JESU LI ETIKE VREDNOTE RELATIVNE?

Maja itinski, Dubrovnik

UDK: 17.031 Pregledni znanstveni rad Primljeno 5/2008.

Saetak Etiki relativist smatra kako moralne vrijednosti potjeu iz kulture. Budui da antropoloke injenice upuuju na postojanje kulturalnih raznolikosti, relativist zakljuuje kako univerzalne etike norme ne postoje. Referat istrauje kako etnocentrizam generira uvjerenje o moralnoj superiornosti ne zbog savrene kompatibilnosti pojedinih moralnih norma s nekim univerzalnim kodeksom, nego jednostavno zbog usaenoga respekta jedino prema vlastitoj kulturi, kao da su moralne vrijednosti samo proizvoljno izmiljene. Premda se, zato to promovira toleranciju, etiki relativizam moe uiniti privlanim, on ne osigurava nikakvo vrsto stajalite iz kojega bi bilo mogue usprotiviti se nepravdi ili nemoralu. Dakle, kulturalni relativizam ne treba pobrkati s relativnou egotistinoga ponaanja. Moralni objektivizam smatra kako meu mnotvom moralnih pravila neka od tih pravila moraju biti neispravna. Premda se ono to ljudi misle da je ispravno razlikuje u razliitim kulturama i u razliitim razdobljima, ono to je uistinu ispravno, uvijek je i svagdje isto. Prema tome, relativizam u moralu sve pokuaje usporedbe razliitih moralnih standarda s obzirom na njihovu vrijednost, proglaava besmislenima. Budui da etiki relativizam negira mogunost moralnoga napretka, on vie govori o moralnome neznanju nego o moralnoj istini. Kljune rijei: vrlina, porok, obian razlog, moralan razlog, relativizam, univerzalni standard.

259

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

UVOD
Premda moralni teolozi nikada nisu razvili teoriju o etikome relativizmu,* ta je teorija u povijesti lozoje prisutna kod mnogih sekularnih moralnih lozofa jo od vremena Platona, kad je sost Protagora tvrdio da je ovjek mjera svih stvari. Tema ovoga rada nije historiografski prikaz takvih koncepcija, nego radije pokuaj da se iz stajalita kruga anglosaksonskih mislilaca oponira stavovima sekularnih lozofa koji prihvaaju radikalni relativizam. Takav relativizam pomodno je generiran na poetku dvadesetoga stoljea nakon to je Albert Einstein prvi put objavio svoju opu i specijalnu teoriju relativnosti. Budui da je Einstein svojim revolucionarnim otkriima u teorijskoj zici izmijenio dotadanje razumijevanje prirode, ideja relativizma postala je toliko popularna i u lozoji da je potaknula neke sekularne lozofe ustvrditi kako unutar sukobljenih etikih miljenja ne postoji jedinstvena racionalna metoda u etici. Ali kako se etina prosudba uvijek razlikuje od neetine, bit koja tu razliku odreuje, upuuje na metodu etike opravdanosti u odluivanju. Metoda specicira uvjete koje svaka dobra etika odluka mora imati osobito tada kad zahtjev za odgovornim prosuivanjem i djelovanjem nije sasvim oit. Autor ovoga rada protivi se i sociolokom relativizmu, zastupa esencijalistiku antropologiju pa eli pokazati kako metodoloki relativizam ili etiki skepticizam ne predstavlja sveobuhvatnu vrijednosnu teoriju. Isti zakljuak prisutan je i u krugovima hrvatskih moralnih teologa i lozofa, to je u radu takoer ilustrirano. Rad istrauje mogunost moralnoga znanja u doba brzih promjena i dominacije razvijenih sustava proizvodnje takva znanja u kojima nadmo eksperimentalnih i instrumentalnih uvjeta istine obinim ljudima ponekad zastire jasne kriterije po kojima valja razlikovali vrlinu od poroka. Tono je da se mnoga metaetika motrita u susretu s pitanjem o mogunosti moralnoga znanja razilaze u pogledu stava o tomu koji su principi i koje vrednote u etici temeljne. Nesporazumi eskaliraju kad valja denirati smjer djelovanja unutar rasprave o tomu je li objektivna moralnost mogua i postoji li sukob izmeu istoga razloga i moralnog razloga u trenutku kad empirijski aspekti vrednota postanu razliiti od metazikih. Relativizam proglaava autoritet nad vrednovanjem

Rad je prezentiran na simpoziju: Teorija relativnosti i filozofija (14. dani Frane Petria) u okviru tematske cjeline: Einstein i etika, religija i teologija, Cres od 26.28. rujna 2005.

