo Bosni i Bonjacima. Nas dvojica smo zajedno proveli nekoliko godina, zajedno se vozilo, spavalo, radilo... a da ja, svo to vrijeme, nikad od njega neuh da su i on i njegova Ifet-hanuma hadije. I to hadije iz onoga tamo vakta. Da su oni oboje hadije nije se moglo zakljuiti ni po njihovom stanu, u kojem sam toliko puta konaio, a u kojem nije bilo nekakvog hadijskog kinurenja. Nikad ih niko hadijama nije oslovljavao, nikad... Kad sam, nakon nekoliko godina, od drugoga saznao za njihov hadiluk, sav zauen, upitah rahmetli Suljagu kako to da nikad od njega neuh da su oni oboje hadije? -Had nije medalja koja se na prsa ili na duvar kai pa da se sa njom maha ili nekakva korist sa tim ostvaruje... Had jeste jedan od islamskih artova (dunosti) ali ako insan nije u mogunosti da to ispuni

onda to njemu nije farz (obaveza). S druge strane svaki dnevni namaz je farz (obaveza) svakom muslimanu na cijelom dunjaluku i tu nema nikakvo ali. Zamislimo sad da svakom muslimanu dodijelimo titulu klanjaa pa da kaemo: eno ga klanja Mustafa kao to kaemo: eno ga hadi Mustafa... Ovaj Suljagin odgovor ja nikad, do svojeg seljenja u bahe ahiretske, zaboraviti ne mogu. Jer, valjda je svakome jasno koji je ovo bio stepen imana. Od tad kad god vidim kako se neko promovira sa svojim hadijskim zvanjem pomislim da to radi neke koristi. Zbog toga, ahbabu moj, ti mene oslovljavaj k'o i dosad a moj hadiluk je ono to je za mene i to je u meni. Nekoliko dana provedenih u Meki nakon Kurban-bajrama imali su svoju posebnu dra. Moram pribiljeiti neto to sam tada vidio u jednoj od mekanskih damija. Naime, dolazei na ikindiju-namaz vidjeli smo grupu djeaka koja je na prosranom plato ispred damije igrala fudbal. Dok smo mi sjedili u damiji zauio je ezan. Nakon nekoliko dekika, minuta u damiju su utrali oni djeaci to su malo prije pred damijom fudbal igrali. Mokri od abdesta, zadihani... namah su oni posjedali u saf onako sa dresovima na kojima su imena njihovih fudbalskih idola.

Samo to odklanjae namaz njih nekoliko nastavi igru na graevinskoj skeli koja bijae postavljena u jednom uglu damije. akali su svojeg jarana koji je naklanjavao proputeni namaz. Isto to je radio neki mekanski babo sa svojom dvojicom sinova

Alahu Dragi, mislio sam gledajui ove djeake, kako lijep primjer ivljenja djece u uslovima kad je islam navika. Ova djeica sama prekidoe loptanje kad zaui ezan i dotrae na namaz. Bezbeli, kad su tako odgojena a ne prisiljena, kad su u svojoj familiji vidjeli da njihov babo i majka ive islamski, kad tako ive i rade njihovi njihovi kolski vrnjaci, kad... U prvim danima naeg boravka u Meki koristili smo usluge jednog turskog restorana koji se nalazio u blizini naeg hotela. Na jednoj strani restorana nalazila su se dva velika ranja na kojima je uvijek gorjela otvorena vatra a na aru su se, pored mesa koje se peklo, spremalo jo nekoliko jela u erpama i loncima. I pored ove otvorene vatre u restoranu nije bilo ni zehrice dima. Lijepo, ali na poseban nain ureen, restoran sastojao se iz dva dijela. U prvom dijelu su bili postavljeni hastali sa stolnjacima koji se mijenjaju nakon svakog musafira. U drugom dijelu restorana bio je izdignuti, ilimom prekriveni, podijum.

