KAZANI

From: nihil@isp.b92.net Subject: PEJANOVIC: U SARAJEVU JE UBIJENO OKO DVIJE A MOZDA I TRI HILJADE SRBA Date: 6 July, 2005 0:51:57 CEST To zoranpajic@compuserve.com

KAZANI
( KLANJE SRBA U SARAJEVU ) ISTINA O ZLOCINIMA Priredilii: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC Iza naziva Kazani krije se jedan od skrivenih usjeka na Trebevicu. Na ovom zloglasnom mjestu pripadnici 10. brdske brigade, kojom je komandovao Musan Topalovic Caco, u toku rata surovo su ubijali gradjane Sarajeva, uglavnom srpske nacionalnosti. O tome se godinama saputalo, vrlo rijetko pricalo, a jos rjedje pisalo. Dani objavljuju izvode iz stravicnih iskaza koje su pred Okruznim vojnim sudom dali Cacini vojnici. Musan Topalovic nije bio na sudjenju: ubijen je 26. oktobra 1993. godine u dugo ocekivanoj akciji obracuna sa kriminalom. Ovim dossieom Dani istovremeno daju svoj doprinos aktuelnim raspravama o tome treba li pisati o "svojim" zlocinima i "svojim" zlocincima. Jedini pravi odgovor jeste da je to jedini pravi put. Ubistva u Kazanima su tamna mrlja na svijetloj ratnoj historiji Sarajeva. Najgore po ovaj grad je da se o toj mrlji suti. U toku sudjenja pominjane su enormne cifre nestalih civila; iz Kazana je izvadjeno i identificirano tek nekoliko desetina leseva. Istraga je prekinuta, sudjenje odrzano, cetverica vojnika ostala su u zatvoru gdje se i danas nalaze, a trojica upucena na neuropsihijatrijske odjele.

Za zlocine pocinjene na Kazanima znali su najvisi vojni, policijski i drzavni duznosnici. Na isti nacin na koji se o Kazanima sutilo u vrijeme privodjenja civila, klanja i ubijanja - tajna o zlocinima kasnije je cuvana u strogo skrivanim dossierima. Sve do danas. Dani su u prilici da ih prvi otvore UBISTVO LAVRIV VASILJA I LAVRIV ANE: Okruzni vojni sud u Sarajevu je 20. 12. 1994. godine proglasio krivim Ziju Kubata, Tucakovic Esada, zvanog Kliker, Tendzo Omera, Alibasic Asifa, Seferovic Samira, zvanog Ceble, zato sto su sredinom oktobra 1993. godine u Sarajevu, po naredjenju komandanta 10. brdske brigade (u daljem tekstu 10.b.b.) Topalovic Musana, zvani Caco, okrivljeni Tucakovic Esad, Tendzo Omer, Alibasic Asif i Kubat Zijo iz njihove kuce koja se nalazi u Pionirskoj ulici u Sarajevu priveli u Stab komande 10.b.b. na Bistriku Lavriv Vasilja i njegovu suprugu Anu, gdje su ih tukli, a zatim odvezli u dva automobila Kubat Zijo, Seferovic Samir, Alibasic Asif i Tucakovic Esad u pravcu Bogusevca na lokaciju tzv. Kazana, prirodnog usjeka u stijenama u zoni odgovornosti 3. bataljona 10.b.b., da bi se zatim Seferovic Samir i Turcalo Meho vratili u Stab 3. bataljona po Draskovic Milenu koja je bila tamo zatvorena i odveli je na lokaciju Kazana gdje su sve troje civila udarali rukama i nogama Kubat Zijo, Tucakovic Esad, Omanovic Suad, Tendzo Omer, a potom ih drvenim palicama tukli Omanovic Suad, Tucakovic Esad, Kubat Zijo, da bi Kubat Zijo uzeo noz koji je nosio sa sobom i zaklao Lavriv Vasilja presavsi mu nozem preko prednjeg dijela vrata, a Tucakovic Esad uzeo noz velicine oko 40 cm duzine i sirine sjeciva oko 8 cm, zvani "granata", i jednim udarcem u vrat Lavriv Ane istu zaklao, prilikom kojeg udarca je odvojio glavu od tijela i gurnuo u provaliju, a Seferovic Samir, Tendzo Omer i Alibasic Asif koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako ocevici, ovo ne prijavljuju organima gonjenja, pa izvrsioci ovih krivicnih djela nisu otkriveni u relativno duzem vremenskom periodu. UBISTVO NIKOLIC ERGINA I JOVANOVIC DUSKA: Kadic Sead, zvani Guz, Hodzic Armin, Raonic Esad, zvani Eso Maskirni, Ljubovic Samir, zvani Mica, i Hasic Senad su proglaseni krivim zato sto su sredinom septembra 1993. godine u Sarajevu tukli

pripadnike 1. bataljona 10.b.b. Nikolic Ergina, zvanog Ego, i Jovanovic Duska, zvanog Tarli, i to Bejtic Samir, Kadic Sead, a zatim ih Topalovic Musan, Hodzic Armin, Ziga Sabahudin, Bejtic Samir, Hasic Senad, Kadic Sead, Ljubovic Samir, Selak Mevludin i Raonic Esad odveli na lokaciju Bogusevac, uveli u zemunicu snajperskog voda gdje su ih tukli nogama i rukama da bi ih nakon toga ubili tako sto je Bejtic Samir uzeo u obje ruke sablju te je zabio u vrat Nikolica, a koja se nalazila u zemunici a potom Hodzic Armin zabada noz u tijelo Nikolic Ergina, a Jovanovic Dusku noz zabadali vise puta Topalovic Musan, poslije njega Hodzic Armin, Kadic Sead, a zatim tijela ubijenih odvukli do ivice Kazana da bi Bejtic Samir nozem odvojio glavu Nikolica od tijela, a potom oba tijela bacio u provaliju Kazana, a Raonic Esad, Ljubovic Samir, Hasic Senad koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako ocevici, ovo ne prijavljuju organima gonjenja, pa izvrsioci ovih djela nisu otkriveni u relativno duzem vremenskom periodu. UBISTVO SALIPUR PREDRAGA I RADOSAVLJEVIC BRANISLAVA: Tendzo Omer, Ziga Sabahudin, Alibasic Asif i Haracic Senad proglaseni su krivim zato sto su sredinom oktobra 1993. godine u Sarajevu, po naredjenju komandanta 10.b.b. Topalovic Musana, Bejtic Samir, Hodzic Armin, Ziga Sabahudin, Tendzo Omer otisli u stan Salipur Predraga u Sarajevu, Ulica Borisa Kidrica broj 3-15, gdje su pored njega u stanu zatekli i Radosavljevic Branislava, pa nakon toga iste odvode u Komandu 10.b.b. na Bistriku, gdje pocinje tuca te dvojice mladica, koje nogama i rukama tuku Ziga Sabahudin, Haracic Senad, Alibasic Asif, Topalovic Musan, a Bejtic Samir zeljeznom stangom po potkoljenicama, koljenima i clancima nogu, a zatim ih Topalovic Musan, Ziga Sabahudin, Haraic Senad, Tendzo Omer, Alibasic Asif, Hodzic Husein i Omanovic Suad odvode automobilom na lokaciju tzv. Kazana. Topalovic Musan udara nogom u glavu Branislava dok je ovaj bio prislonjen na kamen, zatim vise puta zabada noz u tijelo Predraga, a zatim tijela bacaju u provaliju zv. Kazan,

a Ziga Sabahudin, Tendzo Omer, Alibasic Asif i Haracic Senad koji su prisustvovali ovim ubistvima, iako ocevidci dogadjaja, ovo ne prijavljuju organima gonjenja pa izvrsioci ovih djela nisu otkriveni u relativno duzem vremenskom periodu. UBISTVO KOMLJENAC RADOSLAVA I KOMLJENAC MARINE: Tendzo Omer, Alibasic Asif, Colak Refik, zvani Refko i Selak Mevludin proglaseni su krivim zato sto su krajem mjeseca juna 1993. godine u Sarajevu, nakon pogibije sestoro djece od posljedica agresorskog granatiranja u Ulici Dragice Pravice, po naredjenju komandanta Topalovic Musana Cace, priveli stariji bracni par Komljenac Radoslava i Marinu, invalide sa stakom, iz njihova stana u Sarajevu, Ulica Dragice Pravice br. 7, i to tako sto su ih Hodzic Armin i Bejtic Samir odvezli u komandu brigade, a zatim automobilom na lokaciju Kazana na Bogusevcu, gdje ih je Bejtic Samir predao Tendzo Omeru i Alibasic Asifu, prenijevsi naredbu da vojnici Selak Mevludin i Colak Refik ubiju ta lica, koji to cine tako sto Selak Mevludin nozem, koji mu je dao Tendzo Omer, ubija Komljenac Radoslava, uhvativsi ga rukom preko usta, oborio na zemlju, a zatim nozem prevukao preko vrata zaklavsi ga, a Colak Refik nozem, koji mu je dao Alibasic Asif, ubija Komljenac Marinu, uhvativsi je rukom za usta, oborio je na zemlju, kleknuo na koljena pored nje, drzeci ruku na ustima, nozem presjekao vrat sa prednje strane da bi nakon toga tijela bacili u provaliju. UBISTVO VUCUREVIC ZORANA: Hodzic Armin proglasen je krivim zato sto je dana 25. 12. 1992. godine u Sarajevu, Hodzic Armin i Bejtic Samir odvezli vozilom marke "puch" na Bogusevac Vucurevic Zorana, pri cemu je Bejtic Samir sa sobom nosiotri flase razredjivaca, da bi po dolasku na lice mjesta Bejtic Samir odveo Vucurevic Zorana ispred linija koje drze snage Armije RBiH i lisio ga zivota pucajuci u njega dva hica iz pistolja "skorpion", a poslije toga les polio razredjivacem i spalio, da bi se Bejtic Samir vratio u komandu brigade, a Hodzic Armin ostao na duznosti, a koji je ocevidac dogadjaja, ne prijavljuje organima gonjenja, pa izvrsilac ovog djela nije otkriven sve do kraja 1993. godine.

KAZNE KOJE JE SUD IZREKAO OPTUZENIM: Okruzni vojni sud u Sarajevu je za navedena djela optuzenim izrekao kazne na osnovu kojih se vecina osudjenih odmah po izricanju presude nasla na slobodi - bilo po osnovu vremena provedenog u istraznom zatvoru, koje je bilo duze od izrecene kazne, bilo po osnovu cekanja pravosnaznosti presude za optuzene kojima su izrecene kazne zatvorske kazne u trajanju kracem od pet godina. Hasic Senad, Seferovic Samir, Ziga Sabahudin, Ljubovic Samir, Raonic Esad i Haracic Senad osudjeni su na kazne zatvora u trajanju od po 10 mjeseci, Hodzic Armin na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 8 mjeseci, Kadic Sead na kaznu zatvora od 4 godine, Tucakovic Esad, Kubat Zijo, Colak Refik i Selak Mevludin na kaznu zatvora u trajanju od po 6 godina, a Tendzo Omer i Alibasic Asif na kazne zatvora od po 4 godine i 4 mjeseca. Uz ove kazne optuzenim Kubat Ziju, Tucakovic Esadu i Hodzic Arminu izrecena je i mjera obaveznog psihijatrijskog lijecenja i cuvanja u zdravstvenoj ustanovi. ALIBABIC ASIF: "Ne sjecam se datuma, znam da je bila 1992. godina, bio sam u rovu na Bogusevcu, bila je noc, spavao sam sa Selak Mevludinom, Colak Refikom i Tendzo Omerom, zazvonio je telefon, javio se Omer, razgovarao je sa nekim, a poslije je rekao da je to bio Caco koji nam je naredio da podjemo na mjesto zvano Bogusevac, sto smo ucinili ja i Omer, dosli gdje je bilo vozilo "golf ", Bejtic Samir je dovezao covjeka i zenu stare oko 60 godina, zena je imala staku pa smo ovo dvoje lica odveli ja i Omer u moju kucu, kuhali im kakao. Putem radio-veze Caco je nazvao Omera, cuo sam da govori o nekim paketima, da je rekao: 'Nemojte da vam ja dole dolazim.' Poslije razgovora Omer je rekao: 'Moramo odmah u rov.' Sjeli smo u vozilo, ja, Omer, covjek i ta zena, marke "golf", i krenuli ka Bogusevcu gdje smo parkirali vozilo i kretali se ka zemunici, zena se tesko kretala pa sam joj ja pomogao. Kada smo stigli u rov, zatekli smo Colaka Refika i Selak Mevludina, koji su tek ustajali. Covjek i zena su sjedili ispred zemunice, bilo je hladno, Zeni smo dali deku. Omer je pozvao u rov mene, Mevludina i Refika i saopstio nam da je

