Michael A.

Cremo

LJUDSKA DEVOLUCIJA

U svome kontroverznom bestseleru Zabranjena arheologija Michael A. Cremo i Richard L.Thompson iznijeli su dokaz koji upuuje na to da ljudi na Zemlji postoje ve stotinama milijuna godina. Takav zapanjujui dokaz koji protuslovi darvinistikoj teoriji evolucije iznjedrio je veliko pitanje: "Ako se nismo razvili iz majmuna, odakle onda potjeemo?" Ljudska devolucija je definitivni odgovor Michaela A. Crema na to pitanje: "Nismo evoluirali iz materije, nego smo devoluirali, ili sili, iz domene iste svijesti - duha."Temeljei svoj odgovor na modernoj znanosti i mudrosnim predajama, ukljuujui vedsku filozofiju drevne Indije, Cremo dri da prije nego li postavimo pitanje: "Odakle potjeu ljudska bia?" ponajprije promislimo o tomu to je ljudsko bie. Velik dio 20. stoljea veina je znanstvenika smatrala da je ljudsko bie naprosto kombinacija obinih fizikalnih elemenata. U Ljudskoj devoluciji Cremo kae da je razumnije pretpostaviti da je ljudsko bie kombinacija triju razliitih supstancija: materije, uma i svjesti (duha). On pokazuje da je vrst znanstveni dokaz koji potvruje da istanani element uma i svjesnoga "ja" mogu postojati neovisno o tijelu, sustavno istiskivan iz prihvaene znanstvene struje, i to procesom filtracije znanja. Istiui da su ljudska bia kombinacija materije, uma i svijesti, Cremo se otiskuje na kozmiko putovanje kroz velike zaonetke vremena i prostora, od prekambrijskih mikrofosila, do crnih rupa i nadljudskih bia, razotkrivajui tako da je sam kozmos podijeljen na odgovarajue domene kojima upravljaju obina materija, istanani element uma i ista svijest. Ljudska devolucija opisuje kako "ja" izvorno postoji na razini iste svijesti, u harmoniji s osobnim izvorom svih svjesnih bia. Kada svjesno "ja" prekine vezu s izvorom svih svjesnih bia, ono se prekriva niim energijama uma i materije. Cremo to naziva devolucijom. No, devolucija moe biti i obrnuta, i procesom duhovne evolucije svijest se moe vratiti u svoje izvorno, isto stanje. Michael A. Cremo je suradnik pri Institutu Bhaktivedanta, strunjak za povijest i filozofiju znanosti. lan je Svjetskoga arheolokog kongresa, Europskoga arheolokog saveza, Drutva za znanost i Saveza za filozofiju znanosti.

Michael A. Cremo

LJUDSKA DEVOLUCIJA
VEDSKA ALTERNATIVA DARWINOVOJ TEORIJI EVOLUCIJE
Posveeno
Njegovoj Boanskoj Milosti A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada om ajnana-timirandhasya jnananjana alakaya caksur unmllitam yena tasmai ri-gurave namah

Naslov originala: Michael A. Cremo HUMAN DEVOLUTION A VEDIC ALTERNATIVE TO DARWIN'S THEORY Copyright 2003 by Bhaktivedanta Book Trust International, Inc.

Sadraj
UVOD 1. UZALI MAJMUNI ILI PALI ANELI 2. ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE 3. IZNIMNA STAROST NELJUDSKIH VRSTA 4. GENI, OBLIKOVANJE I TVORAC 5. IZA KAMENJA I KOSTIJU: ALFRED R. WALLACE I SVIJET DUHOVA 6. TO JE OVJEK? MATERIJA, UM I SVIJEST 7. KOZMIKA HIJERARHIJA: INTERKULTURALNA STUDIJA 8. PRIKAZE, ANELI I IZVANZEMALJCI 9. PARANORMALNA MODIFIKACIJA I PROIZVODNJA BIOLOKIH OBLIKA 10. UNIVERZUM STVOREN ZA IVOT 11. LJUDSKA DEVOLUCIJA: VEDSKO IZVJEE 440 487 506 270 354 126 158 35 69 81 5 27

UVOD
Knjiga Zabranjena arheologija, koju sam napisao u suradnji s Richardom L. Thompsonom, dokumentira arheoloke dokaze iz davne ljudske prolosti i u skladu je s puranama, povijesnim zapisima iz drevne Indije. Ti dokazi datiraju postojanje ljudi u tako daleku prolost, da stavljam u pitanje Darwinovu teoriju o ljudskome podrijetlu. U recenziji Zabranjene arheologije objavljenoj u Geoarchaeology (1994 v. 9, str. 337-340), Kenneth Feder je napisao: "Kada pokuavamo sruiti prihvaenu paradigmu, za oekivati je da e se umjesto nje pojaviti nova. Autori Zabranjene arheologije to ne ine, a usudio bih se kazati zato. Naime, elei ostati u znanstvenim okvirima, autori su se nadali izbjei detaljnu raspravu o svojim uvjerenjima." Nije tono da smo moj suradnik i ja pokuavali izbjei detaljnu raspravu o naemu alternativnom konceptu. Prije smo se nadali potpaliti takvu raspravu. No, neki su nas obziri praktine naravi prisilili na postupnost. U uvodu Zabranjenoj arheologiji napisao sam sljedee "Na istraivaki program poluio je neoekivane rezultate, i pojavila se knjiga mnogo opsenija od one koju smo isprva zamislili." Bio sam uistinu iznenaen koliinom arheolokih dokaza o velikoj starosti ljudske vrste, koji su se pojavljivali tijekom moga osmogodinjeg istraivakog rada. Zabranjena arheologija imala je preko devet stotina stranica kada je otila u tisak. "Zbog toga", napisao sam u uvodu, "u ovome svesku nismo mogli ire raspraviti nae ideje o alternativi uvaenim teorijama o ljudskome podrijetlu. Stoga planiramo napisati jo jedan svezak, koji e rezultate naih istraivanja na tome podruju usporediti s vedskim izvorima na koje smo se oslanjali." Taj drugi svezak je Ljudska devolucija: vedska alternativa Darwinovoj teoriji. Razlozi njegova kasnog pojavljivanja lee prije u vremenu potrebnom za istraivanje i pisanje takve knjige, negoli u elji da se izbjegne detaljna rasprava o vedskoj alternativi darvinizmu. Pa ipak, zadovoljan sam injenicom da se Ljudska devolucija pojavila poslije Zabranjene arheologije, a ne istodobno s njom. Prije predstavljanja alternative Darwinovoj koncepciji ljudskoga podrijetla, vano je kazati da

je alternativa uistinu potrebna. Stoga mi je drago da sam kroz Zabranjenu arheologiju imao priliku znanstvenike i druge uenjake upoznati s ondje iznesenim dokazima prije pristupanja sustavnom predstavljanju alternativne teorije. Stekavi uvid u dokaze iznesene u Zabranjenom arheologiji, netko je moda upitao: "Ako se nismo razvili iz majmuna, kakvo alternativno objanjenje predlaete?" Odgovaram: "Priznajete li da je potrebno novo objanjenje? Ako ne priznajete, tada se moram vie potruditi kako bih pokazao da je takvo objanjenje potrebno. Ako, pak, priznajete da je novo objanjenje uistinu potrebno, tada nije samo na meni odgovornost da ga pronaem. Ta je odgovornost i na vama. Svi bismo o tomu trebali razmiljati. Naravno, ja imam neke ideje, ali i vi biste ih trebali imati." Svoje prvo predavanje o Zabranjenoj arheologiji i vedskoj perspektivi odrao sam u prosincu 1994. na Svjetskom arheolokom kongresu u New Delhiju u Indiji. Predavanje pod naslovom "Puranic Time and the Archeological Record" ("Vrijeme prema puranama i arheoloka graa"), uz moderatore Tima Murraya i D. P. Agrawala, privuklo je veliku i zahvalnu publiku. To je predavanje 1999. godine objavljeno u svesku Time and Archeology posveenom konferenciji, koji je uredio Tim Murray, u izdanju Routledge, u biblioteci One World Archaeology (str. 38-48). U oujku 1995. odrao sam predavanje "The Impact of Forbidden Archeology" ("Utjecaj Zabranjene arheologije") na Konferenciji o znanosti i kulturi pri Kentucky State University Institute for Liberal Studies. Tim sam predavanjem predstavio vedsku osnovu moga istraivanja, kao i poetne reakcije znanstvene javnosti na Zabranjenu arheologiju. U srpnju 1996. pozvan sam u Institut za teoretska pitanja pri Ruskoj akademiji znanosti u Moskvi, kako bih odrao predavanje o Zabranjenoj arheologiji. Potom sam o svome radu govorio na simpoziju u Institutu za orijentalne studije pri Ruskoj akademiji znanosti. Indologinja Jevgenjija J. Vanjina moje je izlaganje prokomentirala rijeima: "Drim da je vae predavanje veoma vano, jer tekstove klasine tradicije promatra kao izvore informacija. Uenjaci su skloni vede, purane, Ramayanu i Mahabharatu oznaiti mitovima i nevjerodostojnim izmiljotinama... Mislim da je nuno takav negativistiki stav spram drevnih i ranosrednjovjekovnih indijskih tekstova kao izvora informacija, definitivno odbaciti." Za svoga boravka u Rusiji bio sam pozvan odrati predavanje pred brojnom publikom fiziara u Dubni, znanstvenom gradu izvan Moskve. U listopadu 1996. o Zabranjenoj arheologiji govorio sam na International Conference on Revisiting Indus Sarasvati Age and Ancient India u Atlanti.

U 7.mj. 1997. u belgijskome gradu Liegeu, na 20. meunarodnom kongresu povijesti znanosti, predstavio sam detaljnu studiju o jednom sluaju dokumentiranom u Zabranjenoj arheologiji. To predavanje pod naslovom "The Later Discoveries of Boucher de Perthes at Moulin Quignon and Their Impact on the Moulin Quignon Jaw Controversy" objavljeno je u Proceedings of the XXth International Congress of History of Science, Vol. X., Earth Sciences, Geography, and Cartography. lanak je uredio Goulven Laurent, a objavljen je 2000. godine u nakladi Brepols (str. 39-56). U 10. --- 1997. odrao sam predavanja o Zabranjenoj arheologiji studentima arheologije, antropologije i biologije Sveuilita u Amsterdamu, Sveuilita u Leidenu, Sveuilita u Gronningenu, Sveuilita u Utrechtu i Sveuilita u Nijmegen u Nizozemskoj, te Katolikoga sveuilita u Louvainu i Sveuilita Ghent u Belgiji. U 11.mj. 1997. odrao sam predavanja na sveuilitima u Maarskoj, ukljuujui Sveuilite znanosti Eotvos Loran u Budimpeti, Sveuilite u Szegedu i Sveuilite u Egeru. U 1.mj. 1999. odrao sam predavanje pod naslovom 'Forbidden Archeology of the Middle and Early Pleistocene' na 4. svjetskom arheolokom kongresu u Cape Townu u Junoafrikoj Republici. U oujku i travnju govorio sam na sveuilitima u Engleskoj, Poljskoj, Maarskoj i Sjedinjenim Amerikim Dravama, ukljuujui Sveuilite u Londonu, Sveuilite u Varavi, Sveuilite drave Delaware, Sveulilite drave Maryland i Sveuilite Cornell. U 9.mj. 1999. pozvan sam odrati predavanje o Zabranjenoj arheologiji na koli geologije i geofizike pri Sveuilitu Oklahome, kao dio niza predavanja u okviru Shell Oil Colloquiuma. Takoer u 9.mj. odrao sam predavanje pod naslovom "Forbidden Archeology of the Paleolithic" na petoj godinjoj skuptini Europskoga arheolokog saveza, u Borunemouthu u Velikoj Britaniji. Predavanje ie ukljueno u svezak koji je uredila Ana C. Martins za British Archaeological Reports. U 3.mj. 2000. pozvan sam govoriti o Zabranjenoj arheologiji u nizu predavanja pri Kraljevskom institutu Velike Britanije, jednoj od najstarijih europskih znanstvenih ustanova. Predavanje sam odrao u sjeditu Kraljevskoga instituta u Londonu. U 9.mj. iste godine odrao sam predavanje pod naslovom "The Discoveries of Carlos Ribeiro: A Controversial Episode in Nineteenth-Century European Acheology" na estoj godinjoj skuptini Europskoga arheolokog saveza u Lisabonu. U 11.mj. 2000. gostovao sam na sveuilitima u Maarskoj. U 6.mj. 2001. o Zabranjenoj arheologiji govorio sam na Sveuilitu Frazier u Vancouveru u Kanadi. U 9.mj. 2001. moje predavanje "The Disco-

veries of Belgian Geologist Aime Louis Rutot at Boncelles, Belgium: An Archeological Controversy from the Early Twentieth Century" predstavljeno je na 24. kongresu Meunarodne udruge za pretpovijesne i protopovijesne znanosti, odranom u 9.mj. te godine u Liegeu u Belgiji. U 10.mj. 2001. gostovao sam na Dravnom sveuilitu Pennsylvanije i Sveuilitu Cornell. U 11.mj. 2001. gostovao sam na Karlovu sveuilitu u Pragu, na poziv filozofskoga fakulteta. U 1. i 2.mj 2002. drao sam predavanja u junoj Indiji, na sveuilitima i u drugim znanstvenim i kulturnim ustanovama kao to su Bharatiya Vidya Bhavan u Mombaiju (Bombay), te Sveuilitu Ana u Chennaiju (Madrasu). U 4. i 5.mj. 2002. gostovao sam u Ukrajini i Sloveniji, odravi predavanja na sveuilitima i u znanstvenim ustanovama, primjerice, na Ukrajinskoj akademiji znanosti. Predavao sam i arheolozima na odsjeku za arheologiju pri Povijesnom muzeju u Dnjepropetrovsku. U 11 i 12.mj. u Ukrajini sam odrao ponovno niz predavanja na sveuilitima i u povijesnim muzejima Odese, Karkova i Lavova. Sada, u 12.mj. 2002., dok piem ovaj uvod, pripremam predavanje o otkriima u kalifornijskim rudnicima zlata, prema izvjeima geologa Josiaha D. Whitneya, za 5. svjetski arheoloki kongres koji e se odrati u Washingtonu u 6.mj. 2003.. Suorganizator sam sekcije o povijesti arheologije, uz arheologinju Anu Martins iz Portugala. U okvirima uobiajene znanstvene prakse, taj skroman niz predavanja, gostovanja i publikacija nije previe impresivan. No, s obzirom na eksplicitni vedski antievolucijski sadraj ta su predavanja, vjerujem, od povijesnoga znaaja. Ona pokazuju da znanstvenici i povjesniari znanosti, slagali se oni s mojim zakljucima ili ne, takve prezentacije sada smatraju dijelom aktivnoga diskursa u svojim disciplinama. U tome smislu ona pokazuju da je Zabranjena arheologija postigla jedan od svojih najvanijih ciljeva - potpaliti raspravu u znanstvenim krugovima o teko prihvatljivom dokazu o velikoj starosti ljudske vrste i vedskoj perspektivi ljudskoga podrijetla. Moje su prezentacije pokazale da tvrdokorni darvinisti nisu bili toliko uspjeni u odravanju granice izmeu znanosti i onoga, to u svojoj draesno luckastoj terminologiji nazivaju religijski motiviranom "pseudoznanou". Osobno ne prihvaam nevana razlikovanja izmeu znanstvene i religijske spoznaje. Ne vidim sebe ni kao znanstvenika niti kao religioznog ovjeka, nego kao ljudsko bie spremno za razliite putove spoznaje istine. Zabranjena arheologija recenzirana je u brojnim strunim asopisima s podruja arheologije, antropologije i povijesti znanosti. Cjelovite teksto-

ve tih recenzija i uz njih vezanu prepisku, ukljuio sam u svoju knjigu Forbidden Archeology's Impact (Utjecaj zabranjene arheologije), koja je i sama privukla pozornost akademske zajednice. Primjerice, u Public Understanding of Science (1999., sv. 8, br. 1, str. 68-69) Simon Locke pie: "Drutveni konstrukcionalizam, refleksivnost i sve to je postmodernistiko, nadahnuli su razliite knjievne oblike koji su oivjeli ustajali stari svijet standardnih akademskih studija... Kao pokuaji dokumentiranja drutvenog procesa proizvodnje znanja i preuzimanja nekih aspekata njegove refleksivnosti, ti su oblici istodobno dosljedni i smioni. Takva je i knjiga Michaela Cremoa. "Utjecaj" koji knjiga dokumentira, onaj je iz Cremova prethodnoga djela, Zabranjene arheologije. Umjesto konstruiranja vlastite povijesne prie, u svojoj najnovijoj knjizi Cremo je odabrao mnogo zanimljiviju strategiju izravnoga reproduciranja velikoga dijela izvorne grae, iz koje bi se mogla konstruirati takva pria. Rezultat je slojevit tekstualni kaleidoskop, u kojemu se na zadivljujui nain meusobno isprepliu i odraavaju brojni diskursi koji okruuju modernu znanost... Cremo je pruio bogat i vrijedan resurs za analitiare javnoga razumijevanja [znanosti]... Njegova je knjiga takoer pouna i korisna kao jedna od najbolje potkrijepljenih studija 'znanstvenih radova' te na provokativan nain pokree pitanja o brojnim aspektima 'transfera znanja'." Pozitivne ili negativne kritike Zabranjene arheologije u akademskim asopisima nisu toliko znaajne, koliko sama injenica da ih je uope bilo. One su stanovito priznanje da je vedska kritika darvinove teorije o ljudskoj evoluciji, predstavljena u Zabranjenoj arheologiji, izvorni dio suvremene znanosti i uenosti. U svojoj kritici Geoarheologije (Geoarchaeology, str. 337-338), Kenneth Feder je napisao: "Sama je knjiga neto to moda nikada prije nismo vidjeli; mogli bismo je opravdano i bez uvrede nazvati 'Krishninim kreacionizmom'... Premda u perspektivi antievolucionistiko, to djelo ne predstavlja uobiajenu inaicu antievolucionizma, ni po svojoj formi, ni po svome sadraju, ni po svome stilu. Za razliku od uobiajenih tvorevina te vrste, autori crpe izravno iz izvora, i knjiga je dobro pisana. Nadalje, cjelokupni ton djela kvalitetniji je od onoga koji prevladava u uobiajenoj kreacionistikoj literaturi." Jo Wodak i David Oldroyd objavili su poduu kritiku Zabranjene arheologije u asopisu Social Studies of Science (1996., sv. 26, str. 192-213). U lanku pod naslovom "Vedic Creationism: A Further Twist to the Evolution Debate" zapitali su se (str. 207): "Je li, dakle, Zabranjena arheologija, bilo ime doprinijela u paleonatropolokoj literaturi?" Zakljuuju: "Na je od-

govor oprezno 'da, iz dva razloga." Kao prvo, "povijesna graa... do tada se nije tako detaljno razmatrala", kao drugo, knjiga doista "pokree kljunu problematiku nevjerodostojnosti u smislu znanstvene 'istinitosti'". Takoer komentiraju (str. 198): "Valja priznati da Zabranjena arheologija skree pozornost na brojna zanimljiva pitanja kojima se povjesniari nisu mnogo bavili. Podrobna istraivanja drevne literature svakako su stimulirajua i od interesa su kako povijesti, tako i s perspektive sociologije znanstvene spoznaje. Uistinu, ini se da su autori neke povijesne teme prouili dublje od bilo kojeg nama poznatog pisca." Na prvim stranicama svoga lanka (str. 192-195), Wodak i Oldroyd pruili su vrijedne informacije o The International Society for Krishna Consciousness, iji su lanovi autori Zabranjene arheologije ("moderna inaica Bhakti sljedbi koje ve tisuljee i pol prevladavaju u hinduistikom religijskom ivotu"), o nauku utemeljitelja pokreta, Bhaktivedante Swami Prabhupade ("za Prabhupadu znanost ne prua adekvatan odgovor na pitanja o podrijetlu univerzuma ili ivota"), o Institutu Bhaktivedanta (oni komentiraju "smionost njegova intelektualnog programa"), te o vedskoj kronologiji ("djelomina rastakanja, pralaya, koja se, navodno, odvijaju svake 4.320.000.000 godina, donosei katastrofe u kojima nestaju itave skupine ivih oblika"). Wodak i Oldroyd takoer su se osvrnuli na Rgvedu, vedantu, purane, atmu, jogu i karmu. Kao i neki drugi kritiari, Wodak i Oldroyd usporedili su Zabranjenu arheologiju s djelima kranskih kreacionista. "Dobro je poznato", kau (str. 192), "da kreacionisti nastoje pokazati da su se ljudi pojavili relativno kasno, i da se empirijska istraivanja podudaraju sa starozavjetnim izvjeima o ljudskoj povijesti. Zabranjena arheologija predstavlja vrstu kreacionizma temeljenoga na neemu posve drukijem, naime, na drevnim vedskim vjerovanjima. Umjesto mjerenja ljudske povijesti u tisuljeima, Zabranjena arheologija smjeta Homo sapiensa u tercijar, a moda i u ranije razdoblje." U L'Anthropologie (1995., sv. 99, br. 1, str. 159), Marylene Pathou-Mathis pie: "M. Cremo i R. Thompson svjesno su napisali provokativno djelo, koje pokree pitanje utjecaja prevladavajuih ideja o vremenskim razdobljima u znanstvenim istraivanjima. Te ideje mogu prisiliti istraivae da svoje analize orijentiraju u skladu s doputenim koncepcijama u znanstvenoj zajednici." Ona zakljuuje: "Ne smije se zanemariti dokumentarno bogatstvo toga djela, vie povijesnog i sociolokog nego znanstvenog." U British Journal for the History of Science (1995., sv. 28, str. 377-379) Tim Murray u kritici Zabranjene arheologije (str. 379) pie: "Nema dvojbe

da e se neki koji proitaju ovu knjigu njome okoristiti. Ona svakako povjesniaru arheologije predstavlja vrijednu zbirku studija s podruja povijesti i sociologije znanstvene spoznaje, koje bi se mogle upotrijebiti za potpirivanje arheolokih rasprava o epistemologiji tih disciplina." On, nadalje, Zabranjenu arheologiju karakterizira kao knjigu koja se "pridruuje drugim djelima kreacionizma i filozofije new agea, obraajui se publici koja se udaljila od znanosti, bilo zato to je znanost postala toliko zakuasta, ili zato to je nekima postala neprikladna u potrazi za smislom njihovih ivota." Murray priznaje da vedska perspektiva Zabranjene arheologije u budunosti moe imati ulogu u razvoju arheologije. U svojoj kritici (str. 379) napisao je: "Arheologija se trenutano nalazi u uzburkanom razdoblju rasprava o pitanjima koja zadiru u samu sr discipline." Nadalje: "Na pojedinim je znanstvenicima da odlue hoe li Vede u tome odigrati ulogu." Takva je otvorenost uma karakteristina za kritike Zabranjene arheologije objavljene u uglednim akademskim i znanstvenim asopisima. Jedina je iznimka osobito estok napad Jonathana Marksa u American Journal of Physical Anthropology (1994., sv. 93, br. 1, str. 140-141). Zahtjevi za potpunim iskljuenjem vedske perspektive Zabranjene arheologije iz znanstvenoga diskursa, bili su ogranieni na publikacije ekstremistikih skupina, kao to su drutva skeptika (iji skepticizam ne obuhvaa teoriju evolucije) i tvrdokorno antikreacionistikog Nacionalnog centra za znanstveno obrazovanje (National Center for Science Education) u Sjedinjenim Amerikim Dravama (naziv pogreno implicira vezu s dravom). U tu kategoriju ulazi i podugaka kritika Michaela Brassa (The Antiquity of Man). Wiktor Stoczkowski, u svojoj kritici Zabranjene arheologije objavljenoj u L'Homme (1995., sv. 35, str. 173-174), tono je primijetio (str. 173) sljedee: "Povjesniari znanosti neumorno ponavljaju da je biblijsku pripovijest o podrijetlu u 19. stoljeu zamijenila teorija evolucije. U naoj mati tu prostu pripovijest zamjenjujemo sloenijom zbiljom s kojom se danas sueljavamo u obliku mnotva razliitih teorija o podrijetlu." Meu te teorije Stockowski ubraja i one biblijskih kreacionista. "Zabranjena arheologija", dodaje, "prua nam jo jednu, posveenu 'Njegovoj boanskoj milosti A. C. Bhaktivedanti Swami Prabhupadi' i nadahnutu vedskom filozofijom, koju pisci izuavaju na Institutu Bhaktivedanta u Sjedinjenim Amerikim Dravama, ogranku International Society for Krishna Consciousness." Povoljnu kritiku Zabranjene arheologije i vedskih korijena dao je i Hillel Schwarz u Journal of Unconventional History (1994., sv. 6, br. 1, str. 68"6). "Zabranjena arheologija je postojee konvencije datiranja dovela do

krajnosti", kazao je Schwarz (str. 75). "Autori otkrivaju da su moderni Homo sapiensi bili kontinuirani suvremenici majmunolikih stvorenja od kojih evolucijski biolozi obino vode ljudsko podrijetlo ili bifurkaciju, to je u suglasnosti s vedskim izvorima prema kojima je ljudska vrsta gotovo neodredivo drevna." On dodaje (str. 76): "Unato neskrivenom religijskom pionirstvu, knjiga zasluuje priznanje radi trajnog razlikovanja globalnoga ovjeanstva od primata." On je tono prepoznao implicitnu tezu knjige, naime, da "ovjeanstvo nije tek biokemijska eksfolijacija, nego djelo duha u dodiru s drevnom, savrenom, savreno dostatnom, nepromjenjivom mudrou vedskih majstora". U svojoj knjizi Origin of the Human Species (Podrijetlo ljudskih vrsta, 2001), objavljenoj u akademskoj nakladi Rodopi, u biblioteci Studies in the History of Western Philosophy, Dennis Bonnette, proelnik odsjeka za filozofiju pri Sveuilitu Niagara, napisao je (str. 130): "Cremo i Thompson nisu evolucionistiki materijalisti niti biblijski kreacionisti. Oni otvoreno iznose svoje hinduistike afilijacije i predstavljaju se kao lanovi Instituta Bhaktivedanta. Oslanjajui se na vedsku grau, dre da je ljudska vrsta iznimno drevna, stara stotinama milijuna godina. Iz toga razloga mnogi kritiari napadaju Zabranjenu arheologiju, tvrdei da uvjerenja dvojice autora onemoguuju nepristrano razmatranje tematike. Takvi su osobni napadi nepravedni i neutemeljeni. Svaki autor ima filozofijski stav koji moe, ali ne mora, negirati objektivnost. Povijesni dokaz i argumentacija Zabranjene arheologije utemeljeni su kao socioloke i epistemoloke kritike suvremene paleoantropologije." Bilo je za oekivati da e kranski evolucionisti pozitivno reagirati na Zabranjenu arheologiju. Peter Line, koji je recenzirao skraeno izdanje Zabranjene arheologije u Creation Research Society Quarterly (1995, sv. 32, str. 46), napisao je: "Ta je knjiga obvezatno tivo za sve zainteresirane za ljudsko podrijetlo." Nadalje, pie Line: "Njezin teoretski okvir proizlazi iz indijske vedske literature, koja podrava ideju da je ljudska vrsta iznimno stara." Line se otvoreno ogradio od toga gledita: "Kao kreacionist koji pristaje uz gledite da je zemlja mlada, ne prihvaam evolucijska razdoblja koja usvajaju autori. Meutim, autori su pokazali da teorija o ljudskoj evoluciji ne stoji, unato prihvaanju evolucionistikoga gledita na iznimnu starost zemlje." Zabranjena arheologija poluila je pozitivne kritike i od nekih islamskih i indijanskih autora. Zanimanje za vedsku perspektivu ljudskoga podrijetla i elja za podrobnijim saznanjima o tome, bile su stalne teme akademskih kritika Zabranje-

ne arheologije. Kenneth Feder je u asopisu Geoarchaeology (str. 339-340) napisao: "Autori otvoreno istiu svoje lanstvo u Institutu Bhaktivedanta, ogranku International Society for Krishna Consciousness, a knjiga je posveena njihovu 'duhovnom majstoru', osnivau zajednice. Autori su postavili razuman zahtjev, vezano uz njihovu afilijaciju s tom organizacijom: 'injenica da se na teoretski okvir oslanja na vedsku literaturu ne bi ga trebala diskvalificirati.' U redu, ali koji je njihov 'teoretski okvir'?" Moj sustavni odgovor na to pitanje jest Ljudska devolucija. Tijekom mojih istraivanja i pisanja Ljudske devolucije, predstavio sam dio njezine argumentacije na znanstvenim i akademskim skupovima. U 4.mj. 1996., odrao sam predavanje na Toward a Science of Consciousness (najveoj meunarodnoj konferenciji o studijima svijesti, koja se odrava svake dvije godine na Sveuilitu Arizone u Tucsonu) pod naslovom "The City of Nine Gates: A Sophisticated Allegory for Mind/Body Dualism from the Bhagavata Purana of India" i ("Grad 9 Vrata: suptilna alegorija dualizma uma i tijela prema indijskoj Bhagavatpurani"). Dijelovi toga predavanja nalaze se u 7. poglavlju Ljudske devolucije. Takoer u 4.mj. 1996., na 7. interdisciplinarnoj konferenciji o znanosti i kulturi, odranoj na Institute for Liberal Studies pri Sveuilitu Kentuckyja, gostovao sam s predavanjem "Alfred Russel Wallace i natprirodno: Analiza u redukcionistikoj znanstvenoj hagiografiji u svjetlu alternativne kozmologije". To je predavanje sluilo kao osnova za 5. poglavlje Ljudske devolucije. U 4.mj. 1998. na konferenciji Toward a Science of Consciousness odrao sam predavanje "Famous Scientists and the Paranormal" ("Glasoviti znanstvenici i paranormalno"). Dijelovi toga predavanja ukljueni su u 6. poglavlje Ljudske devolucije. U 7.mj. 2001., na 21. meunarodnom kongresu povijesti znanosti, odranom u Ciudadu del Mexico, odrao sam predavanje pod naslovom "Paleobotanike nepravilnosti koje se odnose na starost lanca slane formacije u Pakistanu: Povijesni pregled nerijeenih znanstvenih kontrorverzi". Tree poglavlje Ljudske devolucije temelji se na tom predavanju. Objasnivi kako i zato je nastala Ljudska devolucija, sada u ocrtati sadraj knjige. Prvo poglavlje Ljudske devolucije istie, da su neki znanstvenici i uenjaci spremni razmotriti alternativu zapadnjakom znanstvenom svjetonazoru kao kandidata za istinu. Za njih vjerovanje u takve nazore vie ne predstavlja tabu. U asopisu American Anthropologist (1994., sv. 96, br. 3) Katherine P. Ewing (str. 572) pie: "Iskljuiti mogunost vjerovanja u tuu zbiljnost znai zatoiti tu zbiljnost, i implicitno nametnuti he-

gemoniju vlastita pogleda na svijet." U Journal of Consciousness Studies (1994., sv. 1, br. 2) William Barnard, govorei o mudrosnim tradicijama zagovara (str. 257-258) "uenost koja je voljna i sposobna priznati da metafiziki modeli ... tih razliitih duhovnih tradicija predstavljaju ozbiljne kandidate za istinu, uenost koja uvida da takvi religijski svjetovi nisu tek beivotna trupla koja moemo secirati i analizirati na sigurnoj udaljenosti, nego iva i ivua tijela znanja i prakse koja su kadra mijenjati nae gotove i prihvaene ideje." Upravo takav pristup prieljkujem spram vedske perspektive ljudskoga podrijetla kakvu ocrtava Ljudska devolucija. U 2. poglavlju predstavio sam arheoloke dokaze o iznimnoj starosti ljudske vrste iz Zabranjene arheologije. Ustanovio sam da ti dokazi doista postoje, i da su se u procesu filtracije znanja sustavno iskljuivali iz znanstvenih rasprava. Arheoloki dokaz koji protuslovi darvinistikoj teoriji ljudske evolucije, esto se odbacuje upravo iz toga razloga. Primjerice, u 19. stoljeu u Kaliforniji je otkriveno zlato. Kako bi ga se domogli, rudari su iskopali rudnike u planinama, kao to je planina Table u okrugu Tuolumne. Duboko u unutranjosti tih tunela, u naslagama iz ranoga eocena (starih otprilike 50 milijuna godina), rudari su otkrili ljudske kosti i artefakte. Ta je otkria pomnjivo dokumentirao dr. J. D. Whitney, glavni dravni geolog Kalifornije, u svojoj knjizi The Auriferous Gravels of the Sierra Nevada of California (Zlatonosni prokopi Sierra Nevade u Kaliforniji), objavljenoj 1880. godine u nakladi Sveuilita Harvard. No, danas se vie mnogo ne govori o tim otkriima. U Smithsonian Institution Annual Report for 1898-1899 (str. 424), antropolog William Holmes kae: "Da je profesor Whitney u potpunosti prihvatio priu o ljudskoj evoluciji kakvom je danas poznajemo, moda ne bi tako spremno iznosio svoje zakljuke, bez obzira na nametljivo mnotvo dokaza s kojima se susreo." Drugim rijeima, da injenice nisu odgovarale teoriji o ljudskoj evoluciji, trebalo ih je ostaviti po strani, i upravo se to i zbilo. Takve su se predrasude nastavile i u 20. stoljeu. Tijekom sedamdesetih godina, ameriki arheolozi predvoeni Cynthijom Irwin Williams otkrili su kameno orue u Hueyatlacu, blizu Puebla u Meksiku. Napredna izradba toga orua upuuje na ljude poput nas. Timovi geologa iz United States Geological Survey i sveuilita iz Sjedinjenih Amerikih Drava stigli su u Hueyatlaco kako bi datirali nalazite. Meu geolozima bila je i Virginia Steen-McIntyre. Prilikom datiranja koritene su etiri metode - datiranje uranom ivotinjskih kostiju pronaenim uz orue, fizijsko datiranje cirkonijem vulkanskih naslaga na oruu, tefrahidracijsko datiranje vulkan-

skih kristala, te standardna stratigrafija. Tim etirima metodama odreena je starost od otprilike 250.000 godina. Arheolozi su odbili prihvatiti rezultat. Nisu mogli vjerovati da su ljudi sposobni za izradbu tih artefakata postojali prije 250.000 godina. U obranu dobivenih rezultata datiranja Virginia Steen-McIntyre uputila je pismo (s nadnevkom od 30. oujka 1981.) Estelli Leopold iz urednitva asopisa Quaternary Research: "Problem je mnogo vei od Hueyatlaca. On se odnosi na manipuliranje znanstvenom misli kroz potiskivanje "zagonetnih podataka", podataka koji prkose prevladavajuemu nainu razmiljanja. Hueyatlaco je upravo to! Budui da nisam antropolog, godine 1973. nisam uvidjela pravi znaaj rezultata naega datiranja, niti koliko se duboko opeprihvaena teorija o ljudskoj evoluciji uvukla u naa promiljanja. Na rad u Hueyatlacu odbacila je veina arheologa, jer se protivio toj teoriji, i toka." To vrijedi i danas, ne samo u sluaju kalifornijskih rudnika, nego i za stotine drugih otkria koja su tijekom posljednjih 150 godina dokumentirani u znanstvenoj literaturi. U 3. poglavlju predstavio sam sluaj fosilnoga dokaza koji pokazuje da revidirati treba i prihvaenu darvinistiku sliku evolucije neljudskih vrsta. Od 40-ih godina 20. stoljea geolozi i paleobotaniari unutar Geological Survey of India istrauju Slane planine u Pakistanu. Ondje, u rudnicima soli, otkriven je dokaz o postojanju naprednih cvjetnica i insekata u ranom kambriju, prije otprilike 600 milijuna godina. Prema standardnim idejama o evoluciji, u to vrijeme na kopnu nije bilo nikakvih biljaka kao ni ivotinja. Cvjetnice i insekti navodno su nastali stotinama milijuna godina kasnije. Kako bi objasnili taj dokaz, geolozi su pretpostavili masivni prevrat, u kojemu su 50 milijuna godina stari eocenski slojevi prekriveni 550 milijuna godina starim kambrijskim slojevima. Neki su, pak, istaknuli da nema geolokih znakova takvoga prevrata. Prema tim znanstvenicima slojevi s fosilima naprednih biljaka i kukaca pronaeni su u normalnom poloaju, ispod slojeva trilobita, karakteristinoga kambrijskog fosila. Jedan od znanstvenika, E. R. Gee, geolog iz Geological Survey of India, predloio je domiljato rjeenje problema. Tijekom Indijske nacionalne akademije znanosti 1945. (odjeljak B, sv. 16, str. xlv-xlvi pratee dokumentacije) paleobotaniar Birbal Sahni opazio je sljedee: "Nedavno je g. Gee ponudio alternativno objanjenje. Kritosjemenjae, golosjemenjae i insekti Slanoga niza mogu predstavljati visoko evoluiranu kambrijsku ili prekambrijsku floru i faunu! Drugim rijeima, pretpostavio je da su se te biljke i ivotinje pojavile na podruju Slanih planina nekoliko stotina milijuna godina prije nego

li igdje na svijetu. Danas je teko zamisliti da neki geolog iznese takvu ideju." Kontroverzija je, tako, ostala nerazrijeena. Devedesetih godina 20. stoljea naftni su geolozi, nesvjesni spomenute kontroverzije, ponovno istraili podruje. Ustanovili su da slane naslage ispod kambrijskoga sloja trilobita potjeu iz razdoblja ranoga kambrija ili pretkambrija. Drugim rijeima, nisu otkrili nikakve dokaze o prevratu. Slane naslage bile su u prirodnom poloaju ispod kambrijskoga sloja. To podrava Geejevu ideju da ostaci biljaka i insekata u slanim slojevima predstavljaju dokaz o naprednoj flori i fauni u razdoblju ranoga kambrija. Taj dokaz ne protuslovi samo darvinistikoj teoriji ljudske evolucije, nego i evolucije drugih vrsta. etvrto poglavlje iznosi dokaze genetike i razvojne biologije koji su opreni darvinistikoj teoriji o ljudskoj evoluciji. Darvinistika teorija evolucije od samoga je poetka u neprilici. Premda podrijetlo ivota iz kemikalija tehniki ne predstavlja dio teorije evolucije, ono je u praksi postalo za nju nerazdvojivo vezano. Darvinisti rutinski govore kako je ivot potekao od kemikalija. No, nakon desetljea teoretiziranja i eksperimentiranja, oni jo nisu kadri kazati od kojih je tono kemikalija, i u kojim tono kombinacijama kemikalija poteklo prvo ivo bie. to se same evolucije tie, ona ni na koji znanstveni nain nije dokazana. Evolucija ostaje stvar vjere. Moderna evolucionistika sinteza temelji se na genetici. Evolucionisti uspostavljaju vezu izmeu genotipa (genetske strukture) organizma i njegova fenotipa (fizikalne strukture). Oni kau da promjene u genotipu rezultiraju promjenama u fenotipu, te da se kroz prirodnu selekciju promjene u fenotipu, koje omoguuju bolju prilagodbu odreenom okruju, akumuliraju u organizmima. Evolucionisti tvrde da taj proces objanjava pojavu novih strukturalnih znaajki u organizmima. No, na razini mikrobiologije te se strukture pokazuju izvanredno sloenima. Znanstvenici nisu kadri tono ustvrditi kako su one nastale "korak po korak". Takoer ne znaju koje su tono genetike promjene rezultirale kojim fenotipskim promjenama koje su iznjedrile kompleksne znaajke organizama. To zahtijeva specifikaciju meustadija koji su doveli do kompleksnih struktura kakve danas poznajemo. U svojoj knjizi Darwin's Black Box (1996., str. 183) biokemiar Michael Behe kae: "U potonjih deset godina, Journal of Molecular Evolution objavio je vie od tisuu lanaka. ...Nema niti jednoga lanka koji se bavi detaljnim modelima meustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura. To nije sluaj samo u JME-u. Nema lanaka o detaljnim modelima meustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura ni u Proceedings of the National Academy of Science, ni u Nature, ni u Scien-

ce, ni u Journal of Molecular Biology, kao niti, koliko mi je poznato, u bilo kojem znanstvenom asopisu." Znanstveni pokuaji uporabe genetikoga dokaza kako bi se utvrdilo vrijeme i mjesto pojavljivanja anatomski modernih ljudi, rezultirali su sramotnim pogrekama i protuslovljima. Prvo razvikano izvjee o genetikom dokazu, koji je znanstvenike ponukao da ustvrde kako su svi ljudi potekli od afrike Eve koja je ivjela prije 200.000 godina, pokazalo se kobno pogrenim. Istraivai su pokuali ispraviti pogreke, no rezultati su ostali zbunjujui. S obzirom na sloenost problema genetikih podataka, neki znanstvenici su istaknuli da su fosili najpouzdaniji dokazi u pitanjima ljudskoga podrijetla i starosti. U lanku u asopisu American Anthropologist (1993., sv. 95, br. 11) David W. Frayer i koautori kau (str. 19): "Za razliku od genetikih podataka od ivih ljudi, fosili mogu posluiti prilikom testiranja teorija o prolosti bez oslanjanja na dugaak popis pretpostavki o neutralnosti genetskih markera, mutacijskih stopa, ili drugih metoda iitavanja prolosti iz postojeih genetskih varijacija. ...genetiki podatak u najboljemu sluaju prua teoriju o tome kako su se mogli pojaviti dananji ljudi, ukoliko su pretpostavke na kojima se temelji interpretacija genetikih podataka tone." To znai da arheoloki dokaz iznimne ljudske starosti dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji predstavlja nunu protuteu luckastim spekulacijama genetiara. Taj dokaz protuslovi postojeim darvinistikim teorijama o ljudskom podrijetlu. Drugo, tree i etvrto poglavlje Ljudske devolucije istie zbiljsku potrebu za alternativom postojeoj darvinistikoj teoriji o ljudskom podrijetlu. Djelo sira Alfreda Russela Wallacea, koji je s Darwinom utemeljio teoriju evolucije na osnovi prirodne selekcije, predstavlja uvod u alternativno objanjenje. Wallace je zajedno s drugim britanskim znanstvenicima, poput Sira Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, proveo opsene eksperimente na podruju paranormalnoga. Ti eksperimenti i opaanja, kojima se bavi 5. poglavlje Ljudske devolucije, ponukalo je Wallacea na reviziju znanstvenoga svjetonazora. Wallace je zakljuio da je univerzum nastanjen duhovnim biima. Neka nia duhovna bia ope s ljudima na zemlji, obino putem medija. Prema Wallaceu nia duhovna bia, djelujui putem medija, odgovorna su za razliite paranormalne fenomene, ukljuujui vidovitost, udotvorna izljeenja, komunikaciju s mrtvima, utvare, materijalizacije fizikih predmeta, levitacije, itd. Duhovna bia viega stupnja moda su odigrala ulogu u podrijetlu vrsta. U svojoj autobiografiji (1905., sv. 2, str. 349-350) Wallace je napisao: "Veina ljudi danas se odgaja u uvjerenju da ta uda, duhovi, itav niz

ovdje opisanih neobinih fenomena, ne postoje; da su oprena zakonima prirode; da predstavljaju praznovjerja prolosti; da su, stoga, posrijedi lai i obmane. U tkanju njihovih misli nema mjesta za takve injenice. Kada sam zapoeo svoja istraivanja mislio sam isto. Takve se injenice nisu uklapale ni u tkanje mojih misli. Sve moje zamisli, sve moje znanje, sva moja vjera u nadmo znanosti i prirodnoga prava, protivile su se mogunosti takvih fenomena. Pa ak i kada su mi se, jedna po jedna, te injenice nametale bez mogunosti bijega, ak i tada, kao to je Sir David Brewster izjavio zapanjen fenomenom kojemu je svjedoio zajedno s [medijem] g. Homeom, 'duh je bio posljednje emu bih se predao'. Svako drugo mogue rjeenje iskuao sam i odbacio. ...Od naih itatelja ne traimo vjeru, nego sumnju u vlastitu nepogreivost po tom pitanju; traimo propitkivanje i strpljivo iskuavanje prije donoenja zakljuka da smo svi tek glupani i idioti, s obzirom na temu kojoj smo godinama posveivali svoje ponajbolje umne sposobnosti." Za Wallacea je sve to imalo implikacije po ljudsko podrijetlo. U svojoj knjizi Contributions to a Theory of Natural Selection (1870., str. 359), Wallace je zakljuio da je "ovjekovim razvojem upravljala via inteligencija, usmjereno i s posve odreenom svrhom, upravo kao to ovjek upravlja razvojem brojnih ivotinjskih i biljnih oblika". Posluivi se Wallaceovim rijeima kao polazitem, u daljnjim poglavljima Ljudske devolucije, razvio sam vedsku alternativu darvinistike teorije o ljudskome podrijetlu. Predloio sam da prije nego to se zapitamo "odakle potjeu ljuska bia?", postavimo pitanje "to je ljudsko bie?" Danas mnogi znanstvenici vjeruju da je ljudsko bie naprosto kombinacija obinih kemijskih elemenata. Ta pretpostavka suava mogunosti drukijih objanjenja ljudskoga podrijetla. Drim da je razumno, na temelju dostupnih znanstvenih dokaza, zapoeti s pretpostavkom da je ljudsko bie sastavljeno od tri supstancije koje postoje zasebno: materije, uma i svijesti (ili duha). Ta pretpostavka proiruje krug moguih objanjenja. Svako znanstveno promiljanje zapoinje nekom pretpostavkom koja nije vrsto dokazana. U protivnome, istraiva bi se suelio s beskonanim nizom dokaza pretpostavki. Poetna pretpostavka mora naprosto biti razumna i temeljiti se na dostupnim dokazima. U 6. poglavlju pokazao sam da je razumno, na temelju dostupnih dokaza, pretpostaviti postojanje uma i svijesti, uz obinu materiju, kao zasebnih elemenata od kojih je sastavljeno ljudsko bie. Um definiram kao istananu, premda materijalnu, energiju, povezanu s ljudskim organizmom i sposobnom za djelovanje na obinu materiju, na

naine koji se ne mogu objasniti prihvaenim zakonima fizike. Dokaz za taj element uma dolazi iz znanstvenih istraivanja fenomena koje neki nazivaju "paranormalnima" ili "psihikima". Ovdje zalazimo na podruje skrivene povijesti fizike. Fizika je, kao i arheologija, pretrpjela velike filtracije znanja. Primjerice, svaki student fizike ui o djelima Pierrea i Marie Curie, dobitnicima Nobelove nagrade za otkrie radija. Njihova pria nalazi se u svim udbenicima fizike. Meutim, ono to u udbenicima ne pie jest da su Curievi podrobno istraivali parapsiholoke pojave. Oni su bili lanovi velike skupine uglednih europskih znanstvenika koji su poetkom 20. stoljea u Parizu provodili istraivanja paranormalnih pojava. Ta je skupina dvije godine prouavala sluaj talijanskoga medija Eusapije Palladino. Povjesniarka Anna Hurwic u svojoj biografiji Pierrea Curiea (1995., str. 247) pie: "On je drao da je mogue u spiritizmu pronai izvor nepoznate energije koja e razotkriti tajnu radioaktivnosti. ...Seanse je smatrao znanstvenim eksperimentima, promatrao je razliite parametre, detaljno biljeio sve opservacije. Bio je uistinu zaokupljen Eusapijom Palladino." Pierre Curie je o nekim seansama s Eusapijom pisao fiziaru Georgesu Gouyu, u pismu od 24. 07. 1905.: "U Psiholokom drutvu odrali smo nekoliko seansi s medijem Eusapijom Paladino. Bilo je veoma zanimljivo, a pojave kojima smo svjedoili nisu nam se doimale kao magijski trikovi stol se podignuo metar i pol uvis, predmeti su se pokretali, osjeali smo tipanja i milovanja, vidjeli smo svjetlosne utvare. Sve se to zbivalo u sobi koju smo sami uredili, uz malobrojne i dobro nam poznate promatrae. Jedina mogua prijevara bila bi da je medij posjedovao izvanredne magijske sposobnosti. No, kako objasniti razliite fenomene kada smo joj drali ruke i noge, a svjetlo u prostoriji bilo je dovoljno jako da se moglo vidjeti sve to se zbivalo?" Dana 14. 04. 1906. Pierre je napisao Gouyu: "M. Curie i ja radimo na preciznom doziranju radija pomou njegovih vlastitih emanacija. ... Odrali smo nekoliko novih 'seansi' s Eusapijom Palladino (prologa ljeta takoer smo odrali seanse s njom). Rezultat je da ti fenomeni doista postoje i u to vie ne sumnjam. Nevjerojatno je, ali je tako, i nemogue je to negirati nakon seansi u uvjetima savrenog nadzora." Zakljuio je: "Drim da postoji cijela nova domena injenica i fizikalnih stanja prostora o kojoj nita ne znamo." Miljenja sam da takvi rezultati, kao i mnogi slini iz skrivene povijesti fizike, upuuju na to da uz ljudski organizam postoji element uma, koji moe djelovati na obinu materiju na naine koje ne moemo lako objasniti naim zakonima fizike. Takva se istraivanja vode i danas, premda se

mnogi znanstvenici koji se njima bave usredotouju na mikrouinke, prije nego li na makrouinke o kojima izvjeuje Pierre Curie. Primjerice, Robert Jahn, proelnik odjela za inenjerstvo pri Sveuilitu Princeton, poeo je istraivati uinke mentalne pozornosti na generator nasuminih brojeva. Generator nasuminih brojeva obino generira niz podjednakog broja jedinica i nula. No, Jahn i njegovi suradnici koji su nastavili istraivanje, otkrili su da subjekti mogu mentalno utjecati na generator nasuminih brojeva i proizvesti statistiki znatno vei broj jedinica nego li nula (i obrnuto). Dokaz za svjesno "ja" koje postoji odvojeno od uma i materije, dolazi iz medicinskih izvjea o izvantjelesnim iskustvima. Dr. Michael Sabom, ameriki kardiolog, proveo je opsena istraivanja izvantjelesnih iskustava. Razgovarao je s pacijentima koji su pretrpjeli srani udar i doivjeli takva iskustva. Potom je njihova izvjea usporedio s njihovim medicinskim podacima. Otkrio je da je statistiki znatan broj pacijenata dao tone iskaze, u skladu s izvjeima o njihovu lijeenju. To je veoma neobino, budui da su, prema standardnom medicinskom miljenju, pacijenti trebali biti posve nesvjesni. Jesu li pacijenti mogli krivotvoriti svoje iskaze na temelju prethodnih saznanja o tijeku lijeenja ljudi koji su pretrpjeli srani udar (primjerice, iz televizijskih lijenikih serija)? Kako bi to provjerio, Sabom je odabrao skupinu pacijenata koji nisu doivjeli izvantjelesna iskustva. Zamolio ih je neka pokuaju zamisliti to se zbivalo dok su bili u nesvjesnom stanju. Nitko od njih nije dao toan iskaz, a gotovo svi su iznijeli kljune pogreke. Za Saboma su rezultati kontrolne skupine potvrivali izvornost izvantjelesnih iskustava prve skupine. U svojoj knjizi Recollections of Death: A Medical Investigation (1982., str. 183) Sabon se zapitao: "Je li um koji se odvoji od fizikoga mozga u biti 'dua koja nastavlja postojati nakon konane smrti tijela, kao to tvrde neke religije?" Sabomove rezultate potvrdile su daljnje studije. Primjerice, u 2.mj. 2001. tim strunjaka sa Sveuilita u Southamptonu u Velikoj Britaniji objavio je povoljnu studiju o izvantjelesnim iskustvima u pacijenata koji su pretrpjeli srani udar, u asopisu Resuscitation (sv. 48, str. 149-156). Tim je predvodio dr. Sam Parnia, sveuilini profesor. Dana 16. 02. 2001. na web stranicama sveuilita objavljen je lanak koji kae da djelo dr. Parnie "pretpostavlja da svijest i um mogu nastaviti postojati nakon prestanka funkcioniranja mozga i klinike smrti tijela." Sjeanja na proli ivot takoer svjedoe o svjesnome "ja", koje moe postojati odvojeno od tijela. Dr. Ian Stevenson, psihijatar na Medicinskom fakultetu Sveuilita Virginije, proveo je opsena istraivanja sjeanja na

