Osnovni pojmovi

Metabolizam

PDF je stvoren mwlib programom otvorenog kda. Pogledajte http://code.pediapress.com/ za vie informacija. PDF generated at: Fri, 15 Mar 2013 14:08:04 UTC

Sadraj
lanci
Metabolizam Pamenje Neuron Deoksiribonukleinska kiselina Ribonukleinska kiselina Entalpija Leukociti Trombociti Eritrociti ivani sustav Krvoilni sustav Ljudska probava Endokrini sustav Ljudski miii Spolni sustav Dini sustav Kotani sustav ovjeka Mokrani sustav Bubreg Mokraovod Mokrani mjehur Mokrana cijev Osjetilni sustav Biologija 1 3 6 8 15 15 16 19 20 22 23 25 29 32 33 34 35 38 39 40 40 41 41 42

Izvori
Izvori rabljeni u lanku i suradnici Izvori, licencije i suautori slika 44 45

Licencije lanaka
Licencija 46

Metabolizam

Metabolizam
Metabolizam ili izmjena tvari je skup kemijskih reakcija koje se odvijaju u ivom organizmu kako bi odrali ivot. Ti procesi omoguuju organizmu da raste, da se razmnoava, da odrava svoju strukturu i reagira na okolinu. Prema metabolikim reakcijama, metabolizam se dijeli u dvije kategorije: Katabolizam kojim se razgrauje organska tvar (npr. nakupljanje energije staninim disanjem) Anabolizam koji koristi energiju za izgradnju staninih djelova (biosinteza organske tvari) kao to su npr. proteini i nukleinske kiseline. Kemijske reakcije metabolizma su podijeljene u metabolike puteve u kojima se odreeni kemijski spoj pretvara u neki drugi uz pomo enzima. Enzimi su kljuni u metabolizmu zato to omoguuju organizmu da brzo i efikasno izvodi bioloki poeljne, ali termodinamiki nepovoljne kemijske reakcije, u kojemu enzimi djeluju kao katalizatori. Enzimi omoguuju i kontrolu metabolikih puteva, kao odgovor na promjene u staninoj okolini ili neki drugi podraaj. Neki od osnovnih metabolikih puteva u organizmu ovjeka su: Metabolizam vode Metabolizam aminokiselina koje se meusobno povezuju peptidnom vezom i oblikuju polipeptide tj. proteine Metabolizam ugljikohidrata Metabolizam masti Metabolizam pojedinog organizma odreuje koji e kemijski spojevi se koristiti kao hranjive tvari, a koji kao otrovi. Tako na primjer, neki prokarioti koriste vodikov-sulfid, kao hranjivu tvar dok je veini ivotinja otrov. Iznenaujua je slinost osnovnih metabolikih puteva meu velikim brojem vrsta. Tako na primjer karboksilna kiselina, meuprodukta u ciklusu limunske kiseline, je prisutna u svim organizmima, od bakterija kao to je Escherichia coli pa do velikih viestaninih organizama, npr. slon. Bazalni metabolizam je naziv za koliinu energije koja je potrebna za odravanje osnovnih ivotnih funkcija organizma.

Katabolizam
Katabolizam je skupina metabolikih procesa koji razgrauju velike sloene molekule. Glavna svrha razgradnje sloenih molekule je dobivanje manjih molekula koje kasnije slue kao "materijal" za izgradnju sloenih spojeva za potrebe organizma (anabolike reakcije), a procesi se koristi i za dobivanje energije. Katabolike reakcije se razlikuju od organizma do organizma, pa se prema nainu na koji organizmi dobivaju energiju i ugljik mogu i podijeliti. Organizmi koji koriste organske molekule kao izvor energije nazivaju se organotrofni organizmi, dok litotrofni organizmi koriste anorganske spojeve, a fototrofni organizmi sunevu svjetlost koriste kao potencijalni izvor kemijske energije. Svi ovi razliiti oblici metabolizma ovise o redoks reakcijama koje ukljuuju prijenos elektrona sa reducirane molekule donora (npr. organske molekule, voda, amonijak, vodikov sulfid ili ion eljeza), na molekulu akceptor elektrona (npr. kisik, nitrat ili sulfat). Klasifikacija organizama prema njihovom metabolizmu

Metabolizam

izvor energije

suneva svjetlost molekule

fotokemoorganolitoheteroauto-

-trof

donor elektrona

organski spoj anorganski spoj

izvor ugljika

organski spoj anorganski spoj

Anabolizam
Anabolizam je niz metabolikih proces izgradnje sloenih molekula, za koje se troe prekursori i energija nastala katabolizmom. Sloene molekule koje uglavnom ine stanine strukture, nastaju postupno, korak po korak iz malih jednostavnih molekula. Anabolizam se odvija u tri osnovna koraka. U prvom koraku nastaju prekursori sloenih molekula kao to su aminokiseline, monosaharidi, isoprenoidi i nukleotidi. U drugom koraku prekursori se aktiviraju, vezanjem energije iz ATPa, a u treem koraku se prekurosri spajaju u sloene spojeve kao to su proteini, polisaharidi, lipidi i nukleinske kiseline. Organizmi se meusobno razlikuju prema tome koliko molekula mogu izgraditi u svojim stanicama. Autotrofni organizmi kao to su biljke mogu izgraditi sloene molekule kao to su polisaharidi i proteini iz jednostavnih molekula poput ugljikov dioksid i voda (fotosinteza). Za razliku od njih, heterotrofnim organizmima potrebni su izvori sloenijih molekula kao to su aminokiseline i monosaharidi, kako bi izgradile svoje sloene molekule. Organizmi se mogu dalje podijeliti na fotoautotrofne i fotoheterotrofne iji je izvor energije sunce, i na kemoautotrofne i kemoheterotrofne iji je izvor energije reakcija oksidacije anorganskih tvari.

Energija
Oksidacijska fosforilacija
U procesu oksidativne fosforilacije elektroni nastali u metabolikim putevima kao to je npr. krebsova ciklusa prenose se na molekulu kisik pri emu se nastala energija koristi za sintezu ATP-a. U eukariota prijenos elektrona obavlja niz proteinskih kompleksa na unutranjoj membrani mitohondrija. Taj niz proteina koriste energiju nastalu prijenosom elektrona za izpumpavanje protona izvan mitohondrija i ini respiratorni lanac. Proteinski kompleksi djeluju tako da prenose elektron iz jednog aktivnog mjesta u kompleksu na drugo, pri emu u svakoj reakciji elektron gubi malu koliinu energija, koje se na taj nain vrlo efikasno koristi za ispumpavanje protona izvan mitohondrija. Izpumpavanjem protona nastaje na membrani mitohondrija elektrokemijski gradijent, zbog razlike u koncetraciji protona. Izpumpani protoni se vraaju unutar mitohondrija pomou enzima ATP sintaza koji koristi njihov protok niz gradijent sa sintezu ATP-a iz ADP-a. Taj protok se moe koristiti i za drug procese u stanici.

Energija iz suneve svjetlosti

Energiju iz suneve svjetlosti biljke, odreene skupine bakterija i protista, pretvaraju kemijsku energiju uz stvaranje oeganskih spojeva iz anorganske tvari u procesu fotosinteze.

Energija iz anorganskih spojeva

Kemolitotrofni organizmi su odreeni prokarioti koji energiju dobivaju oksidacijom anorganskih spojeva. Ovi organizmi mogu koristiti vodik, spojeve koje sadre reducirani sumpor (sulfid, vodikov sulfid, tiosulfat), eljezo(II)-oksid ili amonijak kao elektron donore. Elektroni se u respiratornom lancu iskoritavaju za dobivanje ATP-a, dok su elektron akceptori molekule kao npr. kisik ili nitriti. Ovi procesi koji se odvijaju u mikroorganizmima

Metabolizam mogu biti od velike vanosti kao to je npr. nitrifikacija tla.

Povijest
Povijest istraivanja metabolizma protee se kroz nekoliko stoljea. Prvi koncept metabolizma see iz 13. stoljea od Ibn al-Nafisa (1213-1288), koji je ustanovi da tijelo i njegovi dijelovi su u stalnom stanju rjeavanja i hranjenja, pa se stoga u tijelu odvijaju stalne promjene. Prvi kontrolirani pokus objavio je Santorio Santorio 1614.g. u svojoj knjizi Ars de statica medecina, gdje je opisao promjene svoje teine prije i poslije jela, spavanja, rada, spolnog odnosa, posta, pijenja, naprezanja. Otkrio je da veina pojedene hrane je izgubljena u procesu koji je on nazvao "insenzibilna perspiracija". U ranim istraivanjima metaboliki procesi nisu otkriveni, te je ivo tkivo pokretala "vitalna sila". U 19. stoljeu je istraivanjem alkoholnog vrenja, pretvaranja eera u alkohol pomoi gljivica, Louis Pasteur zakljuio da vrenje katalizira tvar unutar gljivica koju je nazva "ferment". Dalje je zakljuio da je alkoholno vrenje proces povezan za ivotom stanica gljivica, a ne sa smru stanica. To otkrie, zajedno sa radom Friedricha Whlera iz 1828.g. o kemijskoj sintezi ureje, dokazalo je da se organski spojevi i kemijske reakcije iz stanica ne razlikuju u svojim naelima od ostale kemije. Otkrie enzima na poetku 20. stoljea (Eduard Buchner) odvojilo je istraivanje kemijskih reakcija metabolizma od biolokog istraivanja stanice i oznailo nastanak biokemije. U brojnim otkriimaa na podruju biokemije u prvoj plovici 20. stoljea, posebno se istie ono Hansa Krebsa, otkrie ciklusa limunske kiseline. Moderna biokemijska istraivanja danas su znaajno napredovala upotrebom novih tehnika kromatografije, difrakcije x-zraka, NMR spektroskopije, radioizotopnog oznaavanja i elektronske mikroskopije. Kategorija: Biokemija

Pamenje
Pamenje je mogunost usvajanja, zadravanja i koritenja informacija. Pamenje je uvelike znaajno za ovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet. Ono je u uskoj vezi s uenjem, mogli bismo rei da bez njega uenje ne bi imalo smisla jer je pamenje mjesto na kojem se uvaju informacije, a ujedno je i proces unutar ovjeka koji obrauje te informacije.

Vrste pamenja
Postoje tri vrste pamenja: Epizodiko pamenje pod epizodikim pamenjem podrazumijevamo sjeanja na dogaaje koje je netko doivio ili koji su se dogodili u njegovoj blizini. Epizodiko pamenje se odnosi na vremensko odreivanje zbivanja pojedinih dogaaja, dakle postavlja se pitanje kada i gdje smo usvojili neku informaciju (npr. to smo jeli za doruak...) Semantiko pamenje informacije koje su pohranjene u epizodiko pamenje dalje sele u semantiko pamenje. Za semantiko pamenje moemo rei da se odnosi na ope znanje za razliku od epizodikog. Dok smo u epizodikom pamenju dogaaje doivjeli, u semantikom ih nismo doivjeli, ali ih znamo kao neke ope injenice (npr. da je Shakespeare napisao "Hamleta"). Semantiko pamenje je nuno za uporabu jezika, odnosi se na pamenje znaenja rijei i pojmova, gramatikih pravila za slaganje reenica itd. Proceduralno pamenje proceduralno pamenje ili pamenje vjetina sadri znanje o tome kako se neto radi ili izvodi. Neke vjetine poput vonje bicikla, plivanja, gaenja svjetla i slinog ne zaboravljamo nikako tijekom ivota. Proceduralno pamenje ukljuuje tri faze:

Pamenje Kognitivna faza treba shvatiti sve to treba napraviti pri usvajanju vjetine. Faza povezivanja odreivanje najdjelotvornijeg naina povezivanja pojedinih radnji u jednu cjelinu. Sve manje se koriste verbalni aspekti pamenja (npr. prva brzina dolje, druga gore...), a sve se vie koriste motoriki aspekti pamenja. Automatsko odvijanje vjetine do nje se dolazi dugotrajnom vjebom koja stvara naviku (automatizam) te zahtjeva samo minimum svjesne kontrole.

Tri procesa pamenja

Kodiranje informacije koje elimo zadrati u pamenju se kodiraju u kratkoronom pamenju. Te informacije se moraju promijeniti tako da budu smislene i da imaju logiki slijed, kako bi se mogle pohraniti i poslije pronai. Ta promjena informacija pri pamenju u oblik koji se moe pohraniti i poslije pronai zove se kodiranje. Na takav nain se informacije pripreme za pohranu u dugorono pamenje. Kodiranjem nastojimo smanjiti koliinu informacija odbacujui nevano i redundantno, te time olakavamo budue pronalaenje informacija. Kodiranje je jedinstveno za svaku osobu, svaka osoba e razliito kodirati odreenu informaciju na svoj nain (npr. istu priu pet ljudi ispriat e po sjeanju na pet razliitih naina). Postoji i semantiko kodiranje, a to je pohranjivanje podraaja na temelju njihova znaenja. Pohranjivanje druga faza procesiranja informacija je pohranjivanje, a to je odravanje informacija tijekom vremena. Da bismo to bolje zadrali informacije u pamenju dobro je ponavljati. Nae znanje o funkcioniranju naeg pamenja psiholozi nazivaju metamemorija. Ona omoguava uinkovito kodiranje, pohranjivanje i dosjeanje informacija. Pronalaenje trei proces pamenja je pronalaenje ili lociranje pohranjenih informacija i njihovo vraanje u svijest. Pronai informaciju e biti lake ako smo je kodirali na to kvalitetniji nain (npr. koristei semantiko kodiranje).

Tri faze pamenja

Senzoriko pamenje senzoriko pamenje vrlo kratko zadrava dolazee informacije u nepromijenjenom obliku. Za vid to vrijeme iznosi priblino pola sekunde, a za sluh oko dvije sekunde. Postoji vidno senzoriko pamenje, to je tzv. ikoniko pamenje (npr. ako u mraku vrtimo upaljenu cigaretu percipiramo krug i to vrlo kratko), i sluno senzoriko pamenje, to je tzv. ehoiko pamenje. Sluno senzoriko pamenje traje due od vidnog pa emo npr. zadnju rije koju ujemo lake zapamtiti nego ako je vidimo. Senzoriko pamenje jo se zove i perceptivno pamenje jer se informacije prenose i na temelju samog podraaja. Istodobnim radom senzorikog i dugoronog pamenja uspjeno se provodi prepoznavanje oblika. Senzoriko pamenje je vano jer ono omoguuje da se percipiraju podraaji koji traju vrlo kratko, a koji su bitni za ivot (npr. zvuk slomljene granice koji upozorava na bljesak munje u mraku koji na vrlo kratko vrijeme osvjetljava okolinu). Kratkorono pamenje Nakon to je informacija dola u senzorno pamenje, ona odlazi u kratkorono pamenje. Kratkorono pamenje je faza pamenja koja zadrava podatke u trajanju od po prilici jedne minute nakon nastanka tragova podraaja. Naziva se i radno pamenje ili radna memorija. Informacije koje elimo zadrati u pamenju se kodiraju u kratkoronom pamenju. Na takav nain se informacije pripreme za pohranu u dugorono pamenje. Kad neku informaciju iz dugoronog pamenja vratimo u kratkorono, onda kratkorono pamenje ima ulogu tzv. radnog pamenja. Za ovjeka je kratkorono pamenje od iznimne vanosti jer ono slui da bismo razumjeli ljudski govor formiran u reenice. Ako bi kratkorono pamenje bilo oteeno onda ne bismo mogli zapamtiti poetak reenice i zatim ga povezati sa sredinom i krajem reenice u logiku cjelinu. Kapacitet kratkoronog pamenja u prosjeku iznosi izmeu pet i devet nepovezanih estica, a to znai da se moe odjednom zapamtiti toliki broj nepovezanih brojeva (npr. 1492 izgovaramo kao jedan broj, ili npr. broj 124315 rastavimo na 124 i 315 i sl.).

Pamenje Dugorono pamenje Dugorono pamenje ima neogranien kapacitet, veliki broj informacija u dugoronom pamenju ostaju cijeli ivot. Da bismo se dosjetili neke informacije koja je zapisana u dugorono pamenje sluimo se znacima za dosjeanje (npr. znak je slovo -o, a zadatak je pronai u svojoj memoriji neko voe na -o), zatim znacima za kodiranje (npr. osoba, miris). Pri pamenju ovjek obino zapamti vie konkretnih pojmova nego apstraktnih, jer stvara likovne predodbe tih konkretnih pojmova, tako da moemo rei da se stvaraju dvostruki tragovi pamenja: slikovni i verbalni. Za apstraktne pojmove se obino stvara samo verbalni trag pa ih je tee zapamtiti. U dugoronom pamenju neku informaciju moemo koristiti u razne svrhe pa je vano da postoji vie dobrih putova za njeno pronalaenje. Budui da su u dugoronom pamenju pohranjene informacije iz osjetila ono se jo naziva i perceptivno dugorono pamenje. Postoji niz podjela dugoronog pamenja. Postoji sluno, vidno, okusno pamenje, te vizualno i auditivno pamenje. Postoji eksplicitno (ako se namjerno elimo neega sjetiti) i implicitno pamenje (ako se nenamjerno sjetimo). Pri podjeli dugoronog pamenja moemo istaknuti jedan fenomen, a to je tzv. "blic pamenje" (flashbulb memory). Blic pamenje je izuzetno dobro pamenje detalja neposredno prije, za vrijeme i nakon iznenaujueg dogaaja znaajnog za osobu. Za blic pamenje je specifina potpunost, tonost, ivost i otpornost na zaboravljanje. esto se koristi podjela dugoronog pamenja na automatsko pamenje i pamenje koje zahtjeva napor. Automatsko pamenje je pamenje onih dogaaja na koje ne moramo obraati panju, oni su jednostavno dio naeg biolokog nasljea (npr. kad neku osobu u danu vidimo dva puta to smo automatski zapamtili, a da pri tom nismo uloili nikakav napor). Pamenje koje zahtijeva napor je pamenje nekih pojmova ili brojeva koje u sebi sadravaju neki odreeni napor pri pamenju.