Caco naredio da tog covjeka ubiju Selak Mevludin i Colak Refik, i to izricito nozem, tog momenta Colak i Selak nisu nista govorili, uzeli su nozeve koji su bili na krevetima, Refik je rekao toj zeni da podje sa njim, a Mevludin covjeku. Refik je pomogao zeni da se krece a kretali su se u pravcu Kazana. Bio sam udaljen oko 20 metara i vidio kada se Mevludin uhvatio za stablo bora, prisao sam ja i Omer, a Mevludin i Refik bili su udaljeni par metara, vidio sam da taj covjek lezi na ledjima sa prerezanim grkljanom, bio je mrtav, Mevludin je bio blijed, nije nista govorio, a Refik je cucao pored te zene koja je lezala na ledjima sa prerezanim grkljanom ispod vrata, Omer je uzeo noz i obrisao o peruske, bilo mi je muka, a ko je tijela bacio u provaliju nije mi poznato. Poslije smo ja i Selak Mevludin otisli na stijene da izvidjamo teren i rekli smo: 'Ako cuju pucanj, da pucaju ako dodje Caco.' Poslije je Caco dosao, obisao leseve, pozvao mene, Omera i Mevludina i saopstio da zahvalimo Bogu sto je to dvoje lica mrtvo, a da ih je zatekao zive, mi bi bili mrtvi, rekao je da se to vise ne smije ponoviti jer su ta lica trebala odmah biti ubijena. Kasnije je Caco sa Bejtic Samirom otisao, a mi smo ostali na licu mjesta. Tacno je da sam znao za izvrsenje krivicnog djela a to nisam prijavio, a i za izvrsenje ovih djela pod kontrolom 10. brdske brigade znao je cijeli grad, Vrhovna komanda te ministar MUP-a RBiH. Da sam to prijavio sto sam vidio, ne bi danas bio ziv. Nicim nije dokazano da sam dao noz Colak Refiku za izvrsenje krivicnog djela, a ako sam nesto ucinio, ucinio sam u stanju krajnje nuzde. Da nisam izvrsio naredjenje komandanta, doveo bi u opasnost svoj zivot i zivot svoje porodice. Tacno je ovo sto sam izjavio na glavnom pretresu. Radi toga predlazem da me sud oslobodi od optuzbe, jer nisam pocinio krivicna djela za koja sam optuzen." KUBAT ZIJO: "Vidio sam kada je Tucakovic Esad zaklao Lavriv Anu, i isti je bio udaljen od mene oko 15 metara, vidio sam kad je udario nozem u predjelu glave, ali nisam vidio da li je otkinuo glavu. Nije mi poznato ko je zaklao zenu koju je doveo Seferovic Samir. Pored mene, ovome su prisustvovali: Tendzo Omer, Selak Mevludin, Alibasic Asif, Tucakovic Esad, Omanovic Suad, Seferovic Samir. Kada je Caco prvi put spomenuo granatu mislio sam da se radi o pravoj granati, a na licu mjesta sam shvatio da se radi o nozu

duzine oko 40 cm, a duzine sjeciva oko 30 cm, sirine oko 6 cm, a noz je imao drvenu drsku. Kada sam udario Vasilja, lezao je na ledjima, i navedenim nozem presao sam preko njegovog vrata i tada sam primijetio krv." ZIGA SABAHUDIN, u svojoj odbrani datoj u toku istrage navodi: "Pripadnik sam 102. motorizovane. Kad se dogadjaj desio, slucajno sam se zadesio u Cacinom stabu, jer sam dosao da molim za svog brata koji je bio u vojnoj policiji, pa su ga htjeli prebaciti u 10. brdsku brigadu, dosao sam da molim Cacu da to ne cini. Kad sam zavrsio razgovor sa Cacom, imao sam namjeru da idem kuci, trazio prevoz, molio Kadic Seada da me prebaci na Cengic Vilu, on je govorio da nema nafte, i tada mi je Caco rekao da idem s njim, sjeo sam u vozilo marke golf, gdje su sjedila dvojica momaka, nisam znao gdje idem, ni kuda, cuo sam pricu da su cetnici koji su pokusali da bjeze. Kada samo dosli na Bogusevac do zemunice, vidio sam te mladice da su lezali na zemlji, usao sam u zemunicu, vidio Bejtic Samira, Hodzic Armina, Seferovic Samira, Cacu i jos dva-tri snajperista, ta dva mladica lezala su na podu zemunice, vidio sam kako ih Bejtic Samir i Caco udaraju nogama. Caco je rekao: 'Ziga, sta cekas?', pa sam ja nogom udario jednog od tih mladica, jednom ili dva puta, ne znam kojeg, Caco je trazio noz, vriskao, pa je nozem momka nizeg rasta udario vise puta, zatim je zovnuo Hodzic Armina, koji ga je udario nozem jedanput, pa je i meni dao noz i rekao da ga udarim. Ja sam jedanput udario tog momka nozem, ali on tada nije bio ziv, jer nije davao nikakve znake zivota, bio je mrtav, pa sam odmah poslije izasao napolje, bilo mi je tesko, zapalio sam cigaretu, rekao Hasic Senadu i Kadic Seadu da cemo i mi jednog dana ovako zavrsiti. Sta se dogadjalo sa ovim drugim mladicem, nisam vidio, niti se u tom pogledu mogu izjasniti. Vidio sam da je Bejtic Samir sabljom ubo ovog visocijeg mladica. Kada je Caco udario nozem vise puta mladica, pa onda Armin, pa ja, mladic nije bio ziv, bio je mrtav kad sam ga ja udario." TUCAKOVIC ESAD: "Pripadnik sam 10. brdske brigade. Sjecam se da sam dobio naredjenje od Musana Topalovica Cace da se privedu odredjene osobe, nisam znao kako se zovu, znam da su lica privedena u stab 10. brdske brigade. Ja, Tendzo Omer, Selak Mevludin, Alibasic Asif i Kubat Zijo otisli smo i doveli ta lica, a

zovu se Lavriv Vasilj i njegova supruga Ana. Kubat Zijo je pistoljem udario Lavriv Vasilja u predjelu glave dok je bio ispitivan i potekla mu je krv. Ja i Kubat Zijo morali smo da idemo van Sarajeva u nabavku robe, Caco nam nije dozvolio, a rekao je Tendzo Omeru da se te dvije osobe koje smo priveli isjeku i naredio je da to uradimo ja i Kubat Zijo. Kad smo dosli na lokaciju Kazana gdje su bila navedena lica, dovedena je jos jedna zena, a bili su prisutni: ja, Kubat, Seferovic Samir, Omanovic Suad, Tendzo Omer, Alibasic Asif i Selak Mevludin. Bilo je jos nekih lica koja ja ne poznajem. Ja sam uzeo Lavriv Anu, odvojio se sest-sedam metara, prvo sam je onesvijestio, jer je nisam mogao zaklati, pa sam uzeo noz, a radilo se o vecem nozu velicine oko 40 cm, koji sam drzao u ruci, i udario sam Lavriv Anu u predjelu vrata, jednim udarcem odvojio glavu od trupa, a tijelo gurnuo u provaliju u Kazan, a glava je ostala na licu mjesta. Nakon toga otrcao sam pred zemunicu, ruke su mi bile krvave, bio sam krvav po odjeci, oprao sam se, tako da nisam vidio sta je bilo sa te dvije osobe. Nakon toga vratio sam se u stab brigade i Tendzo Omer mi je rekao da je Caco zadovoljan to sto sam ucinio, a bilo me je strah da mi sta ne prigovori. Kada sam udario Lavriv Anu nozem, ista je lezala potrbuske. Znam da mi je Caco naredio da privedem Nikolic Ergina i Jovanovic Duska. Otisao sam sa Raonic Esadom i iste priveo u komandu brigade, koji su bili na kopanju u mjestu zvanom Bogusevac, nakon toga otisao sam i sjeo u terensko vozilo kojim je upravljao Bejtic Samir, komandir vojne policije, u vozilu je bio Caco, ta dva mladica, i krenuli smo u pravcu Bogusevca. Kada smo dosli u Bogusevac vidio sam Selak Mevludina i Gezo Osmana koji su spavali, Caco je galamio, uveo je unutra ova dva mladica Bejtic Samir,

Caco je poceo da ispituje te mladice koji su pokusali pobjeci na agresorsku stranu. U jednom momentu Caco je uzeo noz i sestsedam puta zabo u vrat mladica, a Bejtic Samir je uzeo sablju i zabo u vrat Nikolic Ergina dva-tri puta, a nakon toga po tijelu. Ja sam pobjegao tada iz zemunice vani, gdje sam vidio Hasic Senada, Raonic Esada, pa smo svi krenuli u pravcu vozila golf, a zatim otisli u bataljon. Tacno je ono sto sam izjavio na glavnom pretresu. U CSB-u sam bio fizicki tucen, naredjeno mi je da moram dati iskaz koji sam tamo dao kod istraznog sudije, isti iskaz, pa sam takav dao u toku istrage. Nema dokaza da sam pocinio krivicno djelo." SEFEROVIC SAMIR: "Nije tacno da sam ja zajedno sa Omanovic Suadom zaklao Draskovic Milenu, tacno je da je Omanovic Suad istu udario u predjelu glave, od kog udarca je umrla. Ja istoj nisam prilazio, niti sam udario istu, a niti mi je poznata cinjenica da je Omanovic Suad zaklao Draskovic Milenu. Pored mene je na licu mjesta bio: Kubat Zijo, Tucakovic Esad, Omanovic Suad, Tendzo Omer, Rondic Fahrudin, Turcalo Meho, Alibasic Asif, Selak Mevludin i Doric Ekrem, a bila je osoba zv. Kuzma, cijeg imena se ja ne sjecam, a bio je prisutan i Colak Refik. Poslije ovog dogadjaja koji je trajao jedan sahat napustili smo lice mjesta, a ostali su: Doric Ekrem, Rondic Fahrudin, Numic Haris, Colak Refik, Omanovic Suad, Alibasic Asif, Turcalo Meho i lice zv. Kuzma. Svo vrijeme ja sam stajao na licu mjesta, nikog nisam udarao. Sjecam se dogadjaja, a mislim da je bio august 1993. godine, pozvan sam od strane Musana Topalovica Cace u komandu brigade, dosao sam pa mi je naredio da privedem Jovanovic Duska i Nikolic Ergina, otisao sam sa Raonic Esadom zv. Maskirni na Bogusevac kolima, uzeo ova lica i odvezao do komande brigade, predao Caci, gdje je bio: Samir Bejtic prisutan, Kadic Sead zv. Guz, Ziga Sabahudin, Rahic Muhidin, Hodzic Armin, Ljubovic Samir, a vani sam vidio Hasic Senada. Kasnije smo krenuli na Bogusevac, kada smo dosli do mjesta zv. Kazan. Caco je usao u zemunicu i zatekao Selak Mevludina i Gezo Osmana koji su spavali i vikao je

na njih govoreci im da im cetnici mogu uci. Bejtic Samir je uveo Jovanovic Duska i Nikolic Ergina u zemunicu, okolo su stajali u polukrug Ljubovic Samir, Kadic Sead, Raonic Esad zv. Maskirni, Hodzic Armin, Ziga Sabahudin, Gezo Osman, ja i Selak Mevludin. Nikolic Ergin i Jovanovic Dusko bili su pripadnici Jurisnog odreda 10. brdske brigade, poznato mi je da su konzumirali vece kolicine alkohola. Napolju van zemunice ostao je Hasic Senad. Caco je ispitivao Nikolica i Jovanovica, govorio je da hoce da pobjegnu na cetnicku stranu. Caco je poceo da udara Tarlija, a Bejtic Samir Nikolica, pa je nastala opsta tuca i poceli su svi da ih udaraju, pa sam i ja udario dva puta Tarlija u revoltu, a neko je udario Kadic Seada u predjelu prepona. Tom prilikom vidio sam da je Caco uzeo noz od Hodzic Armina, a radilo se o nozu koji se stavlja na pusku, 'bajonet', Jovanovic Dusko je lezao na desnom boku, pa je Caco iz sjedeceg polozaja udario ga nozem u predjelu vrata sest-sedam puta, a zatim je dao noz Hodzic Arminu i rekao: 'Bodi tog smrada', pa je Hodzic Armin dva puta udario nozem Jovanovic Duska, zatim je Caco uzeo noz i dao Ziga Sabahudinu i on je udario nozem Jovanovic Duska, ne mogu se izjasniti gdje, pa je poslije naredio meni da i ja bodem, pa sam i ja uzeo noz i ubo Jovanovic Duska jedan-dva puta u predjelu slabina, ali je tada isti, kad sam ga ja ubo, vec bio mrtav. Nikolic Ergin nalazio se na podu zemunice, a okolo njega bili su Bejtic Samir, Kadic Sead, Ljubovic Samir, Raonic Esad. Bejtic Samir je trazio sablju, uzeo i udario Nikolica u predjelu vrata, zatim je Raonic Esad udario jednom Nikolica i izasao. Kadic Sead zv. Guz vidio sam da je nozem udario jednom Nikolica, zatim Ljubovic Samir u momentu kada je Nikolic bio izvucen iz zemunice. Jovanovic Duska iz zemunice izvukao je Caco. Kad su iz zemunice iznijeta ova dva lica - Nikolic i Jovanovic - u predio Kazana, Caco je pozvao Hasic Senada, bezbjednjaka da se upise, koji je dosao, uzeo noz od Hodzic Armina i sta je dalje bilo, nisam vidio,