260

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

zbilje, a proputa obuhvatiti ono to je u svakome pojedinanom sluaju intrinzino dobro i potrebno uiniti kako bi se djelovalo sukladno vrlini. Rad se ne zasniva na jednostavnim uvjetima istine steenim promatranjem, radije prihvaa izazov kritikoga miljenja koje apstrahira od itavoga konkretnog mnotva zbilje i usredotouje se na temeljni razlog svega. Vrednovanja nikad nisu slobodna od vrednota Prouavanje etike nije isto to i prouavanje koristoljublja, ili zakona, ili uljudnoga ponaanja. Zato metaetika motrita vezana za mogunost moralnoga znanja rezultiraju irokim nesuglasjem oko toga koje vrednote i koji principi su u etikome miljenju temeljni. Etika se prvenstveno odnosi na pitanje: Moe li postojati neutralno motrite iz kojega bi bilo opravdano promatrati moralna neslaganja? Kakav god odgovor bio, i u teoriji i u praksi identificiramo dogaaje i situacije u kojima se odreene osobine karaktera smatraju ili vrlinama ili porocima upravo zato to se od ljudi zahtijeva da djeluju na odreeni nain ili im se daje pravo da na odreeni nain budu tretirani. Prema motritu mnogih eksperata1 relativizam je jedan od najvanijih problema vezanih za osobna uvjerenja i njihovu opravdanost. Nastaje u trenutku kad valja donijeti odluku ili usmjeriti aktivnost u okvirima rasprave o tomu je li objektivni moral mogu i moe li postojati sukob izmeu obinoga razloga i moralnog razloga. Slijedei tradiciju racionalne etike, i katolika teologija u svojemu pristupu drutvenim pojavama nakon Ivana XXIII. i Drugoga vatikanskog sabora takoer - kako navodi piro Marasovi2 razlikuje dvije razine vrednota: a) ope, humane vrednote koje su ujedno i vrednote krana, i b) tipino kranske vrednote. Djela nikada nisu valjana jednostavno zato to su sukladna s nekim razlogom. Obini razlog je neaktivan princip. Kako se moralnost odnosi na praktika pitanja dakle ne na to kako stvari

Ethical Theory and Business, Edited by Tom L. Beauchamp & Norman E. Bowie, Tree izdanje, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey 07632, 1988, str. 11. Bogoslovska smotra Ephemerides Theologicae Zagrabienses, UDK 22 28, HR ISSN 0352-3101, Godina LXXI, br. 2-3, str. 221-482, Zagreb, 2001., XLI. Teoloko-pastoralni tjedan 23. 25. sijenja 2001. Kriza vrednota u dananjemu hrvatskom drutvu, str. 321.

261

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

stoje, nego upravo na to kako neto treba biti, vrline nikada nisu rezultat apstraktnoga razloga. Djela, sukladna vrlini proizlaze ekskluzivno iz moralnoga razloga, tj. iz ponaanja koje valja poduzeti kako bi se izbjegli teta, porok, ili moralni pad. Moralni razlozi nisu neto to ve postoji u svijetu pa ih treba samo pronai. Moralne razloge sami uvodimo u svijet s pomou konstruiranja vlastitoga znanja kroz svoja djela. Moralni razlozi su ekskluzivni jer ih izvodimo i iz vrlina i iz principa kojima svoje djelovanje usmjeravamo. S obzirom na to da smo ljudska bia, moramo biti odgovorni razlogu. Ali, tenja prema rastu humanosti zahtijeva vie, ona zahtijeva moralno opravdano razmiljanje zato to moralni razlog u ljudskim stvarima ima supstancijalnu ulogu. Proces donoenja odluka zahtijeva aktivnosti koje e promovirati vrednote, a nee samo reklamirati to je dobro nego e takoer denirati to je ispravno. Osvrnimo se na primjer iz podruja obrazovanja: Silverman & Casazza3 pokazuju kako, prema istraivanjima Williama Perryja (1970.) uenici napreduju kroz etiri vee kategorije i tako stjeu predanost, u relativizmu. Predanost ih vodi prema osobnom sustavu vrednota i identiteta, a to je krajnji cilj obrazovanja. Dakle, znanje4 konstruiramo kroz proces aktivnoga uenja. Zato sva razliita shvaanja o tomu to je to znanje, imaju svrhu jedino tada kad im je cilj postii samorazvoj uenika. Samorazvoj je postignue to ga u obrazovanju smatramo vrijednim i zato ga drimo ispravnim. Ali, neutralno dranje prema svemu to je vrijedno nije krepost jer u istraivanju istine neutralnost samu istinu zanemaruje, zapostavlja, stavlja je u drugi plan. Svaki pojedinac je moralni subjekt zato to su ljudi autonomna, racionalna bia. Takva kvalifikacija transcendira sve ostale ljudske atribute pa je sposobnost da se djeluje i reflektira vlastito ponaanje osobina to je posjeduju svi ljudi, i to samo ljudi. Kao i u svakoj drugoj vrsti znanja razlika izmeu poroka (zla) i kreposti (moralnoga dobra) nastaje u kontroverznim okolnostima.

Sharon L. Silverman & Martha E. Casazza, Learning & Development Making Connections to Enhance Teaching, Jossey-Bass Publishers, San Francisco, 1999., str. 39. Sharon L. Silverman & Martha E. Casazza, Learning & Development Making Connections to Enhance Teaching, Jossey-Bass Publishers, San Francisco, 1999., str. 258.