prole ivote. Stevenson i suradnici usredotoili su se na sjeanja o prolim ivotima, o kojima su spontano izvjeivala djeca u veoma mladoj dobi. Stevenson vie voli raditi s djecom nego s odraslima, jer odrasle osobe mogu imati motive i sredstva za konstruiranje sloenih pripovijesti o prolim ivotima. Njegova tehnika podrazumijeva dubinske razgovore s djecom i prikupljanje to vie pojedinosti o njihovim prolim ivotima. Na temelju tih podataka Stevenson i suradnici pokuavaju identificirati osobu za koju dijete tvrdi da je bilo u prolome ivotu. Rezultat su stotine uspjenih identifikacija. Kada smo ustanovili da je ljudski organizam sastavljen od elemenata materije, uma i svijesti (ili duha), prirodno je pretpostaviti da je svemir podijeljen na podruja, ili razine materije, uma i svijesti, od kojih je svaka nastanjena biima prilagoenima za ivot na njima. Prva je razina iste svijesti. Svijest, kakvom je mi doivljavamo, pojedinana je i osobna. To pretpostavlja da je izvor svjesnih "ja" takoer pojedinaan i osoban. Uz pojedinane svijesti koje postoje u domeni iste svijesti, postoji takoer jedno izvorno svjesno bie koje je njihovo ishodite. Kada se svjesna "ja" odvoje od svoga izvora, ona se smjetaju na niim razinama svemira kojima vladaju istanana materijalna energija (um) ili gruba materijalna energija (materija). Postoji, dakle, kozmika hijerarhija svjesnih bia. U 7. poglavlju Ljudske devolucije bavimo se postojanjem te kozmike hijerarhije bia, kroz komparativnu kozmologiju, uzimajui vedsku kozmologiju Shrimada Bhagavatama kao poredbeni model. Kozmologije imaju mnoge zajednike znaajke. One openito ukljuuju izvornoga Boga koji vlada domenom iste svijesti, podreenoga boga stvoritelja koji vlada domenom istanane materije svemira, uz mnogobrojne polubogove i poluboice, zemaljsko kraljevstvo nastanjeno ljudima poput nas, te podzemni svijet nastanjen duhovima i demonima. U 8. poglavlju Ljudske devolucije bavimo se kategorijama opservacijskih dokaza o postojanju svjesnih bia na razliitim razinama kozmike hijerarhije. Prva kategorija predstavlja dokaz o preivljavanju svjesnih "ja", koja su nastanjivala tijela zemaljskih ljudi. Taj je dokaz predoen u obliku priopenja preivjelih svjesnih "ja", ukazanja preminulih ljudi i opsjednutosti ivih ljudi duhovima umrlih. Sluajevi kada ljude opsjedaju bia izvanrednih moi, pruaju dokaz o postojanju nadljudskih bia na izvanzemaljskim razinama kozmike hijerarhije. Marijina i aneoska ukazanja takoer pripadaju toj kategoriji. Povijesna izvjea o pojavljivanjima avatara dokazuju postojanje viega svjesnog bia. Posljednja kategorija dokaza

proizlazi iz suvremenih izvjea o neidentificiranim leteim objektima i s njima povezanim "izvanzemaljcima". Premda je tema veoma kontroverzna, postoje mnoga vjerodostojna izvjea od strane vladinih i vojnih izvora iz nekoliko zemalja. Teorija o isto mehanikim NLO-ima rui se nakon podrobnoga istraivanja, a NLO-i izvanzemaljci izranjaju kao bia slina onima koja nastanjuju izvanzemaljske razine prema tradicionalnim kozmologijama. Koncepcija ljudske devolucije pretpostavlja djelovanje viih inteligencija u smislu podrijetla ljudskoga oblika i oblika drugih ivih bia. To ovisi o sposobnosti svijesti za manje ili vie izravno utjecanje na organizaciju materije u ivim biima. Deveto poglavlje predstavlja dokaz, da se takva paranormalna modifikacija i proizvodnja biolokih oblika uistinu dogaa. Prva kategorija dokaza proizlazi iz laboratorijskih pokusa s ljudskim subjektima, koji su sposobni mentalno utjecati na rast mikroorganizama. Primjerice, dok je bila direktorica Instituta za granine znanosti pri Sveuilitu Temple u Philadelphiji Beverly Rubik provela je laboratorijsko istraivanje o "voljnim uincima iscjelitelja na bakterijske sustave". Rezultate toga istraivanja objavila je u predavanju koje je ukljuila u svoju knjigu Life at the Edge of Science (1996., str. 99-117). Pokusi su se vrili na bakteriji Salmonella typhimurium, dobro prouenom organizmu. Glavni subjekt u studiji bila je Olga Worrall koja je pokazala pozitivne sposobnosti u drugim pokusima. U jednoj Petrijevoj posudi bakterije su se tretirale antibioticima koji sprjeavaju njihov rast. Worall je pokuala utjecati na rast bakterija. Druga posuda sluila je nadzoru. U usporedbi s kontrolnom posudom, kulture na koje je utjecala Worall porasle su. U drugom pokusu bakterije su se stavljale na mikroskopsko stakalce u fenolnoj otopini, koja ih nije ubila nego samo imobilizirala. Bakterije su se potom promatrale pod mikroskopom. U svojoj knjizi Rubik (str. 108) kae: "Fenol je u roku 1-2 minute posve paralizirao bakterije. Worrallin utjecaj sprijeio je taj uinak, te je u prosjeku 7% bakterija nastavilo plivati nakon 12-minutnoga izlaganja fenolu, za razliku od kontrolnih grupa koje su u svim sluajevima bile posve paralizirane." Lijeenje na daljinu molitvom i ostala udotvorna iscjeljenja predstavljaju jo jednu kategoriju dokaza paranormalne modifikacije biolokih oblika. U studiji objavljenoj u Annals of Internal Medicine (2000., sv. 132, br. 11, str. 903-911), John A. Astin i suradnici piu da "sve vei broj dokaza upuuje na vezu izmeu religioznog angamana i duhovnosti, te pozitivnih zdravstvenih rezultata". Kako bi potkrijepili taj zakljuak, Astin i suradnici

navode preko 50 vjerodostojnih izvjea iz razliitih znanstvenih i medicinskih asopisa. Jo znaajniji primjeri paranormalne modifikacije biolokih oblika, dolaze iz izvjea Medicinskoga ureda u Lourdesu. Jo od 19. stoljea lijenici iz Medicinskoga ureda pomno biljee brojna udotvorna izljeenja, od kojih neka ukljuuju neobjanjive regeneracije oteenih tkiva i organa. Psihijatar Ian Stevenson proveo je opseno istraivanje madea koji, ini se, imaju neke veze s ozljedama pretrpljenima u prolom ivotu. Osobe koje su u prolome ivotu umrle od prostrelnih rana katkada na svojim sadanjim tijelima nose znakove veliine i poloaja koji odgovaraju ulaznim i izlaznim ranama. Iz toga slijedi da kada dua i um takve osobe uu u sadanje tijelo, oni sa sobom nose peate koji prikladno modificiraju bioloki oblik tijela. Neki istraivai zabiljeili su sluajeve "materinskih peata". Oni nastaju kada je trudnica izloena dogaaju koji uzrokuje snaan emotivni stres. Psiholoki peat na neki nain ostavlja znak na embriju u njezinoj utrobi. Primjerice, ako ena vidi nekoga s ozlijeenim stopalom i o tome stalno razmilja, njezino se dijete moe roditi s deformiranim stopalom. Godine 1890. W. C. Dabney je u Cyclopaedia of the Diseases of Children (1890., sv. 1, str. 191-216) opisao 69 sluajeva iz razdoblja 1853-1886, koji se odnose na usku vezu izmeu majina mentalnoga peata i tjelesnih deformacija djeteta. Jo se jedna kategorija dokaza sastoji od izvjea uglednih znanstvenika, koji su svjedoili proizvodnji ljudskih udova ili cijelih ljudskih tijela od strane medija. Osobit sluaj opisao je Sir Alfred Russel Wallace, koji je u pratnji kolega svjedoio stvaranju cijeloga ljudskog oblika od strane medija, pripadnika klera. U svojoj autobiografiji (1905., sv. 2, str. 330) Wallace je opisao taj dogaaj koji se zbio u stanu u londonskom okrugu Bloomsbury: "Bilo je sunano ljetno poslijepodne i sve se odvijalo na svjetlu dana. Nakon kratkoga razgovora, Monk, odjeven u uobiajeno crno sveeniko ruho, poeo je padati u trans. Potom je stao otprilike metar od nas i nekoliko trenutaka poslije pokazao u stranu, rekavi: 'Pogledajte.' Ugledali smo bjelkastu mrlju na lijevoj strani njegova odijela. Ta je mrlja postajala sve svjetlija, inilo se da treperi, a potom se proirila uvis i nadolje, postupno se pretvorivi u maglovit stup koji se protezao od njegovih ramena do stopala, veoma blizu njegova tijela. Potom se Monk pomaknuo, ali maglovita je figura ostala mirno stajati. inilo se da je bila povezana s njime nekom prozranom niti na mjestu gdje se poela formirati. Nekoliko minuta poslije, Monk je ponovno kazao: 'Pogledajte', i proao dlanom kroz tu povezu-

juu nit, prekinuvi je. On i figura potom su se odmaknuli jedno od drugoga, na udaljenost od otprilike 2 metra. Figura je tada poprimila oblije ene s jedva vidljivim rukama i nogama. Monk je pogledao prema njoj i ponovno kazao: 'Pogledajte', pljesnuvi dlanovima. Figura je na to ispruila ruke i pljesnula dlanovima poput njega, i svi smo jasno uli njezino pljeskanje, premda slabije. Ona je potom otklizala prema njemu, blijedei i smanjujui se, te je bilo oito da ulazi u njegovo tijelo iz kojega se i iznjedrila." Ako su ljudski oblici i oblici drugih ivih stvari posljedice inteligentne manipulacije materijom, iz toga moemo zakljuiti da je i sam univerzum oblikovan za ljudski ivot i druge oblike ivota. Deseto poglavlje revidira dokaz za to na temelju moderne kozmologije. Znanstvenici su otkrili da su brojevi koji predstavljaju temeljne fizikalne konstante i omjere prirodnih sila, dobro usklaeni za mogunost ivota u naemu univerzumu. Astronom Sir Martin Rees dri da je est takvih brojeva osobito znaajno. U svojoj knjizi Just Six Numbers (2000, str. 3-4), on kae: "Istaknuo sam tih est brojeva jer oni imaju kljunu i odreenu ulogu u naemu univerzumu, a zajedno odreuju kako e univerzum evoluirati i koji su nai unutarnji potencijali. ...Tih est brojeva tvore 'recept' za univerzum. Nadalje, rezultat je osjetljiv na njihove vrijednosti: da je koji od njih bio 'neusklaen', ne bi bilo ni zvijezda ni ivota." Postoje tri objanjenja za naizgled dobru usklaenost fizikalnih konstanti i prirodnih zakona: sluaj, mnogi svjetovi i neki inteligentni i dalekovidni stvoritelj. Mnogi kozmolozi priznaju da su anse za dobru usklaenost previe ekstremne da bi se 'jedna prilika' mogla ponuditi kao vjerodostojno znanstveno objanjenje. Kako bi izbjegli zakljuak o dalekovidnom stvoritelju, pretpostavili su postojanje beskonanoga broja univerzuma, od kojih svaki ima vrijednosti temeljnih konstanti i prirodnih zakona prilagoenih na razliite naine. Mi sluajno ivimo u jednome univerzumu gdje je sve precizno prilagoeno za postojanje ljudskoga ivota. No, ti drugi univerzumi postoje tek teoretski, a ak i da se njihovo postojanje moe fizikalno dokazati, valjalo bi dokazati da su u tim drugim univerzumima vrijednosti temeljnih konstanti i prirodnih zakona zapravo razliiti od onih koji vrijede u naemu univerzumu. Vedska kozmologija takoer govori o mnogim univerzumima, no oni su svi oblikovani za ivot. Jedanaesto poglavlje ocrtava koncepciju ljudske devolucije, povezujui razliite linije dokaza predstavljanih u prethodnim poglavljima. Mi ne evoluiramo iz materije, nego devoluiramo, ili padamo s razine iste svijesti.

Izvorno smo iste jedinice svijesti, koje postoje u skladnoj vezi s vrhovnim svjesnim biem. Kada napustimo nau voljnu vezu s tim vrhovnim svjesnim biem, silazimo u domene kozmosa kojima vladaju istanane i grube materijalne energije, um i materija. Zaboravljajui na na izvorni poloaj, pokuavamo gospodariti nad i uivati u istananim i grubim materijalnim energijama. Ta su tijela vozila svjesnih "jastava". Oni su oblikovani za postojanje u domenama istananih i grubih materijalnih energija. Svjesna "jastva" koja su manje zaboravljiva u pogledu svojih izvornih naravi, primaju tijela sastavljena ponajprije od istanane materijalne energije. Zaboravljivija primaju tijela sastavljena od istanane i grube materijalne energije, pri emu gruba energija prevladava. Izvorno svjesno bie u vedskome univerzumu jest Brahma, prvi polubog. Njegovo tijelo, koje se manifestira izravno od Vinua, nainjeno je ponajprije od istananih materijalnih elemenata. Njegov je zadatak manifestiranje tijela drugih svjesnih "jastava", koja postoje na razliitim razinama kozmike hijerarhije. Iz Brahmina tijela proizlaze veliki mudraci, katkada zvani mentalni sinovi, kao i prvi par koji se razmnoavao seksualnim putem, Svayambhuva Manu i njegova druica Shatarupa. Keri Manuove postale su enama nekih mudraca, i od njih su potekli narataji polubogova i boluboica, ija su tijela bila sastavljena ponajprije od istananih materijalnih energija. Ti polubogovi i poluboice iznjedrili su oblike ivih bia, ukljuujui ljude, koji prebivaju na naem planetu. Pri razmnoavanju rabili su bijae, ili mentalno sjemenje koje sadri esencijalne elemente biljaka za razliita tijela. Postojanje DNK ne objanjava dovoljno kako se manifestiraju ivi oblici. Geni u DNK tek kodiraju proizvodnju razliitih proteina. DNK ne specificira kako se ti proteini kombiniraju u kompleksnim oblicima organizama. Koncepcija mentalnoga sjemena koje sadri razvojni plan tijela, ukljuujui ljudsko tijelo, predstavlja komplement postojanju DNK. Ideja o ljudskoj devoluciji, stoga, ima neto zajedniko s darvinizmom. Kao i darvinizam, ideja o ljudskoj devoluciji pretpostavlja prvo ivo bie iz kojega se razvijaju druga iva bia, u procesu reprodukcije uz modifikacije. No, taj je proces inteligentno upravljan. Na ovome bih mjestu elio izraziti svoju zahvalnost ljudima koji su omoguili nastanak ove knjige. U razdoblju od 1984. do 1995. blisko sam suraivao s Richardom L. Thompsonom, i Ljudska devolucija mnogo duguje bezbrojnim razgovorima koje smo vodili u to vrijeme. Tko eli pojmiti vedsku perspektivu o modernoj znanosti, neka se poslui Thompsonovim temeljnim djelima Mechanistic and Nonmechanistic Science, Alien Identi-

ties i Mysteries of the Sacred Universe. Nadalje, imao sam sreu od 1993. godine suraivati s Lori Erbs. Kao strunjakinja za knjiniarstvo i zahvaljujui svome iskustvu kao direktorice knjinice za znanstvena istraivanja pri jednoj vladinoj agenciji u SAD-u, provela je najsloenija i najzahtjevnija istraivanja brzo, podrobno i profesionalno. Ona je takoer bila odgovorna za pripremanje rukopisa Ljudske devolucije za moga izdavaa. Lori se umnogome oslanjala na pomo svoje kolegice Fay Fenske, strunjakinje za meuknjininu posudbu iz Bellingam Public Library u Bellingamu, u dravi Washington. Fay je pribavila mnoge rijetke knjige i lanke iz cijeloga svijeta. Alister Taylor iz naklade Torchlight Publishing, bio mi je partner pun razumijevanja pri objavljivanju mojih djela od 1993. Zahvalan sam lanovima zaklade Bhaktivedanta Book Trust na stalnoj podrci u mojim istraivanjima i objavljivanjima. Osobitu zahvalnost dugujem Emilu Beci iz Sjevernoamerike zaklade, koji je na razliite naine potpomagao moje djelo. Zahvaljujem Yamaraji Dasi, Chrisu Glennu i Mollie Thonneson na strunoj pomoi u grafikom oblikovanju i korekturi. Takoer zahvaljujem Garyju Alesiewiczu na kazalu. Naposljetku, zahvaljujem Irini Martynenko i Yuriju Dementyevu koji su mi pronali mirno mjesto na Jalti, gdje sam, nakon predavanja diljem Ukrajine, zavrio ovaj uvod.

Michael A. Cremo Jalta 14. prosinca 2002.

Opaska o ortografiji: U Ljudskoj devoluciji sanskrtske rijei piem fonetski, kako bi ih itatelji koji nisu upoznati sa strunim dijakritikim sustavom mogli lake izgovarati.

1. POGLAVLJE

UZALI MAJMUNI ILI PALI ANELI?

"Do sljedeega petka naveer svi e biti uvjereni da su majmuni", napisao je Thomas Henry Huxley svojoj eni Henrietti (Wendt 1972., str. 71). Bilo je to 1860., a 30. lipnja iste godine Huxley e se sukobiti s oxfordskim biskupom Samuelom Wilberforceom u jednoj od najpoznatijih rasprava u povijesti. Tema je bila Darwinova teorija evolucije. Samuel Wilberforce je prezirao Darwinovu teoriju, koju je ovaj objavio godinu dana prije u svojoj knjizi Podrijetlo vrsta, i vrsto je odluio dokazati njezine nedostatke. Premda je bio biskup Anglikanske crkve, Wilberforce je prilino dobro poznavao znanost. ivot je posvetio prouavanju prirodoslovlja i obnaao je funkciju predsjednika British Association for the Advancement of Science. Osim toga, bio je lan upravnog vijea Geological Society of London i osobno je poznavao nekoliko vodeih znanstvenika onoga doba, ukljuujui geologa Charlesa Lye11a, jednoga od najveih Darwinovih pristaa i biologa Richarda Owena, jednoga od njegovih najveih protivnika. Odazvavi se pozivu urednika uglednog asopisa Quarterly Review, Wilberforce je napisao negativnu kritiku Podrijetla vrsta. Ta je kritika objavljena tek nakon njegove rasprave s Huxleyem, a sam ju je Darwin nazvao 'izvanredno domiljatom' (F. Darwin, 1887., str. 324). U svojoj je kritici (1860.) Wilberforce najprije napao Darwina sa znanstvenih temelja. Darwin je u Podrijetlu vrsta tvrdio da iva bia slijedom reprodukcije naginju neznatnoj promjeni. Nakon iznoenja primjera razmnoavanja ptica i ivotinja, Darwin je istaknuo da protekom dugog vremenskog razdoblja takva promjena, potpomognuta prirodnom selekcijom, moe rezultirati nastankom novih vrsta. Wilberforce je, meutim, tvrdio da se razmnoavanjem golubova, pasa i konja ne mijenja osnovna fizika struktura tih stvorenja, koja je promjena neophodna za nastanak novih vrsta organizama. Golubovi su ostajali golubovima, psi psima i konji konjima. Pribjegavi metafizikom objanjenju, Wilberforce je tvrdio da su ljud-

ska svojstva, kao to su slobodna volja i razum: "posve nepomirljiva s poniavajuom idejom sirovog podrijetla onoga koji je stvoren na sliku Boga."

Huxleyev trijumf
Na sastanku British Association for the Advancement of Science odranog 30. lipnja u Oxfordu, dr. J. W. Draper iz New Yorka proitao je rad naslovljen 'Intelektualni razvoj Europe razmatran u pogledu stajalita gospodina Darwina'. Predavaonicu je napunilo sedam stotina sluatelja, koji su nestrpljivo oekivali verbalni vatromet. Nakon Draperova izlaganja, neke su osobe iznijele svoje komentare. Konano se oglasio i Wilberforce, napadajui Darwinovu teoriju. Njegove uvjerljive rijei odraavale su njegova stajalita, koja e poslije izraziti u svojoj kritici Podrijetla vrsta objavljenoj u Quarterly Review. U nastojanju da bude duhovit, postavio je pitanje: "... vjeruje li tko da mu je djed bio majmun, hoe li biti voljan vjerovati da mu je i baka bila majmunica?" (Meacham 1970., str. 216). Huxley se nagnuo prema jednome od svojih pratioca i rekao: "Gospodin ga je predao u moje ruke." (Meacham 1970., str. 216). A kada je bio pozvan da odri govor, iznio je svoju uvenu repliku, citiranu u brojnim knjigama o evoluciji. Izjavivi da se nimalo ne srami to mu je majmun predak, dodao je: "Postoji li predak kojega bih se trebao sramiti, bio bi to nedvojbeno ovjek - ovjek nemirnoga i svestranoga uma - koji, nezadovoljan uspjehom u vlastitoj sferi djelatnosti, zapada u znanstvena propitkivanja s kojima uope nije upoznat, pri emu ih zamuuje besciljnom retorikom, te rjeitim digresijama i vjetim pozivanjima na religijske predrasude, odvraa pozornost svojih sluatelja od stvarnog problema." (Meacham 1970., str. 216). Publikom, oduevljenom Huxleyevim odgovorom, prolomio se glasan pljesak. U svom uvodnom okraju, majmuni su nadvladali anele.

Na strani anela
No, aneli su imali jo nekoliko svojih visokopozicioniranih branitelja. Dana 25. studenog 1864., Benjamin Disraeli, ministar financija i budui premijer, rekao je u svome govoru u oxfordskom Sheldon Theatreu: "Pitanje glasi: 'Je li ovjek majmun ili aneo?' Gospodine, ja sam na strani anela. Sa zgraanjem i gnuanjem odbacujem suprotno stajalite koje je, vjerujem, ljudskoj savjesti strano. tovie, ak i s najueg intelektualnog gledita vjerujem da se takvom zakljuku suprotstavlja najstroa metafizika analiza. No, to nas Crkva ui? Kako ona tumai najviu prirodu? Ona

nas ui da je ovjek stvoren na sliku Stvoritelja - vrela nadahnua i utjehe, iz kojega izvire svako ispravno naelo i sve boanske istine ... Drutvo e morati odluiti izmeu ta dva oprena tumaenja prirode ovjeka [majmuna ili anela] i njihovih posljedica." (Monypenny i Buckle 1929., str. 108). No Oxfordsko sveuilite ve je odluilo. Disraelijeve primjedbe, osobito njegova tvrdnja da je na strani anela, izazvale su glasan podsmjeh neodobravanja, koji i danas zvonko odjekuje sveuilinim dvoranama. Sveuilinu publiku nesklonu Disraeliju tvorila su dva tabora. Na jednoj su strani bili teolozi, koji su odustali od doslovnog tumaenja Biblije. Na drugoj su bili znanstvenici koji su, s darvinistikog gledita, takoer odbacivali biblijski literalizam. Obje su strane negativno reagirale na Disraelijev govor o anelima (Monypenny i Buckle 1929., str. 104-109). Doista, upravo je nesvjesno stvoren savez izmeu tih dviju skupina osigurao relativno brzu pobjedu darvinizma nad svim Wilberforceima i Disraelijima viktorijanske Engleske. Nekoliko desetljea poslije, veina obrazovanih ljudi u Engleskoj i svijetu, svih religijskih ih kulturnih nasljea, prihvatit e tvrdnju da ljudska tijela nije izravno stvorio Bog na sliku Svoju, ve da su modificirana tijela majmuna. Disraelijeva tvrdnja da je 'na strani anela', esto se ironino citira u knjigama o evoluciji, uz satirian strip koji Disraelija prikazuje odjevenog u anela (Ruse 1982., str. 54). No, to je tono Disraeli elio rei tvrdnjom da je na strani anela? Je li to bila samo metafora kojom je elio ukazati na neko neodreeno sudjelovanje Boga u stvaranju ljudske vrste? S obzirom na intelektualno ozraje koje je vladalo u to doba, u iskuenju smo na to pitanje odgovoriti potvrdno. Za veinu intelektualaca Bog se ve povukao iz vidljivog svijeta, preuzevi ulogu nepristranog urara koji je pokrenuo tjelesni stroj (grubi, materijalni stroj) i ostavio ga da radi. Meutim, podrobnije istraivanje Disraelijevih djela navodi na mnogo izravnije tumaenje njegovih primjedbi. U svojoj knjizi Lord George Bentinck: A Political Biography, Disraeli (1852., str. 495-496) se sjetno prisjea: "prvim razdobljima svijeta, kada su Stvoritelj i stvoreno bili u mnogo prisnijem odnosu nego danas, kada su aneli silazili na Zemlju i sam je Bog ak razgovarao s ovjekom." Sline stranice mogu se pronai i u Disraelijevim romanima, kojima se prilino razvidno sluio za izraavanje svojih politikih, filozofskih i znanstvenih uvjerenja. U knjizi Tancred, objavljenoj 1847., njegov vizionarski junak, mladi viktorijanski aristokrat, uputa se u sljedei razgovor s biskupom Anglikanske crkve (Disraeli 1927., str. 76): "Crkva predstavlja Boga na zemlji", ree biskup.

"No, Crkva vie ne upravlja ovjekom", odgovori Tancred. "Velik se duh uzdie u Crkvi', dramatino ree biskup , "Uskoro emo vidjeti biskupa u Manchesteru." "Ali ja elim vidjeti anela u Manchesteru." "Anela!" "Zato ne? Zato ne bi postojali nebeski glasnici, kada su nebeski glasnici najpoeljniji?" Tancred nakon toga odlazi na duhovnu misiju (potragu) u Jeruzalem. Doavi u Palestinu, jedne se noi uspinje na goru Sinaj, gdje mu se objavljuje aneo, "velik poput okolnih brda." Predstavivi se kao 'aneo Arabije', aneo mu veli: "Odnosi Jahve i njegovih stvorenja ne mogu biti ni suvie brojni, ni suvie prisni. Iz sve vee razdvojenosti Boga i ovjeka, iznikli su svi oni razvoji koji ivot uinie alosnim." (Disraeli 1972., str. 300). U nastavku knjige Tancred je zamislio plan revitalizacije Europe, koja e zapoeti duhovnim oienjem Azije. "Kada Istok obnovi svoju priroenu inteligenciju, kada aneli i proroci budu iznova boravili meu ljudima, sveta e strana planeta iznova uspostaviti primordijalnu i boansku vlast; djelovat e na suvremena carstva i malodunu europsku vjeru, koja je tek sjena sjene, postat e snana kako se i udostoji ljudima koji ustrajno ope sa Stvoriteljem." (Disraeli 1927., str. 441). Disraelijeva vizija Stvoritelja i njegovih anela koji se neprestano upliu u zemaljski ivot, mnogo je manje uskladiva s darvinizmom od vizije Stvoritelja, koji ne puta svoje anele s neba i ne uplie se u dogaaje na svijetu. S obzirom na njegovu sklonost misticizmu, ne zauuje to je Disraeli zazirao od materijalistikih teorija evolucije. Tancred se pojavio prije Darwinove knjige Podrijetlo vrsta, no Disraeli u njemu izvre satiri knjigu Roberta Chambersa Vestiges of Creation, u kojoj autor takoer izlae evolucijske ideje. Prije odlaska na Istok, Tancred se zaljubio, samo nakratko, u lijepu i mladu gospou Constance, koju je smatrao svojim duhovnim vodiem. Jedne mu je veeri Constance oduevljeno hvalila knjigu znakovitog naslova The Revelations of Chaos (Disraeli 1927., str. 112-113). "Sudei prema naslovu, tema je prilino zakuasta", ree Tancred. "Nije vie", ree gospoa Constance. "Razmatra se sa znanstvenog gledita; sve se objanjava geologijom i astronomijom. Jasno ti pokazuje kako se oblikuje zvijezda; nema nieg ljepeg od toga! Oblak pare, vrhnje mlijenoga puta, svojevrstan nebeski sir preobraen u svjetlo, mora je proitati, draesna je."

"Nitko nikada nije vidio kako nastaje zvijezda", ree Tancred. "Moda nije. Mora proitati Objave. Sve je objanjeno. No, najzanimljiviji je nain na koji se razvijao ovjek. Zna, sve je razvoj. Naelo se neprestano nastavlja. Prvotno nije bilo niega, potom je bilo neto; potom, zaboravila sam sljedee, mislim da su bile koljke, zatim ribe; onda smo nastali mi, da vidim, jesmo li onda nastali mi? U svakom sluaju, mi smo nastali posljednji. Sljedea e promjena biti neto mnogo nadmonije od nas, neto s krilima. Ah! to je to; bili smo ribe, a vjerujem da emo biti vrane. No, mora ju proitati." "Ne vjerujem da sam ikada bio riba", ree Tancred. "O, ali sve je dokazano; ne smije zakljuivati na temelju mog povrnog ogleda; proitaj knjigu. Nemogue je protusloviti iemu to je u njoj napisano. Sve je to znanost, razumije? To nije jedna od onih knjiga u kojoj netko kae jednu stvar, drugi suprotno, a obojica mogu biti u krivu. Sve je dokazano - geologijom, zna. Tono vidi kako je sve stvoreno; koliko je svjetova postojalo; koliko su dugo trajali; to je bilo prije i to e se dogoditi u budunosti. Mi smo karika u lancu, kao i inferiorne ivotinje koje su nam prethodile. Onda emo mi biti inferiorni. Od nas e ostati samo ostaci u novom crvenom pjeenjaku. To je razvoj. Imali smo peraje; mogli bismo imati krila..." '"Bio sam riba i bit u vrana", ree Tancred u sebi nakon to su se pred njim zatvorila vrata. '"Kakve li duhovne ljubavnice! A juer sam na trenutak gotovo zamiljao kako u s njom kleknuti pred Svetim grobom! Moram otii iz ovoga grada to je prije mogue.'" Gospoa Constance predstavlja savrenu sliku ovjeka koji se jedva odrava na 'malodunoj europskoj vjeri, koja je tek sjena sjene' (Disraeli 1927., str. 441), spremnog da ga pometu novi proroci evolucije. To dokazuje neprijateljstvo kojim su oxfordska gospoda doekala Disraelija u Sheldon Theatreu. Svijet u kojemu su se Bog, aneli i uda povukli daleko izvan najudaljenijih granica materijalne stvarnosti, bio je zreo za Huxleyevo i Darwinovo munjevito osvajanje. Meutim, Tancred je u Siriji susreo damu ija vjera nije uope bila suhoparna. tovie, ona je pokazivala vjeru u stvari suvie mistinu ak i za njega. Dama o kojoj je rije zvala se Astarta, kraljica Ansareya. Astarta je odvela Tancreda u tajno svetite isklesano u stijeni u osamljenoj guduri. Ondje je vidio 'elegantnu hijerarhiju' koju su tvorili 'boica i bog, genij, nimfa i faun' (Disraeli 1927., str. 437). Pomislio je da su to grki bogovi, no Astarta ih je nazivala bogovima njezina naroda koji su neko vladali iz

drevne Antiohije. Glavna meu njima bila je boica Astarta, njezina imenjakinja. "Kada je sve okonalo", ree kraljica, "kada su ljudi odbili prinositi rtve, a uvrijeeni su bogovi napustili zemlju, nadam se ne zauvijek, nekolicina je vjernika pobjegla u ove planine, donijevi sa sobom svete slike koje od tada tujemo." (Disraeli 1927., str. 437-438). Potom je izrazila uzvienu nadu da e se: "ovjeanstvo iznova vratiti onim bogovima koji stvorie prekrasnu i sretnu zemlju; i da e, svojom nebeskom milou, moi iznova posjetiti taj svijet koji je bez njih postao sablasna pusto." (Disraeli 1927., str. 438). Ako je Disraelijeva vizija djelatnog Boga i anela, izraena izravno preko njega i neizravno preko likova kao to je Tancred, oprena Darvinovoj evoluciji, koliko je takva tek Astartina vizija. No, Astartina vizija svemira koji proimaju bogovi i boice, neko je vladala Europom. Ti su bogovi i boice izravno sudjelovali u vremenitom procesu stvaranja drugih stvorenja u svemiru. Svemir je nalikovao ivoj mistinoj tvornici s mnotvom profinjenih strojeva, kojima su upravljala tankoutna bia, zajedno proizvodei biljke, ljude i ivotinje. A potom se pojavilo kranstvo. Prvotno je kranstvo jednostavno zamijenilo poganske bogove i boice anelima. No, postupno umanjujui znaaj uloge anela, kranstvo je raselilo svemir. Vidljivi svijet postao je nalik beivotnom satnom mehanizmu, koji je udaljeni bog-stvoritelj tajanstveno izgradio i pokrenuo. A iva su bia takoer bila strojevi. Mehanicistika je znanost uinila posljednji korak i uklonila misterij s njihove manufakture. Oni nisu bili stvorenja koje je nepoznati urar stvorio trenutano, ni iz ega, ve dio vremenitog materijalnog procesa koji pokree stroj samoga univerzuma. Taj vremenski proces bila je evolucija, voena prirodnom selekcijom. U univerzalnoj shemi ivota, veliki urar je postao jedva podnoljiv statist, koristan samo za odravanje drutvenog poretka i javnog udorea. ovjek je, dakle, bio majmun, a ne aneo. Ipak, danas jo uvijek postoje ljudi koji postavljaju Disraelijevo veliko pitanje. Primjerice, 13. lipnja 1994., Naomi Albright, autorica nekoliko knjiga o osobnim iskustvima s anelima, ispripovijedala mi je sljedei susret: "Ula sam u stanje svijesti koje nazivam 'ivom vizijom'. iva vizija posve je drukija od onoga to sam zamiljala. U tome mi se stanju objavilo aneosko bie koje mi je reklo da ga zovem 'Svjetlije od svjetla', budui da mu pravo ime ne bih mogla izgovoriti. Predstavivi mi se kao aneo, rekao mi je da mi valja prihvatiti injenicu da sam od Postanka bila jedna od njih, aneo, no da sam preuzela ljudski oblik i da sam se na toj razini dugo iznova inkarnirala."

Opisana nas iskustva vraaju na Disraelijev svemir s njegovim Bogom i anelima, bogovima i boicama, koji su svi na neki nain povezani s podrijetlom i sudbinom ljudi.

Izmijenjena stanja svijesti

Kulturni bi antropolozi Albrightinu 'ivu viziju' i susret s anelom vjerojatno nazvali 'izmijenjeno stanje svijesti'. Brojna su izvjea o takvim izmijenjenim stanjima svijesti. Antropolog E. Bourguignon (1973., str. 9) istraio je 488 svjetskih kultura, utvrdivi da 90 posto njih veoma dobro poznaje iskustva takvih izmijenjenih stanja. Ona, primjerice, ukljuuju iskustva amana koji u ekstazama esto razgovaraju s duhovnim biima. Meutim, Albrightinosvjedoanstvooaneoskimkontaktima,pokazujedaizmijenjena stanja svijesti nisu uobiajena samo kod plemenskih naroda. Suvremena izvjea o kontaktima s izvanzemaljskim biima, vezanima uz vienja NLO-a, drugi su primjer izmijenjenih stanja svijesti u naprednim kulturama. Mnogi kulturni antropolozi i kliniki psiholozi koji prouavaju izmijenjena stanja svijesti u ne-zapadnim kulturama, svrstavaju takva iskustva u psihopatoloku kategoriju - nazivajui ih neurotskim ili psihotinim odstupanjima od normalne svijesti, kako ih definira zapadna psihologija (Price-Williams i Hughes 1994., str. 4-5). Drugi, blai pristup odbacuje zapadnjaka psihopatoloka tumaenja i ocjenjuje izmijenjena stanja svijesti normalnima ili abnormalnima, ovisno o mjerilima kulture u kojima se takva stanja pojavljuju. Osobe koje tvrde da razgovaraju s duhovnim biem, i sukladno tome postupaju, u suvremenim civiliziranim drutvima, bile bi proglaene psihopatima. No, u mnogim drugim drutvima takve bi se tvrdnje i ponaanja smatrali normalnima, moda ak i povlatenima. U svakom sluaju, veina psihologa i antropologa, premda zaobilaze negativne opise, ne bi tumaili kontakt s anelom, duhom ili NLO-om kao stvaran, u smislu da ljudsko bie stvarno odrava kontakt s drugim postojeim entitetom. U najboljem sluaju, zagovornici Jungova gledita rekli bi da je rije o kontaktu sa stvarnim arhetipom iz ljudske podsvijesti. Meutim, neki antropolozi danas su skloni razmatranju te problematike s druge toke gledita. Profesorica kulturne antropologije pri Sveuilitu Duke, Katherine P. Ewing, postavila je pitanje pozitivnog vjerovanja kao ispravan stav antropologa u razmatranju izvjea o paranormalnim pojavama. Tijekom istraivanja sufija u Pakistanu, Ewingova je upoznala sufijskog sveca koji joj je rekao da e joj se objaviti u snu. Dok je Ewingova, kako je vjerovala, spavala, osjetila je kako je neko dira. Taj je osjeaj bio

toliko stvaran da se trgnula i probudila sjedei uspravno u svom krevetu. U nastojanju da odri samo-stvorenu sliku o sebi kao profesionalnom antropologu, nije eljela prihvatiti ono to je nazvala 'iskuenjem da vjeruje'. Instinktivno je 'taj fenomen postavila u okvir psiholoke interpretativne sheme, prema kojoj snovi proizlaze samo iz unutarnjih stanja spavaa' (Ewing 1994., str. 574). Drugim rijeima, uvjerila je samu sebe da joj se svetac nije stvarno objavio u snu. No, ujedno je primijetila: "Iskljuiti mogunost vjerovanja u stvarnost drugoga znai saeti tu stvarnost i, na taj nain, nametnuti hegemoniju osobnog nazora o svijetu." (Ewing 1994., str. 572). Bolji pristup iskustvima koja konkuriraju svjetonazoru zapadnjake znanosti bio bi da ih: "shvatimo ozbiljno i dopustimo im da odigraju ulogu u oblikovanju ultimativnih stvarnosti u kojima sudjelujemo kao globalna ljudska zajednica." (Ewing 1994., str. 579). Na opisani emo se nain suoiti s bogatstvom empirijskog dokaza, koji je u mogunosti potvrditi svjetonazore tradicionalnih kultura. Razmotrimo li taj dokaz, uvidjet emo da ljudska bia nisu modificirani majmuni, koji su se na ovom planetu pojavili slijedom procesa fizike evolucije. Umjesto toga, mi smo pali aneli, bia koja su se na ovom planetu razvila procesom devolucije duhovnih oblika, koja su prethodno postojala u drugoj dimenziji stvarnosti. Kako kae Gospodin Krina u Bhagavad Giti (15.7): "ivi entiteti u ovom uvjetovanom svijetu Moji su vjeni fragmenti. Zbog uvjetovanog ivota, teko se nose sa est ula, ukljuujui um." Bog je vjeno svjesna osoba, kao i ivi entiteti. U njihovu izvornom obliku, besmrtni ivi entiteti slue se svojom slobodnom voljom da kontaktiraju s Bogom, u podruju iste duhovne energije proete ugodom. Meutim, neki ivi entiteti zloupotrebljavaju svoju slobodnu volju kako bi djelovali neovisno o Bogu. Privueni materijalnom energijom, prekrivaju se tijelima sastavljenima od uma i materije. U takvom je stanju njihova prirodna sloboda sputana uvjetima koja im nameu njihova tijela, s kojima se bore za uitak u materijalnoj energiji, u ciklusu ponovnih raanja i umiranja. Meutim, takvi ivi entiteti mogu iznova dosegnuti svoje besmrtno i blaeno duhovno stanje.

2. POGLAVLJE

ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE

Na pretpostavku da su ljudska bia devoluirani duhovi, a ne modificirani potomci izumrlih majmunolikih stvorenja, netko bi mogao postaviti sljedee pitanje: "Nije li znanost na temelju fizikih dokaza neosporno dokazala, da smo se uistinu razvili djelovanjem prirodne selekcije, iz anatomski primitivnijih hominida?" O tome se uistinu mnogo raspravljalo i pisalo. No, u 932 stranice knjige Zabranjena arheologija, Richard Thompson i ja iznijeli smo obilje fizikih dokaza koji protuslove opeprihvaenoj evolucijskoj teoriji podrijetla ovjeka. Stoga je Zabranjena arheologija (dostupna i u skraenom obliku pod naslovom Skrivena povijest ljudske vrste) nezamjenjiv uvod u Devoluciju ovjeka. U ovom u poglavlju ukratko iznijeti bitne toke izloene u Zabranjenoj arheologiji. No, to ne moe zamijeniti dragocjeno iskustvo itanja spomenute knjige i osobnog uvida u golemu koliinu dokaza, koji protuslove ideji da su se anatomski suvremeni ljudi razvili tijekom posljednjih 6 milijuna godina iz majmunolikih hominidnih predaka. Taj dokaz potvruje da nam je alternativa postojeoj teoriji doista neophodna. William H. Howells, poasni profesor fizikalne antropologije pri Sveuilitu Harvard i jedan od glavnih tvoraca suvremene teorije ljudske evolucije, napisao mi je 10. kolovoza 1993., sljedee: "Zahvaljujem vam to ste mi poslali primjerak Zabranjene arheologije koja odraava veoma oprezan napor u kritikom prikupljanju objavljenog gradiva. Podrobno sam je pregledao ... Veina od nas, pogreno ili ne, tumai ljudsku evoluciju kao grananje od primitivnih do mnogo naprednijih oblika primata, a u tomu se slijedu ovjek pojavio prilino kasno ... Mogunost da su se suvremena ljudska bia ... pojavila mnogo ranije, tovie, u doba kada nisu postojali ak ni jednostavni primati kao mogui preci, bila bi razorna ne samo za prihvaeni obrazac. Bila bi razorna za itavu teoriju evolucije." Da, i iziski-

vala bi alternativnu hipotezu. Howells je u nastavku napisao: "Predloena hipoteza bi iziskivala odreeni proces koji se ni na koji nain ne bi mogao uklopiti u evolucijsku teoriju kakvu danas poznajemo, stoga smatram da zahtijeva objanjenje." Ljudska devolucija prua objanjenje na kojemu ustrajava Howells, naime, objanjenje procesa koji izlazi iz okvira prihvaene evolucijske teorije. No, prije svega nam valja razumjeti zato je takva nova hipoteza uope neophodna.

Problemi prihvaene teorije

Meu fizikalnim antropolozima glavne struje postoji konsenzus da su se hominidi, bioloka skupina u koju spadaju dananji ljudi i njihovi pretpostavljeni preci, odcijepili od afrikih majmuna prije otprilike 6 milijuna godina. Meutim, isti se meu sobom ne mogu sloiti oko identiteta prvih hominida. Tijekom posljednjeg desetljea 20. i prvih nekoliko godina 21. st., fiziki antropolozi i arheolozi su otkrili fragmentarne ostatke razliitih hominida. Iz nekih od tih prvih hominida razvili su se australopiteci kojih, kako saznajemo, ima vie vrsta. Najstariji od njih pojavili su se prije oko 4 ili 5 milijuna godina. Iz jedne od njih razvio se Homo habilis, koji je prvi izraivao orue. Potom se pojavio rani oblik dananjih ljudi i neandertalci. Naposljetku, anatomski dananji ljudi pojavili su se otprilike prije 100.000 godina. Sve to zvui savreno jasno iz usta uitelja, u knjigama ili kada to promatramo u muzeju ili na televiziji. No, u pozadini se i danas odvijaju estoke rasprave o svakoj etapi toga razvoja. Kada znanstvenici tvrde da su se ljudi razvili od majmuna, pritom ne misle na dananje majmune koje vidimo u zoolokim vrtovima, kao to su gorile i impanze. Tada misle na izumrle afrike driopiteke. Ti majmuni, pretpostavljeni preci suvremenih majmuna i suvremenih ljudi, ivjeli su u razdoblju miocena, prije oko 5 do 20 milijuna godina. Ljudski ogranak (hominidi) i ogranak dananjih majmuna navodno se odvojio od svoga zajednikog pretka driopiteka prije otprilike 6-7 milijuna godina. Meutim, postoji mnogo vrsta driopiteka i znanstvenici nisu sigurni koji je od tih izumrlih majmuna na pretpovijesni predak. Osim toga, ne mogu nam mnogo toga rei ni o prvim hominidima koji su ivjeli prije australopiteka. Njihovi fosilni ostaci, uglavnom otkriveni nakon objavljivanja Zabranjene arheologije 1993., fragmentarni su i podloni brojnim tumaenjima. Lemonick i Dorfman (2001.) dobro su ocijenili zamreno stanje paleontologije prvih hominida, koje danas vlada u znanstvenoj zajednici. Istraivai su 1994. otkrili kosti koje su pripisali stvorenju nazvanom Ardipithe-

cus ramidus, koje je ivjelo u Etiopiji prije 4,4 milijuna godina. Istraivai iz Amerike i Etiopije su 2001., obznanili otkrie drugih kostiju Ardipithecusa koje su bile stare 5,8 milijuna godina. Ardipithecus je visinom i tjelesnom gradom nalikovao impanzi, no uz jednu znaajnu razliku. Istraivai su otkrili kost nonog prsta s ljudskim znaajkama, koje su upuivale na to da je ardipitek hodao uspravno. No, Donald Johanson, direktor Instituta za podrijetlo ovjeka pri Sveuilitu u Arizoni, istaknuo je da je ta kost nonog prsta otkrivena 16 km dalje od drugih kostiju, od kojih je starija nekoliko stotina tisua godina. Stoga nije sigurno pripada li ta kost ardipiteku. Moda je pripadala ljudima koji su ivjeli u Africi prije vie milijuna godina? To je posve mogue, budui da postoji obilje dokaza da su anatomski suvremeni ljudi uistinu ivjeli u Africi i na drugim mjestima prije vie milijuna godina. U svakom sluaju, istraivai ardipiteka su pretpostavili da je razvoj ovjeka tekao preko starijeg ardipiteka prije 5,8 milijuna godina do mlaeg ardipiteka prije 4,4 milijuna godina i Australopithecusa afarensisa (Lucy) prije 3,2 milijuna godina, sve do prvih pripadnika roda Homo prije otprilike 2 milijuna godina. Skupina francuskih i kenijskih istraivaa pod vodstvom Brigitte Senut i Martina Pickforda 2000. je godine otkrila nekoliko kostiju stvorenja, koje su nazvali Orrorin tugenensis, poznatijeg pod imenom Tisuljetni ovjek. Senut i Pickford su rekli da je ardipitek obian majmun i da izravno ne pripada ljudskoj liniji podrijetla. Isto tako, poricali su mogunost da je Australopithecus afarensis ljudski predak. Kosti Tisuljetnog ovjeka stare su 6 milijuna godina. Senut i Pickford vjeruju da je Tisuljetni ovjek, s obzirom na njegove kosti, hodao uspravno na dvije noge, to je kljuna ljudska znaajka, no to nije uvjerilo i druge istraivae, kao to je Meave Leakey. Nadalje, Bernard Wood (Culotta, 1999.) sa Sveuilita George Washington, propitkivao je ideju da se prvi primati, ostaci ijih kostiju upuuju na bipedalizam (hodanje na dvije noge), trebaju automatski smatrati ljudskim precima. Moda su to bili samo majmuni koji su sluajno hodali na dvije noge i nisu ni na koji nain bili povezani s ljudima. Krajem 2001., Meave Leakey uvela je jo veu zbrku u ve tada zamrenu sliku. Ona je u asopisu Nature (Leakey i al. 2001.) objavila otkrie novog hominida. Ona je sa svojim kolegama u 8.mj. 199. pokraj jezera Turkana u Keniji otkrila gotovo posve sauvanu lubanju nepoznatog stvorenja starog 3,5 milijuna godina, dakle, bilo je otprilike iste starosti kao Australopithecus afarensis. Umjesto da svoje otkrie identificira kao novog pripadnika roda Australopiteka, Meave Leakey je uzburkala svijet hominida stvo-

rivi mu nov rod i vrstu: Kenyanthropus platyops, koje je ime znakovito, jer anthropus znai 'ovjek', apithecus 'majmun'. Leakey je, dakle, jasno postavila Kenyanthropusa platyopsa u ljudsku liniju, navjeujui time daje australopitek tek izumrli majmun koji nema nikakve srodnike veze s ovjekom. Pri tome je iznijela pretpostavku da je Kenyanthropus platyops moda povezan s mlaim fosilima koji se danas pripisuju Homo rudolfensisu. Premda je pozivala na daljnja istraivanja, ini se da je svoga Kenyanthropusa platyopsa nametnula na takav nain, da zauvijek ukloni australopiteke iz linije ljudskih predaka. Osobno tvrdim da ni Kenyanthropus ni australopitek nisu ljudski preci, a to stoga to postoji dokaz da su anatomski suvremeni ljudi postojali istodobno s njima i prije njih. Ukratko, slika novootkrivenih prvih hominida prilino je zbrkana i protuslovna. U svim tim sluaj evima znanstvenici pekuliraju o fragmentarnim fosilnim ostacima, pripisujui ih ljudskim precima, premda su najvjerojatnije samo varijeteti majmuna s nekolicinom znaajki koje dijele s dananjim ljudima. No, te znaajke nisu nuno znakovi evolucijske povezanosti. Unato zbrci koja okruuje istraivanje australopiteka, mnogi znanstvenici i dalje prihvaaju da je to stvorenje izravan ljudski predak. Prvi primjerak australopiteka otkrio je 1924. dr. Raymond Dart u Junoj Africi. Dart je vjerovao kako je to najstariji ljudski predak, no veina utjecajnih znanstvenika njegova doba smatrali su da je samo jedna vrst majmuna. Tek je krajem 1950-ih australopitek openito prihvaen kao ljudski predak. Meutim, neki se znaajni znanstvenici s time nisu slagali. Meu njima su bili Louis Leakey, jedan od najpoznatijih antropologa 20. st. Nain kojim je Meave Leakey protumaila svog kenyanthropusa platyopsa kao pretka iz linije Homo, uz zaobilaenje australopiteka, jasno se nadovezuje na djelo Louisa Leakeya. Ugledni britanski zoolog, lord Zuckerman, izvrio je brojne podrobne statistike studije koje pokazuju da australopitek nije ovjekov predak. Djelo lorda Zuckermana danas nastavlja Charles E. Oxnard, profesor fizike antropologije pri Sveuilitu Zapadne Australije. Radi upoznavanja sa snanim protu-lijekom suvremenoj propagandi o australopitecima kao ljudskim precima, itatelju preporuamo njegove knjige Uniqueness and Diversity in Human Evolution (1975.) i The Order of Man (1984.). Znanstvena javnost uglavnom zanemaruje te knjige, budui da pobijaju jedan od lanaka vjere nauka o ljudskoj evoluciji. No, te su knjige neophodno tivo za svakoga tko eli znati istinu o australopitecima. Oxnardove anatomske

studije smjetaju australopiteka uz gibone i orangutane, a daleko od afrikih majmuna i ljudi. S obzirom na takav meuodnos, australopitek se veoma teko moe uvrstiti meu izravne ljudske pretke. Znanstvenici koji vjeruju da je australopitek ljudski predak, u njegovim fosilnim kostima vide znakove sposobnosti uspravnog hodanja i druge ljudske znaajke. No, Oxnardove studije upuuju na stvorenje koje se moglo vjeati o grane drvea, poput gibona i orangutana, i ujedno uspravno hodati zemljom. Velika neslaganja postoje ak i meu znanstvenicima koji prihvaaju australopiteka kao ovjekova pretka. S jedne strane nalaze se Donald Johanson i njegovi kolege i pristae, koji vjeruju da su australopiteci hodali uspravno na zemlji kao i dananji ljudi. Prema njihovu gleditu, to se osobito odnosi na Lucy, primjerak vrste Australopithecus afarensis, koju je sam Johanson otkrio u Etiopiji 1970-ih (Johanson i Edev, 1981.). No, brojni Johansonovi kritiari tvrde da Lucyni dugi zakrivljeni prsti ruku i nogu, kao i prsti njezinih roaka, uz brojne druge anatomske znaajke, pokazuju a su ta stvorenja uglavnom provodila vrijeme na drveu (Stern i Susman, 1983., str. 282-284; Susman et al, 1984., str. 117; Marzke, 1983., str. 198). U tome su suglasni s Oxnardom. Neki znanstvenici smatraju da su Johanson i njegovi suradnici pogreno spojili fosile dviju ili triju vrsta stvorenja u jednu vrstu, naime, Australopithecus afarensis. Johanson je 1970-ih iznio ideju da je Lucy najstariji poznati ljudski predak, te da se polazei od nje, svi drugi hominidi mogu poredati u konaan evolucijski razvoj. Nekoliko se vrsta moe poredati u dvije grane koje izrastaju iz debla Australopithecusa afarensisa. Jednu bi granu tvorili Homo habilis, Homo erectus i, naposljetku, Homo sapiens. Drugu bi granu tvorili ostali australopiteci. Prvi od njih je Australopithecus africanus, potom Australopithecus robustus, te Australopithecus boisei. Svaki se od njih razvijao u smjeru vee robusnosti. Godine 1985., otkrivena je Crna lubanja koja je pripisana Australopithecusu garhiju. Ta robusna vrsta australopiteka bila je robusnija od Australopithecusa boiseija. Da je Crna lubanja mlaa od A. robustusa i A. boiseija, ne bi bilo nikakvog problema, jer bi se savreno uklapala u razvoj robusnih australopiteka. Meutim, Crna lubanja je starija od najstarijih primjeraka A. robustusa. To je posve pomrsilo Johnsonov uredan dijagram. Danas meu znanstvenicima ne postoji konsenzus o povezanosti razliitih vrsta australopiteka. Kako primjeuje fizikalna antropologinja Pat Shipman (1986., str. 92): "Najbolji odgovor koji trenutno moemo pruiti

jest da vie nemamo jasnu ideju o tome tko se iz koga razvio." Shipmanova je to izjavila 1986., premda situacija ni danas nije mnogo drukija. tovie, dodatno se zakomplicirala otkriima novih vrsta australopiteka, kao to su Australopithecus anamensis i Australopithecus aethiopicus. Zbrka ne postoji samo oko evolucijskih veza australopiteka, ve i oko veza australopiteka i Homo habilisa, prvog pripadnika roda kojemu pripadaju dananji ljudi. Razmotrivi sve alternative, Shipmanova je kazala: "Moemo ustvrditi da ne raspolaemo nikakvim dokazima o podrijetlu hominida, i moemo ukloniti sve pripadnike roda australopiteka iz obitelji hominida." Drugim rijeima, australopitek nije ljudski predak, a upravo su to Zuckerman i Oxnard oduvijek tvrdili. No, Shipmanova je oklijevajui istaknula: "Instinktivno negativno reagiram na tu ideju, te se bojim da je nisam kadra racionalno procijeniti. Odrasla sam na ideji da je australopitek hominid." (Shipman, 1986., str. 93). Australopitek za sobom povlai i drugi problem, naime, injenicu da znanstvenici glavne struje tvrde da je australopitek ivio samo u Africi. Meutim, drugi znanstvenici su izvijestili o otkriima australopiteka u Kini, Indoneziji i Jugoistonoj Aziji (Robinson 1953., Jian et al. 1975., Franzen, 1985. i Chen, 1990.). Prihvate li se ta otkria, ona bi uinila golemu zbrku u veini opeprihvaenih shema evolucije hominida, ime bi se hominidima moglo pripisati i azijsko, a ne samo afriko podrijetlo. Homo habilis se do 1987. opisivao kao izrazit evolucijski napredak od australopiteka do ovjeka. U znanstvenoj literaturi, kao i u popularnim prikazima, Homo habilis se prikazivao veim od svojih predaka australopiteka, te tijela s mnogo ljudskih znaajki, premda mu je glava jo bila prilino majmunolika. Godine 1987., Tim White i Donald Johanson (Johanson et el, 1987.) objavili su otkrie gotovo netaknutog kostura Homo habilisa u Olduvai Gorgeu. Ustanovilo se da je Homo habilis bio veoma malo stvorenje s dugim majmunolikim rukama, veliinom i tjelesnim proporcijama nalik australopiteku. Kao i u sluaju potonjeg, neki istraivai smatraju da je Homo habilis pogreno sastavljen od fragmentarnih fosilnih kostiju dviju ili vie vrsta (Wood, 1987.). Nova slika Homo habilisa dodatno je zakomplicirala pretpostavljeni evolucijski prijelaz prema Homo erectusu. Skupina znanstvenika, ukljuujui Richarda Leakeya, 1984. otkrila je gotovo cjelovit kostur Homo erectusa (Brown et al., 1985., str. 788). Prije toga otkria, znanstvenici nisu pronali nijednu kost udova koju bi mogli neosporno povezati s lubanjom Homo erectusa. Ipak, znanstvenici su desetljeima izraivali modele Homo erectusa u pravoj veliini, kao da su znali tonu veliinu njegove glave i udova.