vidio sam kad je Bejtic Samir otkinuo glavu Jovanovic Dusku i Caco je sutnuo nogom u Kazan, a i tijelo je baceno u Kazan. U istom momentu - vrijeme, baceno je i tijelo Nikolic Ergina. Nakon sto je Caco udario nozem u predjelu vrata Jovanovic Duska sest-sedam puta, poslije uboda mislim da nije bio ziv." TENDZO OMER: "Sjecam se dogadjaja, dosao sam u Komandu brigade, vidio sam Bejtic Samira, Ziga Sabahudina i Rahic Muhidina. Zaustavili su me i pitali za neku adresu, koju sam ja znao, pa sam ih odveo do tog stana. Bejtic Samir je pozvonio na stan, i to vrata, otvorio je jedan mladji covjek, crnomanjast, nizeg rasta, licio je na Roma, Samir ga je upitao za jednu osobu, a taj mladic je odgovorio da tu ne stanuje i da je ta osoba otisla na pijacu. Samir mu je rekao da laze, usao je u stan i nasao drugog mladica, koji je nosio naocale, pa je rekao da podju sa njim u Komandu brigade, nama je naredio da pregledamo stan, da se jos neko ne krije. Poslije smo dosli u Komandu brigade, priveli dvojicu mladica, Samir je objasnio Caci o cemu se radi. Mladicu u naocalama u Komandi brigade Caco je rekao: 'Pricaj, da ti kazem, ja sve znam' i poceo je da ga udara, pa su ga tukli Caco, Bejtic Samir, Hodzic Armin, Ziga Sabahudin i Rahic Muhidin. Ja u ovome nisam ucestvovao. Udarali su te mladice rukama, a Bejtic Samir je zeljeznom sipkom mladica u naocalama udario dva-tri puta u predjelu potkoljenice. Tada je Caco naredio meni, da ja u kola stavim Hodzic Husa, da ce on ici 'kampanjolom', pa su pored mene u vozilu bili: Hodzic Husein, Alibasic Asif i Selak Mevludin, a u drugom: Caco, Ziga Sabahudin i Hodzic Nihad. Kad smo dosli na lokalitet Kazana, vidio sam ovu dvojicu mladica, a tu je bio i Omanovic Suad. Vidio sam kad je Caco vise puta nogom udario u predjelu glave mladica koji lici na Roma. Nije mi poznato ko je zaklao tog mladica, a vidio sam da Caco ima noz u rukama. Caco je rekao da se od tog mladica ostavi glava, kako bi drugi mladic u naocalama mogao vidjeti sta je bilo, a tijelo tog mladica gurnuli su u Kazan. Drugi mladic je bio u njihovoj blizini i lezao pored jedne stijene,

kada je vidio odsjecenu glavu rekao je broj telefona, a sjecam se da pocinje sa cetiri. Prije toga, Caco mu je zabo noz u predjelu slabina i noz je stajao. Nakon toga, Caco je izvadio noz iz tijela i dao Hodzic Nihadu i rekao: 'Hajde da te sad vidim.' Ja dalje nisam vidio sta se dogadjalo. Sjecam se dogadjaja, ne sjecam se datuma, ni mjeseca, pa ni godine, znam da je Bejtic Samir u vecernjim satima dosao kolima, pozvao me telefonom, pa sam ja sisao do Bogusevca, gdje me cekao i rekao mi da je Caco naredio da se dvije osobe koje se dovedu kolima na Kazane i ubiju. Rekao mi je da je Caco naredio da to urade Colak Refik i Selak Mevludin. Iz vozila su izasle dvije osobe, covjek i zena, zena se tesko kretala, imala je staku. Sa mnom je bio i Alibasic Asif, bilo je kasno, pa smo covjeka i zenu odveli u stan Asifa, posto je bio u neposrednoj blizini, skuhali smo kakao da popiju, nalozili vatru da se ugriju. Bilo mi ih je zao, covjek mi je rekao da se je prepao. Ujutro smo krenuli u predio Kazana, ja i Asaf smo vodili zenu, koja se kretala tesko, sa stakom, do kola, sjeli smo u vozilo i otisli u pravcu Kazana. Kad smo dosli do zemunice na lokalitetu Kazana, sjeli smo da se odmorimo. Ja sam tom prilikom prenio Colak Refiku i Selak Mevludinu naredjenje Cace, pitao sam ih da li to mogu uraditi, oni su slegli ramenima. Kako Refik i Mevludin nisu imali svoje nozeve, ja i Alibasic Asif smo im dali svoje nozeve. Prvo je isao Colak Refik sa zenom, za njim je isao Selak Mevludin i taj covjek. Vidio sam kad je Selak Mevludin uhvatio rukom u predjelu usta covjeka, a u drugoj ruci je drzao noz, prevukao je preko vrata covjeka, odnosno prvo ga je oborio na zemlju, pa onda prevukao noz preko vrata. Vidio sam kad je Colak Refik uhvatio rukom za usta zenu, koja je pala na ledja, pa ju je nozem prevukao preko grla. Ja i Asif smo tada posli na lice mjesta, prisli Mevludinu, stajao je pored covjeka, koji je lezao na zemlji, nije davao znakove zivota. Refik je sjedio na zemlji. Tom prilikom uzeo sam noz, koji je bio na zemlji, od Colak Refika da ocistim, ocistio sam ga od krvi, a od rane te zene. Vidio sam da je grlo te zene bilo prerezano. Nakon toga,

tijela tih lica bacena su u Kazan. Ja, a niti Alibasic Asif nismo uzimali noz, a niti udarali ta lica." KADIC SEAD: "Pripadnik sam 10. brdske brigade, sjecam se dogadjaja, dosao sam kod Cace, galamio je, saznao sam da je bilo price oko Nikolic Ergina zv. Ego i Jovanovic Duska zv. Tarli, koje sam ja poznavao. Nije mi poznato da li su ova lica maltretirana u Komandi brigade, vidio sam ih u vozilu parkiranom ispred Komande brigade kad su sjedili, pa sam i ja sjeo u to vozilo, otisli smo u pravcu Bogusevca. Kad smo stigli pred zemunicu koja se nalazila u neposrednoj blizini Kazana usao sam unutra, ja, Caco, i ova dvojica mladica, a tu je bilo jos vojnika koji su spavali. Kad smo usli unutra Caco je naredio da se skloni sto, ja sam to ucinio, pa smo onda sjeli na klupu. Caco je raspravljao sa Nikolicem i Jovanovicem oko njihovog ponasanja te nekog ubistva kojeg su pocinili. U jednom momentu Tarli je skocio na Cacu, povrijedio mu ruku i onda smo svi poceli udarati te mladice, te sam ja udario nogom Nikolica dva-tri puta, a zadobio sam udarac u predio testisa. Na vratima sam vidio Hasic Senada i Caco je rekao isto: 'Sta ti stojis.' Tada je Caco poceo da bode nozem Jovanovic Duska koji je lezao potrbuske pa je meni dao noz i rekao: 'Udaraj ga', pa sam ga ja dva-tri puta udario drskom, Caco je rekao: 'Udari ga ostricom noza', pa sam ga ja udario ostricom noza u predjelu butina i debelog mesa. Nije mi poznato da li je Jovanovic bio ziv. Nikolic Ergin je bio na drugoj strani i sta je s njim bilo nisam vidio. Ne mogu se tacno izjasniti kad su Nikolic i Jovanovic izvuceni iz zemunice napolje, ja sam ostao u zemunici i pokusao da ocistim krv sa pantalona, kad sam izasao iz zemunice vidio sam Hasic Senada koji je stajao sa lijeve strane zemunice u odnosu na Kazane. Poslije je Caco rekao da idemo nazad, sto smo i ucinili. Desna nogavica farmerica bila mi je isprljana krvlju, otisao sam u magacin, promijenio, obukao ciste pantalone, a ove bacio. Poslije smo se vratili vozilom Caco, ja, Hasic Senad i ko je jos bio ne mogu se sjetiti. Vidio sam da su na licu mjesta bili Hodzic Armin, Bejtic Samir, a bilo je jos lica." RAONIC ESAD: "Pripadnik sam 10. brdske brigade. Ne sjecam se datuma, sjecam se dogadjaja, pozvao me je Caco u Stab brigade, dosao sam i rekao mi je da zajedno sa Seferovic Samirom idem, nije rekao kuda, otisao sam sjeo u vozilo marke "golf", kojim je upravljao Seferovic Samir na mjesto zv. Bogusevac. U vozilu su sjela dva mladica. Poznato mi je da su bili borci 10. brdske brigade, a zovu se: Jovanovic Dusko i Nikolic Ergin. Dovezli smo ih u

komandu brigade sa mjesta zv. Bogusevac. Ja sam ostao u vozilu sa ova dva mladica, iz Staba su izasli Caco, Ziga Sabahudin, Bejtic Samir, Hasic Senad, Kadic Sead i lice po nadimku Mica. Ja sam sjedio pozadi sa ova dva mladica. U vozilo je sjeo Hasic Senad, a istim je upravljao Seferovic Samir. Vozilo se kretalo u pravcu Bogusevca, nisam znao gdje idemo, ni zbog cega, a u drugom vozili bili su: Caco, Bejtic Samir, Kadic Sead, lice po nadimku Mica i Ziga Sabahudin. Kad smo dosli na Bogusevac uputili smo se prema zemunici na lokalitetu Kazana, isao sam prvi put ovim terenom. Kad smo dosli pred zemunicu Caco je usao prvi, pozvao je Selak Mevludina koji je spavao unutra, a kasnije su svi usli unutra, osim mene i Hasic Senada. U zemunici su se culi glasovi i udarci, cuo sam glas Jovanovica koji govori: 'Nemoj Caco, djeteta ti', sta se desavalo unutra nisam vidio, jer nisam ulazio unutra. Neko je otvorio vrata, pozivao Hasic Senada da udje unutra, ali nije usao. Tog momenta su poceli da iznose vani Nikolica, mislim da nije bio ziv, zbog polozaja glave koji sam vidio, jer je ista bila oborena, a vidio sam krv u predjelu vrata, sta je bilo sa drugim mladicem, nisam vidio jer sam se tada udaljio, cuo sam kako se nesto srusilo, a o cemu se radilo, nisam vidio. Ja nisam nikoga od ove dvojice mladica udarao nozem, niti bilo cime." COLAK REFIK: "Pripadnik sam 10. brdske brigade, ne mogu se sjetiti datuma, sjecam se dogadjaja. Bio sam u zemunici na lokalitetu Kazana, ja, Tandzo Omer, Alibasic Asif, Selak Mevludin, spavali smo, bila je noc, zazvonio je telefon, javio se Tendzo Omer, razgovarao s nekim i rekao da mora da ide do Komande, on i Asif, otisli su, a ja i Mevludin smo ostali da spavamo. Ujutro oko pet casova probudio me Omer Tendzo i rekao mi da odem i pomognem Asifu da dovezemo jednu zenu, otisao sam i vidio da Asif pomaze nekoj zeni prilikom hodanja, a bio je i jedan covjek. Radilo se o starijim licima. Ja sam pomogao Asifu da tu zenu dovede do zemunice, pa su ta lica sjela ispred zemunice na klupu, Omer je usao unutra i rekao meni i Mevludinu: 'Caco je naredio da se ovo dvoje lica ubiju', Asif je sjedio napolju, pa sam ja rekao: 'Zasto vi', a on je rekao da moramo izvrsiti naredjenje. Tendzo Omer je dao Selak Mevludinu noz, a Alibasic Asif je meni dao noz svoj, koji sam stavio ispod pazuha jakne, izasao sam vani, Omer mi je rekao da vodim te ljude u drugi rov da popiju caj i da se malo ugriju. Ja sam poveo zenu prema lijevom dijelu Kazana, a vodio sam je ispod ruke, za mnom je isao Mevludin sa covjekom, a Omer i Asif ostali su pred zemunicom. Kad smo se udaljili 10 -15 m od zemunice

vidio sam kad je Mevludin uhvatio covjeka preko usta, oborio na zemlju, zena je pocela da vristi, uhvatio sam je rukom preko usta, oborio na zemlju i kleknuo na koljena pored nje, a drugom rukom, u kojoj sam imao noz, stavio sam noz na njeno grlo i zarezao. Poslije toga sva cetvorica, ja, Omer, Asif i Mevludin, leseve smo bacili u Kazane. Nisam vidio sta je uradio Mevludin sa covjekom, jer je bio okrenut ledjima, ali je tijelo covjeka baceno u Kazan." SELAK MEVLUDIN: "Sjecam se dogadjaja, bio sam u rovu u zemunici na Bogusevcu, zazvonio je telefon, javio se Tendzo Omer i razgovarao, poslije je rekao Alibasic Asifu da ide s njim. Izjutra su me probudili Omer i Asif, vidio sam covjeka i zenu, koji su sjedili napolju ispred zemunice. Tandzo Omer me je uveo u zemunicu i rekao da ja i Colak Refik likvidiramo ovo dvoje lica. Poznata su mi Cacina naredjenja da se moraju izvrsiti. Kad mi je rekao ovo Tendzo Omer, razmisljao sam. Omer mi je dao noz, a ne znam odakle je Colak Refik uzeo noz. Izasli smo napolje, Colak Refik je isao sa tom zenom naprijed 5-6 metara, ja sam sa covjekom isao za njim, kretali smo se u pravcu ivice Kazana. Ja sam tog covjeka uhvatio rukom preko usta, oborio na zemlju, zazmurio i nozem prevukao preko vrata. Bio sam izgubljen, van sebe i nije mi poznato sta je Refik uradio sa tom zenom. Kasnije sam vidio da je ta zena zaklana, ali nisam vidio momenat kada je to Refik uradio." HARACIC SENAD: "Pripadnik sam 10. brdske brigade. Sjecam se dogadjaja, imao sam posla u komandi brigade, dosao sam, sjeo u kancelariju kod Cace, nekoga su tukli u kancelariji, izasao sam i ponovo htio da udjem, ali nisam mogao jer je bilo unutra vise lice. Nakon toga, usao sam u kancelariju, vidio dvojicu mladica koji su sjedili uz zid, a Caco ih je ispitivao, govorio je da je jedan od njih cetnik. Dok sam bio prisutan, Caco je ovog visocijeg mladica udario dva puta, ja sam ovog jednog mladica udario nogom u predio rebara, a niko mi to nije naredjivao. Zatim je Caco naredio da te mladice treba odvesti, sjeli su u vozilo Caco, Ziga Sabahudin, Nihad i ta dva covjeka. Vidio sam Tendzo Omera, Selak Mevludina i

