Otvoreno pismo splitskom gradskom vrhovniku Kerumu

Vladislav B. Sotirovi , 30. 2012. eljko Kerum Gradski vrhovnik grada Spljeta Obala kneza Branimira 17 Spljet/Spoleto/Split Dalmacija/Dalmazia Tel: 310-252; 310-253 Fax: 021/310-254 E-pota: zeljko.kerum@split.hr tovani vrhovnie grada Spljeta, Obraam vam se ovim otvorenim i javnim pismom povodom vaeg nedavno (i ne po prvi put) isto tako otvorenog i javnog tvrenja hrvatskom puanstvu da Srbi nikada nisu nita dobroga donjeli Hrvatima. Ovo pismo vam piem latininim pismenima i u regionalnom dijalektu kako biste ga bez izgovora i vi i vai hrvatski puani mogli proitati i u potpunosti razumijeti. Pismo vam je inae poslato kako na vau elektronsku adresu tako i na potansku (obe gore navedene), ali s obzirom da nisam siguran da ste ga dobili (jer mi prijem niste potvrdili) obraam vam se ovog puta na ovaj nain sa nadom da ete se kako-tako sa sadrajem pisma upoznati, a moda ga ak i javno objaviti na portalu vae gradske uprave Spljeta. Ovom prilikom bih vam ukazao na osnovne povijesne injenice iz povijesnice srpsko-hrvatskih odnosa u namijeri da se razbiju vae zablude o Srbima u dananjoj AVNOJ-evskoj Hrvatskoj, a iz kojih se jasno vidi da su upravo Srbi bili ti koji su u povijesti nekoliko puta spasavali Hrvate od nacionalne propasti i time ih vjeno zaduili (kako su se Srbima Hrvati oduili naalost poznato je iz ope novije povijesnice 20-og stoljea): 1. U ranom srednjem vijeku godine 822. poglavnik tzv. Panonske Hrvatske (u stvari panonskih Junih Slavena koje je u ovom sluaju hrvatska historiografija kroatizirala) je nakon unitenja svoje drave od strane armade Karla Velikog naao utoite kod Srba u Bosni (tj. Dalmaciji kako stoji u povijesnom vrelu) i tako spasao sebi ivot. Ovo je inae prvo zabiljeeno spasavanje Hrvata, ili pak nekog od hrvatskih poglavnika, od strane Srba.