Zanimljivo je da je novootkriven kostur pripadao adolescentu viemu od 1,83 m, u punom razvoju. Nadalje, bio je to najstariji do tada otkriven primjerak Homo erectusa, budui da je star otprilike 1,6 milijuna godina. Primjerak Homo habilisa OH 62, koji su otkrili Johanson i White, bio je samo 200.000 godina stariji, no ujedno prilino nizak i izrazito majmunolik u usporedbi s prvim. Tako golem evolucijski prijelaz u tako kratkom vremenskom razdoblju ini se posve nevjerojatnim, premda ga evolucionisti prihvaaju kao istinu. No, ak i neki evolucionisti u njega sumnjaju. Afriki fosili koji se pripisuju vrstama Homo rudolfensis i Homo ergaster dodatno su zakomplicirali odnos ranih vrsta roda Homo. Veina znanstvenika smatra da je Homo erectus u mladoj fazi svog postojanja izravan predak Homo sapiensa. Meutim, Louis Leakey (1960., str. 210-211; 1971., str. 25, 27) to nikada nije prihvatio. U svojim je knjigama iznio brojne anatomske razloge zato ni Homo erectus, ni australopiteci nisu preci suvremenih ljudi. Njegovo stajalite koje odstupa od opeprihvaenih rijetko se, gotovo nikada, ne spominje u suvremenim udbenicima o ljudskoj evoluciji. Postoji jo jedan problem. Prve primjerke Homo erectusa otkrio je Eugene Dubois na Javi 1890-ih. Prvo je otkrio majmunoliku lubanju, potom je sljedee godine, oko 13,5 m dalje od prvog nalazita, otkrio bedrenu kost. Na istom su nalazitu otkrivene i kosti mnogih drugih vrsta ivotinja. Dubois je smatrao da lubanja i bedrena kost pripadaju istom stvorenju, koje je nazvao Pithecanthropus erectus. Mnogi su znanstvenici odmah odbili prihvatiti mogunost da obje kosti pripadaju istom stvorenju. No, znanstvena se zajednica poslije sloila s Duboisom. Evolucionistima je bila neophodna karika koja nedostaje izmeu ivih ljudi i njihovih izumrlih majmunolikih predaka, a Dubois im je pruio mogueg kandidata. Zanimljivo je da su kasniji istraivai iznova protumaili izvorne javanske fosile Homo erectusa. Godine 1973., M. H. Day i T. I. Molleson su utvrdili da se bedrena kost koju je otkrio Dubois razlikuje od drugih bedrenih kosti Homo erectusa i da, zapravo, posve odgovara bedrenim kostima matomski suvremenih ljudi. Na temelju toga su Day i Molleson (1973.) pretpostavili da bedrena kost nije povezana s lubanjom ovjeka s Jave. Stoga se ini da ih je Dubois pogreno pripisao istom stvorenju. To je otkrie dobro poznato u strunim krugovima, premda se u udbenicima i znanstvenim muzejima lubanja i bedrena kost ovjeka s Jave i dalje prikazuju kao da pripadaju istom stvorenju. Zato? Duboisovo otkrie ovjeka s Jave desetljeima je uivalo gotovo mitski status. ini se da znanstvenici oklijevaju razbiti javni mit koji su stvorili.

Nakon Duboisova otkria ovjeka s Jave, G. H. R. Koenigswald, kao i drugi znanstvenici, otkrili su jo neke fosile Homo erectusa. Premda u udbenicima izgledaju impresivno, ta su otkria, ustvari, prilino bezvrijedna zbog svog nesigurnog podrijetla. Veina je nalaza otkrivena na povrini, to znai da mogu biti bilo koje starosti, dakle i mlaeg podrijetla. Godine 1856. neki su njemaki radnici otkrili kosti u pilji visoko na jednom od zidova doline Neander (Neandertal na njemakom). Te su kosti predali lokalnom prirodoslovcu, i od toga su trenutka neandertalci izvor beskrajnih znanstvenih kontroverzi. Dvije glavne toke spora su: 1.) fizike i kulturne znaajke neandertalaca i 2.) njihova povezanost sa suvremenim ljudima. Neki su znanstvenici na temelju fosila neandertalaca i s njima povezanih kamenih orua i drugih kulturnih artefakata zakljuili, da su neandertalci fiziki nalikovali ivotinjama i da im je kultura bila primitivna. Drugi su im, pak, pridavali mnogo ljudskije znaajke i ponaanje. Takva razilaenja traju ve 150 godina i nastavljaju se. estoki se sporovi vode i oko povezanosti neandertalaca i suvremenih ljudi. Neki su znanstvenici uvjereni da su neandertalci nai izravni preci, dok ih drugi svrstavaju u samo posrednu, izumrlu lozu koja za sobom nije ostavila potomke. Fizikalni antropolozi Erik Trinkaus i Pat Shipman (1994.) napisali su knjigu The Neandertals : Of Skeletons, Scientists, and Scandals ('Neandertalci: O kosturima, znanstvenicima i skandalima'), u kojoj su ivopisno i iscrpno opisali sve obrate u znanstvenim raspravama o neandertalcima. Trinkaus i Shipmanova su pokazali da su znanstvenici u prolosti i danas bili rtve predrasuda i pristranosti, i da su se katkad sluili svojim autoritativnim poloajima kako bi utjecali na ishod znanstvenih rasprava. Oekivali bismo da e slika ljudske evolucije danas biti neto jasnija. To, meutim, nije sluaj. Danas se najei sporovi u istraivanju ljudske evolucije odnose na najmlau etapu evolucije - pojavu anatomski suvremenih ljudi. S jedne su strane oni koji tvrde da su se anatomski suvremeni ljudi pojavili u jednom zemljopisno izoliranom dijelu svijeta, pri emu se uglavnom navodi Afrika. S druge strane su oni koji tvrde da su se ljudi pojavili nekoliko puta u razliitim dijelovima svijeta. To je takozvana multiregionalna hipoteza. Tu sliku kompliciraju neandertalci. Kako smo vidjeli, neki znanstvenici smatraju da su se suvremeni ljudi razvili izravno od Homo erectusa, pri emu su neandertalci posredni ogranak koji je izumro. Drugi, pak, svrstavaju neandertalce meu izravne pretke barem nekih suvremenih ljudi. Znanstvenici (Cann i drugi) su 1987. objavili da su istraivanja mitohondrijske DNK pokazala kako su ljudi nastali u Africi prije oko 200.000 go-

dina, pobijajui, tako, multiregionalnu hipotezu. No, drugi su znanstvenici pokazali da su te studije pogrene. Znanstvenici su se sluili drugim metodama istraivanja DNK kako bi potvrdili svoje tvrdnje o ljudskoj evoluciji. No, i te metode sadre ozbiljne nedostatke. Taj genetiki dokaz emo iscrpnije razmotriti u 4. poglavlju. Premda darvinistiki znanstvenici javno predstavljaju ujedinjenu frontu, istiui da je evolucija ljudi od majmunolikih predaka utvrena injenica, oni nisu utvrdili stvarni evolucijski put. Ako taj put nije otkriven, kako mogu isticati kao injenicu, a ne kao stvar mjerenja, da se evolucija ljudi od majmunolikih predaka uistinu dogodila?

Skrivena povijest ljudske vrste

Do sada smo razmotrili probleme s kojima se suoavaju darvinisti pri baratanju s opepoznatim i prihvaenim dokazima. Meutim, u Zabranjenoj arheologiji saznajemo da se velika koliina dokaza izgubila u procesu filtriranja. Budui da su ti dokazi protuslovili slubenim evolucijskim doktrinama tijekom proteklih 150 godina, bili su uklonjeni iz znanstvene rasprave. Ti dokazi pokazuju da su anatomski suvremeni ljudi postojali prije vie milijuna godina. Prihvati li ih znanstvena zajednica, unitili bi gore prikazan znanstveni scenarij, prema kojemu su se suvremeni ljudi pojavili prije otprilike 100.000 godina. Australopitek, Homo habilis, Homo erectusi neandertalac vie ne bi bili ljudski preci, ve jednostavno stvorenja koja su supostojala s anatomski suvremenim ljudima. Dokaz o iznimno drevnom podrijetlu ovjeka podudara se s drevnom indijskom vedskom knjievnou. Ona ukljuuje skupinu rukopisa zbirnoga imena purane ili povijesti. U puranama saznajemo da su ljudi postojali tokom dugih razdoblja ciklikog vremena. Osnovna jedinica tog ciklikog vremena jest brahmanov dan. Brahmanov dan traje 4.320.000.000 godina, i nakon njega nastupa brahmanova no koja takoer traje 4.320.000.000 godina. Brahmanovi dani i noi uzajamno se beskonano izmjenjuju. Tijekom brahmanovih dana manifestira se ivot, ukljuujui ljudski, za razliku od brahmanovih noi, tijekom kojih ivot nije manifestiran. Prema vedskim kozmolokim kalendarima, brahmanov dan koji trenutano traje, poeo je prije otprilike prije 2 milijarde godina. S obzirom na to, vedski arheolozi mogu oekivati da e pronai dokaz da ljudi postoje ve 2 milijarde godina. Purane i drugi vedski rukopisi govore i o stvorenjima s majmunolikim tijelima i ljudskom inteligencijom. Naprimjer, Shrimad Bhagavatam (9.18) govori o majmunima-vojnicima koji su pomogli gospodinu Rami

poraziti demona Ravanu. Prema tome, vedski arheolozi mogu oekivati da e pronai dokaz o razliitim tipovima majmunolikih ljudi, koji su postojali istodobno s anatomski suvremenim ljudima u dalekoj prolosti. Slijedi primjer jedne vrste dokaza iznesenog u Zabranjenoj arheologiji. Godine 1979., istraivai u Laetoli u Tanzaniji, nalazitu u Istonoj Africi, otkrili su otiske stopala u naslagama vulkanskog pepela starima vie od 3,6 milijuna godina. Mary Leakey (1979.) i drugi znanstvenici kazali su da se ti otisci nimalo ne razlikuju od otisaka stopala suvremenih ljudi. Na temelju toga, ti su znanstvenici zakljuili da su australopiteci prije 3,6 milijuna godina imali zauujue suvremena stopala. Meutim, drugi znanstvenici, kao to je fizikalni antroplog R. H. Tuttle sa ikakoga Sveuilita ustvrdili su na temelju fosilnih kostiju stopala poznatih australopiteka, koji su postojali prije 3,6 milijuna godina, da su im stopala bila izrazito majmunolika (Tuttle, 1985.). S obzirom na to, nisu se podudarala s otiscima iz Laetolija. U lanku objavljenom u asopisu Natural History (oujak 1990.), Tuttle (1990.) je priznao: "...suoeni smo sa svojevrsnom zagonetkom." S obzirom na to, ini se doputenim razmotriti mogunost koju ni Tuttle ni Leakey nisu spomenuli, naime, da su prije oko 3,6 milijuna godina u Istonoj Africi postojala stvorenja s tijelima i stopalima anatomski suvremenih ljudi. U Zabranjenoj arheologiji iznio sam stotine drugih primjera takvog dokaza, svrstavajui ih u sljedee kategorije - izrezbarene kosti, kameno orue, ljudski fosili i artefakti koji upuuju na visoke razine kulture.

Izrezbarene kosti i koljke

Desetljeima nakon to je Darwin prvi put iznio svoju teoriju, brojni su znanstvenici otkrili zarezane i slomljene kosti ivotinja i koljke, koje su upuivale na pretpostavku da su u razdoblju pliocena (prije 2-5 milijuna godina), miocena (prije 5-25 milijuna godina), pa ak i prije, postojali ljudi ili pretee ljudi koji su upotrebljavali orue. Analizom odrezanih i slomljenih kostiju i koljki, istraivai su oprezno razmotrili i iskljuili alternativna objanjenja - kao to su djelovanje ivotinja ili geolokog pritiska - prije nego su zakljuili da je rije o djelovanju ljudi. U nekim su sluajevima uz odrezane i slomljene kosti ili koljke otkrivena kamena orua. Osobito zanimljiv primjer spomenute kategorije je koljka s grubim, premda raspoznatljivim prikazom ljudskoga lica urezanim na njezinoj povrini. Ta koljka, o ijem je otkriu Britansko drutvo za unapreenje znanosti (British Association for the Advancement of Science) izvijestio geolog H. Stopes (1881.), pronaena je u formaciji Red Crag u Engleskoj iz

razdoblja pliocena, a stara je vie od 2 milijuna godina. Prema uobiajenim gleditima, u Europi su se ljudi na takvoj kulturnoj razini pojavili tek prije oko 30.000 ili 40.000 godina. Nadalje, pretpostavlja se da su se u svojoj afrikoj domovini pojavili tek prije otprilike 100.000 godina. Osvrnuvi se na takav dokaz, francuski antropolog Armand de Quatrefages napisao je u svojoj knjizi Hommes Fossiles et Hommes Sauvages (1884.) sljedee: "ini se da su prigovori o postojanju ovjeka u pliocenu i miocenu obino povezani s teoretskim razmatranjima, a ne s izravnim promatranjem."

Eoliti: Kamenje smutnje

Primitivna kamena orua poznata pod imenom eoliti ('kamenje zore'), otkrivena u neoekivano starim geolokim slojevima, izazvala su rasprave koje su se vodile krajem 19. i poetkom 20. st. Neki znanstvenici nisu u eolitima uvijek prepoznavali orua. Eoliti nisu simetrino oblikovani kao orua, ve je rub prirodnog kamena dotjeran kako bi posluio odreenoj svrsi, primjerice, struganju, rezanju ili sjeckanju. esto su se na radnom rubu kamena mogli vidjeti tragovi uporabe. Kritiari su tvrdili da su eoliti nastali djelovanjem prirodnih sila, primjerice, prevrtanjem u rijenim koritima. No, zagovornici eolita iznosili su uvjerljive protuargumente, dokazuiui da oni nisu mogli nastati djelovanjem prirodnih sila. Krajem 19. st., amaterski arheolog Benjamin Harrison otkrio je eolite na Kentskoj visoravni u jugoistonoj Engleskoj (Prestwich, 1892.). Geoloki dokaz upuuje na pretpostavku da su eoliti proizvedeni u srednjem ili kasnom pliocenu prije otprilike 2-4 milijuna godina. Osim eolita, Harrison je na razliitim mjestima na Kentskoj visoravni otkrio i primjerke mnogo naprednijeg kamenog orua (paleolite) sline starosti. Mogunost postojanja hominida koji su izraivali orue u Engleskoj u to doba, suprotstavlja se svim opeprihvaenim shemama ljudske evolucije. Meu zagovornicima Harrisonovih eolita nalazili su se Alfred Russel Wallace (E. Harrison, (982., str. 370), Sir John Prestwich (1892., str. 251), jedan od najistaknutijih engleskih geologa i Ray E. Lankester, direktor British Museuma (Prirodoslovni odsjek). U prvoj polovici 20. st., J. Reid Moir, lan Kraljevskog instituta za antropologiu i predsjednika Pretpovijesnog drutva Istone Anglije, otkrio je eolite (i mnogo naprednija kamena orua) u formaciji Red Crag u Engleskoj. Ta su orua bila stara otprilike 2-2,5 milijuna godina. Neka od tih orua otkrivena su u naslagama gruha ispod Red Craga, a pretpostavlja se da su stara izmeu 2,5 i 55 milijuna godina.

Moirova otkria podrao je jedan od najglasnijih kritiara eolita i jedan od tada najuglednijih svjetskih strunjaka za kamena orua, Henri Breuil. Drugi Moirov pristaa bio je paleontolog Henry Fairfield Osborn s Amerikog prirodoslovnog muzeja u New Yorku. A 1923., meunarodno vijee znanstvenika otputovalo je u Englesku kako bi ondje istrailo Moirova glavna otkria, te ih je proglasilo autentinima.

Primitivni paleoliti
U sluaju eolita, isklesan je radni rub prirodno odlomljenog kamena. No, tvorci primitivnih paleolita odlamali su krhotine s kamenih jezgri, i potom ih oblikovali u mnogo raspoznatljivije tipove orua. U nekim su sluajevima i same jezgre oblikovane u orua. Meu primitivnim paleolitima nalaze se orua iz ranog miocena (prije oko 20 milijuna godina), koja je krajem 19. st. otkrio Carlos Ribeiro, direktor Instituta za geoloka mjerenja u Portugalu. Na meunarodnoj konferenciji arheologa i antropologa odranoj u Lisabonu, vijee znanstvenika istrailo je jedno od nalazita na kojima je Ribeiro otkrio spomenuta orua. Jedan lan znanstvenog vijea pronaao je kameno orue naprednije i od Ribeirovih boljih primjeraka. To je orue nalikovalo oruu musterijenskog tipa iz kasnog pleistocena, a lealo je vrsto ukopano u miocenskom konglomeratu, u uvjetima koji su potvrivali njegovo miocensko podrijetlo (Choffat, 1884., str. 63). Primitivni paleoliti otkriveni su i u miocenskim formacijama u Thenayu u Francuskoj. Engleski znanstveni pisac S. Laing primijetio je (1893., str. 113-115): "U cjelini, ini se da je dokaz o tom miocenskom oruu veoma uvjerljiv, a prigovori protiv njega proizlaze samo iz nesklonosti priznavanja drevnijeg podrijetla ovjeka." Znanstvenici su pronali primitivne paleolite iz miocena i u Aurillacu u Francuskoj. A u Boncellesu u Belgiji, A. Rutot je otkrio veliku zbirku paleolita iz oligocena (prije 25 do 38 milijuna godina).

Napredni paleoliti
Dok eoliti i primitivni paleoliti mogu biti proizvodi anatomski suvremenih ljudi ili njihovih prethodnika, kao to su Homo erectus ili Homo habilis, napredni paleoliti neosporno su djelo anatomski suvremenih ljudi. Ugledni argentinski paleontolog Florentino Ameghino otkrio je u pliocenskoj formaciji u Monte Hermosu u Argentini napredna kamena orua, tragove ognjita, slomljene kosti sisavaca i ljudski kraljeak. U Argentini je Ameghino otkrio brojna slina nalazita, koja su privukla pozornost znanstvenika diljem svijeta.

Ales Hrdlika s Instituta Smithsonian, objavio je 1912. opsenu, no ne odve argumentiranu kritiku Ameghinova djela. Hrdlika je tvrdio da veina Ameghinovih otkria potjee iz mladih indijanskih naselja. Slijedom toga, Ameghinov brat, Carlos Ameghino, proveo je nova istraivanja u Miramaru na argentinskoj obali juno od Buenos Airesa. Ondje je otkrio niz kamenih orua, ukljuujui bole i tragove ognjita u Chapadmalalanformaciji, kojoj suvremeni geolozi pripisuju starost od 3-5 milijuna godina. Carlos Ameghino je u Miramaru otkrio i kameni vrh strijele, koji je bio vrsto ukopan u bedrenu kost toksodonta, izumrlog junoamerikog sisavca iz pliocena. Etnograf Eric Boman pobijao je otkria Carlosa Ameghina, no pritom je ujedno nesvjesno pomogao njihovoj potvrdi. Godine 1913., kolekcionar koji je radio za Carlosa Ameghina, Lorenzo Parodi, pronaao je kameno orue u pliocenskoj barranci (stijeni) na morskoj obali u Miramaru, koji je ostavio na mjestu. Boman je bio jedan od nekoliko znanstvenika koje je Ameghino pozvao da svjedoe iskopavanju spomenutog orua. Nakon to je taj predmet (bola) fotografiran i izvaen, dogodilo se sljedee otkrie. Boman je napisao (1921., str. 344): "Parodi je na moju uputu nastavio udarati barrancu pijukom na istome mjestu na kojemu je otkrivena bola, pri emu se iznenada i neoekivano pojavila druga kamena kugla ... Vie nalikuje brusnom kamenu nego boli." Nekoliko metara dalje od toga nalazita, Boman je otkrio i drugo orue. Zbunjen tim otkriem, preostalo mu je samo da u svom pisanom izvjeu navijesti da je Parodi podmetnuo ta orua. U svakom sluaju, Boman nije uspio dokazati da je Parodi, taj dugogodinji zaposlenik Prirodoslovnog muzeja u Buenos Airesu ikada pribjegao prijevari. Orua koja je otkrio Carlos Ameghino u Miramaru (vrhovi strijela i bole) obino se pripisuju Homo sapiens sapiensu. Na prvi pogled, dakle, miramarska otkria upuuju na prisutnost anatomski suvremenih ljudi u Junoj Americi prije vie od 3 milijuna godina. Zanimljivo je da je 1921., u Chapadmalalan-formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, M. A. Vignati otkrio fragment fosilne ljudske eljusti. Poetkom 1950-ih, Thomas E. Lee iz Kanadskog nacionalnog muzeja, otkrio je napredna kamena orua u glacijalnim naslagama u Sheguiandahu na otoku Manitoulin, na sjeveru jezera Huron. Geolog John Sanford (1971.) s Wayne State University tvrdio je da su najstarija orua iz Sheguiandaha stara najmanje 65.000, a moda ak i 125.000 godina. Takva su datiranja neprihvatljiva onima koji su usvojili standardno gledite o sjevernoamerikoj pretpovijesti.

Thomas E. Lee (1966., str. 18-19) je negodovao: "Otkriva nalazita [Lee] protjeran je sa svog slubenog poloaja u dugo razdoblje nezaposlenosti; obustavljene su publikacije; neki ugledni autori pogreno su predstavili dokaz...; gomile artefakata su nestale u skladitima kanadskog Nacionalnog muzeja; ravnatelj Nacionalnog muzeja, koji je predloio objavljivanje monografije nalazita, i sam je otputen i prognan jer je odbio otpustiti pronalazaa; zahvaljujui slubenim povlatenim i monim poloajima zadobiven je nadzor nad samo est uzoraka iz Sheguiandaha, koji se nisu skrili; a nalazite je pretvoreno u turistiko mjesto ... Sheguiandah je prijetio izmamiti neugodna priznanja kako profinjeni intelektualci ipak ne znaju sve. Prijetio je mogunou ponovnog pisanja gotovo svih knjiga s tog podruja. Stoga je morao biti ubijen. I doista je ubijen." Leejev sluaj nije bio jedini. Poetkom 1970-ih antropolozi su otkrili napredna kamena orua u Hueyatlacou u Meksiku. Geologinja Virginija Steen-McIntyre i drugi lanovi tima Amerikog instituta za geoloka mjerenja, utvrdili su da su slojevi u kojima su otkrivena ta orua stari oko 250.000 godina. Ta tvrdnja nije dovela u pitanje samo standardna gledita o antropologiji Novoga svijeta, ve i cjelokupno prihvaenu predodbu o podrijetlu ovjeka. Smatralo se da su se ljudi sposobni izraditi orue poput onog u Hueyatlacu, razvili prije samo 100.000 godina u Africi. U nastojanju da objavi svoju studiju o starosti nalazita u Hueyatlacu, Virginija Steen-Mclntyre suoila se s brojnim potekoama. "Smatram da problem nadilazi Hueyatlaco", napisala je Estelli Leopold, pomonici urednika asopisa Quaternary Research. "Rije je o manipulaciji znanstvene misli potiskivanjem 'zagonetnih podataka, koji pobijaju prevladavajue nazore. A Hueyatlaco nedvojbeno ini upravo to! Budui da nisam antropolog, previdjela sam pravi znaaj naih datiranja iz 1973., kao i injenicu koliko se opeprihvaena teorija ljudske evolucije duboko utkala u nau misao. Veina arheologa odbacila je na rad u Hueyatlaca iskljuivo stoga jer protuslovi toj teoriji; toka." Taj proces potiskivanja podataka odvija se ve dugo. Godine 1880., J. D. Whitney (1880.), kalifornijski dravni geolog, objavio je opsean prikaz naprednog kamenog orua otkrivenog u kalifornijskim rudnicima zlata. Ta su orua, meu kojima su se nalazili vrhovi koplja i kameni muari i tuci, otkrivena duboko u rudarskim oknima, ispod debelih, netaknutih slojeva lave, u formacijama starima od 9 do vie od 55 milijuna godina. Jedan od najveih kritiara kalifornijskih otkria, W. H. Holmes s Instituta Smithsonian, napisao je (1899., str. 424): "Da je prof. Whitney posve razu-

mio priu o ljudskoj evoluciji kako se ona danas tumai, oklijevao bi objaviti zakljuke [da su ljudi u Sjevernoj Americi ivjeli u veoma drevno doba], usprkos impozantnom nizu svjedoanstava s kojima je bio suoen." Drugim rijeima, ne slau li se injenice s omiljenom teorijom, tada se one, ak i ako postoje u impozantnom nizu, moraju odbaciti.

Dokaz o postojanju napredne kulture u dalekoj pretpovijesti

Veina dokaza koje sam do sada spomenuo, upuuje na pretpostavku da su ljudi, ak i da su postojali u dalekoj prolosti, ostali na odreenom primitivnom stupnju razvoja. No, otkriveni su i artefakti koji upuuju na mnogo napredniji kulturni i tehnoloki razvoj. Osim to su neki predmeti neupitno napredniji od kamenog orua, mnogi od njih pojavljuju se u geolokim slojevima mnogo starijima od onih koja smo do sada razmatrali. Izvjea o tim nevjerojatnim dokazima dolaze nam iz znanstvenih i neznanstvenih izvora. U nekim sluajevima, same artefakte nemogue je locirati, odnosno, ui im u trag, budui da nisu pohranjeni u uobiajenim prirodoslovnim muzejima. No, radi cjelovitosti i ohrabrivanja daljnjeg istraivanja, iznijet u neke primjere. U svojoj knjizi Mineralogy, grof Bournon zabiljeio je intrigantno otkrie francuskih radnika iz druge polovice 18. st. Iskopavajui vapnenac u blizini Aix-en Provencea, ti su radnici prokopali jedanaest slojeva vapnenca meusobno odvojenih sedimentnim slojevima. Pritom su u ilovastom pijesku iznad dvanaestog sloja: "otkrili ostatke stupova i fragmente dijelom obraenog kamena, koji je bio identian onome iz kamenoloma; osim toga, pronali su kovanice, ruke ekia i druge alate ili komade drvenog orua." Drveni artefakti su bili okamenjeni. Navedeni odlomci objavljeni su u American Journal of Science and Arts 1820. (sv. 2., str. 145-146). Danas, meutim, mala je vjerojatnost da bi se takvo izvjee moglo pojaviti na stranicama znanstvenih asopisa. Znanstvenici jednostavno ne shvaaju ozbiljno takva otkria. Vapnenci iz Aix-en Provencea potjeu iz oligocena (Pomerol, 1980., str. 172-173), to znai da u njima otkriveni predmeti mogu biti stari od 24-36 milijuna godina. Godine 1830., u mramornom bloku iz rudnika pokraj Norristowna u Pennsylvaniji, udaljenog 20-ak km sjeverozapadno od Philadelphije, otkriveni su oblici nalik slovima. Mramorna ploa izvaena je iz dubine od 18-21 m. To otkrie objavljeno je 1831. u American Journal of Science and Arts. Mramor iz rudnika u okolici Norristowna potjee iz kambrij-ordovicija (Stone, 1932., str. 225), to ga, dakle, ini starim oko 500-600 milijuna godina.

Sir David Brewster je 1844. izvijestio o otkriu avla vrsto ukopanog u bloku pjeenjaka iz kamenoloma Kingoodie (Mylnfield) u sjevernoj Britaniji. Dr. A. W. Medd iz Britanskog instituta za geoloka mjerenja, napisao je 1985. mom pomoniku da taj pjeenjak potjee iz: "razdoblja donjeg starog crvenog pjeenjaka" (devon, prije 360-408 milijuna godina). Brewster je bio slavni kotski fiziar, koji je osnovao 'British Association for the Advancement of Science' i izvrio je neka znaajna otkria na polju optike. U londonskom Times-u, 22. lipnja 1844. objavljeno je sljedee neobino izvjee: "Prije nekoliko dana, neki radnici koji su iskopavali kamenje u blizini Tweeda, oko etiristo metara ispod tvornice Rutherford, pronali su zlatnu nit ukopanu u kamenu koji se nalazio na dubini od 2,4 m." Dr. A. W. Medd s Britanskog instituta za geoloka mjerenja napisao je 1985. mom pomoniku da taj kamen potjee iz ranog karbona (prije 320 do 360 milijuna godina). U asopisu Scientific American (5. lipanj 1852.) objavljen je sljedei lanak naslovljen 'Relikt iz drevne prolosti': "Prije nekoliko dana, snanom je eksplozijom izbuena stijena na Meeting House Hillu u Dorchesteru, nekoliko jarda juno od molitvenog doma vl. gosp. Halla. Eksplozijom je izbaena golema kamena masa, neki komadi teili su nekoliko tona, a krhotine su se rasprile u svim smjerovima. Meu njima su otkrivena dva dijela metalne posude, koja se prepolovila uslijed eksplozije. Polovice su zajedno oblikovale zvonoliku posudu ... Na stranama je prikazano est likova, cvjetova ili buket, prekrasno obloenih srebrom, dok je nii dio posude obrubljen prikazom vinove loze ili vijenca, takoer optoen srebrom ... Ta neobina i nepoznata posuda izbaena je eksplozijom iz vrstog, glomaznog kamena iz dubine od 4,5 m ... To otkrie zasluuje istraivanje, budui da nije rije o prijevari." Prema suvremenoj karti podruja Bostona i Dorchestera, koju je izradio Ameriki institut za geoloka mjerenja, glomazni kamen, koji se danas zove Roxbury-konglomerat, potjee iz prekambrija, to znai da je star vie od 600 milijuna godina. U asopisu The Geologist u travnju 1862., objavljen je engleski prijevod intrigantnog izvjea Maximiliena Mellevillea, potpredsjednika Akademskog drutva u Laonu, Francuska. U njemu je Melleville opisao kuglicu od krede otkrivenu u blizini Laona, na dubini od 75 m u naslagama iz ranog eocena. To znai da su ljudi, koji su je moda izradili, ivjeli u Francuskoj prije 45-55 milijuna godina. Melleville je izjavio (1862., str. 147): "Dugo prije ovog otkria, radnici u kamenolomu su mi rekli da su mnogo puta pronali komadie drveta

pretvorene u kamen ... s tragovima ljudskog djelovanja. Danas alim to nisam zahtijevao da mi ih pokau, no tada jo nisam vjerovao u tu mogunost." Godine 1871., William E. Dubois s Instituta Smithsonian izvijestio je o otkriu nekoliko artefakata duboko ispod povrine Ilinoisa. Prvi je predmet bio bakreni novi iz Lawn Ridgea u okrugu Marshall, Illinois, a nalazio se u buotini izvora na dubini od 34 m. (Winchell, 1881., str. 170). Dravni institut za geoloka mjerenja u Illinoisu utvrdio je, na temelju zapisa o buenju, priblinu starost naslaga na dubini od 34 m. Te su se naslage vjerojatno formirale tijekom Yarmouthian-interglacnala: "prije oko 200.000 i 400.000 godina." Kovanica upuuje na postojanje civilizaciie u Sjevernoj Americi prije najmanje 200.000 godina. Ipak, openito se smatra da inteligentna bia sposobna za izradu i uporabu kovanica (Homo sapiens sapiens) nisu postojala prije vie od 100.000 godina. Prema prihvaenom stajalitu, metalni novii prvi put su se poeli upotrebljavati u Maloj Aziji u 8. st. pr. Kr. Godine 1889., u Nampi u Idahu otkriven je vjeto oblikovan glineni kipi ovjeka. Kipi je izvaen iz buotine na dubini od 91 m (Wright, 1912., str. 266-267). Na molbu mog pomonika, Ameriki institut za geoloka mjerenja dostavio nam je podatak da je sloj gline na dubini veoj od 91 m: "vjerojatno iz formacije Glenns Ferry, koja pripada skupini gornjeg Idaha, za koju se openito smatra da potjee iz pliocena ili pleistocena." Pliocen i pleistocen razdvaja dva milijuna godina. Nije poznato jesu li drugi hominidi, izuzev Homo sapiens sapiensa, stvarali umjetnika djela nalik figurici iz Nampe. Prema tome, dokaz upuuje da su u Americi prije otprike 2 milijuna godina, u razdoblju izmeu pliocena i pleistocena ivjeli ljudi suvremenog tipa. U The Morrisonville Times-u (Illinois, SAD) 11. 06. 1891., objavljeno je sljedee: "Gospoa S. W Culp prolog je utorka ujutro naila na neobino otkrie. Lomei velik komad ugljena kako bi ga stavila u kantu za ugljen, uoila je u jednoj od krhotina ukopan, vrsto i u obliku kruga, mali zlatni lanac dug oko 25 cm, neobinog i drevnog izgleda." Institut za geoloka mjerenja u Illinoisu rekao je da je ugljen, u kojemu je otkriven zlatni lanac star 260-320 milijuna godina. To otvara mogunost kako je u tome razdoblju u Sjevernoj Americi postojala napredna kultura. U novinarna Daily News iz Omahe, Nebraska, 2. travnja 1897. objavljen je lanak naslovljen 'Izrezbaren kamen zakopan u rudniku', u kojemu je opisan predmet otkriven u rudniku u blizini Webster Cityja u Iowi: "Danas, prilikom iskopavanja ugljena u rudniku Lehigh, na dubini od 40 m,

jedan od rudara naiao je na komadi kamena, koji ga je zbunio jer nije mogao objasniti zato se nalazi na dnu rudnika ugljena. Kamen je tamno sive boje, dug oko 61 cm, irok 30 cm i debeo 10 cm. Na njegovoj povrini, koja je veoma vrsta, urezane su crte pod kutovima u obliku savrenih dijamanata. U sreditu svakog dijamanta prilino je vjeto prikazano lice starca." Ugljen iz Lehigha vjerojatno potjee iz karbona. Robert Nordling je 10. 01. 1949. poslao fotografiju eljeznog pehara Franku L. Marshu sa Sveuilita Andrews u Berrien Springsu, Michigan. Nordling je napisao: "Posjetio sam muzej mog prijatelja u junom Missouriju. Meu njegovim znamenitostima nalazio se eljezni pehar prikazan na priloenoj fotografiji." (Rusch, 1971., str. 201). Uz eljezni pehar, koji je bio izloen u privatnom muzeju, nalazila se sljedea izjava koju je potpisao Frank J. Kenwood iz Sulphur Springsa, Arkansas, 27. studenog 1948.: "Dok sam 1912. radio u gradskoj elektrani u Thomasu, Oklahoma, pronaao sam vrstu grudu ugljena koja je bila suvie velika za uporabu. Slomio sam je maljem. Iz sredita ugljena ispao je ovaj eljezni vr, ostavivi u njemu otisak ili kalup. Jim Stall (zaposlenik tvrtke) svjedoio je lomljenju ugljena i vidio je kada je iz njega ispao vr. Poslije sam ustanovio da je ugljen iskopan iz rudnika u Wilburtonu, Oklahoma." (Rusch, 1971., str. 201). Kako tvrdi Robert O. Fay s Instituta za geoloka mjerenja u Oklahomi, ugljen iz rudnika u Wilburtonu star je oko 312 milijuna godina. U tjedniku American Weekly, koji je izlazio u sklopu New York Sunday American-a, 8. 10. 1922., objavljen je zanimljiv lanak naslovljen "Tajna okamenjenog potplata", koji je napisao dr. W. H. Ballou (1922., str. 2): "Prije izvjesnog vremena, dok je tragao za fosilima u Nevadi, ugledni rudarski inenjer i geolog John T. Reid, odjednom se zaustavio i zaprepastio kada je ugledao jedan kamen pokraj svojih stopala. Naime, kamen je izgledao kao otisak ljudskog stopala! Podrobnijim pregledom ustanovio je kako nije rije o otisku golog stopala, ve, kako se inilo, potplata cipele koji se okamenio. Iako je prednji dio nedostajao, sauvan je obris barem dvije treine potplata, oko kojeg je bila utisnuta istkana nit kojom je, kako se inilo, obrub cipele bio privren uz potplat." Kamen iz trijasa na kojemu se nalazi fosilni otisak potplata star je 213-248 milijuna godina. W. W. McCormick iz Abilenea, drava Texas, naveo je izvjee svog djeda, koji je otkrio kameni zidni blok duboko u rudniku ugljena: "Godine 1928., ja, Atlas Almon Mathis, radio sam u rudniku ugljena br. 5, koji se nalazi 3,2 km sjeverno od Heavenera, Oklahoma. Bilo je to rudarsko okno za koje su nam rekli da je duboko 3,3 km." Jedne veeri Mathis je

razbijao ugljen iskopan eksplozivima u 'sobi 24' toga rudnika. "Sljedee jutro" rekao je Mathis, "na dnu sobe lealo je nekoliko betonskih blokova. Bile su to kocke debele 30 cm, toliko glatke i polirane da je svih est strana moglo posluiti kao ogledalo." Dodao je: "Dok sam postavljao drvene potpornje, strop se uruio; jedva sam umakao. Kada sam se vratio nakon uruavanja, ugledao sam zid sastavljen od tih poliranih blokova. Otprilike 90-136 m nie od nae zrane jezgre, drugi je rudar naiao na isti ili veoma slian zid." (Steiger, 1979., str. 27). Ugljen iz tog rudnika vjerojatno potjee iz karbona, to znai da je zid star najmanje 286 milijuna godina. Astronom M. K. Jessup zabiljeio je sljedeu priu o zidu u rudniku ugljena: "Objavljeno je ... da su 1868., James Parsons i njegova dva sina iskopali zid od kriljevca u rudniku ugljena u Hammondvilleu, Ohio. Bio je to dug i gladak zid, otkriven nakon to je s njega otpao velik komad ugljena, a na njegovoj povrini bilo je izrezbareno nekoliko hijeroglifa." (Jessup, 1973., str. 65). Spomenuta otkria koja upuuju na postojanje civilizacije s relativno visokim stupnjem kulture u veoma dalekoj pretpovijesti, prikupljena su iz izvjea objavljenih u 19. i poetkom 20. st., premda se slina pojavljuju i danas. U nastavku emo razmotriti neka od njih. Godine 1968., tehniki crta i amaterski sakuplja trilobita, William J. Meister, izvijestio je da je otkrio otisak cipele u Wheeler Shaleu u blizini Antelope Springsa, Utah. Meister je taj otisak nalik potplatu i njegov kalup ugledao kada je prelomio blok kriljevca. Na otisku su bili jasno vidljivi ostaci trilobita, izumrlih morskih lankonoaca. kriljevac s otiskom i fosilima trilobita potjee iz kambrija, to ga ini starim od 505 do 590 milijuna godina. Meister (1968., str. 99) je opisao drevni otisak nalik cipeli u lanku objavljenom u asopisu Creation Research Society Quarterly: "Otisak pete bio je oko 3 mm dublji od otiska potplata. Otisak nonog prsta nedvojbeno je pripadao desnom stopalu, jer je cipela bila na karakteristian nain iznoenija na desnoj strani pete." Richard L. Thompson je 1984. posjetio Meistera u Utahu. Podrobnim pregledom otiska zakljuio je da nema oitog razloga zbog kojega se ne bi mogao smatrati autentinim. Oblik Meierova otiska, kako su pokazala Thompsonova promatranja i kompjutorske analize, znakovito se podudara s otiskom suvremene cipele. Tijekom posljednjih nekoliko desetljea, junoafriki rudari su otkrili vie stotina metalnih kugli s tri paralelne brazde urezane oko njihova sredita. Roelf Marx, kustos muzeja u Klerksdorpu u Junoj Africi, u kojemu su pohranjene neke od tih kugli, rekao je: "Kugle su veoma zagonetne.

Izgledaju kao da ih je izradio ovjek, premda u tom razdoblju Zemljine povijesti i kojemu su dospjele u ovaj kamen, nisu postojala inteligentna stvorenja. Posve su drukije od svega to sam do sada vidio." Moj je pomonik zamolio Roelfa Marxa da mu prui jo neke podatke o tim kuglama. Potonji mu je odgovorio pismom 12. 09. 1984.: "O tim kuglama nije objavljeno nita znanstveno, no injenice su sljedee: otkrivene su u pirofilitu iskopanom u blizini gradia Ottosdala u zapadnom Transvaalu. Taj pirofilit prilino je mekana sekundarna ruda... koja se oblikovala sedimentacijom prije otprilike 2,8 milijardi godina. S druge strane, kugle ija je unutranjost obavijena ljuskom i ispunjena vlaknastom tvari, veoma su vrste i ne mogu se zarezati, ak ni elikom." U nedostatku zadovoljavajueg prirodnog objanjenja, dokaz je prilino tajanstven i otvara mogunost da su junoafrike izbrazdane kugle - otkrivene u mineralnoj naslazi staroj 2,8 milijardi godina - izradila inteligentna bia.