Alibasic Asifa, a sa njima je bio i jedan momak koji se preziva Hodzic, pa smo krenuli prema Bogusevcu. Vozili smo se u kolima. Kad smo dosli pred zemunicu, ti mladici su odvedeni sa lijeve strane Kazana. Vidio sam da su lezali, a ja sam bio udaljen pet do sest metara. Kod te dvojice mladica stajao je Caco i ispitivao ih, ostali su stajali malo udaljeni pa je u jednom momentu nogom udario po glavi crnog mladica, koji je bio nizi, i mislim da mu je glava pukla i samo je rekao 'A'. Poslije toga je Caco udario nozem u predjelu vrata istog mladica, a drugog mladica takodjer udario nozem cetiri do pet puta. Nisam vidio da su Ziga Sabahudin i Tendzo Omer ubadali bilo koga nozem. SVJEDOK AJNADZIC NEDZAD: "Obavljajuci svoju redovnu duznost stupio sam u kontakt sa Hodzic Huseinom koji je bio prisutan na sastanku u Prvom korpusu oko rjesavanja problema u 9. i 10. brdskoj brigadi i primijetio sam da ima problema. U razgovoru sa istim saznao sam za dogadjaj koji se desio u predjelu Kazana, Husein mi je pricao o dogadjajima u kojima je on ucestvovao kao pripadnik 10. brdske brigade. Primijetio sam da je u teskom psihickom stanju." SEAD HODZIC, sekretar Ministarstva pravde i opce uprave: Statut Tribunala u Clanu 10, a i pravila procedure i dokazivanja predvidjaju jedno specificno pravilo: to je pravilo o zabrani ponovnog sudjenja u pravomocno presudjenim stvarima. To znaci: ako je Tribunal sudio odredjenu osobu za krivicno djelo ili zlocin iz nadleznosti Tribunala, onda sud u drzavi ciji je on drzavljanin ne moze suditi za taj zlocin, odnosno krivicno djelo. Ovo pravilo ima i drugu stranu: ako je za krivicno djelo ili zlocin iz nadleznosti Tribunala sudio sud u drzavi ili, kako Statut kaze nacionalni sud, onda Tribunal ima ovlastenje za ispitivanje pravomocne odluke nacionalnog, odnosno suda u drzavi. Medjutim, i to pravilo ima odredjena ogranicenja. Takva mogucnost postoji u sljedecim slucajevima: ako je krivicno djelo, dakle zlocin iz nadleznosti Tribunala pred domacim sudom pravno kvalificiran kao obicno krivicno djelo. Dakle, ako je umjesto, primjera radi, krivicnog djela ratnog zlocina protiv zarobljenika ili civilnog stanovnistva to pravno kvalificirano kao krivicno djelo ubistva. To je jedan slucaj.

Drugi je: ako postupci pred nacionalnim sudom, odnosno sudom u konkretnoj drzavi, nisu bili nepristrasni ili sud nije bio nezavisan, ili su, kako Statut kaze, bili namjesteni da zastite optuzenog od medjunarodne krivicne odgovornosti tj. odgovornosti pred Tribunalom. I u tom slucaju Tribunal ima ovlastenje da preispituje pravomocnu presudu nacionalnog suda, odnosno suda u drzavi. Inace, pravilo koje se jos zove Non bis in idem, dakle ne suditi u istoj stvari dva puta je jedno od temeljnih pravila krivicnog postupka i znaci da se ne moze suditi ponovno u istoj presudjenoj stvari. Bilo da je presuda oslobadjajuca, bilo da je optuzeni proglasen krivim. No, Statut medjunarodnog Tribunala tu pravi izuzetak, ali samo u ovim slucajevima koje sam naveo. Objavljeno u broju 62 DANA, NOVEMBAR / STUDENI 1997. __________________________________ PISMO IZETBEGOVICU Gospodine Predsjednice, gospodine Alija Izetbegovicu, Prvi put se obracam Vama putem stampe-tiska, jer ne vjerujem da bi drugacije ovo pismo doslo do Vas. Obracam se Vama prvo kao predsjedniku Predsjednistva BiH, uvazavajuci Vas autoritet, a potom kao covjeku, roditelju i djedu. Vama i drzavi BiH, kao borac Armije BiH od 20.04.1992. godine (zvanicno) sam dala zakletvu i potpisala da cu braniti ovu nam jedinu domovinu BiH. U vrijeme tragicnog odvodjenja i egzekucije mojih pokojnih roditelja bila sam u Armiji BiH. Moji roditelji su odvedeni iz svog stana u ul. D. Pravice 7/2, 26.06.1993, a mucki i svirepo ubijeni 27.06.1993. godine Bogusevac, lokalitet Kazani. Izvadjeni su i identifikovani iz Kazana ( poslije akcije Trebevic 1 ), jer na osnovu te identifikacije podignuta je optuznica i donesena

presuda - K 189/94 - Vojni sud Sarajevo. Na tu identifikaciju nismo pozvani ni ja kao kcerka, a ni sestre i braca mojih pokojnih roditelja, a svi zivimo u nasem gradu. Nikada zvanicno pismeno nismo dobili niti jedan papir o njihovim posmrtnim ostacima, smrtni list, umrlicu i bilo sto od CSB-a ili bilo kojeg drugog zvanicnog organa vlasti. Meni je usmeno receno u CSB-u da je nadjena mamina staka ( bila je invalid, krace noge 8cm ) na lokaciji Kazani. Od tada pa do danas ja tragam za njihovim posmrtnim ostacima, privatno. Dolazim do saznanja o jednoj grobnici na groblju ( ako se tako moze nazvati to mjesto gdje je ta grobnica ), ili van groblja "Sv. Josip". Iz te grobnice je ekshumiran i sahranjen ubijeni bojovnik covjek iz brigade Kralj Tvrtko HVO - Ranko Frankic. On je takodjer svirepo ubijen na Bogusevcu, pronadjen u Kazanima. Na toj grobnici postoje plocice sa natpisima NN 70/20/93... i tako redom. Od tada, tu grobnicu obilazim nadajuci se da su moji pokojni roditelji u njoj, jer se tu nalaze tijela koja su identifikovana iz Kazana. Obracala sam se mnogima zvanicno i nezvanicno, ali su mi svi rekli - govoriti nije vrijeme i nisu znali koji je put do ekshumacije takve grobnice i saznanja ko je u njoj i ko se krije iza NN 70/20/93, NN 71/21/93... i tako redom. Meni su rekli da te podatke ima vojna bezbjednost Armije BiH. Ja nisam provjeravala. Pretpostavljam da mi Vi mozete i zelite pomoci da utvrdim da li su moji roditelji tu, a ako nisu - gdje su? Ako jesu, dozvolite mi kao moj Vrhovni komandant, kao Predsjednik, iznad svega kao covjek i otac, da se ta grobnica ekshumira, da ja dodjem do svojih roditelja pokojnih kako bi ih dostojno zivotu i covjeku sahranili ja i clanovi moje i njihove porodice. Znate, oni su do smrti i u smrti imali ime i prezime i ne mogu dozvoliti da sada pocivaju kao NN i tamo neki broj na plocici, a kupili su grobnicu za zivota. Motivisana sam iskljucivo ljubavlju djeteta ozaloscenog da roditelje sahranim dostojno njihovom zivotu i mom odgoju. To bi i Vasa djeca za Vas trazila. Molim Vas da mi pomognete u mojoj nakani i zelji. Dovedite me do groba mojih roditelja, a ja cu Vas do grobnice nepoznatih, ako zelite i ako je potrebno.

Sa uvazavanjem, kcerka pokojnog bracnog para Komljenac sa sestrom i ostalom rodbinom ( Ime i adresa poznati Redakciji ) Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997. __________________________________ VRIJEME ZA PLA!ANJE RA"UNA Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC PRICA PRVA DANI: Gospodine generale, kada ste saznali za zlocine koje su pocinili pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH? DELIC: Svakodnevne zalbe predstavnika medjunarodne zajednice, te zvanicne i nezvanicne informacije su govorile da u dijelu jedinica, posebno u dijelu 9. i 10. brigade ja ne bih govorio o citavoj brigadi - postoje odredjeni problemi vezani za odnos prema civilnom stanovnistvu. Bilo je rijeci o odvodjenju na linije, otimanju i pljacki imovine. Novinar tamo nije mogao da dodje. Jednostavno, te jedinice nisu bile u sistemu rukovodjenja i komandovanja, i ja sam to zvanicno izjavio: svaki pokusaj komande Prvog korpusa da nesto ucini nije dao ploda. Mogu reci da sam od prvog momenta komandantima, odnosno celnim ljudima - treba reci da Ramiz Delalic nije bio zvanicni komandant, on je bio zamjenik komandanta, ali je u sustini preuzeo vlast, odnosno komandu - zvanicno rekao, trazio i naredjivao da moraju izvrsavati zadatke prema komandi Prvog korpusa. Na jednom sastanku su oni mene optuzili da ih ne priznajem kao komandante pred civilnim strukturama. Rekao sam: bit cete za mene starjesine vojske i imat cete odgovarajuci status kad budete u sistemu rukovodjenja i komandovanja. DANI: Kako je doslo do akcije 26. oktobra 1993. godine?

DELIC: Mislim da je onaj, ja bih rekao, udar na drzavu od drugog jula '93. bio signal da nema drugog nacina, osim vojnickog, da se razrijesi sa tim ljudima koji su preuzeli takav nacin ophodjenja. Podsjecam da je drugog jula bilo pokusaja da se preko napada na Stanicu javne bezbjednosti i Ministarstvo unutrasnjih poslova na neki nacin inscenira sukob Armije BiH i MUP-a. Mi smo u to vrijeme reagovali onako kako je trebalo, jedinice vojne policije i jedinice Armije BiH su zajedno sa jedinicama MUP-a zaustavile tu aktivnost, a onda smo, u tom momentu, morali, shodno instrukcijama, naci nacin da to zaustavimo. Medjutim, sve sto je uslijedilo poslije toga pokazalo je da se sa nekim ljudima ne moze razgovarati drugacije, nego metodom vojne sile. Mislim da je na odluku Predsjednistva, donesenu noc prije akcije, presudno uticao napad na Pokopno drustvo kada su odnijeli sve sto je sluzilo za ukop umrlih. Ministar unutrasnjih poslova Bakir Alispahic i ja smo vec imali plan, nacin i metod kako da to izvedemo, ali je za to trebalo da bude donesena politicka odluka. Rijec je o akciji koja se mogla izroditi i u sukob vecih razmjera. Drzava i drzavni organi su odlucili obracunati se sa kriminalom i negativnim pojavama. Uticaj pojedinaca DANI: Zrtve koje su pale 26. oktobra bile su povod brojnim primjedbama kvalitetu pripreme same akcije? DELIC: Sigurno je da svaki takav plan nosi sa sobom rizik da se desi to sto se, nazalost, desilo sa devet policajaca, sest vojnih i tri iz MUP-a. Plan nije predvidjao ono sto su ti ljudi uradili. Ali, rijetko koji plan inace moze da se provodi onako kako je smisljeno. Ocekivali smo da ce sve proci bezbolno. Preduzeli smo sve da ne dodje do oruzanih incidenata. Mogu vam reci da je, koliko se ja sjecam, u 38 ili 39 tih baza, kako su tada u Sarajevu zvali lokacije jedinica, sve proslo bezbolno, izuzev na lokaciji na kojoj je bio Caco. Zalim za tim ljudima koji su izgubili zivote na nacin na koji to nije bilo potrebno ni ovom gradu, ni ovoj drzavi, ali ocigledno je to bio jedini lijek da sve ispravno uradimo. DANI: Kako se uopste dogodilo da dio Armije bude izvan sistema?

DELIC: Meni je kao vojniku to tesko shvatiti i ja i sada pokusavam da vojnicki gledam na zadatke koje treba izvrsavati. Ocigledno je da je tada, pa i sada, u Sarajevu skoncentrisan veliki broj institucija vlasti i vojske. Svi su se u Sarajevu, koje je bilo opkoljeno, bavili gradom, jedinicama, vojskom. I zbog toga ja ne mogu ni dan-danas reci ko je sve imao nekakve uticaje na pojedince ili jedinice. Ocigledno je da u tom momentu u Sarajevu jedinice nisu bile zrele, nije bio sazrio sistem rukovodjenja i komandovanja... Uticaj pojedinaca na neke jedinice je bio znacajan. Mislim da je to proizvod, prije svega, nepoznavanja sustine vojske, njenog funkcionisanja. Bilo je pokusaja, sto je karakteristino i za druge dijelove BiH, da se preko sponzoriranja, ili uticaja na jedinice, ima neka svoja vojska. Pecar je bio pusten DANI: Povod za otvoreni sukob Devete motorizirane i Desete brdske brigade bilo je hapsenje Senada Pecara, tada nacelnika Staba Desete brdske. No, kada je okoncana akcija 26. oktobra, Pecar je unaprijedjen u zamjenika komandanta brigade? DELIC: Znam da je doslo do privodjenja ili hapsenja - kad je terminologija u pitanju, nemojte me uzimati za rijec. Ne bih mogao reci konkretno koji je razlog tog momenta bio. Pecar je priveden u Upravu bezbjednosti, sjecam se zbog toga sto je akcija od strane komande brigade odmah uslijedila. Ja sam tada pozvao Upravu bezbjednosti i na osnovu ukupne procjene naredio da se Senad Pecar pusti. Bio sam tamo upravo kad je pusten, tako da, ukoliko je to bio razlog, onda on nije opravdan, jer je Senad Pecar, prije nego sto je uslijedilo ovo drugog jula, bio pusten. Ali, kad je rijec o samom dogadjaju, podsjecam da je tada uzet veliki broj talaca. Izmedju ostalog, i moj sin je tada bio priveden, sto pokazuje da je takav odnos bio i prema meni kao komandantu. On je bio i maltretiran, ali to nije sprijecilo da i dalje nastavimo rad na razrjesavanju ovog problema. Narednog dana, treceg jula, Bakir Alispahic i ja smo u Domu Armije razgovarali sa nosiocima ovakvog destruktivnog ponasanja i mislim da smo privremeno tada to rijesili. Ako je rijec o postavljanju Senada Pecara za zamjenika komandanta, ne bih mogao u ovom momentu reci, jer se ne sjecam svih detalja, ali znam da je uslijedila jedna procjena: da li u tom momentu i kako ici sa jedinicama koje su bile na toj teritoriji, kako to moze uticati na ukupno stanje u jedinicama, procijenjen je i