Smetnje pamenja
Smetnje pamenja se uglavnom kategoriziraju na tri naina: Prema nazivu bolesti Prema mjestu mozgovnog oteenja Prema funkcionalnom oteenju mozga

Amnezije
Openito smanjena mogunost pamenja zove se hipomnezija, a poremeaj koji se oituje u pamenju svih informacija koje se percipiraju zove se hipermnezija. Kod starijih ljudi mogu se pojavljivati lana sjeanja ili paramnezije, koje nastaju tako to se praznine u sjeanju popunjavaju izmiljenim podacima. Tu se ubraja i fenomen deja vu pri emu imamo dojam da se odvija ono to smo ve doivjeli. Znamo da se nakon potresa mozga ne moemo sjetiti dogaaja koji su se zbili neposredno prije i to se naziva retrogradna amnezija. No znatno vei problem je anterogradna amnezija nemogunost stvaranja novog dugoronog pamenja. Ova se bolest moe javiti i kao posljedica dugotrajnog konzumiranja alkohola (nedostatak vitamina B). Baddeley razlikuje primarnu i sekundarnu amneziju. Primarna amnezija se odnosi na jak deficit u dugoronom pamenju bez manjkavosti u ostalim aspektima, dok se sekundarna amnezija odnosi na probleme s dugoronim pamenjem koji se pojavljuju kao posljedica deficita ostalih procesa (npr. smanjena ili potpuno izgubljena mogunost razumijevanja govora ili smetnja panje). Amnezije se odnose samo na epizodiko pamenje, dok semantiko ostaje neoteeno. Postoje i normalne promjene pamenja uzrokovane starenjem i patoloke promjene poput senilne demencije (skleroza). Osim amnezija poznata je i Alzheimerova bolest koja se oituje smetnjama u semantikom pamenju, te Korsakovljev sindrom iji je simptom anterogradna amnezija, a vee se uz oteenja limbikog sustava. Kategorija:Psihologija

Neuron

Neuron
Struktura tipinog neurona
Neuron

IVANA STANICA Dendriti Soma Akson Jezgra Ranvierovo suenje Telodendron Schwannova stanica Mijelinska ovojnica

Neuron ili ivana stanica se smatra osnovnom jedinicom ivanog sustava i najsloenija je u ljudskom organizmu. ivani sustav se sastoji od oko 6 milijardi meusobno povezanih neurona. ivane stanice se stvaraju od roenja i do nedavno se smatralo da se ne mogu vie obnoviti kada se jednom unite. Premda se ova teorija istrauje, neki znanstvenici su u velikom postotku sigurni da je obnova neurona mogua.[1] Njihova uloga se moe konceptualizirati kao prihvaanje, obraivanje i odailjanje podataka. Neuroni su glavni tip stanica koje tvore mozak.

Graa neurona
ivana stanica (neuron) graena je od dendrita, tijela stanice i aksona. Dendriti krai produeci koji s osjetnih organa ili drugih ivanih stanica dovode ivano uzbuenje na tijelo stanice. Na zavrecima se nalazi dendritska spina ili trn radi boljeg sinaptikog kontakta s drugim neuronima. Tijelo stanice soma, sastoji se od: jezgra (nucleus) - centar neurona okruen jezgrenom membranom. U njoj se nalaze: kromosomi (nosioci nasljea): DNK deoksiribonukleinska kiselina "pamenje vrste", genetski kod RNK ribonukleinska kiselina "pamenje jedinke" jezgrica (nucleolus) proteini - slue kao enzimi, a oni kao katalizatori

Neuron mitohondriji proizvode ATP (adenozin tri-fosfat) koji je izvor energije u stanici Golgijev aparat: neurofibrile i mikrotubule endoplazmatski retikulum: hrapavi - (Nisslova tjeleca) sadri ribosome i slui za sintezu bjelanevina glatki - slui za transport supstance po tijelu stanice

Akson
Akson obino dui produetak neurona; od nekoliko mikrometara do jednog metra. Poinje na tijelu stanice s aksonskim breuljkom. Funkcija mu je prenositi ivane impulse s tijela stanice na druge ivane stanice ili izvrne organe miina vlakna ili lijezde. Akson je esto obavijen mijelinskom ovojnicom u kojoj su Schwannove stanice. Na aksonu postoje tzv. ranvierova suenja mjesto prekinua mijelinske ovojnice (radi skokovite i time bre kondukcije akcijskog potencijala). Na kraju aksona nalaze se teledendroni sa zavrnim kvricama u kojima se nalaze vreice sa neurotransmiterima (neuroprijenosnicima). Membrana neurona polupropusna je i ovija cijeli neuron. Posebne karakteristka neurona je ta da je koncentracija pozitivnih i negativnih iona razliita izvan i unutar stanine tekuine. Time dolazi do razlike potencijala (ili napona). U stanju mirovanja neurona, tipina razlika potencijala je oko -70 mV (milivolta).

Akcijski potencijal
Svaki podraaj neurona dovodi do promjena na membrani tako to se otvaraju pore za propust iona. Ako je stimulus dovoljno jak da prijee prag podraljivosti onda se ionski kanali potpuno otvore. Naglo pozitivno nabijeni Na+ ioni kroz pore ulaze u neuron, mijenja se elektrini naboj i neuron je depolariziran. Rezultat toga je da diferencijalni potencijal sa -70 mV prelazi na trenutak u +40 mV. U tom trenutku K+ izlaze vani pa se potencijal uskoro vraa na -70 mV. Nakon toga je neuron kroz neko vrijeme refraktoran nepodraljiv. Postoji potpuna i relativna refraktornost. Depolarizacija traje kratko i ponovo dolazi do polarizacije: ovaj kompletni proces depolarizacije i repolarizacije zove se akcijski potencijal koji je kratak i traje oko 1 milisekundu. Zakon "sve ili nita" (all-or-none): ako je stimulus vei od praga podraljivosti on e izazvati punu depolarizaciju. Veliina akcijskog potencijala na mjestu podraaja, kao i u toku irenja impulsa, bit e uvijek jednaka. Dakle ako je neki podraaj dovoljno jak da uope izazove reakciju ova e uvijek ili biti maksimalna ili je nee biti.

irenje akcijskog potencijala

Akcijski potencijal se ne moe odjednom dogoditi u cijelom neuronu. Da bi nastao potreban mu je mali dio membrane neurona ali jednom kada nastane, putuje po membrani. Ta putovanja akcijskih potencijala niz akson ili uz dendrit su u osnovi mehanizama za prijenos informacija u mozgu. Budui da se uzbuenje prenosi aksonom govori se o irenju akcijskog potencijala u njemu. U stanju "mirovanja" neuron, odnosno akson, je polariziran: s vanjske strane membrane dominira Na+ pozitivan naboj, a sa unutarnje K+ negativan naboj. U trenutku intenzivnog podraaja dolazi do depolarizacije tj. s vanjske strane membrane dominira negativan, a s nutarnje pozitivan naboj na tom mjestu. Susjedno mjesto na membrani koje nije podraeno ima polaritet stanja mirovanja polarizacije. Tada nastaje razlika na povrini izmeu ta dva susjedna mjesta i stvaraju se lokalne struje koje na susjednom mjestu stvaraju depolarizaciju. Val depolarizacije se zbog toga premjeta na susjedno mjesto i izaziva akcijski potencijal na tom mjestu. Mjesto koje je prethodno bilo zahvaeno depolarizacijom ulazi ponovo u polarizaciju tj. ono je repolarizirano. Za to se brine ionska pumpa izbacujui ione natrija Na+ u ekstracelularni prostor pa se na membrani uspostavlja polaritet stanja mirovanja. Cijeli taj proces traje oko 0,5 milisekunde.

Neuron Val depolarizacije tako prolazi cijelim aksonom iza kojega slijedi val repolarizacije. Akson je esto mijeliziran, a mijelinska ovojnica je izolator koji onemoguuje prodor iona kroz membranu u neuron. Depolarizacija i repolarizacija se odvija samo u podruju Ranvierovih suenja, u skoku od jednog do drugog suenja. To se zove skokovita kondukcija. Njena je vanost u veoj brzini provoenja impulsa i u utedi energije ionska pumpa manje mora raditi izbacujui ione Na+ van.

Izvori
[1] http:/ / www. zdravobudi. hr/ Default. aspx?sid=3739 pristupljeno 1. sijenja 2011.

Kategorija:ivani sustav Kategorija:Neuroznanost

Deoksiribonukleinska kiselina
mini|Dio molekule DNK (animacija) Deoksiribonukleinska kiselina je nukleinska kiselina u obliku dvostruke, spiralno zavijene zavojnice koja sadri genetike odrednice za specifini bioloki razvoj staninih oblika ivota i veine virusa. DNK je dugaki polimer nukleotida i kodira redoslijed aminokiselina u proteinima koristei genetiki kod tj. trostruki kod nukleotida. U eukariotskim stanicama kao to su biljke, ivotinje, gljive i protisti, veina DNK je smjetena u staninoj jezgri. Nasuprot tome, u jednostavnijih stanica zvane prokarioti (bakterije), DNK nije odvojena od citoplazme jezgrinom ovojnicom (jezgra u tih stanica kao takva ne postoji). Stanine organele kao to su mitohondriji i kloroplasti takoer sadre DNK. DNK je osnovna molekula na kojoj se temelji nasljeivanje i odgovorna je za prenoenje nasljednog materijala i osobina. U ljudi, te osobine mogu ii od boje kose do sklonosti prema nekim bolestima. Za vrijeme diobe stanice, DNK se replicira i prenosi se potomcima putem reprodukcije. Istraivanja porijekla mogu se bazirati i na mitohondrijskoj DNK koju dobivamo samo od majke i mukom Y kromosomu kojeg dobivamo samo od oca. DNK svake osobe, njihov genom, naslijeen je od oba roditelja. Majina mitohondrijska DNK zajedno sa 23 kromosoma od svakog roditelja kombinira se u tvorbi genoma zigote tj. oploene jajne stanice. Kao rezultat, uz pojedine iznimke npr. crvene krvne stanice, veina ljudskih stanica sadri 23 para kromosoma, zajedno sa mitohondrijskom DNK naslijeene od majke.

Uvod
mini|270px|Osnovna graa dijela jedne deoksiribonukleinske kiseline DNK nije jedinstvena molekula nego par molekula koje su meusobno povezane vodikovim vezama i organizirane tako da su njeni lanci meusobno komplementarni, od poetka do kraja. Svaki se lanac DNK sastoji od graevnih jedinica zvanim nuklotidi kojih ima 4 vrste: adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T). U nekim organizmima, posebice u PBS1 faga, uracil zamjenjuje timin u DNK samog organizma. Te osnovne komponente nukleinskih kiselina mogu biti polimerizirane po bilo kojem redu po emu je sama molekula jedinstvena. Izmeu dva lanca, svaka baza jednog moe biti sparena s odreenom bazom drugog lanca i to tako da se adenin spaja uvijek sa timinom (spajaju se sa dvije vodikove veze), i obrnuto te citozin uvijek sa gvaninom (tri vodikove veze), i obrnuto. Tako dobivamo mogue kombinacije: A+T, T+A, C+G, G+C. U rijetkim se situacijama dogaa krivo sparivanje npr. kad timin prijee u svoju enolni oblik, a citozin u imino oblik. Dvolanana struktura DNK omoguava jednostavan mehanizam za DNK replikaciju: lanci DNK se odvajaju poput patenta zatvaraa ime se lanci otvaraju prema brojnim nukleotidima u okolini. Enzimi stvaraju novi lanac trei pravilnu bazu u okolini i sparuju je sa originalnim jednostrukim lancem. Naravno, baza na starom lancu odreuje koja e baza biti na novom lancu da se sauva komplementarnost. Tako stanica zavrava replikaciju sa jo jednom kopijom svoje DNK.

Deoksiribonukleinska kiselina DNK sadri genetiku informaciju koja se nasljeuje potomcima. Ta informacija odreena je redoslijedom parova baza. Lanac DNK sadri gene, podruja koja reguliraju gene i podruja koja nemaju nikakvu funkciju ili funkciju koju mi jo ne znamo. Geni se mogu shvatiti kao kuharica ili program organizma. Jo neke odrednice DNK: DNK je kiselina zbog fosfatnih skupina izmeu svake deoksiriboze. To je primaran razlog negativnog naboja DNK. Polaritet pojedinog para je bitno pa A+T nije isto T+A i C+G nije isto G+C. Mutacija su odreene greke u lancima DNK koje su nastale sluajno bilo da su baze preskoene, umetnute ili nepravilno udvostruene, zatim lanci mogu biti nadodani ili odrezani ili su to pak kombinacije svih ovih nezgodnih operacija. Mutacije se javljaju pri kemijskim oteenjima (mutageni), oteenjima zraenjem (UV zrake) ili kompliciranim zamjenama gena. DNK djeluje kao enzim u laboratorijskim uvjetima, ali kod ivih organizama to jo nije utvreno. Tradicijski gledano DNK gradi dvostruku formu (Watson-Creekov model), ali moe graditi trostruke pa i etverostruke forme (Hoogstenov model). DNK se od ribonukleinske kiseline (RNK) razlikuje po tome to sadri 2-deoksiribozu umjesto riboze te to je timin zamijenjen nukleotidom uracilom.

DNK u praksi
DNK i kriminal
Forenziari koriste DNK iz krvi, sjemena, koe, sline ili kose koje su pronaene na mjestu zloina za identificiranje moguih sumnjivaca u procesu koji se naziva genetiki otisak prsta u odreivanju DNK profila. Koriste se komadii sljedova repetitivne DNK kao npr. Kratki niz ponovljenih nizova ili minisateliti koji se usporeuju. Metodu je razvio 1984. engleski genetiar Alec Jeffreys na Sveuilitu u Leicesteru za dokazivanje krivnje Colina Pitchforka 1988. pomou raunalne baze podataka. To je pomoglo istraiteljima da rijee stare sluajeve gdje je zloinac bio nepoznat, a postojao je uzorak DNK sa mjesta dogaaja (npr. sluajevi silovanja). Ova je metoda najvie pouzdana za identificiranje kriminalaca, ali nije uvijek savrena jer DNK ponekad ne moe biti naena ili samo mjesto zloina moe biti kontaminirano sa DNK vie moguih osumnjienika.

DNK - povijesna i antropoloka istraivanja

DNK istraivanje se provodi pri praenju hoda ljudske populacije tijekom vremena te za dokazivanje i identifikaciju odreenih ljudskih skupina i povijesnih osoba. Naravno koristi se i za odreivanje rodovskih poveznica (rodoslovnog stabla) te testiranje majinstva i oinstva.

Molekularna struktura
DNK, molekula nasljeivanja, openito gledajui je jedna makromolekula koja se u biti sastoji od dva lanca molekula koji su meusobno uvijeni jedan oko drugog u obliku dvostrukog heliksa. Kemijski se lanac DNK sastoji od niza nukleotida, a svaki se nukleotid sastoji od eera (deoksiriboza), fosfata i nukleobaza (baza). Prema tome, DNK je polimer jer se sastoji od odreenih podjedinica tj. nukleotida. Raznolikost baza znai da postoji 4 vrste nukleotida, koji se identificiraju prema njihovim bazama. To su adenin, timin, citozin i gvanin. Rijetko DNK sadri uracil kao bazu (DNK PBS1 faga gdje je timin zamijenjen uracilom). Suprotno tome, RNK molekula redovito u svom sastavu ima uracil umjesto timina, osim u nekih transportnih RNK gdje timin postoji na nekim mjestima. Jedina bitna razlika izmeu DNK i RNK je to DNK ima deoksiribozu, RNK ribozu.

Deoksiribonukleinska kiselina Svaki polinukleotidni lanac je pridruen drugome zbog vodikovih veza koje nastaju meu njima i odreuju komplementarno sparivanje prema pravilu: A sa T i C sa G. Identitet baza pri tome odreuje i jainu i duljinu trajanja veze. Zbog sparivanja baza, same baze su okrenute prema unutranjosti molekule tvorei osovinu zavojnice, a fosfatne grupe i eeri nukleotida su okrenute prema van pri emu lanci ine kostur zavojnice. Povezivanje samih nukleotida omoguuju kemijske veze meu fosfatima i eerima oblikujui polinukleotidni lanac. Mogue je da doe to otapanja ili disocijacije DNK dvostrukog heliksa, pri emu se svaki pojedini lanac koristi za sintetiziranje novih lanaca istobitnih prvome. Greke koje se javljaju pri sintezi poznate su kao mutacije. Proces lanane reakcije polimeraze PCR (polymerase chain reaction) koristi se u laboratoriju u in vitro sintezi velikih koliina DNK u razliite istraivake svrhe.