Izvanredno stari ljudski fosili

Kako smo vidjeli, postoji mnotvo kamenog orua i drugih artefakata koji upuuju na postojanje ljudi prije vie milijuna godina. No, postoje li i ljudski fosili koji bi dodatno potvrdili taj zakljuak? Odgovor je potvrdan. Naravno, valja imati na umu da je fosilizacija veoma rijetka pojava. Richard Leakey jednom je rekao da kljuni fosili povezani s ljudskom evolucijom mogu stati na biljarski stol. A na konferencijama o ljudskoj evoluciji esto se moe uti komentar: "Treba nam vie fosila." S obzirom na rijetkost takvih fosila, primjeri koje emo u nastavku razmotriti prilino su znaajni. Dobar primjer prua otkrie javanskog Homo erectusa, ije je ostatke pronaao Eugene Dubois u Trinilu. Kako smo vidjeli, suvremeni su znanstvenici pokazali da bedrena kost, otkrivena pokraj lubanje javanskog ovjeka ne nalikuje bedrenim kostima Homo erectusa, ve suvremenih ljudi. Na temelju toga su zakljuili da bedrena kost ne pripada spomenutoj lubanji. No, to iz toga moemo zakljuiti o bedrenoj kosti? Naizgled raspolaemo brojnim dokazima o postojanju anatomski suvremenih ljudi na Javi prije otprilike 800.000 godina, koliko su stare spomenuta lubanja i bedrena kost. Prema suvremenoj teoriji, anatomski suvremeni ljudi razvili su se tek prije oko 100.000 godina. Nadalje, vidjeli smo da je Homo habilis, kakav se prikazivao prije otkria OH-62 1987. godine, vjerojatno sastavljen od fosila nekoliko vrsta. tovie, Donald Johanson je ukazao na nunost ponovnog razvrstavanja

mnogih kostiju koje su se do tada pripisivale Homo habilisu. Meu tim kostima je i bedrena kost ER 1481, koju je John Harris otkrio na jezeru Turkana u Keniji. Richard Leakey je ustvrdio da se ona nimalo ne razlikuje od kosti suvremenog ovjeka. Dakle, ne pripada li ta kost Homo habilisu, moda je valja pripisati anatomski suvremenom ovjeku koji je ivio u Africi prije oko 2 milijuna godina. Tijekom 19. i poetkom 20. st., u Europi je otkriveno nekoliko ostataka ljudskih kostura u formacijama iz srednjeg pleistocena. Meu njima su se nalazila otkria iz Galley Hilla, Moulin Quignona, La Denisea i Ipswicha. Prisutnost tih kostura u slojevima iz srednjeg pleistocena moe se pripisati mlaim intruzivnim pokapanjima, pogrenim izvjetajima ili prijevari. Ipak, postoje razlozi za pretpostavku da ti kosturi uistinu potjeu iz srednjeg pleistocena. Godine 1888., radnici koji su uklanjali naslage u Galley Hillu pokraj Londona, otkrili su leite krede. Jedan od radnika, Jack Allsop, obavijestio je Roberta Elliotta, skupljaa pretpovijesnih predmeta, da je otkrio ljudski kostur vrsto ukopan u tim naslagama na dubini od oko 2,4 m i oko 60 cm iznad sloja krede (Keith, 1928., str. 250-266). Elliott je izjavio: "Pozorno smo pregledali mjesto ne bismo li otkrili ikakve tragove pomicanja, no stratifikacija je bila netaknuta." Profesor M. H. Heys takoer je pregledao kosti u netaknutim naslagama i ustvrdio: "I radniku je bilo oito da je taj sloj netaknut, tako da je rekao: "Tog ovjeka ili ivotinju nitko nije zakopao." (Keith, 1928., str. 255). Na nalazitu u Galley Hillu otkrivena su i brojna kamena orua. Prema suvremenim gleditima, nalazite u Galley Hillu potjee iz Holstein-interglacijala, koji je trajao prije oko 330.000 godina. Smatra se da kostur iz Galley Hilla anatomski odgovara suvremenom ovjeku. Veina znanstvenika danas vjeruje da su se anatomski suvremeni ljudi (Homo sapiens sapiens) razvili u Africi prije oko 100.000 godina. Tvrde da je Homo sapiens sapiens prije otprilike 30.000 ili 40.000 godina, uao u zapadnu Europu u obliku kromanjonca, zamijenivi neandertalce. Usprkos Heysovu i Elliotovu svjedoanstvu da je kostur iz Galley Hilla otkriven u netaknutom geolokom sloju, K. P. Oakley i M. F. A. Montagu (1949.) poslije su zakljuili da je u mlae doba zakopan u naslagama iz srednjeg pleistocena. Isto stajalite dijele gotovo svi suvremeni antropolozi. Godine 1863., J. Boucher de Perthes otkrio je eljust anatomski suvremenog ovjeka u ljunanoj jami u Moulin Quignonu u francuskom gradu Abbevilleu. Izvadio ju je iz sloja crnog pijeska i ljunka sa dubine od oko

5 m. U tom su se sloju nalazila i kamena orua iz aelejena (Keith, 1928., str. 270). Aelejenska nalazita u Abbevilleu stara su oko 400.000 godina. Saznavi za otkrie eljusti i orua u Abbevilleu, skupina uglednih britanskih geologa posjetila je to mjesto. Prvotno su bili oduevljeni otkriem, no poslije su saznali da su neka kamena orua iz zbirke Bouchera de Perthesa navodno krivotvorine, koje su mu podmetnuli radnici. Britanski su znanstvenici, stoga, posumnjali u autentinost eljusti (Keith, 1928., str. 271). U svibnju 1863., britanski geolozi i arheolozi su se sastali s francuskim kolegama u Francuskoj kako bi raspravljali o eljusti. Unato oklijevanju dvaju britanskih strunjaka, vijee je jednoglasno potvrdilo da je eljust autentina. Meutim, Britanci su i nakon toga osporavali vrijednost eljusti iz Moulin Quignona, da bi naposljetku zadobili podrku veine znanstvenika. Nakon rasprave o otkriu iz Moulin Quignona, Boucher des Perthes je nastavio isticati da su njegova otkria autentina. U nastojanju da to dokae, proveo je jo nekoliko istraivanja na tome mjestu, pod veoma strogim nadzorom i u prisutnosti strunih znanstvenih promatraa. Ta su iskopavanja razotkrila brojne druge kosti anatomski suvremenih ljudi, fragmente kostiju i zube. Ta otkria, koja nisu privukla gotovo nikakvu pozornost u zemljama engleskog govornog podruja, znaajni su pokazatelji prisutnosti ovjeka u Europi u srednjem pleistocenu, prije otprilike 400.000 godina. Ona ujedno potvruju autentinost eljusti iz Moulin Quignona. Eugene Bertrand je 1868. izvijestio Antropoloko drutvo u Parizu da je u kamenolomu na Avenue de Clichy otkrio dijelove ljudske lubanje, kao i bedrenu kost, goljenicu i nekoliko kosti stopala. Kosti su se nalazile na dubini od 5,25 m. Sir Arthur Keith (1928., str. 276-277) vjerovao je da je sloj u Clichyju u kojemu su otkrivene ljudske kosti, iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven kostur iz Galley Hilla. To znai da su kosti iz Clichyja stare oko 330.000 godina. Dubina (preko 5 m), na kojoj su otkriveni ljudski fosili iz Clichyja, otklanja mogunost njihova pokapanja u mlaem geolokom razdoblju. Meutim, Gabriel de Mortillet (Bertrand, 1868., str. 332) tvrdio je da mu je radnik u kamenolomu na Avenue de Clichy rekao da je na dno jame osobno stavio kostur koji je pronaao u gornjim slojevima kamenoloma. ak i nakon to su saznali da de Mortillet pripovijeda priu da je radnik zakopao kostur iz Chlichyja, veina znanstvenika ostala je uvjerena u autentinost Bertrandova otkria. Naprimjer, prof. E. T. Hamy je rekao (Bertrand, 1868., str. 335): "Smatram da otkrie gosp. Bertranda nije toliko sporno, s

obzirom na injenicu da nije jedino te vrste u Avenue de Clichy. Uistinu, na cijenjeni kolega, gosp. Reboux, na istom je nalazitu i gotovo na istoj dubini (4,20 m) pronaao ljudske kosti, koje mi je predao na ispitivanje." Bertrand je Antropolokom drutvu predstavio jo jedan dokaz o velikoj starosti kostura iz Clichyja. Tvrdio je da je u sloju koji je sadravao druge kosti ovjeka iz Clichyja, otkrio ljudsku lakatnu kost. Ta je kost vea od dviju drugih kosti podlaktice. Kada ju je Bertrand pokuao izvaditi, pretvorila se u prah. To je iznio kao dokaz da je ljudski kostur iz Clichvja nedvojbeno iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven. Bertrand je naizgled zakljuio da radnik nikako nije mogao ukloniti iz gornjeg sloja rudnika tako krhku kost, kao to je bila raspadnuta lakatna kost, te je zakopati u niem sloju u kojemu ga je otkrio Bertrand. Naime, pritom bi se nedvojbeno unitila. To je znailo da je lakatna kost, kao i druge ljudske kosti, pripadala sloju u kojemu ju je Bertrand otkrio. J. Reid Moir je 1911., otkrio kostur anatomski suvremenog ovjeka ispod sloja glacijalne ljunane gline u okolici grada Ipswicha u Istonoj Angliji. Kostur je otkriven na dubini od 1,38 m, u naslagama starima ak 400.000 godina. Moire je paljivo iskljuio mogunost pokapanja iz mlaeg geolokog sloja. To je otkrie, meutim, nailo na estok otpor. Sir Arthur Keith (1928., str. 299) napisao je: "Pod pretpostavkom da je dananji tip ovjeka ujedno suvremenog podrijetla, takvim se primjercima nijee velika starost." Usprkos protivljenju, Moir je prvotno ustrajao na svom stajalitu, tvrdei da je kostur iz Ipswicha veoma star. No, iznenada je promijenio miljenje i izjavio da je kostur mlaeg podrijetla. to ga je natjeralo da promijeni miljenje? Naime, u blizini tog nalazita, na istoj geolokoj razini, otkrio je neka napredna kamena orua. Na temelju toga je zakljuio da se sloj ljunane gline iznad kostura oblikovao prije oko 30.000 godina od muljevitih ostataka izvornog taloga ljunane gline, oblikovanog stotinama tisua godina prije (Moir, 1916., str. 109). Ali, napredna kamena orua pojavljuju se diljem svijeta, u veoma starim geolokim formacijama. Stoga se ne mogu sloiti s Moirom da je otkrie naprednog orua na istoj razini na kojoj je otkriven kostur iz Ipswicha, dovoljan razlog da se iznova protumai stratigrafija nalazita kako bi se starost kostura poklapala s pretpostavljenom starou orua. Veoma uvjerljiv dokaz o postojanju anatomski suvremenih ljudi u veoma drevnoj prolosti dolazi iz Argentine. Radnici koji su 1896. iskopavali suhi dok u Buenos Airesu, otkrili su ljudsku lubanju. Izvadili su je iz jame

na dnu iskopine, nakon probijanja sloja vrste tvari nalik vapnencu, koja se zove tosca. Lubanja se nalazila na dubini od 11 m ispod korita rijeke La Plate (Hrdlika, 1912., str. 318). Radnici su lubanju odnijeli svom nadgledniku, gospodinu Junoru. Argentinski paleontolog Florentino Ameghino (1909., str. 108) pretpostavio je da lubanja pripada pliocenskom pretei Homo sapiensa, kojeg je nazvao Diprothomo platensis. No, Ales Hrdlika (1912., str. 332) s Instituta Smithsonian rekao je da je lubanja identina onoj suvremenog ovjeka. Kako je napisao Ales Hrdlika (1912., str. 321), ta je lubanja otkrivena u: "najviem dijelu sloja pred-Ensenadana". Prema stajalitu suvremene geologije, sloj pred-Ensenadana star je najmanje 1-1,5 milijuna godina. Mogunost otkria lubanje suvremenog ovjeka, ak i prije milijun godina, bilo gdje na svijetu - osobito u Junoj Americi - posve je neoekivana. Geolog Bailey Willis, koji je pratio Hrdliku na njegovu ekspediciju u Argentini, iznio je neke neodreene, neutemeljene spekulacije o tome kako je lubanja mogla dospjeti u jamu. Hrdlika je, pak, smatrao da je sama injenica suvremenog oblika lubanje dovoljna da se iskljui mogunost njezine velike starosti. Predrasude Hrdlike vidljive su iz sljedee njegove izjave (Hrdlika, 1912.): "S obzirom na morfologiju, a samo dijelom geoloki, posve se sigurno moe tvrditi da svi ostaci ljudskih kostura, koji se bitno ne razlikuju od kostura suvremenih ljudi, potjeu iz suvremenih geolokih formacija koje se jo uvijek oblikuju." Drugim rijeima, ak i da su u geolokim slojevima starima vie milijuna godina otkrivene anatomski suvremene ljudske kosti, Hrdlika ne bi prihvatio tako veliku starost tih kostiju. Prema njegovoj logici, evolucija se odvija bez prestanka i, stoga, kosti stare vie milijuna godina moraju se posve razlikovati od kostiju suvremenih ljudi. Ne razlikuju li se, tada nisu stare. Godine 1913., dr. Hans Reck s Berlinskog sveuilita otkrio je anatomski suvremeni ljudski kostur u Sloju II u klancu Olduvai, to upuuje na to da je taj kostur star vie od milijun godina. Svjestan mogunosti intruzivnog pokapanja, Reck (1914.) je paljivo pregledao taloge oko kostura i utvrdio da ne postoje nikakvi tragovi ljudskog djelovanja. Louis Leakey prvotno je bio skeptian prema tom otkriu, no nakon to je u munchenskom muzeju vidio taj kostur, koji je jo uvijek bio vrsto ukopan u svoju kamenu jezgru, te nakon to je posjetio nalazite u Africi, promijenio je miljenje i potvrdio Reckovo stajalite da kostur stvarno pripada Sloju II. Drugi su znanstvenici, meutim, i dalje osporavali njegovu autentinost. Reck i Leakey poslije su promijenili miljenja (L. Leakey et al., 1913.), i

sloili se da je kostur zakopan u Sloj II u mlae doba. Tijekom Drugog svjetskog rata vei dio kostura je izgubljen. Nakon rata, jedan je znanstvenik analizirao ugljikom 14 nekoliko malih fragmenata kosti, za koju je vjerovao da je pripadala kosturu. Analiza je pokazala da su kosti stare oko 17.000 godina. No, postoje neki problemi vezani uz to datiranje. Prije svega, nije sigurno jesu li fragmenti kosti koje je analizirao doista pripadali Reckovu kosturu. Drugo, ak i da je kost doista bila dio Reckova kostura, tijekom nekoliko desetljea, koliko je bila izloena u muzeju, mogla se kontaminirati mlaim ugljikom. S obzirom na to, postoji mogunost da je analiza ugljikom 14 rezultirala pogrenim datiranjem. Godine 1855., radnici u kamenolomu u engleskom gradiu Foxhallu, otkrili su ljudsku eljust. Robert H. Collver, ameriki lijenik koji je tada ivio u Londonu, doao je u posjed fosila. Istaknuo je da se sloj u kojemu je otkrivena eljust nalazio na dubini od 4,8 m. Razina sauvanosti eljusti, koja je bila znatno nagriena eljeznim oksidom, odgovarala je tom sloju. U istom sloju u Foxhallu, na dubini od 4,8 m, J. Reid Moir (1924., str. 647) je poslije otkrio kamena orua i tragove vatre. Svi drugi predmeti na toj razini bili bi stari najmanje 2,5 milijuna godina. Svjestan da posjeduje veoma vrijedan fosil, Collver ga je pokazao nekim engleskim znanstvenicima, ukljuujui Charlesa Lyella, Georgea Buska, Richarda Owena, Sir Johna Prestwicha i Thomasa Huxleya. Svi su dvojili u njegovu veliku starost. Piui 20-ih god. 20. st, ameriki paleontolog Henry Fairfield Osborn (1921., str. 568) pitao se zato gore navedeni znanstvenici nisu osobno posjetili nalazite. Rekao je da su bili sumnjiavi: "vjerojatno stoga to oblik eljusti nije bio primitivan." Kasno u ljeto 1860., prof. Giuseppe Ragazzoni, geolog s Tehnikog instituta u Bresciji otputovao je u Castenedolo, koji se nalazi oko 10 km jugoistono od Brescije, kako bi skupio fosilne koljke iz pliocenskog sloja same u podnoju niskog brda Colle de Venta. Ondje je pronaao neke ljudske kosti, koje je odnio geolozima A. Stoppaniju i G. Curioniju. Potonji su rekli da su vjerojatno ondje zakopane u mlae doba. Prihvativi njihovu odluku, Ragazzoni je bacio kosti. U 12.mj. 1897. jedan je zemljoposjednik iz Castenedola uoio nekoliko ljudskih kostiju u iskopu, koje je Ragazzoni potom izvadio. Meu njima su se nalazili komadii lubanje, nekoliko zubi i dijelovi kraljenice, rebara, ruku, nogu i stopala. Tijekom sljedeih nekoliko tjedana uslijedila su druga otkria, a 16. 02. otkriven je potpuni kostur. Ragazzoni je otputovao na to nalazite kako bi nadgledao iskopavanja. Ustanovilo se da

kostur, okruen masom plavo-zelene ilovae, pripada anatomski suvremenoj eni. "Potpuni kostur", rekao je Ragazzoni (1880., str. 123), "otkriven je u sreditu sloja plave ilovae ... Sloj plave ilovae, debeo vie od 1 m, sauvao je svoju jednoliku stratifikaciju i ne pokazuje tragove poremeaja." Dodao je: "Kostur je vjerojatno dospio u nekakav morski mulj, a nije zakopan u mlae doba, jer bi se u tom sluaju vidjeli tragovi gornjeg sloja utog pijeska i eljezno-crvene ilovae, zvane ferretto." Ukratko, u sluaju pokapanja kostura u inae netaknutom sloju plave gline, sigurno bi bila vidljiva mjeavina razliito obojenih materijala, a Ragazzoni, koji je bio geolog, posvjedoio je nepostojanju takve mjeavine. Isto tako, plava ilovaa je imala svoju osobitu stratifikaciju, koja je bila netaknuta. Isto vrijedi i za prethodno otkrivene kosti. "Fosilni ostaci otkriveni 2. i 25. sijenja leali su na dubini od oko 2 m. Kosti su se nalazile na granici izmeu terase sa koljkama i koraljima, te gornjeg sloja plave ilovae. Bile su ratrkane, kao da su ih morski valovi izmijeali sa koljkama. Nain na koji su leale posve iskljuuje mogunost kasnijeg mijeanja ili pomicanja tog sloja." (Ragazzoni, 1880., str. 126). Suvremeni geolozi smjetaju plavu ilovau iz Castenedola u astijsku etapu srednjeg pliocena, to znai da su tamonje iskopine stare oko 3-4 milijuna godina. Talijanski anatom Giuseppe Sergibio je uvjeren da su kosturi iz Castenedola ostaci ljudi, koji su ivjeli u tercijaru (etapa pliocena). O suprotnim stajalitima drugih znanstvenika rekao je: "Vjerujem da je sklonost odbacivanja, na temelju teoretskih predodbi, svakog otkria koje upuuje na postojanje ovjeka u tercijaru, svojevrsna znanstvena predrasuda." (Sergi, 1884., str. 309). Takve predrasude, meutim, postoje i danas. Sergi je napisao (1884., str. 310): "Sva otkria ljudskih ostataka iz pliocena diskreditirana su na temelju despotske znanstvene predrasude ili kako to ve elite nazvati." No, osim Sergija, Ragazzonijeva otkria iz Castenedola prihvatio je i Armand de Quatrefages. U svojoj knjizi Races Humaines (Ljudske vrste), napisao je sljedee o kosturu ene iz Castenedola: "Ne postoji nijedan ozbiljan razlog da posumnjamo u otkrie gospodina Ragazzonija ... Prema tome, ono se moe pobijati samo teorijskim, prediskustvenim prigovorima." (Laing, 1893., str. 119). Dobar primjer nepotenog tretiranja otkria iz Castenedola pronalazimo u knjizi prof. R. A. S. Macalistera iz 1921., Textbook of European Archaeology (Prirunik europske arheologije). Macalister je priznao da otkria

iz Castenedola (1921., str. 183): "...bez obzira to o njima mislimo, zasluuju ozbiljno razmatranje." Istaknuo je da je te kosti: "iskopao struan geolog, Ragazzoni... i pregledao ih je struan anatom, Sergi." No nije mogao prihvatiti njihovo pliocensko podrijetlo. Suoen s neugodnim injenicama, Macalister je tvrdio (1921., str. 183): "...negdje sigurno mora postojati pogreka." Prije svega, kosti su bile anatomski suvremenog oblika. "Naime, da doista izvorno pripadaju sloju u kojemu su otkrivene", napisao je Macalister (1921., str. 184), "to bi upuivalo na izvanredno dug evolucijski zastoj. Mnogo je vjerojatnije rije o pogreci u opaanjima." Macalister je dalje rekao (1921., str. 185): "Prihvaanje pliocenskog podrijetla kostura iz Castenedola stvorilo bi toliko mnogo nerjeivih problema, da teko moemo odoljeti izboru izmeu alternative prihvaanja ih one odbacivanja njihove autentinosti." I tu nailazimo na znanstvenika koji zbog unaprijed stvorene predodbe o evoluciji odbacuje kosturni dokaz, koji bi u drugom sluaju smatrao itekako uvjerljivim. Znanstvenici su uz pomo kemijskih i radiometrijskih testiranja pobili pliocensko podrijetlo kostiju iz Castenedola. Svjee kosti sadre odreenu koliinu duika u svojoj bjelanevini, koja se s vremenom smanjuje. U izvjeu iz 1980., K. P. Oakley (1980., str. 40) izvijestio je da kosti iz Castenedola imaju slian sastav duika kao i kosti iz kasnog pleistocena i holocena otkrivene u nalazitima u Italiji, na temelju ega je zakljuio da su mlaeg podrijetla. Meutim, stupanj ouvanja duika u kostima moe znatno varirati od nalazita do nalazita, to takve usporedbe ini nepouzdanim indikatorima starosti. Kosti iz Castenedola otkrivene su u glini, tvari u kojoj se, kako je poznato, mogu sauvati kotane bjelanevine s duikom. Kosti upijaju fluor iz podzemnih voda. Kosti iz Castenedola sadravale su fluor, i to u prilino velikom stupnju za kosti za koje je Oakley (1980., str. 42) rekao da su mlaeg podrijetla. Taj je nesklad objasnio viim razinama fluora u prolosti u podzemnim vodama Castenedola. No, to je bilo puko nagaanje. Kosti iz Castenedola sadravale su i neuobiajeno veliku koncentraciju urana, to upuuje na veliku starost. Analiza radioaktivnim izotopom ugljika potvrdila je da su neke kosti iz Castenedola stare 958 godina. No, kao i u sluaju otkria iz Galley Hilla, takve se metode danas smatraju nepouzdanima. A same kosti, koje su gotovo 90 godina propadale u muzeju, najvjerojatnije su bile kontaminirane mlaim ugljikom, to je rezultiralo pogrenim datiranjem. Sluaj otkria iz Castenedola pokazuje nedostatke paleoantropolokih metoda. Prvotno pripisivanje pliocenskog podrijetla kostiju otkrivenih

1860. i 1880. ini se opravdanim. Kosti je otkrio iskusan geolog, G. Ragazzoni, koji je podrobno pregledao stratigrafiju nalazita. Osobito je pomno tragao za znakovima intruzivnog pokapanja, koje nije pronaao. O svojim je otkriima pravodobno izvijestio svoje kolege izvjeima u znanstvenim asopisima. A budui da su kosti morfoloki bile mlaeg podrijetla, podvrgnute su intenzivnom negativnom ispitivanju. I, kako je rekao Macalister, neto je sigurno moralo biti pogreno. Teorija o podrijetlu ovjeka koja danas prevladava u znanstvenoj zajednici, proizvod je gledita poput Macalisterovih. Tijekom posljednjeg stoljea, ideja progresivne evolucije ovjeka od majmunolikih predaka, ukljuivala je prihvaanje i odbacivanje dokaza. Dokaz koji protuslovi ideji o ljudskoj evoluciji paljivo se skriva. Stoga svatko tko ita udbenike o ljudskoj evoluciji moe pomisliti: "Ideja o evoluciji ovjeka zacijelo je tona jer je potvruju svi dokazi." Ali, takva slika predstavljena u udbenicima obmanjuje, jer upravo nekritino vjerovanje da su se ljudi uistinu razvili iz majmunolikih predaka, odreuje koji se dokazi moraju ukljuiti i kako ih valja tumaiti. Sada emo obratiti pozornost na drugu iskopinu iz pliocena, otkrivenu u Savoni, gradiu na talijanskoj obali udaljenom 50-ak km zapadno od Genove. Radnici koji su pedesetih godina 19. st. gradili crkvu otkrili su anatomski suvremen ljudski kostur, koji se nalazio na dnu jarka dubokog 3 m. Sloj u kojemu je kostur leao star je 3-4 milijuna godina. Arhutr Issel (1868.) opisao je pojedinosti otkria iz Savone lanovima Meunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, odranog u Parizu 1867. Rekao je da je kostur ovjeka iz Savone: "...iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven." (De Mortillet 1883., str. 70). Neki su pretpostavili da je kostur zakopan na mjestu na kojemu je otkriven. No, u izvjeu Meunarodnog kongresa pretpovijesne antropologije i arheologije, odranog u Bologni 1871., pisalo je: "Da je rije o grobu, oekivali bismo da e gornji i donji slojevi biti izmijeani. Gornji slojevi sadre bijeli kvarcni pijesak. Mijeanje slojeva rezultiralo bi jasnim posvjetljivanjem usko ogranienog podruja pliocenske gline, to bi bilo dovoljno da neki promatrai posumnjaju u njegovo veoma drevno podrijetlo, kao to i jest sluaj. Najvee i najmanje pukotine u ljudskim kostima ispunjene su kompaktnom pliocenskom glinom. To se moglo dogoditi samo u doba pliocena, kada je glina bila muljevita." (Deo Gratias, 1873., str. 419-420). Deo Gratias je istaknuo da je glina danas vrsta i suha. Osim toga, kostur je otkriven na dubini od 3 m, to je prilino duboko za grobnu jamu.

Florentino Ameghino je osamdesetih godina 19. st. obznanio otkrie kremenog orua i tragova uporabe vatre u Monte Hermosu u Argentini. U nastavku emo razmotriti ondje otkrivene ljudske kosti - atlas ili prvi vratni kraljeak. Tu kost je 1880-ih iskopao zaposlenik muzeja u La Plati, Santiago Pozzi, iz montehermoke formacije iz ranog pliocena. To je otkrie tek nedavno privuklo pozornost znanstvenika. U to je doba jo uvijek bila prekrivena karakteristinim ukasto-smeim praporom iz montehermoke formacije stare 3-5 milijuna godina. Nakon uklanjanja pliocenskog prapora, znanstvenici su detaljno pregledali kost. Prihvativi njezino pliocensko podrijetlo, Florentino Ameghino je atlas povezao s majmunolikim ovjekovim pretkom. U svom opisu kosti istaknuo je znaajke za koje je smatrao da su veoma primitivne. No, Ales Hrdlika je uvjerljivo dokazao da je kost anatomski suvremenog oblika. Kao i Ameghino, Hrdlika je vjerovao da je ljudsko tijelo u prolosti bilo mnogo primitivnije. Ako je kost potpuno suvremenog oblika, bez obzira u kojem je geolokom sloju otkrivena, nedvojbeno je mlaeg podrijetla. Prisutnost takve kosti u drevnom stratumu bez iznimke se moe objasniti nekom vrstom intruzije. No, postoji i drugo mogue objanjenje. U Argentini su prije vie od 3 milijuna godina ivjeli ljudi suvremenog fiziolokog tipa. To potkrjepljuje injenica da se na atlasnoj kosti nalaze tragovi dubokog ukopavanja u taloge iz montehermoke formacije. U svakom sluaju, Hrdlika (1912., str. 384) je smatrao da atlas iz Monte Hermosa zasluuje: "iz nunosti biti baen u zaborav." Upravo je to i uinjeno. I danas mnogi ustraju na tome da atlas iz Monte Hermosa ostane u zaboravu u koji je iz nunosti baen. Dokaz o postojanju suvremenog tipa ovjeka prije 3 ili vie milijuna godina, i to upravo u Argentini, jo uvijek nije dobrodoao u sredinjoj struji paleoantropologije. M. A. Vignati je 1921. izvijestio o otkriu ljudske donje eljusti s dva kutnjaka u Chapadmalalan-formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, Argentina. To upuuje na zakljuak da je eljust stara oko 2-3 milijuna godina. Prije toga je na istom nalazitu otkriveno kameno orue i kost sisavca s umetnutim vrhom strijele. Meutim, etnograf E. Boman bio je skeptian prema tom otkriu. Izjavio je: "Novine su objavile senzacionalne lanke o 'najstarijim ljudskim ostacima na svijetu'. No, svi koji su pregledali kutnjake utvrdili su da su identini onima suvremenih ljudi." (Boman, 1921., str. 341-342). Boman je doslovno protumaio injenicu da suvremen oblik eljusne kosti iz Miramara neosporno potvruje njezino mlae podrijetlo. No, njegove tvrdnje ne iskljuuju mogunost da miramarski fosil svjedoi o postojanju suvremenog tipa ovjeka u Argentini u doba pliocena.

Prethodno smo raspravljali o brojnom kamenom oruu otkrivenom u zlatonosnom pijesku planine Sierra Nevada u Kaliforniji. U tom ljunku, starom od 9 do 55 milijuna godina, otkrivene su i ljudske kosti. U veljai 1866., gospodin Mattison, vlasnik rudnika u Bald Hillu pokraj Angels Creeka u okrugu Calaveras, iskopao je lubanju iz sloja ljunka na dubini od 39 m. ljunak u kojemu se nalazila lubanja bio je moda znatno stariji od pliocena. Whitney je 16. 07. 1866., pred Kalifornijskom akademijom znanosti, iznio izvjee o lubanji iz Calaverasa, potvrdivi da je otkrivena u sloju iz pliocena. Lubanja je u Americi izazvala veliku senzaciju. Kako je napisao Whitney (1880., str. 270): "Vjerski tisak u ovoj zemlji pozabavio se tim sluajem ... i svi su jednoglasno objavili da je lubanja iz Calaverasa proizvod 'prijevare'." Whitney je istaknuo da su se prie o prijevari poele pojavljivati tek nakon javnog objavljivanja njegova otkria u novinama. Neke od tih pria nisu promicali novinari, ve znanstvenici, poput Williama H. Holmesa s Instituta Smithsonian. On je tijekom boravka u Calaverasu zabiljeio izjavu da lubanja, koju je pregledao Whitney nije izvoran tercijarni fosil. No, hipoteze o prijevari sadre jedan problem - mnogo je verzija iste prie. Neki tvrde da su religiozni rudari podmetnuli lubanju kako bi obmanuli znanstvenika Whitneya. Drugi govore da su rudari podmetnuli lubanju kako bi zavarali drugog rudara. Neki tvrde da je Mattison otkrio autentinu lubanju, a da je Whitneyu poslije predana druga lubanja. Drugi tvrde da je rije o neslanoj ali Mattisonovih prijatelja iz oblinjeg gradia, koji su podmetnuli lubanju. Ta nedosljedna svjedoenja bacaju sumnju na ideju o prijevari. Neke izjave koje potvruju teoriju prijevare potjeu od osoba koje su pregledale ljunani kalup i zemlju u kojoj je otkrivena lubanja iz Calaverasa. Dr. F. W Putnam s Prirodoslovnog muzeja Peabody Sveuilita u Harvardu, rekao je da lubanja ne sadri nikakve tragove ljunka iz rudnika. I William J. Sinclair s Kalifornijskog Sveuilita osobno je pregledao lubanju i utvrdio da materijal, koji se na njoj nataloio ne potjee od ljunka iz zlatnog rudnika. On smatra da je rije o vrsti materijala koji se obino moe nai u piljama u kojima su Indijanci katkad pokapali svoje mrtve. S druge strane, Holmes je rekao (1899., str. 467): "Dr. D. H. Dali tvrdi da je tijekom boravka u San Francisku 1866., usporedio materijal nataloen na lubanji s dijelovima ljunka iz rudnika, utvrdivi da su u osnovi isti." W O. Ayres je u asopisu American Naturalist izjavio (1882., str. 853): "Vidio sam je i podrobno pregledao kada je prvi put dostavljena prof.

Whitneyu. Osim to je bila obloena naslagama pijeska i ljunka, i pukotine su joj bile ispunjene istim materijalom; a to je bila osobita vrsta materijala, koji sam imao prilike detaljno upoznati." Ayres je rekao da je bila rije o zlatonosnom ljunku iz rudnika, a ne o piljskom talogu mlaeg podrijetla. Ayres je o lubanji rekao sljedee (1882., str. 853): "Utvreno je da je to suvremena lubanja na koju su se nataloili minerali nekoliko godina nakon pokapanja. No, takvu tvrdnju nije iznio nitko tko poznaje to podruje. ljunak niime ne ukazuje na takvo djelovanje ... upljine u lubanji bile su ispunjene skruenim i cementiranim pijeskom, na takav nain da je u njih mogao ui samo u obliku polu-tekue mase, stanje u kojemu se ljunak nikada nije nalazio nakon svog prvog taloenja." U svom prvom opisu fosila Whitney je primijetio da je lubanja iz Calaverasa izrazito fosilizirana. To je u skladu s njezinom velikom starou. Meutim, kako je istaknuo Holmes, tono je i da se kosti mogu fosilizirati tijekom nekoliko stotina ili tisua godina. No, geolog George Becker je izvijestio (1891., str. 195): "Ustanovio sam da su mnogi dobri suci posve uvjereni u autentinost lubanje iz Calaverasa, a gospoda Clarence King, O. C. Marsh, F. W. Putnam i W. H. Dali pojedinano su me uvjeravali da je ta kost otkrivena u ljunku ispod lave." Becker je dodao da je to izjavio uz doputenje navedenih strunjaka. Kako je prethodno spomenuto, Clarence King je bio geolog s Amerikog instituta za geoloka mjerenja, paleontolog O. C. Marsh bio je jedan od prvih lovaca na fosile dinosaura i predsjednik Nacionalne akademije znanosti od 1883. do 1895. No, kako smo vidjeli, F. W. Putnam iz harvardskog muzeja Peabody poslije je promijenio miljenje i rekao da kalup lubanje, kako se ini, potjee iz piljskog taloga. Meutim, valja imati na umu da lubanja iz Calaverasa nije bila jedino otkrie takve vrste. U oblinjim naslagama sline starosti otkriveno je i mnogo kamenog orua. A, kako emo vidjeti, u istom su podruju otkrivene i druge ljudske kosti, koje su dodatno potvrdile autentinost lubanje iz Calaverasa. Kako je rekao Sir Arthur Keith (1928., str. 471): "Priu o lubanji iz Calaverasa ... ne moemo zanemariti. Ona je 'duh' koji progoni istraivae pretpovijesnog ovjeka ... do krajnjih granica iskuavajui snagu vjere svih strunjaka." Predsjednik bostonskog Prirodoslovnog drutva je 1. 01. 1873. itao izvatke pisma dr. C. F. Winslowa, o otkriu ljudskih kostiju u planini Table u okrugu Tuolumne, Kalifornija. O tom otkriu, koje se dogodilo 1855. ih 1856., Winslowa je detaljno izvijestio kapetan David B. Akey, koji

mu je svjedoio. Dogodilo se to 10-ak godina prije prvog izvjea J. D. Whitneya o uvenoj lubanji iz Calaverasa. Winslow je ovako opisao Akeyevo svjedoanstvo (1873., str. 257-258): "Rekao je da su u tunelu u planini, udaljenom oko 15 m od onoga u kojemu je radio, te na istoj razini, rudari koje je osobno poznavao, no ijih se imena danas ne sjea, otkrili potpuni ljudski kostur. Premda kosti nije vidio na mjestu na kojemu su otkrivene, vidio ih je nakon to su iz tunela unesene u oblinju kabinu ... Pretpostavlja da se kostur nalazio na dubini od 60 m od povrine, te 30-60 m od otvora ili ulaza u tunel. Kosti su bile vlane, budui da su leale meu ljunkom i veoma blizu stanca, a iz tunela je istjecala voda. Pokraj kostura lealo je okamenjeno borovo stablo dugo od 18 do 24 m, te promjera od 0,6 do 0,9 m u donjem dijelu debla. Gospodin Akey je uao u tunel s rudarima, koji su mu pokazali mjesto na kojemu je kostur otkriven. Ondje je vidio drvo i s njega uzeo nekoliko uzoraka." ljunak koji se nalazi neposredno iznad temelja u kojemu je otkriven kostur, star je izmeu 33 i 55 milijuna godina (Slemmons, 1966., str. 200). To bi znailo da je i kostur iste starosti, osim ako nije poslije dospio u ljunak, iako o tome nemamo nikakve dokaze. Dr. Winslow nije naao nijedan dio kostura koji je vidio Akey. No, drugom je prilikom Winslow prikupio neke fosile, koje je odaslao muzejima na istonoj obali SAD-a. Fragment lubanje, koju je vodei kraniolog dr. J. Wyman pripisao ovjeku (Holmes, 1899., str. 456), Winslow je poslao muzeju Prirodoslovnog drutva u Bostonu. Fosil je obiljeen na sljedei nain: "Iz okna u planini Table, 54 m ispod povrine, u zlatnom nanosu, meu naplavljenim kamenjem i u blizini ostataka mastodonta. Gornji sloj tvori kompaktna i vrsta bazaltna masa. Otkriven u 07.mj. 1857. Darovan vl. C. F. Winslowu od strane pl. Paula K. Hubbsa, u kolovozu 1857." Drugi fragment iste lubanje, slino obiljeen, poslan je muzeju Akademije prirodnih znanosti u Philadelphiji. Pokriva od lave na planini Table star je 9 milijuna godina. Najstariji ljunak ispod lave star je 55 milijuna godina. S obzirom na to, lubanja moe biti stara od 9 do 55 milijuna godina. Prilikom pregledavanja zbirke kamenih artefakata u vlasnitvu dr. Pereza Snella, J. D. Whitney je uoio ljudsku eljust. eljust i artefakti iskopani su iz zlatonosnog ljunka, koji se nalazio ispod pokrivaa od lave planine Table u Toulumnneu. eljust je bila duga 14 cm, to je prosjena duina ljudske eljusti. Whitney je istaknuo (1880., str. 288) da su svi ljudski fosili otkriveni u podruju bogatom zlatom, ukljuujui spomenuti, anatomski suvremenog tipa. ljunak u kojemu je otkrivena eljust star je

od 9 do 55 milijuna godina. Whitney je izvijestio i o drugim otkriima ljudskih fosila u naslagama sline starosti. U svom obraanju Amerikom udruenju za razvoj znanosti u 7.mj. 1879., predsjednik toga drutva i jedan od najistaknutijih amerikih paleontologa, O. C. Marsh, rekao je sljedee o tercijarnom ovjeku: "Dokaz koji je predstavio prof. J. D. Whitney u svojoj nedavno objavljenoj studiji (Aurif. Gravels of Sierra Nevada) (Zlatonosan pijesak Sierra Nevade) veoma je uvjerljiv, a njegova paljiva, savjesna metoda istraivanja nadaleko je poznata, tako da su mu zakljuci gotovo neodoljivi... Trenutno, poznate injenice upuuju na to da su amerike naslage ljudskih ostataka i artefakata iste starosti kao i pliocenski slojevi u Europi. ini se kako je nedvojbeno da je ovjek postojao u tercijaru." (Southall, 1882., str. 196). Dodatni dokazi o postojanju ljudi u ranom i srednjem tercijaru dolaze iz Europe. Kako navodi Gabriel de Mortillet, M. Quiquerez je izvijestio o otkriu kostura u Delemontu u vicarskoj, u ilovai bogatoj eljezom koja navodno potjee iz kasnog eocena. O tom je otkriu de Mortillet (1883., str. 72) jednostavno rekao da trebamo sumnjati u izvornost ljudskih kostura koji su otkriveni zajedno s jo uvijek privrenim kostima. Dalje je izjavio da trebamo oprezno postupati i sa slino ouvanim kosturom koje je Garrigou otkrio u miocenskom sloju u Midiju, Francuska. Meutim, mogue je da su ti kosturi pripadali pojedincima zakopanima u eocenu ili miocenu. Ne mora nuno biti rije o mlaim grobovima. Ovakva su otkria problematina jer ne moemo pribaviti vie podataka o njima. Stoga raspolaemo samo saetim opisom autora koji ih je odluio opovrgnuti. Budui da su znanstvenici poput de Mortilleta dvojili u izvornost takvih otkria, ona su ostala nezabiljeena i neistraena, te ubrzo i zaboravljena. Koliko ih je jo bilo? Moda nikada neemo saznati. S druge strane, otkria koja su se uklapaju u prihvaene teorije bivaju podrobno istraena, o njima se opseno izvjeuje i sigurno su pohranjena u muzejima. U 12.mj. 1862., u asopisu The Geologist objavljeno je saeto, ali intrigantno izvjee: "U okrugu Macoupin u Illinoisu, nedavno su u sloju ugljena prekrivenog 60 cm debelim kriljevcem, na dubini od 27 m ispod povrine zemlje, otkrivene kosti ovjeka ... U trenutku otkria, kosti su bile prekrivene korom ili slojem vrste, sjajne tvari, crne poput samoga ugljena, no ispod koje se, nakon to je sastrugana, nazirala prirodna bijela boja kosti." Ugljen u kojemu je otkriven kostur iz Macoupina star je najmanje 286, a moda ak i 320 milijuna godina. Dokaz dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji pokazuje da nam je uistinu neophodna alternativa darvinistikoj slici ljudske evolucije. Ta slika

izostaje ak i kada se ograniimo na fiziki dokaz u obliku fosila i artefakata. Objanjenje koje se najbolje uklapa u injenice je, da su ljudi nalik nama i druga, vie ili manje ovjekolika stvorenja supostojala na ovome planetu stotinama milijuna godina. Taj se zakljuak podudara s izvjeima o nevjerojatno velikoj starosti ovjeka koje nalazimo u drevnim sanskrtskim povijesnim tekstovima, koja nam govore da ljudi postoje od poetka brahmanova dana, koji trenutano traje. No, ostaje pitanje kako smo uope ovamo stigli? Odgovor na to pitanje valja nam traiti dalje od kamenja i kostiju.

3. POGLAVLJE

IZNIMNA STAROST NELJUDSKIH VRSTA

Mnogi su na dokaz o iznimnoj starosti ljudske vrste predstavlien u Zabranjenoj arheologiji, prirodno reagirali postavljanjem sljedeeg pitanja: "Iziskuje li preispitivanje samo naa slika o podrijetlu ovjeka? to je s povijeu drugih ivih bia na Zemlji?" Na Zemlji, naravno, postoji vie milijuna vrsta. No. odluio sam prije svega razmotriti fosilni dokaz o starosti ljudske vrste jer mnogi znanstvenici tvrde da on prua najbolji dokaz evolucije. Taj je pothvat obuhvaao osmogodinje istraivanje, tijekom kojega sam razdoblja prouavao izvorna arheoloka izvjea iz proteklih sto pedeset godina, napisana na engleskom i mnogim drugim jezicima. Prvotno nisam oekivao da u pronai tako mnogo dokaza o iznimnoj starosti ovjeka. Na temelju tog iskustva, ne mogu unaprijed predvidjeti to bi se dogodilo da nekoliko godina posvetim prouavanju cjelokupne znanstvene literature o otkriima fosila povezanih s drugim vrstama. Meutim, neka preliminarna istraivanja pokazuju da se u znanstvenoj literaturi mogu pronai otkria koja osporavaju darvinistiko objanjenje podrijetla drugih vrsta. U ovom u poglavlju navesti jedan primjer, koji se osniva na radu koji sam predstavio na XXI. Meunarodnom kongresu o povijesti znanosti, odranom u srpnju 2001. u Mexico Cityju. Esej je bio naslovljen "Paleobotanike anomalije koje se odnose na starost lanca slane formacije u Pakistanu: Povijesni pregled nerijeene znanstvene kontroverzije." U tom je radu predstavljen dokaz koji potvruje da su cvjetnice i kukci postojali na Zemlji dugo prije nego li to priznaju dananji darvinisti. Pakistanske Slane planine ve vie od stoljea privlae veliku pozornost geologa. Taj planinski lanac, koji poinje na obroncima Himalaje u sjeveroistonom Pakistanu, prostire se oko 240 km prema zapadu, otprilike usporedo s rijekom Jhelum, do mjesta na kojemu se ona ulijeva u Ind, odakle se nastavljaju na odreenoj udaljenosti od Inda. Juni kraj istonih Slanih planina strmo se sputa oko 600 do 900 m do nizine rijeke Jhelum.

Na toj strmini, kao i na drugim mjestima, Slane planine obiluju nizom formacija koje potjeu od kambrija do najmlaih geolokih razdoblja. Takve su formacije veoma rijetke i stoga veoma zanimljive geolozima i drugim znanstvenicima koji prouavaju povijest Zemlje. Na dnu, ispod sloja ljubiastog kambrijskog pjeenjaka, nalazi se slana formacija, sastavljena od debelih slojeva crvenkastog, glinastog materijala (slani lapor), u kojemu su otkriveni slojevi kamene soli, sadre, kriljevca i dolomita. Sol se ondje stoljeima vadila i njome se posvuda trgovalo u sjevernom dijelu Indijskog potkontinenta. Jo od druge polovice 19. st, kada su geolozi poeli istraivati Slane planine, starost slane formacije bila je predmet estih sporova. Neki su tvrdili da potjee iz ranog kambrija, dok su drugi bili uvjereni da je mnogo mlaeg podrijetla. Polemike su se zaotrile u 20. st., kada su znanstvenici u lancu slane formacije otkrili ostatke razvijenih vrsta biljaka.

Povijest kontroverzije
Znanstveno istraivanje slane formacije poelo je u 19. st., kada je Pakistan jo uvijek bio britanska kolonija. Kambrijsko podrijetlo gornjeg sloja ljubiastog pjeenjaka, koji sadri trilobite openito se nije dovodilo u pitanje. No, postojala su razilaenja oko starosti i podrijetla slane formacije, koja se obino nalazi ispod ljubiastog pjeenjaka. Sporilo se i o starosti lanca slane formacije i kohatskih naslaga soli, koje se nalaze sjeverno od Slanih planina. A. B. Wynne (1878., str. 83) istraivao je Slane planine 1869.-1871. i zakljuio da je slana formacija uobiajena sedimentacijska nakupina iz paleozoika. Isto stajalite dijeli i H. Warth, koji je tijekom dvadeset godina istraivanja detaljno upoznao to podruje (Wynne, 1878., str. 73). Wynne i Warth su smatrali da su kohatske slane formacije mlaeg, moda tercijarnog podrijetla (Wynne, 1875., str. 32-37). Isto je smatrao i W T. Blandford (Medlicott i Blandford, 1879., str. 488). C. S. Middlemiss, s Indijskog instituta za geoloka mjerenja (1891., str. 42), poslije je pretpostavio da slani lapor nije sedimentna formacija, ve izluevina nieg sloja magme, koja se uvukla ispod kambrijskog ljubiastog pjeenjaka. Slino je zakljuio i upravitelj Indijskog instituta za geoloka mjerenja, R. D. Oldham (1893., str. 112). To je otvorilo mogunost da je lanac slane formacije mlai od gornjeg sloja ljubiastog pjeenjaka iz kambrija. Njemaki geolog F. Noetling prvotno je mislio da se slana formacija oblikovala u prekambriju (Zuber, 1914., str. 334). No, u radu objavljenom

1903., (Koken i Noetling, str. 35), Noetling je rekao da je kambrijski ljubiasti pjeenjak najstarija formacija u Slanim planinama i, bez jasnog objanjenja, donjoj slanoj formaciji pripisao je mnogo mlade podrijetlo. Holland je izvijestio (1903., str. 26) da je Noetling vjerovao da su kambrijski ljubiasti pjeenjak i druge gornje formacije gurnuti preko slane formacije uslijed snanog geolokog potiska. Prema toj teoriji, lanac slane formacije bio je uobiajena sedimentna naslaga, jednake starosti kao i eocenske slane naslage u podruju Kohata, koje se nalaze sjeverno od Slanih planina. Tu teoriju o geolokom potisku prihvatio je Zuber (1914.). Kemiar Indijskog instituta za geoloka mjerenja, W. Christie (1914.), smatrao je da lanac slane formacije nije vulkanskog podrijetla, kako je pretpostavio Middlemiss. On je utvrdio da je rije o uobiajenom sedimentnom talogu, koji je nastao isparavanjem mora, no nije rekao kada. Murray Stuart (1919.) sloio se s Christijem da je slana formacija uobiajena sedimentna naslaga. Prema Stuartu. slane naslage u podruju Slanih planina i Kohata potjeu iz ranog kambrija ih prekambrija. Sol se u podruju Kohata nalazi izravno ispod mnogo mlaeg 'numulitskog' vapnenca iz eocena. Stuart je to objasnio pretpostavkom da su slane naslage u podruju Kohata i u lancu slane formacije izvorno bile prekrivene slojevima iz paleozoika i mezozoika. Uslijed velikog geolokog pritiska, slojeve iz paleozoika i mezozoika u Kohatu potisnuo je eocenski vapnenac, koji se potom nataloio iznad kambrijske ili prekambrijske kohatske soli. No, u Slanim planinama, kambrijske i prekambrijske slane naslage ostale su prekrivene slojevima iz paleozoika i mezozoika. Razmatrajui sva dotadanja izvjea, E. H. Pascoe je 1920. stigao do sljedeeg zakljuka. Lanac slane formacije bio je uobiajena sedimentna naslaga iz tercijara (eocena), kao i slana naslaga u Kohatu. Pascoe je vjerovao i da je ljubiasti pjeenjak koji prekriva lanac slane formacije eocenskog podrijetla. Poloaj slane formacije i ljubiastog pjeenjaka ispod drugih kambrijskih formacija, pripisan je snanom geolokom pritisku. Robert Van Vleck Anderson (1927.) prvi je izvijestio o botanikim fosilnim ostacima iz lanca slane formacije u kojoj je zamijetio prisutnost: ''djelomice sauvanih otisaka lia iz tercijara ili, najranije, mezozoika." Ti su otisci potjecali iz naslaga kriljevca u kanjonu Khewra u Slanom lancu. Uzorak je predao dr. Ralphu W. Chaneyu iz Instituta Carnegie, koji je rekao: "Ovaj uzorak sadri jasne fragmente nekoliko primjeraka lia dikotiledone [biljka dvosupnica, nap. prev.]. To upuuje na zakljuak da potjeu najranije iz razdoblja nie krede, kada su se pojavile prve dvosupnice. Je-

dan list najvjerojatnije pripada hrastu (Quercus), a svojom veliinom i rubom izrazito podsjea na oligocensku vrstu Quercus clarnensis iz zapadne Amerike. Zanimljivo je istaknuti da sam veoma sline vrste pronaao u oligocenskim naslagama u Manduriji. Va uzorak gotovo sigurno potjee iz tercijara." (Anderson, 1927., str. 672). Na temelju toga dokaza, Anderson je utvrdio da su se lanac slane formacije, kao i kohatska slana formacija oblikovale u tercijaru. Prisutnost kambrijskih slojeva iznad lanca slane formacije pripisao je djelovanju geolokog pritiska. Cyril S. Fox je 1928., objavio studiju, u kojoj je zakljuio da su se slane naslage u podruju slanog lanca i Kohata nataloile u ranom kambriju ili prekambriju. Nije zamijetio tragove geolokog potiska, niti je spomenuo Andersonova otkria. U svom govoru povodom inauguracije za predsjednika geolokog odsjeka na Osamnaestom znanstvenom kongresu Indije, G. Cotter (1931., str. 296) pobio je Andersonovo izvjee o otiscima lia otkrivenima u formaciji slanog lanca. Istaknuo je da je isto podruje u 1.mj. 1929., istraio E. R. Gee, pri emu nije otkrio nove primjerke. Cotter se pridruio Geeju u drugom istraivanju u 3.mj. 1929., pri emu takoer nije otkrio nove primjerke. Cotter je istaknuo da su otkrili: "tragove ugljena, od kojih su neki nalikovali otiscima irokog lia." No, kako je smatrao, nije bila rije o: "fosilima biljaka." Anderson je nakon toga poslao uredu Indijskog instituta za geoloka mjerenja svoj najbolji primjerak quercusa (hrasta). Cotter ga je oznaio 'dvojbenim'. No, Pascoe je rekao (1930., str. 25) daje primjerak 'neodrediv', jer je vjerojatno uniten trenjem prilikom prijenosa. Pascoe je izrazio nadu da e primjerak prije otpremanja biti fotografiran, no u Andersonovim izvjeima se takav snimak ne sporhinje. Neki Andersonovi primjerci poslani su u Oxford prof. B. Sahniju, koji je, kako tvrdi Cotter, smatrao da su: "primjerci, ako je uope rije o biljkama, neodreeni." Cotter je iznio i sljedeu zanimljivu primjedbu (1931., str. 299): "Otprilike 1924., u naslagama soli u gornjem tunelu rudnika u Khewri, otkriveno je veliko i gotovo posve neraspadnuto deblo suvremenog tipa. Dr. Dunn, koji je pregledao to drvo, izjavio je da je promjer debla oko 60 cm, te da se na njemu nalazi nekoliko grana, promjera oko 76 do 101 mm. Profesor Sahni je to drvo oznaio suvremenim, tvrdei da nalikuje akaciji, koja danas raste u podruju lanca Slanih planina." Razmotrivi sve pozitivne i negativne argumente, Cotter je rekao da je formaciji slanog lanca sklon pripisati prekambrijsko podrijetlo (1931., str.

300). Prije objavljivanja svoga rada u kojemu je izloio navedeno stajalite, Cotter je prouavao estu prisutnost numulita, fosilnih krednjaka karakteristinih za tercijar, koje je E. R. Gee otkrio u slanom laporu u Khewri. Cotter, koji je prvotno mislio da su u formaciju slanog lanca nanesene iz mlaih naslaga, zakljuio je da su se u toj formaciji izvorno nalazile. U biljeci dodanoj prije objavljivanja njegova rada, Cotter je promijenio prvotno stajalite (1931., str. 300) i izjavio da se formacija slanog lanca oblikovala u tercijaru. No, smatrao je da je intruzivna. to bi moglo objasniti njezinu prisutnost ispod kambrijskog ljubiastog pjeenjaka. Prema Cotteru (1933., str. 151), plastina sol eocenskog podrijetla, na neki se nain, uslijed geolokog pritiska i djelovanjem drugih sila, stisnula u neuobiajen oblik. Cotter je rekao (1933., str. 150) da su se numuliti u Khewri, koje je otkrio Gee: "nalazili pokraj biljnih fragmenata." Dalje je dodao (Cotter, 1933., str. 150-151) da je: "biljne ostatke otkrio i gospodin Gee u slanom laporu u Nila Wahanu." Pascoe je citirao izvjee iz 1933., (1959., str. 569) prema kojemu uzorak slanog lapora u Kaira Wahanu: "nije sadravao samo fragmente pougljenjene stabljike, nego. kako se ini, i nekoliko listia dikotiledone." Pascoe je istaknuo (1930., str. 132) i da je Gee otkrio komadi fosiliziranog drveta u crvenkastim laporima slane formacije. Gee je iznio svoje miljenje (1934.) o starosti slane formacije, koju je nazvao 'nizovima slanita'. Zakljuio je da su spomenuta formacija, kao i slane naslage u Kohatu, eocenskog podrijetla. Sol u Kohatu nalazila se na svom uobiajenom mjestu, no Gee je primijetio (1934., str. 461): "... sadanji poloaj nizova slanita ispod slojeva iz ranog paleozoika (ili prekambrija) moe se objasniti samo pretpostavkom veoma pravilnog geolokog potiska golemih razmjera." to se tie krednjaka koje je pronaao u naslagama slane formacije, priznao je da su ondje moda pristigli iz mlaih formacija (Gee, 1934., str. 463; Fermor, 1935., str. 64). Ali, Gee je primijetio (1934., str. 463): "Biljni fragmenti, meutim, nisu otkriveni samo u slojevima dvojbene starosti, ve i u slojevima za koje se neprijeporno smatra da su in situ u nizovima slanita." To je istaknuo kao dokaz da slana formacija nije kambrijskog podrijetla. Nekoliko godina poslije, B. Sahni, koji je tada bio paleobotaniar pri Sveuilitu u Lucknowu, izvijestio je o postojanju brojnih biljnih mikrofosila u uzorcima uzetima iz slane formacije u Khewri i slanih rudnika u Warchi. Do tada se sumnjalo u biljne fosile iz slane formacije. Kritiari su isticali, rekao je Sahni (1944., str. 462) da je: "... u takvu iznimno topljivu i

plastinu tvar, kao to je slani lapor, vanjski materijal mogao prodrijeti kroz upljine nastale otapanjem ili je bio posve prekriven u relativno novijem razdoblju pomicanja zemlje." No, duboko u rudnicima, Sahni je otkrio naslage na koje se takve primjedbe nisu mogle primijeniti. Sol je na tim mjestima bila slojevita, a slojevi su bili meusobno odvojeni tankim slojevima slane zemlje, koja se u tom podruju naziva 'kallar'. Sahni je istaknuo (1944., str. 462): "...kallar je gusto izmijean sa solju, u slojevima koji se prostiru na velike udaljenosti i koji, premda su izrazito nakoeni, ne pokazuju druge vidljive tragove djelovanja." Prema Sahniju, sol se slojevito nataloila isparavanjem morske vode u obalnim lagunama, pri emu je kallar bio praina i mulj koje je na osuenu sol nanio vjetar. Sahni je pretpostavio da je kallar moda sadravao pelud i druge biljne mikrofosile. To je potvrdio kada je pregledao uzorke (Sahni, 1944., str. 462): "Svaki je komadi sadravao mikrofosile ... Veini se ne moe utvrditi rod i vrsta, budui da je uglavnom rije o krhotinama stabla kritosjemenjae, no postoje i traheide golosjemenjaa s velikim krunim, omeenim jamama, te najmanje jedan dobar primjerak krilatog, estononog kukca sastavljenih oiju." Sahni je na temelju toga zakljuio da se slana formacija oblikovala u eocenu, a ne u kambriju. Poslije je u kallaru, ali i u s njime povezanim stjenovitim slojevima sastavljenima od dolomita i kriljevca, otkrio fragmente biljaka. Otprilike u isto doba, tim geologa Indijskog instituta za geoloka mjerenja i naftne tvrtke, podrobno je istraio slanu formaciju. Na temelju tih promatranja zakljueno je da se ta formacija nalazi na prirodnom mjestu ispod kambrijskog ljubiastog pjeenjaka i da je, stoga, kambrijskog podrijetla. Taj je zakljuak objavljen u pismu asopisu Nature (Coates i dr., 1945.). Jedan od autora tog pisma bio je Gee, koji je do tada zagovarao eocensko podrijetlo slane formacije. Meutim, geolozi su priznali: "... do svojih smo zakljuaka stigli usprkos odreenim potekoama, kao to je esta prisutnost sitnih biljnih fragmenata poslije-kambrijskog podrijetla u dolomitima i slojevima uljnog kriljevca, koje danas ne moemo precizno objasniti." Drugim rijeima, mogue je objasniti prisutnost biljnih fragmenata u topljivim slojevima soli, no kako su oni dospjeli u stijene poput dolomita i kriljevca? Takvo se umovanje osniva na pretpostavci da su se kopnene biljke pojavile tek u siluru (prije oko 400 milijuna godina), a razvijene biljke, kao to su kritosjemenjae, tek u kredi (prije oko 100 milijuna godina).