262

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

Pritom predanost traenju istine jest jedan od aspekata istine i zato je to univerzalna vrijednost, ak i tada kad bi relativizam bio prihvatljiv. Kako vrijednosne prosudbe nije mogue izvoditi iz prosudba o injenicama, to ipak ne znai da se vrijednosne prosudbe sastoje od samovoljnih ideja. Dokaz za to je univerzalna potreba za humanizmom, tj. potreba za asimilacijom supstancijalne ovjenosti. Ali znanost u uem smislu rijei ne uzima sebi za predmet temu o tomu da istrauje bit supstancijalne ovjenosti. Prema tomu, oito je da znanost u uem smislu rijei uope ne mjeri etike vrednote. Budui da supstancijalna ovjenost nije neka ista supstancija po kojoj bi ovjekovu egzistenciju bilo mogue odrediti na ontoloki nain, valja rei da etiki principi nisu neznanstveni,5 iako nisu ni znanstveni u najuem smislu rijei. Ali, vrijednosne se prosudbe razlikuju od svih drugih vrsta prosudba. Zbog toga Alfred Ayer6 s pravom navodi: ako je vrijednosna prosudba vana, ona je istodobno i znanstvena upravo zato to je dubinski relevantna. S obzirom da isti razlog moe biti motivom obojega, i pozitivnih i negativnih djela, oito je da obian razlog jest moralno neutralan princip. Djela ne dobivaju opravdanje po suglasju s obinim razlogom jer krepost ne otkrivamo izvodei je iz razloga niti ona slijedi iz razloga. Sam razlog ne osigurava potovanje moralnih principa. Ljudsko razmiljanje e biti sukladno moralnome razlogu jedino ako tvrdi da e suprotno ponaanje tetiti treoj strani. Prema tomu, razlog da budemo moralni jest potreba da ne uinimo zlo drugima. Zato svatko treba uzeti u obzir i tue interese. initi zlo drugima, kao to kae Bambrough,7 bilo bi kontradiktorno, tj. suprotno razlogu da ga uinimo sebi samima. Zato, tko god se uputa u nereverzibilno ponaanje, ini neto to je pogreno, tj. iracionalno. Kurt Baier8 takoer dri nevanim jesu li subjekt ili njegova okolina svjesni takva neispravna djelovanja i njegovih implikacija, nereverzibilno ponaanje je po sebi pogreno ne zato

Abraham Edel, Ethical Judgment - The Use of Science in Ethics, The Free Press, Glencoe, Illinois, 1955., str. 75. Problems of Ethics, Edited by Robert E. Dewey, Francis W. Gramlich & Donald Loftsgordon, The Macmillan Company, New York, 1961., str. 400. Renford Bambrough, The Roots of Moral Reason (Iz: Gewirths Ethical Rationalism Critical Essays with a Reply by Alan Gewirth, Edited by Edward Regis Jr., The University of Chicago Press, Chicago & London, 1984.), str. 48. Kurt Baier, The Moral Point of View (Iz: George Sher: Moral Philosophy Selected Readings, Harcourt Brace Jovanovich, Publishers, San Diego, 1987.), str. 341.

263

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

to ga netko nasilno prijei, nego zbog toga to je takva definicija otkrivena s pomou razloga. Hrvatski teolog i filozof Josip Osli9 takoer je u suglasju sa spomenutim stavom kad tvrdi da meusobna upuenost i dopunjavanje etike i religije, koje je proimalo srednjovjekovnu filozofiju i teologiju, pojavom Kantove racionalne etike gubi na vanosti i znaenju jer Kant smatra da se jedna vaea etika moe utemeljiti samo na umu kao jedinom relevantnom imbeniku koji je u stanju formulirati i postaviti moralno naelo djelovanja. Ako prihvaamo motrite da su svi ljudi moralno jednaki jer su ljudi pa su upueni na stjecanje kreposti, deriviranih iz intrinzinih vrednota, tada valja rei da moralni razlozi jesu apriorne prosudbe. Zbog toga ak i Immanuel Kant10 navodi kako i svetost Gospodnju najprije valja usporediti s idealom moralne perfekcije prije no to Gospodina prepoznamo takvim. Kantovo opravdanje moraliteta se takoer odnosi na pitanje: Otkuda nam uope pojam Boga kao vrhunaravnoga dobra? Jednostavno iz ideje moralnoga savrenstva koju razlog a priori uokviruje i nedjeljivo povezuje s pojmom slobodne volje. Prema miljenju M. Martina,11 i Sokrat bi odbacio Sartreovu tvrdnju kako bi jedino Bog mogao donositi moralno objektivne prosudbe. Naime, od Boga se ne trai da donese bilo kakvu prosudbu, ali, Bog bi prepoznao i odobrio injenicu da moralni razlozi opravdavaju boanske zahtjeve. Prema tomu, tek nam reflektirana moralnost omoguuje preobraziti sebino, koristoljubivo razmiljanje u moralno. Pritom, kao to tvrdi Richard Hare,12 nepristranost po sebi nije dostatna; osoba mora biti spremna dati vanost tuim interesima kao da su njegovi vlastiti. To znai da je humani status moralnoga subjekta neizbjean jer svaki subjekt vjeruje da ima pravo djelovati. Premda svaka osoba uvijek ne djeluje prema moralnim principima,