stepen krivice Senada Pecara i, bar koliko se ja sjecam, njegov stepen krivice nije bio takav da ne moze i ne treba nastaviti rad u jedinici. Ne sjecam se ko je tada postavljen za komandanta, uglavnom, Pecar je ostao u komandi brigade jer je trebalo obezbijediti i kontinuiran rad jedinice, a ta je jedinica izvrsila znacajne zadatke i ne trebamo je gledati u ovom kontekstu. DANI: Kada ste prvi put saznali za zlocine koji su se desavali na Kazanima? DELIC: Tesko je precizirati vrijeme. Mogu reci, kada je rijec o referisanjima, da je general Divjak, mozda nekoliko puta, pokrenuo takva pitanja. Mi smo u Stabu preduzeli mjere da saznamo koliko ima istine u svemu tome. Ti dijelovi jedinica su bili veoma zatvoreni, nismo imali prevelik uticaj da bismo mogli doci do odredjenih informacija, ali informacije kojima smo raspolagali, pokazivale su da se desavaju stvari koje nisu primjerene i koje su suprotne sa obavezama koje su bile date svim jedinicama ARBiH, prije svega u postupanju prema ljudima uopste, a da ne govorimo da nikome nije bilo dozvoljeno da uzimaju ljude kao taoce, da ih odvode, a pogotovo da ih maltretiraju i ubijaju. Naravno, ja opet potenciram da se moramo vratiti u kontekst ukupnih dogadjanja: Sarajevo je bilo u potpunom okruzenju, padale su nam linije, desavalo se ono na Bjelasnici, na Igmanu i na drugim mjestima, u okruzenju nam je bio Tesanj, situacija oko Gorazda, tako da je na tome bilo teziste nase aktivnosti. Ali u oktobru mjesecu su privedeni svi oni koji su po bilo kom obliku rukovodjenja i komandovanja bili pogrijesili. Mogu reci da su pravljeni problemi i

kada su nase jedinice bile na terenu Hercegovine: pojedinci su se u Sarajevo vracali sa naoruzanjem koje su otkupljivali u dolini Neretve. Umjesto da jacamo ukupno ratiste, slabili smo ratiste u Hercegovini, tako da se postavilo pitanje sta ce to naoruzanje pojedincima i pojedinim dijelovima jedinica. U jednom momentu, i to pred Predsjednikom, jedan od komandanata ovih jedinica, ne bih znao ovog momenta koji, rekao je: "Do sada ste nas Vi mogli smijeniti, ali od sada nas necete moci ni Vi smijeniti." Znaci da su se ti ljudi toliko bili osilili, bili uvjereni u svoju snagu, da su poceli i sa takvim prijetnjama. Ali, ipak smo uspjeli da taj posao uradimo kako je trebalo. DANI: Znate li koliko je civila srpske nacionalnosti ubijeno u Sarajevu od strane pripadnika Armije BiH tokom agresije? DELIC: Ja ne raspolazem informacijama o broju ubijenih i ne znam da li druge institucije u drzavi raspolazu. Znam da su dokumenta koja su organi bezbjednosti prikupili tokom ispitivanja sigurno bila dostupna sudskim organima. Ni tada, ni sada, vojska ili Generalstab i stab Vrhovne komande nije bio naredbodavac sudskim organima. Mi smo zavrsavali nas dio posla, a sudski organi su trebali pokretati postupak. Vjerovatno ljudi koji su proucavali te dokumente znaju daleko vise od mene. Ja sam uvijek bio informisan u onoj mjeri koliko mi je potrebno za preduzimanje mjera. Znam da su neki kaznjeni i da se neki jos uvijek nalaze u zatvoru. Cacina sudbina DANI: Za jedan dio stanovnika Sarajeva Caco je heroj, za druge zlocinac. Kakav je Vas stav? DELIC: Ja sam i tada, i Musanu Topalovicu i svim onima koji su bili van sistema, rekao da za mene oni nisu vojnici Armije BiH zato sto nisu u sistemu. Drugo, svoj stav sam ispoljio i u onim slucajevima kada je postojao zahtjev od odredjenih institucija da se pojedinci iz tih redova proizvedu u cinove ARBiH. Bio sam i tada, i sada sam, iskljucivo protiv toga kad je rijec o ljudima koji su se ogrijesili o kodeks ponasanja pripadnika Armije, pripadnika bilo

koje vojske. Od mene nikad takav prijedlog nece otici i nije samo takav stav prema Musanu Topalovicu, nego prema bilo kom covjeku koji je iskoristio ili zloupotrijebio rat da na svoj nacin razrjesava situaciju. Zato, prema svim ljudima koji su grijesili, imam isti stav. Treba znati, mada se sada najvise govori o odvodjenju Srba, mi smo imali informacija o silovanju Bosnjakinja, odvodjenju Bosnjaka, ukljucujuci i ministre, citavo ministarstvo se znalo isprazniti. Sjecam se Ministarstva vojne industrije, na cijem celu je tada bio Mamutcehajic, tada su svi bili odvedeni na kopanje. DANI: Kako je ubijen Musan Topalovic Caco? DELIC: Treba provjeriti dokumentaciju koja postoji i ona ce dati istinu o tome. Ja raspolazem informacijom da je bio pokusaj bjekstva iz komande Prvog korpusa, kad je Caco priveden onu noc, 5. na 26. Ponavljam, ukoliko je neophodno da se i taj dio pokrene, treba ga pokrenuti. Ja nemam onu pismenu vjerodostojnu istinu da bih bio sto posto siguran. DANI: Postoji li mogucnost da su saznanja o ubistvima pripadnika Armije i policije uticala na donosenje odluke o Cacinoj sudbini? DELIC: Nije, nije uopste donesena nikakva odluka o Cacinoj sudbini. On je ostao posljednji. Ramiz Delalic se predao i sa njim je postupano korektno. Kada je rijec o Musanu Topalovicu, sve je trajalo do ponoci i tada je kroz razgovor telefonom, direktno s njim, receno da ode gospodin Pusina, jer je on Pusini vjerovao. Pusina je otisao i tada se on predao, a postupak je dalje slijedio. Trebalo je da se kroz postupak ispitivanja oslobode oni koji nemaju udjela, a da se prema onima koji su napravili to sto su napravili

preduzmu odgovarajuce mjere i u sudskom smislu pokrene postupak protiv njih. DANI: Da li je Uprava vojne bezbjednosti sprovela istragu o Cacinom ubistvu? Da li je iko bio u pritvoru? DELIC: Ja ne bih rekao da je zbog ubistva Musana Topalovica Cace neko bio u pritvoru, a kada je rijec o ispitivanju, vjerovatno se i o tome ispitivalo i dolazilo do nekih saznanja. Zlocin je zlocin DANI: Stice se utisak da vlada generalno nesnalazenje drzavnih bosnjackih celnika kada je rijec o otvaranju dossiera o zlocinima koji su pocinili pripadnici Armije BiH? DELIC: Pa i ja imam takav utisak, a razlozi su, vjerovatno, visestruki. Na jednoj strani, to je pomalo i nezrelost ljudi koji se upustaju, prije svega, kroz medijske prezentacije, intervjue, u dijaloge i razgovore kojima prozivaju neke ljude bez argumenata. Mi znamo da sud treba da pozove onoga ko je kriv, sud treba da da svoju ocjenu u tom pogledu. Drugo, treba reci da je to vjerovatno proizvod pritiska ili uticaja sa strane, jer u ovom momentu treba zamagliti brojne zlocine koje su ucinili drugi. Mislim da mi moramo o zlocinima razgovarati potpuno posteno, iskreno. Ne trebamo medijski praviti od toga senzacije, jer senzacionalizam prvo kod Suda u Haagu ne prolazi, kod njih prolaze zvanicni dokumenti, i odgovarat ce onaj ko je pocinilac. Na ovaj nacin, senzacionalizmom mi jednostavno zamagljujemo daleko vece zlocine. Mada je svaki zlocin - zlocin, i tu nema nikakvog opravdanja. Mi smo u Armiji preduzeli sve da preko drzavnih institucija damo podatke i omogucimo svjedocima da svjedoce na Sudu u Haagu. U tom pogledu mi dosad nismo imali problema, i dalje smo spremni da to ucinimo. Ja kroz zvanicno informisanje nisam nikome zabranio, ali jesam predozio sadasnjim pripadnicima Armije da istupi i razgovori u medijima, odnosno nacin na koji su vodjeni intervjui, ne koristi nikome. Naprotiv, stete ukupnom radu Tribunala, neovisno o kome je rijec kada treba da odgovara.

Nazalost, mi nismo mogli uticati na one ljude koji nisu vise u Armiji, ali su bili njeni pripadnici, da nastupe onako kako su to uradili. Zato, evo, i ovo je nacin da opet kazem: nismo mi za to da se bilo koji zlocin prikrije. Doslo je vrijeme za placanje racuna. Svako onaj ko je zlocin napravio, to ponovno tvrdim, nije ga napravio zbog naredjenja ili stavova institucija,niti u drzavi, niti u Armiji, nego je to krivica pojedinca, i ko je to cinio, morat ce da odgovara. Naravno, uz istu takvu odgovornost onih koji su to cinili institucionalno na prostorima BiH, a nama je znano da ih ima dosta. DANI: Ocjenjujete li da je velika steta ucinjena pasivnoscu pravosudnih organa? DELIC: Moj stav je: bolje je da nasi drzavnici i sudske institucije taj posao otpocnu sa dokumentima koji su meritorni za sud. Jedno je prica, jedno je, mozda, neki dokument, jer sud trazi daleko cvrsce dokaze i argumente za pozivanje. Sigurno je da bi za nas to bilo dvostruko znacajno, na jednoj strani da sami, kao institucija ove drzave, sankcionisemo ono sto se desavalo na teritoriji koju smo mi tada kontrolisali i gdje smo imali vlast. Na drugoj strani, to bi bio jos jedan znak naseg gledanja na sve ono sto se desavalo u ratu i sigurno je da bi nam to koristilo. DANI: Organi vojne bezbjednosti raspolazu podacima o zlocinima u Grabovici, koji bi, cini se, vrlo efektno mogli prekinuti ping-pong optuzivanje bivsih i sadasnjih generala Armije BiH o zlocinima u Grabovici? DELIC: Sigurno, ja sam to negdje i rekao. Sve ono cime mi raspolazemo, kao Armija, ukljujuci i dokumente sluzbi bezbjednosti, mi cemo dati na raspolaganje sudskim organima. Naravno, postoje i drugi instrumenti, drugi organi, koji su se bavili tim slucajevima, kao sto su organi MUP-a. Kada se spoje svi ti podaci, uz zive svjedoke dogadjanja, sigurno je da se mogu prikupiti adekvatni argumenti i dokumenti da mi pokrenemo jednu takvu aktivnost. I da to zavrsimo, ukoliko je to moguce, u nasoj avliji, sto kazu.

Nezgodan spoj

DANI: Gospodine generale, bode oci cinjenica da se Grabovica dogodila 9. septembra, Uzdol 14. septembra, da bi se 26. oktobra saznalo za Kazane. Slijedi jedna silazna putanja kada je o multietnicnosti Armije BiH rijec. Osjecate li se osobno odgovornim? DELIC: Ne znam kako to povezati. Mislim da je nezgodan spoj koji ste napravili povezujuci ovedogadjaje i smanjenje multietnicnosti. DANI: Ubijeni su Srbi i Hrvati. DELIC: Sa tim kontekstom se ne slazem. Kada je rijec o multietnicnosti, to nije proizvod tih dogadjaja, vec proizvod ukupnih politickih dogadjanja, ukupnog politickog odnosa prema borbi na prostoru BiH. Treba znati da je etnicki sastav ARBiH do otvaranja sukoba sa HVO-om bio jedan, a poslije tog otvaranja drugi, neovisno od svih dogadjanja. Tako da je uticaj na smanjenje broja pripadnika hrvatske i srpske nacionalnosti prevashodno politicki i toka zbivanja na ratistu u BiH, a ne ovih dogadjanja, i to je potpuno sigurno. Naravno da to sigurno nije bilo dobro za multietnicnost Armije, ali gledajuci ukupno, mislim da su svi oni koji su prozivali, pa i danas prozivaju, Armiju u tom pogledu trebali uciniti vise da obezbijede prisustvo pripadnika svih nacionalnosti u ARBiH. Uostalom, da se to moglo, vjerovatno rata ne bi ni bilo, jer je rijec o razlicitim konceptima, te o razlicitom pristupu rjesavanja problema BiH u cjelini. DANI: Mislite li da bi za taj politicki koncept, tadasnje kaznjavanje krivaca djelovalo bolje ili losije? DELIC: Sigurno da bi bilo bolje. Kaznjavanje krivaca moze da djeluje samo bolje, ne moze da djeluje losije. Ali, posto ste postavili problem licne odgovornosti, ja vam mogu, naravno, dokumentovati, a to vam mogu dokumentovati i svi oni koji su bili clanovi Predsjednistva, i sa kojima sam ja i danas u kontaktu, od gospode Pejanovica, Komsica, gospodje Tatjane Ljujic-Mijatovic, gospodina Kljuica, kakav je bio i ostao moj odnos prema multietnicnosti Armije BiH, i koje sam napore ulagao, jer znam