U svom predsjednikom obraanju Indijskoj nacionalnoj akademiji znanosti 1944., Sahni je (1945.) naveo brojne primjere peluda, komadia drveta i dijelova kukaca otkrivenih u uzorcima kallara, dolomita i kriljevca iz slane formacije. U svom izvjeu (1945., str. 10), Sahni je rekao da su poduzete 'stroge mjere opreza' kako bi se sprijeila kontaminacija uzoraka suvremenim organskim ostacima. Nadalje, istaknuo je da su uzorci uzeti iz nalazita na kojima je geoloki dokaz iskljuio mogunost intruzije iz mlaih slojeva. Sahni i njegov pomonik B. S. Trivedi primijenili su veoma stroge laboratorijske metode. Prilikom demonstracije na simpoziju, rekao je Sahni (1945., str. 15): "... u siunom bloku dolomita otkriven je komadi pougljenjenog drveta ... koji je izrezan i poliran na svim stranicama kako bi se pokazalo da ne sadri nikakve jame ili pukotine, inae vidljive snanim depnim povealom. Blok je na uobiajen nain podvrgnut toplini i potom uronjen u posudu filtrirane razrijeene HCl." U svom obraanju Nacionalnoj akademiji znanosti, Gee je zakljuio (1945., str. 293) da je slana formacija uobiajen sediment, i da se nalazi na svom izvornom mjestu ispod ljubiastog pjeenjaka. To je znailo da je oblikovana u kambriju ili prekambriju (Gee, 1945., str. 305), dok je kohatska sol eocenskog podrijetla. Gee je time promijenio svoje prvotno miljenje da je slana formacija eocenskog podrijetla. (Gee, 1934.) nije pronaao nijedan vrst dokaz masivnog geolokog potiska u tom podruju (Gee, 1945., str. 305). Pascoe, koji je do tada zastupao ideju da je slana formacija eocenska naslaga prekrivena uslijed geolokog potiska, smjestio ju je u kambrijski dio novog izdanja svog Manual of the Geology of India (Prirunik indijske geologije) (Sahni, 1947.b, str. 31). Gee je rekao da krednjaci eocenskog tipa, koje je otkrio u slanoj formaciji nisu bili in situ, kako je prvotno vjerovao, ve da su ondje stigle iz mladih formacija. A o fragmentima biljaka je rekao (1945., str. 296): "Daljnje istraivanje ilovae s fragmentima biljaka u Kathi, dovelo je do otkria jednog ili dvaju otisaka malog lista, koje je prof. B. Sahni pripisao akaciji, biljnoj vrsti koja i danas raste u podruju slanog lanca, dok u sluaju rudnika u Khewri, prisutnost znaajnog rasjeda u blizini, koji se protee otprilike usporedo sa slojevima kamene soli, navodi na alternativno objanjenje prisutnosti tih fragmenata biljaka." Gee je smatrao da su u sol moda dospjeli u relativno mlaem razdoblju. to se tie otkria iz Kathe, Gee se oslanjao na pretpostavku da je akacija relativno mlada biljka, te da nikako nije mogla postojati u kambriju. U

tom sluaju, pokuao je postojanjem rasjeda objasniti prisutnost razvijenih biljaka u formaciji, za koju je smatrao da je kambrijskog podrijetla. No, nije objasnio koliko se tono rasjed nalazi blizu mjesta na kojima je pronaao fragmente biljaka, niti pokazuje li stratifikacija ikakve oite tragove pomicanja tla. injenica da su slojevi soli jo uvijek bili naizgled neprekinuti, ostavlja otvorenom mogunost da su fragmenti biljaka otkriveni in situ. Gee (1945., str. 297) je Andersonove otiske lista smatrao neuvjerljivim, a opisao ih je kao: "... neodreene smekaste tragove, vjerojatno organskog podrijetla." Iako je vidio (1945., str. 299) znakove organskih naslaga u kriIjevcu i dolomitu slane formacije, oznaio ih je: "... suvie primitivnima da bi se u njima mogli sauvati kosturi ili drvenasta tkiva." Meutim, Geeja su ozbiljno zabrinula Sahnijeva otkria koja su se osnivala na paljivim promatranjima i laboratorijskim analizama. Sahni je dokazao prisutnost ostataka razvijenih biljaka, kao i drvenastih tkiva, ne samo u soli i dolomitima slane formacije, ve i u drugim vrstama kamena, poput kriljevca. to se tie soli i dolomita, Gee je pretpostavio da je fragmente biljaka u njih moda nanijela filtrirajua voda. No, rekao je (1945., str. 307), time se ne mogu objasniti iznimno otporni slojevi naftnog kriljevca, u kojima je Sahni takoer pronaao mikrofosile. Primijetio je da, ukoliko je Sahni, na temelju svojih biljnih fosila tono pripisao eocensko podrijetlo slanoj formaciji (1945., str. 306): "... tada e to neophodno promijeniti naa stajalita o osnovnim znaajkama uobiajenih sedimentnih i tektonskih dodira." Prema standardnom razmiljanju geologa, to je upuivalo na kambrijsko podrijetlo. Na godinjem skupu Indijske nacionalne akademije znanosti odranom 1945., slana formacija je opet bila predmetom dugotrajnih rasprava. Sahni je izvijestio o (1947.a, 1947.b) drugim otkriima mikrofosila kritosjemenjae i golosjemenjae iz slanog lapora, naftnih kriljevaca i dolomita iz svih razina slane formacije. Mikrofosili razvijenih biljaka takoer su otkriveni u uzorcima jezgre iz dubokih buotina u rudniku soli u Khewri. Sahni (1947.b, str. 31-36) je pruio uvjerljiv dokaz da mikrofosili nisu intruzivne kontaminacije. Nadalje, na znanstvenim skupovima u Velikoj Britaniji, geolozima je demonstrirao svoje laboratorijske tehnike kojima je pribavio (1947., str. 39): "...fragmente drvenastog tkiva" s uzoraka iz dolomita i naftnih kriljevaca u slanoj formaciji. Shani je dodao (1947.a, str. 243): "... u fragmentu izvornog materijala gospodina Andersona otkriveno je nekoliko mikrofragmenata drveta." To bi moglo potvrditi Andersonovu identifikaciju otisaka lista u njegovim

uzorcima iz klanca Khewra. Sahni je odveo Geeja i druge strunjake na Andersonovo nalazite, no ondje nisu pronali nijedan slian uzorak. Ustvrdio je da te okolnosti (1947.b, str. 20): "... ni na koji nain ne dovode u sumnju identifikaciju Andersonova uzorka, kao hrastova lista." Dodao je (1947.b, str. 20): "Poslije se uspostavilo da smo traili na pogrenome mjestu." Andersonov otisak hrastova lista otkriven je nie i neto dalje od mjesta koje su pretraivali. O injenici da je u slanoj formaciji otkrivena razvijena biljka i mikrofosili kukca, Sahni je rekao (1947.b, str. 45-46): "Nedavno je gospodin Gee ponudio alternativno objanjenje. Pretpostavlja se da kritosjemenjae, golosjemenjae i kukci iz nizova stanita moda predstavljaju visoko razvijenu kambrijsku i prekambrijsku floru i faunu! Drugim rijeima, pretpostavlja se da su se te biljke i ivotinje razvile u podruju Slanih planina nekoliko stotina milijuna godina prije nego li igdje drugdje na svijetu. Rijetko bi tko pomislio da bi neki dananji geolog mogao ozbiljno izloiti takvu ideju." Propitkujui temeljne evolucijske pretpostavke o razvoju ivih bia na Zemlji, Gee je iznio drugo mogue objanjenje sporne slane formacije. Do tada se relativno kasna pojava kritosjemenjaa, golosjemenjaa i odreenih kukaca uzimala kao nepobitna injenica. Dokaz o njihovoj prisutnosti u slanoj formaciji valjalo je rijeiti: 1.) pretpostavkom da su intruzivno dospjele u kambrijsku formaciju ili 2.) pretpostavkom da su priroene toj formaciji, to bi dokazalo da su eocenskog podrijetla i upuivalo bi na djelovanje snanog geolokog potiska, koji bi objasnio njezin poloaj ispod formacija za koje se openito smatra da su kambrijskog podrijetla. Zagovornike prve pretpostavke, ukljuujui Geeja, veoma je zabrinula uvjerljivost Sahnijeva dokaza o tome da su njegovi mikrofosili bili otkriveni in situ. Gee je stoga pretpostavio da je slana formacija moda ipak kambrijskog podrijetla, na to je snano upuivao geoloki dokaz, te da su mikrofosili kritosjemenjaa, golosjemenjaa i kukaca bili in situ. To je moglo znaiti samo da su se krotisjemenjae, golosjemenjae i kukci razvili mnogo prije nego li se to dade zakljuiti iz svih danas postojeih izvjea o evoluciji. Bila je to odvana pretpostavka, no u to vrijeme nije naila na povoljan odaziv. Poslije su u drugim kambrijskim naslagama iznad slane formacije, otkriveni dodatni dokazi o prisutnosti kritosjemenjaa i golosjemenjaa. Meu njima su se nalazili mikrofosili kritosjemenjaa i golosjemenjaa iz pseudomorfnih naslaga soli (Ghosh i Bose, 1947.), golosjemenjaa iz ljubiastog pjeenjaka (Ghosh i dr., 1948.), fragmenti drveta iz kriljevca u

Neobolusu (Ghosh i dr., 1948.) i fragmenti drveta iz magnezijskog pjeenjaka (Ghosh i dr., 1948.). Ghosh i Bose (1950.a, str. 76) predloili su dva mogua objanjenja tog dokaza o razvijenim ilnim biljkama iz gore spomenutih formacijama: " 1 . Geoloki utvreni kambrijski slojevi oblikovali su se nakon kambrija; 2. ilne biljke postojale su u kambriju ili prekambriju." Ghosh i Bose su odbacili prvu pretpostavku, jer su se geolozi jednoglasno sloili da su se spomenuti slojevi ustvari oblikovali u kambriju. Druga im je pretpostavka bila mnogo vjerojatnija, premda je ujedno: " ... odstupala od prevladavajuih koncepcija filogeneze biljaka." Isticali su da su u slojevima sline starosti u vedskoj (Darrah, 1937.) i SSSR-u (Sahni, 1947.b, u biljeci uz ilustracije) otkriveni neki ostaci razvijenih biljaka. Ghosh i Bose (1947.) iznova su potvrdili vjerodostojnost ostataka razvijenih biljaka u slanoj formaciji, koje su otkrili Sahni i njegovi suradnici. Osim toga, pribavili su fragmente razvijenih biljaka iz uzorka kriljevca iz kambrijskih ili prekambrijskih slojeva u Vindhyaniju u sjevernoj Indiji (Ghosh i Bose, 1950.b), te iz uzorka kambrijske stijene iz Kamira (Ghosh i Bose, 1951.a). U nekim su sluajevima Ghosh i Bose (1951.b, str. 130-131; 1952.) pronali fragmente razvijenih biljaka (etinjaa) u uzorcima kambrijske stijene, koja je sadravala i trilobite. Uzorci su potjecali iz slanih pseudomorfnih slojeva Slanih planina i kriljevca iz okolice Rainwara u Kamiru. Drugi istraivai potvrdili su otkria Ghosha i njegovih suradnika (Jacob et al., 1953.), otkrivi dokaz o razvijenim ilnim biljkama, ukljuujui golosjemenjae u uzorcima kambrijske stijene iz slane formacije i drugih nalazita u Indiji. Jacob i njegovi suradnici privukli su pozornost i na slina kambrijska paleobotanika otkria u vedskoj, Estoniji i Rusiji, o kojima su izvijestili S. N. Naumova, A. V. Kopeliovitch, A. Reissinger i W. C. Darrah (Jacob i dr., 1953., str. 35). Njemaki su istraivai (Schindewolf i Seilacher, 1955.) odnijeli uzorke stijene iz slane formacije u Njemaku, no tamonji strunjaci nisu pronali dokaz o ostacima biljaka. No, Schindewolf je u svojoj raspravi spomenuo da je osobno vidio kako je jedan indijski znanstvenik iskopao biljne mikrofosile iz uzorka stijene iz kambrijske slane formacije u Indiji. Nakon toga su utihnule rasprave o tomu problemu. Razlog tome, najvjerojatnije je bilo razdvajanje Indije i Pakistana. Nakon odcjepljenja, lanovi Indijskog instituta za geoloka mjerenja moda nisu imali slobodan pristup Slanim planinama u novoutemeljenoj neovisnoj Islamskoj Republici Pakistanu. Tijekom posljednjih godina, naftni su geolozi opseno istraivali podruje Slanih planina, gotovo se uope ne obazirui na rasprave koje su se

vodile prethodnih godina prolog stoljea. Premda suvremena geoloka izvjea priznaju djelovanje geolokog potiska u Slanim planinama, jednoglasno izjavljuju da je slana formacija oblikovana u eokambriju (Yeats i dr., 1984., Butler i dr., 1987., Jaume i Lillie, 1988., Baker i dr., 1988., Pennock i dr., 1989., McDougall i Khan, 1900.). U jednom radu (Butler i dr., 1987., str. 410) spominju se otkria fragmenata drveta u soli duboko u rudnicima u Khewri. Autori pretpostavljaju da su ti fragmenti intruzivni, no pritom zanemaruju razmotriti opsena izvjea Sahnija i drugih istraivaa, iskljuujui takvo objanjenje mikrofosila otkrivenih u razliitim vrstama stijena iz slane formacije.

Rasprava
Tijekom prvih rasprava o prirodi i starosti slane formacije, fosilni dokaz nije imao kljunu ulogu. Raspravama su dominirala geoloka razmatranja. Nakon to su Sahni i drugi istraivai 30-ih i 40-ih godina 20. st. iznijeli paleobotanike dokaze, sporna slana formacija postala je zanimljiva s paleontolokog gledita. Sahni, kao i njegovi suradnici i pristae, vjerovali su da mikrofosili razvijenih biljaka i kukaca, kao i nekoliko biljnih makrofosila (komadii drveta i otisci lista), upuuju na eocensko podrijetlo slane formacije. Prisutnost slane formacije ispod neupitno kambrijskih slojeva (ljubiasti pjeenjak, magnezijski pjeenjak i pseudomorfnih naslaga soli) objasnili su kao rezultat golemog geolokog potiska. Zagovornici kambrijskog podrijetla slane formacije pobijali su Sahnijeve zakljuke s dva aspekta. Prvo, tvrdili su da su fosili biljaka i kukaca neupitno intruzivni. No, ak su i oni priznavali da je veoma teko objasniti, kako su ti fosili dospjeli u tako otpornu stijenu kao to je naftni kriljevac u slanoj formaciji. U cjelini, ini se da postoji prilino uvjerljiv dokaz o prisutnosti mikrofosila, ak i nekih makrofosila u slanoj formaciji. Sahni i njegovi suradnici iznijeli su uvjerljive protuargumente moguoj kontaminaciji njihovih uzoraka stijene na nalazitu i u laboratoriju. Drugo, zagovornici kambrijskog podrijetla slane formacije pobijali su Sahnijevu hipotezu o snanom geolokom potisku, uslijed kojega su kambrijske formacije prekrile eocensku slanu formaciju. Tu su hipotezu pobijali pozivajui se na tragove uobiajenog dodira slane formacije i gornjih slojeva. Danas geolozi uglavnom prihvaaju Sahnijeve zakljuke. Postoji dokaz o geolokom rasjedu u slanoj formaciji. No, ni danas geolozi nisu sloni u pripisivanju podrijetla slane formacije eokambriju.

Zaustavimo li se ovdje, spor ostaje nerijeen. ini se da se geoloki i paleobotaniki dokazi jo uvijek sukobljavaju. Taj se spor, meutim, moe rijeiti prihvatimo li Geejevu pretpostavku da su u kambriju ili prekambriju moda postojale razvijene kopnene biljke i kukci. To, naravno, pobija prihvaena stajalita o evoluciji ivota na Zemlji. No, ujedno se ini i najrazumnijim nainom za usklaivanje svih kategorija dokaza. Postojanje razvijenih ilnih biljaka (ukljuujui golosjemenjae i kritosjemenjae) u najranijem paleozoiku potvruju: 1.) izvjea Ghosha i njegovih suradnika o mikrofosilima golosjemenjaa i kritosjemenjaa u kambrijskim slojevima koji prekrivaju slanu formaciju, te u kambrijskim slojevima na drugim podrujima Indijskog potkontinenta; 2.) onovremena izvjea istraivaa iz drugih dijelova svijeta, koja dokazuju postojanje razvijenih biljaka u kambriju (vidi: Leclerq, 1956.); 3.) suvremena izvjea koja postojanje kritosjemenjaa smjetaju u trijas (Cornet, 1989., str. 1993). Prema uobiajenim stajalitima, kritosjemenjae su nastale u kredi. Cornet ih u svom djelu smjeta u trijas, ime se postavlja izmeu standardnog gledita, koje podrijetlo kritosjemenjaa pripisuje kredi i Sahnijeva dokaza, koji upuuje na postojanje kritosjemenjaa u kambriju. Prema prihvaenim gleditima, golosjemenjae su nastale u devonu, a prve kopnene biljke pojavile su se u srednjem siluru. Paleobotaniki i geoloki dokaz iz Slanih planina u Pakistanu upuuje na to da su razvijene biljke, ukljuujui golosjemenjae i kritosjemenjae, kao i kukci, postojali u ranom kambriju i dosljedan je povijesnim izvjeima iz purana. Razmotrimo li ga u odnosu na brojne dokaze o postojanju anatomski suvremenih ljudi u istom razdoblju, dokaz iz Slanih planina navodi na potrebu obuhvatnog prevrednovanja opeprihvaenih ideja o evoluciji ivih bia na ovome planetu. Jedan od moguih ishoda takvog pristupa moglo bi biti naputanje darvinistike teorije evolucije u korist slike podrijetla i razvoja ivota utemeljene na vedskim i puranskim tekstovima.

4. POGLAVLJE

GENI, OBLIKOVANJE I TVORAC

Ostaci kostura, otisci stopala i artefakti upuuju na pretpostavku da anatomski suvremeni ljudi postoje vie stotina milijuna godina, i da se ljudi nisu razvili iz primitivnijih majmunolikih stvorenja. No. to je s biokemijskim i genetikim dokazom? Mnogi evolucionisti tvrde kako DNK nepobitno dokazuje, da su se ljudi pojavili prilino kasno u pretpovijesti, najvjerojatnije prije otprilike sto ili dvjesto tisua godina u Africi. Nadalje tvrde da genetika i biokemija omoguuju traganje za podrijetlom ljudske vrste sve do samih poetaka ivota na Zemlji. U usporedbi s tim genetikim i biokemijskim dokazom, fosilni se dokaz katkad smatra manje pouzdanim. No, podrobnim razmatranjem ustanovit emo da je genetiki dokaz ustvari prilino dvosmislen, a na njemu utemeljeni zakljuci neuvjerljivi. Ljudi esto imaju dojam da znanstvenici, kada govore o genetikim podacima, itaju izravno iz 'knjige ivota'. No, genetiki je dokaz samo niz A-ova, T-ova, G-ova i C-ova i predstavlja slijed molekula koje se zovu nukleotidi (adenin, timin, gvanin i citozin) na lancu DNK-e. Kada znanstvenici pokuavaju taj niz slova pretvoriti u tvrdnje o ljudskom podrijetlu, koriste se brojnim pekulacijama i tumaenjima. Antropolog Jonathan Marks, stoga, ukazuje na (1994., str. 61): "... pogubnu pseudoznanstvenu ideju ... da genetiki podaci pripovijedaju priu." Dalje kae da je genetika jedno podruje znanosti u kojemu (1994., str. 61): "... nemarna misao i rad esto mogu imati teinu kao i paljiva misao i rad", radi ega upozorava: "... ovjek je primoran zapitati se o epistemolokim temeljima svih zakljuaka koji se osnivaju na genetikim podacima." I primjeuje (1994., str. 59): "... povijest bioloke antropologije pokazuje da su se od poetka 20. st. promicali iznimno naivni zakljuci, i to jednostavno stoga to su se izvodili iz genetike." U svjetlu toga, fosilni dokaz ukratko izloen u prethodnom poglavlju, zadrava svoj znaaj korisne kontrole genetikih nagaanja. Za sljedeu raspravu zahvalnost dugujem djelima Stephena Myera, Williama Dembskija i Michaela Behea, te drugih sljedbenika suvremenog trenda u genetici.

Poetak ivota
Genetika teorija ljudske evolucije problematina je od samoga poetka i poiva na krhkim temeljima. Tehniki, evolucija ne govori o podrijetlu ivota. Umjesto toga, evolucionisti prouavaju promjene u reprodukciji biolokih oblika, od kojih svaki ima genski sustav koji pomae utvrditi tonu prirodu oblika. Promjene u genskom sustavu rezultiraju promjenama u uzastopnim naratajima biolokih oblika. No, evolucionisti su svjesni nunosti objanjenja podrijetla prvih biolokih oblika i njihovih genskih sustava od predbiotikih kemijskih elemenata. Stoga su pretpostavke o prirodnom podrijetlu prvih biolokih organizama postale integralan dio suvremene evolucionistike misli. Najjednostavniji samostalni bioloki organizmi koji danas postoje su jednostanini, i veina znanstvenika pretpostavlja da su i prva iva bia takoer bila jednostanina. Prvi evolucionisti, poput Ernsta Haeckela (1905., str. 111) i Thomasa H. Huxleya (1869., str. 129-145.) smatrali su da su stanice bile tek kuglice protoplazme, i na prilino su jednostavan nain objanjavali njihovo podrijetlo. Smatrali su da su se kemikalije poput ugljinog dioksida, duika i kisika na neki nain spontano kristalizirale u ive sluzave tvari (Haeckel, 1866., str. 179-180; 1892., str. 411-413). S vremenom su znanstvenici poeli uviati da ak ni jednostavne stanice nisu samo kuglice protoplazme, ve da imaju sloenu biokemijsku strukturu. Ruski biolog iz 20. st, Alexander I. Oparin, ukratko je opisao sloene kemijske etape oblikovanja prve stanice. Vjerovao je da je taj proces trajao veoma dugo - stotinama milijuna, moda ak i milijarda godina. Oparin je pretpostavio (1938., str. 64-103) da se amonijak (spoj duika), metan, vodik, ugljini dioksid i vodena para, uz ultraljubiasto svjetlo kao izvor energije, mogu spojiti s elementima metala rastopljenima u vodi i tako proizvesti predbiotiku juhu bogatu duikom, u kojoj se mogu razviti jednostavne ugljikovodine molekule. Te se molekule potom spajaju u aminokiseline, eere i fosfate (Oparin, 1938., str. 133-135), iz koje se, pak, smjese, oblikuju bjelanevine. Skupine molekula koje uzajamno reagiraju na takav nain, meusobno se privlae i okruuju kemijskim zidovima, to rezultira stvaranjem pretea prvih stanica. Oparin ih je nazvao koacervatima (Oparin, 1938., str. 148-159). Te su se primitivne stanice meusobno borile za opstanak, postajui sve sloenijima i stabilnijima. Oparinove su ideje uglavnom ostale na polju teorije, sve do pokusa koje su izvrili Stanley Miller i Henry Urey. Kao i Oparin, Miller i Urej su pretpo-

stavili da je Zemljina atmosfera prvotno bila sastavljena od metana, amonijaka, vodika i vodene pare. Tu su atmosferu proizveli u laboratoriju, nakon ega su kroz stvorenu mjeavinu proveli strujne iskre. Iskre su predstavljale munju, koja je osigurala energiju neophodnu za izazivanje uzajamne reakcije relativno stabilnih kemijskih elemenata. Pri pokusu su se koristili tikvicom s vodom, u kojoj su se nagomilali ostaci nalik katranu. Kada su nakon tjedan dana analizirali vodu, u njoj su, izmeu ostalog, zamijetili tri aminokiseline u niskim koncentracijama (Miller, 1953.). Aminokiseline su graa bjelanevina, koje su neophodne sastavnice ivih bia. Kasnija istraivanja drugih istraivaa rezultirala su proizvodnjom devetnaest od ukupno dvadeset biolokih aminokiselina. Daljnjim su pokusima proizvedene masne kiseline i nukleotidi, neophodni za DNK i RNK. No, pokusi nisu rezultirali stvaranjem drugog bitnog elementa DNK i RNK, naime, eerima deoksiriboze i riboze Meyer, 1998., str. 118). Unato tomu, mnogi su znanstvenici vjerovali da bi se stanica sposobna za ivot sigurno kasnije oblikovala iz kemijskih elemenata stvorenih u predbiotikoj smjesi. Ali ta ideja sadri i neke nedostatke. Kada su geokemiari analizirali sedimente iz prvih razdoblja Zemljine povijesti, u njima nisu otkrili dokaz o predbiotikoj smjesi bogatoj duikom, na iju je mogunost ukazao Oparin. Drugi su istraivai zakljuili da Zemljina praatmosfera vjerojatno nije bila Oparinova mjeavina vodene pare i reduciranih (oslabljenih) amonijanih plinova (spoj duika), metana i vodika, ve mjeavina vode i neutralnih plinova ugljinog dioksida i duika (Walker, 1977., str. 210, 246; Kerr, 1980.). Ta je smjesa sadravala i neto slobodnog kisika (Kerr, 1980.; Dimroth i Kimberley, 1976.). Danas znanstvenici vjeruju da kisik u Zemljinoj atmosferi uglavnom nastaje procesom fotosinteze biljaka, no ak i prije pojave biljaka, kisik je mogao nastati cijepanjem molekula vode (H 2 O), te iz plinova koji su u atmosferu osloboeni iz vulkana. ak bi i male koliine slobodnog kisika onemoguile proizvodnju aminokiselina i drugih molekula neophodnih za ivot. Kisik bi jo vie oteao neophodne reakcije i, osim toga, oksidacijom bi rascijepao sve organske molekule koje su se oblikovale. Usprkos tim problemima, evolucionisti su uvjereni da su se osnovni sastojci tijela prvih ivih bia mogli oblikovati spontano tijekom prvih razdoblja povijesti Zemlje. Razmotrimo u nastavku iscrpnije neke njihove pekulacije o tome, koje se mogu svrstati u tri osnovne kategorije: sluaj, prirodna selekcija i samoorganizacija.

Sluaj
Neki evolucionisti pretpostavljaju da se podrijetlo bjelanevina, koje su sastavljene od dugih lanaca podjedinica aminokiselina, moe objasniti sluajnim djelovanjem na molekularnoj razini. No, takve su pretpostavke suoene s nekoliko bitnih potekoa. Razmotrimo jednostavnu bjelanevinu sastavljenu od 100 podjedinica aminokiselina. Da bi bjelanevina mogla ispravno djelovati u organizmu, aminokiseline moraju biti meusobno povezane peptidnom vezom. Aminokiseline mogu biti povezane na razliite naine, u kojem se lancu peptidne veze pojavljuju samo sporadino. Prema tome, vjerojatnost da e postojati 100 aminokiselina povezanih peptidnim vezama iznosi 1:1030 (10 i 30 nula). Nadalje, lijeva strana svake molekule aminokiseline ima oblik slova L (od latinske rijei laevus, to znai 'lijevo'), a desna ima oblik slova D (od latinske rijei dexter, to znai 'desno'). Ta su dva oblika zrcalne slike, kao desna i lijeva cipela ili desna i lijeva rukavica. U ivim biima, sve su bjelanevine sastavljene od podjedinica aminokiselina L-oblika. Ali L i D oblici aminokiselina pojavljuju se i u prirodi. Vjerojatnost da e se oblikovati lanac sastavljen od 100 aminokiselina oblika L iznosi 1:1030. To bi se moglo usporediti s bacanjem novia, pri kojemu se 'glava' novia okrene uzastopno sto puta. Prema tome, vjerojatnost nastanka lanca sastavljenog od 100 aminokiselina sa svim peptidnim vezama i aminokiselinama L-oblika L, iznosi oko 1:1030, to je gotovo nemogue u dostupnim vremenskim granicama. ak i da su sve poveznice peptidne veze, i da su sve aminokiseline Loblika, to jo uvijek nije dovoljno za nastanak djelotvorne bjelanevine. Naime, nee svaki spoj podjedinica aminokiselina proizvesti bjelanevinu koja e pridonijeti funkcioniranju stanice. Odgovarajue aminokiseline moraju biti poredane u tono odreenom redoslijedu (Meyer, 1998., str. 126). Vjerojatnost da e se odgovarajuih 100 aminokiselina poredati u 65 ispravnom redoslijedu prilino je velika - oko 1:10 (u naoj galaksiji postoji otprilike 1065 atoma). Biokemiar Michael Behe (1994., str. 68-69) opisao je to mnogo slikovitije, rekavi da je oblikovanje niza od 100 aminokiselina koji djeluje kao bjelanevina, moe usporediti s pronalaskom jednog oznaenog zrnca pijeska u Sahari - tri puta zaredom. Poveemo li to s drugim imbenicima (vezivanje peptidima, samo L-oblici), vjerojat125 nost se smanjuje na omjer 1:10 . ini se, dakle, da se kemijsko podrijetlo ivota ne moe objasniti sluajem. Neki su znanstvenici taj zakljuak pokuali izbjei pozivanjem na postojanje beskonanog broja svjetova. No, ne mogu dokazati da postoji barem

jo jedan svijet. Osim toga, ne mogu nam rei ni oblikuju li se u nekome od tih svemira stabilne molekule (stabilne molekule neophodne su za vrstu ivota koja postoji na ovome svijetu). Tu emo temu iscrpnije raspraviti u jednomu od kasnijih poglavlja.

Prirodna selekcija
Neki znanstvenici, meu kojima i Oparin (1968., str. 146-147), pretpostavljaju da prirodna selekcija moe utjecati na odabir izmeu lanaca aminokiselina za proizvodnju funkcionalnih bjelanevina, ime bi se poveala vjerojatnost oblikovanja tih bjelanevina. Drugim rijeima, oblikovanje bjelanevina ne ovisi iskljuivo o sluaju. Ova teorija, meutim, sadri dva problema. Prvo, ta predbiotika prirodna selekcija mora djelovati na lance aminokiselina koji su nastali nasumce, a prethodno smo vidjeli da postoji iznimno mala vjerojatnost da e se proizvesti ak i jednostavan lanac aminokiselina sa svim peptidnim vezama i svim L-oblicima. Prema tome, bilo bi teko proizvesti ak i bazine sirove materijale (lance aminokiselina) na koje bi prirodna selekcija mogla utjecati. Drugo, prirodna selekcija ukljuuje svojevrstan sustav repiikacije molekula. Vjerojatnost da e se neki takav sustav repiikacije oblikovati sluajno, jo je manja od vjerojatnosti sluajnog oblikovanja nekoliko vrsta lanaca aminokiselina na koje bi mogla utjecati prirodna selekcija. Sam sustav repiikacije mora biti sastavljen od spojeva specijaliziranih sloenih molekula bjelanevina. Stoga su pretpostavke, poput one Oparinove, izrazito protuslovne. Pretpostavlja se da sloene bjelanevine nastaju prirodnom selekcijom, no ona iziskuje pouzdan sustav repiikacije molekula, a svi takvi danas poznati sustavi oblikovani su od sloenih i veoma specifino strukturiranih molekula bjelanevina. Oparin je pretpostavio da prvobitni sustav repiikacije moda nije morao biti veoma pouzdan i da se taj sustav moda koristio bjelanevinama, koje nisu bile tako specifino strukturirane kao bjelanevine u dananjim organizmima. No Meyer istie (1998., str. 127): "... nedostatak ... specifinosti rezultira 'katastrofalnim pogrekama' koje ponitavaju preciznost samoreplikacije i, naposljetku, onemoguuju prirodnu selekciju." Usprkos tim potekoama, u svojoj knjizi The Blind Watchmaker ('Slijepi urar') (1986., str. 47-49), Richard Dawkins je pretpostavio da sluaj i prirodna selekcija (predstavljeni jednostavnim kompjutorskim algoritmom) mogu rezultirati sloenou biolokih oblika. U nastojanju da dokae izvedivost tog procesa, izradio je kompjutorski program koji proizvodi nasumine kombinacije slova i usporeuje ih s ciljanim nizom, koji

tvori smislen i gramatiki ispravan niz. Pritom je sauvao one kombinacije slova koje su najvie odgovarale smislenom ciljanom nizu, a odbacio one koje su odstupale od njega. Nakon odreenog broja pokuaja, raunalo proizvodi ciljani niz. Dawkins to navodi kao dokaz da nasumine kombinacije kemikalija mogu, posredstvom prirodne selekcije, postupno proizvesti bioloki funkcionalne bjelanevine. No, takvo je razmiljanje pogreno. Prije svega, Dawkins pretpostavlja postojanje sloenog raunala, koje u prirodi ne postoji. Drugo, pretpostavlja prisutnost ciljanog niza. U prirodi ne postoji unaprijed odreen ciljani niz aminokiselina s kojim bi se mogli usporediti nasumini nizovi aminokiselina. Tree, nizovi slova koje odabire raunalo, sami po sebi nemaju nikakvu lingvistiki funkcionalnu prednost nad drugim nizovima, osim injenice da su jednim slovom blii ciljanom nizu. Analogija kompjutorskog algoritma i stvarnog ivota mogla bi biti odriva samo ako svaki niz slova, koji je odabralo raunalo, ima neko znaenje. U stvarnom ivotu, niz aminokiselina koji tvori sloenu bjelanevinu s konkretnom funkcijom, mora i sam imati neku funkciju. U nedostatku takve funkcije, iju sposobnost ispituje prirodna selekcija, ne postoji nita na temelju ega prirodna selekcija moe djelovati. Meyer kae (1998., str. 128): "U Dawkinsovoj se simulaciji funkcionalna engleska rije pojavljuje tek nakon desetog ponavljanja ... Ipak, ini se posve nemoguim na temelju funkcije praviti razlike izmeu nizova koji nemaju nikakvu funkciju. Takva su odreenja mogua samo ukoliko dopustimo razmatranja o moguim buduim funkcijama, no to iziskuje sposobnost predvianja, koju molekule nemaju." Drugim rijeima, Dawkinsov rezultat proizlazi samo zahvaljujui injenici da je u njegov pokus ukljuen element inteligencije.

Samoorganizacija
Neki su znanstvenici pretpostavili da na proces povezivanja aminokiselina u bjelanevine ne utjeu samo sluaj i prirodna selekcija. Smatraju da odreeni kemijski sustavi imaju svojstva ili tendenciju smoorganizacije. Steinmann i Cole smatraju (1967.) da izmeu nekih aminokiselina postoji mnogo vea uzajamna privlanost. To potvruje eksperimentalni dokaz. Meu aminokiselinama postoji izvjesna diferencijalna privlanost. Steinmann i Cole tvrde da se rasporeivanje aminokiselina, koje su zamijetili u svojim pokusima, podudaralo s rasporeivanjem aminokiselina u deset stvarnih bjelanevina. No, kada su Bradley i njegovi suradnici (Kok i dr., 1988.) usporedili nizove o kojima su izvijestili Steinmann i Cole, s veim uzorkom nizova iz 250 stvarnih bjelanevina, utvrdili su da se tih

250 nizova: "... mnogo vie podudara s nasuminim statistikim vjerojatnostima nego sa Steinmanovim i Coleovim uestalostima dipeptidnih veza utvrenih pokusom." (Bradley, 1998., str. 43). Nadalje, ako svojstva dvadeset biolokih aminokiselina odreuju nain vezivanja nizova bjelanevina, oekivali bismo oblikovanje vie tisua, a ne samo nekoliko vrsta bjelanevina (Bradley, 1998., str. 43). Drugi se tip samoorganizacije dogaa kada nerasporeene molekule tvari oblikuju kristale. Struno se to naziva "promjene stanja spontanim rasporeivanjem blizu uravnoteenja". Oblikovanje kristala moe se prilino jednostavno objasniti. Naprimjer, kada se temperatura vode spusti ispod toke topljenja, molekule vode vie nee teiti poremeenoj interakciji i meusobno e se pravilno povezivati. U toj prijelaznoj fazi, molekule vode tee prema ravnotei, pomiui se prema najnioj potencijalnoj energiji, i istodobno oslobaajui energiju. Zamislite veliko uleknue usred biljarskog stola. Zanjiete li stol, pojedine e kugle prirodno zavriti u uleknuu, meusobno se dodirujui. Uslijed tog procesa oslobaa se energija - tj. proces je egzotermiki. No, proces oblikovanja sloenih biolokih molekula (biopolimera) je drukiji. To je endotermiki proces, to znai da ukljuuje stvaranje topline i odvija se daleko od termalne stabilnosti. Polimeri imaju vii energetski potencijal od svojih pojedinih sastavnica. To moemo usporediti s izboinom, umjesto uleknua u sredini biljarskog stola. Mnogo je tee zamisliti kako sve kugle nasuminim kretanjem zavravaju na vrhu izboine, nego zamisliti kako u stanju termalne stabilnosti zavravaju u uleknuu. Velika je energija potrebna da bi kugle dospjele na izboinu i ondje ostale. Bradley kae (1998., str. 42): "Svi ivi sustavi postoje u stanju energetske neravnotee i iziskuju neprestan protok energije da bi to stanje odrali ... Ravnotea se povezuje sa smru u biosferi, to svako objanjenje podrijetla ivota, koje se osniva na termodinamikoj ravnotei ini oito netonim ... promjene stanja, kao to je smrzavanje vode u ledene kocke ili snjene pahuljice, nisu bitne za procese neophodne za stvaranje bioloke informacije." Raspored estica u kristalima odgovara ponavljanju jednostavnih obrazaca, dok je taj raspored u ivim biima izrazito sloen i ne ponavlja se. Raspored estica u biokemijskim sastavnicama tijela ivih bia izrazito je sloen, ali i veoma specifian. Ta specifina sloenost bogata je informacijama, to biokemijskim sastavnicama omoguuje da izvode konkretne funkkoje pridonose opstanku organizma. Usporedite niz slova ABABABAB. RXZPRKLDMW i VELIKA CRVENA KUA. Prvi niz je pravilan,

ali ne i sloen, radi ega nije informativan. Drugi je sloen, ali takoer nije informativan. Trei je niz sloen i informativan. Taj niz slova sadri informaciju, koja omoguuje nizu da izvodi funkciju konkretnog priopavanja. To se svojstvo moe nazvati 'specificirana sloenost'. Bioloka sloenost bjelanevina i drugih molekula u stanicama, o kojoj ovdje govorimo, specificirana je sloenost - sloenost koja specificira funkciju (tj., kao sposobnost DNK da kodira bjelanevine). S obzirom na to, takvi obrasci sloenosti razlikuju se od jednostavnih repetitivnih obrazaca, koji se pojavljuju u procesu kristalizacije (Meyer, 1998., str. 134). Prigogine je pretpostavio da se samoreproducirajui organizmi mogu razviti iz tvari koje uzajamno djeluju u konvekcijskim strujanjima termalnih kupki, daleko od stanja termalne ravnotee. Taj se proces u izvjesnoj mjeri razlikuje od procesa oblikovanja kristala, koji ukljuuje fazne tranzicije u stanju termalne ravnotee ili blisko tom stanju. Usprkos tomu, Bradley zakljuuje (1998., str. 42) da, premda je pravilan raspored kemikalija u Prigogineovu sustavu sloeniji od ponaanja sustava u stanju termalne ravnotee, taj raspored ipak: "... mnogo vie odgovara rasporedu estica u kristalima i donekle nalikuje tipu sloenosti biopolimera." Svaki raspored moe se pripisati sloenosti pokusne aparature. Citirajui Waltonovo djelo (1977.), Meyer kae (1998., str. 136): "... ak ni samoorganizacija proizvedena u konvekcijskim strujanjima nalik Prigogineovim ne nadmauje organizaciju ili informaciju predstavljenu pokusnom aparaturom primijenjenom za proizvoenje strujanja." Manfred Eigen je pretpostavio da skupine uzajamno djelujuih kemikalija, takozvanih 'hiperciklusa', mogu predstavljati korak prema razvoju samorepdroucirajuih organizama (Eigen i Schuster, 1977., 1978.a, 1978.b). No, John Maynard-Smith (1979.) i Freeman Dyson (1985.) ukazali su na neke nedostatke te pretpostavke. Meyer kae (1998., str. 136): "Prije svega, oni pokazuju da Eigenovi hiperciklusi pretpostavljaju prethodno postojanje duge molekule RNK i oko etrdeset specifinih bjelanevina. Znaajnije, oni pokazuju da hiperciklusi, budui da ne posjeduju mehanizam samoreplikacije koji bi bio lien pogreaka, postaju podloni razliitim katastrofalnim pogrekama koje naposljetku, protekom vremena, umanjuju, a ne poveavaju koliinu informacije u sustavu." Stuart Kauffman s Instituta Sante Fe pokuao je na drugi nain objasniti sloenost i samoorganizaciju. On definira ivot kao zatvorenu mreu katalitikih kemijskih reakcija koje proizvode sve molekule u mrei. Nijedna molekula nije samoreplikativna. No, on tvrdi da u sluaju sustava

koji se sastoji od najmanje milijun molekula nalik bjelanevinama, postoji vjerojatnost da e svaka od njih katalizirati oblikovanje druge molekule u sustavu. Prema tome, replicira se sustav u cjelini. Kada sustav dosegne odreeno stanje, navodno prolazi kroz faznu tranziciju, uvodei novu razinu sloenosti u cjelokupan sustav. Ali, Kauffmanova se ideja osniva iskljuivo na kompjutorskim modelima, koji nemaju mnogo slinosti sa stvarnim ivim sustavima uzajamno djelujuih kemikalija (Bradley, 1998., str. 44). Prije svega, milijun molekula, koliko ih je Kauffmanno procijenio, nije dovoljno da svaka pojedina vrsta molekule katalizira oblikovanje druge vrste molekule u sustavu. No, ak i da je milijun vrsta molekula dovoljno, veoma je mala vjerojatnost da bi neka katalizirajua molekula sadravala odgovarajue kemijske sastavnice neophodne za stvaranie druge molekule (Bradley, 1998., str. 45). Nadalje, Kauffmannovi kompjutorski modeli ne uzimaju u obzir egzotermiku prirodu oblikovanja biopolimera - reakcije iziskuju energiju iz sustava, koju bi ubrzo iscrpile, to bi dovelo do smrti sustava. Kauffmann pretpostavlja da bi reakcije u sustavu koje proizvode energiju mogle kompenzirati energiju utroenu oblikovanjem biopolimera. No, Bradley istie (1998., str. 45) da je i za takve reakcije neophodno da se odreene molekule nalaze na pravome mjestu u pravo vrijeme da bi mogle sudjelovati u reakcijama. Kauffmann svojim modelima nije uspio na zadovoljavajui nain objasniti kako se to dogaa. Bradley dodaje (1998., str. 45): "Dehidracija i kondenzacija supstrata, njegova druga dva mogua objanjenja problema termodinamike, takoer dodatno kompliciraju logistiku koja omoguuje svima od tih 1.000.000 molekula da se organiziraju u sustav u kojemu su svi katalizatori ispravno smjeteni u odnosu na reaktive da ih potaknu na katalizaciju." Drugim rijeima, Kauffmannov sustav realno ne objanjava zato se svi molekularni elementi ispravno rasporeuju na svoja prava mjesta kako bi se mogle dogoditi sve neophodne katalizacijske i reakcije proizvodnje energije. Za razliku od raunala, u stvarnom ivotu to je veoma vano.

Svijet RNK
Najvei problem svih scenarija o podrijetlu ivota ostaje nemogunost preciznog objanjenja podrijetla prvog sustava replikacije DNK u suvremenim slanicama. Pokuaj objanjenja naina na koji je sustav replikacije DNK proizaao izravno iz molekularnih podjedinica, pokazao se toliko tekim da su znanstvenici od njega odustali. Stoga su zakljuili kako su zacijelo postojale jednostavnije pretee DNK sustava. Danas se znanstvenici uglav-

nom usredotouju na sustav replikacije koji se osniva na RNK i koji ima sporednu ulogu u procesima reprodukcije stanica. Pri tome zamiljaju da je u prvim razdobljima povijesti Zemlje, prije svijeta DNK postojao 'svijet RNK'. RNK je nukleinska kiselina koja, pod odreenim uvjetima, ima sposobnost samoreplikacije. Bjelanevine se ne mogu same replicirati bez pomoi enzima koji kataliziraju proces replikacije. Stoga RNK prua mogue rjeenje tog problema. Moda sustav replikacije molekula RNK moe, nakon odreenog razdoblja, ubrzati replikaciju bjelanevina, recimo to slikovito - graevnih blokova organizma. Glavni problem vezan uz RNK, injenica je da znanstvenici nisu na zadovoljavajui nain objasnili kako se RNK moe spontano oblikovati. Dva istaknuta istraivaa RNK, Gerald Joyce i Leslie Orgel, priznali su tekou pri objanjenja naina na koji se RNK samoorganizirala u prirodnim uvjetima koji su vladali u prvim razdobljima povijesti Zemlje. Dvije osnovne podjedinice RNK - nukleinske kiseline i eeri - tee uzajamnom odbijanju. Joyce i Orgel oznaili su ideju mogunosti samoorganizacije RNK (1993., str. 13):"... nerealnom u svjetlu trenutnog razumijevanja predbiotike kemije" i govorili su o: "... mitu samoreplicirajue molekule RNA, koja se iznova pojavila iz smjese nasuminih (nepravilno graenih) polinukleotida." Osim toga, ukazali su na najvei paradoks teorija o podrijetlu ivota: "ini se nemoguim da je samoreplicirajui ribosom [RNK] mogao nastati bez evolucije, no bez odreenog oblika samoreplikacije nemogue je izvriti evolucionistiko traganje za prvim, primitivnim samoreplicirajuim ribosomom." Valja takoer imati na umu da se RNK moe samoreplicirati samo pod strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima, koje je nemogue jednostavno duplicirati u ranoj povijesti Zemlje. Drugi je problem injenica da postoji mnogo vrsta molekula RNK, od kojih samo neke kataliziraju svoju samoreplikaciju. Behe primjeuje (1996., str. 172): "udo koje je proizvelo kemijski netaknutu RNK nije dovoljno. Budui da veina RNK-a nema korisna svojstva katalizacije, za nastanak idealne kemijski netaknute RNK bila bi neophodna druga udesna sluajnost." Neki su istraivai proirili svoju potragu za prvom molekulom nukleotida sposobnom za samoreprodukciju bez pomoi enzima izvan RNK. No, takvi su se pokuaji do sada pokazali bezuspjenima. Naprimjer, Stanley Miller i drugi pretpostavili su da je prva samoreplicirajua molekula bila peptidna nukleinska kiselina (PNK), kao alternativa RNK. Prema Milleru, PNK je mnogo stabilnija molekula od RNK. No, Miller je svojim pokusima uspio proizvesti samo neke sastavnice PNK, a ne samu moleku-

lu (Travis, 2000.b). U studiji objavljenoj u asopisu Science, Eschenmoser kae (1999., str. 2118): "... nije utvreno da ijedan oligonukleotidni sustav posjeduje sposobnost uinkovite i pouzdane neenzimske replikacije u potencijalno prirodnim uvjetima." A, govorei o RNK ili nekoj drugoj oligonukleotidnoj molekuli, kae: "... vjerojatnost njezina oblikovanja u abiotikim prirodnim uvjetima ostaje otvorenom za raspravu." Priznao je da, premda veina znanstvenika smatra da je oblikovanje neke vrste oligonukleotida nalik RNK kljuni korak u oblikovanju ivota: "... jo uvijek nedostaje uvjerljiv eksperimentalni dokaz da se takav proces uistinu moe dogoditi u potencijalno prirodnim uvjetima."