10

11

12

Bogoslovska smotra Ephemerides Theologicae Zagrabienses, UDK 22 28, HR ISSN 0352-3101, Godina LXXI, Br. 2-3, str. 221-482, Zagreb, 2001., XLI. Teoloko-pastoralni tjedan 23. 25. sijenja 2001. Kriza vrednota u dananjemu hrvatskom drutvu, str. 234. Immanuel Kant, Fundamental Principles of the Metaphysic of Morals (Iz: Andrew G. Oldenquist, Moral Philosophy - Text and Readings, Second Edition, Houghton Mifin Company, Boston, 1978.), str. 212. Mike W. Martin: Everyday Morality An Introduction to Applied Ethics, Wadsworth Publishing Company, Belmont, California, 1988., str. 12. Richard Mervyn Hare, Freedom and Reason (Iz: Andrew G. Oldenquist, Moral Philosophy - Text and Readings, Second Edition, Houghton Mifin Company, Boston, 1978.), str. 343.

264

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

moralni principi vrijede za svakoga. Zbog toga teorije koje upadaju u subjektivizam, ili ih je pragmatiki nemogue odvojiti od subjektivizma, moraju biti nazvane moralno neprihvatljivima. Deskriptivno (opisno) i vrijednosno motrite Budui da se o ljudskome ponaanju moe govoriti i iz deskriptivnoga (opisnoga) i iz vrijednosnog motrita, neki autori13 nas s pravom podsjeaju da ne smijemo prvi pristup zamijeniti drugim. Naime, iz deskriptivne (opisne) perspektive pokuavamo otkriti to ljudi cijene i do ega dre, koju vrstu pravila i principa slijede i kako odluuju o tome kakvo bi njihovo ponaanje i njihov karakter trebali biti. S druge strane, iz vrijednosne razine pokuavamo otkriti to bi ljudi trebali cijeniti, koje principe bi morali slijediti i kako bi stvarno trebao izgledati njihov karakter i ponaanje. Abraham Edel14 smatra da je vrednovanje proces ili pokuaj lociranja, doticanja i opisivanja pojava i iskustva, te postavljanja epistemolokih i metodolokih pitanja o tomu kako to uiniti. No ako vrednovanje definiramo samo kao proces, tada neemo moi zakljuiti to je bitno niti emo moi razmjenjivati relevantna znaenja. Ali, ako razmiljamo na vrijednosnoj razini, vrednote e nuno biti dijelom naega razmiljanja, tj. logika povezanost s vrednotama e postati bitnom normativnom opcijom koja e nae djelovanje voditi. Nasuprot tomu, na deskriptivnoj razini e nam nedostajati proces opravdanosti i nee biti potvrde o tomu kako se odreena realnost odnosi prema prosudbi koju bi bilo mogue izvesti iz jo temeljnijih vrednota i principa. Zbog toga, T. F. Daveney15 izjavljuje: empirijski pojmovi su odvojeni od moralnih vrednota. Dakle, ako vrijednosnu razinu razmiljanja jasno ne razlikujemo od deskriptivne razine, u javnosti se nee raspravljati o moralnim standardima i principima. Takvo negiranje logike

13

14

15

Peter Y. Windt, Peter C. Appleby, Margaret P. Battin, Leslie P. Francis, Bruce M. Landesman, Ethical Issues in the Professions, Prentice Hall, Englewood Clifs, New Jersey, 1989., str. 9. Abraham Edel, Method in Ethical Theory, Edited by A. J: Ayer, Routledge & Kegan Paul, London, 1963., str. 188. T. F. Daveney: Education - A Moral Concept (Iz: Langford, Glenn & OConnor D. J. (izdavai), New Essays in the Philosophy of Education, Routledge & Kegan Paul Ltd., London, 1973., str. 87.