kakva je korist od toga. Naravno, ne moze se to gledati kroz pojedinacne slucajeve, nego kroz ukupne napore. PRICA PRVA Vremenom svaka rana zaraste. Svaka, osim one majcine koja izgubi svoga jedinca sina. Ta rana uvijek je svjeza i otvorena, krvari ona do kraja zivota. I u posjetu jednoj takvoj majci, Raziji Camdziji, kojoj Caco ili Cacini ubise sina Jasmina Camdziju, odlazim 27. oktobra, dan nakon cetvorogodisnjice smrti. Prica, isprekidana suzama, izgleda sazeto ovako: Do 1992. godine porodica Camdzija zivi u svojoj prelijepoj kuci u Mesicima. Kuca je kao iz bajke ili onih praznicnih razglednica okruzena cvijecem, muz Jusuf savjestan je i strogi sef trafostanice, 24-godisnji sin Jasmin gradjevinski tehnicar. Omiljen, drustven, veseo, kao sto samo mladost moze biti. Sve previse lijepo da bi potrajalo dugo. S proljeca 1992. godine tenkovi Jugoslavenske narodne armije tutnjaju Mesicima, upucuju se prema Gorazdu. Zlo se veliko nadvilo. U jedno takvo predvece u kucu dodje Jasminov drug Mirko Jovicic, donese kutiju cigara i pola kilograma kafe, zaplaka i rece: "Moracete da bjezite odavde, ako mislite da ostanete zivi. Jasmin pogotovu, cuo sam da se na Mesice sprema ofanziva." Bio je Mirko u pravu. Porodica Camdzija u zadnji cas napusta Mesice, odlazi najprije u selo Kukavice kraj Rogatice, a zatim se golgota nastavlja. U zbjegu od hiljadu ljudi i najmanje 300 djece, umorni, iscrpljeni i gladni, danima ce se probijati prema Ustipraci i Gorazdu. Mati Razija tada dobija prvi infarkt i samo uz pomoc Jasminovu uspijeva da stigne u Gorazde.

Jasmin se odmah ukljucuje u borbu, ljubimac je Zaima Imamovica, jedan od najboljih diverzanata. Nijedna krupna akcija bez njega nije se mogla zamisliti. I kao takav dobi nagradno odsustvo. "Majko", rece on tada, u aprilu 1993., godine, "zelim nakratko da odem u Sarajevo. Hocu da vidim sestru Jasminu, hocu i poruseno Sarajevo da vidim, u tom gradu ja sam proveo svoje najljepse skolske dane. Tebi evo vera, ako zatreba hljeba da kupis, nemoj gladovati i nemoj za mene da brines." Tada su trebali dani i noci da se iz Gorazda preko Grepka stigne u Sarajevo. No, zelja za susret sa sestrom i svojim gradom bila je jaca od svih nedaca. Jasmin je stigao u Sarajevo i nastavio svoj ratni put. Najprije u 101. brigadi kod Ismeta Hadzica, a zatim u vojnoj policiji. I tako sve do kobnog 26. oktobra 1993. godine. Majcin instinkt je progovorio prvi... - Noc uoci toga - prica ona - zaspala sam i sanjam kako mi je tijelo umrlo. Probudim se i kazem sestri Rabiji da mi se srce otkinulo, a grudi prepukle. Mora da se Jasminu nesto strasno desilo. Navece preko tranzistora cujemo za njegovu smrt u obracunu sa Cacom. Vijest osinu pravo u srce, dobih i drugi infarkt, takvu me u bolnicu odvedose. Pitate me kako je poginuo Jasmin? Znam vrlo malo, cula sam da je bio naoruzan i da je bio jedan od rijetkih sto su pruzili otpor. Posmrtno je odlikovan "Zlatnim ljiljanom". I rana boli, pece. Zbog najtezeg gubitka, ali i onoga sto se sada dogadja. - Vidite - kaze na kraju Razija sinoc na televiziji gledam, u dzamiji tevhid posvecen Caci. Za mog sina to nije upriliceno, niko ni da me posjeti na godisnjicu njegove smrti. Cijepa se majcino srce kada to vidi, pita se ko je tu heroj, ko zrtva, ko je, zapravo, patriota... Mladen Paunovic,objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997. __________________________________ U SARAJEVU JE UBIJENO OKO DVIJE A MOZDA I TRI HILJADE SRBA Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC

PRICA DRUGA DANI: Gospodine Pejanovicu, kada ste saznali da pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH vrse zlocine nad stanovnicima Sarajeva, pretezno srpske nacionalnosti? PEJANOVIC: Za tako nesto saznao sam u drugoj polovini 1992. godine preko clanova porodica koji su dolazili da prijave nestanak, da prijave odvodjenje na liniju. Sto je dalje odmicalo vrijeme, ta saznanja su bila veca. Ja sam tada bio clan Predsjednistva i predsjednik Savjeta za zastitu ustavnog poretka koji je po svojoj funkciji bio tijelo Predsjednistva za pitanja zastite ustavnog poretka i zastite osnovnih prava gradjana. Saznao sam dosta o tome i od uglednih gradjana i od aktivista iz stranaka, posebno gradjanskih, od akademika Filipovica, koji je tada bio potpredsjednik Muslimansko-bosnjacke organizacije i kome su se takodje ljudi obracali. Tada sam inicirao jednu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka, pored ostalog i na temu samovoljnog, nezakonitog odvodjenja civila na linije koje je drzala Deseta brdska brigada. DANI: Mozete li precizirati vrijeme? PEJANOVIC: Prva sjednica je bila u jesen-zimu 1992. godine, a onda je poslije uslijedila jos jedna sjednica. Ustvari, tri sjednice su se bavile problemom Topaloviceve samovolje. To su bile prosirene sjednice sa predstavnicima politickih partija i na njih smo pozivali ministra unutrasnjih poslova, tada je bio Pusina, a pozvani su i nacelnik CSB Sarajevo, predstavnici advokatske komore, tuzilac i predstavnici Armije. Problem samovolje koju je provodila komanda Desete brdske brigade na celu sa Topalovicem bio je opsti problem grada. On se najvise ticao gradjana srpske nacionalnosti, po broju, po posljedicama, ali je bio zahvatio i gradjane drugih nacionalnosti i postao je opsti problem. Ja licno i mi u Predsjednistvu smo zelili to pitanje otvoriti i otvorili smo ga na drugoj sjednici Savjeta kada smo dali informaciju Predsjednistvu sa zahtjevom da se to pitanje rjesava. To je bila jedna teska mrlja na ukupnom konceptu odbrane i razvoja oruzanih snaga i dovodila je u pitanje ne samo bezbjednost nasih

gradjana nego i ugled i karakter odbrane, Armije, drzave. Potkopavala je drzavu iznutra. Moram reci da je tada taj problem akceptiran i uvazen, ali je bilo taktiziranja zbog straha da radikalna smjena Topalovica ili njegovih saradnika moze izazvati siru pobunu. Poznata je ona ljetna pobuna '93. godine, kada su ta jedinica i njeno rukovodstvo htjeli potpunu vladavinu nad gradom. To je, uz pomoc MUP-a, tada zaustavljeno. DANI: Kako ste Vi reagirali? PEJANOVIC: Onda sam pripremio i trecu sjednicu Savjeta za zastitu ustavnog poretka. Tu sjednicu sam, mimo uobicajenih odnosa i pravila za takvu vrstu tijela, ucinio javnom. Mediji su prenijeli diskusije. Na sjednici su bili prisutni i novoizabrani komandant Glavnog staba general Delic i njegov pomocnik za bezbjednost. Oni su tada javno rekli da Musan Topalovic Caco nije pod komandom Prvog korpusa, odnosno pod komandom Armije, i da on ne postuje komandu. Sutradan je to objavljeno i odmah je uslijedila priprema radikalne akcije koja ce u jesen 1993. godine biti izvedena. Doslo je do blokade Cacine komande i svega ostalog: privodjenja u Prvi korpus, odnosno njegovog ubistva pod okolnostima koje jos nisu rasvijetljene. Mogu samo jos kazati da sam tada bio kritikovan od predsjednika Izetbegovica i Ganica: zasto sam bez sirih konsultacija ucinio sjednicu Savjeta javnom, te da je ona imala, osim pozitivnih, i negativne efekte, jer dovodi u pitanje - u to doba se to tako gledalo - povjeranje u Armiju i sistem odbrane. Ja sam toga bio svjestan, ali sam imao veliki osjecaj odgovornosti i smatrao sam da tako ne moze dalje. Sutradan sam sreo neke ljude iz mog komsiluka, iz Stare Breke, i rekli su mi: "Mi smo culi komandanta sta je rekao da Topalovic ne provodi naredbe vise komande u Armiji i nasi sinovi u toj jedinici vise nece biti. Mi svoje sinove necemo davati takvim ljudima."

DANI: Da li ste, osim priprema za sjednice Savjeta, sa predsjednikom Izetbegovicem u drugim prilikama razgovarali o ovom problemu? Da li ste naisli na razumijevanje Predsjednika? PEJANOVIC: Rezultati sjednica Savjeta bili su prezentovani Predsjednistvu i Predsjednistvo je prihvatalo prijedloge Savjeta. U tom kontekstu i predsjednik Izetbegovic je bio kooperativan i raspolozen da se nadje rjesenje. Ali, u to vrijeme postojalo je izvjesno taktiziranje. Po mom misljenju, bilo je iz straha da bi jedan radikalan rez mogao izazvati jos vece probleme. Licno sam osjetio da je to gubljenje vremena i zato sam vrsio pritisak da se to mora presjeci, da se to mora zaustaviti. Moram reci da je prije toga bio jedan izvjestaj na televiziji u okviru Dnevnika koji je pohvalio Cacin metod vodjenja ljudi sa ulice, jer, boze moj, mnogi se kriju u podrumima, nece da idu na linije, izbjegnu Opcinskom sekretarijatu za odbranu, a njemu ne mogu izbjeci. DANI: Jeste li se Vi osjecali bezbjednim? PEJANOVIC: Pa, Senade, dobro je da to pitate. Da ste bili na mom mjestu... Meni su dolazili dobronamjerni glasovi, poruke: zasto si toliko uporan da kroz Savjet to pokreces i rjesavas, ima precih od tebe, moze i tvoja glava doci u pitanje... Ja sam toga bio svjestan. Ali se nisam pred tim cinjenicama zaustavljao, jer takvu vrstu torture zlocina nad komsijama civilima nisam mogao zamisliti, a kamoli trpiti. Negdje poslije javne sjednice Savjeta bio sam u Kamernom teatru na jednoj predstavi. Iako je trebalo da i nakon predstave ostanem tu, otisao sam, sticajem okolnosti, do KUD-a "Seljo". Samo sto sam izasao iz zgrade, dosli su Cacini ljudi i uhvatili Zorana Becica, a ustvari sam i ja trebao biti uhapsen. No, nisam se kolebao nimalo. Uostalom, ja sam ovdje ostao da podijelim dobro i zlo sa komsijama i da se borim za pravdu. DANI: Smatrate li da ste kao clan Vrhovne komande ucinili sve sto ste mogli? Osjecate li osobnu odgovornost?

PEJANOVIC: Ja sam tada osjecao veliku odgovornost. Imao sam dva izbora: da se borim ili da se povucem. Moj izbor i izbor ljudi oko mene je bio izbor demokratski upotrebljivih metoda u borbi za istinu, pravdu i zakonitost. Mislim da, u tadasnjim ratnim uslovima i okolnostima, Srbin nije bio zasticen kao gradjanin, kao covjek, zato sto je bio Srbin u doba kada je srpska granata svaki dan ubijala na desetine ljudi u Sarajevu. Mi smo u to vrijeme gradili ukupni sistem bezbjednosti i odbrane, odnosno Armije. Na tome je vrlo savjesno i vrlo uporno radio komandant Sefer Halilovic. Dakle, tada sam, po mom misljenju, ucinio sto sam mogao. Mozda sam mogao jos nesto uciniti kada je izvedena ova akcija i kada su privedeni na sudjenje brojni ucesnici. Mozda sam mogao vise raditi da se pokrene pitanje odgovornosti tadasnjih nosilaca javnih funkcija. Tada i kasnije sam upoznao mnoge subjekte, narocito one koji su radili za komisiju gospodina Mazowietzkog o razmjerama te vrste samovolje i jos nekim koje su bile u gradu, na Dobrinji, Novom Gradu, Alipasinom Polju, jos nekim dijelovima. Mozda sam na toj tacki mogao uciniti nesto vise, ali tada je glavni cilj bio dovesti do opsteg smirivanja u Sarajevu i sprecavanja terora nad civilima. Poznata je prica da su ljudi poceli izlaziti iz podruma nema vise Cacinih hordi da kupe ljude sa ulica. DANI: Zasto do danas SGV, a Vi ste na celu, nije otvorilo javnu debatu o zlocinima koji sada izbijaju na vidjelo? PEJANOVIC: Ono sto smo znali, prezentovali smo mnogim institucijama, ukljucujuci Predsjednika, ljude u Armiji, bezbjednost... Ali, sve je uvijek bilo povezano sa Sarajevom. Znate, i onda kada su mene zepljaci upozorili: ako se nastavi ofanziva u Zepi, ovdje ce pripadnici jedinice iz Zepe to namiriti. Onda je dosla Srebrenica... '95. godine Predsjednik je rekao da cijeni to sto

osudjujemo zlocin u svom narodu, sto istim kriterijima osudjujemo ljude koji su pocinili zlocin u sva tri naroda i sto smo cinjenice o onome sto smo znali na vrijeme stavili na raspolaganje, narocito medjunarodnim organizacijama koje se bave time. DANI: Gospodine Pejanovicu, raspolazete li egzaktnim podacima o zlocinima nad civilima srpske nacionalnosti u Sarajevu, broju zrtava i krivcima? PEJANOVIC: Maj i juni mjesec 1992. godine bili su najkriticniji sa stanovista stihije i samovolje i samovoljnog odvodjenja civila srpske nacionalnosti iz njihovih kuca u lokalne zatvore, na linije ili u nepoznatom pravcu. To je bilo u vrijeme kada su u okviru lokalnih jedinica, koje jos nisu bile uvezane u sistem rukovodjenja i komandovanja, postojali lokalni zatvori koji su manje-vise bili zatvori neustrojeni od pravosudja, neustrojeni od vojnog zakonodavstva, jer toga jos nije bilo. Kad smo Kecmanovic i ja usli u Predsjednistvo pocetkom maja 1992. godine, saznali smo mnogo toga: vrlo brzo smo saznali za zatvor u hotelu "Zagreb". Po mnogim saznanjima, taj zatvor je bio pod uticajem ili u rukama HOS-a. U tom zatvoru je bio akademik Leovac, poznati ljekar Trifko Guzina, cija supruga nije htjela iz mog i Nenadovog kabineta ici kuci dok nismo nasli neko rjesenje. Ismet Bajramovic Celo ga je doveo pred zoru, jer ga je on lijecio. I kad smo ga zamolili da sazna bilo sta, on ga je nekako nasao i rekao je da ga je nasao u zatvoru u hotelu "Zagreb", u prizemlju. DANI: Sta ste ucinili? PEJANOVIC: Kad smo otvorili pitanje tog zatvora, kod odgovornih ljudi i kroz sjednicu Predsjednistva, vrlo brzo je taj zatvor ugasen.