Razvojna biologija
ak i da prihvatimo evolucionistiku ideju postojanja nekog prvog jednostavnog ivog bia, valja nam razmotriti kako se to prvo ivo bie postupno pretvorilo u druga iva bia, ukljuujui ovjeka. Jedan izvor dokaza o takvom postupnom razvoju je fosilni zapis. Podrobnim istraivanjem ljudskog fosilnog zapisa, utvrdili smo da ljudi postoje od prvih razdoblja poetka ivota na Zemlji. Drugi tip dokaza moe se pronai u razvojnoj biologiji. Veina ivotinja razvija se iz oploenih jajaaca, koja se razvijaju u embrije, koji se potom oblikuju u potpuno razvijene organizme. Nain na koji se odvija taj proces, osnovni je predmet prouavanja razvojne biologije. Darvinisti tvrde da u razvojnoj biologiji mogu pronai dokaz evolucije. Darvinisti esto istiu da u odreenoj etapi svojega razvoja, ljudski embrij nalikuje ribljem, to navode kao dokaz evolucije. Ustvari, na odreenom stupnju razvoja, embriji svih kraljenjaka nalikuju ribljim embrijima i, prema tome, jedni drugima. Sam je Darwin rekao: "... embriji sisavaca, ptica, riba i gmazova meusobno [su] veoma slini." Prema njemu, to se najbolje moe objasniti injenicom da su odrasli primjerci tih vrsta: "... modificirani potomci nekog pra-pretka." Nadalje, pretpostavio je da nam: "... razvojna etapa embrija ili liinke pokazuje, vie ili manje potpuno, razvijeno stanje pra-pretka itave skupine" (Darwin, 1859., str. 338, 345). Drugim rijeima, poetno riboliko stanje embrija kraljenjaka nalikuje prvobitnom odraslom kraljenjaku iz kojega su se navodno razvili svi dananji kraljenjaci - izvorno smo svi bili ribe. No, logiku takvog zakljuivanja pobija pogrena procjena slinosti embrija. Proces kojim se embrij razvija u zrelu jedinku zove se ontogeneza, a evolucijski proces kojim se zajedniki predak navodno razvija u razliite

potomke, naziva se filogenezom. Mnogi su darvinisti, u veoj ili manjoj mjeri, vjerovali da razvoj embrija kraljenjaka odraava evolucijski proces kojim je on nastao. Kako je objasnio njemaki darvinist Ernst Haeckel: "... ontogeneza je rekapitulacija filogeneze." To je stajalite Haeckel ilustrirao objavljivanjem niza slika razvoja embrija nekoliko vrsta kraljenjaka, od kojih je svaki prvotno nalikovao ribi, nakon ega se razvio u svoj karakteristian oblik. Poslije se ustanovilo da je Haeckel krivotvorio slike, kako bi prve razvojne etape ribolikih embrija vie nalikovale njegovoj ilustraciji nego li je to sluaj u prirodi. Haeckel je slubeno proglaen krivim za taj prekraj pred akademskim sudom Sveuilita u Jeni. Usprkos tomu, njegova ilustracija embrija kraljenjaka ak se i danas esto objavljuje u udbenicima o evoluciji. Osim krivotvorenja slika u klasinim ilustracijama embrija kraljenjaka, postoji i druga obmana. Prve slike embrija, koje pokazuju impresivne slinosti, zapravo su slike srednje etape razvoja embrija. Da takva ilustracija ukljuuje prve etape razvoja embrija, ukljuujui jajne stanice, stekao bi se posve drukiji dojam. Jaja, jednostanini zaeci embrija svih ivotinja, meusobno se veoma razlikuju. Jaja ptica i gmazova iznimno su velika. Riblja jajaca uglavnom su manja, no vidljiva ljudskim okom. Ljudsko jajace, s druge strane, mikroskopske je veliine. Prva etapa razvoja embrija je cijepanje, dioba jajaca u stanice. Svaka skupina kraljenjaka ima svoj obrazac diobe, koji se znatno razlikuje od ostalih. Tijekom razdoblja dijeljenja, utvruje se temeljni poloaj tijela (od prednje do stranje strane). Potom slijedi faza gastrulacije, u kojoj se razvija osnovni oblik tijela ivotinje. Tijekom gastrulacije stanice se poinju odvajati u razliita tkiva. Kao i u sluaju dijeljenja, obrasci gastrulacije takoer se znatno razlikuju meu razliitim vrstama ivotinja. Radi toga, u tomu se stadiju razvoja embriji meusobno veoma razlikuju (Nelson, 1998., str. 154; Wells, 1998., str. 59; Elinson, 1987.). Tek u sljedeoj etapi embrionalnog razvoja, faringulaciji, embriji riba, gmazova, ptica i sisavaca poinju privremeno nalikovati jedni drugima, tonije, malim ribama. U stadiju faringulacije, svi embriji imaju mala nabrana tkiva u podruju grla, koja nalikuju krgama. Kod riba ti nabori postaju krge, no u drugih ivotinja oblikuju unutarnje uho i titne lijezde. Stoga ljudski i embriji drugih sisavaca, kao i ivotinja i gmazova nikada nemaju krge (Wells, 1998., str. 59). Nakon stadija faringulacije, embriji se izgledom ponovno razlikuju.

U cjelini, umjesto da je potvruje, embrionalni razvoj kraljenjaka uvjerljivo pobija evoluciju. Prema evolucionistikoj teoriji, sve metazoe (viestanina bia) nedvojbeno imaju zajednikog pretka. Taj predak je imao odreeno osnovno tijelo. Promjena tog osnovnog tijela iziskivala bi promjene u genima, koji upravljaju prvim embrionalnim stadijima razvoja tog osnovnog tijela. No, prema teoriji evolucije, geni koji upravljaju prvim razvojnim stadijima nisu mogli biti podvrgnuti velikoj promjeni. Takve bi promjene izazvale goleme poremeaje u razvoju organizma, uzrokujui njegovu smrt ili ozbiljnu deformaciju. Tomu svjedoimo danas. Kako kae Nelson (1998., str. 159): "Svi eksperimentalni dokazi upuuju na to da se razvoj, u sluaju kada je poremeen, prekida ili odvija unatrag, kroz brojne alternativne putove do svoje poetne putanje." Prema tome, kako tvrdi veina evolucionistikih biologa, pozitivne mutacije mogu se dogoditi samo u genima odgovornima za kasnije stadije razvoja organizma. Iz teorije evolucije proizlazi da su prve etape razvoja ivih bia prilino sline. No, kako smo vidjeli, one se znatno razlikuju jedna od druge (Nelson, 1998., str. 154). Naprimjer, nakon prve diobe jajaca, embriji razliitih ivotinja razliitim putovima doseu stadij gastrule. Razvojni biolog Eric Davidson (1991., str. 1), nazvao je tu raznolikost obrazaca cijepanja 'intelektualno uznemirujuom'. Nain na koji su svi ti veoma razliiti obrasci prvih razvojnih stadija proizali iz nekog zajednikog pretka, prilino je tajanstven. Richard Elinson je postavio pitanje (1987., str. 3): "Ako se proces embriogeneze odvijao suzdrano, kako je dolo do tako velikih promjena u najranijim etapama embriogeneze?" Za njega to predstavlja 'zagonetku'. Neki su pretpostavili (Thomson, 1988., str. 121-122) da su rane promjene u razvoju oito mogue, jednostavno stoga to su se oito dogodile. To je karakteristian primjer slijepog vjerovanja u teoriju evolucije. Nelson kae (1998., str. 158): "Imajte na umu da se to gledite u cijelosti osniva na pretpostavci o zajednikom podrijetlu. Ne postoje gotovo nikakvi eksperimentalni dokazi da su 'promjene u ranom razvoju mogue'. Upoznat sam samo s jednim primjerom nasljednih promjena u obrascima cijepanja metazoa." Drugim rijeima, postoji samo jedan eksperimentalno potvren sluaj genske promjene u ranom stadiju razvoja ivotinje, koja je prela na njezine potomke. Rije je o mutaciji koja se odvija u ranom stadiju razvoja pua Limnaea peregra, a koja odreuje samo smjer zavinutosti kuice pua (s desna nalijevo) (Nelson, 1998., str. 170, citirajui Gilberta, 1991., str. 86). To nije osobito znaajna promjena, koja ne predstavlja neku novu bioloku znaajku.

Dakle, danas ne postoji nijedan eksperimentalni dokaz da promjene u prvim razvojnim etapama mogu rezultirati stvaranjem organizama sposobnih za ivot s novim znaajkama. Neki znanstvenici pretpostavljaju da su se takve promjene, premda nisu mogue u dananjim organizmima, mogle dogoditi u prvim razdobljima evolucije, i da su vjerojatno rezultirale velikim promjenama osnovnih tijela. Foote i Gould smatraju (1992., str. 1816) da je to pretpostavljeno rano razdoblje razvojne fleksibilnosti zavrilo prije vie stotina milijuna godina, na kraju 'kambrijske eksplozije', kada su se navodno razvili svi osnovni oblici tijela dananjih ivih bia. Nakon kambrijske eksplozije uslijedio je: ".. svojevrstan genetsko i razvojni zastoj." To dokazuje, kau Foote i Gould, injenica da se od kambrija nije razvio nijedan novi osnovni oblik tijela. Nadalje, oni kau da danas ne postoje bia s velikim mutacijama gena koji upravljaju prvim razvojnim stadijima (Foote i Gould, 1992., str. 1816). Ali, to razdoblje rane promjenjivosti osnovnih tjelesnih oblika, prouzroene promjenama koje su se dogodile u prvim etapama embrionalnog razvoja, isto je spekulativno. Znanstvenici ne uspijevaju iznai nijedan konkretan razlog zato su, s biomolekularnog gledita, kambrijska stvorenja uspjela preivjeti takve velike mutacije. Nelson kae (1998., str. 168): "U posvemanjem nedostatku nekog mehanistikog razumijevanja, a radi potrebe prilagoavanja zahtjevima filozofije prirode koja tvrdi, u svjetlu obilja nepotkrijepljenih dokaza, da se sloena bia razvijaju od jednostavnijih neupravljanom mutacijom i selekcijom, pretpostavlja se postojanje zlatnih razdoblja evolucije (tj. kambrijska eksplozija). Meutim, bez obzira na malu vjerojatnost da su takva razdoblja doista postojala, neodarvinisti su skloni ideji postojanja takvih zlatnih doba makroevolucije do te mjere, da bez propitkivanja prihvaaju vidljiva ogranienja organske grae i funkcije - jer ta ogranienja sadre u sebi prvobitan diskontinuitetet razvoja jednog organizma iz drugoga." Diskontinuitet pretpostavlja inteligentnu konstrukciju zasebnih vrsta. Znanstvenici ne uspijevaju iscrpno objasniti kako su se ti osnovni organizmi (ili Bauplans) razvili od nekog zajednikog pretka procesom evolucije. Bruce Wallace (1984., citat u: Nelson, 1998., str. 160) govori o nekim problemima modifikacije osnovnog organizma: "Bauplan organizma ... moe se zamisliti kao raspored genskih prekidaa koji upravljaju tijekom razvoja embrija i kasnijeg razvoja jedinke; takva se kontrola mora na ispravan nain odvijati istodobno i sekvencijski u zasebno diferenciranim tijelima. Selekcija, prirodna i umjetna, koja uzrokuje morfoloke i druge razvojne promjene, to ini mijenjajui postavke i okidae tih prekidaa ... U

pokuaju pretvaranja jednog organizma u drugi, koji je jo uvijek svrsishodan, najveu potekou predstavlja resetiranje brojnih kontrolnih prekidaa na nain koji e jedinki omoguiti uredan (somatski) razvoj." To se moe usporediti s pokuajem pretvaranja motora od est cilindara u motor od osam cilindara, uz istodobno odravanje rada motora tijekom svih promjena. Arthur kae (1987., citat u: Nelson, 1998., str. 170):"... na kraju moramo priznati da ustvari ne znamo kako nastaju osnovni organizmi." to se tie naina na koji geni upravljaju velikim promjenama u osnovnim organizmima pri stvaranju novih organizama, znanstvenici jo uvijek ne mogu u cijelosti objasniti kako geni upravljaju razvojem osnovnog organizma bilo koje vrste. R. Raffi T. Kaufman (1991., str. 336) ukazuju na stanje dananje znanosti, koja: "... trenutno ne moe objasniti ak ni kako geni upravljaju morfogenezom jednostavnih metazoa." Svaki ovjek prvotno ima oblik stanice - oploenog jajaca. Jajace se nakon toga poinje dijeliti na vie stanica. Svaka stanica sadri identinu DNK, no stanice se pretvaraju u razliita tkiva i strukture. Danas jo uvijek nije jasno kako se to tono dogaa, ak ni u najmanjim viestaninim organizmima. Neki znanstvenici vjeruju da 'homeotiki' geni pruaju odgovor na problem specifikacije osnovnih tijela i njihova razvoja u organizam. Biolozi su krajem 19. st. uvidjeli da dijelovi tijela nekih ivotinja katkad nalikuju drugim dijelovima tijela. Naprimjer, ticalo kukaca moe se razviti u oblik noge (koje se stanje naziva antenopedija). Takvi se oblici nazivaju homeotikima. Prefiks 'homeo' znai 'slian', 'jednak', pa bi homeotika noga bila dio tijela koji nalikuje nozi. U 20. st. je otkriven gen odgovoran za mutaciju koja uzrokuje antenopediju u vonim muicama i nazvan je Antp. No, ovdje nije bitno pitanje kako umjesto ticala moe narasti noga, nego kako su tako sloene strukture, noge i ticala, uope nastale, to genetiari i razvojni biolozi do danas jo nisu uspjeli potpuno objasniti. Osim Antp, u vonim muicama postoje i drugi homeotiki geni, kao to je Pax-6, koji je povezan s razvojem oka. Walter Gehring i njegovi kolege 1995., god. su mutirali gen Pax-6, uslijed ega su na ticalu i nogama vonih muica izrasle oi. Pax-6 je slian kod muha i sisavaca (ukljuujui ljude). Dio toga gena (vezivni segment DNK) otkriven je i u crvima i lignjama (Quiring i dr., 1994.). Istraivai su zakljuili da je Pax-6: "...glavni gen koji upravlja morfogenezom oka" i da je univerzalan kod viestaninih ivotinja (Haider i dr., 1995., str. 1792). Ali Wells istie (1998., str. 56-57): "Ako isti gen moe 'odrediti' tako radikalno razliite strukture kao to su... oi kukaca i oi ljudi i lignji, tada taj gen zapravo ne odreuje nita osobito." Dodaje: "Osim to nam govore

kako embrij usmjerava svoje stanice prema jednoj od nekoliko ugraenih razvojnih staza, homeotiki geni nam ne govore nita o nainu na koji se oblikuju bioloke strukture." to se tie oka, evolucionisti trebaju objasniti kako se ta komplicirana bioloka struktura razvila ne samo jednom, ve vie puta. Istaknuti biolozi L. von Salvini-Palwen i Ernst Mayr kau (1977.): "... prvi beskraljenjaci ili barem oni iz kojih su se razvile razvijenije vrste, nisu imali fotoreceptore" i da su se: "... fotoreceptori neovisno razvili u najmanje 40, a vjerojatno ak i 65 ili vie razliitih razvojnih vrsta."

Bioloka sloenost ljudi

Velika sloenost organa ljudskog tijela prkosi evolucijskom objanjenju. Darvinisti nisu detaljno objasnili kako su se ti organi razvili nasuminim genskim varijacijama i prirodnom selekcijom.

Oko
Ljudsko oko jedan je od takvih naizgled neizvodivo sloenih organa. Svjetlo prolazi kroz zjenicu, a lea fokusira svjetlo na mrenicu. Oko posjeduje i svojstva koja ispravljaju smetnje izmeu svjetlosnih valova razliitih frekvencija. Oko ne moe funkcionirati bez svih svojih sastavnih dijelova. ak je i Darwin uvidio da oko, kao i druge sloene strukture, predstavljaju problem njegovoj teoriji evolucije, koja pretpostavlja da se takve strukture postupno razvijaju tijekom vie narataja. Darwin nije podrobno objasnio kako se to dogaa, no ukazao je na razliita iva bia s razliitim vrstama oiju - od kojih su neke samo fotosenzibilne toke, neke, pak, jednostavne udubine s jednostavnim leama, a druge mnogo sloenije. Pretpostavio je i da se ljudsko oko moda razvilo slijedom takvih etapa. Pritom je zanemario pitanje kako je nastala prva fotosenzibilna toka. "Pitanje kako ivac postaje fotosenzibilan za nas nije toliko vano koliko pitanje postanka samoga ivota." (Darwin, 1872., str. 151; Behe, 1996., str. 16-18). Darwinovo neodreeno objanjenje naina na koji se fotosenzibilna toka postupno razvila u sloeno ljudsko oko nalik kameri, moda je samo povrno uvjerljivo, no to nije i znanstveno objanjenje podrijetla oka. Ono je jednostavno poziv da zamislimo da se evolucija uistinu dogodila. elimo li pretvoriti matu u znanost, valja nam razmotriti grau oka na biomolekularnoj razini. Devlin (1992., str. 938-954) prilino opseno opisuje biokemijski proces razvoja ljudskog vida. Biokemiar Michael Behe (1996., str. 18-21) na

sljedei nain saima Devlinovo objanjenje: "Kada svjetlo prvi put udari o mrenicu, dolazi do reakcije fotona i molekule 11-cis-retinal, koja se u pikosekundama prerasporeuje u trans-retinal... Promjena oblika retinal ne molekule izaziva promjenu oblika bjelanevine rodopsin, uz koju je retinal usko povezan ... Bjelanevina, koja se danas naziva metarodopsin II, spojena je uz drugu bjelanevinu zvanu transducin. Prije sudara s metardopsinom II, transducin je vrsto povezao malu molekulu GDP. No, kada transducin stupi u reakciju s metarodopsinom II, GDP ispada i molekula GTP se vee uz transducin ... GTP-transducin-metarodopsin II tada se vee uz bjelanevinu fosfordiesteraza, bjelanevinu smjetenu u unutranjoj staninoj opni. Vezujui se uz metarodopsin II i njezinu pratnju, fosfordiester stjee kemijsku sposobnost da izree molekulu cGMP ... Stanica izvorno sadri velik broj molekula cGMP, no fosfordiester smanjuje tu koncentraciju, kao to se uslijed izvlaenja epa sniava razina vode u kadi. Druga opnasta bjelanevina koja vee cGMP zove se ionski kanal. On djeluje kao prolaz koji regulira koliinu natrijevih iona u stanici, dok ih zasebna bjelanevina iznova izbacuje. Istodobno djelovanje ionskog kanala i pumpe odrava razinu natrijevih iona u stanici u ogranienom omjeru. Kada se koliina cGMP smanji zbog cijepanja djelovanjem fosfordiestera, ionski kanal se zatvara, ujedno smanjujui koncentraciju pozitivno nabijenih natrijevih iona u stanici. To uzrokuje neuravnoteenost naboja preko stanine opne, to pak, naposljetku uzrokuje prijenos struje niz optiki ivac do mozga. Mozak tu posljedicu tumai kao vid." Drugi jednako sloen niz reakcija obnavlja izvorne kemijske elemente koji su zapoeli taj proces, kao to su 11-cis-retinal, cGMP i natrijevi ioni (Behe, 1996., str. 21). A to je samo dio biokemije koja se odvija u vizualnom procesu. Behe je izjavio (1996., str. 22): "U konanici... to je razina objanjenja kojoj bioloka znanost mora stremiti. Da bismo mogli shvatiti funkciju, valja nam razumjeti svaku znaajnu etapu tog procesa. Znaajne se etape biolokih procesa u konanici dogaaju na molekularnoj razini, pa zadovoljavajue objanjenje biolokog fenomena - kao to su vid, probava ili imunitet - mora ukljuivati njegovo molekularno objanjenje." Evolucionisti nisu iznijeli takvo objanjenje.

Mjehuriasti prijenosni sustav

Lizosom je odjeljak (stanina organela) u citoplazmi stanice koji se rjeava oteenih bjelanevina. U lizosomu postoje enzimi koji rastavljaju bjelanevine. Ti se enzimi proizvode u ribosomima, odjeljcima u sklopu dru-

gog staninog odjeljka (organele) zvanog endoplazmatska mreica. Budui da enzimi nastaju u ribosomima, obiljeeni su posebnim redoslijedom aminokiselina, koji im doputa prolaz kroz zidove ribosoma u endoplazmatsku mreicu. Ondje bivaju obiljeeni drugim slijedom aminokiselina, koji im doputa da izau iz endoplazmatske mreice. Enzimi putuju do lizosoma, gdje se veu za njegovu povrinu. Potom im drugi niz signalnih obiljeja doputa da uu u lizosom, gdje mogu izvriti svoju funkciju (Behe, 1998., str. 181-182; Alberts i dr., 1994., str. 551-650). Ta prijenosna mrea naziva se mjehuriastim prijenosnim sustavom. U sluaju bolesti stanice, pogreka u signalnom oznaavanju ometa mjehuriasti prijenosni sustav. Umjesto da prenosi enzime koji sadre raspadajue bjelanevine iz ribosoma u lizosome, taj ih sustav prenosi do staninog zida, odakle se izbacuju iz stanice. U meuvremenu, oteene bjelanevine teku u lizosome, gdje se ne raspadaju. Lizosomi se bez enzima koji sadre raspadajue bjelanevine, pune poput prenatrpanih kanti smea. Da bi to sprijeila, stanica proizvodi nove lizosome, koji se takoer ispunjavaju otpadnim bjelanevinama. Naposljetku, kada je velik broj lizosoma ispunjen otpadnim bjelanevinama, itava se stanica raspada i pacijent koji boluje od spomenute bolesti umire. To pokazuje to se dogaa kada nedostaje jedan dio sloenog sustava - raspada se itav sustav. Da bi mjehuriasti prijenosni sustav mogao uinkovito djelovati, svi njegovi dijelovi moraju se nalaziti na svojemu mjestu. Behe kae (1996., str. 115-116): "Mjehuriasti prijenos uistinu je zbunjujui proces, koji se po sloenosti moe usporediti s automatskim dostavljanjem cjepiva iz spremita u bolnicu udaljenu vie tisua kilometara. Poremeaji u mjehuriastom prijenosu mogu imati iste kobne posljedice kao i pogreke u dostavljanju neophodnog cjepiva gradu pogoenom pandemijom. Analiza pokazuje da je mjehuriasti prijenos veoma sloen, radi ega njegov razvoj prkosi objanjenjima o postupnosti na kojima ustrajava darvinistika evolucija. Pregledom strune biokemijske literature, uvia se da nitko nikada nije pokuao detaljno opisati put nastanka takvog sustava. S obzirom na izvanrednu sloenost mjehuriastog prijenosa, darvinistika teorija ostaje bez objanjenja."

Mehanizam zgruavanja krvi

Ljudski mehanizam zgruavanja krvi za evolucioniste predstavlja drugu zagonetku. Behe kae (1996., str. 78): "Zgruavanje krvi izrazito je sloen, zamreno isprepleten sustav sastavljen od mnotva meusobno zavisnih

dijelova bjelanevina. Nedostatak bilo koje od brojnih sastavnica, ili bitni nedostaci u njima, uzrokuju raspad sustava: krv se ne zgruava u prikladno vrijeme ili na prikladnome mjestu." Stoga je taj sustav nepromjenjivo sloen i ne moe se jednostavno objasniti stupnjevima darvinistike evolucije. Mehanizam zgruavanja krvi osniva se na fibrinogenu, krvnoj bjelanevini koja oblikuje tkiva koja tvore ugruke. Fibrinogen se obino rastvara u krvnoj plazmi. Kada pone krvarenje, bjelanevina trombin sijee fibrinogen i tako stvara nizove bjelanevine fibrin. Vlakna fibrina su meusobno spojena i tvore mreu koja hvata krvne stanice, zaustavljajui, tako, istjecanje krvi iz rane (Behe, 1996., str. 80). Mrea prvotno nije veoma vrsta. Katkad se slama, uslijed ega krv iznova istjee iz rane. Da bi se to sprijeilo, bjelanevina koja se zove faktor stabilizacije fibrina (FSF) ispreplie vlakna fibrina, ime osnauje mreu (Behe, 1996., str. 88). U meuvremenu, trombin nastavlja sjei fibrinogen u fibrine, koji tvore dodatne ugruke. U odreenom trenutku, trombin mora prestati rezati fibrinogen, jer e u suprotnom biti proizvedena prevelika koliina fibrina koji e zgruati itav krvni sustav, to dovodi do smrti ovjeka (Behe, 1996., str. 81). Postoji itavo mnotvo bjelanevina i enzima koji sudjeluju u ukljuivanju i iskljuivanju sustava zgruavanja krvi u odgovarajue vrijeme. Trombin prvotno postoji u nedjelatnom obliku protrombina. U tom obliku on ne sijee fibrinogen u vlakna fibrina koja tvore ugruke. Prema tome, da bi proces zgruavanja mogao poeti, protrombin mora biti pretvoren u trombin. U suprotnom e ovjek iskrvariti do smrti. A kada se oblikuje odgovarajui sustav zgruavanja, trombin se mora iznova pretvoriti u protrombin. U suprotnom e se zgruavanje nastaviti sve dok krv ne prestane istjecati (Behe, 1996., str. 82). U aktivaciji protrombina sudjeluje bjelanevina koja se naziva Stuartov faktor, a koja ga pretvara u trombin, ime omoguuje poetak procesa zgruavanja. to, dakle, potie taj pasivan Stuartov faktor? Postoje dva niza interakcija, koje poinju preobrazbama na podruju rane. Razmotrimo samo jednu od njih. Behe kae (1996., str. 84): "Kod ivotinje prerezanog tijela, bjelanevina HMK cijepa bjelanevinu koja se zove Hagemanov faktor, uslijed ega nastaje aktivan Hagemanov faktor. Aktivirani Hagemaov faktor odmah pretvara drugu bjelanevinu, prekalikrein u njegov aktivan oblik, kalikrein. Kalikrein pomae HMK u ubrzavanju pretvaranja Hagemanova faktora u njegov aktivan oblik. Aktivirani Hagemanov faktor i HMK potom zajedno pretvaraju drugu bjelanevinu, PTA, u njezin akti-

van oblik. Aktivirana PTA, pak, zajedno s aktiviranim oblikom druge bjelanevine zvane konvertin, pretvara bjelanevinu zvanu Christmas faktor u njezin aktivan oblik. Konano, aktivirani Christmas faktor, zajedno s antihemofilijskim faktorom ... pretvara Stuartov faktor u njegov aktivan oblik." Drugi je niz jednako sloen i na nekim se mjestima pretapa s prvim. Dakle, sada imamo aktiviran Stuartov faktor. Ali ak ni to nije dovoljno za poetak procesa zgruavanja. Prije nego li Stuartov faktor moe poeti djelovati na protrombin, potonji se mora transformirati promjenom svojih deset podjedinica aminokiselina. Nakon tih promjena, protrombin se moe prilijepiti uz rub stanice. Protrombin se moe promijeniti (djelovanjem Stuartova faktora) u trombin koji potie zgruavanje, tek nakon to je spojen uz rub stanice. Lijepljenje protrombina uz rub stanice u blizini rane, pomae usmjeravanju procesa zgruavanja tono na podruje rane. No, aktiviran Stuartov faktor veoma sporo pretvara protrombin u trombin. Organizam umire prije stvaranja dovoljne koliine trombina, koja e omoguiti poetak uinkovitog procesa zgruavanja. Stoga je neophodna prisutnost druge bjelanevine, akcelerina, koji ubrzava djelovanje Stuartova faktora na protrombin (Behe, 1996., str. 81-83). Protrombin je, dakle, sada pretvoren u trombin. Trombin cijepa fibrinogen, stvarajui fibrin koji oblikuje ugruke. Sada se moemo osvrnuti na pitanje kako se taj proces zgruavanja moe zaustaviti prije nego li zapone. Neusmjereno zgruavanje moe zaepiti krvne ile u organizmu, to moe imati kobne posljedice. Nakon oblikovanja molekula trombina, uz njih se vee bjelanevina antitrombin, koja ih, tako, deaktivira. Ali antitrombin se vee samo u doticaju s drugom bjelanevinom, heparinom, koja se nalazi u neoteenim krvnim ilama. To, dakle, znai da se antitrombin vee uz aktivirane molekule trombina tek nakon njihova ulaska u neoteene krvne ile, ime ih deaktivira i zaustavlja zgruavanje. Zgruavanje se moe nastaviti u oteenoj krvnoj ili. Na taj se nain zgruavanje nastavlja samo u podruju rane, a ne u drugim neoteenim krvnim ilama. Nakon to se oteena ila oporavi, na tom e mjestu prestati i zgruavanje. Do toga dolazi uslijed sloenog procesa, kao to je proces zaustavljanja zgruavanja krvi u neoteenim krvnim ilama (Behe, 1996., str. 87-88). Nakon proteka odreenog razdoblja, kada rana zacijeli, valja ukloniti sam ugruak. Bjelanevina plazmin ree mreu fibrina koja tvori ugruak. Kako se dade zakljuiti, plazmin izvorno postoji u pasivnom obliku plazminogena, i mora se aktivirati u odgovarajuem trenutku kako bi mogao ukloniti ugruak. Naravno, njegova aktivacija ukljuuje sloene interakcije s drugim bjelanevinama (Behe, 1996., str. 88).

Behe kae (1996., str. 86): "Sustav zgruavanja krvi s pravom se moe opisati kao nepromjenjivo sloen sustav. Drugim rijeima, to je sustav sastavljen od nekoliko interaktivnih dijelova koji omoguavaju osnovnu funkciju, dok uklanjanje samo jednog od tih dijelova uzrokuje potpun prestanak funkcioniranja sustava ... U nedostatku samo jedne od tih sastavnica, krv se ne zgruava i sustav propada. Evolucionisti nisu pruili zadovoljavajue objanjenje na koji je nain nastao taj sloen kemijski sustav odravanja, koji sadri brojne jedinstvene bjelanevine s veoma odreenim funkcijama. Strunjak za zgruavanje krvi, Russell Doolittle, jednostavno tvrdi da su neophodne bjelanevine u tom sustavu rezultat duplikacije i mijeanja gena. No, procesom duplikacije gena proizvodi se samo duplikat ve postojeeg gena. Doolittle ne specificira koje su mutacije tog dupliciranog gena neophodne da bi bjelanevini koju proizvodi, dao novu funkciju korisnu u nekom razvojnom sustavu zgruavanja. Mijeanje gena osniva se na ideji da je svaki gen sastavljen od nekoliko podiedinica. Katkad se u procesu reprodukcije dijelovi gena odvajaju i meusobno spajaju u novom rasporedu. Iznova izmijean gen proizvodi drukiju bjelanevinu. Ali, vjerojatnost da se odgovarajua koliina podjedinica gena spoji i oblikuje nov gen, koji bi proizveo bjelanevinu korisnu za proces zgruavanja krvi, gotovo je nemogua. Jedna bjelanevina u sustavu, TPA, sastoji se od etiri dijela. Pretpostavimo da je u vrijeme kada se tek poeo oblikovati sustav zgruavanja krvi i kada nije bilo TPA, postojala ivotinja. Nadalje, pretpostavimo da je ta ivotinja imala 10.000 gena. Svaki je gen u prosjeku podijeljen na tri podjedinice. To ini dostupnim 30.000 gena za mijeanje gena. 4 Vjerojatnost da e se etiri dijela koja tvore TPA, nasumce spojiti je 30.000 - dakle, veoma je mala. No, glavni problem predstavlja meusobno spajanje svih dijelova u djelatni sustav. Samo na takav sustav, koji pridonosi zdravlju organizma moe djelovati prirodna selekcija. Izolirani dijelovi sustava ustvari ne pridonose zdravlju, i stoga nije mogua prirodna selekcija. Dakle, u nastojanju da objasne postojanje sustava zgruavanja u ljudskom tijelu, evolucionisti su najprije morali dokazati postojanje jednostavnog sustava zgruavanja krvi i pokazati, detaljno, kako promjene u genima mogu proizvesti sve vei broj uinkovitih sustava koji pridonose zdravlju organizma. No, to nisu uinili (Behe, 1996., str. 90-97). Neki su znanstvenici, nastojei izbjei te kritike, pretpostavili da su dijelovi takvog sloenog sustava moda imali druge funkcije u drugim sustavima prije nego li su se spojili u spomenutom sustavu. No, to dodatno oteava ve zamreno

pitanje. U spomenutom sluaju, znanstvenici bi trebali pokazati kako su ti drugi sustavi s razliitim funkcijama nastali postupno, i kako su dijelovi njihovih sustava kooptirani s drugom svrhom, bez oteivanja tih sustava.

Sustav replikacije DNK

Kada se stanica dijeli, i DNK se u njoj mora podijeliti i replicirati. Sustav replikacije DNK u ljudima i organizmima drugih ivih bia, drugi je sustav koji se ne moe objasniti procesima evolucije. DNK je nukleinska kiselina, sastavljena od nukleotida. Svaki nukleotid ima dva dijela. Prvi je ugljikohidratni prsten (deoksiriboza), a drugi je baza privrena uz ugljikohidratni prsten. Postoje etiri baze; adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T). Jedna se baza vee uz svaki ugljikohidratni prsten. Ugljikohidratni prsteni meusobno su povezani u lanac. Na jednom kraju lanca nalazi se skupina 5'OH (pet primarnih hidroksimetila). Na drugome kraju lanca DNK nalazi se skupina 3'OH (tri primarna hidroksimetila). Redoslijed parova baze u lancu DNK poinje od 5 primarnih krajeva do 3 primarna kraja lanca. Dva lanca DNK u stanicama su meusobno isprepleteni u obliku spirale. Baze nukleotida svake spiralne niti meusobno su spojene. A je uvijek vezan s T, a G sa C. Tako se dvije niti meusobno dopunjuju. Jedna od njih moe replicirati onu drugu. Poznajete li osnovni raspored jednog lanca DNK, tada poznajete i osnovni raspored drugog lanca spirale. Naprimjer, ako je dio rasporeda baza jednoga lanca TTGAC, tada isti dio drugog lanca sigurno ima baze AACTG. Dakle, svaki od dva lanca moe sluiti kao obrazac za stvaranje drugog lanca. Konaan rezultat su dva nova dvostruka lanca DNK, koji odgovaraju matinom dvostrukom lancu. Prema tome, kada se stanica dijeli na dvije stanice, svaka od njih imat e odgovarajui dvostruki lanac DNK (Behe, 1998., str. 184). Da bi se DNK mogla replicirati, dva spiralna lanca DNK moraju biti razdvojena. No, dva dopunska lanca DNK u matinoj stanici vezana su kemijskim spojem. Replikacija se dogaa na onim mjestima na lancu DNK, koja se nazivaju 'izvorima replikacije'. Bjelanevina se vee uz DNK na jednome od tih mjesta i razdvaja lance. Potom se pojavljuje druga bjelanevina, helikas koja, iskoritavajui taj otvor meu njima, poinje povlaiti lanac (kao snjena ralica). No, kada su dva lanca DNK jednom razdvojena, nastoje se iznova spojiti ili, ukoliko to ne uine, svaki pojedini lanac moe se zamrsiti kako se izmeu njegovih razliitih dijelova odvija spajanje vodikovim vezovima. Taj problem rjeava SSB (signle-strand binding protein), bjelanevina koja vee jedan lanac, koja oblae jedan lanac, spre-

avajui da se on zaplete ili iznova povee s drugim lancem DNK. No, tu je i drugi problem. Kako se spirala pokree naprijed, odvajajui dva lanca spiralne DNK, dva se lanca DNK ispred spirale koja se pomie naprijed, meusobno zapliu. Pritom enzim giras ree vorove, razmrsuje i iznova spaja lance DNK (Behe, 1998., str. 190). Replikaciju lanca DNK zapravo izvrava polimerni enzim koji se vee uz lanac DNK. Polimer je privren uz izvorne lance DNK prstenom bjelanevinastih spona. Postoji sloen sustav bjelanevina koji tovari prsten na lanac DNK. Posebna vrsta RNK zapoinje proces replikacije meusobno povezujui nekoliko nukleotidnih baza, i tako oblikuje kratak lanac DNK. Polimer potom nastavlja dodavati dopunske nukleotidne baze na 3 primarna kraja novoga lanca. Naprimjer, ako se na izvornom lancu DNK nalazi baza G, polimer dodaje novom lancu dopunsku bazu C. Dodavanje nukleotidnih baza odvija se u 'replikacijskim raljama', mjestima na kojima se dva izvorna lanca DNK meusobno razdvajaju (Behe, 1998., str. 188.). Kako se replikacijska ralja pomie niz jedan lanac od 5 primarnih krajeva do 3 primarna kraja, polimerni enzim neprestano replicira taj lanac, koji se naziva vodeim lancem. DNK se moe replicirati samo u tom smjeru, prema 3 primarna kraja. No, dva lanca DNK koja tvore dvostruku spiralu DNK, okrenuta su u suprotnim smjerovima. Kako se, dakle, replicira taj drugi lanac? Dok polimerni enzim bez prestanka replicira vodei lanac na gore opisan nain, uvijek se pomiui prema 3 primarna kraja vodeeg lanca, istodobno replicira drugi ili tromi lanac i to diskontinuirano, dodavajui skupine nukleotida njegovoj novoj nadopuni u suprotnom smjeru. Proces zapoinje kratkim segmentom RNK, koji slui kao fitilj. Potom se tom dijelu RNK pridodaje nekoliko nukleotida i to unatrag, prema 3 primarna kraja tromog lanca. Nakon dodavanja tih nekoliko nukleotida unatrag, mehanizam polimerne replikacije se oslobaa i pomie prema naprijed, te se iznova spaja na novome mjestu replikacijske ralje, koja se neprestano pomie prema 3 primarna kraja vodeeg lanca i udaljava od 3 primarna kraja tromog lanca. Polimer nastavlja replicirati vodei lanac dodavanjem baza njegovu dopunskom lancu, koji se pokree naprijed i istodobno nastavlja replicirati tromi lanac dodavanjem njegovu dopunskom lancu drugi niz baza unatrag. Novoj nadopuni tromog lanca polimer dodaje drugi fragment RNK fitilja i jo nekoliko nukleotida koji se pokreu unatrag, dok ne dotaknu prethodni niz RNK fitilja i nukleotida. Svaki niz nukleotida repliciran na nadopuni tromog lanca naziva se Okazakijev fragment. Da bi se novi Okazakijev fragment mogao spojiti s prethodnim, neopho-

dan je poseban enzim koji e ukloniti RNK frtilj izmeu dvaju fragmenata. Nakon toga, dva Okazakijeva fragmenta mora spojiti enzim koji se zove DNK ligas. Potom se mehanizam polimerne replikacije mora otkvaiti i pomaknuti naprijed do replikacijske ralje i iznova zakvaiti. Proces se nastavlja sve dok se vodei i tromi lanac potpuno ne repliciraju (Behe, 1998., str. 191). Postoji takoer i sloen sustav ispravljanja koji ispravlja pogreke koje se mogu javiti u procesu replikacije. Behe primjeuje (1998., str. 192): "Jo nitko nije objavio rad u strunoj znanstvenoj literaturi, koji bi detaljno objasnio kako je replikacija DNK u cjelini ili replikacija nekih njezinih dijelova, mogla nastati na darvinistiki nain, dakle postupno." Isto vrijedi i za tisue drugih sloenih biomolekularnih struktura i procesa koji postoje u ljudima i drugim ivim biima.

ivani spojevi u mozgu

J. Travis kae (2000.c): "Ljudski mozak koji se razvija ... mora osigurati da milijarde ivanih stanica u njemu uspostave meu sobom bilijune veza." Budui da znanstvenici kau da su sve svjesne funkcije proizvodi modane aktivnosti, te su veze veoma znaajne. Osim nekih neodreenih nagaanja o 'molekulama-vodiljama' i slijepog vjerovanja da je to nedvojbeno rezultat evolucije, znanstvenici nisu precizno objasnili na koji nain nastaju te veze. Na temelju pokusa s vonim muicama, znanstvenici tvrde da su otkrili gen koji naizgled ifrira 38.000 razliitih 'molekula-vodilja'. ak i da je tono, to predstavlja ogroman problem za evolucioniste. Kako samo jedan gen moe biti odgovoran za tako mnogo molekula-vodilja? Kako se tih 38.000 razliitih 'molekula-vodilja' rasporeuje upravo na takav nain da stvore neophodne veze izmeu ivanih stanica u mozgu muhe? ak i da pretpostavimo da je jedan gen sposoban za to, kako on moe stii odande do drugog sloenijeg mozga jednostavnim nasuminim mutacijama DNK i prirodnom selekcijom?

Placenta
Drugi problem evolucionistima predstavlja podrijetlo placente ili posteljice u sisavcima. DNK fetusa je spoj DNK majke i oca. Stoga se razlikuje od DNK majke. Imunitetni sustav majke prirodno bi trebao odbaciti fetus kao strano tkivo. Placenta izolira fetus od izravnog dodira s majinim imunitetnim sustavom. Osim toga, placenta opskrbljuje fetus hranjivim tvarima i iz njega izbacuje otpad. Reproduktivni biolog sa Sveuilita Yale, Harvey J. Kliman kae: "U mnogim pogledima, placenta je za fetus SCUBA-sustav,

dok je istodobno i Kontrolni centar u Houstonu, koji vodi majku kroz trudnou." Evolucionisti tvrde da su se prije nastanka sisavaca s placentom, svi kopneni sisavci reproducirali polaganjem jajaaca. U izvjeu objavljenom u Science News, John Travis je rekao (2000.d, str. 318): "Podrijetlo placente, kao i mnoga druga evolucijska prilagoavanja, ostaje obavijeno tajnom. Meutim, to nije sprijeilo biologe od nagaanja." No, nagaanja nisu stvarna znanstvena objanjenja. A stvarna znanstvena objanjenja jednostavno ne postoje. "Proteklih je deset godina", kae Behe (1998., str. 183), "Journal of Molecular Evolution objavio vie od tisuu radova ... Meu njima nije bio nijedan rad koji bi potanko raspravljao o modelima posrednika u razvoju sloenih biomolekularnih struktura. To nije svojstveno JME-u. U publikacijama kao to su Proceedings of the National Academy of Science, Nature, Science i Journal of Molecular Biology kao ni u jednom znanstvenom asopisu, koliko mi je poznato, nije objavljen nijedan rad koji potanko raspravlja o modelima posrednika u razvoju sloenih biomolekularnih struktura."

Slinost majmuna i ljudi

Fizikalni antropolozi i drugi znanstvenici pokuali su uz pomo genetike razjasniti pretpostavljene evolucijske veze izmeu ljudi, impanza i gorila. Jesu li ljudi sliniji impanzama ili gorilama? Jesu li impanze i gorile meusobno slinije nego to su sline ljudima? Razliite studije otkrivaju razliite rezultate. Kako tvrdi Marks (1994.), neki istraivai kau da struktura kromosoma povezuje ljude i gorile, drugi tvrde da ona povezuje ljude i impanze, dok trei kau da povezuje impanze i gorile. Dokaz mitohondrijske DNK pokazuje da su ljudi, impanze i gorile meusobno slini. Dokaz nuklearne DNK je 'protuslovan', pri emu dokaz kromosoma X potvruje slinost impanzi i gorili, a dokaz kromosoma Y potvruje slinost impanzi i ljudima to se tie kosturnog dokaza, lubanja povezuje ljude i impanze, dok ostatak kostura povezuje impanze i gorile (Marks, 1994., str. 65-66). U nastojanju da uvedu red u taj niz zbunjujuih i protuslovnih zakljuaka, mnogi znanstvenici polaze od pretpostavke da genetski dokaz nadilazi sve druge dokaze. No Marks dvoji u to vjerovanje (1994., str. 65): "ini se da su molekularne studije o problemima antropoloke sistematike esto patile od [loe] kontrole kvalitete, ishitrenih uopavanja, protuslovnih zakljuaka i neopravdane pretpostavke da je genetiki rad pouzdaniji ako dva radna tijela izvedu razliite zakljuke."

Sibley i Ahlquist (1984., str. 11) tvrde da su uz pomo molekularne metode (hibridizacije DNK) rekonstruirali filogenezu impanzi, gorila i ljudi. Oni kau da je genski dokaz pokazao da su se prve impanze odvojile od gorila, nakon ega su se ljudi odvojili od impanzi. Ali Marks je istaknuo (1994., str. 65): "Taj je zakljuak izveden na temelju: 1.) regresije meusobno povezanih toaka i ponovne procjene njihovih vrijednosti; 2.) nadomjetanjem kontrola preko eksperimenata i; 3.) vrenjem tonih izmjena na temelju varijante koja ustvari nije izmjerena." Ili, jednostavnije reeno, Sibleyjeva i Ahlquistova studija bila je pogrena zbog umjetnog manipuliranja eksperimentalnim podacima. Marks je primijetio (1994., str. 66): "Meutim, injenicu da te manipulacije nisu dio opeg kanona znanstvenih protokola ne opravdava to to nisu spomenute u izvornim izvjeima, a drugi su ih otkrili neovisno... Ta su otkria prikazala same istraivae nepotenima, a javne branitelje rada ne osobito mudrima." Sibleyjeva i Ahlquistova studija nije manjkava samo zbog tih tehnikih propusta, ve i zbog netonosti temeljnih pretpostavki studije. Kako tvrdi Marks (1994., str. 69), te su pretpostavke bile sljedee: 1.) ljudi su se razvili iz impanzi ili gorila i to procesom u dva stupnja (tj. impanze iz gorila i potom ljudi iz impanzi; ili gorile iz impanzi, a potom ljudi iz gorila) i 2.) na taj proces upuuju trenutno dostupni genetski podaci i teorija." Marks je objasnio (1994., str. 69): "Te su pretpostavke pogubne jer ... iskrivljavaju sadraj literature. Prije svega, ne smijemo zaboraviti injenicu da ne znamo da su ustvari postojale dvije sekvencijske divergencije*, a ne samo jedna trifurkacija (trostruko ravanje)." Drugim rijeima, posve je mogue da su ljudi, impanze i gorile potekli od zajednikog nepoznatog pretka. Moglo bi se ak rei da je dokaz dosljedan boanskom stvaranju svih triju vrsta otprilike u njihovim sadanjim oblicima. Evolucionisti su godinama tvrdili da su DNK-a ljudi i impanza slini za 97%. Tvrdili su da to dokazuje evolucijsku vezu tih dviju vrsta. Takva je tvrdnja pogrena iz nekoliko razloga. Prije svega, pretpostavljena slinost od 97% izvedena je na temelju grubih tehnika hibridizacije DNK (Sibley i Alhquist, 1987.). Istraivai su u epruvetama razbili ljudski DNK na vie malih dijelova, nakon ega su promatrali koliko e se tih dijelova iznova spojiti s komadiima DNK impanze. Samo se tri posto dijelova nije iznova spojilo. No, nitko zapravo ne zna koliko su ljudi i impanze stvarno genetski slini. Ljudski genom tek je nedavno utvren. Taj raspored otkriva
* divergencija, lat. (biol.) pojava razliitih osobina pri razvitku neke vrste ivotinja

samo redoslijed otprilike 3 milijardi nukleotidnih baza u molekulama DNK, koje tvore ljudski genom. To nalikuje redoslijedu slova u knjizi na stranom jeziku. Da bismo mogli proitati knjigu, moramo taj redoslijed slova pretvoriti u rijei i reenice, te razumjeti njihovo znaenje. Na DNK to jo nije uinjeno. Koliko je trenutno poznato, 97% baza u ljudskom genomu ne tvori gene. On se zove otpadnim DNK-a. Utvrivanje nizova koji predstavljaju stvarne gene, a ne otpadi DNK moglo bi trajati desetljeima. Genom impanze jo uvijek nije utvren, a vjerojatno ni nee biti tijekom sljedeih godina. Dakle, trenutno ne raspolaemo stvarnom osnovom za znanstvenu usporedbu genoma ovjeka i impanze. Trenutno ne moemo rei: "Ovo su svi geni impanze, a ovo svi geni ovjeka" i govoriti o njihovim slinostima ili razlikama. Nadalje, valja nam imati na umu da geni utvruju samo aminokiseline, koje moraju biti meusobno povezane kako bi oblikovale molekule bjelanevine (ili drugih polipeptida). Drugim rijeima, geni jednostavno proizvode sirovu molekularnu grau za konstrukciju tijela i tjelesnih funkcija. Ne iznenauje to su tijela ljudi i impanza sastavljena od otprilike istih molekularnih sastojaka. I ljudi i impanze ive u istim prirodnim okruenjima i u osnovi se hrane istom vrstom hrane. Stoga slinost gena i molekularnih sastojaka ne iskljuuje konstrukciju. Proizvoai razliitih vrsta automobila koriste se u osnovi istim sastojcima. Ustvari, pravi problem nisu sastojci, ve rasporeivanje tih sastojaka u sloene oblike koji zajedno djeluju u stvaranju djelotvornog stroja. Sirova graa u tvornicu moe stii u obliku elika, stakla, gume, plastike itd. Ali i radnici u tvornici moraju oblikovati i rasporediti tu sirovu gradu u automobil. Na slian nain i geni mogu tono oznaiti kako se ta sirova molekularna graa oblikuje, no jo uvijek nije dokazano da geni tono oznauju i kako se ta molekularna sirova graa organizira u tijelima impanzi i ljudi. Ne uspijemo li to nepobitno utvrditi, posve je razumno pripisivati slinost DNK impanza i ljudi, kao i njihove sloene tjelesne oblike, inteligentnoj konstrukciji. Najnovija istraivanja provedena do objavljivanja ove knjige, upuuju na zakljuak da se genomi ljudi i impanzi razlikuju za samo 1,5% (Travis, 2000.a). "to taj broj znai? Trenutno to nitko ne moe rei", pie John Travis u Science News (2000.a, str. 236). S obzirom na tako malo razlika, teko je objasniti mnoge stvari - kao, primjerice, zato je ljudski mozak dvostruko vei od mozga impanze (Travis, 2000.a, str. 237). S obzirom na to, slinost DNK ovjeka i impanze za mnoge je evolucioniste problem koji iziskuje objanjenje. Primatolog sa Sveuilita Emory, Frans de Waal, kae: "Veina nas ne vjeruje da se za samo 1,5% razlikujemo od majmuna.

Iznimno je vano da znamo to tih 1,5% radi." (Travis, 2000.a, str. 237). ini se da je potrebno neto vie od DNK za spajanje sloenih struktura koje definiraju pojedine razliite vrste. Posve je mogue da je to 'neto' inteligentna konstrukcija. Neki znanstvenici istiu da je ljudski kromosom 2, kako se ini, spoj kromosoma 12 i 13 impanze. To navode kao dokaz evolucije. No, injenica da su se kromosomi moda spojili ne govori nam kako se to dogodilo. Moda je njihovo spajanje bilo dio inteligentno isplaniranog sustava stvaranja razliitih tjelesnih oblika sustavnom manipulacijom kromosoma. Drugi znanstvenici ukazuju na postojanje 'pseudogena' kao dokaza evolucije. Pseudogeni su produeci DNK koji nalikuju genima, no ne djeluju kao geni. Naime, ljudski DNK sadri produetak DNK koji nalikuje genu koji u drugim ivotinjama proizvodi vitamin C. No, u ljudima nije aktivan. Meutim, injenica da je gen moda bio deaktiviran ne govori nam kako se to dogodilo. Moda je to bila posljedica djelovanja inteligentnog konstruktora.

Afrika Eva
Neki znanstvenici tvrde da genski dokaz pokazuje da su svi ljudi potekli od zajednikog pretka, naime, od ene koja je ivjela u Africi prije otprilike 200.000 godina. Njezini su se potomci potom rasprostranili svijetom, potiskujui hominide koji su ondje moda ivjeli i ne kriajui se s njima. Hominide su potom potisnuli neandertalci ili potomci Homo erectusa nalik neandertalcima, koji su navodno napustili Afriku u prethodnom valu seobe, koji se dogodio prije 1 ili 2 milijuna godina.