265

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

autonomnosti moralnoga diskursa vodit e ideji o tomu da su vrijednosna pitanja relativna, samovoljno odreena i konvencionalna. Prosjena e osoba tada jednostavno prihvaati tekui drutveni moral i u moralnome razmiljanju nee stei mogue objektivno stajalite. Vrline ili kreposti su u svakome pogledu individualno postignue, premda etiko polje proizlazi iz mudrosti mnogih generacija. Vrline i poroci utjeu na sve vrste drutvenoga djelovanja, poeljnoga u zajednici, osobito tada kad dotiu prava drugih. Budui da valjanost vrijednosnih izjava nije odreena s pomou naravi osjeaja svojega autora, ne podrazumijeva se da bi vrijednosnoj izjavi osjeaj bio potreban ili dostatan uvjet. Kad bi se ukupan etiki diskurs sastojao jedino od opisa osjeaja njegova autora, tada bi vrednote bile samovoljno izmiljene i svatko bi mogao tvrditi da je pravednost na njegovoj strani. Tipino je za ljude koji misle da su vrednote samovoljno odabrane, da pokuavaju svijet preoblikovati terminima vlastitoga religijskog ili ideolokog motrita koje prikazuju apsolutno izvjesnim. Ali zadatak vrijednosnih izjava nije da samo izraze emocije i subjektivna uvjerenja svojih autora, one moraju odreeni postupak ili odobriti ili osuditi. Josip Osli16 govori upravo o specifinosti kranskoga pojma solidarnosti, smjetenog u narav i dostojanstvo ovjeka koje ne smije biti ugroeno (za razliku od mnogih doktrina koje u solidarnosti gledaju samo praktini nain svladavanja problema pa razlog solidarnosti trae u povijesnim, ekonomskim drutvenim ili politikim imbenicima). Etiki skepticizam Prema motritu nekih eksperata17 pitanje o tomu tko smije rei to je ispravno, a to neispravno - ima gramatiki oblik pitanja, a zapravo se misli na sljedeu tvrdnju: jedini zamisliv odgovor je da nitko ne moe rei to je ispravno, niti neispravno. Kad bi takva negacija moralne ekspertize bila odriva, tada ne

16

17

Bogoslovska smotra Ephemerides Theologicae Zagrabienses, UDK 22 28, HR ISSN 0352-3101, Godina LXXI, Br. 2-3, str. 221-482, Zagreb, 2001., XLI. Teoloko-pastoralni tjedan 23. 25. sijenja 2001. Kriza vrednota u dananjemu hrvatskom drutvu, str. 254. Applied Ethics and Ethical Theory, Edited by Rosenthal, David M. & Shehadi, Fadlou, Volume 1 Ethics in a Changing World, University of Utah Press, Salt Lake City, 1988., str. 121.

266

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

bi bilo vrijedno baviti se ne samo primijenjenom etikom nego ni bilo kakvim teorijskim istraivanjem u etici. Svatko je relativist u smislu posebne teorije relativiteta u fizici po kojoj iz meusobno razliitih referentnih okvira slijede raznoliki rezultati. Ali ako radikalni relativist tvrdi da unutar sukobljenih etikih miljenja ne postoji jedinstvena racionalna metoda, takvo motrite valja imenovati - kao to predlae Brandt,18 metodolokim relativizmom ili etikim skepticizmom. S obzirom da etiki skepticizam obinim ljudima jednako kao i zaposlenicima i izvriteljima u tvrtkama sugerira neka prihvate dvosmisleno znaenje pojma odgovornosti, to moe izazvati zbrku na svim razinama javnoga ivota. Premda je skepticizam jedan od elementarnih putova u filozofiju, tvrdnja da je ukupno ljudsko znanje relativno jest upravo paradoksalna: ako je sve relativno, tada je relativno i to da je sve relativno. Drei kako je sve relativno, relativisti su sami sa sobom u kontradikciji jer svoju poetnu tezu izuzimaju i tite od vlastitoga principa. Ako rije siguran nije uope mogue primijeniti na dogaaje, prosudbe ili principe, treba priznati da bi tada rije vjerojatan oznaavala i samu relativistiku poziciju. Dakle, ako je sve relativno, tada je relativno i to da je sve relativno. Ali, relativisti ne prihvaaju relativnost vlastite postavke. Uvjerenja koja negiraju mogunost moralne ekspertize utjeu na smanjenje razumijevanja moralne istine u praktinim pitanjima. Ali ako nitko ne zna to je ispravno, to ne znai da ispravnoga nema. Subjektivist samo izraava svoje osjeaje, on ne tvrdi da je neto ispravno ili neispravno, istinito ili lano zato to on uope ne vrednuje niti prosuuje. Usprkos tomu, tenja za pronalaenjem istine temeljna je vrijednost koju Brinkmann19 naziva istraivakom etikom, jer slui kao tit od kojekakvih oblika samovolje u etici. Abraham Edel20 je jedan meu ekspertima koji tvrdi da relativizam karakterizira moralno neznanje, a nipoto moralnu istinu.

18

19

20

Richard Brandt, Ethical Relativism (Iz: Readings in Ethical Theory, Edited by Wilfrid Sellars & John Hospers, Second Edition, Appleton-Century-Crofts, New York, 1970.), str. 338. Klaus Brinkmann, Volume 11: Ethics http://www.bu.edu./wcp/IntroV1.htm, str. 2. od 7. Abraham Edel, Ethical Judgment - The Use of Science in Ethics, The Free Press, Glencoe, Illinois, 1955., str. 21.