Medjutim, tih zatvora je bilo na Otoci, na Alipasinom Polju, Dobrinji, na Kosevu, u Klinickom centru kod cuvenog Kineza, sa nekim premjestanjem bio je to i hotel "Evropa" i, mislim, jos na jednom lokalitetu u Novom Sarajevu. Medjutim, to je sve egzistiralo do juna '92. godine kada je za komandanta postavljen Sefer Halilovic i dok nismo usvojili platformu i pristupili donosenju uredbi sa zakonskom snagom koje su uredile sistem organizacije armije, vojnog tuzilastva, sistem policije i razgranicenje vlasti vojne i civilne policije. Sve dok to nije uradjeno, samovolje je bilo napretek. Moje i Kecmanovicevo angazovanje i dobra saradnja sa Seferom Halilovicem, u to doba, ubrzali su konsolidaciju sistema armije i sistema bezbjednosti, presjeceni su svi ti lokalni samovoljni oblici privodjenja ljudi i onda je uspostavljen sistem redovnog vojnog zakonodavstva. Nama se i tada i kasnije postavilo pitanje o masovnom stradanju Srba u Sarajevu. To je ono kada je Cegar poveo desetine ljudi na stadion Kosevo, pa je mnogo ljudi doslo u Predsjednistvo da izvrse pritisak. Dosli su u moj i Nenadov kabinet. Mi smo pozvali i Izetbegovica, jer je to bila skupina od pedesetak ljudi, vrlo uglednih Sarajlija. Mi smo tada presjekli pokusaj da se izvrsi represija, zavede strah te vrste, da se prakticno ostane bez Srba u gradu. Dakle, to smo presjekli i tih oblika masovnih stradanja dalje nije moglo biti jer je to zaustavljeno, doslo je do konsolidacije Armije i sistema bezbjednosti, ali je bilo pojedinacnih odvodjenja i stradanja, kasnije cak i stradanja ljudi zbog interesnih razloga - da se dobije imovina, stan. Dalje, bilo je i revansistickih, neko je nekom poginuo. Ali, sve to ne opravdava. DANI: Da li znate koliko je tako stradalih? PEJANOVIC: Postoje dvije procjene jedna da je stradalo oko dvije hiljade, a druga oko tri hiljade ljudi. Tesko je pouzdano reci da je jedna tacnija od druge,

ali negdje izmedju dvije ili tri hiljade ljudi po toj osnovi je ili nestalo ili stradalo ili ubijeno u citavom tom periodu dok se nije izvrsila potpuna konsolidacija i dok potpuno nije presjecena ta tortura nad civilima i ubistva civila. Ubistva su bila i na ovaj nacin: odvedes nepripremljenog civila na liniju i kazes - kopaj! Ostavis ga na brisanom prostoru i zapucas u suprotnom pravcu, onaj uzvrati vatrom i ubije ti tog civila. Onda se to ne podvodi kao ubistvo, kao zlocin, nego - "strad'o na liniji". I to je kasnije presjeceno, a kljucna tacka zaustavljanja toga je bila tajna akcija MUP-a i Armije BiH, kada je 26. oktobra izvrsena opsada Cacinog staba i kada je on u toj akciji likvidiran. To je bilo praktino zaustavljanje svih elemenata te vrste. Da toga nije bilo, ja vise ne bih mogao ucestvovati u zajednickoj borbi za ono sto znaci demokratska i slobodna Bosna i Hercegovina.

PRICA DRUGA Prvi je novembar, katolicki praznik Dan mrtvih. Ivo Markesic, otac ubijenog Slavena, bio je vec na groblju, pripalio svijecu svom mrtvom jedincu. Za koji sat krenuce i na misu koju ce u pomen mrtvih odrzati uzoriti kardinal Vinko Puljic. Do tada sjedimo i pricamo. O sinu Slavenu i onome sto zna sta se desavalo 26. oktobra 1993. godine... -Vidite, kako vrijeme prolazi - prica Ivo - u meni je sve vise pitanja i sve manje odgovora. I ne zamjerite roditelju ako je pristrasan ponekad, ako i nije u pravu. Pa, roditelj i ne moze drukciji da bude. Kazem vam, redjaju mi se pitanja. Znam, naprimjer, da je Slaven dezurao u MUP-u 23. i 24. oktobra. Dvadeset petog je, znaci, trebao biti slobodan. Ili su, mozda, dobili neka posebna naredjenja, ne znam, jer nam o tome nije pricao, a ionako nije bas bio govorljive naravi. Doduse, u to vrijeme on je, i

kada bi bio slobodan, znao cesto da ode u MUP, prenoci tamo. Ovdje hladno, ni struje, ni vode, tamo je bar mogao da se ugrije i televiziju pogleda. Mozda je i toga dana tako bilo. Znam samo da mi je pri polasku zatrazio 20 maraka. Ja prevrnuo dzepove, novac ne nadjoh, on samo klimnu ramenima i ode. Bilo je to nase zadnje vidjenje. I sad mi je zao zbog onih 20 maraka. Pitam se i otkud Slaven da krene u obracun sa Cacom. Pa, on je kao diplomirani ekonomista u MUP-u najprije radio kao inspektor za privredni kriminal, zatim su ga prebacili u odjeljenje za droge, ocekivalo se da predje u nasu sluzbu Interpola. Znaci civil, bez uniforme i bez ikakvog naoruzanja. A za jednu takvu akciju sigurno su trebali izuzetno obuceni ljudi, vrhunski profesionalci. Pitam se da li su bili svjesno zrtvovani i on i drugovi iz njegove grupe Dragan Miljanovic i Srdjan Bosiljcic. Ponesto sam i saznao. U civilu, nenaoruzani, bas kao da ih u setnju salju, oni su dosli u kucu gdje je bio Caco i gdje su se drzali taoci. Docekao ih je Cacin brat Nane, ikada su mu rekli zbog cega su dosli, on ih je uveo kod Cace. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, Caco je ubio Srdjana i Dragana, a mog Slavena Armin Hodzic. Eno ga, i sada je na slobodi. Slavenu je tada bilo 28 godina. Posmrtno odlikovanje Slaven nikakvo nije dobio. Ni materijalnu pomoc, ni bilo sta drugo sto bi podsjecalo da briga o njemu, bilo kakva, postoji. Vidite, cak ni mrtvim tim momcima, toj neduznoj mladosti, ne daju da budu ravnopravni. Krupne oci Ive Markesica napunise se suzama. Ustaje, oblaci se, priprema se za misu. Mozda ce mu rijeci uzoritog kardinala Vinka Kuljica bar na trenutak ublaziti bol. Mozda. M.P. Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997. __________________________________

SUDJENJE JE BILO NEZAKONITO Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC PRICA TRECA ZARKO BULIC: Bio sam u svojstvu branioca ucesnik u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete i Desete brdske brigade. Konkretno, bio sam branilac u znatnoj fazi postupka, zapravo, kompletno u istraznoj fazi, i u dobrom dijelu sudjenja tada optuzenom Ramizu Delalicu, vrsiocu duznosti komandanta Devete brigade. Ja bih zelio reci da treba praviti distinkciju, ne malu nego veliku, upravo u pogledu zlocina, izmedju pripadnika Devete i Desete brigade. Naime, u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete brdske brigade, konkretno i protiv Ramiza Delalica, ciji sam ja branilac bio, nije se pojavila nijedna cinjenica koja bi indicirala na vrsenje zlocina nad civilnim stanovnistvom, posebno nad pripadnicima srpske nacionalnosti, motivirano samo pripadnoscu tih zrtava srpskom nacionalnom korpusu. I citav postupak je prosao da u odnosu ni na Delalic Ramiza ni bilo kojeg pripadnika njegove brigade nije inkriminisan nikakav zlocin nad civilnim stanovnistvom, pa ni nad pripadnicima srpske nacionalnosti. Zato bih zelio da naglasim da se ipak pravi distinkcija. Uvijek se mijesaju pripadnici Devete i Desete brdske brigade. Za Kazane su optuzeni odredjeni ljudi i svi su bili pripadnici Desete, odnosno Cacine brigade. Mislim da je metodoloska greska, krivicno-procesna, bila uopste vodjenje zajednickog postupka jedinstvene istrage. Drugi dio vaseg pitanja: da li sudjenje zadovoljava princip zakonitosti? Ja cu reci slobodno svoju ocjenu: nije! Sama kvalifikacija u optuzenju, a pogotovo u presudi krivicno pravnih radnji, likvidacija odredjenog broja civila ciji su lesevi nadjeni u jami zvanoj Kazan, bila je ocigledno neadekvatna. Koliko znam, iako nisam bio ucesnik do kraja postupka,

vecina optuzenih je odgovarala za krivicno djelo neprijavljivanja ucinioca krivicnog djela, a ne za krivicno djelo ratnog zlocina nad civilnim stanovnistvom, sto je meni i tada bilo cudno. Shvatio sam da je tako bilo iz politickih razloga, da se ne bi dalo u javnost, pa mozda i u medjunarodnu javnost, da se i na "drugoj strani" vrse ratni zlocini. To je moja subjektivna ocjena, jer mi je sve bilo nevjerovatno. Dosta njih je priznavalo svoje aktivno ucesce, a optuznica i presuda su bile "za neprijavljivanje pocinioca krivicnog djela" ili za obicno ubistvo iz cl. 36 Krivicnog zakona, sto se moze provjeriti u sudskom spisu. Medjutim, bez obzira na pravnu kvalifikaciju tih radnji u optuznom aktu, to nije vezalo sud, jer prema odredbi cl. 346 Zakona o krivicnom postupku, sud nije vezan pravnom ocjenom djela po optuznici, vec samo realnim cinjenicnim opisom radnje! Tako da se presuda ne moze staviti u jedan okvir zakonitog sudjenja, jer je sam optuzni akt dao jednu kvalifikaciju koja je, po meni, odudarala od cinjenicnog supstrata optuznog akta i onoga sto je bilo u smislu dokaza. Tako da je totalno neadekvatna bila. Medjutim, ja bih rekao jednu stvar: mislim da je procesno-metodoloska greska bila vodjenje zajednickog postupka upravo iz ovih razloga. U javnosti je bilo poznato da Deseta brdska vrsi odredjene radnje. Mi smo imali cinjenice da na podrucju odgovornosti Desete brdske brigade nestaju ljudi koji se od tada - 1992. godine i 1993. godine nikada ne pojavljuju. I opravdana je pretpostavka da su likvidirani i van Kazana. I to je ta metodoloska greska: trebalo je suditi sa pravom kvalifikacijom one ljude kojim je bio inkriminisan zlocin. U zoni