Dokaz iz mitohondrijske DNK

Gore opisan scenarij naziva se hipotezom Afrike Eve ili out-of-Africa replacement. Prvi su je put objavili, izmeu ostalih, istraivai Cann, Stoneking i Vigilant 80-ih god. 20. st. Svoje su zakljuke osnivali na studijama mitohondrijske DNK. Vei dio DNK u ljudskim stanicama nalazi se u jezgri. Ta nuklearna DNK je spoj DNK majke i oca. Spolne stanice mukaraca i ena sadre pola DNK od svakog roditelja. S obzirom na to, kada se spermij oca spoji s jajacem majke, oploeno jajace potomka sadri potpunu DNK u jezgri, koja se razlikuje od DNK oca i majke. No, jajna stanica majke takoer sadri male okrugle odjeljke (izvan jezgre), koji se nazivaju mitohondriji i sudjeluju u procesu proizvodnje stanine energije. Prisutnost mitohondrija u eukariotskim stanicama predstavlja svojevrsnu zagonetku. U eukariotskim stanicama, DNK se nalazi na kromosomima

izoliranima u staninoj jezgri. Prokariotske stanice nemaju jezgru i molekule DNK jednostavno plutaju u staninoj citoplazmi. Gotovo sve danas postojee biljke i ivotinje su jedna eukariotska stanica, ili su sastavljene od vie eukariotskih stanica. Samo su bakterije i modro-zelene alge prokarioti. Evolucionisti nagaaju da su mitohondriji u dananjim stanicama ostaci prokariotskih stanica, koje su nasilno ule u primitivne eukariotske stanice. Ako je to tono, tada se to najvjerojatnije dogodilo veoma rano u evolucijskom procesu, kada su postojala samo jednostanina bia. Iz toga proizlazi da sva iva bia sadre sline mitohondrije. Meutim, mitohondrijska DNK u sisavcima: "... ne moe se oznaiti prokariotskom ni eukariotskom." Nadalje: "[Mitohondrijski] genetski kod sisavaca razlikuje se od tzv. univerzalnog genetskog koda ... mitohondriji sisavaca veoma se razlikuju od mitohondrija ostalih vrsta. Naime, mitohondrij kvasca sadri neto drukiji genetski kod i, osim toga, njegovi su geni rasprostranjeni veoma iroko i razliitim redoslijedom, a u nekim sluajevima nizovi im se meusobno kriaju. S obzirom na te radikalne razlike, teko je izvui zakljuke o mitohondrijskoj evoluciji." (Anderson i dr., 1981., str. 464). Drugim rijeima, prisutnost razliitih vrsta mitohondrija u razliitim ivim biima pobija teoriju o evolucijskom podrijetlu. No, vratimo se sada glavnoj toki rasprave. Kod sisavaca, mitohondriji u majinom jajacu imaju svoju DNK. Meutim, ta se mitohondrijska DNK ne spaja s oevom DNK. Prema tome, svi ljudi u svojim stanicama imaju samo mitohondrije majine DNK. Mitohondrijska DNK u naim majkama potekla je od njihovih majki i tako unatrag. Istraivai Afrike Eve pretpostavljaju da su jedine promjene u mitohondrijskoj DNK one koje se gomilaju nasuminim mutacijama. Prouavajui tijek, uestalost i omjer mutacije, znanstvenici vjeruju da se mogu posluiti mitohondrijskom DNK kao svojevrsnim satom, tako da brojeve mutacija povezu s brojevima godina. A, promatrajui mitohondrijske DNK razliitih rasa ljudi u razliitim dijelovima svijeta, vjeruju da mogu utvrditi koja je od njih matina skupina ostalima. Znanstvenici vjeruju da se matina skupina, koja je neupitno i najstarija, moe utvrditi kompjutorskim programima, koji svrstavaju populacijske skupine u tri razgranana obrasca. Meu brojnim statistikim stablima koja se tako mogu izraditi, ono najkrae, s najmanjim brojem ogranaka naziva se 'stablom maksimalne ekonominosti', a istraivai vjeruju da je ono istovjetno stvarnim povijesnim vezama razliitih populacijskih skupina na stablu. Pretpostavlja se da je grana koja tvori bazu stabla matina skupina. Prema teoriji evolucije, ta bi skupina, osim to predstavlja bazu stabla, tre-

bala imati najvie varijacija (tj. najvie mutacija) u svojoj mitohondrijskoj DNK, u odnosu na ostale populacijske skupine. Na temelju toga istraivai vjeruju da mogu utvrditi gdje je i kada postojala izvorina (korijenska) populacija. Meutim, neki znanstvenici tvrde da sat nije dovoljno precizan, i da nam genski podatak sadran u mitohondrijskoj DNK dananjih populacija, nedovoljno precizno govori o zemljopisnoj lokaciji prve ljudske populacije. U jednome od izvornih izvjea o Afrikoj Evi (Cann i dr., 1987.), istraivai su analizirali mitohondrijsku DNK skupini suvremenih ljudi iz razliitih podruja svijeta. Analizirali su niz nukleotidnih baza otkrivenih u odreenom dijelu mitohondrijske DNK svih pojedinaca, koji su bili predmetom istraivanja. Nakon toga su uz pomo kompjutorskog programa poredali razliite vrste nizova mitohondrijske DNK (takozvanih haplotipova) u stablo. Iz izvjea proizlazi da je korijen stabla maksimalne ekonominosti haplotipova afrika skupina. No, Templeton je istaknuo (1993., str. 52) da je Maddison (1991.) iznova provjerio podatke i ustanovio da je deset tisua stabala krae (tj. ekonominije) od stabla maksimalne ekonominosti, na koji su ukazali istraivai Afrike Eve. Mnoga su od tih stabala imala izmijeane afriko/azijske korijene. Analizirajui drugo izvjee o Afrikoj Evi (Vigilant i dr., 1991.), Templeton je utvrdio (1992.) da je 1000 stabala za dva stupnja krae od onoga na koje su ukazali ti istraivai, koji su tvrdili da je rije o stablu maksimalne ekonominosti. Preostalih tisuu ekonominih stabala koje je otkrio Templeton u svojoj studiji iz 1992., nisu imali afrike korijene (Templeton, 1993., str. 53). To je dosljedno izvjeima iz drevnih indijskih sanskrtskih rukopisa, koji prve ljudske populacije na ovome planetu smjetaju u podruje izmeu Himalaja i Kaspijskog jezera. to je uzrok takvim razlikama u rezultatima? Razmatrajui drugo izvjee o Afrikoj Evi, Templeton je objasnio (1993., str. 52): "Kompjutorski programi... ne mogu jamiti da e stablo maksimalne ekonominosti biti otkriveno primjenom tako velikih nizova podataka, jer je zemljopisni prostor suvie velik da bi se mogao opseno istraiti. Naprimjer, za 147 haplotipova koje navode Stoneking, Bhatija i Wilson (1986.), postoji 1,68 x 10 2 9 4 moguih stabala. Otkrie niza maksimalne ekonominosti meu tim brojnim mogunostima nije beznaajno." Kompjutorski programi obino selektiraju stablo maksimalne ekonominosti samo u odnosu na podniz ukupnog broja moguih stabala. Odabir podniza stabala ovisi o redoslijedu unoenja podataka u raunalo. Da bi se sprijeio taj problem, neop-

hodno je pojedinano unositi podatke u raunalo veim brojem pokuaja. Kada je to uinjeno dovoljno puta, s ciljem otkrivanja stabla maksimalne ekonominosti za razliite lokalne podnizove podataka, neophodno je ta stabla usporediti i iz toga izvesti zakljuak. To nije uinjeno u prvim studijama Afrike Eve (kompjutorski program je pokrenut samo jednom), radi ega zakljuci nisu pouzdani. Osim toga, ak ni tehnika pojedinanog unoenja podataka ne rjeava u potpunosti taj problem (Templeton 1993., str. 53). To, dakle, znai da na temelju danas dostupnih genskih podataka zapravo nije mogue nepobitno utvrditi zajedniko zemljopisno podrijetlo ratrkanih ljudskih populacija. Osim predstavljanja netonih zakljuaka o stablima maksimalne ekonominosti s afrikim korijenom, istraivai Afrike Eve Cann i dr., 1987.; Vigilant i dr., 1991.) iznijeli su i varljive tvrdnje o razini razliitosti mitohondrijske DNK u razliitim populacijama. Pretpostavili su da se mutacije odvijaju nekim utvrenim tijekom, radi ega su populacije s najveim unutarnjim razliitostima, u odnosu prema drugima, zacijelo najstarije. No, budui da afrike populacije imaju vie unutarnjih razlika od azijskih i europskih, istraivai su zakljuili da su te populacije najstarije. No, Templeton je primijetio (1993., str. 56): "... to nije potvreno nikakvim statistikim analizama." On je istaknuo da rezultati statistikih analiza ne pokazuju znaajan stupanj razliitosti mitohondrijske DNK Afrikanaca, Europljana i Azijaca (Templeton, 1993., str. 57). Kako je napisao: "Prividno vea razliitost Afrikanaca rezultat je primjene neodgovarajueg broja statistikih podataka za zakljuivanje o ... procesima koji su doveli do nastanka dananjih ljudskih populacija. Ukratko, dokaz zemljopisnog podrijetla je neodreen ... nijedan podatak o mitohondrijskoj DNK statistiki znaajno ne potvruje afriko podrijetlo." (Templeton, 1993., str. 57). Razmotrimo sada datiranja starosti anatomski suvremenih ljudi, koja su predloili prvi teoretiari Afrike Eve. Oni su pokuali izraunati koliko je trajala akumulacija razliitosti promatranih mitohondrijskih DNK u dananjim ljudskim populacijama, i to na temelju brzine i uestalosti mutacije. To se razdoblje naziva 'vremenom sraivanja', odnosno vremenom u kojemu se niz razliitosti svih mitohondrijskih DNK u dananjim ljudskim populacijama srauje u jedan prethodni niz mitohondrijske DNK, kao izvora danas postojeih razliitosti. Jedna skupina istraivaa (Stoneking i dr., 1986.), na temelju intraspecific izraunavanja molekularnog sata, utvrdila je da je Eva stara 200.000 godina, u okviru od 140.000 do 290.000 godina. Intraspecific znai da su izraunavanja osnivali samo na uestalosti

mutacija dananjih ljudskih populacija. Druga je skupina (Viglant i dr., 1991.), primjenom tog izraunavanja, takoer utvrdila da je Eva stara 200.000 godina, no u vremenskom okviru od 166.000 do 249.000 godina. Intraspecific znai da su svoja izraunavanja osnivali na pretpostavljenom razdoblju kada se ljudska linija odvojila od linije impanzi. Razmotrimo prije svega izvjee istraivaa koji su polazili od takvog izraunavanja uestalosti mutacije (Vigilant i dr., 1991.). Oni su kao polaznu toku navodnog odvajanja ljudske linije od linije impanze uzeli razdoblje prije 4 ili 6 milijuna godina. Ta razdoblja odvajanja, primijenjena u izraunavanjima koja uzimaju u obzir statistiku nepreciznost, rezultiraju datiranjem razdoblja sraivanja ljudske mitohondrijske DNK, koja se, prema tome, dogodila prije 170.000 i 256.000 godina (Templeton, 1993., str. 58). No, Gingerich je procijenio (1985.) da su se ljudi i impanze odvojili prije 9,2 milijuna godina. Omjer mijenjanja, koji se osniva na tom podatku, znatno bi mogao poveati razdoblje sraivanja raznolikosti suvremene mitohondrijske DNK, to bi znailo da se ono dogodilo prije ak 554.000 godina (Templeton, 1993., str. 58-59). Nadalje, Lovejoy i njegovi suradnici istaknuli su (1993.) da su Vigilant i dr. (1991.) uinili matematiku pogreku (primijenili su pogrenu prijelaznu transverziju), koja, ispravljena, rezultira datiranjem koja Evi pridaje starost od najmanje 1,3 milijuna godina (Frayer i dr., 1993., str. 40). Jasno je da je opisan 'molekularni sat' iznimno nepouzdan jer se osniva na evolucijskim nagaanjima. Naime, nije uope sigurno da su ljudi i impanze imali zajednikog pretka kakvog predlau darvinistiki evolucionisti. I, kako smo vidjeli, ak i da prihvatimo tu pretpostavku, nije sigurno kada su se tono odvojili od tog zajednikog pretka, to nas vodi do razliitih vrijednosti uestalosti mutacija i razliitih procjena razdoblja sraivanja raznolikosti suvremene mitohondrijske DNK. Razmotrimo sada zakljuke istraivaa koji su polazili od intraspecific izraunavanja - tj. omjera gomilanja mutacija u ljudima, bez ukazivanja na pretpostavljeno razdoblje odvajanja impanzi i ljudi. Templeton je istaknuo da takva metoda previa nekoliko 'izvora pogreaka i nepouzdanosti'. Naime, mutacije se u stvarnosti ne gomilaju nekim stalnim objektivnim t o k o m . Uestalost mutacije je stohastiki proces * s Poissonovom distribu* stohastiki - koji nije siguran, koji je vie ili manje sluajan; stohastiki proces - slijed stanja nekog sustava koji se u vremenu mijenja ovisno o sluaju, pri emu je odreena vjerojatnost pojedinog toka promjena; sluajni proces; vjerojatnosni proces

cijom. Poissonova distribucija, koja je dobila ime po francuskom matematiaru S. D. Poissonu, primjenjuje se u izraunavanju vjerojatnosti pojavljivanja sluajnosti (kao to su tiskarske pogreke ili mutacije u DNK). "S obzirom na to", kae Templeton (1993., str. 57), "iznimno je bitno imati na umu da itava ljudska vrsta predstavlja samo jedan primjerak procesa sraivanja, koji se odvija u trenutnom nizu varijacija mitohondrijske DNA. Prema tome, ak i da je utvren slijed svih ljudskih mitohondrijskih DNK, da je kalibracijski omjer precizno utvren i da molekularni sat funkcionira identino idealnom Poissonovu procesu, i dalje ne bismo mogli tono utvrditi vrijeme sraivanja ... prema tome, stohastinost postavlja priroenu prepreku preciznom procjenjivanju starosti, koja se nikada ne moe posve prevladati veim uzorcima, poveanom genskom rezolucijom ili preciznijim omjerom kalibracije." Stoneking i njegovi suautori studije iz 1986.. priznali su problem stohastinosti, no, kako kae Templeton, nisu poduzeli odgovarajue mjere da ga objasne. Naime, procijenili su da razliitost uzoraka mitohondrijske DNK u ljudskim populacijama, koje su prouavah, iznosi od 2 do 4%. Koliko su se te razliitosti dugo gomilale? Stoneking i suradnici izraunali su da je ta akumulacija trajala oko 200.000 godina. No, Templeton je ustanovio da se ispravnim uzimanjem u obzir vjerojatnosnih uinaka stie do rezultata od 290.000 godina. Potom je istaknuo (1993., str. 58): "... stvarne kalibracijske toke u njihovu radu upuuju na petorostruki omjer (1,8% do 9,3%), dok je u radovima taj omjer jo vei (1,4% do 9,3%)." Takvi omjeri upuuju na to da se vrijeme sraivanja dogodilo prije najmanje 33.000 do najvie 675.000 godina. Teoretiari Afrike Eve, izmeu ostalih, vjeruju da mitohondrijska DNK nije podlona prirodnoj selekciji. Iz toga su zakljuili da je jedini imbenik, koji utjee na razlike u nizovima mitohondrijske DNK u razliitim populacijama, akumulacija sporadinih mutacija nekim utvrenim slijedom. Ako je to tono, tada se molekularni sat pokree istom brzinom u razliitim populacijama. Ali, ako prirodna selekcija utjee na razliitosti DNK u razliitim populacijama, to bi poremetilo sat. Naime, ako prirodna selekcija u jednoj populaciji eliminira neke mutacije, ta bi populacija prividno izgledala mlaom nego to uistinu jest. Ako se takve stvari doista dogaaju, ne postoje nikakve vrste osnove za pripisivanje apsolutnih brojeva godina odreenom stupnju varijacije, kao ni za izvoenje relativnih procjena starosti razliitih populacija. Postoje neki dokazi da prirodna selekcija doista djeluje na mitohondrijsku DNK. Naprimjer, Templeton istie (1993..

str. 59) da postoji razlika u stupnju varijacije u kodiranju bjelanevina i nekodirajuih podruja mitohondrijske DNK u odreenim populacijama. To se ne bi dogodilo u sluaju neutralne uestalosti mutacije. Uestalost mutacije bila bi ista u kodirajuim i nekodirajuim dijelovima mitohondrijske DNK. Drugi istraivai stigli su do slinih zakljuaka (Frayer i dr., 1993., str. 39-40): "Svi molekularni satovi iziskuju evolucijsku neutralnost, neophodnu za postojanost uestalosti promjene. No, daljnja istraivanja mitohondrijske DNK rezultirala su obiljem dokaza o utjecaju odabira na mitohondrijsku DNK. Naime, studije Fosa i suradnika (1990.), MacRaea i Andersona (1988.), Palce (1990.), Wallacea (1992.) i drugih, jasno su pokazale da mitohondrijska DNK nije neutralna, ve da je pod snanim utjecajem odabira ... mitohondrijska DNK slab je mehanizam za pokretanje molekularnog sata." Frayer i njegovi suautori (1993., str. 40) takoer tvrde: "Budui da nasumina mitohondrijska DNK ne uspijeva odstraniti dokaze o brojnim razliitostima iz prolosti, nepoznati i nepredvidljivi imbenici mijenjaju stabla izraena sa svrhom da poveu postojee populacije. Svako od tih nevidljivih razliitosti genska je promjena, koja nije bila uzeta u obzir kada se uz pomo broja mutacija pokualo utvrditi prije koliko je godina ivjela Eva. Budui da na te promjene utjeu kolebanja u veliini populacije, i toan broj neizraunatih mutacija ovisi o osobitim pojedinostima procesa odstranjivanja suvinog, osim ukoliko nije poznata itava povijest populacije, nemogue je kalibrirati (i neprestano rekalibrirati) rad sata. S obzirom da svaka populacija ima svoju demografsku povijest (s obzirom na sporadine sluajeve gubitka), samo taj imbenik obeskrepljuje primjenu varijacije mitohondrijske DNK za 'mjerenje vremena trajanja' prolih dogaaja." (Thorne i Wolpoff, 1992.). injenicu da se upravo to i dogaa, potvruje otkrie fosila anatomski suvremenog ovjeka u jezeru Mungo u Australiji, koji je star 62.000 godina i ima mitohondrijsku DNK koja se znatno razlikuje od svih poznatih DNK suvremenih ljudi (Bower, 2001.). To pokazuje da su linije mithondrijske DNK, ustvari, bile izgubljene, to navodi na propitkivanje preciznosti molekularnog sata mitohondrijske DNK. I drugi imbenici utjeu na razlikovanja u mitohondrijskoj DNK u dananjim ljudskim populacijama, u razliitim podrujima svijeta, koji mogu pobiti preciznost sata mitohondrijske DNK. Jedan od tih imbenika je rast populacije. Ako populacija u jednom podruju raste bre nego u drugom, to moe prouzroiti veu razliitost u toj populaciji. Ali razliitost ne pokazuje da je ta populacija nuno starija od (i, prema tome, izvorite)

drugih populacija u drugim podrujima. Isto tako, razliitost zamijeena u razliitim populacijama ne mora upuivati na seobu populacije iz jednog podruja u drugo, ve na 'seobu' gena kroz populaciju koja je ve rasprostranjena na irokom podruju. A to ne iscrpljuje mogue uzroke razliitosti mitohondrijske DNK u razliitim ljudskim populacijama. Templeton to ukratko objanjava (1993., str. 59): "Razliitost u jednom podruju ne odraava nuno starost populacije odreenog podruja, koliko ukazuje na vrijeme kada se posljednja povoljna mutacija pojavila u populaciji, na demografsku povijest populacije, njezino uveanje, opseg kolanja gena u drugim populacijama, itd." Openito, ti imbenici pridonose smanjivanju procjena starosti ljudske vrste (Templeton, 1993., str. 60). Napredne statistike metode doputaju znanstvenicima da u izvjesnom stupnju razlue razliite mogue modele nastanka raznolikosti u mitohondrijskoj DNK ljudskih populacija (kao to su modeli zemljopisne rairenosti i modeli kolanja gena). Primijenivi takve metode na varijaciju ljudske mitohondrijske DNK, Templeton nije otkrio dokaz masovne seobe iz Afrike, koja je rezultirala potiskivanjem svih drugih populacija hominida. Rekao je (1993., str. 65): "Neuspjeh primijenjene metode zemljopisne analize da otkrije irenje populacije izvan Afrike, ne moe se pripisati nejednakim veliinama uzoraka ili niskoj genskoj rezoluciji ... Prema tome, zemljopisne veze mitohondrijske DNK statistiki znatno odudaraju od pretpostavke potiskivanja populacija, koje je uslijedilo nakon seobe iz Afrike." Templeton je zakljuio (1993., str. 70): "1.) da je dokaz zemljopisnoj lokaciji zajednikog mitohondrijskog pretka neodreen, 2.) razdoblje u kojemu je postojao zajedniki mitohondrijski predak izrazito je neodreeno, no mogue je da je postojao prije mnogo vie od 200.000 godina."

Dokaz iz nuklearne DNK

Ako su, kako tvrde zagovornici hipoteze o Afrikoj Evi, anatomski suvremeni ljudi doista iselili iz svoje afrike pradomovine, uslijed ega su potpuno potisnuli prethodne populacije hominida u Europi i Aziji, to bi, osim dokaza mitohondrijske DNK, mogla potvrditi i DNK iz stanine jezgre. Meutim, u svojoj analizi prvih izvjea o Afrikoj Evi, Templeton je rekao - 993., str. 65):"... ne postoji nijedan niz pretpostavki koji bi uskladio mitohondrijsku DNK i nuklearne podatke s hipotezom o seobi iz Afrike koja je rezultirala potiskivanjem populacija hominida." Jedna skupina istraivaa (Breguet i dr., 1990.) promatrala je lokus B gena za ljudski apoprotein. Kako tvrdi Templeton (1993., str. 68-69), njiho-

va ih je detaljna analiza dovela do zakljuka da su: "... populacije bijele rase (rairene u podruju od sjeverne Afrike do Indije) najblie pradjedovskoj genetskoj skupini, i da se gensko razlikovanje u tom lokusu, rasprostranjeno diljem svijeta, najbolje moe objasniti kolanjem gena na zapad i istok iz tog zemljopisnog podruja, a ne sub-saharskim podrijetlom." Za istraivae poput mene, koji polaze od perspektive drevnih sanskrtskih tekstova, koji uzima kao polaznu toku ponovna pojavljivanja ljudske vrste (nakon planetarnih potopa) u podruju Himalaja, to je prilino zanimljivo. U novije su doba istraivai uvidjeli drugi problem povezan s teorijom o afrikom podrijetlu. Taj se problem odnosi na nakupinu globinskih gena u ljudima. Gen ili dio gena na odreenome mjestu na kromosomu moe imati nekoliko razliitih oblika, koji se nazivaju aleli. Jedan e pojedinac imati jedan alel, a drugi pojedinac drugi. Analizirajui globinske alele u razliitim populacijama, autori nedavno objavljenog udbenika utvrdili su da opaen stupanj varijacije upuuje na to, da su suvremene ljudske populacije mnogo starije od 200.000 godina. Doista, promatrajui drugi dio skupine globinskih gena, utvrdili su da: "... dva alela iz nekodirajueg (i, prema tome, neutralnog) podruja naizgled postoje 3 milijuna godina" Zakljuili su: "Do danas jo nije jasno kako bi se obrazac globinskih gena mogao uskladiti s mlaim afrikim podrijetlom dananjih ljudi." (Page i Holmes, 1998., str. 132). Dokaz u obliku globina dosljedan je izvjeima iz purana o velikoj starosti ljudi. Neki su istraivai, uzimajui u obzir sloenosti koje proizlaze iz genetikih podataka, pretpostavili da fosili predstavljaju najpouzdaniji dokaz za rjeavanje pitanja ljudskog podrijetla i starosti: "Za razliku od genetikih podataka proizalih iz ivih ljudi, fosili se mogu iskoristiti za ispitivanje teoretskih predvianja o prolosti, bez oslanjanja na dug popis pretpostavki o neutralnosti genskih markera, uestalosti mutacija ili drugih uvjeta neophodnih za rekonstrukciju prolosti iz trenutnih genskih varijacija ... genetiki podatak u najboljem sluaju prua teoriji odgovor na to kako su moda nastali suvremeni ljudi, ako su pretpostavke od kojih se polazilo pri tumaenju genetskih podataka tone." (Frayer i dr., 1993., str. 19). Slaem se da genetski dokaz ne pobija uvijek arheoloki dokaz. To znai da arheoloki dokaz velike starosti ljudi, predstavljen u Zabranjenoj arheologiji, predstavlja izrazito neophodnu kontrolu divljih nagaanja genetiara. to to, dakle, znai? itavo je pitanje ljudskog podrijetla, analizirano iz perspektive genetskog dokaza, konkretno mitohondrijske DNK, zbunjujue. Naime, neki znanstvenici kau da se mala populacija roda homo razvila iz australopiteka prije oko 2 milijuna godina u Africi. Ta se populacija

razvila u Homo erectusa i potom se rasprostranila diljem Euroazije, razvivi se u neandertalce i populacije nalik neandertalcima. Otprilike, prije 100.000 godina, u Africi se pojavila mala populacija anatomski suvremenih Homo sapiensa, koja se potom rasprostranila diljem svijeta, potiskujui starije populacije Homo erectusa i neandertalaca, s kojima se nije znaajnije mijeala (Vigilant i dr., 1991.; Stoneking i dr., 1986.). Ti anatomski suvremeni ljudi potom su se u razliitim podrujima svijeta razvili u razliite rase, koje postoje danas. Drugi znanstvenici, polazei od istog genetskog, arheolokog i paleontolokog dokaza, zakljuuju da su se razliite rase anatomski suvremenih ljudi istodobno pojavile u razliitim dijelovima svijeta, i to izravno iz populacija Homo erectusa i neandertalaca u tim dijelovima svijeta (Templeton, 1993.). Prema toj ideji, anatomski suvremeni ljudi su se u velikim populacijama pojavili u velikim zemljopisnim podrujima, a ne u nekoj maloj 'korijenskoj' populaciji ogranienoj u malom podruju. Druga skupina istraivaa tvrdi da je prvotno postojala mala populacija anatomski suvremenih ljudi, ograniena na malo zemljopisno podruje, te smatraju da se podijelila na razliite rasne skupine, koje postoje danas. Nakon toga su se rasne skupine navodno iselile iz tog podruja i brojano rasle u odreenim dijelovima svijeta (Rogers i Jorde, 1995., str. 1). Ukratko, genetski dokaz i njegovo znaenje veoma su zbunjujui.

Dokaz Y-kromosoma
U dosadanjoj raspravi o mitohondrijskoj DNK, ukratko sam spomenuo nuklearnu DNK, koja se nalazi u jezgri ljudskih stanica i iznio sam nekoliko primjera. Razmotrimo sada podrobno druge primjere tog dokaza - Y-kromosom. Ljudi imaju 23 para kromosoma u jezgri svake stanice. Jedan od tih parova odreuje spol jedinke. Par spolnih kromosoma u enama sastavljen je od dva X-kromosoma (XX). Par spolnih kromosoma u mukarcima sastavljen je od jednog X i jednog Y kromosoma (XY). Kako se, dakle, odreuje spol neke jedinke? Reproduktivne stanice (spermiji i jajaca) razlikuju se od drugih stanica u tijelu. Stanice koje nisu produktivne sadre sva 23 para kromosoma, dakle, ukupno imaju 46 kromosoma. No, stanica spermija ili jajaca dobiva samo pola tih kromosoma, samo jedan niz od 23 kromosoma, a ne 23 para kromosoma. Spajanjem spermija i jajaca obnavlja se ukupan broj kromosoma (46 ili 23 para). Kada se u eni razvije jajace, ono uvijek sadri kromosom X jer je par spolnih kromosoma u eni uvijek XX. Dakle, kada se par kromosoma XX odvaja

pri oblikovanju jajaca, svako e jajace dobiti jedan kromosom X. No, mukarac ima XY par kromosoma. Dakle, kada se taj par razdvoji pri oblikovanju spermija, neki e spermiji imati kromosom X, a drugi kromosom Y. Ako se spermij koji nosi kromosom X spoji s jajacem, oploeno e jajace imati XX par spolnih kromosoma i razvit e se u ensko dijete. Ako se spermij koji nosi kromosom Y spoji s jajacem, oploeno e jajace imati XY par spolnih kromosoma i razvit e se u muko dijete. Kromosom Y prenosi se samo s oca na sina. ene ne prenose kromosom Y. Neki dijelovi kromosoma podloni su procesu rekombinacije, u kojemu dijelovi kromosoma mijenjaju mjesto s dijelovima drugog kromosoma. Ali, veliki dio kromosoma Y nije podloan takvoj rekombinaciji. Teoretski, jedine promjene koje se odvijaju u nerekombinirajuem dijelu kromosoma Y bile bi sporadine mutacije. Kromosom Y je muka inaica mitohondrijske DNK, koju prenosi samo majka i navodno je takoer podlona samo nasuminim mutacijama. S obzirom na to, kromosom Y se moe upotrijebiti u istraivanju podrijetla ovjeka na isti nain kao i mitohondrijska DNK - kao molekularni sat i geografski pokazatelj. Neki istraivai pretpostavljaju da je osim afrike Eve zacijelo postojao i afriki Adam ili, kako ga neki zovu, 'Y-ovjek'. Meutim, kako emo vidjeti, zakljuci koji se mogu izvesti iz studija kromosoma Y nisu veoma precizni, radi ega neki istraivai tumae 'Y-ovjeka' kao: "... statistiki privid proizaao iz dvojbenih evolucijskih pretpostavki." (Bower, 2000.a). Robert L. Dorit sa Sveuilita Yale i njegovi suradnici, objavili su 26. svibnja 1995. u asopisu Science, studiju promjene u genu ZFY na Y kromosmima 38 ljudi iz razliitih dijelova svijeta. Tu su varijaciju usporedili s onom opaenom u impanza. Pretvorivi razliku stupnja varijacije u godine, Dorit je pretpostavio da se ovjek odvojio od impanze prije otprilike 5 milijuna godina. Na temelju toga je zakljuio da svi ljudi iz njegova uzorka imaju zajednikog pretka, koji je postojao prije oko 270.000 godina. To se razlikuje od standardne procjene starosti ovjeka (200.000 godina), koja proizlazi iz studija mitohondrijske DNK (Adler, 1995.). Meutim, u izvjeu objavljenom u Science News (Adler, 1995.) istie se: "... Dorit i njegovi suautori priznaju da osim zajednikog mlaeg pretka i drugi imbenici mogu objasniti njihova otkria", te da se njihovi zakljuci osnivaju na brojnim: "... pozadinskim nagaanjima." U asopisu Nature 23. studenog 1995., Michael Hammer sa Sveuilita Arizona u Tucsonu, objavio je studiju varijacije kromosoma Y na osam Afrikanaca, dva Australca, tri Japanca i dva Europljana. Zakljuio je da svi imaju zajednikog pretka koji je ivio prije 188.000 godina. Zemljopisno

podruje zajednikog pretka nije jasno utvreno. Iz Hammerove studije proizlazi i da bi ponovna analiza Doritovih podataka rezultirala podatkom, da je najmlai zajedniki predak promatranih subjekata postojao prije oko 160.000 do 180.000 godina (Ritter, 1995.). Hammer je 1998. bio suautor mnogo opirnije studije varijacije kromosoma Y, kojom je utvreno da je vrijeme promatranog sraivanja varijacije trajalo 150.000 godina, te da korijen statistikog stabla tvore afrike populacije. Istraivai su uz pomo suvremenih statistikih metoda zakljuili da kromosom Y upuuje na dvije seobe - seobu iz Afrike u Stari svijet, te seobu iz Azije natrag u Afriku. "S obzirom na to, do sada opaen visok stupanj genetske razliitosti kromosoma Y u Africi, moda je rezultat dvosmjernih seoba populacija", rekli su istraivai (Hammer i dr., 1998., str. 427). Hammer je s drugim suradnicima stigao do slinih zakljuaka u studiji podruja YAP Y kromosoma, iz 1997. (Hammer i dr., 1997.). Seoba azijskih populacija u Afriku zanimljiva je u izvjeima drevnih indijskih povijesnih tekstova, koji govore o avataru Parasurami koji je protjerao odmetnike pripadnike drevnih indijskih kraljevskih obitelji iz Indije u druge dijelove svijeta, gdje su se, prema nekim izvorima, izmijeali sa starosjediocima. U studenom 2000., Peter Underhill i njegovi suautori rekli su u asopisu Nature Genetics da iz podataka kromosoma Y proizlazi, da je najmlai zajedniki predak dananjih ljudi ivio u istonoj Africi, odakle je prije oko 39.000 i 89.000 godina otiao u Aziju. Usporedbe radi, iz dokaza mitohondrijske DNK proizlazi da je na zajedniki enski predak napustio Afriku prije otprilike 143.000 godina. Underhill je jednostavno pretpostavio da su omjeri uestalosti promjene kromosoma Y i mitohondrijske DNK razliiti (Bower, 2000.a). Henry Harpending, sa Sveuilita Utah u Salt Lake Cityju, smatra da je uestalost mutacije kromosoma Y manja nego to su izvijestili Underhill i njegovi suradnici. Kako tvrdi Harpending, iz toga proizlazi da je 'Y-ovjek' podrijetlom blii mitohondrijskoj Evi (Bower, 2000.a). No, kao to ni uestalost mutacije mitohondrijske DNK nije precizno utvrena, nije poznat ni toan omjer uestalosti mutacije kromosoma Y. U lanku objavljenom u Science News, Bower kae (2000. a): "Segmenti kromosoma Y u novoj analizi pokazuju mnogo manju promjenjivost od podruja DNK, koja su se prouavala u drugim kromosomima. Istraivai pretpostavljaju da bi mala genetska promjenjivost mogla odraavati prirodnu selekciju, u ovom sluaju irenje povoljnih mutacija kromosoma Y nakon to su ljudi prvi put napustili Afriku. Priznaju da bi se taj scenarij mogao sukobljavati s molekularnim satom, ime bi mu one-

moguio da iznova pouzdano utvrdi uestalost mutacije iz kromosoma Y. A genetiarka Rosalind M. Harding iz bolnice John Radcliffe u Oxfordu, kae: "Ne znamo to selekcijska i populacijska struktura ine kromosomu Y. Ne elim iznositi nikakve evolucijske zakljuke iz [Underhillovih] podataka." (Bower, 2000.a). Naime, Underhill je mislio da je Afrika domovina najmlaeg zajednikog pretka dananjih ljudi, jer su afrike populacije iz njegovih studija pokazale najveu raznolikost u svojim Y kromosomima. No, Harding istie da ta raznolikost moda ne proizlazi iz pretpostavke da je Afrika domovina prve ljudske populacije, ve iz injenice da je Afrika naseljenija od drugih dijelova svijeta. Isto tako, raznolikost populacija koje postoje izvan Afrike moda je smanjena zbog irenja osobito povoljnih gena u tim populacijama. Bower kae (2000.a): "Ako su kritiari u pravu, Y-ovjek je moda postojao u povijesti, a ne pretpovijesti." Drugim rijeima, ljudi su moda postojali prije vie milijuna godina, a genetska raznolikost koju danas opaamo, moda jednostavno odraava neka mlaa genska dogaanja u toj dugoj povijesti. Stariji rezultati moda su jednostavno izbrisani protekom vremena. Najnovije studije kromosoma Y pokazuju da jo uvijek ne moemo izvesti vrste zakljuke o podrijetlu ovjeka, koji bi se temeljili na takvom dokazu. Skupina kineskih i amerikih istraivaa (Ke i dr., 2001.) istraivala je, na uzorku od 12 127 mukaraca iz 163 populacije iz Istone Azije, Y kromosome za tri markera (koja su nazvana YAP, M89 i M130). Kako tvrde istraivai, tri mutacije tih markera (YAP+, M89T i M130T) pojavile su se u Africi, i sva tri se mogu slijediti do druge afrike mutacije, mutacije M168T, koja se pojavila u Africi prije oko 35.000 i 89.000 godina. Istraivai su utvrdili da svi mukarci iz istone Afrike, koje su ispitivali, imaju jednu od tri afrike mutacije koje su proizale iz afrike mutacije M168T. Na temelju toga su zakljuili da su populacije koje su se iselile iz Afrike, potpuno potisnule izvorne populacije hominida u istonoj Aziji. U suprotnom bi bili otkriveni neki Y kromosomi bez tri afrika markera. Kako su rekli Ke i suradnici (2001., str. 1152): "Ustanovljeno je da su svi halotipovi Y kromosoma izvan Afrike, mladi od 39.000 do 89.000 godina i da su proizali iz Afrike." Meutim, istaknuli su: "... ta je procjena gruba i ovisi o nekoliko pretpostavki." Pretpostavke nisu izravno spomenute u njihovu izvjeu. Osim toga, autori su priznali mogunost: "... selekcijskog ienja, uslijed kojega su se moda izbrisali arhaini Y kromosomi dananjih ljudi u istonoj Aziji." Nadalje, priznali su da je podatak koji proizlazi iz Y kromosoma: "... podloan stohastikim procesima, tj. gen-

skom strujanju, koji je takoer mogao dovesti do istrebljenja arhainih sredstava." Ke i njegovi suautori (2001., str. 1152) priznali su i postojanje drugog problema, za kojega su rekli da 'unosi zbrku'. Ustanovili su da se procjene o starosti najmlaeg zajednikog pretka, do kojih su stigli analizom promjene u mitohondrijskoj DNK i DNK s Y kromosomom, znatno odstupaju od procjena starosti proizalih iz analize promjene u DNK kromosoma X i autosoma (kromosomi koji ne odreuju spol). Rekli su: "Primjena autosomnih/X-kromosomnih gena rezultirala je priblinom starosti od 535.000 do 1 860.000 godina, to je mnogo starije od mitohondrijske DNK i kromosoma Y." (Ke i dr., 2001., str. 1152). Autori nagaaju da je u vrijeme usko zbijene populacije, tijekom pretpostavljene seobe iz Afrike, moda postojalo tri ili etiri puta vie mukaraca nego ena, to je rezultiralo veom raznolikou autosomne/X-kromosomne DNK. Veliki zagovornik multiregionalistike teorije, Milford Wolpoff, kae da ne iznenauje da kromosom Y pokazuje oito afriko podrijetlo. Afrika je bila najnaseljeniji dio svijeta tijekom veoma dugih razdoblja. S obzirom na to, afrike su populacije bile odgovorne za najvei broj loza kromosoma Y, koje su protekom vremena mogle izbrisati druge loze, koje su izvorno supostojale s afrikim lozama (Gibbons, 2001., str. 1052). Ann Gibbons primjeuje da je teko provjeriti pouzdanost dokaza koji proizlazi iz kromosoma Y i mitohondrijske DNK. U idealnim uvjetima, istraiva bi nastojao usporediti taj dokaz s DNK iz mnogih drugih kromosoma u jezgri, kako bi ustanovio potvruju li svi ti dokazi zakljuke o starosti i zemljopisnom podrijetlu anatomski suvremenih ljudi. No, Gibbons istie (2001., str. 1052): "Datiranje nuklearnih podrijetla zamreno je jer veina nuklearnih DNK, za razliku od mitohondrija i kromosoma Y, biva iarana kada homologni kromosomi razmjenjuju svoju gensku grau tijekom formiranja jajaaca i spermija. Radi toga je utvrivanje drevnog podrijetla toliko teko, to obeshrabruje genetiare koji dvoje hoe li ikada uspjeti dokazati - ili osporiti - pretpostavku da je potiskivanje bilo potpuno. Genetiarka populacije sa Sveuilita u Oxfordu, Rosalind Harding kae: "Ne postoji jasan genetski test. Odgovor na ovo pitanje morat emo prepustiti fosilnim ljudima."

Ljudi i neandertalci
Kako smo vidjeli, jedna skupina znanstvenika tvrdi da su se dananji ljudi razvili iz majmunolikog ovjeka Homo erectusa, u razliitim dijelovima svijeta, razvijajui se postupno od neandertalca do stvorenja nalik nean-

dertalcu. Prema tomu stajalitu, koje se naziva multiregionalnom hipotezom, dananji su se azijski narodi razvili iz azijskog Homo erectusa, razvijajui se iz stvorenja nalik neandertalcu. Na slian su nain i dananji Europljani vjerojatno potomci klasinih zapadnoeuropskih neandertalaca. Neki su znanstvenici usporedili DNK ljudi i neandertalaca, nastojei razjasniti njihovu evolucijsku vezu. Taj je dokaz neodreen i podloan razliitim tumaenjima. Znanstvenici pod vodstvom Matthiasa Kringsa (1997.), izvadili su DNK iz kosti primjerka neandertalca otkrivenog u Njemakoj u 19. st. DNK je paljivo analiziran kako bi se utvrdilo da li stvarno potjee iz same kosti i da nije kontaminirana ostacima dananjeg ovjeka. Bila je to mitohondrijska DNK, koja se izravno prenosi s majke na dijete. Istraivai su usporedili fragment mitohondrijske DNK neandertalca s mitohondrijskom DNK iz 1600 suvremenih Europljana, Afrikanaca, Azijaca, Amerikanaca, Australaca i stanovnika Oceanije. Fragment mitohondrijske DNK neandertalca, koji je posluio za usporedbu, bio je sastavljen od 327 nukleotidnih baza. Slina podruja na uzorcima mitohondrijske DNK suvremenog ovjeka, razlikovala su se od uzroka mitohondrijske DNK neandertalca u prosjeku za 27 od 327 nukleotidnih baza. 1600 primjeraka dananjih ljudi meusobno su se razlikovali u prosjeku za 8 od 327 nukleotidnih baza. impanze su se od ljudi razlikovale za 55 od 327 nukleotidnih baza. Znanstvenici su na temelju toga zakljuili da neandertalci nisu bliski srodnici dananjih ljudi. U suprotnom bi razlike u nukleotidnim bazama izmeu ljudi i neandertalaca bile samo neto vie od prosjene razlike meu ljudima - moda za 10 ili 12 nukleotidnih baza. Znanstvenici koji su prouavali DNK iz kostiju neandertalca, ustanovili su da nije nita sliniji DNK dananjih Europljana nego li kojoj drugoj skupini dananjih ljudi. To su protumaili kao dokaz koji pobija teoriju da su se populacije dananjih Europljana razvile iz europskih neandertalaca. Prema takvom razmiljanju, dokaz koji proizlazi iz DNK neandertalca potvruje hipotezu seobe iz Afrike, prema kojoj su se dananji ljudi pojavili u Africi samo jednom, nakon ega su se proirili Europom i Azijom, potiskujui tamonje hominide neandertalskog tipa, s kojima se nisu znakovito mijeali. Meutim, o dokazu u obliku mitohondrijske DNK rekli su sljedee: "Ti rezultati ne iskljuuju mogunost da su neandertalci prenijeli druge gene dananjim ljudima." (Krings i dr., 1997., str. 27). Skupina istraivaa neandertalske DNK, predvoena Kringsom, predloila je teoriju o razdoblju odvajanja neandertalaca i linije hominida, koje je dovelo do razvoja suvremenih ljudi. Pretpostavili su da su se ljudi i impan-

ze razdvojili prije 4 ili 5 milijuna godina, koji se broj osniva na uestalosti mutacije u mitohondrijskoj DNK. Polazei od toga, procijenili su da su se ljudi i neandertalaci odvojili prije izmeu 550.000 i 690.000 godina. No, priznali su mogunost: "... pogreaka nepoznate veliine." (Krings i dr., 1997., str. 25). Drugim rijeima, to je datiranje spekulativno. Osim toga, osniva se na pretpostavci da izmeu ljudi, impanza, neandertalaca i dr., postoji evolucijska veza i da veze koje se odraavaju u njihovim DNK, ujedno svjedoe o povezanosti biolokog podrijetla. No, to je samo pretpostavka. Nakon istraivanja Kringsa i njegovih suradnika, William Goodwin, genetiar pri Sveuilitu u Glasgowu, izdvojio je odreenu koliinu mitohondrijske DNK iz kostiju tijela neandertalskog djeteta, otkrivenog u pilji Mezmaikava u sjevernom Kavkazu (Bower, 2000.b). Pretpostavlja se da su kosti stare 29.000 godina. Goodwin je usporedio mitohondrijsku DNK iz neandertalskog djeteta s Kavkaza s mitohondrijskom DNK odraslog neandertalca iz Njemake (Krings i dr., 1997.), i ustanovio je da se meusobno razlikuju otprilike u istoj mjeri kao i uzorci mitohondrijske DNK iz suvremenih ljudi. Drugim rijeima, dva neandertalca su genetski bila srodna. Nadalje, mitohondrijska DNK kavkaskog neandertalca razlikovala se od DNK dananjih ljudi otprilike u istoj mjeri kao i DNK njemakog neandertalca, to upuuje na to da se kavkaski, kao i njemaki nenadertalac genetski razlikuje od dananjih ljudi. Goodwin tvrdi da to potvruje podrijetlo dananjih ljudi kakvo proizlazi iz teorije o potiskivanju nakon seobe izvan Afrike. No, Milford H. Wolpoff, koji zagovara multiregionalnu hipotezu podrijetla dananjih ljudi, pretpostavio je da bi se mitohondrijska DNK anatomski suvremenih ljudi iz istog razdoblja, prije 30.000 godina, razlikovala od mitohondrijske DNK dananjih ljudi u istoj mjeri kao i DNK neandertalca. To bi se moglo provjeriti uz pomo DNK Homo sapiensa, koji je ivio u tom razdoblju, dakle, prije 30.000 godina. U 6.mj. 2000., Lutz Bachmann i njegovi kolege iz muzeja Field u Chicagu, objavili su u American Journal of Human Genetics rezultate studije nuklearne DNK dvaju neandertalaca i anatomski suvremenog Homo sapiensa, koji je postojao prije 35.000 godina. Uz pomo tehnike hibridizacije DNK, koja pokazuje stupanj uzajamnog vezivanja uzoraka, ustanovili su da se DNK Homo sapiensa razlikuje od DNA neandertalca. To ide u prilog potvrdi Kingove i Goodwinove studije. Ali s time se ne slae antropolog Erik Trinkaus. On istie da tehnika hibridizacije DNK rezultira samo grubom procjenom razliitosti. Osim toga, rekao je kako je prosuivanje podudarnosti razlika u DNK i razlika meu vrstama izrazito subjektivno. Tri-

nkaus vjeruje da su se ljudi i neandertalci meusobno mijeali (to upuuje na to da im je DNK bio slian). Meutim, ustvrdio je da se genski dokaz tog meusobnog krianja moda u tolikoj mjeri razrijedio, da se ne moe otkriti grubim tehnikama hibridizacije DNK (Bower, 2000.c). Nove studije mitohondrijske DNK dodale su jo jedan element raspravi o povezanosti dananjih ljudi i neandertalaca. Tim znanstvenika s parikog Sveuilita Pierre i Marie Curie, pod vodstvom Gregoryja J. Adcocka, analizirao je uzorke mitohondrijske DNK iz kostura anatomski suvremenih ljudi, starih od 2000 do 62.000 godina. Ustanovilo se da se mitohondrijska DNK izvaena iz najstarijeg kostura, otkrivenog na jezeru Mungo u Australiji, vie razlikuje od DNK dananjih ljudi nego od mitohondrijske DNK gore spomenutih neandertalaca (Bower, 2001.). Prema tome, ak i da se neandertalski DNK znatno razlikuje od DNK suvremenog ovjeka, to ne znai nuno i da se neandertalci nisu mijeali s anatomski suvremenim ljudima. ak i u tom sluaju ostaje otvorenim pitanje stvarne prirode povezanosti suvremenih ljudi i neandertalaca. Moda su ljudi i neandertalci samo varijante iste vrste. Moda su razliite vrste koje su se meusobno mijeale. Zanemarimo li evolucijska nagaanja, istraivanja DNK neandertalaca jednostavno pokazuju da su suvremeni ljudi i neandertalci meusobno supostojali. Iz dostupnih genetskih dokaza nemogue je potpuno utvrditi kada su tono u prolosti te dvije vrste supostojale. To je sukladno stajalitima izloenima u Zabranjenoj arheologiji, koja uzima kao polaznu toku supostojanje anatomski suvremenih ljudi i drugih razliitih tipova hominida, tijekom izrazito dugog vremenskog razdoblja.

Zakljuak
Biokemijski i genski dokaz nije pouzdan koliko nas neki nastoje uvjeriti. Mnogi istraivai tvrde da je fosilni dokaz temeljno znaajniji od genskog za rjeavanje pitanja o podrijetlu i starosti ovjeka. Kako su rekli Frayer i njegovi suautori (1993., str. 19): "Za razliku od genetikih podataka proizalih iz ivih ljudi, fosili se mogu iskoristiti za ispitivanje teoretskih predvianja o prolosti bez oslanjanja na dug popis pretpostavki o neutralnosti genskih markera, uestalosti mutacija ili drugih uvjeta neophodnih za rekonstrukciju prolosti iz trenutnih genskih promjena ... genetiki podatak u najboljem sluaju prua teoriji odgovor na to kako su moda nastali suvremeni ljudi, ako su pretpostavke od kojih se polazilo pri tumaenju genetskih podataka tone." Raspravljajui o potekoama primjene genskog dokaza

za potvrivanje teorija o podrijetlu i starosti ovjeka, genetiarka populacije sa Sveuilita u Oxfordu, Rosalind Harding rekla je: "Ne postoji jasan genetski test. Odgovor na ovo pitanje morat emo prepustiti fosilnim ljudima." (Gibbons, 2001., str. 1052.). No, kada doista razmotrimo fosilni dokaz u cjelini, spoznajemo da su anatomski suvremeni ljudi postojali toliko daleko u pretpovijesti, da je njihovu prisutnost na ovome planetu nemogue objasniti openito prihvaenim darvinistikim teorijama evolucije. Nadalje, razmotrimo li podrijetlo ljudi u kontekstu veeg pitanja o podrijetlu ivota na Zemlji, spoznat emo da suvremena znanost nije uspjela odgovoriti kako su nastala prva iva bia, sa svojim genetskim sustavima. Isto tako, istraivai umjetne inteligencije (AI) i umjetnog ivota (AIife) nisu uspjeli predstaviti uvjerljive modele ivih bia. Rodney Brooks iz Laboratorija za umjetnu inteligenciju pri MIT, pronicavo je napisao u asopisu Nature: "Ni 'AF [umjetna inteligencija] ni Alife' [umjetan ivot] nisu proizveli dokaze koji bi se mogli makar i na trenutak pogreno pripisati ivom organizmu. ini se da umjetna inteligencija jednostavno nije prisutna, ili da ne posjeduje ak ni svijest jednostavne ivotinje, a umjetan ivot se ne moe mjeriti sa sloenou najjednostavnijih oblika ivota." (Brooks, 2001., str. 409). Brooks ne pripisuje taj neuspjeh samo nedostatnoj snazi raunala, netonim parametrima ili nedovoljno sloenim modelima. On postavlja mogunost da: "... naim modelima nedostaje neto temeljno i za sada jo nezamislivo." No, to je to to im nedostaje? Brooks veli (2001., str. 410): "Jedna je mogunost da trenutno ne vidimo neko polazite ivih sustava. Prema danas prihvaenom znanstvenom stajalitu, to su strojevi sastavljeni od biomolekula. Nije posve nezamisliva mogunost da emo otkriti nova svojstva biomolekula ili neki novi sastojak ... Nazovimo to osnovom 'nove tvari' - prema kojoj moda u ivim sustavima postoji neka dodatna posebna 'tvar', koja nadilazi trenutno razumijevanje znanosti." A to bi mogla biti ta nova tvar? Brooks navodi Davida Chalmersa kao primjer filozofa, koji pretpostavlja da je svijest moda do sada neprepoznato stanje tvari. No, dodaje (2001., str. 411): "Drugi filozofi, prirodni i religijski, mogu iznositi teorije o nekom mnogo neizrecivijem entitetu, kao to je dua ili elan vital - 'ivotna snaga'. Prihvaajui stajalite takvih filozofa, rekao bih da u ljudima i drugim ivim biima postoji dua (svjesno ja ili sebstvo) i ivotna energija. To svjesno ja i ivotna energija neophodni su elementi svakog objanjenja ivih bia i njihova podrijetla.