267

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

Antropoloki i metodoloki korijeni relativizma S obzirom da je sasvim lako pronai osnovicu moralu iji su kodeksi promjenjivi, relativisti se usuuju ustvrditi da nitko nikada nije otkrio nikakav nepromjenjivi moralni princip. Takvo relativistiko motrite je u nekom smislu valjano, osobito u pogledu injenice da simbole ispravnoga i neispravnog nikada ne treba povezivati sa znaenjem istih empirijskih postavka. Simboli ispravnoga i neispravnog povezani su sa zahtjevima prema buduim djelima i tenjom da se ta djela usmjere prema vrednotama. Zbog toga nas John Searle21 podsjea: Postavljeno metafiziki, vrednote se uope ne mogu nalaziti u svijetu jer kad bi se ve nalazile, prestale bi biti vrednote, bile bi samo drugi dio toga nesavrenog svijeta. William Frankena22 takoer odobrava motrite da vrednote nije mogue ni dokazati ni opovrgnuti jer su ista vrijednosna pitanja (za razliku od pitanja o injenicama) neovisna o bilo kakvoj prosudbi vezanoj za egzistenciju. Vrijednosna prosudba ima razliit logiki status od deskriptivne izjave - ona je stav o tome to je prikladno ili poeljno uiniti. Kriterij istinit/laan ne primjenjuje se na vrijednosnu prosudbu zato to moralni zahtjev ima savim razliitu funkciju nego to je ima vrijednosna prosudba. elimo li odmjeriti kvalitetu moralnoga zahtjeva, valja uvesti kriterij ispravan/neispravan. Njegova valjanost ovisi o respektu prema moralnoj jednakosti svih ljudi. Pristae relativizma ne priznaju da su ljudska bia slobodna i sposobna identificirati i provoditi vlastite alternativne ciljeve i svrhe. Prema relativistikom motritu, ljudska bia postoje zato da se podvrgnu autoritetima, tj. agresivnome, jednosmjernom komunikacijskom stilu koji i dalje ignorira dvosmjerni, asertivni stil. Relativisti dre da temeljno etiko pitanje: to trebam initi? mora biti revidirano u korist konformizma prema moralu pojedine kulture ili odreene drutvene skupine. Podloga uvjerenju da ne postoje univerzalne etike norme primjenjive u svim kulturama i meu svim pojedincima jest stav da je cjelokupni moral sveden jedino na drutveni moral pojedinih referentnih skupina. U oima

21

22

John H. Searle, How to Derive Ought from Is (Iz: Theories of Ethics, Edited by Philippa Foot, Oxford Readings in Philosophy, Oxford University Press, Glasgow 1967.), str. 110. William Frankena: Frankena, William K., Perspectives on Morality, University of Notre Dame Press, Notre Dame, Indiana, 1976., str. 12.

268

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

relativista, ispravno i neispravno definirani su u svakoj pojedinoj kulturi i ta definicija vrijedi samo za tu kulturu. Kao to Donald Borchert23 izlae, pojam relativizma poiva na dvije kategorije shvaanja: (A) kategoriji antropolokih injenica i (B) kategoriji metodolokih pretpostavaka. (A) Antropoloke injenice su: (1) Postojanje kulturalne raznolikosti, (2) Vrednote imaju kulturalni izvor, razvijen u drutvenome kontekstu, (3) Sveprisutnost etnocentrizma, to znai da mnogi ljudi vjeruju kako njihova kultura i njihove moralne vrednote jesu superiorne ostalima. Takvo motrite ne proizlazi iz znanja o tome kako je moral dotine kulture usporediv s odreenim apsolutnim moralnim normama. Umjesto toga, rije je o, u djetinjstvu usaenome respektu i uvjerenju a u trenutku kad respekt eskalira u osjeaj superiornosti, dolazi do pojave egocentrizma i etnocentrizma. (B) Metodoloke pretpostavke su: (1) Kako znaenja moralnih pojmova variraju od kulture do kulture, takve pojmove nije mogue razumjeti izvan moralnoga sustava pojedine kulture, (2) Osnova opravdanosti moralne obveze varira od kulture do kulture, (3) Sama antropologija je deskriptivna znanost a etika je vrijednosna znanost. Antropologija je prihvatila od vrednote osloboenu metodu istraivanja kako bi izbjegla etnocentrizam. Neki antropolozi prave skok iz ove od vrednota osloboene metode istraivanja i upadaju u zakljuak kako meukulturalne vrijednosne prosudbe nikad nisu opravdane. Borchert & Stewart24 nas podsjeaju da relativizam moe biti vrlo privlaan zbog osjeaja blagosti to ga se pridaje poziciji relativizma, te osjeaja arogancije, povezanoga s apsolutistikim motritem. Ali relativist moe biti podjednako dogmatian kao i apsolutist ako bi otiao toliko daleko da tolerira kulturu koja prakticira rtvovanje ljudi. Oito je da su nam potrebni bolji naini razumijevanja istine, dobra i ljepote.

23

24

Donald M. Borchert & David Stewart, Exploring Ethics, Macmillan Publishing Company, New York, 1986., str. 69. Donald M. Borchert & David Stewart, Exploring Ethics, Macmillan Publishing Company, New York, 1986., str. 71.