2. Hrvati uporno priaju o tome kako je hrvatski (faktiki hrvaanski) kralj Tomislav prihvatio Srbe iz Rake. To je istina, ali je istina i da je to uinio jer je bio iz srpsko-hrvatskog braka, tj. mati mu je bila Srbkinja. Meutim, ova historina istina se dosljedno i uporno preutkuje od strane stareviansko-tumanoloke kroatistike. 3. Meutim, da se vratimo na prvu ve spomenutu toku, Hrvati (izvorno akavci i samo akavci) nikada ne priaju o svojoj nacionalnoj sramoti kada je dalmatinski knez Borna izdao svog panonskog Hrvata Ljudevita Posavskog sto godina prije egzodusa Srba iz Rake (pod pritiskom slaveniziranih mongolskih Bugara). Ajnhard, franaki ljetopisac iz tog vremena, ljepo, jasno i glasno (kaj bi rekel na narod crno na bijelo) pie da su u ustanku Ljudevita Posavskog uestvovali i Srbi, pa ga ak i sklonili od potere pred franakim oklopnicima. Dakle, dalmatinski Hrvati (akavci) su izdali panonske Hrvate (neakavce), a Srbi (tokavci) su im pomogli. 4. Austrija je pozvala Srbe iz Otomanskog Carstva da nasele opustele hrvatske predijele, tj. oblasti bive srednjovekovne Hrvatske, jer su Hrvati pobegli pred Turcima i 80 godina su Slavonija i Krajina bile puste pokrajne. Dakle, herojstvo hrvatske nacije se pred Turcima svodilo na opu beaniju (Za Dom (ne)spremni) u pravcu Agrama i Kranjske, a upravo su Srbi bili ti koji su doli i branili one hrvatske kmetove (hrvatski veleposjednici su bili Za dom (ne) spremni) koji nisu znali ni to je puka, a kamoli kako se triba Hrvatska branit. Kasnije su mnogi Srbi (posebno za vreme Marije Terezije) prekrtavani u katolike i danas su to najgori, a nisu svijesni da su podrijetlom isti Srbi pravoslavci. Ukratko, da nije bilo upravo i eto ba Srba da se nasele kao vojnici na prostorima Vojne Krajine od Hrvatske bi sve do danas ostalo samo ono to je i bilo nakon Krbavske bitke 1493. g. a to su Ostaci ostataka (Reliquiae reliquiarum) od nekih 3000 odaka (tj. domainstava). Hrvatska bi i sada bila kao to je i bila u geopolitikom smislu samo do horizonta koji se mogao vidjeti sa zvonika gradske katedrale u Agramu. Ali, na poziv Kralja Hrvatske koji je u isto vrijeme bia i Kralj Maarske i Car Austrije, dooe Srbi (jer nisu htijeli ni Kinezi, ni Japanci ni Eskimi) i odbranie i povratie (u Velikom Bekom ratu 16831699. g.) granice povijesne Hrvatske mada sami Hrvati to nikako nijesu zasluili. 5. Hrvatska ne bi uopte ni postojala da Srbi na kraju Prvog svijetskog rata nisu pruili ruku pomirenja svojim sopstvenim krvnicima koji su im objavili rat, okupirali im zemlju i izvrili genocid kako sa ljeve tako i sa desne obale rijeke Drine. Ono to su Srbi uradili u jesen 1918. g. vjerovatno ne bi uradio nijedan drugi narod na svijetu: umijesto da puste Italijane da okupiraju svoje sopstvene povijesne zemlje u Dalmaciji, umijesto da anektiraju srbsku Krajinu, Slavoniju i Hercegbosnu kao vid ratne odtete, Srbi prihvataju Jugoslaviju koja je proglaena upravo u Agramu 23.11.1918. g. i tako ne samo to Hrvatima oprataju genocidne grijehe iz Prvog svijetskog rata ve ih prevode na stranu pobijednika. Nezaboravite da je od saveznika Kraljevina Srbija 1915. g. dobijala granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag ali ju je, na svoju sopstvenu tetu i iz gluposti, odbacila radi bratstva sa Hrvatima i Slovencima. Da su Srbi tada (1915. g.) prihvatili tu ponuenu liniju i da nisu ili na poziv i molbu Agrama u oslobaanje rimokatolike brae s ljeve strane Drine (u jesen 1918. g.), Srbija bi imala puno vie Srba i ostvarenu ujedinjenu nacionalnu dravu. 6. U novoj zajednikoj jugoslavenskoj dravi upravo su bili Hrvati povlaeni narod koji je imao mo financijske eksploatacije ostataka drave preko Prve hrvatske tedionice (iji natpis i dan danas stoji na zgradi te tedionice u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu) i jedini narod koji je