10

Uloga redoslijeda
Unutar gena, redoslijed nukleotida du DNK odreuje glasniku RNK (eng. messenger RNA) koja pak definira protein kojeg je organizam duan obraditi izraziti na odreena mjesta tijekom ivota. Translacija proces kojim se odvija sinteza proteina pomou redoslijeda aminokiselina odreene redoslijedom nukleotida. Taj redoslijed nukleotida naziva se genetiki kod, a sastoji se od tri nukleotida i naziva se kodon kojeg opisujemo trima slovima imena baza (npr. ACT, CAG, TTT). Ti kodoni traslacijom stvaraju glasniku RNK (mRNK) i tada transportna RNK (eng. transfer RNA), tRNK, prema odgovarajuem kodonu dodaje odgovarajuu aminokiselinu. Mogue je 64 kodona (4 vrste baza za tri mjesta kodona: 43) koji kodiraju 20 aminokiselina. Vie kodona moe kodirati jednu te istu aminokiselinu, a postoje i stop ili nonsensni kodoni koji oznaavaju kraj kodne regije (UAA, UGA i UAG kodoni). U mnogih vrsta, samo mali dio ukupnog redoslijeda genoma kodira protein. Na primjer, samo 1.5% humanog genoma se sastoji od dijelova koji kodiraju proteine, a to su egzoni. Funkcija ostalih dijelova je manje poznata. Postoje redoslijedi DNK koji imaju specifini afinitet za proteine koji veu DNK (eng. DNA binding proteins) koji igraju veliku ulogu u replikaciji i tanskripciji. Takvi redoslijedi DNK nazivaju se regulacijske sekvence i istraivai pretpostavljaju da su nali tek mali dio takvih sekvenci od ukupnog broja. Otpadna DNK (eng. junk DNA) predstavlja redoslijede u kojima nema gena i nemaju nikakvu funkciju. Razlozi postojanja toliko mnogo nekodirajue DNK u eukariotskim genomima i iznimne razlike veliine genoma (C veliina) izmeu vrsta predstavljaju problem nazvan enigma C-veliine. Neke sekvence DNK igraju strukturnu ulogu u kromosomima. Telomere i centromere sadre malo ili uope ne sadre gene za kodiranje proteina, ali su vane za funkciju i stabilnost kromosoma. Neki RNK geni kodiraju traskripte koji funkcioniraju kao regulatorne DNK koje utjeu na funkciju drugih DNK molekula. Intrinska i egzonska struktura nekih gena (geni imunoglobulina i protokadeherina) su vani za doputanje alternativnog izrezivanja (splicing) pre-mRNK te se pri tome stvaraju razliiti proteini koji u biti potjeu od jednog gena. Neke nekodirajue regije predstavljaju pseudogene koji mogu biti koriteni kao materijal za stvaranje novih gena s novim funkcijama. Postoje i nekodirajue regije koje omoguuju vrue toke za duplikaciju kratkih dijelova DNK te takve duplicirane sekvence mogu biti glavni oblik genetike promijene u ljudskom porijeklu. Egzoni meu kojima je mnotvo introna omoguuju egzonsku prevrtljivost pri stvaranju modificiranih gena koji mogu imati novu prilagodbenu funkciju. Velika koliina nekodirajue DNK su vjerojatno prilagodbeni tako to omoguuju kromosomskim regijama gdje se vri rekombinacija izmeu homolognih dijelova kromosoma bez poremeaja u funkciji gena. Redoslijedi DNK takoer odreuju podloljivost cijepanju restrikcijskim enzimima vrlo bitnim za genetiki inenjering. Tono mjesto cijepanja neijeg genoma vrsta je DNK otiska pojedinog individualca.

Deoksiribonukleinska kiselina

11

Replikacija
okvir|DNK replikacija DNK replikacija ili sinteza DNK je proces umnaanja dvolanene DNK prije stanine diobe. Postoje tri osnovna stupnja replikacija DNA: odmatanje i razdvajanje polinukleotidnih lanaca DNA uzvojnice, komplementarno sparivanje baza i polimerizacija nukleotida. Replikacija se odvija na replikacijskoj viljuci i u njoj sudjeluju oba lanca. U sintezi sudjeluju enzimi: DNK primaza, DNK i RNK polimeraze, egzonukleaze, DNK ligaza i helikaza koja odmotava molekulu DNK. Enzimi helikaze kidaju vodikove veze izmeu N (duinih) baza dvaju lanaca u molekuli DNK. Odmotavanje lanca pomae SSB protein koji dri lance odmotane da se ponovo ne veu (spetljaju). RNK polimeraza (primaza) stvara RNK-prajmere (kratke segmente od 30 nukleotida; ije prisustvo je uvjet za djelovanje DNK polimeraze). DNK polimeraza (DNK polimeraza I) sintetizira nove lance u smjeru 5---3 tzv. vodei lanac (od roditeljskog lanca 3---5 smjera, koji slui kao predloak). Roditeljski lanac DNK koji je 5---3 smjera slui kao predloak za sintezu kratkih dijelova novog lanca DNK tzv. okazaki fragmenti, koje enzim DNK-ligaza spaja u tzv. zaostajui lanac (koji e imati 3---5 smjer). Dva dobivena lanca savreno su identini, ali se ponekad u tom procesu mogu pojaviti i greke kao mutacije (npr. zbog izlaganja kemikalijama zraenju). Svaka od njih se sastoji od jednog originalnog lanca i jednog lanca koji je novo sintetiziran. To se naziva semikonzervativna replikacija. Proces replikacije odvija se u tri stupnja: inicijacija, elongacija i terminacija.

Osobine molekule
Asocijacija i disocijacija lanaca
Vodikove veze izmeu lanaca u dvostrukom heliksu su toliko slabe dovoljno da lanci mogu biti razdvojeni enzimima. Enzimi zvani helikaze odvijaju lance da ubrzaju napredovanje enzima koji ita sekvence kao DNK polimeraza. Za odvijanje je potrebno da helikaza cijepa fosfatni kostur jednog od lanca u namjeri da se okrene oko drugog. Lanci mogu biti razdvojeni i na lagano vioj temperaturi ako imaju manje od 10,000 parova baza (10 kilobaza), na emu se temelji PCR tehnologija.

Kruna DNK
Kad su krajevi komada dvostruke zavojnice DNK spojeni tako da tvore krug, kao u plazmida, lanci su topoloki zamreni. To znai da ne mogu biti razdvojeni laganim zagrijavanjem ili bilo kojim procesom koji ne ukljuuje prekidanje lanaca. Enzimi topoizomeraze su zasluni za odmrsavanje topoloki povezanih lanaca. Neki enzimi to ine cijepanjem dvaju lanaca tako da i drugi dvolanani segment moe proi. Odmrsavanje je potrebno za replikaciju krune DNK kao i za razliite tipove linearnih DNK.

Velika duina nasuprot vrlo malenoj irini

Zbog uske irine uzvojnice skoro ju je nemogue detektirati elektronskim mikroskopom osim pri jaem bojenju. Nasuprot tome, duina lanaca u humanim kromosomima prosjeno iznosi 2 metra. Prema tome stanica ju mora upakirati da se normalno moe nalaziti u njima. To je jedna od funkcija kromosoma koji sadre okruglaste proteine zvane histoni, oko kojih se mota DNK.

Entropijsko rastezanje
Kada se DNK nalazi u otopini, podvrgnuta je komformacijskim kolebanjima zbog energije koja se nalazi u samoj otopini. Zbog entropijskih razloga, savitljiva stanja su termiki pogodnija od rastegnutih stanja. Zato se DNK rastee slino gumenoj traci. Koristei optika klijeta, entropijsko rastezanje DNK je analizirano iz perspektive fizike polimera i utvreno je da se DNK ponaa kao Kratky-Porodov crvoliki lanac, model sa duljinom postojanosti od oko 53 nm.

Deoksiribonukleinska kiselina DNK se zatim podvrgava rastezanju faznog prijelaza pri sili od 65 pN. Pri viim vrijednostima sile, DNK poprima oblik koji je pretpostavio Linus Pauling tako da se fosfati nalaze u sredini, a baze su okrenute prema van. Ta predloena struktura se naziva P-oblik DNK u ast Paulingu.

12

Geometrijski oblici DNK

DNK zavojnica moe poprimiti geometrijski tri razliita oblika od kojih su B oblik opisali James D. Watson i Francis Creek za kojeg se smatra da je dominantan u stanicama. Takva DNK je iroka 2 nanometra, a duljina 10 parova baza (10 bp) po sekvenci je 3.4 nm. To je takoer prosjena duljina sekvence pri kojoj dvostruka zavojnica napravi potpuni zavoj oko osi. Frekvencija zavoja ovisi o silama koje svaka baza vri na susjednu bazu u lancu. Superzavojnica B oblik DNK zavojnice se zakree 360 po 10 bp u odsutnosti naprezanja. Ali mnogi molekularni bioloki procesi mogu izazvati to naprezanje. To e rezutirati prevelikim ili premalim zavojima, odnosno kao pozitivno ili negativno superzavijanje. DNK je in vivo tipino negativno superzavijena, to ubrzava odmotavanje dvostrukog heliksa za transkripciju. Nabor eera Postoje 4 konformacije prstena ribofuranoze u nukleotidu: 1. 2. 3. 4. C-2' endo C-2' egzo C-3' endo C-3' egzo

Riboza je inae u C-3 endo, dok su deoksiriboze inae u C-2endo konformaciji eernog nabora. A i B oblici se uglavnom razlikuju po njihovim eernim oblicima. U A obliku, C3 konfiguracija je iznad prstena eera dok je kod C2 konfiguracije ispod. Tako se A oblik opisuje kao C-3 endo. Isto tako, u B obliku, C2 konfiguracija je iznad prstena eera, a C3 ispod pa se naziva C-2 endo. Drukije nabiranje A-DNK rezultira skraenju udaljenosti izmeu susjednih fosfata za 1 ngstrom. To daje 11 ili 12 parova baza u zavoju DNK lanca, umjesto 10.5 u B-DNK. eerni nabor daje DNK jednoliki oblik vrpce, sa cilindrino otvorenim sreditem i skuenijim, izraenim dubljim glavnim utorom nego to su utori u B-DNK. A i Z oblici zavojnice Dva ostala poznata geometrijska oblika (A i Z) razlikuju se u njihovoj geometriji i dimenzijama. A oblik se nalazi samo u dehidriranim uzorcima DNK, kao to su oni koji se nalaze u kristalografskim eksperimentima te u hibridno sparenih DNK i RNK lanaca. Segmenti DNK koje je stanica metilirala u regulacijske svrhe pripadaju Z geometriskom obliku u kojem se lanci okreu oko osi zavonice kao zrcalna slika B oblika. Odlike razliitih oblika zavojnica

Deoksiribonukleinska kiselina

13

Geometrijska osobina Smjer zavojnice Jedinica ponavljanja Rotacija/bp Broj parova baza po zavoju Inklinacija bp od osi Rast/bp du osi Period po okretu zavojnice Srednji okret vijka Glikozilni kut

A-forma

B-forma

Z-forma lijevi vijak 2 bp 60/2 12 -9 0.38 nm 4.56 nm 0 C: anti, G: syn C: C2'-endo, G: C2'-exo 1.8 nm

desni vijak desni vijak 1 bp 33.6 10.7 +19 0.23 nm 2.46 nm +18 anti 1 bp 35.9 10.4 -1.2 0.332 nm 3.32 nm +16 anti

eerni nabor

C3'-endo

C2'-endo

Promjer

2.6 nm

2.0 nm

Treba spomenuti da postoje i neki nezavojiti oblici DNK npr. SBS (side-by-side; usporedna) konfiguracija DNK.

Smjer lanaca
mini|lijevo|250px|Francis Crick, koji je zajedno s Jamesom Watsonom konstruirao i opisao model prvog lanca DNK. Asimetrini oblik i povezanost nukleotida znai da DNK lanac uvijek ima odreenu orijentaciju i usmjerenost. Zbog usmjerenosti, blizak uvid u dvostruku zavojnicu otkriva da nukleotidi jednoga lanca prate jedan put (acendentni lanac) odnosno lanac raste, a nukleotidi drugog lanca drugi put (descendentni lanac) odnosno taj lanac opada. Tako izgleda da su lanci antiparalelni.

Kemijska nomenklatura (5 i 3 krajevi)

U svakoj DNK postoje asimetrini krajevi pri emu kraj prvog lanca naziva 5 kraj, a kraj drugog lanca 3 kraj. Unutar stanice, enzimi koji izvode replikaciju i transkripciju itaju DNK uvijek od 3 prema 5 smjeru jednog lanca, dok enzimi koji provode translaciju (na RNK) itaju u suprotnom smjeru. U laboratorijskim uvjetima mogue su i manipulacije smjera itanja. U vertikalno orijentiranoj dvostrukoj zavonici kaemo da lanac od 3 kraja raste, a drugi lanac od 5 kraja opada.

"Sense" i "antisense"
Rezultat antiparalelnog ustroja lanaca i odlika enzima koji itaju sekvence DNK je taj da stanice mogu pravilno translatirati samo jedan od njih. Drugi se lanac moe itati samo unatrag. Prema molekularnim biolozima sekvenca je smislena (sense) ako moe biti prevedena, a njezina komplementarna sekvenca je nelogina/besmislena (antisense). Prema svemu ovome podloga za transkripciju je smislena sekvenca, a transkript smislenog lanca je i sam po sebi smislen.

Deoksiribonukleinska kiselina

14

Razlike meu sense i antisense sekvenci

U malog udijela gena prokariota, te vie u virusa i plazmida postoje male razlike izmeu sense i antisense lanaca. Odreene sekvence njihovog genoma ima dvostruku zadau da oitavaju jedan lanac u smjeru 5 prema 3 te drugi lanacu smjeru 3 prema 5. Kao rezultat toga, genomi tih virusa su neuobiajeno kompaktni za brojne gene koje sadre, za koje biolozi vjeruju da predstavljaju prilagodbu. To jednostavno potvruje da nema biololike meu dvama lanaca dvostruke zavojnice. Tipino je da se svaki lanac DNK ponaa kao sense i antisense u razliitim regijama.

Jednolanana DNK, ssDNK (eng. single stranded DNA)

U nekim se virusima DNK javlja u nezavojitom jednolananom obliku. Zbog mnogih mehanizama popravka DNK u stanici koji djeluju samo na uparenim bazama, u virusa koji nose jednolananu DNK genomi mutiraju uestaluje. Takve se vrste mnogo bre prilagoavaju i odupiru izumiranju. Rezultat ne bi bio zadovoljavajui u kompliciranijih i spororeplicirajuih organizama to bi moglo objasniti zato ti virusi nose jednolananu DNK. Molekule DNK se kod razliitih biljaka i ivotinja razlikuju po veliini. Najmanji broj nukleotida ima DNK virusa (samo nekoliko tisua), molekula DNK bakterije sadri nekoliko milijuna nukleotida, dok kod ovjeka taj broj prelazi nekoliko milijardi nukleotida.