269

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

Je li relativistiki kriterij valjan? Prema Staceu25 etiki relativizam predstavlja etiko polazite koje negira postojanje jedinstvenoga moralnog standarda, primjenjivog na sve ljude u svim vremenima. Za relativista moral ni u kojem pogledu nije apsolutan. Kao to relativist tvrdi, postoji mnotvo moralnih zakona, kodeksa i standarda, a to znai, ono to moral odreuje na jednome mjestu ili jednom vremenu moe biti sasvim razliito od onoga to moral odreuje na drugome mjestu i u drugom vremenu. Zbog toga, kao to relativist smatra, moral je relativan u odnosu na vrijeme, mjesto i okolnosti u kojima ga pronalazimo. Zapravo, negiranje univerzalnoga standarda predstavlja negaciju egzistencije istoga logikog principa to ga sam relativist aktivno koristi u trenutku kad izjavljuje: razliitim kulturama, mjestima, vremenima i okolnostima mogao bi nedostajati taj princip. Ipak, svatko bi se mogao sloiti da postupak koji se u jednoj kulturi smatra ispravnim, jest mogue u drugoj kulturi smatrati neispravnim. Ali, kulturalni relativizam valja otro razlikovati od relativnosti individualnoga ponaanja. Kad bi svako individualno ponaanje bilo relativno, tada uope ne bi mogla postojati nikakva apriorna vrijednosna prosudba o ispravnome. Dakle, ono to je krajnje ispravno, razliito je od onoga to ljudi samo misle da je ispravno jer se promjenljivost moralnih uvjerenja ne moe izjednaiti s promjenljivosti onoga to je doista moralno. To znai da ono to je zbiljski ispravno, svagdje i uvijek jest isto. Stace dri da e samo mentalno lijena osoba smatrati kako zbog postojanja razliitih moralnih standarda u raznovrsnim kulturama, mjestima, vremenima i okolnostima univerzalni standard ne postoji. Kao to Korsgaard26 ispravno napominje, djelima moe nedostajati moralna vrijednost zato to pojedini subjekt sebi doputa da ga pri selekciji njegovih ciljeva vode elje. Prema tomu, ako elja postane krajnjim razlogom za poduzimanje odreene aktivnosti, vrijednost takve aktivnosti e biti kontroverzna. Nasuprot tomu,

25

26

W. T. Stace, Ethical Relativism (Iz: Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues, Fourth Edition, Edited by E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St. Martins Press, New York, 1994.), str. 517. Introduction by Christine M. Korsgaard (Iz: Immanuel Kant: Groundwork of the Metaphysics of Morals, Edited by Mary Gregor, Introduction by Christine M. Korsgaard, Cambridge University Press, Cambridge, 2003.), str. XIV.

270

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

ako subjekt shvaa da je duan djelovati sukladno univerzalnim principima, njegove e aktivnosti dobiti moralnu vrijednost. U kantovskoj teoriji stoji: ako je prosudba analitiki istinita, nee nam trebati iskustvo da nam kae vie. Zato bi se svi razboriti ljudi trebali usuglasiti oko toga da dvostruki standardi prema racionalnim biima nisu doputeni. Iz motrita moralnoga razloga taj princip je valjan. Njegove logike osobitosti i implikacije nisu relativne, nego univerzalne. Moralna pravila27 tiu se djel to ih se ne smije uiniti, a moralni ideali tiu se djela to ih valja uiniti kako bi se izbjegla teta, tj. moralno zlo ili porok. Suprotstaviti se, negirati ili marginalizirati ovu proporciju, znai protumaiti ljudski ivot kao neto bezvrijedno. Ljudska smo bia i zato moramo biti razloni. To je razlog zato ideja o moralnoj jednakosti svih ljudi potjee iz respekta prema moralnome razlogu. Argumenti protiv relativizma Svaki pokuaj usporedbe razliitih moralnih standarda jednako kao i prosudbu njihove pojedinane vrijednosti, relativist dri besmislenim. On tvrdi, sve je relativno i na svijetu uope ne postoji nita to bi bilo vrijedno divljenja. Takvo motrite teti poticajima drugih ljudi koji se zalau za bolji svijet. Relativisti obeshrabruju svaku pozitivnu praksu im ponu tolerirati defetizam u moralu, to je gore nego ono zlo koje sami napadaju. Dakle, tendencija da se slijede ideali nije licemjerna naime, ideali su preskriptivni (normativni) pojmovi, a praksa je deskriptivan pojam. Ne bismo trebali biti optueni za nekonzistentnost samo zbog toga to smo svjesni jaza izmeu ideala i prakse. Ideali i praksa uvijek su na neki nain udaljeni. Svrha odobravanja relativizma u etici moe se definirati tako to je to zapravo izgovor za izazivanje zla. Odobriti relativistiko djelovanje samo sebi zapravo paralizira moralnoga subjekta. Zbog toga Stace28 zakljuuje da etiki relativizam moe zavriti samo u razaranju cjelokupnoga morala.

27 28

Bernard Gert: The Moral Rules, Harper & Row, New York, 1970., str. 63. W. T. Stace: What is Ethical Relativism? (Iz: Philosophy - Contemporary Perspectives on Perennial Issues, Fourth Edition, Edited by E. D. Klemke, A. David Kline, Robert Hollinger, St. Martins Press, New York, 1994.), str. 521.