dobio tu veliku privilegiju da ima svoju sopstvenu ujedinjenu nacionalnu dravu u Jugoslaviji to je u stvari i bila tzv. Banovina Hrvatska iz kolovoza 1938. g., ali u okviru koje su etniki Srbi sainjavali dobru polovicu puanstva. Ovako veliku privilegiju datu Hrvatima, koja se ogromnim dijelom zasnivala na krai tueg etnogeografskog prostora, Srbi u okviru te iste Jugoslavije nisu imali ve su do kraja postojanja ove drave (proglaene u Agramu, a ne u Beogradu 1918. g.) ostali razjedinjeni u nekoliko banovina. 7. to se tie perioda Drugog svijetskog rata (kao najmranijeg dijela srbsko-hrvatske povijesnice), veina Hrvata je bila u domobranima i ustaama, a tek od druge polovice 1943. g. ulaze u komunistiku tzv. NOVJ kada je svima bilo jasno tko e izgubiti, a tko e dobiti rat. Jasno je da je prevoenje hrvatskih koljaa na pobijedniku stranu imalo za cilj verifikaciju hrvatskoga Magnum crimena nad Srbima koji je po nainu iivljavanja nad (srbskim) rtvama ostao jo uvijek do dana dananjega nezabiljeen u svijetskoj povijesnici (moete pogledati moj portal MAGNUM CRIMEN: http://bogihrvati.webs.com). Moe se u povijesnom smislu konstatirati da hrvatske radnje datiraju najmanje od prve polovice 17-og stoljea, tj. od vremena Tridesetogodinje vojne (16181648. g.), kada je itava Europa molila Gospoda sloganom Sauvaj nas Boe kuge i Hrvata!. Srbi iz Hrvatske digli su antifaistiki (tj. antikoljakoustaki) ustanak u Srbu, to im se ne priznaje od strane hrvatsko-komunistike historiografije danas, nego se uzima osnivanje tzv. Sisakog partizanskog odreda, to nema nikakve veze s ustankom. Taj odred je mogao da bude osnovan i prije rata, pa bi po tome po hrvatskokomunistikoj terminologiji Hrvati (ali u sutini srbsko puanstvo sa prostora Hrvatske) digli ustanak u predratnom periodu. 8. Na samom koncu Drugog svijetskog rata su upravo Srbi, kao veinski borci u Brozovim komunistikim postrojbama pod firmom Jugoslavenske Vojske a pod vrhovnitvom Hrvata, Slovenaca i drugih ne-Srba zauzeli od Italije itav poluotok Istru, Rijeku (Fiume), Zadar (Zarra) i ostatak sjeverne Dalmacije (Dalmazia), tj. teritorije koje su na pravdi Boga bile prije rata, i trebalo da ostanu i nakon rata, u sastavu Italije, ali su se nale nakon 1945. u ukvirima Velike Brozove Hrvatske gde su i danas i to, kao to napomenuh, prije svega zahvaljujui Srbima. Drugim rijeima, da ne bee Srba nakon Krbavske bitke 1493. g. pa sve do danas, vrlo je vjerojatno da se na karti Europe ne bi mogla proitati nikakva Hrvatska.

Na kraju bih vas takoe podsjetio i na dvije osobno-nacionalne karakteristike:

- Jezik kojim ste iznjeli svoje tvrdnje protivu srbskoga naroda je upravo srbski narodni govor koji je za Srbe i samo za Srbe standardizovao Vuk Stefanovi Karadi 1814. g. i 1818. g. Hrvati su taj jezik preko Njemca Ljudevita Gaja posudili (u balkanskoj terminologiji ukrali) od Srba i kasnije ga preimenovali u tzv. hrvatski knjievni jezik u javnoj uporabi iz ve danas nam poznatih politiko-teritorijalnih razloga. O toj pozajmici (tj. krai) govori (tj. priznaje) i sam Ljudevit Gaj koji kae u svom lanku ije je kolo?, Danica ilirska, 31, Zagreb, 1. kolovoz 1846: Ta n.p. sav svet znade i priznaje, da smo mi (hrvatski ilirci primijedba V.B.S.) knjievnost ilirsku podigli i uveli; nu nama ni izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srbski ve ilirski jezik; pae ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, to mi Hervati s bratjom Srbljima sada jedan knjizevni jezik imamo.

- Nogometna (tj. bolje reeno stopaloutna) udruga Hajduk iz Spljeta je osnovana godine 1911. kao srbski klub od strane spljetskoga Srbina koji je balun donia u Spljet iz vicarske gdi je tudira. Udruga je originalno imala dresove u bojama srbske nacionalne trobojnice (jer je i osnovana kao nacionalno srbsko sportsko drutvo) koji su kasnije iz politikantsko-nacionalistikih razloga preinaeni u bile dresove kako bi se zabaurilo srbsko podrijetlo stopaloutne udruge Hajduk. Inae, samo da vas podsjetim, sam naziv ove balunske udruge ima isto srbski (ali nikako hrvatski) etnonim jer se tradicija hajduije nikada nije vezivala za Hrvate ve iskljuivo i samo za Srbe. Stoga vam predlaem da u ime povijesno-nacionalne istine pred Gospodom pokrenete inicijativu na Poljudu da se oficijalni naslov dotine stopaloutne spljetske udruge preimenuje u Srbski Hajduk (a se mene osobno tie moe se preimenovat i u Srbo-etniku stopaloutnu udrugu - Hajduk iliti SSU Hajduk). S nadom da ete kako-tako konano uspijeti proitat ovo pismo, primite srdane pozdrave iz Europe, Vladislav B. Sotirovi