Povijest istraivanja DNK

Nukleinske kiseline prvi je opisao vicarski lijenik Friedrich Miescher 1869. godine, nazvavi je nuklein. Neto kasnije izolirao je isti uzorak onoga to se danas naziva DNK iz spermija lososa, a 1889. njegov uenik Richard Altmann dao je naziv nukleinska kiselina. Godine 1919.Phoebus Levene sa Rockefellerova Instituta otkrio je sastavnice (etiri baze, eer i fosfatni lanac) i pokazao kako su sastavnice DNK meusobno povezane. Svaku od jedinica nazvao je nukleotid i predloio da se molekula DNK sastoji od lanaca nukleotida povezanih fosfatnim grupama. Levene je smatrao da se redoslijed baza ponavlja i da je lanac kratak. Torbjorn Caspersson i Einar Hammersten dokazali su da je DNK polimer. William Astbury je prvi pomou rendgenskih difrakcijskih uzoraka 1937. pokazao kako DNK ima pravilnu strukturu. Tijekom 30-ih i 40-ih godina smatralo se da su nositelji genetske informacije proteini. Pravu narav DNK, kao nosioca genetikog zapisa, opisao je 1928. godine Frederick Griffith, koji je otkrio transormirajui princip. To je otkrio pomou pokusa s mievima s dvama tipova bakterija Diplococcus pneumoniae (R i S). U mieve je ubrizgao dva tipa bakterije D. pneumoniae, od kojih su neki bili ivi, no oslabnjeni, tako da ne mogu prouzroiti bolest, a neke su bile posve mrtve (S). Od toga je veina mieva uginula. Otkriveno je da su mrtve bakterije na neki nain transformirale ive, oslabljene bakterije. Godine 1953. Francis Crick i James Watson konstruirali su i opisali model dvostruke uzvojnice lanca DNK, a njihova konstrukcija potekla je od rendgenskih difrakcijskih uzoraka koje su snimili Rosalind Franklin i Raymond Gosling u svibnju 1952. i ideje Erwin Chargaff da su pojedini nukleotidi upareni. Kategorija:Genetika Kategorija:Biomolekule

Ribonukleinska kiselina

15

Ribonukleinska kiselina
Ribonukleinska kiselina (RNK) je polimer nukleinskih kiselina koji se sastoji od kovalentno vezanih nukleotida. RNK nukleotide ine riboza i uracil za razliku od deoksiribonukleinske kiseline (DNK), koja se sastoji od deoksiriboze i timina. RNK nastaje transkripcijom DNK pomou enzima koje nazivamo RNK polimeraze. RNK slui kao uzorak za translaciju gena u proteine, prijenosom amino kiselina na ribosome koji prevode transkript i kljuni su u stvaranju proteina. Postoji nekoliko tipova RNK molekula: mRNK (messenger) - glasnika RNK, tRNK (transfer) - transferna RNK, rRNK - ribosomalna RNK Kategorija:Genetika

Entalpija
Entalpija (H) je u termodinamici mjera za unutarnji sadraj toplinske energije i openito se moe definirati izrazom gdje je U unutarnja energija, p tlak, a V volumen sustava. Entalpija je funkcija stanja nekog sustava,a njezin prirast odgovara vezanoj ili osloboenoj toplini/energiji u procesu koji se odvija uz stalan tlak. Entalpija otapanja je prirast entalpije pri otapanju tvari kada nastane beskonano razrijeena otopina. Entalpija izgaranja je promjena entalpije koja prati potpuno izgaranje uzorka. Entalpija prijelaza je prirast entalpije pri prijelazu iz jednog agregatnog stanja u drugo pri stalnom tlaku. Entalpija stvaranja nekog spoja je promjena entalpije pri njegovu stvaranju iz elemenata. Izrazi koji povezuju entalpiju i druge termodinamike veliine:

gdje je Q toplina, a S entropija. Izobarni proces, :

(specifini toplinski kapacitet)

(definicija temperature za izobarne procese) Adijabatski proces,

Entalpija 40px Nedovreni lanak Entalpija koji govori o fizici treba dopuniti. Dopunite ga [1] prema pravilima Wikipedije. Kategorija:U izradi, Fizika Kategorija:Fizikalne veliine

16

Izvori
[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Entalpija& action=edit

Leukociti
mini|Eritrociti (lijevo) i leukociti (desno) Leukociti (gr. , leuks - bijeli + , ktos - stanica, upljina) ili bijele krvne stanice su krvne stanice imunolokog sustava ija je osnovna uloga zatita organizma od mikroorganizama (bakterija, virusa, gljivica i parazita) te stranih tijela koji prijeu prirodne barijere koe i sluzokoe. Postoji pet osnovnih vrsta leukocita koji se razlikuju prema izgledu, zastupljenosti, mjestu nastanka i funkciji[]. ivotni vijek leukocita je u prosjeku 3 do 5 dana, a nastaju u kotanoj sri i limfnim vorovima i prsnoj lijezdi. Promjer im se kree od 8 do 12 mikrometara[1], a njihov je broj od 4 do 9x109 u litri krvi[]. Broj leuocita moe varirati tijekom razliitih fiziolokih uvjeta i starenjem.

Kemijska i fizikalna svojstva

Leukociti sadre oko 80% vode, velike koliine glikogena koji slui kao izvor energije, nukleoproteida, histamin i heparin. Od fizikih osobina najvanije je ameboidno kretanje kojim leukociti procesom kemotaksije prelaze iz krvi u tkiva.

Graa
Oblik leukocita se razlikuje ovisno o vrsti. Svi su leukociti periferne krvi okruglog oblika. Osnovna karakteristika nekih vrsta leukocita je prisutnost specifinih zrnaca ili granula u citoplazmi koje se boje kiselim i bazinim bojama u optikoj mikroskopiji, a ima i neutralnih granula. Na osnovi prisutnosti granula, leukociti se dijele na granulocite i agranulocite[2][3]. Granulociti ili polimorfonuklearni leukociti sadre zrnca koje se u optikoj mikroskopiji mogu vidjeti kao obojana tjeleca u citoplazmi. Obojana zrnca sadre niz enzima i drugih tvari s antimikrobijskim djelovanjem i imaju ulogu unitenja i razgradnje mikroorganizama koje bijela krvna stanica unese u citoplazmu procesom fagocitoze. Postoje tri vrste granulocita, neutrofilni, eozinofilni i bazofilni granulociti, koji su dobili ime po vrsti boje na koju reagiraju. Agranulociti ili mononuklearni leukociti su bijele krvne stanice koje pod optikim mikroskopom prividno ne sadre obojana zrnca u citoplazmi. U ovu skupinu spadaju linfociti, monociti i makrofagi.

Vrste leukocita

Leukociti

17

vrsta

izgled pod mikroskopom

skica

postotak kod odraslog ovjeka 62%

promjer [] (m)

funkcija

[]

jezgra

[]

zrnca

[]

ivotni [] vijek

neutrofilni granulocit

1012

unitenje bakterija unitenje gljivica

vie renjeva

blijedo ruiasta 6 sati (hematoksilinsko - nekoliko dana eozinsko bojenje) crveno naranasta (hematoksilin eozin) tamno plava 812 dana (u krvotoku 4 5 sati)

eozinofilni granulocit

2.3%

1012

makroskopski paraziti reguliranje alergijskih upalnih reakcija

dva renja

bazofilni granulocit

0.4%

1215

oslobaanje histamina kod upalnih procesa

dva ili tri renja

od nekoliko sati do nekoliko dana godinama za stanice imunoloke memorije, nekoliko tjedana za ostale limfocite.

limfocit

30%

78

B limfociti: intenzivno proizvodnja antitijela obojena, (imunoglobulina); decentrirana sudjeluju u aktivaciji T limfocita T limfociti: CD4+ Th (T helper) limfociti: aktivacija i regulacija T i B limfocita CD8+ citotoksini T limfociti: unitenje stanica zaraenih virusima i tumoralnih stanica. T limfociti: veza izmeu uroene i usvojene imune reakcije; fagocitoza regulacijski T limfocit (''T suppressor''): vraa funkcioniranje imunolokogg sustava u normalno stanje nakon infekcije; sprjeava autoimune bolesti NK (''Natural killer'') linfocit: unitenje stanica zaraenih virusima i tumoralnih stanica.

prisutna u NK limfocitima i citotoksinim (CD8+) T limfocitima

Leukociti
[4] Monociti migriraju iz krvotoka u tkiva i diferenciraju se u fiksne ili tkivne makrofage. Nastaje aktivacijom monocita. Fagocitoza i razgradnja staninih ostataka i razliitih patogena, stimuliranje limfocita i ostalih stanica imunolokog sustava koje reagiraju na patogen. Potjee i iz limfoidne i mijeloidne linije. Osnovna im je funkcija prezentacija antigena koji aktiviraju T limfocite.

18
5.3% oblika bubrega nema nekoliko sati do nekoliko dana

Monocit

7.729.99

Makrofag

oko 21 ponekad do 6080

nakon aktivacije: nekoliko dana neaktiviran: nekoliko mjeseci do nekoliko godina slina makrofagu.

Dendritika stanica

Stvaranje leukocita
ivotni vijek leukocita je razliit, ovisno o vrsti u koju spadaju. Neki leukociti koji nastaju u kotanoj sri ostaju tamo pohranjeni dok za njima ne nastane potreba. Npr. granulociti nakon to dospiju u krv ive jo oko 5 dana. Glavna zadaa leukocita je obrana organizma od stranih, opasnih napadaa. To su prvenstveno mikroorganizmi, ali i drugi tetni imbenici. Granulociti se stvaraju u jetri kod ploda, a kod djece i zdravih osoba u kotanoj sri, limfociti se stvaraju uglavnom u slezeni i limfnim vorovima, a monociti se stvaraju u kotanoj sri.

Literatura
[3] http:/ / www. wisc-online. com/ objects/ index_tj. asp?objID=AP14704

Kategorija:Krv

Trombociti

19

Trombociti
none|center|40px|Trombociti Ovaj lanak ili dio lanka zahtijeva stilsku doradu. (Rasprava) lanci na Wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Kategorija:Potrebna stilska dorada mini|Slijeva nadesno - eritrocit, trombocit, leukocit Trombociti su krvne ploice tj. malena, bezbojna tjeleca bez jezgre. U litri krvi ih ima od 150 400 109. Nastaju u kotanoj sri iz dijelova megakariocita (stanice s velikom jezgrom). Vrlo brzo se raspadaju, te im ivot traje razmjerno kratko od 3 do 5 dana. Broj im se kree od 150-350x109 u 1 mm krvi. Mijenja se pri fiziolokim uvjetima i dobi ivota. Oblik je loptast ili ovalan. Ako stoje izvjesno vrijeme u izvaenoj krvi ije je zgruavanje sprijeeno dobijaju vretenast oblik. Veliina je mala, 2-4 mikrona. U grai razlikujemo periferni i centralni dio. Periferni dio je citoplazma i zove se hijalomera, a centralni dio se sastoji iz zrnaca i zove se hromomera. Kemijski sastav Najvei dio ini voda 86-88%, a ostatak su organske i neorganske tvari. Bjelanevina ima najvie oko 57%, a lipida oko 19%. Fizike osobine su: adhezivnost, agregacija, aglutinacija i viskozna metamorfoza. Adhezivnost je sposobnost lakog priljubljivanja za svaku povrinu koja se vlai, agregacija je sposobnost sljepljivanja trombocita u gomilice koje se mogu rastaviti, aglutinacija je sposobnost trajnog sljepljivanja u gomilice, viskozna metarmorfoza je mijenjanje grae aglutinisanih trombocita, pri emu grupice bubre i pojedinani trombociti se ne raspoznaju. Imaju veoma vanu ulogu u procesu zgruavanja krvi jer je odravanje krvi u tekuem stanju unutar krvotoka i zaustavljanje krvarenja pri oteenju krvnih ila (hemostaza) vaan je mehanizam za ouvanje stalnih uvjeta u kojima funkcionira organizam. Ako se ila ozlijedi ili rastrgne, treba zaustaviti krvarenje, a zaustavljanje se postie pomou nekoliko mehanizama: Spazam (stezanje ili kontrakcija) ile stijenka ile se kontrahira (skupi, stegne) odmah poto se ila presijee ili rastrgne te se time trenutano smanji otjecanje krvi kroz ozljedu ile. to je ila vie ozlijeena, to je vei spazam, to znai da prerezaa ila obino mnogo vie krvari nego ila oteena trganjem. Takav lokalni ilni spazam moe trajati 20 minuta do pola sata dok se za to vrijeme odigrava proces zaepljenja ile trombocitima i proces zgruavanja krvi. Stvaranje trombocitnog epa to je pokuaj da se trombocitima zaepi ozljeda na krvnoj ili. Naime, trombociti bitno promijene svoja svojstva kada dou u dodir s povrinom koja se moe ovlaiti, kao to su kolagene niti u stjenci ile. Poinju bubriti, poprime nepravilne oblike s brojnim izdancima koji stre s njihovih povrina, postaju ljepljivi pa prianjaju na kolagene niti te lue velike koliine ADP-a. ADP djeluje na okolne trombocite te ih aktivira te ti novi trombociti zbog ljepljivosti adheriraju (prianjaju) na one trombocite koji su prvi bili aktivirani. Tako se na mjestu svake pukotine ogoljeli kolagen izaziva zatvoreni krug aktiviranja sve veeg i veeg broja trombocita te se oni nagomilavaju i stvaraju trombocitni ep. Stvaranje krvnog ugruka poinje za 15 do 20 sekundi ako je oteenje stijenke ile opseno, a za jednu do dvije minute ako je oteenje maleno. Taj proces stvaranja krvnog ugruka zapoinju aktivacijske tvari iz oteene ilne stjenke i iz trombocita, te proteini iz krvi koji adheriraju na kolagen oteene ilne stijenke. Za tri do est minuta nakon ozljede ile, ugruak ispuni cijeli prerezan ili razderan kraj ile. Nakon 20 minuta do jednog sata ugruak se retrahira(potisne natrag) te se ila jo vie zatvori. Koagulacija krvi zgruavanje se zbiva u tri stadija prvo, nakon prekidanja ile ili oteenja same krvi stvara se tvar nazvana aktivator protrombina. Drugo, aktivator protrombina katalizira pretvorbu protrombina u trombin. Tree, trombin djeluje kao enzim pri pretvorbi fibrinogena u fibrinske niti koje upliu u svoju mreu eritrocite i

Trombociti plazmu te se tako stvara krvni ugruak.

20

Vidi jo
MPV Kategorija:Krv

Eritrociti
desno|okvir|Ljudski eritrociti Eritrociti su crvene krvne stanice koje nastaju u kotanoj sri[1], a razgrauju se u stanicama histiomonocitnog sustava u kotanoj sri, slezeni i jetri.[2][3] Uloga eritrocita je: u prenoenju kiska, u prenoenju CO2 koji se najveim dijelom nalazi u vidu bikarbonata kao i u regulaciji PH krvi. Broj eritrocita kod zdravih osoba iznosi 4-5.000.000 u jednom mm krvi i najbrojnije su krvne stanice. Kod mukaraca (4,6-6,2x1012 ) je ovaj broj neto vei nego kod ena (4,2-5,4x1012). Broj se poveava boravkom na velikim visinama i miinom radu. U litri krvi mukarca ima ih oko 51012, a u litri krvi ene oko 4,51012. ivotni vijek im je 120 dana, a razgradnja se vri u jetri.

ivotni ciklus
Stvaranje eritrocita naziva se eritropoeza i regulirana je potrebama tkiva za kisikom. Stvaranje eritrocita ubrzano je u svim stanjima u kojima postoji apsolutni ili relativni manjak kisika (npr. slabokrvnost, dui boravak na velikim visinama, bolesti respiracijskog i cirkulacijskog sustava). Stvaranje eritrocita se vri u kotanoj sri gdje se odvija razvoj proeritroblasta do eritrocita. Na stvaranje eritrocita utiu razni imbenici: bjelanevine, eljezo i dr. Eritrociti ive u normalnim uvjetima 100-120 dana, a zatim se najprije rastavljaju da bi se u jetri i slezini raspali na svoje sastojke.

Fizika svojstva
Oblik eritrocita je slian disku, kada je u svjeem stanju. Bikonkavan izgled eritrocita omoguava im da lako prolaze kroz kapilare manjeg prromjera od promjera eritrocita. Kod veliine eritrocita treba razlikovati promjer, debljinu, povrinu i zapreminu. Promjer je prosjeno 7,2 mikrona, debljina se kree od 1,7-2,5 mikrona, zapremina je od 85-95 kubnih mikrona, povrina iznosi oko 128 mikrona kvadratnih. Fizike osobine eritrocita su sedimentacija, aglutinacija, propustljivost i hemolize. Aglutinacija je spajanje, sljepljivanje eritrocita u vee ili manje grupe. Propustljivost opne je nejednaka prema razliitim tvarima. Na tjelesnoj temperaturi je propustljiva za vodu, kisik, ureu i duik. Hemoliza je oteenje eritrocita uslijed djelovanja fizikih i kemijskih faktora.

Eritrociti

21

Graa
Eritrociti nemaju jezgru i bikonkavni su (udubljeni) s promjerom oko 7 mikrometara. Kod eritrocita razlikujemo membranu i citoplazmu. To je stanica bez jezgre. Membranu ini tanak sloj sastavljen od bjelanevina, lipida i steroida. Citoplazma je mreaste strukture koja se zove stroma.

Hemoglobin
Najvaniji sastojak je hemoglobin koji ini 90% svih vrstih tvari eritrocita. Hemoglobin je crveni pigment eritrocita. Koliina hemoglobina je od 12,5-17 g u 100 cm krvi. Njegova uloga je u prijenos kisika pomou labavih vezivanja za eljezo. Najvaniji sastavni dio eritrocita je hemoglobin koji daje boju krvi i ini 33% njihove mase. U litri krvi mukaraca ima 160 grama, a u litri krvi ene oko 140 grama hemoglobina. Sastoji se od bjelanevine globina i boje hema koja sadri eljezo. Glavna funkcija hemoglobina je prijenos kisika, ali sudjeluje i u prijenosu ugljikova dioksida i regulaciji acidobazne ravnotee. Vezanje hemoglobina na kisik stvara oksihemoglobin i to daje arkocrvenu boju krvi koja tee arterijama u velikom optoku krvi, a vezanje hemoglobina na ugljikov dioksid stvara karbaminohemoglobin i on daje zagasito crvenu boju krvi koja tee venama u velikom krvotoku. Hemoglobin takoer podlijee procesu raspadanja te prelazi u boju bilirubin koja se izlui u u, a osloboeno eljezo se moe iskoristiti za sintezu novih molekula hemoglobina ili se moe pohraniti u skladitima eljeza u tijelu.

Vidi jo
Eritrocitne konstante

Izvori
[1] http:/ / enciklopedija. lzmk. hr/ clanak. aspx?id=10158 [2] http:/ / www. chrono. hr/ hema/ hemaeritro. htm [3] Opa i nacionalna enciklopedija, svezak 6, str. 96

Kategorija:Krv

ivani sustav

22

ivani sustav
mini|300px|Pregled ljudskog ivanog sustava ivani sustav mrea je specijaliziranih stanica koje alju, prenose ili primaju informacije vezane za ivotinjski organizam i njegovu okolinu. Obraujui te informacije, ivani sustav potie reakcije u drugim dijelovima tijela. Sastavljen je od dvije vrste stanica - neurona (koji predstavljaju funkcionalnu osnovu ivanog sustava) i glija stanica (koje pripomau funkciji neurona). ivani sustav se openito dijeli na periferni i sredinji ivani sustav. Neuroni stvaraju i prenose impulse izmeu i unutar ta dva sustava. Periferni ivani sustav sastavljen je od senzornih neurona i neurona koji ih povezuju s ivanom modinom, kraljeninom modinom te mozgom - koji tvore sredinji ivani sustav. Prilikom podraaja, senzorni neuroni alju signale sredinjem ivanom sustavu koji ih obrauje i alje povratne signale u miie i lijezde. Neuroni u ivanim sustavima ivotinja mausobno su sloeno povezani te prenose impulse jedan do drugoga elektrokemijskim signalima i neurotransmiterima. Interakcija razliitih neurona formira neutralne sklopove koji reguliraju nain na koji organizam percipira svijet oko sebe i procese u svom tijelu, te na taj nain i ponaanje. Veliki broj viestaninih organizama posjeduje ivani sustav no oni se uvelike razlikuju u sloenosti.