271

Maja itinski, Jesu li etike vrednote relativne?

Opasnost od relativizma je i u tome to on ne potuje ni one raznovrsne vrijednosne sustave koji zapravo obogauju ljudsku egzistenciju i ine identitet drugih kultura. Vrednote i vrline koje proiruju razumijevanje ljudske egzistencije po sebi su normativne i univerzalne tada kad u sebi sadre predanost istini. Takva predanost transcendira bilo koji pojedinani subjektivni moral i pridonosi univerzalnome moralnom utemeljenju ljudske egzistencije. To je pravi argument protiv etikoga relativizma. Proces usporedbe razliitih moralnih standarda pretpostavlja uporabu nekoga superiornog standarda koji bi bio primjenjiv na sve. Postojanje upravo takva standarda doslovno je osnova za negiranje relativnosti i prihvaanje povjerenja i nade u mogunost moralnoga napretka. Moralne sustave razliitih kultura zato valja gledati kao izraze razliitih tipova racionaliteta koji u najmanju ruku konstituiraju jedinstvo ljudskoga razlonog miljenja. Intrinzine vrednote ukorijenjene su u moralnome razlogu i tek one osiguravaju vrsto stajalite protiv etikoga relativizma. Nemoralna djela ukljuuju injenje zla obinim ljudima ili svima onima za koje ne marimo, iako teta prema treoj strani prvotno nije bila namjerna. Odgovornost, dunost i obvezu valja derivirati iz univerzalnih principa, a ne iz pravila, zato to se moralnost ne sastoji samo od pravila. Pravila nam govore jedino o tome to je zabranjeno, usmjeravaju nau pozornost prema izbjegavanju negativnoga. S druge strane, ideali su puno vaniji dijelovi morala jer usredotouju nau pozornost na ispunjavanje onoga to je vrijedno i pozitivno. Dakle, uzori nisu samovoljni ili subjektivni jer je njihova uloga u tomu da vrednuju i propiu kako valja djelovati, a ne da samo opiu to netko radi. Zakljuak Relativisti tvrde da je nemogue otkriti temelj moralnoj dunosti u okvirima univerzalno obvezujuega moralnog zakona zato to na svijetu postoji mnotvo kultura i raznolikost obiaja. Pritom je problem relativizma oito krivo shvaen. Zapravo se tvrdi da ima bezbroj moralnih principa pa zbog toga nesofisticirano motrite ne priznaje kako su neki od tih moralnih principa neispravni. Usprkos najboljim nastojanjima da se takvi nesofisticirani pristupi marginaliziraju, oni se uporno nameu zbog nemarnoga stava prema intrinzinim vrednotama kao to su pravednost, sloboda i autonomnost racionalnih bia. Relativisti nastavljaju tvrditi
272

Crkva u svijetu, 43 (2008), br. 2, 259-273

da jedino oni imaju autoritet ljudima rei to e initi, premda je upravo njihov etiki subjektivizam najsnaniji izvor negacije bilo kakve moralne ekspertize. Realnost postojanja raznovrsnih moralnih standarda ne opravdava motrite kako univerzalni standardi ne postoje. ak i tada kad nitko ne bi prihvaao ono to je ispravno, to jo uvijek ne bi znailo da ispravnoga nema. Upravo negacija autonomnosti moralnoga diskursa moe rezultirati relativiziranjem vrednota. Etika u moralnome razmiljanju nee biti bitna ako postane neutralna. Dunosti imamo zato to smo moralni subjekti pa je ta realnost izvor ljudskih prava. Konano, moralni smo subjekti jer smo lanovi ljudskoga roda. Nereverzibilno ponaanje (pravo koje uzimam, a ne priznajem drugome) valja elimimirati jer je kontradiktorno, tj. neispravno po sebi. Oito je da nas relativistiki pogled vodi u krivome smjeru zato to moralni pogled mora biti karakteriziran nepristranou i indiferentnou prema koristoljubivim pogledima.

ARE ETHICAL VALUES RELATIVE? Summary Ethical relativists hold the view of the cultural origin of moral values. Since all anthropological considerations refer to the existence of cultural diversity, the relativist assumes no universal ethical norms ever exist. The paper investigates how ethnocentrism generates the belief of moral superiority not from the perfect compatibility of particular moral norms with certain universal code, but from the instilled respect for ones own culture only, as if moral values were arbitrarily invented. Although ethical relativism might appear attractive due to its promotion of tolerance, ethical relativism does not provide any firm stand to combat injustice or immorality. Hence, cultural relativity should not be confused with the relativity of egotistic behavior. The moral objectivism claims that among the variety of moral rules some of them are not right. In spite of the fact that what people think right varies in different cultures, yet what actually is right is everywhere and always the same. Thus, relativity in morals renders meaningless all attempts of comparison between various moral standards in respect of their moral worth. Since ethical relativism denies the possibility of moral progress, it refers rather to moral ignorance, not moral truth.

273