Na ovom podijumu sluili su se jemeci, jela, domaem stanovnitvu. Gledajui, u jednoj prilici, ovu dvojicu ahbaba koji su uz ruak tako lijepo muhabetili i odmarali se pomislio sam kako bi ovaj nain ivljenja i komuniciranja bio izvanredan lijek za zapadnjako stanovnitvo koje se ubi tragajui za lijekom od stresa, infarkta... Milioni hadija, koji iz cijela dunjaluka dolaze, donese sa sobom u Meku sve svoje bakterije, viruse, mirise... Zbog toga, nakon 4-5 dana boravka u Meki, svaki hadija pone kaljati, kihati...

Ne postoji nekakva stopostotna zatita od ovog belaja ali je noenje maske preko lica dosta efikasno sredstvo. U stvari, najvanije je otii na had sa ojaanim imunim sistemom. U jednoj prilici bili smo u ogromnoj masi hadija pa se cijelo vrijeme ulo neprestano kaljanje hiljada osoba. -Dobro je ovo da muslimani meusobno razmijenjuju svoje bakterije i viruse jer e tako oni postati meusobno otporni... prokomentarisa muziku tog kaljajueg hora jedan od ahbaba mojih. Nakon dvije hefte provedene u Meki slijedio je odlazak u Poslanikov a.s. grad, u Medinu. Na tom putu dugom 430 km puno je toga to se vidjeti ima.

Poto je jo uvijek u toku izgadnja moderne eleznike pruge izmeu Meke i Medine to sve hadije iz Meke u Medinu putuju izvarednim autoputem. Na brojnim odmortima du ovog autoputa nalaze se prelijepe damije, trgovine, restorani... U ovim restoranima puno toga se moe kupiti direktno iz auta k'o u svim ostalim dunjalukim metropolama. Znakovima pored puta putnici se obavjetavaju da se dolazi do odmorita u kojem ima damija.

Na brojnim panoima pored autoputa ispisani su pojedini kur'anski ajeti. Kao i u najveem dijelu Arabije tako se i na ovom prostoru izmeu Meke i Medine koji je ili pjeskovita ili, u veem dijelu, izrazito kamenita pustinja, susreu ostatci ranijih naselja. Meutim, u takvim prirodnim uvjetima vidan je ivot. Na jednom dijelu puta nae autobuse zaustavili su opori majmuna. Neobina slika, majmuni u pustinji. Prava je njihova jagma za onim to im se iz autoba baci.

/TD>

Kako u Arabiji ne postoji turizam kao privredna djelatnost to, van autoputeva, nema potrebe za nekim drugim saobraajnim znacima osim ovih koji koreste domaem stanovnitvu. Meutim, na svim autoputevima postavljeni su panoi sa informacijama na arapskom i latininom pismu kao to je ovaj koji nas obvjesti da stiemo u Medinu.

Poslanikov a.s. grad, Medina ima preko 90 imena a najpoznatija su: El-Medina el-Munevvera, Tajjiba, Jasrib, El-Hajre, Ed-Dar, El-Mahfuza, El-Habiba, Taba, El-Mubareka, Daru-l-Feth, Haremu Resulullah, Mezeru-l-iman, Darus-selam, Kurbetu-l-Ensar, Daru-l-Iman, Sejjidetu-l-Buldan, El-Muhtare, Daru-lEbrar, Daru-l-Ahjar, Kubbetu-l-Islam, El-Measume itd. Medina je na znatno veoj nadmorskoj visini (625

met.) nego Meka, a od Meke je udaljena 430 km. U Medini, koja zauzima povrinu od 589 km od ega je 293 km urbano podruje, ivi 1,5 miliona stanovnika. Iako je grad opkruen pustinjom u njemu se nalazi 45 prelijepo ureenih parkova sa preko milion kvadratnih metara povrine. Saznadosmo i to da je preko 3000 radnka koji rade samo na odravanju parkova.