Sredinji ivani sustav

mini|300px|Shema ivane stanice ivani sustav sastoji se od mozga, lene modine i ivaca. Mozak se sastoji od 3 glavna dijela: velikog mozga, malog mozga i produene modine (primozga). Najvei dio zauzima veliki mozak. Povrinu mozga ini modana kora sive boje graena od tzv. sive tvari (ivane stanice), dok unutranjost mozga ini modana tvar bijele boje graena od tzv. bijele tvari (ivana vlakna). Anatomija mozga je dobro istraena. Meutim, unato velikom broju znanstvenih radova, jo uvijek ne moemo rei da znamo kako mozak funkcionira. Mozak s lenom modinom povezuje produena modina. Produena modina ima bijelu tvar izvana, a sivu tvar iznutra, ba kao i lena modina. Lena je modina smjetena u kotanom kanalu koji ine kraljeci. Njena je zadaa upravljanje refleksima i dvosmjerno povezivanje mozga s ostalim dijelovima tijela. Refleks je brz automatski pokret naeg tijela na neki podraaj koji se odvija bez utjecaja nae volje, a ima zatitnu ulogu. Put ivanog impulsa od podraaja do izvrenog pokreta je refleksni luk.

Periferni ivani sustav

Sredinji ivani sustav povezan je ivcima s ostalim dijelovima tijela, periferijom. Uloga ivaca je provoenje i primanje ivanih impulsa. Iz mozga se odvaja 12 parova modanih ivaca, a iz lene modine 31 par lenomodanih ivaca koji se granaju po cijelom tijelu i tako ine periferni ivani sustav.

Voljni ivani sustav

Neke aktivnosti ovjek ini svjesno, svojom voljom. Stoga dio ivanog sustava koji upravlja naim voljnim tjelesnim aktivnostima nazivamo voljni ivani sustav.

ivani sustav

23

Autonomni ivani sustav

Autonomni ivani sustav ine ivci i ivana sredita u mozgu koji upravljaju mnogim ivotno vanim funkcijama kao to su: disanje, rad srca itd. Autonomni ivani sustav dijelimo na simpatikus i parasimpatikus. Njihova su djelovanja suprotna pa u organizmu djeluju naizmjence.
24px Molimo proitajte upozorenje o koritenju medicinskih informacija. Ne provodite lijeenje bez konzultiranja lijenika!

Kategorija:ivani sustav

Krvoilni sustav
desno|mini|245px|Krvoilni sustav ovjeka (sisavaca) Krvoilni sustav (ili kardiovaskularni sustav) je sustav organa koji prenosi tvari iz i u stanice; takoer pomae pri uravnotenji tjelesne temperature i pH vrijednosti (dio homeostaze). Dok najprimitivnija koljena ivotinja nemaju krvoilni sustav, neki beskraljenjaci imaju otvoreni krvotok. Svi kraljenjaci imaju zatvoreni krvotok.

Otvoreni krvotok
Otvoreni krvotok je unutarnji prijenos tvari kod mekuaca i lankonoaca pri kojemu su organi uronjeni u tekuinu u upljini te krv i intersticijalna tekuina nisu odvojene ve se mijeaju u jednu tekuinu zvanu hemolimfa. Kretanje miia prilikom gibanja ivotinje moe olakati kretanje hemolimfe ali skretanje toka iz jednog podruja u drugo ogranieno je. Oputanjem srca, krv biva povuena natrag prema srcu kroz pore. Hemolimfa popunjava cijeli prostor unutar upljine tijela i okruuje sve stanice. Sastoji se od vode, anorganskih soli (najee Na+, Cl-, K+, Mg2+ i Ca2+) i organskih spojeva (uglavnom ugljikohidrata, proteina i lipida). Glavni pigment za prijenos kisika je hemocijanin. Postoje i hemocite, stanice koje slobodno plivaju u hemolimfi a igraju vanu ulogu u imunolokom sustavu.

Zatvoreni krvotok
Glavni dijelovi krvoilnog sustava su srce, krv i krvne ile. Svi kraljenjaci, kao i kolutiavci (npr. gliste) i glavonoci (npr. lignja i hobotnica) imaju zatvoreni krvotok. To znai da njihova krv nikada ne izlazi iz sustava krvnih ila koji se sastoji od arterija, vena i kapilara. Arterije donose krv bogatu kisikom u tkiva (osim plunih arterija koje nose deoksidiranu krv koja se vratila iz tijela u plua) dok vene nose deoksidiranu krv natrag u srce (osim plunih i ulaznih vena). Krv se iz arterija u vene prenosi kapilarama, to su najtanje i najbrojnije krvne ile koje pomau pridruivanju tkiva arteriolama za prijenos hranjivih tvari u stanice. Krvni sustavi riba, vodozemaca, gmazova i ptica pokazuju razliite stadije evolucije krvoilnog sustava. Kod riba, sustav ima samo jedan krug te se krv pumpa kroz kapilare krga i nadalje u kapilare tjelesnog tkiva. Takav sustav poznat je kao jednokruni krvotok. Zato je riblje srce samo jedna pumpa (a sastoji se od 1 klijetke i 1 pretklijetke), te kroz njega tee venska krv pa se stoga govori da ribe imaju vensko srce. Kod vodozemaca i veine gmazova pojavljuje se dvokruni krvotok, ali srce nije potpuno odvojeno na dvije pumpe. Srce vodozemaca ima tri dijela: dvije pretklijetke te jednu klijetku. Ptice i sisavci imaju obiljeja potpune separacije srca u dvije pumpe, dakle etiri dijela: dvije pretklijetke i dvije klijetke. Smatra se da je srce ptica unato tome to po grai isto kao i ono u sisavaca, evoluiralo odvojeno od srca

Krvoilni sustav sisavaca.

24

Krvotok sisavaca
mini|desno|270px|Graa srca sisavaca Venska krv (osiromaena kisikom) koja se vraa iz tijela kree se u desnu pretklijetku srca a iz nje preko trolisnog (trikuspidalnog) zaliska u desnu klijetku koja se stee i kroz polumjeseasti pluni zalistak tjera krv u plune arterije koje dalje vode krv u plua. Krv se kree kroz dvije plune arterije (jednu za svako pluno krilo), u pluima se difuzijom izmjenjuju kisik i ugljikov dioksid; krv obogaena kisikom vraa se kroz 3-5 plunih vena u lijevu stranu srca. Opisani tok naziva se malim optokom krvi. Krv obogaenu kisikom iz plua plune vene dovode u lijevu pretklijetku, kroz mitralni zalistak u lijevu klijetku (najjau od etiri). Steui se, lijeva klijetka kroz aortin zalistak pumpa krv u aortu (masivnu arteriju debele stijenke) te zapoinje veliki optok krvi. Aorta se grana u glavne arterije prije nego proe kroz dijafragmu, zatim u arteriole te konano arterijske kapilare koje dopiru do razliitih meustaninih prostora. U stanicama krv otputa kisik i nutrijente te prima otpadne tvari i CO2 - ponovo procesom difuzije. Kisikom osiromaena venska krv skuplja se u venskom sustavu koji se spaja u dvije glavne vene: gornju uplju venu (grubo govorei iz podruja iznad srca) i donju uplju venu (grubo govorei iz podruja ispod srca). Te se dvije 'glavne' vene prazne u desnoj pretklijetci srca (te se ciklus ponavlja). Srane arterije opskrbljuju srce dok srana vena skuplja krv iz srca aljui ju u desnu pretklijetku. Venska krv ima kisika, ali u puno manjem postotku od arterijske. Lijeva klijetka je deblja i miiavija od desne klijetke jer pumpa krv pod veim tlakom tj. pumpa krv kroz cijelo tijelo dok desna pumpa svoju koliinu krvi samo u plua. Otputanje kisika kod crvenih krvnih stanica je kontrolirano kod sisavaca. Poveava se poveanjem koliine ugljikovog dioksida u tkivima, poveanjem temperature ili smanjenjem pH vrjednosti.

Bez krvotoka
Krvoilni sustavi nisu prisutni kod nekih ivotinja, ukljuujui plonjake (koljeno Platyhelminthes). Njihova tjelesna upljina nema prevuenu ili ograenu tekuinu. Umjesno toga miino drijelo vodi do prostrano razgranatog probavnog sustava koji olakava direktnu difuziju nutrijenata u sve stanice. Plosnato oblikovano tijelo plonjaka takoer ograniava udaljenost bilo koje stanice od probavnog sustava ili vanjskog dijela organizma. Kisik moe difuzirati u stanice, a ugljikov dioksid moe difuzirati van. Prema tome svaka stanica je sposobna dobivati nutrijente, vodu i kisik bez potrebe za transportnim sustavom. Kategorija:Krvoilni sustav

Ljudska probava

25

Ljudska probava
mini|260px|Organi prsnog koa i trbuha: (1) Jednjak, (2) Oit, (3) eludac, (4) Jetra, (5) uni mjehur, (6) Dvanaesnik, (7) Guteraa, (8) Slezena Probava je proces koji se dogaa u probavnom sustavu, a uloga probavnog sutava je mehanika i kemijska razgradnja hrane, apsorpcija hranjivih stastojaka u krvni i limfni optok te defekacija.[1] Kroz probavu ljudski organizam dobiva energiju koja se oslobaa razgradnjom nutrijenata (energetski bogati hranjivi sastojci). Nutrijenti i energija iz hrane su potrebni za normalno funkcioniranje organizma i njegovu izgradnju.[2] Probava poinje u ustima, gdje se hrana unosi, vae i usitnjava. Pri vakanju se oslobaa slina koja vlai hranu i pomae svojim enzimima da razgrade ugljikohidrate. Hrana gutanjem odlazi u jednjak koji povezuje usta i eludac. U elucu se dogaa najvea razgradnja, uz pomo eluanih sokova (eluane kiseline) koji razgrauju bjelanevine. Razgraena, hrana poprima tekuu formu i odlazi u tanko crijevo gdje se obavlja zavrna enzimatska razgradnja i absorbiraju nutrijenti. Probavni enzimi iz jetre (u) i guterae se izliuju u tanko crijevo i pomau u razgradnji masti (jetra), ugljikohidrata i bjelanevina (guteraa). Osim dugih probavnih crijeva i probavnih organa, u procesu probave sudjeluju i vee probavne ljezde koje izluuju svoje sekrete. Na tanko crijevo se nadovezuje debelo crijevo. U njemu se reapsorbiraju mineralne tvari i voda, a bakterijska fermentacija oblikuje stolicu. Vrijeme prolaza hrane kroz probavnu cijev je oko 24 do 48 sati.[1] Stolica se izbacuje iz probavnog trakta kroz analni otvor i time zavrava proces probave. Potrebne tvari izluene iz hrane putuju krvotokom kroz cijelo tijelo, hranei i dovodei energiju do stanica.[2]

Uloga probavnog sustava

Osnovna uloga probavnog sustava je priprema hrane za staninu upotrebu.[1] Sustav razgrauje velike molekule iz unesene hrane, koje zbog svoje veliine nebi mogle ui u krvotok. Manje i jednostavnije molekule nastale nakon razgradnje mogu proi kroz stijenku probavne cijevi i ui u krvotok uz pomo kojeg dospijevaju do svake stanice u tijelu. Probavni sustav nas titi od tetnih i nepotrebnih tvari koje unesemo u usta, izbacujui te tvari kroz rektum. U tijelu se probavni sustav protee kroz cijeli trup, nadovezujui probavne organe jedan na drugi, od usta i vrata do prsne i trbune upljine i na kraju do analnog otvora.[2]

Dijelovi probavnoga sustava

Ljudski probavni sustav se sastoji od probavne cijevi, prateih probavnih organa i probavnih lijezda. Probavnu cijev ine: usna upljina, drijelo, jednjak, eludac, tanko crijevo, debelo crijevo i crijevni otvor (anus). Pomoni probavni organi su zubi, jezik, a probavne lijezde guteraa, jetra (one svoje probavne sokove lue u dvanaesnik) i lijezde slinovnice. Na spoju tankog i debeloga crijeva nalazi se slijepo crijevo s nastavkom crvuljkom. Hrana se u probavnom sustavu mijenja mehaniki i kemijski. Dijelove probavnog sustava tite i podmazuju serozne opne.[1]

Usta
18pxPodrobniji lanak o temi: Usta Ljudska probava zapoinje u ustima primanjem hrane. U ustima se stvara zalogaj uz pomo djelovanja zubiju, jezika i sline.[1] Zubi imaju ulogu vakanja i najvre su kosti u tijelu. Odraslo zubalo ima 32 zuba - 16 na svakoj vilici. Oni su podijeljeni u 4 skupine: 8 sjekutia, 4 onjaka, 8 pretkutnjaka i 12 kutnjaka. Prednji zubi, sjekutii i onjaci, slue za kidanje i pridravanje hrane, pa su zbog toga otriji i iljastiji od stranjih zuba. Stranji zubi, pretkutnjaci i kutnjaci stiu i melju hranu kako bi se ona raspala u manje komade. Nakon to zubi provau i usitne hranu, jezik je prevre, te se aktiviraju lijezde slinovnice koje imaju ulogu proizvodnje sline (vodenaste tekuine).[2] Tri su para lijezda slinovnica - podviline, podune i podjezine lijezde. Izluuju enzim ptijalin, koji u ustima razgrauje krob na maltozu i glukozu. U ustima se slinom razgradi do 70% kroba. Slina ovlauje hranu kako bi se

Ljudska probava mogla lake progutati te zbog nje jezik moe osjetiti njen okus. Luenje sline se na moe kotrolirati zato to je refleksivna reakcija, a dnevno se izlui priblino 1 i 1,5 litre sline.[1] Jezikom se zalogaj nakon vakanja (potrebno je dobro provakati kako nebi zapela u grlu) potisne u drijelo i dolazi do refleksne pojave gutanja.[2]

26

drijelo
18pxPodrobniji lanak o temi: drijelo Hrana pri gutanju prolazi kroz drijelo do jednjaka. Tijekom prolaska hrane elastini poklopac, epiglotis, sprijeava odlazak hrane u dunik, a disanje je zbog toga onemogueno. Hrana do jednjaka prolazi naizmjeninim stezanjem i otputanjem miine stijenke drijela (peristaltikim pokretima).[1][2]

Jednjak
18pxPodrobniji lanak o temi: Jednjak Jednjak je cijev duga oko 25 cm koja povezuje probavni sustav od drijela do eluca. Hrana putuje pomou stezanja miia valovito (peristaltikom) kako bi prola kroz cijelu probavnu cijev. Proces peristaltike u probavnoj cijevi ponavlja se vie puta. Na kraju jednjaka se nalazi sfinkter, prstenasti mii koji sprijeava povratak hrane iz eluca u jednjak. Prilikom prolaska hrane kroz jednjak se oputa kako bi zalogaj uao u eludac, a nakon toga se stee i time sprijeava regurgitaciju[1] (povratak hrane iz eluca u jednjak).[2]

eludac
18pxPodrobniji lanak o temi: eludac eludac priprema hranu za danju preradu u tankom crijevu. Nalik je vreici te se u njemu moe pohraniti velika koliina hrane te na neki nain slui kao spremnik hrane (tj. energije). Obujam praznog eluca odrasle osobe je oko pola litre, dok je punog oko 1,5 litara. U stijenci eluca se nalazi sloj glakih miia koji steu i time melju hranu, pretvarajui ju u himus (smjesa slina kai). U stijenci se nalaze i brojne lijezde koje izluuju probavne sokove i sluz. Oblone lijezde lue kloridnu kiselinu, na to ih potie hormon gastrin. Kloridna kiselina i enzim pepsin razgrauju hranu u elucu. Unutarnja stijenka eluca se zatiuje luenjem zatitnog sloja sluzi (lue ga vraste lijezde), debljine do jednog milimetra, kako ju eluana kiselina nebi otetila. Enzim pepsin slui za degradaciju bjelanevina u peptide, klorovodina kiselina razgrauje masti, a eluana sluz ju razrijeuje kako ne bi otetila stijenku eluca. Relativna pH vrijednost eluane kiseline iznosi manje od 2.[2] Uz enzime za razgranju bjelanevina, u elucu se izluuje i lipaze (enzimi za razgradnju masti), ali u manjoj mjeri. Lipaze nema velikog ustjecana ja razgradnju masti, jer se ona razgrauje u tankom crijevu. Hrana u elucu mora biti tekua, a krute tvari biti usitnjene na veliinu do 2 milimetra. Nakon probave u elucu, himus putuje u dvanaesnik (poetni dio tankog crijeva). Na njegovom ulazu se nalazi prstenasti mii (piloritini sfinkter) koji sprijeava prolazak hrane prije nego to se probavi u elucu.[2] Prilikom prelaska himusa iz eluca u tanko crijevo, potrebno je nutralizirati kiselinu iz eluca kako nebi otetila stijenke tankog crijeva. Uz neutraliziranje, potrebna je razgradnja makromolekula (bjelanevina, masti i ugljikohidrata) u manje molekule kako bi mogle uu u krvotok. U ovom procesu je vana guteraa, koja u svojim sokovima sadri bikarbonatne ione. Oni neutraliziraju kiseli himus. Enzimi proteaze, koje guteraa izluuje u neaktivnoj formi, razgrauju bjelanevine. Proteaze postaju aktivne tek kada uu u tanko crijevo. Guteraa izluuje i ostale enzime kao pankrasnu lipazu, ribonukleazu, deoksiribonukleazu, elatinazu i elastazu koji pomau u razgradnji trigliceride u glicerol i masne kiseline, krob i glikogen do disaharida itd. Probavni sokovi guterae se spajaju kanalima uovoda i zajedno s poluprobavljenom hranom iz eluca se ulijevaju u dvanaesnik kroz tanki otvor papilu vateri.[2]