odgovornosti Desete brdske su, ja znam konkretne slucajeve - ljudi nestajali i ranije. Do danas se nisu pojavili. Slucaj iz Ulice Dimitrija Tucovica: Marina Nevstrujev i Nenad Lojevic su odvedeni iz stana u junu mjesecu 1992. godine. Nikada se vise nisu pojavili i ja sam od njihovih porodica bio angazovan. Dobio sam uvjeravanja od policije da ni oni o tome nista ne znaju, iako je bilo jako puno indicija koje su obecavale brzu i efikasnu istragu: ujutro, recimo, u njihov stan je uselio odredjeni covjek, sto znaci da je imao saznanja da se oni nikada nece vratiti. To je bila pocetna indicija za brzu i efikasnu istragu, koja je potpuno izostala. Imate slucaj i bracnog para Komljenac, koji su odvedeni iz stana u junu 1993, za kojima sam jedno vrijeme tragao po ovlastenju porodice, ali bez rezultata. Kasnije su njihovi lesevi identifikovani u Kazanima. Imate i slucaj grupe ljudi, mislim da se radilo o sedam izmasakriranih leseva, koji su 17. ili 18. juna 1992. pronadjeni na otvorenom, na Bentbasi. Ja sam tada tragao po ovlastenju porodice za Turanjanin Stankom, koji je odveden iz stana na Ciglanama u junu 1992, pa je to bio povod da pregledam fotodokumentaciju tih leseva na Bentbasi, koja je napravljena na uvidjaju, jer sam Turanjanina odlicno poznavao prije agresije. Uvidjaj koji je obavio Milorad Potparic, tadasnji sudija Viseg suda Sarajevo, prekinut je zbog granatiranja, a od Suda je dat nalog za prebacivanje leseva u prosekturu. Medjutim, koliko ja znam, ti lesevi nikada nisu dosli do prosekture, pa ni identifikovani, izuzev bracnog para Biberdzic iz Ulice Blagoja Parovica. Oni su identifikovani po nekim dokumentima koji su pronadjeni u njihovoj odjeci. Ima jedna okolnost koja moguce koincidira na vrijeme kada je to najvise radjeno: po onom sto ja znam - juni mjesec '92. godine. Recimo: postoji jedna grupa ljudi koja je nestala na Dobrinji. Odvedeni su iz stanova. Nakon dugotrajnog traganja nista nismo mogli utvrditi. Sad, poslije reintegracije dijelova Sarajeva, na Vlakovu smo pronasli grob Mirka Pejovic, koji je odveden iz svog

stana 18. juna sa Dobrinje. Kada smo ga ekshumirali, sudski vjestak Dobraca je utvrdio prostrelnu ranu u predjelu sljepocnice iz vatrenog oruzja koje je djejstvovalo iz neposredne blizine. Tijela su, dakle, bila na Vlakovu, razmijenjena su od strane Armije kao lesevi srpske vojske za leseve pripadnika Armije. Na tom mjestu, gdje je bio grob Pejovica, je i grob Gasic Mirka i njegovog sina Olivera, oca i devetnaestogodisnjeg sina. Na isti nacin, istoga dana sa Dobrinje su odvedeni i nestali. Iako i za to punomoc imam, ekshumaciju nisam napravio. Gasiceva supruga, koja je zbog toga otisla iz Sarajeva, ne moze da dostavi dovoljno identifikacionih podataka koji su trebali. Kod inzinjera Pejovica su u bluzi ostali neki plastificirani dokumenti - vozacka dozvola, bankovna kartica itd. Sve ovo vrijeme vodjen je postupak u pogledu Pejovica na Vojnom sudu, dan-danas se vodi na visem tuzilastvu u Sarajevu. Iskrslo je da je ta ubistva obavljao neki Mezet Muharem, pripadnik Armije, koji je poslije poginuo. Sticajem okolnosti, taj Mezet je bio moj klijent prije rata. U ovom postupku koji je iniciran, bio je stigao izvjestaj da je to on ucinio, ali je vec bio mrtav. U tom periodu, juni 1992, odveden je i Milivoje Stekovic, bivsi generalni direktor "Feroelektra", iz kuce u Ulici Radojke Lakic. Pokusao sam utvrditi okolnosti njegove sudbine, po zahtjevu porodice, ali to nisam uspio. Izvjesno je da je imao sudbinu ostalih lica odvedenih u tom periodu. Koincidencija je da je to eskaliralo na raznim podrucjima u isto vrijeme sto moze biti indikativno. To treba istraziti. Ne znam zbog cega je obustavljena ekshumacija iz Kazana. Nisam ucestvovao u ekshumaciji. Istraznu radnju ekshumacije je vodio tadasnji sudija Vojnog suda u Sarajevu Seremet Nihad i ja nemam saznanja da nije sve izvadjeno iz Kazana.

Mislim da se pojavilo 28 leseva. Morbidno je reci, ali bila je jedna viska glava ili viska tijelo.

PRICA TRECA Dvadeset i peti je oktobar, ove, 1997. godine. Odlazim na zakazani poslovni susret. Sa prijateljem i kolegom, inace Hrvatom po nacionalnosti, koji me ipak moli da mu ne spomenem ime. "Vidis i sam", kaze mi on, "da Cacin duh jos lebdi u gradu." Ipak, kolega je, sto sa radija, sto sa televizije, toliko poznat da na kraju price malo kome nece biti jasno o kome se radi. Caco mu je bio prvi komsija. Zahvaljujuci tome, tri puta je odvodjen. Prvi put, osamnaestog novembra 1992. godine u Bostaric na kopanje. Uz intervencije sa najviseg politickog vrha, brzo je pusten. Drugi put, pocetkom jula 1993. godine. Zajedno sa suprugom, dvojicom sinova i punicom odveden je u Cacin stab. Tamo se, kako kaze, vec nalazila poveca grupa Srba, Hrvata i Jevreja. Nakratko dovedose Amilu Omersoftic, ali je ubrzo pustise. Najbrojniji su, ipak, bili vojni policajci i pripadnici Ministarstva unutrasnjih poslova. - Oni - prica kolega - prodjose najgore. Skinuli su ih do gaca, maltretirali, tukli. Gradski obracun zbog Pecara nastavljao se ovdje, a mi smo bili taoci. Djeca se stisnula uz mene i pitaju: "Tata, hoce li nas ovdje sve pobiti?" "Nece, nece, valjda", tjesim ih ja. U pola pet ujutru zove me Caco i pita: "Sta je, jesi li se prepao?" "Jesam", odgovaram mu ja, "ali ne za sebe, vec za djecu, suprugu i punicu."

Par sati kasnije, nas pustise, ali mnogi ljudi, a medju njima je bilo i starijeg svijeta, ostase. Sta je sa njima dalje bilo, kakva ih je sudbina zadesila, ne znam. Dvadeset i peti oktobar 1993. godine je za prijatelja dan koji se pamti cijelog zivota. Traka sjecanja se i sada sama odmotava. - Noc prije toga - prica on - ja sam stigao iz Ancone. I za ono vrijeme donio ono sto je najvaznije, pun ranac hrane. U kuci pripremili festu, radujemo se, nadamo da bar gladi vise nece biti. Ujutro, oko sest sati i petnaest minuta, cujem pucnjavu, pomislim, opet se oko Trebevica guzva. Ali pucnjava je sve jaca i jaca, krenem prema WC-u i vidim da se puskaranje u samom dvoristu desava. Jedan mladic ostade da lezi. U sest i 30 lupnjava po vratima, Cacini borci mene i citavu familiju vode u podrum. Pred zgradom vidim da pet-sest mladica leze mrtvi. U podrumu je nas oko sedamdeset. Zene i djeca vriste, napolju se cuje pucnjava. Uto ce u podrum banuti i Caco. "Kolji cetnike", urla on. "Nemoj, Caco, mene, moli ga jedan mladic, pa sjecas se kad si bio ranjen, ja sam ti krvi davao." Ne pomaze ni to. Nozem Caco zakla njega, pa onda i jos jednog mladica. Kao vrece bacise ih zatim na hrpu. U 15 sati nova panika. Cujemo kako policija vice Caci i njegovim borcima da se predaju i kako im ovaj odgovara da nece, vec da ce i njih i sve nas taoce pobiti. On zatim pozva mene da podjem s njim. Udjosmo u kucu, soba je puna bombi i svakojakog oruzja, tu je i televizor ukljucen, osim Cace i mene ovdje je jos i Borisa Arnaut. Po nesreci, na televizijskom programu emisija posvecena odluci Predsjednistva za rasciscavanje sa Cacom i Celom.

"Neka idu u pizdu materinu", govori Caco gledajuci program, "sve to treba pobiti." Ocajan zbog emisije. Uspijevam telefonom da dobijem redakciju, molim ih da prekinu emisiju jer cemo je mi, taoci, glavom platiti. U redakciji poslusase. Nesto kasnije u sobu ulazi Jusuf Pusina. Kaze da dolazi po nalogu predsjednika Predsjednistva Alije Izetbegovica, ubjedjuje Cacu da se preda, garantuje mu slobodu, kaze da jedino dalje nece biti komandant, moli ga da se rijesi ova situacija. Caco trazi da ja i Pusina jos jednom odemo do Alije Izetbegovica i da ja od predsjednika trazim da on licno nazove telefonom i s njim se dogovori. Stigli smo u kabinet predsjednika, tamo je vec bio Bakir Alispahic, a nesto kasnije stize i Ejup Ganic. Predsjednik zove mene, ulazim, i on me zabrinuto pita koliko Caco drzi talaca. Odgovaram da ih je najmanje 70. "I, sta mislis da treba raditi?" "Pa, najbolje je", kazem ja, "da ga nazovete telefonom, popricate se i dogovorite." Izlazim od predsjednika u kabinet. Nekoliko minuta kasnije pojavljuje se predsjednik Izetbegovic, kaze da je sve sre!eno i da dzipom ponovo ja, Jusuf Pusina i Haris Lukovac odemo do Cace. Tako i ucinismo. Caco je ovog puta bio znatno meksi, uvjeren da mu se nece nista desiti, pristaje da se preda i krece prema dzipu. Pusina me pita hocu li i ja da krenem s njim. "Ne hvala", odgovaram, "Zeljan sam mira, zeljan da ponovo budem s porodicom." U sobi cujem kako pripadnici "Laste" pitaju ima li jos Cacinih boraca, ima li jos ko da se preda. Zabruja zatim motor, dzip sa Cacom krenu u pravcu prvog korpusa. Bilo je to Cacino posljednje putovanje. M. P. Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.

__________________________________

TRALJAVA AKCIJA Priredili: Senad PECANIN i Vildana SELIMBEGOVIC

NIJAZ DURAKOVIC: Kljuic, Komsic i ja smo u Predsjednistvo krocili 25. oktobra '93. godine. I prva nasa sjednica u ovom sastavu bila je upoznavanje sa akcijom vezanom za Cacu. Akcija je, sigurno, prije pripremljena i sigurno je predsjednik Predsjednistva znao o cemu se radi. Uglavnom, Predsjednistvo je u novom sastavu odobrilo tu akciju i ona je uslijedila sutradan. Prve izjave i reakcije na sve to sto je ucinjeno, po mom sudu, bile su poprilicno euforicne i nekriticne jer je akcija izvedena vrlo traljavo, nestrucno. Zali boze tih mladih ljudi koji su uludo poginuli. I ja sam se licno cudio zasto nisu angazirani Vikicevi specijalci i ostali prekaljeni vukovi. Djecaci su poginuli sasvim nepotrebno, a iako je tako bilo, mnogi su sebi pripisivali bajne zasluge i lente, pocev od MUP-a pa do odredjenih vojnih struktura, sto je, po meni, zapravo, neka vrsta cinizma besprimjernog tipa. Nakon akcije smo dobili informaciju o svemu sto se desilo, i to od Bakira Alispahica, ali nekog sireg komentara nije bilo. Nama je to tada predstavljeno kao da je tako trebalo biti. Kasnije se, da kazem tako, otvorio dosje Caco. Ja ne znam da li je Predsjednistvo u prethodnom sastavu bilo upuceno sa onim sto se desavalo, licno mislim da je moralo biti upuceno, narocito predsjednik Predsjednistva, jer je dobijao specijalne informacije od MUP-a skoro svaki dan. Ostali clanovi nisu dobijali te vrste informacija, u starom sastavu ne znam, ali dok sam ja bio, nismo dobijali. U svakom slucaju, odgovorni ljudi su morali znati za to sto se desavalo. Kad smo

dobili izvjestaj informisani smo kako je akcija tekla i na koji nacin je zavrsena, koje su zrtve. Poslije se to pitanje jednostavno nije otvaralo, iako je ubistvo samog Cace bilo pod poprilicno misterioznim okolnostima. Pomalo se suskalo da je on, zapravo, i likvidiran da ne bi progovorio o zlodjelima i o nekim mutnim stvarima koje su se tamo desavale. Na samom Predsjednistvu, u vrijeme mog mandata, poslije se o tome nije raspravljalo. Sporadicno, u izvjestaju o ukupnoj bezbjednosti bilo je govora da se po svaku cijenu zaustavi maltretiranje civila i Predsjednisvo je u tom smislu donijelo odredjene odluke koje su, reklo bi se, urodile plodom. Ali, poslije ove akcije imao se osjecaj da se ipak prilicno stalo u realizaciji onoga sto je na Predsjednistvu zakljuceno. A rijec je o nizu odluka koje su, prije svega, trebale da obezbijede sigurnost gradjana, pojacaju rad svih sluzbi, narocito javne sigurnosti i da u tom smislu treba provesti akciju u cijeloj BiH. Ja imam utisak da poslije te nesretne akcije koja je bila u Sarajevu i sporadicnih djelovanja na podrucju centralne Bosne i Hercegovine, mislim jos i oko Konjica, kompletna akcija nije urodila onim ocekivanim rezultatima. Recimo, u Zavidovicima je ubijen novinar lokalne radiostanice, Srbin koji je citav rat proveo tamo, SDP-ovac. Samo dan ranije, ja sam mu dao intervju. Bio sam strasno revoltiran i redovno sam se interesirao za taj slucaj. Kad sam direktno postavio pitanje nadleznim institucijama, odgovor je bio: istraga je u toku. Mirko Pejanovic je takodjer trazio konkretne izvjestaje o pojedinim slucajevima, ali je uvijek dobijao odgovor: istraga je u toku, vidjet ce se, poduzimaju se akcije. Mislim da je karakteristika kao i danas bila jedna apsolutna neazurnost u tom pogledu ili nehtijenje ili necinjenje.

Mozda sve zajedno. Objavljeno u broju 63 DANA, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.

http://www.usde.se/zaboravi/akomozes/bosna/klanjesarajevo.htm