Ljudska probava

27

Tanko crijevo
18pxPodrobniji lanak o temi: Tanko crijevo Tanko crijevo je najdulji dio probavnih crijava. Sadraj kroz njega prolazi oko pet sati, a ovisi o hrani koju smo pojeli. Kroz tanko crijevo hrana ponovno putuje valovitim stezanjem miia - peristaltikom. U njemu se odvijaju zavrne faze probave. Povrina za absorpciju iznosi oko 300 m a dobije se zbog crijevnih resica. Kada bi se tanko crijevo promatralo kao obina cijev, njegova povrina bi iznosila 19 m2. Poetni dio cijevi je prekrivan sluzi, slino kao u elucu. U ostatku crijeva su takoer smjetene lijezde koje lue sluz, ali je njena koliina manja od one u elucu. U debelom crijevu se probavljena hrana pretvara u tekuinu i odlazi u krv. Jednostavnije tvari se absorbiraju u crijevnim resicama i odmah ulaze u krv (npr. [[glukoza] i aminokiseline), dok one sloenije (masne kiseline i glicerol) prvo prelaze u limfu i onda naknadno limfotokom u krvotok. Iz tankog se crijeva probava nastavlja na debelo crijevo.[1][2] Tanko crijevo se sastoji od tri dijela: dvanaesnika (duodenuma), duljine do 25 cm, u koga se ulijevaju probavni sokovi jetre i guterae jejunuma, duljine 2-8 m, u kojemu se dovrava razgradnja hrane ileuma, duljine oko 4 m, u kojemu se razgraeni sastojci hrane upijaju u krv

Debelo crijevo
18pxPodrobniji lanak o temi: Debelo crijevo U debelom crijevu se odvija zadnja faza probave. Po obujmu je vee od tankog, ali je trostruko krae. Dijeli se na slijepo crijevo, obodno (uzlazno, popreno i silazno), ravno te anus.[1] Otpadne tvari iz debelog crijeva prelaze u njegov zavrni dio, a to je anus (crijevni otvor) kroz koji se redovito izbacuju izmetine (lat. feces). U debelom crijevu se vri uglavnom resorpcija vode (do 1,5 l/danu)[1] i minerala, a mikrobi razgrauju za ovjeka neprobavljivu hranu. Uloga debelog crijeva je formiranje, pohrana i otputanje stolice. Te tvari se u njemu zadravaju 12 do 24 sata. U stijenci debelog crijeva se nalaze snani miii koji omoguavaju jae kontrakcije crijeva, kako bi njezin zadraj kontrolirano izaao kroz anus.[2] U izmetu se nalazi oko 75% vode i 25 % krutih tvari (veinom bakterije, vlakna i neprobavljive tvari). Izmet je smee boje zbog sterkobilina koji je nastao kemijskom razgradnjom bilirubina. Izmet ima karakteristian miris zbog plinova koji su rezultat bakterijskog metabolizma.[2] mini|200px|Guteraini enzimi preuzimaju ulogu kemijske razgradnje hrane u dvanaesniku

Guteraa i jetra
18pxPodrobniji lanak o temi: Guteraa Uloga guterae: guteraa je i probavna lijezda s unutarnjim i vanjskim luenjem sok joj je lunat i neutralizira kiselinu nastalu u elucu enzimi guterae sudjeluju u kemijskoj razgradnji hrane do molekula koje se mogu upiti u krv 18pxPodrobniji lanak o temi: Jetra U jetri se odvijaju stotine kemijskih reakcija i pohranjuju ivotno vani kemijski spojevi poput vitamina i glikogena. Ona je najvea lijezda u ovjejem organizmu te oslobaa i uskladitava hranjive tvari, a neutralizira tetne. Kako bi iz crijeva hranjive tvari dospjele u krv moraju se prilagoditi u jetri. Jetra takoer proizvodi u koja se pohranjuje u unom mjehuru, a slui za olakavanje probave masti.

Ljudska probava

28

Enzimi u probavi
18pxPodrobniji lanak o temi: Enzim Enzimi u probavi imaju vrlo vanu ulogu, pogotovo u kemijskoj razgradnji hrane. Probavne enzime lue lijezde slinovnice (enzim ptijalin), eludac (enzim pepsin) i guteraa (njezini enzimi razgrauju hranu do molekula kako bi se mogle upiti (resorbovati ) u krv).

Bolesti probavnog sustava

Najvee bolesti probavnog sustava su zloudni tumori probavnih organa. Jedan od najeih je rak debelog crijeva. Na probavni sustav utjeu i bolesti jetre i guterae ili njihovo oteenje otrovnim tvarima (neki lijekovi itd.) i prekomjerenim pijenjem alkohola (ciroza jetre). Na jetru djeluju i virusne infekcije kao hepatitis A i B. este su pojave upale crijeva.[3] Najee bolesti probavnog sustava su:[3] gastroezofagealana refluksna bolest infekcija s helicobacter pylori ulkusna bolest

Izvori
[1] Prezentacija probavnog sustava na Kineziolokom fakultetu u Zagrebu (http:/ / www. kif. unizg. hr/ _download/ repository/ Probavni_sustav. pdf) (Pristupljeno: 07.09.2012.) [2] Enciklopedijski asopis Drvo Znanja, broj 95, str. 34-38 [3] jgl.hr - Probavni sustav (http:/ / www. jgl. hr/ tko-ste-vi/ kupac/ probavni-sustav/ ) (Pristupljeno 07.09.2012)

Poveznice
Vanjske poveznice
Human Digestive System - Enchanted Learning (http://www.enchantedlearning.com/subjects/anatomy/ digestive) The Digestive System (http://library.thinkquest.org/5777/dig1.htm) Human digestion - The Greenhouse (http://library.thinkquest.org/22016/txtonly/digestion/index.html) Kategorija:Biologija Kategorija:ovjek

Endokrini sustav

29

Endokrini sustav
Endokrini sustav je sustav lijezda s unutarnjim luenjem, a produkti luenja zovu se hormoni koji se u malim koliinama izluuju u krv. Hormoni po kemijskom sastavu mogu biti: steroidi prostaglandini amini peptidi i proteini

Oni su zasluni za regulaciju raznih fiziolokih procesa poput metabolizma, rasta i razvoja, a djeluju i na raspoloenje (npr.: stres). Dio medicine koji se time bavi je endokrinologija, iz grane interne medicine.

Funkcija endokrinog sustava

Endokrini sustav je signalni informativni sustav slian ivanom sustavu. Dok ivani sustav koristi ivce za upravljanje informacijama, endokrini sustav koristi krvne ile kao informacijske kanale. lijezde locirane u raznim dijelovima tijela u krvotok otputaju specifine kemijske spojeve zvane hormoni koji potom reguliraju razne funkcije u organizmu. Hormoni se otputaju direktno u lokalnu krvnu ilu i potom putuju krvotokom i djeluju tono na onaj organ ili funkciju za koju su namijenjeni, odnosno onaj koji ima receptore za odreeni hormon. To je klasina endokrina signalizacija. U drugim signalizacijama cilj moe biti ista stanica (autokrina) ili oblinja (parakrina). Hormoni slue u regulaciji raspoloenja, rasta i razvoja, raznih funkcija tkiva i metabolizma, kao i slanje poruka i djelovanje na njih. Neke lijezde mogu biti povezane i djelovati jedna preko druge u skevenca inei tako osovinu, primjer tome je hipotalamus-hipofiza-nadbubrena osovina. Tipine endokrine lijezde su hipofiza, titna lijezda i nadbubrena lijezda. Za razliku od njih, tipine egzokrine lijezde su lijezde slinovnice, znojne lijezde i lijezde u probavnom sustavu.

Hipotalamiko-hipofizni sustav
Regulacija hormonima u tri stupnja. Hipotalamus oslobaa hormone koji potom ivanim vlaknima odlaze u sredinju endokrinu lijezdu hipofizu koja zatim oslobaa hipofizne hormone koji e djelovati na periferne endokrine lijezde. Hormoni osloboeni u perifernim endokrinim lijezdama su djelatni hormoni, oni krue krvotokom i hvataju se na receptore ciljnog organa. Djelatni hormoni djeluju na principu povratne sprege odnosno pod nadzorom centralne kontrole koja odrava koncentraciju hormona u tijelu na eljenoj razini. Ako se dogodi poveana koncentracija djelatnog hormona, to e se registrirati u hipotalamusu, slijedi smanjeno izluivanje hormona u hipotalamusu, pa u hipofizi i konano u perifernoj endokrinoj lijezdi. Hipotalamus proizvodi oslobaajue i inhibirajue hormone.

Princip bolesti endokrinog sustava

Bolesti endokrinog sustava su vrlo uobiajena, jedna takva je i diabetes, problemi sa titnom lijezdom ili pretilost. Endokrine bolesti se zasnivaju na nepravilnoj raspodjeli hormona, loim odazivom na signale, fiziko oteenje ili nepravilnost lijezde. Hipofunkcija endokrine lijezde moe biti uzrokom gubljenja rezervi, smanjenim luenjem ili nepravilnim razvojem, atrofija ili propadanje. Hiperfunkcija moe kao razlog imati pojaano luenje, neoplastine promjene (izrasline) ili pojaana stimulacija.

Endokrini sustav Na endokrinim lijezdama moe nastati rak, poput na titnoj lijezdi, gdje su hormoni potom upleteni u signaliziranje udaljenom tkivu na rast to vodi do tumora. Naprimjer, Estrogeni receptori su se pokazali kao uesnici u razvoju raka dojke. Endokrine, autokrine i parakrine vrste signalizacije su umijeane u pojaan rast tkiva, to je obavezni korak u nastanku tumora.

30

Bolesti
Akromegalija Nanosomija (patuljasti rast) eerna bolest (hiperglikemija, dijabetes) Tumor (tumor sri nadbubrene lijezde) Hipertireoza Hipotireoza Hiperparatireoidizam Hipoparatireoidizam Gigantizam

Endokrine lijezde i hormoni

mini|300 px| Raspored glavnih endokrinih lijezda u tijelu mukarca i ene. 1. Epifiza 2. Hipofiza 3. titna lijezda 4. Prsna lijezda 5. Nadbubrena lijezda 6. Guteraa 7. Jajnik 8. Testis Hipofiza Adenohipofiza (prednji reanj): Adrenokortikotropni hormon (ACTH) - potie luenje glukokortikoidnih hormona nadbubrene lijezde. Tireotropni hormon (TSH) - potie luenje hormona titne lijezde. Folikul stimulacijski hormon (FSH) - potie sazrijevanje folikula u jajnicima. Prolaktin (PL ili LTH) - potie proizvodnji proteina mlijeka u mlijenim lijezdama. Hormon rasta (GH) - potie proizvodnju proteina i rast tkiva. Luteinizirajui hormon (LH) - regulira sazrijevanje folikula, luenje estrogena i progesterona, ovulaciju, nastanak utog tijela, u mukaraca luenje androgenih hormona. Pars intermedia (srednji reanj) (samo u ivotinja): Hormon stimulacije melanocita (MSH) (Melatonin) - potie prozvodnju melanina u melanocitima (boja koe). Neurohipofiza (stranji reanj): Antidiuretiki hormon (ADH) (ili Vazopresin) - poveava reapsorpciju vode u bubrezima. Oksitocin - izaziva kontrakcije glatkih miia u maternici za vrijeme poroda i u dojkama pri dojenju. Epifiza: Melanocit stimulacijski hormon (MSH) (Melatonin) - potie prozvodnju melanina u melanocitima (boja koe). Hipotalamus: Faktor luenja adrenokortikotropina (CRH) - potie luenje adrenokortikotropina (ACTH). Faktor luenja hormona rasta (GRH) - potie luenje hormona rasta (GH). Faktor luenja gonadotropina (GnRH) - potie luenje FSH i luteinizirajueg hormona (LH). Faktor inhibicije luenja melatonina (MIH) - koi luenje melatonina (MSH). Faktor inhibicije luenja prolaktina (PIH) - koi luenje prolaktina.

Somatostatin (GIH) - koi luenje hormona rasta (GH) i mnogih drugih hormona (tireotropin ili inzulin). titna lijezda:

Endokrini sustav Tiroksin (T4) - ubrzava metabolizam, poveava toplinu, potie rast i razvoj. Trijodtironin (T3) Kalcitonin (Tireokalcitonin) - smanjuje otputanje kalcija iz kostiju i pojaava luenje fosfata i kalcija urinom. Dotitna lijezda: Hormon dotitne lijezde (Parathormon) (PTH) - potie otputanje kalcija iz kostiju, poveava apsorpciju kalcija i smanjuje njegove izluivanje. Guteraa (endokrini dio guterae): Glukagon - potie razgradnju glikogena u jetri i otputanje glukoze u krv. Inzulin - pojaava ulazak glukoze u stanice, posebno kod jetre i miia Nadbubrena lijezda Sr nadbubrene lijezde - glavni uinci: porast krvnog tlaka, ubrzanja rada srca, irenje dinih putova, pojaani metabolizam glukoze, usporavanje probave. Adrenalin Noradrenalin Kora nadbubrene lijezde: Mineralokortikoidni hormoni (U prvom sloju) Aldosteron - potiu apsorpciju natrijevih iona u bubrezima. Glukokortikoidni hormoni (kortikosteroidi) (U drugom sloju) - sudjeluju u prometu glukoze i koe upalne reakcije. Kortizol - potie stvaranje glukoze iz aminokiselina i glikogena u jetri, koi obrambene reakcije i upale u tkivima. Kortizon Kortikosteron Androgeni (U treem sloju) - muki spolni hormoni koje lui nadbubrena lijezda mukaraca i ena. Spolne lijezde: Estrogen - potie razvoj jajaca i djeluje na endometrij maternice. Progesteron - odrava ciklike promjene endometrija maternice. Testosteron - potie razvoj spermija.

31

Vidi jo
Hormoni ivani sustav Anatomija Neuroendokrinologija Interna medicina

Kategorija:Sustavi organa Kategorija:Endokrine lijezde

Ljudski miii

32

Ljudski miii
mini|200px|Miii na ljudskom vratu, ramenima i leima te oko zdjelice Miii su djelatni aktivni pokretai naeg tijela. U ljudskom ih tijelu ima vie od 500, a zajedno s kostima oni pokreu ljudsko tijelo te ine sustav organa za kretanje. Oni oputanjem i stezanjem pokreu kosti. Radom miia upravlja sredinji ivani sustav. Svi tjelesni miii ine oko 40% mase ljudskog tijela, a miina masa mukarca u prosjeku je oko 15% vea od one u ena.

Vrste miia
Miie izgrauje miino tkivo koje moe biti: Poprenoprugasto miino vlakno je tvorba nastala nepotpunom diobom miinih stanica, pa imaju poprene pruge i vie jezgara. Od njega su graeni miii vezani uz kosti. Rade pod utjecajem nae volje. Srano miino tkivo je poprenoprugasto uzduno povezano. Ujednaeni srani ritam kontrolira autonomni ivani sustav i hormoni, stoga jedino oni mogu utjecati na njegov izmijenjeni rad. Glatko miino tkivo kontrolirano je autonomnim ivanim sustavom ili hormonima. Graeno je od vretenastih stanica s jednom jezgrom. Bez glatkih miia hrana ne bi mogla prolaziti tijelom, a mokrani mjehur funkcionirao bi sasvim drugaije. S embriolokog aspekta jako je bitno razlikovati miie po njihovu postanku. Svi skeletni (poprjenoprugasti, voljni) miii nastaju iz paraksijalnog mezoderma (svi osim miia arenice koji nastaju iz ektoderma onog vra). Glatko i srano miije nastaju od visceralnog mezoderma.

Graa miia
18pxPodrobniji lanak o temi: Graa miia Miina vlakna spajaju se u snopie, koje poput odjee obavija ovojnica od vezivnog tkiva. U svako miino vlakno ulazi ogranak ivanog vlakna kako bi ga potaknuo na rad. Snopiima hranu i kisik donose sitne ilice (kapilare), usput odnosei ugljikov dioksid i tetne tvari. Manji mii ini nekoliko snopia, a vei miii mogu imati i stotine snopia. Svaki je mii obavijen ovojnicom od vezivnog tkiva na koju se nadovezuju vrsta i savitljiva tetivna vlakna. Tetive veu miie uz kosti.

Bolesti
Miina distrofija je niz degenerativnih bolesti miinog tkiva koje ga smanjuju, a zamjenjuju ga masti i oiljci.

Povezani lanci
Dodatak:Popis miia ljudskog tijela

Vanjske poveznice
Ostali projekti
12px| U Wikimedijinu spremniku nalazi se lanak na temu: Miii 12px| U Wikimedijinu spremniku nalazi se jo gradiva na temu: Miii

Kategorija:Anatomija Kategorija:ovjek

Spolni sustav

33

Spolni sustav
Spolni sustav je sustav organa unutar organizma koji slue u svrhu razmnoavanja. Za razliku od ostalih sustava organa, organi spolnog sustav se znatno razlikuje meu razliitim spolovima iste vrste. Spolni sustav ovjeka ukljuuje vanjske spolne organe i unutarnje spolne organe. Ostale skupine kraljenjaka imaju velike slinosti u grai spolnog sustavu koji se uglavnom sastoji od spolnih lijezda, razliitih vodova i otvora. Meutim, postoje znatne razliitosti u fizikim prilagodbama kao i strategijama razmnoavanja unutar svake grupe kraljenjaka.

Spolni sustav ovjeka

Razvoj
Razvoj spolnog sustav ovjeka je usko povezan sa razvojem mokranog sustava. Iako se spolni sustav odraslog mukarca i ene znatno razlikuju, oboje polaze iz iste embrionalne osnove. Spol ovjeka odreen je genetski ve kod oplodnje. Do kraja 6. tjedna unutarmaterninog razvoja pretee spolnih organa razvijaju se jednako. Pod utjecajem posebnog dijela Y kromosoma (engl. sex determining region - SRY) dolazi do diferencijacije u muki spolni sustav. Gen koji se nalazi u SRY regiji, imbenik odreivanja testisa (engl. testis determining factor - TDF) izravno usmjerava razvoj u muki spol. Ako TDF nije prisutan dolazi do razvoja enskog spolnog sustava. Muki i enski spolni sustav imaju razliite organe koje potiu iz iste osnove i imaju iste funkcije:

Primjeri homolognih organa ljudsko spolnog sustava

Muki organ enski organ Ista funkcija

Cowperove lijezde Bartholinijeve lijezde Izluivanje lubrikanata. Penis Sjemenik Predstojna lijezda Draica Jajnik Skeneova lijezda Erektilno tkivo i podraaj Stvaranje gameta Ejakulacijska tekuina i podraaj

Muki spolni sustav

18pxPodrobniji lanak o temi: Muki spolni sustav Organi mukog spolnog sustav su sjemenik (lat. testis), pasjemenik (lat. epididymis), sjemenovod (lat. ductus deferens), sjemeni mjehurii (lat. vesiculae seminales), mlaznini vod (lat. ductus ejaculatorius), predstojna lijezda (lat. prostata), gomoljno-crijevne lijezde (lat. glandulae bulbo-urethrales) i muki spolni ud (lat. penis). Sjemenici, pasjemenici, sjemenovodi, sjemeni mjehurii i mlazini vodovi su parni organi smjeteni u zdjelici.

enski spolni sustav

18pxPodrobniji lanak o temi: enski spolni sustav Organi enskog spolnog sustav su jajnik (lat. ovarium), jajovod (lat. tuba uterina), maternica (lat. uterus), rodnica (lat. vagina), stidnica (lat. vulva). Jajnici i jajovodi su parni organi smjeteni u zdjelici. Kategorija:Spolni sustav

Dini sustav

34

Dini sustav
Dini sustav jest sustav organa koji slui za izmjenu plinova. Kod etverononih ivotinja, dini sustav koristi tube, kao to su bronhiji, kako bi unio kisik u plua, gdje se dogaa izmjena plinova. Tjelesna dijafragma oit stee plua kako bi zrak ulazio i izlazio. S raznim vrstama organizama otkrivene su i razne vrste dinih sustava pa tako i drvee ima svoj respiracijski sustav.

Dini sustav kod ljudi i drugih sisavaca

Kod ljudi i drugih sisavaca, dini se sustav sastoji od dinih puteva, plua i dinih miia koji kretanjem steu dine organe kako bi zrak ulazio i izlazio iz sustava. U dinom sustavu, pomou plua, izmjenjuju se molekule kisika i ugljikovog dioksida pomou difuzije, izmeu zraka i krvotoka. Tako se u krvotoku, uz oksidaciju krvi uklanja i CO2 i ostali metaboliki otpadni plinovi zajedno s njim izlaze iz krvotoka u atmosferu.

Anatomija dinog sustava

mini|260px|Dini sustav Organe za disanje ine: nosna upljina, usta, drijelo, grkljan i dunik koji se dijeli u dvije dunice i plua. Strujanjem kroz nosne upljine, zrak se u sluznici proiava od praine te se vlai i zagrijava do uobiajene tjelesne temperature, dok disanje na usta moe uzrokovati upalu grla. Proiavanje se vri u svim gornjim dijelovima dinog sustava sve do plua. Proieni zrak odlazi u drijelo prema grkljanu. Na poetku grkljana nalazi se grkljanski poklopi (epiglotis). On kao poklopac na raskrsnici otvara put prema duniku dok diemo, a zatvara ga kad prolazi hrana.

Dunik
Dunik je graen od hrskavinih prstenova to omoguava neprekidno strujanje zraka. Dunik se dijeli u dvije dunice. One se u pluima granaju na sve manje i tanje ogranke i zavravaju u sitnim plunim mjehuriima. Svaki mjehuri obavijen je gustom mreom krvnih ilica. Ispunjeni su zrakom, to pluima daje spuvast izgled. Dunik je oko 10 cm duga i 1,5 cm iroka cijev, uvrena hrskavinim prstenovima, koji joj daju vrstou. Grana se u dvije dunice koje ulaze u plua, gdje se granaju u dva glavna bronha, a bronhije se u pluima dalje granaju u bronhiole. Unutranji dio dunika ine dva tipa stanica. Jedne stanice izluuju sluz, koja hvata estice praine i bakterije. Druge stanice imaju sitne dlaice koje se pomiu tako da sluz prenose prema grlu, gdje je progutamo i probavimo.

Plua
18pxPodrobniji lanak o temi: plua Plua zapremaju najvei dio prsne upljine, a sastoje se od plunih krila. Lijevo pluno krilo ima dva a desno tri renja. Pluni miii imaju glavnu funkciju stezanja i oputanja plua, tj. pokretima disanja: uzdisanju i izdisanju.

Podjela dinog sustava

Dini se sustav prikladno moe podijeliti na gornji respiracijski trakt i donji respiracijski trakt. Ova se dva odjeljka takoer mogu nazvati provodljiva zona i respiracijska zona. Provodljiva zona poinje s nosom (dinim organom) koji prelazi u nosnu upljinu. Primarne funkcije nosnih otvora su: 1) filtriranje, 2) zagrijavanje, 3) vlaenje i 4) omoguavanje rezonancije u govoru. Nosna se upljina nastavlja u usnu upljinu a usna u grlo, te dolje do prsne upljine gdje se dijeli na lijevi i desni bronhij tj. prelazi u lijevo ili desno pluno krilo. Bronhiji se dalje razdvajaju na jo manje i ue djelove.

Dini sustav

35

Poveznice
Bolesti dinog sustava Fiziologija disanja ovjeka Kategorija:Dini sustav

Kotani sustav ovjeka

desno|Kotani sustav Kotani sustav je potpora tijelu, tit organima u tjelesnim upljinama, hvatite miiima, mjesto stvaranja krvnih stanica i biokemijski regulator koncentracije kalcija i drugih minerala u organizmu.

Glavni tjelesni potporanj je kraljenica, po kojoj se velik dio pripadnika ivotinjskog carstva naziva kraljenjacima (Vertebrata). Toj skupini pripada i razred sisavaca (Mammalia), pa prema tome i ovjek. Od gornjeg dijela kraljenice prema naprijed odlaze zavijeni kotani prutovi, rebra. Rebra zajedno s prsnom kosti omeuju prsni ko i tite organe koji se nalaze u njemu. U donjem dijelu trupa krina kost i zdjeline kosti takoer omeuju prostor u kojem su zatieni zdjelini organi. Trbuni su organi u gornjem dijelu zatieni rebrima, a u donjem zdjelinim kostima. sredinji ivani sustav osobito je dobro zatien vrstim kotanim oklopom, to ga ine kosti lubanje i kraljenica. Kotani sustav omeuje dvije cijevi, neuralnu i visceralnu. Neuralna je cijev gotovo potpuno zatvorena i ima samo velik broj otvora kuda prolaze ivci i krvne ile, dok je visceralna cijev samo djelomice omeena kotanom stijenkom, a djelomice elastinom miinom stijenkom. Na kraljenici balansira glava. Uz nju je izravno vezan zdjelini obru, s donjim udovima. Rameni je obru samo naslonjen lopaticama na rebra, a preko kljunih kostiju spaja se u zglobu s prsnom kosti. Rameni obru nosi gornje udove
none|center|40px|Kotani sustav ovjeka Ovaj lanak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst lanka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predloak.

Kategorija:Potrebno wikipedizirati

Ossa Cranii, kosti glave

Neurocranium, kosti neurokranija
Os occipitale, zatiljna kost Os sphenoidale, klinasta kost Os frontale, eona kost Os parietale, tjemena kost Os temporale, sljepoona kost

Kotani sustav ovjeka

36

Viscerocranium, kosti viscerokranija

Os ethmoidale, reetnica Os lacrimale, suzna kost Maxilla, gornja eljust

Os zygomaticum, jagodina kost, sponina kost

Os nasale, nosna kost Os palatinum, nepana kost Concha nasalis inferior, donja nosna koljka Vomer, raonik Mandibula, donja eljust Os hyoideum, jezina kost

Otvori i upljine na lubanji

Fossa temporalis, sljepoona udubina Fossa infratemporalis, infratemporalna udubina Fossa pterygopalatina, krilnonepana udubina Fossa retromandibularis, retromandibularna udubina

Skeleton Axiale, kosti trupa

Columna vertebralis, kraljenica
Vertebrae cervicales, vratni kraljeci Vertebrae thoracicae, prsni kraljeci Vertebrae lumbales, slabinski kraljeci Os sacrum, krina kost Os coccygis, trtina kost

Skeleton Thoracis, kostur prsnog koa Ossa Membri Superioris, kosti gornjih udova
Cingulum pectorale (cingulum membri superioris), kosti ramenog obrua
Clavicula, kljuna kost Scapula, lopatica

Pars libera membri superioris, kostur ruke

Ossa brachii, kosti nadlaktice Humerus, nadlaktina kost Ossa antebrachii, kosti podlaktice Radius, palana kost

Kotani sustav ovjeka Ulna, lakatna kost Ossa manus, kosti ake Ossa carpi, kosti pea Ossa metacarpalia I-V, kosti zapea Ossa digitorum manus, kosti prstiju ake

37

Ossa Membri Inferioris, kosti donjih udova

Cingulum pelvicum, zdjelini obru
Os coxae, zdjelina kost Pelvis, zdjelica

Pars libera membri inferioris, kostur noge ili slobodnog dijela donjeg uda
Ossa femoris, kosti natkoljenice Femur, bedrena kost Patella, iver Ossa cruris, kosti potkoljenice Tibia, goljenina kost Fibula, lisna kost Ossa pedis, kosti stopala Talus, gleanjska kost Calcaneus, petna kost Os naviculare, unasta kost stopala Ossa cuneiformia, klinaste kosti Os cuboideum, kockasta kost Ossa metatarsalia I-V, kosti donoja Ossa digitorum pedis, kosti prstiju stopala Ossa sesamoidea, sezamske kosti

Vidi jo
Kategorija:Kotani sustav

Mokrani sustav

38

Mokrani sustav
45x60px Ovaj lanak ne udovoljava stilskim odrednicama za podruje medicine. Pomo potraite pri Wikiprojektu medicina. Molimo ne uklanjati ovu poruku prije nego se lanak ispravi.

none|center|40px|Mokrani sustav Ovaj lanak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst lanka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predloak.

Kategorija:Potrebno wikipedizirati Mokrani sustav ine: Bubrezi Mokraovod Mokrani mjehur Mokrana cijev

Bubrezi
none|center|40px|Mokrani sustav Predloeno je da se ovaj dio lanka izdvoji u novi lanak. (Rasprava)

Mokrani sustav 18pxPodrobniji lanak o temi: Bubrezi Nefron je osnovna graevna jedinica. Nefron se sastoji od ulaznog i silaznog kraka. Uloge nefrona su: filtracija krvi reapsorbcija (glukoza, aminokiseline) sekrecija (osloboavanje nepotrebnih,suvinih te tetnih tvari) Bubreg ine Bowmanova ahura, a u nju ulaze bubrene arterije (izgleda poput kapilarnog klupka). U Bowmanovoj ahuri filtrira se krvna plazma. Na kraju bubrega nalazi se Henleova petlja. Funkcije bubrega: odravanje elektrolita regulacija krvne plazme acidobazna ravnotea PH regulacija krvnog tlaka

Bubrezi izluuju: viak vode i elektrolita produkte metabolizma bjelanevina toksine spojeve koje smo unijeli u tijelo Izluivanje urina: koliina izluenog urina ovisi o koliini vode koja se unese. Neki lijekovi npr. narkotici, alkohol, kofein tzv. diruetici pospjeuju izluivanje. 40px Nedovreni lanak Mokrani sustav koji govori o anatomiji treba dopuniti. Dopunite ga Wikipedije. Kategorija:U izradi, Anatomija Kategorija:Sustavi organa
[1]

prema pravilima

Mokrani sustav

39

Izvori
[1] http:/ / hr. wikipedia. org/ w/ index. php?title=Mokra%C4%87ni_sustav& action=edit

Bubreg
Bubrezi (lat. ren, gr: , nephro) parni su ljezdani organ mokranog sustava. Smjeteni su retroperitonalno, odn. iza potrbunice. Desni bubreg lei neto nie od lijevog.

Anatomija bubrega
Bubreg je duguljasti organ oblika graha. Kod normalno razvijenog bubrega, povrina je glatka, crvenkasto-plava. Bubreg je ovijen vezivnom ahurom, a oko ahure se nalazi sloj masnog tkiva koji odrava toplinu i uvruje bubreg, zajedno ine tzv. bubreni (Gerotin) ovoj (nazvan po Dimitriu Geroti). Do bubrega dolaze tetne ili suvine tvari koje se potom izluuju iz tijela. Osnovna je graevna jedinica bubrega nefron. Svaki bubreg sadri otprilike milijun nefrona. Nefron zapoinje u bubrenoj kori Malpighijevim tjelecem, koje se sastoji od spleta krvnih ila-glomerula. Glomerule su smjetene u Bowmanove ahure. U ahuru ulazi arteriola afferens, i stvara glomerul. Iz ahure izlazi arteriola efferens. Rad bubrega nadopunjuje koa.

Dijelovi bubrega
230px|mini|1 -piramida , 2 - interloburalna arterija, 3 - bubrena arterija, 4 -bubrena vena, 5 - hylum, 6 - bubrena nakapnica, 7 - mokraovod, 8 - bubrena aica, 9 - ahura bubrega, 10 - donja kapsula, 11 - gornja kapsula, 12 interloburalna vena, 13 - nefron, 14 - mala bubrena aica, 15 - velika bubrena aica, 16 - papile, 17 - Bertinijeva kolumna

Funkcija
Krv arteriolom afferens dolazi do glomerula, gdje se filtrira krvna plazma kroz kapilarne stijenke do Bowmanove ahure. Krv nastavlja tei arteriolom efferens, koja se rasplie u sustav kapilara.Na Bowmanovu ahuru se nadovezuje proksimalni kanali. koji se nastavlja u Henleovu petlju i zatim u distalni kanali, u kori bubrega. Distalni kanalii se slijevaju u sabirne kanalie. Uz te kanalie se nalaze kapilare, te dolazi do reapsorpcije korisnih tvari. Vrhovi piramida, koje tvore sabirni kanalii, ulaze u bubrenu aicu, koje se slijevaju u bubrenu nakapnicu koja se nastavlja u mokraovod. Bubrezi izluuju tetne tvari iz tijela, reguliraju osmotski tlak,koncentraciju iona u krvi, i volumen i kiselost tjelesnih tekuina. Ako tjelesna tekuina postane hipertonina, hipofiza izluuje antidiuretiki hormon-ADH. ADH se filtrira u ahuri nefrona, te stijenke nefrona postaju propusnije- reapsorpcija vode se poveava. U suprotnome sluaju,ako doe do hipotoninosti, ADH se prestaje luiti, i voda se u veim koliinama izluuje. Tamm-Horsfallov protein (uromodulin) nastaje na luminalnoj povrini stanica uzlaznog dijela Henleove petlje u bubreg svih sisavaca.

Bubreg

40

Bolesti
Balkanska endemska nefropatija Kategorija:Organi

Mokraovod
desno|mini|Mokrani sustav Mokraovod (lat. ureter) je parni miini cjevasti organ (vod), dug 27 - 30 cm i 0,3 cm irok, koji odovodi mokrau iz bubrega do mokranog mjehura i dio je mokranog sustava. Razlikujemo: abdominalni dio mokraovoda (lat. pars abdominalis) - koji se nalazi u podruju trbuha zjdelini dio mokraovoda (lat. pars pelvina) - koji se nalazi u zdjelici intramuralni dio mokraovoda (lat. pars intramuralis) - koji prolazi kroz stijenku mokranog mjehura Miina cijev koja je graena od glatkih miinih stanica, iznutra je obloena sluznicom prijelaznog epitela. Lumen mokraovoda je zvjezdolik zato jer je sluznica nabrana u uzdune nabore. Izvana mokraovod oblae fibrozno vezivno tkivo (lat. tunica adventitia). Kategorija: Organi

Mokrani mjehur
desno|mini|Mokrani mjehur mini|desno|Prijelazni epitel mokranog mjehura Mokrani mjehur (lat. vesica urinaria) upalj je miini organ koji pripada mokranom sustavu, a slui kao spremnik za mokrau (urin) koja se izluuje iz bubrega. Mokraa iz bubrega dolazi u mjehur mokraovodima (lat. ureter), a iz njega je odvodi mokrana cijev (lat. urethra). Volumen mokrae koji mokrani mjehur moe primiti je 200-400 mL, a moe se i poveati na 700 mL. Na mokranom mjehuru razlikujemo: vrh, bazu i srednji dio mokranog mjehura. Mokrani mjehur se nalazi u maloj zdjelici. Ispred mjehura je simfiza preponske kosti, a iza se nalazi: kod mukarca zadnje crijevo (lat. rectum) kod ena maternica i rodnica Histoloki, mokrani se mjehur sastoji od dva sloja. Iznutra ga oblae sluznica, koju ini prijelazni epitel. Najdeblji je miini dio koji je graen od glatkog miinog tkiva (lat. musculus detrusor). Samo gornji dio mjehura prekriven je potrbunicom. Sluznica mjehura je nabrana, to joj omoguuje da se prilikom punjenja mjehura rastee. U podruju "trokuta" (lat. trigonum vesicae) sluznica nije nabrana. Taj trokut ima vrhove u uima mokraovoda u mokrani mjehur i mjestu od kuda poinje mokrana cijev. Pranjenje mokranog mjehura je pod kontrolom autonomnog ivanog sustava i svjesnom kontrolom. Kada je mjehur rastegnut parasimpatiki ivani sustav podrauje glatke miie mjehura da se kontrahiraju (refleks mokrenja). to se vie rastee mjehur, vei je podraaj miinim stanica da se kotrahiraju i isprazne mjehur. Na vratu mjehura je dio graen od glatkog miia koji svojim tonusom onemoguava otjecanje mokrae u sam vrat i dalje u cijev. Taj dio vrata naziva se unutarnji sfinkter. Vanjski sifnkter je dio miinih poprenoprugastih niti koje zatvaraju mokranu cijev na mjestu gdje ona prolazi kroz urogenitalnu dijafragmu. Za razliku od unutarnjeg sfinktera, vanjski je pod voljnom kotrolom. Potrebu za mokrenjem ovjek obino osjeti kada je mjehur 75% pun. Kategorija: Organi

Mokrana cijev

41

Mokrana cijev
right Mokrana cijev (lat. urethra) je cjevasti organ koji povezuje mokrani mjehur sa okolinom i omoguuje izluivanje mokrae u okolinu. Mokrana cijev kod mukarac slui i u reproduktivne svrhe jer se koristi kao odovod za spermu tijekom snoaja. Mokrana cijev je dio mokranog sustava i spolnog sustava. Postoje anatomske razlike izmeu mokrae cijevi mukarca i ene: kod ena mokrana cijev je kratka (3-5 cm) i vanjski otvor se nalazi u stidnici kod mukaraca mokrana cijev je dua (15 cm) nego kod ena i otvara se na vrhu penisa. Histoloki sluznica mokrane cijevi graena je od prijelaznog eiptela na poetnom dijelu koji izlazi iz mjehura. Dalje epitel postaje mnogosloji cilindrini, pa prije samoga otvora u okolinu mnogoslojni ploasti. Male mukozne (Littreove lijezde) lijezde u mokranoj cijevi tite svojim luenjem epitelne stanice od utjecaja mokrae. Oko sluznice je miini sloj, a izvana vezivno tkivo. Mii je glatki osim na dijelu gdje mokrana cijeva prolazi kroz miie urogenitalne dijafragme. Tu se nalazi vanjski sfinkter mokrane cijevi. Kategorija: Organi

Osjetilni sustav
Osjetilni sustav je sustav niza osjetila u tijelu, gdje se osjetilnim neuronima primaju odreene vrste podraaja: dodir, miris, okus, sluh, vid i dr. Pet je glavnih skupina receptora: Mehanoreceptori - za osjet dodira, tlaka, sluha i ravnotee Termoreceptori - za osjet hladnoe i topline Nocireceptori - za osjet bola Elektromagnetski receptori - za osjet vida Kemoreceptori - za osjet okusa, mirisa, kisika, glukoze i ugljikovog dioksida.

Kategorija:Osjetilni sustav

Biologija

42

Biologija
90px|Escherichia coli 90px|Paprat 90px|Divovski afriki tvrdokrilac 90px|Gazela

Biologija prouava razne ive organizme (u smjeru kazaljke na satu od gore lijevo) Escherichia coli, paprat, gazela, divovski afriki tvrdokrilac 200px|desno|thumb|3D model strukture molekule DNK Biologija (od grkog bios=ivot i logos=nauka, uenje) je znanost koja se bavi prouavanjem ivoga svijeta. Biologija prouava svojstva i ponaanje organizama, njihov rast, razvoj i razmnoavanje, kao i interakcije izmeu razliitih organizama, te organizama i njihovog okolia. Biologija obuhvaa iroki spektar akademskih podruja koja se esto smatraju razliitim disciplinama. Ove discipline zajedno prouavaju ivot na razliitim razinama. Molekularna biologija, biokemija i molekularna genetika su velikim dijelom preklapajue discipline koje prouavaju ivotne procese na molekulskoj i supramolekulskoj razini. ivot na razini pojedinanih stanica prouava stanina biologija. Anatomija, histologija i fiziologija prouavaju grau i funkciju organizama na razini tkiva, organa i organskih sustava. Na Zemlji postoji vie od 10 milijuna razliitih vrsta. Njihova veliina pokriva raspon od onih koje su mikroskopski male pa do organizama veliine plavog kita. Svi ovi oblici ivota imaju izvjesne osobine koje ih ine specifinima i razlikuju od mrtvih tvari. Ove osobine su na primjer mogunost reprodukcije, rasta, ali i mogunost prilagoavanja okolini.

Podruja biologije
Brojna su podruja biologije, slijedi krai popis: Protistologija - znanost jednostaninim eukariotskim organizmima (algama i praivotinjama) Zoologija - znanost o ivotinjama Botanika - znanost o biljkama Antropologija - znanost koja prouava ljudski ivot i kulturu, te odnos izmeu prirode i kulture Ekologija - znanost o odnosima meu ivim organizmima, o njihovom utjecaju na neivi okoli koji ih okruuje, te o utjecaju okolia na njih Citologija - znanost o grai i aktivnosti ivih stanica Evolucija - znanost o razvoju ivota na Zemlji Mikrobiologija - znanost o mikroorganizmima Genetika - znanost o nasljeivanju Anatomija prouava grau organizma Histologija - prouava tkiva Morfologija - proava oblik i grau organizma (vie se upotrebljava u botanici) Fiziologija - prouava ivotne procese u organizmima Bakteriologija - proava bakterije Virologija - prouava viruse Zoologija - prouava ivotinje Entomologija - prouava kukce Ihtiologija - prouava ribe Herpetologija - prouava vodozemce i gmazove Ornitologija - prouava ptice Mamalogija - prouava sisavce

Biologija Embriologija - prouava embrionalni razvitak (od zaea do "roenja" nove jedinke) Molekularna biologija - prouava makromolekule u stanici i reakcije meu njima Geobotanika - prouava rasprostranjenost biljaka na Zemlji Konzervacijska biologija - primjenjuje dostignua iz brojnih znanosti (prirodnih, drutvenih i dr.) u svrhu zatite bioloke raznolikosti

43

Medicina, antropologija i psihologija znanosti su koje se bave ovjekom, medicina njegovim fizikim i psihikim zdravljem, psihologija cjelokupnim ponaanjem (i bolesnim i zdravim), a antropologija prouava ovjeka iz svih moguih pogleda, materijalnih, duhovnih i duevnih, promatra ga u vremenu. Ukratko, dok lijenici pomau ljudima da budu tjelesno zdravi, psiholozi se bave ponaanjem, a antropolozi pokuavaju shvatiti cjelinu.

Aksiomi moderne biologije

Neke od najvanijih podruja biologije ujedinjuje pet principa za koje se moe rei, da su temeljni aksiomi moderne biologije [1]: 1. Stanica je osnovna jedinica ivota, tj. osnovna strukturna i funkcionalna jedinica svih poznatih organizama. 2. Nove vrste i nasljedne osobine rezultat su evolucije. 3. Gen je osnovna jedinica nasljeivanja. 4. Organizmi reguliraju svoje unutarnje mehanizme, kako bi odrali stabilno zdravstveno stanje. 5. ivi organizmi konzumiraju i transformiraju razne oblike energije.

Poznati biolozi
desno|200px|thumb|Carl von Linne Sir Charles Darwin Gregor Mendel Louis Pasteur Sir Alexander Fleming Luigi Galvani Robert Hooke Carl von Linne Jacques Monod James Watson Francis Crick Robert Koch

Izvori
[1] Avila, Vernon L. (1995). Biology: Investigating life on earth. Boston: Jones and Bartlett. pp. 1118. ISBN 0-86720-942-9.

Portal Biologija

Kategorija:Prirodne znanosti Kategorija:Biologija

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

44

Izvori rabljeni u lanku i suradnici

Metabolizam Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3869994 Doprinositelji: Branka France, Gdje je nestala dua svijeta, Rakija, Vedran12, 4 anonimne izmjene Pamenje Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3934831 Doprinositelji: Donatus, MayaSimFan, Rato, Sanya, SvekY, Tycho Brahe, Vatrena ptica, 4 anonimne izmjene Neuron Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3926164 Doprinositelji: Branka France, Dalibor Bosits, Donatus, E.coli, Haley, Mattneki, Rato, Sanya, SpeedyGonsales, Tvrtko26, Tycho Brahe, Vatrena ptica, 7 anonimne izmjene Deoksiribonukleinska kiselina Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3921001 Doprinositelji: Bracodbk, Branka France, CommonsDelinker, Dina2112, Dvorsky, E.coli, Edgar Allan Poe, Endimion17, Ifa, Jdiminic, Jolo Buki, Kubura, Luka Krstulovi, MayaSimFan, NikFreak, Roberta F., Sombrero, SpeedyGonsales, Stevo-88, Tvrtko26, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Vedran12, 25 anonimne izmjene Ribonukleinska kiselina Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3924336 Doprinositelji: Argo Navis, CERminator, Endimion17, Josip Brajkovic (Brajki), Man Usk, Tycho Brahe, 3 anonimne izmjene Entalpija Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3921130 Doprinositelji: Caroline, MaGa, Sombrero, Tycho Brahe, Zmaj, 9 anonimne izmjene Leukociti Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931149 Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dean72, Duh Svemira, E.coli, Luka Krstulovi, Pasko, Sombrero, Tonian, Tycho Brahe, 9 anonimne izmjene Trombociti Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931150 Doprinositelji: Argo Navis, August Dominus, E.coli, Luka Krstulovi, MayaSimFan, Pasko, Tycho Brahe, Vedran12, 3 anonimne izmjene Eritrociti Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3931148 Doprinositelji: Dalibor Bosits, E.coli, Luka Krstulovi, Pasko, Rakija, Sombrero, SpeedyGonsales, Tycho Brahe, 2 anonimne izmjene ivani sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3938066 Doprinositelji: Donatus, Ivan Bajlo, Kelovy, Luka Krstulovi, MaGa, MayaSimFan, Pepa Pig, Roberta F., Saxum, Sombrero, Tvrtko26, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Vedran12, WizardOfOz, 9 anonimne izmjene Krvoilni sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3938320 Doprinositelji: Branka France, Dalibor Bosits, Luka Krstulovi, 3 anonimne izmjene Ljudska probava Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3926805 Doprinositelji: Argo Navis, August Dominus, Culo-sija, Dalibor Bosits, Dtom, Duh Svemira, E.coli, Hpandza, Luka Krstulovi, MayaSimFan, Meggy, Roberta F., SpeedyGonsales, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Victim of a system, 8 anonimne izmjene Endokrini sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3942456 Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dr. Alagi, E.coli, Freekozak, Roberta F., Sombrero, 4 anonimne izmjene Ljudski miii Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3930427 Doprinositelji: Ante Mihovilovi, Argo Navis, August Dominus, Dtom, Kubura, Luka Krstulovi, MaGa, Man Usk, Marin.vip, MayaSimFan, Roberta F., Sombrero, Tycho Brahe, Vatrena ptica, 17 anonimne izmjene Spolni sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951819 Doprinositelji: Orijentolog, Vedran12, 1 anonimne izmjene Dini sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3929701 Doprinositelji: Dalibor Bosits, Dtom, Ex13, Jure Grm, Luka Krstulovi, MayaSimFan, Sanya, Tycho Brahe, Vatrena ptica, Vedran12, 10 anonimne izmjene Kotani sustav ovjeka Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=2119835 Doprinositelji: Amaureo, Argo Navis, Dalibor Bosits, Vedran12, 3 anonimne izmjene Mokrani sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=2175827 Doprinositelji: Argo Navis, Donatus, Luka Krstulovi, Roberta F., Tonian, Vinkovanka, 2 anonimne izmjene Bubreg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3937305 Doprinositelji: Abyssus, Argo Navis, BlackArrow, Dkasaj, E.coli, Flopy, Inoslav Beker, Luka Krstulovi, MaGa, MayaSimFan, Meggy, Ogulinhr, Sanya, Vatrena ptica, Vedran12, 13 anonimne izmjene Mokraovod Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951902 Doprinositelji: Vedran12, 1 anonimne izmjene Mokrani mjehur Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951900 Doprinositelji: Roberta F., Vedran12, 2 anonimne izmjene Mokrana cijev Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3951917 Doprinositelji: Vedran12 Osjetilni sustav Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3947560 Doprinositelji: Dalibor Bosits, Rosier, Sauly, Sombrero, 1 anonimne izmjene Biologija Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?oldid=3909516 Doprinositelji: Alpha Centaury, Archaeodontosaurus, Argo Navis, Bluemask, Chomsky2093, Claus Ableiter, Dalibor Bosits, Denny, Edgar Allan Poe, El hombre, Elephantus, Fausto, Fraxinus, Hashar, Iconda, Kivanko, Luka Krstulovi, MaGa, Marko Pecarevic, Najla Kajtezovi, Roberta F., Saxum, Sombrero, SpeedyGonsales, Traroth, Vodomar, Zmaj, 39 anonimne izmjene

Izvori, licencije i suautori slika

45

Izvori, licencije i suautori slika

Image:Neuron Hand-tuned.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Neuron_Hand-tuned.svg Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 3.0 Doprinositelji: Original uploader was Quasar Jarosz at en.wikipedia Image:pBNeutrophil.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBNeutrophil.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Dirk H nniger, Lennert B, Santosga, 1 anonimne izmjene Image:Neutrophil.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Neutrophil.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Arcadian, Pieter Kuiper, Vsk, 1 anonimne izmjene Image:pBEosinophil.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBEosinophil.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Dirk H nniger, Lennert B, Santosga, Torax, 1 anonimne izmjene Image:Eosinophil 1.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Eosinophil_1.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: =g b r=, Bobjgalindo Image:PBBasophil.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:PBBasophil.jpg Licencija: Public Domain Doprinositelji: Dirk H nniger, Lennert B, MichaelFrey, Santosga, 2 anonimne izmjene Image:Basophil.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Basophil.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Aleator, Arcadian, Joey-das-WBF, Marek Mazurkiewicz Image:Lymphocyte2.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Lymphocyte2.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 Unported Doprinositelji: Bobjgalindo, Mfigueiredo, Mgiganteus, NEON ja, NicolasGrandjean, Santosga, Savh, 1 anonimne izmjene Image:Lymphocyte.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Lymphocyte.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Arcadian, Bobjgalindo, Lennert B, Pieter Kuiper, Vsk, 1 anonimne izmjene Image:Monocyte.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Monocyte.jpg Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Bestiasonica, Bobjgalindo, Origamiemensch, Reytan Image:Monocyte.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Monocyte.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Arcadian, Bobjgalindo, Joey-das-WBF, Marek Mazurkiewicz, Tano4595 Image:Macrophage.jpg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Macrophage.jpg Licencija: Creative Commons Attribution-Sharealike 2.0 Doprinositelji: Original uploader was Obli at en.wikipedia Image:Macrophage.png Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Macrophage.png Licencija: GNU Free Documentation License Doprinositelji: Arcadian, Jean-Frdric, Joey-das-WBF, Marek Mazurkiewicz, Pieter Kuiper, Vsk Image:Dendritic cell.JPG Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Dendritic_cell.JPG Licencija: Creative Commons Attribution 2.5 Doprinositelji: Judith Behnsen, Priyanka Narang, Mike Hasenberg, Frank Gunzer, Ursula Bilitewski, Nina Klippel, Manfred Rohde, Matthias Brock, Axel A. Brakhage, Matthias Gunzer Image:Dendritic Cell ZP.svg Izvor: http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Datoteka:Dendritic_Cell_ZP.svg Licencija: Public Domain Doprinositelji: XcepticZP

Licencija

46

Licencija
Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported //creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/