5. POGLAVLJE

IZA KAMENJA I KOSTIJU: ALFRED R. WALLACE I SVIJET DUHOVA

Ako se ljudi nisu evolucijom razvili iz primitivnih majmuna, na to upuuje dokaz predstavljen u Zabranjenoj arheologiji, odakle, onda, potjeu? Za ispravan odgovor na to pitanje valja nam najprije kritiki ispitati nae temeljne pretpostavke o vidljivoj prirodi. Ograniimo li se na danas prihvaene pretpostavke o vidljivoj prirodi, od kojih polazi slubena znanost, to ograniava mogua alternativna objanjenja podrijetla ovjeka. Znanstvena zajednica pretpostavlja da su sve pojave u vidljivoj prirodi posljedica djelovanja proste materije, koja djeluje sukladno obinim fizikim i kemijskim zakonima. Uvjeren sam da postoje neki veoma dobri razlozi zbog kojih bismo trebali, pretpostavke o vidljivoj prirodi, svesti na pravu mjeru, na kojima danas ustrajava slubena znanost. No, mnoge od njih nalazimo na neobinom mjestu - djelu jednoga od osnivaa teorije evolucije prirodnim odabirom. Godine 1854., mladi engleski prirodoslovac, Alfred Russel Wallace, otputovao je u Indiju kako bi prikupio primjerke tamonjeg ivotinjskog svijeta. Zaintrigiran zapaenim razliitostima meu biljkama i ivotinjama iz tog podruja, iskoristio je nekoliko dana 1858., kada je leao u krevetu pogoen tropskom boleu, za pisanje znanstvenog rada u kojemu je nastojao objasniti uzrok tih razliitosti. Taj je rad, potom, poslao Charlesu Darwinu, nadajui se njegovim komentarima prije objavljivanja. Darwin, koji se tada nalazio u Engleskoj, od 1844., pisao je knjigu u kojoj je objasnio podrijetlo vrsta evolucijom kroz prirodni odabir. Iznenadio se kada je saznao da relativno nepoznat prirodoslovac, kao to je bio Wallace, namjerava objaviti rad u kojemu je u glavnim crtama izloio cjelokupnu njegovu ideju. Prvenstvo je u znanstvenom svijetu najvanije. Osoba koja prva objavi neku ideju ili teoriju stjee za nju i zasluge. Darwin, koji se takoer nadao stjecanju takve zasluge, zatraio je, miljenje svojih bliskih prijatelja znanstvenika. Na njihov je savjet predloio Wallaceu da zajedno napiu rad o evoluciji. Wallace je pristao i time je, uz Darwina, zauvijek osigurao ug-

led jednoga od najveih svjetskih znanstvenika. Zanimljivo je da je Wallace, koji je zajedno s Darwinom utemeljio teoriju evolucije prirodnim odabirom, poslije aktivno istraivao paranormalne pojave. U dananjim udbenicima biologije i antropologije esto se u kratkim crtama izlae ivotopis Alfreda Russela Wallacea. No, ti idealizirani prikazi zanemaruju njegova opsena istraivanja paranormalnih pojava i zakljuke o njima, prikazujui ga, umjesto toga, kao gorljivog branitelja materijalizma. Takav iskrivljen ivotopis proizlazi iz autorove sporne tradicijske predanosti materijalistikim, ogranienim kozmologijama. Sredinja znaajka Wallaceovih istraivanja paranormalnih pojava, je vjerovanje u duhove i svijet duhova. Na temelju neposrednih pokusa i pouzdanih izvjea drugih znanstvenika, Wallace je zakljuio da u svemiru postoji hijerarhija duhovnih bia, od kojih neka ope s ljudima na Zemlji, obino preko medija. Kako tvrdi Wallace, duhovna bia na nioj razini hijerarhijske ljestvice, koja djeluju posredstvom medija, odgovorna su za razliite paranormalne pojave, ukljuujui vidovitost, udesna ozdravljenja, objave mrtvih, prikazanja, materijalizacije fizikih predmeta, levitacije, itd. Mnogo monija duhovna bia moda su odigrala ulogu u usmjeravanju procesa evolucije. Duhovi, tonije duhovi koji mogu pokretati materiju, ono je od ega dananji evolucionisti najvie zaziru. Takve stvari prijete opeprihvaenoj teoriji evolucije koja se osniva na filozofskom naturalizmu - ideji da se sve u prirodi dogaa sukladno poznatim zakonima fizike. Uvoenjem nematerijalnih entiteta i uinka, teorija evolucije gubi povlatenu ulogu kao objanjenja podrijetla vrsta. Moda su u tom procesu sudjelovali duhovi. U tom sluaju, osim prirodnog, valja nam razmotriti i mogunost 'natprirodnog' ili 'nadnaravnog' odabira. Osim to je vjerovao u duhove, Wallace je vjerovao i u mnogo starije podrijetlo anatomski suvremenih ljudi. Naime, prihvaao je otkria J. D. Whitneya, koja, prema suvremenim geolokim izraunavanjima, smjetaju ljude u Kaliforniju prije ak 50 milijuna godina (Cremo i Thompson, 1993., str. 368-394, 439-458). Wallace je primijetio da se takav dokaz: "... iznova napada svim moguim orujima sumnje, optubi i ismijavanja." (Wallace, 1887., str. 667). Tvrdio je, kako je:"... ispravan nain na koji se mora tretirati dokaz o starosti ovjeka taj, da se on zabiljei i privremeno uvai uvijek kada se uklapa u sluaj drugih ivotinja, a ne smije se, kako se to esto ini, zanemariti kao nedostojan prihvaanja ili njegove pronalazae podvrgnuti optubama da su prevaranti ili rtve prijevare." (Wallace 1887. str. 667).

I Wallace se suoio s takvim protivljenjima kada je znanstvenicima objavio rezultate svojih spiritistikih istraivanja. Na temelju pokusa koje je izvrio i pouzdanih izvjea drugih znanstvenika, zakljuio je da svemir nastanjuju razliite vrste duhovnih bia, od kojih neka komuniciraju s ljudima na Zemlji, obino posredstvom medija. Prema njemu, nia duhovna bia, djelujui preko medija, odgovorna su za razliite paranormalne pojave, ukljuujui vidovitost, udesna ozdravljenja, komunikaciju s mrtvima, prikazanja, materijalizacije fizikih predmeta, levitacije, itd. Mnogo monija duhovna bia moda su odigrala ulogu u usmjeravanju procesa evolucije. Opisujui reakcije javnosti i svojih znanstvenih kolega, Wallace je u svojoj autobiografiji napisao: "Veina dananjih ljudi odgajana je na vjerovanju kako ovdje opisana uda, duhovi i itav niz neobinih pojava sigurno ne postoje; te da se protive zakonima prirode; da su to praznovjerja minuloga doba; i da su, stoga, zacijelo rezultat prijevare ili opsjene. Za takve injenice nema mjesta u njihovu nainu razmiljanja. I sam sam dijelio njihovo stajalite kada sam zapoeo ovo istraivanje. Naime, injenice se jednostavno nisu uklapale u moj tadanji ustroj misli. Sve moje predodbe, sve steeno znanje i vjerovanje u prevlast znanosti i zakon prirode, suprotstavljali su se mogunosti postojanja takvih pojava. ak i nakon to su mi se injenice, jedna za drugom, poele nametati ne doputajui mi da ih izbjegnem, ak i tada, kako je izjavio Sir David Brewster nakon to je prvi put ostao zapanjen fenomenom kojemu je svjedoio s gospodinom Homeom: 'duh je bio posljednja stvar koju sam bio spreman prihvatiti.' Provjeravao sam i odbacivao sva druga mogua rjeenja ... Mnogi su skloni miljenju da ja i drugi, koji objavljujemo takve fenomene, elimo ili zahtijevamo da nai itatelji u njih vjeruju samo na temelju naeg svjedoanstva. No, to nije tono. Osobno nemam takva oekivanja, kao ni drugi dobro upueni istraivai spiritizma. O njima ne piemo da bismo uvjerili itatelje, nego da potaknemo istraivanja. Ne traimo nae itatelje da vjeruju, ve da posumnjaju u svoju vlastitu nepogreivost u pogledu tog pitanja; teimo istraivanju i strpljivom ispitivanju prije donoenja ishitrenog zakljuka da smo svi mi rtve prijevare, i da ne znamo apsolutno nita o temi, kojoj smo godinama posveivali nae najbolje mentalne sposobnosti i moi opaanja." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 349-350).

Rana istraivanja hipnotizma

Wallace se za paranormalne pojave prvi put zainteresirao 1843. Neki engleski kirurzi, ukljuujui dr.Elliotsona, u to su se vrijeme sluili mesmeriz-

mom, preteom hipnotizma, pri obavljanju bezbolnih operacija na pacijentima. Premda je danas prihvaen, takav oblik anestezije tada je bio izrazito kontroverzan. Wallace je primijetio: "Najvei autoriteti na polju kirurgije i fiziologije tvrdili su da su pacijenti prevaranti ili osobe prirodno neosjetljive na bol; a dr. Elliotsona su nazvali 'oskvrniteljem hrama znanosti'. Medicinsko-kirurka zajednica protivila se itanju rada u kojemu se opisuje amputacija tijekom magnetikog transa, dok je samom dr. Elliotsonu oduzeta profesura na Londonskom Sveuilitu." (Wallace, 1896., str. 9-10). Wallace je tada predavao u koli u jednoj od sredinjih grofovija Engleske. Ondje je 1844., svratio gospodin Spencer Hall, putujui mesmerist i odrao javnu demonstraciju, kojoj su s velikim zanimanjem prisustvovali Wallace i neki njegovi studenti. Saznavi od Halla da gotovo svatko moe biti podvrgnut mesmerikom transu, Wallace je odluio osobno izvriti neke pokuse. U tim pokusima sudjelovali su neki njegovi studenti, koje je uspjeno doveo u mesmeriki trans i proizveo razliite uinke. Neki od tih uinaka nisu nadilazili granice suvremenih medicinskih primjena hipnotizma, dok su ostali ulazili duboko u podruje paranormalnog (Wallace, 1896., str. 10, str. 126-128; 1905., sv. 1, str. 232-236). Wallace je svjedoio fenomenu prijenosa osjetilnih (ulnih) opaanja. "Simpatija osjeta izmeu mog pacijenta i mene, za mene je predstavljala najtajanstveniju pojavu kojoj sam ikada svjedoio", poslije je zapisao. "Ustanovio sam da je osjeao dodirom, okusom ili mirisom tono ono to i ja kada sam ga dohvatio za ruku ... Oblikovao sam lanac od nekoliko osoba, na jednome kraju se nalazio pacijent, a na drugome ja. A kada me netko, u potpunoj tiini, tipnuo ili bocnuo, on je istoga asa stavio svoju ruku na odgovarajui dio svojega tijela, alei se da je i on osjetio tipanje ili bockanje. A kada bih stavio komadi eera ili soli u usta, istoga je trenutka poeo sisati i ubrzo rukama i rijeima izraajno poeo opisivati to jedem." (Wallace, 1896., str. 127-128). Prilikom takvih pokusa, Wallace je poduzeo mjere 'zatite odprijevare' (Wallace, 1896., str. 126). Iz izvjea o mesmeristikim pokusima drugih istraivaa, Wallace je zakljuio: "... nevjerojatne pojave, ukljuujui vidovnjako otkrivanje injenica poznatih i nepoznatih hipnotizeru (mesmeristu), utvrene su kao apsolutno stvarne." (Wallace, 1986., str. 1896., str. 9). Usprkos dokazima potkrijepljenim opaanjima brojnih strunih istraivaa, znanstvena je zajednica ostala izrazito nesklona mesmerizmu. S vremenom e se izazivanje neosjetljivosti, promjene u ponaanju i blage halucinacije poeti nazivati 'hipnotizam'. No, mnogo neuobiajenije mesmeristike manifestacije - kao to su vidovitost i prijenos osjetilnih sen-

zacija - nisu nikada prihvaene. U svakom sluaju, za Wallaca su njegovi pokusi imali trajnu vrijednost: "Tako sam nauio svoju prvu veliku lekciju u istraivanju tih opskurnih polja spoznaje, naime, da nikada ne smijem prihvaati da nevjerovanje velikih ljudi, ili njihove optube za prijevaru ili slaboumnost, imaju ikakav znaaj u usporedbi s iznova potvrenim opaanjima injenica od strane ljudi, koji su prema opem priznanju, razboriti i poteni." (Wallace, 1896., str. 10).

Putovanja u tropska podruja

Wallace je od 1848. do 1862. esto putovao tropskim podrujima, skupljajui primjerke i opseno biljeei svoja bioloka opaanja. Tijekom ekspedicije u podruju Amazone u Brazilu, vidio je kako njegov brat Herbert hipnotizira mladog Indijanca u kolibi. Na Herbertovu zapovijed, mladieva se ruka ukoila. Nakon to mu je povratio pokret u ruku, Herbert mu je naredio da ostane leati u kolibi dok se on i brat ne vrate s istraivakog izleta. Dva sata poslije, kada su se vratili, mladi je jo uvijek leao, gotovo paraliziran, bezuspjeno pokuavajui ustati (Wallace, 1905., sv. 2, str. 275276). Wallace se u Englesku vratio sam, jer mu je brat Herbert u Brazilu preminuo od tropske groznice. Nedugo potom, otiao je na ekspediciju u Indiju. Ondje je saznao za paranormalne pojave, koje su nadilazile sve emu je svjedoio u svojim mesmerikim pokusima. "Tijekom mojih osmogodinjih putovanja Istokom", poslije je napisao, "povremeno sam u novinama nailazio na izvjea o neobinim djelima spiritista u Americi i Engleskoj, od kojih su mi se neka inila suvie fantastina i nevjerojatna, pa sam ih pripisivao trabunjanjima luaka. Druga su mi se, pak, inila toliko vjerodostojnima da ih uope nisam mogao razumjeti, ali sam, kao to veina ljudi prvotno ini, zakljuio da su takve stvari zacijelo proizvod prijevare." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 276). Usprkos nevjerici, Wallace se suzdrao od osude. Svojim je pokusima s mesmerizmom nauio da: "... postoje tajne povezane s ljudskim umom, koje suvremena znanost zanemaruje jer ih ne moe objasniti." (Wallace, 1896., str. 131). Kada se, vratio u Englesku 1862., odluio je podrobnije se posvetiti istraivanju spiritizma.

Prva spiritistika iskustva

Wallace se prvotno zadovoljio prouavanjem izvjea. No, u ljeto 1865., bio je osobno nazoan spiritistikim seansama. Prva iskustva doivio je u domu prijatelja, kojega je Wallace opisao kao:"... skeptika, ovjeka znanosti i od-

vjetnika." (Wallace, 1896., str. 132). Wallace, njegov domain i lanovi njegove obitelji, sjedili su za velikim okruglim stolom, na koji su poloili dlanove. Wallace je primijetio da se stol poinje neobjanjivo pomicati i uo je jednako neobjanjivo kucanje (Wallace, 1896.. str. 132-133). Nakon toga je na preporuku prijatelja posjetio medija, gospodu Marshall, koja je javno demonstrirala fenomene snanije od onih kojima je Wallace do tada svjedoio. Wallace je nekoliko puta posjetio gospou Marshall u Londonu, obino u drutvu skeptinog prijatelja i znanstvenika. Ondje je svjedoio brojnim fizikim fenomenima, primjerice, levitaciji stolia koji je dvadesetak sekundi jednom nogom lebdio iznad poda, neobinom pomicanju gitare, neobjanjivom klizanju stolaca preko poda i levitaciji stolca na kojemu je sjedila ena. Wallace je napisao: "Nije bilo nikakve prilike za prijevaru. Svaki put, neposredno prije poetka, preokrenuli smo stolove i stolce kako bismo se uvjerili da nisu ni na koji nain povezani s podom, i potom ih postavili na eljeno mjesto prije nego smo sjeli. Neki su se fenomeni dogodili potpuno pod naim rukama i posve neovisno o 'mediju'." (Wallace, 1896., str. 136). Wallace je kod gospode Marshall svjedoio tajanstvenom pojavljivanju slova na papirima, koji su se nalazili pod stolom i kuckanju koje je imalo oblik razumljivih poruka. Te su poruke sadravale imena i druge pojedinosti iz privatnog ivota, koje medij nije mogao znati (Wallace, 1896., str. 137-138). Sam je Wallace primio poruku s imenom pokojnoga brata, mjesta u Brazilu u kojemu je preminuo i imena posljednje osobe koja ga je vidjela ivog (Wallace, 1896., str. 137). Zahvaljujui takvim iskustvima, Wallace je postao veliki zagovornik spiritizma. Kritiari su govorili da su ga spiritizmu privukle religijske sklonosti (Wallace, 1896., str. vi). Ali, opisujui svjetonazore koje je gajio u vrijeme kada se prvi put susreo sa spiritizmom, Wallace je napisao: "Moram izjaviti da sam dvadeset pet godina bio potpuno skeptian u pogledu postojanja bilo kakvih nadljudskih inteligencija, te da ni na trenutak nisam pomislio na mogunost da bi uda, o kojima izvjeuju spiritisti, mogla biti istinita. Ukoliko sam sada promijenio miljenje, na to me jednostavno primorala snaga dokaza. Ovom se predmetu istraivanja nisam posvetio zbog nekog straha od unitenja; niti me kakva neobuzdana udnja za vjenim ivotom potaknula da vjerujem u injenice, koje, premda ih moda stvarno ne dokazuju, takve stvari ine vrlo vjerojatnima." (Wallace, 1896., str. 132).

'Znanstveni aspekt natprirodnog'

Wallace je 1866., u jednom strunom listu objavio opseno objanjenje spiritizma u obliku ogleda pod naslovom 'Znanstveni aspekt nadnaravnog'. U njemu je saeto predstavio znanstveno potkrijepljen dokaz spiritistikih pojava, kao to su poruke duhova. Poslije je taj rad objavio u obliku knjiice, ije je primjerke poslao brojnim znanstvenicima prijateljima i poznanicima. Thomas Henry Huxley, koji je primio jedan primjerak, odgovorio je: "Nisam zaprepaten, kao ni voljan proglasiti vas ludim. Moda je nasuprot svega to ja znam, to sve tono, no doista u sebi ne mogu pobuditi ni najmanje zanimanje za tu temu. Nikada nisam mario za glasine, pa mi tako nisu zanimljive ni bestjelesne glasine, kakvima ti vrli duhovi snabdijevaju njihove prijatelje. to se tie istraivanja tog problema - beskrajno me vie zanima desetak drugih, kojima u posvetiti sve slobodno vrijeme kojim u raspolagati. Od njega odustajem iz istoga razloga zbog kojeg se uzdravam od aha - naime, suvie je zabavno da bi se smatralo potenim radom i suvie teko da bude zabavno." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 280). Wallace Huxleyu nije prigovorio to se posvetio eljenom istraivanju, no zamjerio mu je to je ocrnio njegov rad. "Prigovor o glasinama bio je posve nepotreban u pogledu knjige koja ne sadri nijednu 'glasinu', ve u cijelosti predstavlja saetak dokaza o najnevjerojatnijim injenicama - fizikim i psihikim - koje se osnivaju na svjedoanstvima dvadeset i dvoje uglednih ljudi, matematiara, astronoma, kemiara, psihologa, odvjetnika, sveenika i pisaca, od kojih mnogi uivaju svjetski ugled." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 280). U svojoj je knjiici Wallace naveo njihova imena (1896., str. 35-36): "Prof. A. De Morgan, matematiar i logiar; prof. Challis, astronom; prof. Wm. Gregory, dr. med., kemiar; prof. Robert Hare, dr. med., kemiar; prof. Herbert Mayo, dr. med., F. R. S., fiziolog; gosp. Rutter, kemiar; dr. Elliotson, fiziolog; dr. Haddock, lijenik; dr. Gully, lijenik, sudac Edmonds, odvjetnik; lord Lyndhurst, odvjetnik; Charles Bray, filozofski pisac; nadbiskup Whately, sveenik; vl. W Kerr, m.a.; puk. E. B. Wilbraham, vojno lice; Sir Richard Burton, istraiva, lingvist i pisac; Nassau E. Senior, politiki ekonomist; W. M. Thackeray, pisac; T. T. Trollope, pisac; R. D. Owen, pisac i diplomat; W Howitt, pisac; S. C. Hall, pisac." U drugoj prepisci s Huxleyem, Wallace je istaknuo da je veina ljudi koji svakodnevno naputaju ovaj svijet, ovisna o glasinama. Stoga ne valja oekivati da njihovo komuniciranje sa zemaljskim prijateljima predstavlja primjer najprofinjenijeg razgovora (Wallace, 1874.; u: Smith, 1991., str. 90-91).

Dr. John D. Tyndall napisao je Wallaceu sljedee o njegovoj spiritistikoj studiji: "Zamjeujem da ste ovo pitanje tretirali uobiajenom pronicavou svoga uma. No, mentalna sposobnost (odnosno - snaga uma) moe se sama demonstrirati, bez obzira tvore li je injenice ili izmiljotine. U vaoj knjizi ne zamjeujem odsutnost logike, nego volju za prihvaanjem podataka nedostojnih vae pozornosti, koju ne odobravam. Nije li to iskreno?" (Wallace, 1905., sv. 2, str. 281). Wallaceovu brouru 'Znanstveni aspekt nadnaravnog', primio je i A. De Morgan, profesor matematike pri University College-u. De Morgan, koji je bio spiritist, u svom je pismu upozorio Wallacea na oekivane potekoe demonstracije spiritistikih uinaka znanstvenicima. Napisao je: "Mnogo je razloga da pomislimo kako istraivaev um u odreenom stanju, na neki nain - iznutra ili izvana - utjee na manifestaciju pojava ... Znanstvenik toj temi prilazi s potpunim nevjerovanjem u takve fenomene, koje eli opravdati. Smatram vrlo moguim da se fenomeni mogu sprijeiti. U nekim sluajevima to se dogodilo, kako sam uo iz pouzdanih izvora." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 284). Unato tomu, Wallace je pozvao vodee znanstvenike i druge uene ljude da svjedoe manifestaciji spiritistikih fenomena, upozorivi ih da e morati sudjelovati na nekoliko seansi, to je razumno, budui da veina znanstvenih pokusa doista iziskuje ponavljanje. Dr. W. B. Carpenter i dr. John Tyndall prisustvovali su jednoj seansi, tijekom kojih se nisu dogodili neki osobito impresivni fenomeni. Stoga se nisu odazvali Wallaceovim pozivima da sudjeluju i na drugim seansama (Wallace, 1905., sv. 2, str. 278-279). Veina znanstvenika nije se uope odazvala. Tako je, primjerice, G. H. Lewes bio:"... prezaposlen i suvie sumnjiav da posveti imalo vremena istraivanju." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 279). Premda se Lewes nije odazvao Wallaceovim pozivima da istrai spiritistike pojave, u lanku u Pall Mall Gazette (19. 05. 1868.) iznio je optube protiv medija i spiritista. Iznenauje da je pritom napisao kako znanstvenicima nikada nije bilo doputeno da istrae te fenomene. U svom odgovoru na taj lanak, u pismu koje je poslao uredniku asopisa, Wallace je pobio te tvrdnje. Primjerice, rekao je da je inenjeru elektronike, Cromwellu Varleyu bilo doputeno da testira medija Daniela Dunglassa Homea, to je potvrdilo vjerodostojnost njegovih paranormalnih sposobnosti. No, urednik asopisa odbio je objaviti njegovo pismo (Wallace, 1905., sv. 2, str. 282). Otprilike u isto vrijeme, Tydall je zahtijevao da se izvri javno prikazivanje koje e jednom zauvijek dokazati ili osporiti spiritistike fenomene.

U svom pismu Wallace je Tyndallu odgovorio da jedan pokus, ak i da rezultira uspjehom, nee biti dovoljan da uvjeri protivnike. Smatrao je, stoga, uinkovitijim prikupiti ve postojea izvjea o brojnim potkrijepljenim sluajevima. A njima je u svom pismu Tyndallu dodao i opis osobnih iskustava: "Mjesto radnje bila je primaa soba moga prijatelja, brata jednoga od naih najboljih umjetnika. Svjedoci su bili lanovi njegove i bratove obitelji, jedan ili dvojica njihovih prijatelja, ja i gospodin John Smith, bankar iz Maltona, Yorkshire, kojeg sam osobno doveo. Medij je bila gospoica Nichol. Sjedili smo za okruglim stolom, koji se nalazio u sreditu sobe, neposredno ispod staklenog lustera. Gospoica Nichol je sjedila nasuprot mene, a moj prijatelj, gospodin Smith pokraj nje. Svi smo se meusobno drali za ruke, dok se gospoica Nichol drala za ruke s gospodinom Smithom, kojega, osim mene, nitko od prisutnih nije poznavao, i koji nikada prije nije upoznao gospoicu Nichol. Nakon to smo se svi udobno smjestili, ugasili smo svjetla. Jedan od sudionika drao je kutiju ibica, spreman da je na zahtjev upotrijebi. Nakon razgovora koji je trajao nekoliko minuta, zavladalo je dugo razdoblje utnje, tijekom kojeg sam uo zvukove koji su se ubrzano ponavljali: tiho utanje, poput tkanine enske haljine; kratko kuckanje, kao kada stavimo au vina na stol; i veoma tiho zveckanje ukrasa na staklenom lusteru. Trenutak potom, gospodin Smith je rekao: 'Gospoica Nichol je nestala.' Osoba koja je drala kutiju ibica upalila je svjetlo. Okupljeni su vidjeli da gospoica Nichol sjedi na stolcu na stolu (na kojemu nije bilo stolnjaka), glavom dodirujui luster ... Gospodin Smith me uvjerio da je gospoica Nichol jednostavno iskliznula iz njegovih ruku. Nitko drugi nije se pomaknuo ili prestao drati za ruke svojega susjeda. Buka nije bila nita vea od prethodno opisane i, premda smo drali dlanove na njemu, nismo osjetili ni pomicanje stola, koji se nije ak ni zatresao. Budui da vam je poznata visina i priblina teina gospoice Nichol, moete pretpostaviti koliki su snaga i napor potrebni da bi se mogla podii zajedno sa stolcem, tono u sredinu velikog stola, te kolika bi snaga bila potrebna da se to uini gotovo trenutano i tiho, u tami i bez ikakvog pritiskanja stola, koji bi se uslijed toga nedvojbeno nagnuo. Moe li se to objasniti ijednim poznatim zakonom prirode?" (Wallace, 1905., sv. 2, str. 291-293). Ako je Wallace tono izvijestio o injenicama, ini se da gospoica Nichol nije mogla sama dospjeti na stol. Ako su se svi prisutni meusobno neprestano drali za ruke, ini se da nitko od njih nije mogao dignuti gospoicu Nichol s njezinim stolcem To izaziva sumnju na sudjelovanje taj-

nih suradnika. No, oni bi nedvojbeno bili razotkriveni nakon paljenja ibice. Nadalje, ini se da bi bilo kakav pokuaj podizanja gospoice Nichol u potpunoj tami, ili od strane osoba za stolom ili tajnih suradnika koji su se nalazili izvan sobe, prouzroilo mnogo veu buku od one kakvu opisuje Wallace. Moemo samo pretpostaviti da je Wallace izmislio taj dogaaj. No, to se ini malo vjerojatnim.

Seanse gospoice Douglas

Godine 1896., Robert Chambers, autor knjige Vestiges of Creation, upoznao je Wallacea s gospoicom Douglas, bogatom Skotkinjom koja se zanimala za spiritizam. Wallace je sudjelovao na brojnim seansama u londonskoj rezidenciji gospoice Douglas u ulici South Audley. Ondje je upoznao mnoge utjecajne spiritiste, ukljuujui Darwinova roaka Hensleigha Wedgwooda. Meu najzanimljivijim seansama bile su one na kojima je sudjelovao gospodin Haxby, mladi potanski slubenik kojega je Wallace opisao kao: "... izvanrednog medija za materijalizacije." Haxby je obiavao sjediti u maloj sobi zastorima odvojenoj od prigueno osvijetljenog salona na prvom katu. Wallace je ovako opisao tipinu seansu s Haxbyjem (1905., sv. 2, str. 328-329): "Nekoliko minuta poslije, iza zastora bi izaao visok i otmjen Indijac u bijelim haljama privrenim raskonim remenom, sa sandalama na nogama i visokim, snjeno bijelim turbanom na glavi, koji je bio izrazito elegantno namjeten. Katkad bi taj lik hodao uokolo sobe izvan kruga, podigao veliku i veoma teku glazbenu kutiju, koju bi navinuo da svira i potom je jednom rukom okrenuo oko svoje glave. esto bi redom prilazio svakome od nas, naklonio se i dopustio nam da ga opipamo rukama i pregledamo mu odjeu. Zamolili smo ga da stane uz vrata da obiljeimo njegovu visinu, a jednom je prilikom, gospodin Hensleigh Wedgwood sa sobom donio postolarski metar i na na je zahtjev Abdullah, kako se predstavio, izuo sandalu, stavio je na stolac i dopustio da je precizno izmjerimo. Nakon seanse, gospodin Haxby je skinuo svoju izmu i dao da istim metrom izmjerimo njegovo stopalo. Abdullahovo je stopalo bilo oko 3,5 cm due. Otprilike minutu poslije, Abdullah se povukao u sobicu. Haxby je sjedio na stolcu u transu, a neznanac u bijelom je ieznuo. Prozor i vrata stranje sobe bili su vrsto zatvoreni, esto dodatno privreni ljepljivim papirom, koji je bio netaknut." Takve manifestacije skeptici obino objanjavaju kao prijevaru medija ili njegova tajnog suradnika. U ovom sluaju mjerenja iskljuuju mogunost takve prijevare. A prethodne mjere opreza, kojima su se osigurali

ulazi u stranju sobu, u izvjesnoj mjeri ine sudjelovanje tajnog suradnika dvojbenim. U cjelini, okolnosti upuuju na istinitost materijalizacije. Jednom je prilikom seansi gospoice Douglas, organiziranoj u glasovitoj 'Kui Daniela Dunglassa', nazoio ugledni fiziar, Sir William Crookes. Crookes, koji je poslije postao predsjednik Kraljevskog Drutva i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, osobno je istraivao spiritistike fenomene. Meutim, Wallace primjeuje (1905., sv. 2, str. 293): "... njegove paljive pokuse, koje je godinama provodio, znanstvenici i javnost jo i danas zanemaruju ili odbacuju kao da nikada nisu uinjeni!" Na seansi kojoj je nazoio Wallace, Homeu je dana harmonika, koju je drao jednom rukom ispod stola za kojim su sjedili svi okupljeni. Drugu ruku Home je drao na povrini stola. Kada je uo zvuk harmonike, Wallace se spustio pod stol ne bi li vidio to se dogaa: "Soba je bila dobro osvijetljena i jasno sam vidio Homea kako rukom dri glazbeni instrument, koji se pomicao gore-dolje, svirajui melodiju bez vidljivog objanjenja. Rekao je: 'Sada u ukloniti ruku', to je i uinio; no instrument je nastavio svirati i vidio sam odvojenu ruku kako ga dri, dok su se obje Homeove ruke nalazile na povrini stola, pred svima nazonima. Bio je to jedan od uobiajenih fenomena, kojemu je svjedoilo vie tisua ljudi. A, imamo li na umu da se gotovo sve Homeove seanse odvijaju u privatnim kuama, u kojima je gost i s ljudima za koje se apsolutno moe jamiti da nisu upleteni u neku prijevaru, te da se odvijaju danju ili u posve osvijetljenoj sobi, valja priznati da se ono to se dogodilo ne moe objasniti nikakvim majstorijama." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 286-287).

Darwin pristaje testirati medija

Drugi znanstvenik koji je svjedoio Homeovu tajanstvenom sviranju harmonike, bio je roak Charlesa Darwina, Francis Galton. Galton je na Crookesov poziv nazoio trima seansama s Homeom i drugim medijem, Kate Fox. Nakon toga je u pismu 19. travnja 1872., oduevljeno napisao Darwinu: "Najvie me iznenauje potpuna otvorenost gospoice F i Homea. Doputaju ti da ini to eli, unutar odreenih granica koje postavljaju, ali koje ne ometaju primjerenu istragu. Doista vjerujem u istinitost njihovih tvrdnji da su ljudi od znanosti koji im dolaze, obino toliko neugodni, tvrdoglavi i gotovo uope nemaju strpljenja, tako da seanse s njima rijetko uspijevaju. Zanimljivo je kako ono to se dogaa na seansi u njima ne izaziva nimalo uzbuenja ili uznemirenosti. Upoznatost sa svakidanjim pojavama u njima je stvorila prijezir spram neobinim stvarima kojima svjedoe ... Crookes, uvjeren sam, ukoliko je opravdano da iznesem svoje

miljenje, posve je znanstven u svom postupanju. Siguran sam da nisu posrijedi nikakve vulgarne majstorije i smatram da je ta stvar itekako vrijedna istraivanja, pod uvjetom da vam je dostupan prvorazredni medij (a ujem da postoje samo tri takva)." (Pearson, 1914.). Darwin je pristao posjetiti Homea i povjerio je Galtonu da mu poalje njegovo pismo. Naalost, Home je tada ve otputovao u Rusiju i vie se nikada nije vratio u Englesku (Beloff, 1993., str. 49-50). Tko zna to bi se dogodilo da je Darwin upoznao Homea? Moda bi se pridruio Wallaceu u njegovim spiritistikim istraivanjima.

Skeptini Sir David Brewster

Homeove spiritistike sposobnosti dugo su bile predmetom polemika meu engleskim znanstvenicima. Home, koji je podrijetlom bio kot, u djetinjstvu je otiao u Sjedinjene Drave, a u Englesku se vratio 1855. Tada je ivio u londonskom hotelu u ulici Jermyn, iji je vlasnik bio gospodin Cox. Wallace u svojemu ivotopisu privlai pozornost na iskustva Sir Davida Brewstera s Homeom. Brewster, koji je bio ugledni fiziar, sudjelovao je na jednoj Homeovoj seansi u Coxovu hotelu i na drugoj odranoj u Ealingu, odluan da dokae kako je posrijedi prijevara. Nakon to je u jednim novinama objavljeno to se na tim seansama dogaalo, Brewster je u pismu uredniku napisao svoje svjedoanstvo: "Tono je da sam u Coxovu hotelu, u drutvu lorda Broughama, kao i u Ealingu, u drutvu gospoe Trollope, vidio nekoliko mehanikih uinaka koje nisam mogao objasniti. No, unato tomu, nikada nisam ni pomislio pripisati ih duhovima koji vrebaju ispod stola; a vidio sam dovoljno da se uvjerim kako ih sve mogu proizvesti ljudi svojim rukama i nogama, i da drugima dokaem kako su barem neki od njih tako proizvedeni." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 287). ini se da je Brewster time elio rei da su stvari koje je vidio proizvod prijevare. Ali, gospodin Coleman, koji je razgovarao s Brewsterom nedugo nakon seanse, poslao je pismo novinama u kojemu je citirao njihov razgovor (Wallace, 1905., sv. 2, str. 288): "Mislite li, Sir Davide, da su ove stvari proizvod prijevare?" "Ne, sigurno nisu", navodno je odgovorio Brewster. "Ne mislite da je rije o prijevari?" "Ne. To ne dolazi u obzir." "to je onda?" "Ne znam, ali duh je posljednja stvar koju sam spreman prihvatiti." Brewster je na to odgovorio svojim pismom. Premda je zadrao sumnjiav stav, iznio je neke zanimljive opise onoga to se dogodilo u Coxovu

hotelu: "Svi smo dlanove drali na stolu, kada su se zauli zvukovi - neprestano kuckanje, a kada smo ustali i sam se stol, kako mi se uinilo, digao iznad poda. Ne pokuavam to objasniti... Malo runo zvonce kojim bi se duhovi trebali oglaavati, stavljeno je na pod uz moja stopala, kojima sam ga okruio u obliku kuta, ne bih li uhvatio bilo kakvu podmetnutu napravu. Zvono nije zazvonilo, no kada je stavljeno nasuprot mene, pokraj stopala gospodina Homea, ubrzo se vratilo natrag i umetnulo drku u moj dlan." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 288-289). Wallace je u svojemu ivotopisu spomenuo da je Brewster nedugo nakon seanse u Coxovu hotelu, poslao pismo jednom roaku. U njemu nije iskazao takvu sumnjiavost kao u novinskim pismima, koje je napisao 6 mjeseci poslije. Objasnivi kako su on i lord Brougham doli u hotel gospodina Coxa da vide Homea, Brewster je nastavio: "Nas etvorica sjeli smo za stol srednje veliine, i bilo nam je doputeno da ga pregledamo. Nedugo poslije, stol se zatresao i pod rukama smo osjetili estoko drhtanje; ti su pokreti prestajali i vraali se na na zahtjev. Na razliitim dijelovima stola uli su se udarci, koje je veoma teko objasniti, a kada smo maknuli dlanove s njega, stol se uzdignuo iznad poda. Potom je unesen vei stol, koji se pomicao na slian nain ... Nakon toga je na sag stavljeno malo runo zvono, koje se nakon nekog vremena oglasilo, premda ga nita nije dodirnulo. A nakon to je zvono stavljeno na drugu stranu saga, pomaknulo se do mene i umetnulo u moj, a potom i u dlan lorda Broughama. Bili su to osnovni pokusi, koje ne moemo objasniti, niti moemo nagaati mogu li se proizvesti uz pomo nekog mehanizma. Katkad se mogu vidjeti i osjetiti ruke, ruka esto dri drugu ruku i nestaje u stisku." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 289-290). Wallace je zamijetio neke nepodudarnosti medu izvjeima iz tog i kasnijih Brewsterovih pisama: "Javnosti je rekao da se uvjerio da su sve to mogli uiniti ljudi svojim rukama i nogama. No, u svom prijanjem privatnom pismu te pojave naziva neobjanjivima i kae da ne moe nagaati kako su nastale. Javnosti nije rekao ni da je osjetio drhtanje u rukama, kao ni da je zvono zazvonilo bez ikakva dodira, premda je prije rekao da jest." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 290). I ustvrdio je: "... slina nesklonost prevladava meu svim znanstvenim protivnicima spiritizma." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 290).

Sv. George Mivart i uda u Lourdesu

Znanstvenik koji je bio mnogo naklonjeniji spiritistikim fenomenima bio je sv. George Mivart. Mivart je odluio osobno provesti istraivanja o spiritizmu, nakon to se s njime upoznao kroz razgovore s Wallaceom i

itanjem njegove knjiice 'Znanstveni aspekt nadnaravnog'. Zimu 1870., proveo je u Napulju, gdje su boravili gospoa Guppv, medij koju je Wallace poznavao i njezin suprug. Nakon ishoenja Wallaceove preporuke, Mivart je bio nazoan seansama gospoe Guppv. Tijekom jedne od njih, dobio je tone odgovore na pitanja koje je u mislima postavljao. To ga je veoma iznenadilo. Na drugoj seansi, koja je odrana u zamraenoj prostoriji, tajanstveno se pojavilo cvijee. Mivart je u svom pismu Wallaceu opisao: "... vrata su bila zakljuana, soba pregledana i poduzete su sve potrebne mjere opreza. Iako zbog svega to sam uo od vas i drugih, nisam bio iznenaen, bio sam uvjeren u stvarnost tog fenomena. Jedna takva injenica vrijedi kao stotinu drugih." (Wallace, 905., sv. 2, str. 300-301). U svom je pismu Mivart iznio nekoliko zakljuaka, meu kojima i sljedee: "I. Svjedoio sam sili sposobnoj da premjeta vidljive predmete na za mene posve nepoznat nain. II. Svjedoio sam inteligenciji koja se razlikovala od one vidljivih pomagaa. III. Na mojim seansama, ta se inteligencija pokazala sposobnom itati moje misli." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 301). Nekoliko godina poslije, Mivart je otiao u Lourdes, hodoasniko sredite u Francuskoj u kojemu su se dogodila udesna ozdravljenja, navodno intervencijom Djevice Marije. Tijekom boravka u Lourdesu, Mivart je prouavao ta ozdravljenja, nakon ega je u pismu Wallaceu 5. travnja 1874., opseno opisao svoja otkria. U njemu je iznio i povijesti bolesti nekoliko osoba koje je prikupio od francuskih lijenika, ukljuujui dr. Dozensa (Wallace, 1905., sv. 2, str. 302-304). Navodimo dva takva sluaja. Pedesetogodinja Blaisette Soupevue godinama je bolovala od teke one infekcije, radi koje je bila slabovidna. Oni su joj kapci bili preokrenuti, na njima nisu rasle trepavice i bile su prekrivene mesnatim izraslinama. Doktori Dozens i Vergez proglasili su njezinu bolest neizljeivom. Nakon to je oprala oi vodom iz Lourdesa, eni se posve povratio vid, izrasline su nestale, a trepavice su ponovno poele rasti. Justin Bontisharts imao je desetogodinjeg sina, ije su ruke i noge atrofirale uslijed rahitisa. Dijete, koje nikada nije prohodalo, bilo je na pragu smrti. Njegov lijenik, dr. Dozens, bio je u Lourdesu kada ga je majka uronila u tamonju vodu. Dijete je nakon toga bilo potpuno nepokretno, pa su mnogi promatrai mislili da je mrtvo. No, dva dana nakon povratka kui, dijete je, na iznenaenje roditelja, poelo normalno hodati i bolest se vie nikada nije vratila. Wallace je svoje itatelje uputio na dvije knjige Henrija Lasserrea, Notre Dame de Lourdes i Les Episodes Miraculeux de Lourdes, u kojima su zabiljeeni brojni drugi sluajevi udesnih ozdravljenja u Lourdesu. "Ono to je

najneobinije u svezi tih ozdravljenja", napisao je Wallace (1905., sv. 2, str. 306), "njihova je brzina, koja je esto gotovo trenutana, to ih posve razlikuje od uobiajenih metoda lijeenja." Wallace je potom opisao neke sluajeve: "Meu njima se najvie istie sluaj Frangoisa Macaryja, tesara iz Lavaura, o kojemu izvjeuje gospodin Lasserre. Taj je ovjek trideset godina bolovao od proirenih vena, irokih poput prsta, koje su imale goleme vorove, a esto su i krvarile, proizvodei brojne ireve, radi ega godinama nije mogao hodati ni stajati. Tri su mu lijenika rekla da ga ne mogu izlijeiti. U dobi od 60 godina, saznao je za ozdravljenja u Lourdesu, pa je odluio kuati tamonje vode. Netko mu je poslao bocu s vodom i jedne je veeri obje noge obloio zavojima natopljenima tom vodom. Sljedeeg se jutra, nakon ugodnog sna, probudio potpuno zdrav. Noge su mu bile glatke i na njima gotovo da nije bilo nijedne oteene ile, vora, ni ira. To su potvrdila tri lijenika koja su ga obila." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 306). Najzanimljivije je Wallaceovo objanjenje tih ozdravljenja. On je tvrdio da uzrok tih izljeenja nije bila sama voda, nego: "... stvarna duhovna sila", a izlijeeni su vjerovali da je to bila Djevica Marija (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308). Meutim, kako su ozdravljenja bila rijetka, nije bilo mogue predvidjeti tko e biti izlijeen. Wallace je istaknuo da nisu ozdravljali samo religiozni ili na drugi nain zasluni pacijenti. S obzirom na to, smatrao je da su sami pacijenti bili spiritistiki mediji, osobe koje obino nisu bile uzori krijeposti. A budui da su neki od njih, kao i mediji, bili u izvjesnoj mjeri senzibilni, duhovna su ih bia, neovisno o drugim razlozima, odabrala kao prijenosnike spiritistikih djelovanja. U mnogim je sluajevima ozdravljene pacijente: "... veoma neobian splet okolnosti ponukao da probaju vodu iz Lourdesa." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308). Wallace je to pokuao objasniti pretpostavkom na koji su se nain odvijali tipini sluajevi ozdravljenja: "1.) duhovne inteligencije odabiru odreene pojedince radi njihove spiritistike osjetljivosti i njihove inae neizljeive bolesti podlone nadnaravnom izljeenju; 2.) duhovne inteligencije zapoinju ozdravljenje, ega pacijenti nisu svjesni; 3.) u nastojanju da pojaaju duhovnu svijest pacijenta i drugih ljudi, duhovne im inteligencije, u odreenom trenutku lijeenja, sugeriraju da kuaju vodu iz Lourdesa ili da odu u Lourdes; 4.) pacijenti djeluju na taj sugestivan poticaj i bivaju stvarno izlijeeni, to pripisuju udesnoj intervenciji Bogorodice." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308-309). Prema tom scenariju, duhovne inteligencije djeluju sukladno religijskim i kulturnim sklonostima pacijenata. To je znaajna ideja, kojoj emo se vratiti u jednome od sljedeih poglavlja.

O udima protiv Humea

Ozdravljenja u Lourdesu, proeta katolikom tradicijom, obino se nazivaju udima, a ta rije ima religijske konotacije. Premda su liene uobiajenih religijskih prizvuka, nadnaravne pojave kojima je svjedoio Wallace na seansama jednako su udesne, u tom smislu to prkose prirodnim zakonima kako ih razumijeva slubena materijalistika znanost. Ti bi se fenomeni mogli nazvati svjetovnim udima. Izvjea o udima, svjetovnim i religijskim, posvuda su rasprostranjena, ak i u obrazovanim europskim krugovima. Oni koji su nastojali osporiti takva izvjea koja potkopavaju temelje stroge materijalistike znanosti, esto su to inili pozivajui se na Davida Humea, koji je stoljee prije, u svojoj knjizi An Inquiry Into Human Understanding, osudio prihvaanje zbiljnosti uda. Hume je svoju kritiku osnivao na injenici zajednikog ljudskog iskustva. Naime, primijetio je: "... bilo bi udo da mrtvac uskrsne, a to stoga to se to nije dogodilo ni u jednoj zemlji ni u jednom razdoblju" Wallace je u tom obrazloenju uoio dvije pogreke. Prvo, pozivanje na zajedniko ljudsko iskustvo, pod uvjetom da je ono doista takvo, sprjeava utvrivanje stvarno novih injenica. Drugo, Wallace je propitkivao valjanost Humeove verzije zajednikog ljudskog iskustva. "Prividna uda u svim razdobljima povijesti", napisao je Wallace (1896., str. 8). No, ona se nastavljaju dogaati i danas, to obesnauje Humeovu pretpostavku. Wallace je levitaciju ljudskog tijela protumaio kao primjer udesnog dogaaja za koje postoji obilje ljudskih svjedoanstava (1896., str. 8): "Nekoliko dobro poznatih primjera uda su sv. Franje Asikog, kojega su mnogi esto vidjeli kako tijelom mise lebdi u zraku, a tu je injenicu potvrdio njegov tajnik koji mu je mogao dotaknuti samo stopala. Redovnica u panjolskom samostanu, sv. Tereza, esto je lebdjela u prisutnosti svojih sestara. Lord Orrey i gospodin Valentine Greatrak obavijestili su dr. Henryja Morea i gospodina Glanvila da je glavni sluga u kui lorda Conwaya, koja se nalazi u Ragleyu u Irskoj, u njihovoj prisutnosti i usred dana, uzletio u zrak i lebdio sobom iznad njihovih glava. O tome govori Glanvil u svom djelu 'Sadducismus Triumphatus'... Prema tome, svi znamo da se u Londonu moe nai barem pedeset uglednih osoba, koje e posvjedoiti da su vidjeli kako to ini i gospodin Home." Wallace je potom ukazao na nedosljednosti u Humeovoj raspravi o udima. Hume je istaknuo nekoliko znaajki koje mora imati svako svjedoanstvo o nekom udu da bi bilo prihvatljivo. Prije svega, mora ga iznijeti vie svjedoka. Svjedoci moraju uivati glas potenih ljudi. Njihov drutveni

poloaj morao bi biti takav, da za sobom povlai odreen materijalni rizik u sluaju da se ustanovi kako je njihovo svjedoanstvo lano. A to se tie samih dogaaja, oni trebaju biti javni i moraju se dogoditi u civiliziranom dijelu svijeta. Hume je tvrdio da se takvo zadovoljavajue svjedoanstvo: "... ne moe nai nigdje u povijesti." (Hume, navod u: Wallace, 1896., str. 8). Ali Wallace je istaknuo da je Hume nakon toga opisao neke udesne dogaaje, koji su ispunjavali njegove stroge kriterije. Izvijestio je o brojnim neobinim ozdravljenjima koja su se dogodila u Parizu u grobnici opata Parisa, pripadnika progonjene jansenistike katolike sljedbe. O tim je dogaajima, koji su se zbili nedugo prije objavljivanja njegove knjige, rekao sljedee: "O ozdravljenju bolesnih, povratku sluha gluhima i vida slijepima, posvuda se govorilo kao o uobiajenim uincima toga svetoga groba. No, jo je nevjerojatnije to su mnoga uda potvrena na mjestu, pred sucima neupitnog potenja, o emu su zaprisegnuli pouzdani i ugledni svjedoci, u uenom dobu i na najutjecajnijoj pozornici ovoga svijeta." No, to nije sve, rekao je Hume. Isusovci, koji su veliki protivnici jansenita, unato svim raspoloivim crkvenim i dravnim moima, bezuspjeno su pokuavali potkazati ta uda kao prijevare. S obzirom na takve okolnosti, ini se da je Hume trebao prihvatiti istinitost uda. Umjesto toga je napisao: "Gdje emo pronai takav niz podudarnih okolnosti koje e zajedno potkrjepljivati jednu injenicu? Ne preostaje li nam pobijati takvu gomilu svjedoka samo apsolutnom nemogunou ili udesnom prirodom dogaaja o kojima izvjeuju? A, u oima svih razumnih ljudi, to e biti dostatno da budu opovrgnuti." (Wallace, 1896., str. 9). Wallace je prekorio Humea zbog izvoenja zakljuka koji napadno protuslovi samome sebi. Wallace je nakon toga ispripovijedao osobito zanimljiv sluaj, opisan u knjizi o ozdravljenjima u Parizu, koju je napisao Carre de Montgeron, a na engleski ga je ukratko razloio William Howitt u knjizi The History of the Supernatural: "Gospoica Coirin 12 je godina bolovala, izmeu ostalog, od raka lijeve dojke. Rak joj je posve unitio dojku, koja je uslijed toga otpala. Izluevina prouzroena rakom isparavala je stravinim smradom, i utvreno je da je njome zaraena sva krv u organizmu. Svi su lijenici obznanili sluaj neizljeivim. No, nakon to je posjetila grob, gospoica Coirin je potpuno ozdravila. A, najnevjerojatnije je to su joj dojka i bradavica iznova izrasle s istom i svjeom koom bez ikakvih oiljaka. S tim su sluajem bili upoznati najistaknutiji stanovnici toga podruja. Ali, udo je poreknuto i gospoica Coirin je otputovala u Pariz, gdje ju je pregledao kraljevski lijenik, koji je dao svoj slubeni iskaz o njezinu ozdravljenju

pred javnim biljenikom.... Kraljev lijenik gospodin Gaulard slubeno je izjavio da je: "... bradavica, koja je bila posve unitena i odvojena od dojke, doista iznova izrasla, jer bradavica nije samo nastavak krvnih ila dojke, ve zasebno tijelo jedinstvenog i osebujnog ustroja." (Wallace, 1896., str. 11-12). Jedan od utemeljitelja antropologije, E. B. Tylor, takoer je isticao filozofske prigovore protiv spiritistikih fenomena. Primitivno vjerovanje u svijet duhova Tylor je nazivao 'animizmom'. S obzirom na to, suvremeni spiritizam predstavljao bi ostatak primitivne animistike misli kod civiliziranih Europljana. Wallace je tvrdio da dananji spiritisti izvode zakljuke na temelju paljivih i ponovljenih promatranja. "Tu je posrijedi pitanje injenica", napisao je (Wallace, 1896., str. 28). A za Wallacea, iz injenica je proizlazilo da suvremeni spiritizam i primitivno vjerovanje meusobno dijele: "... barem jedan dio stvarnosti" i da je: "uniformnost vjerovanja velikim dijelom posljedica uniformnosti temeljnih injenica." (Smith, 1991., str. 83).

Druga iskustva
Dok je Wallace, tako, pismeno branio spiritizam, istodobno je prikupljao dodatne eksperimentalne dokaze. Godine 1847. prisustvovao je nizu seansa s medijem Kate Cook, koje su se odvijale u londonskom stanu slikara gospodina Randija. Gospoica Cook je pritom sjedila na stolcu iza zastora objeenog iznad kuta velike sobe za primanje. Uvijek je bila odjevena u crnu haljinu, naunice i vrsto svezane izme. Katkad bi se, nekoliko minuta nakon to je sjela na svoje mjesto, pokraj zastora pojavila ena odjevena u bijelo. Wallace je ovako objasnio taj dogaaj (1905., sv. 2, str. 327-328): "Svakoga bi od nas pojedinano znakom dozvala da joj priemo. Potom bismo apui razgovarali; mogao sam je izbliza gledati, promatrati crte njezina lica i kosu, dodirivati je rukama, pa ak joj dodirivati i pregledavati ui, na kojima nisu bile rupe za naunice. ena je bila bosa, neto via od gospoice Cook i, premda su openito nalikovale, razlikovale su se crtama lica, stasom i kosom. Nakon otprilike pola sata, ena bi se povukla, zatvorila za sobom zastor i katkad, nekoliko sekunda poslije rekla: 'Doite i vidite.' Mi bismo onda rastvorili zastor, upalili svjetlo i ugledali gospoicu Cook kako sjedi na stolcu u transu, odjevena u crnu haljinu, svezane izme i ostalo, izgledajui upravo onako kao i kada je stigla, dok je ena u bijelom posve nestala." Slino iskustvo Wallace je doivio na seansi medija Eglingtona, odranoj u privatnoj kui u prisutnosti oko osamnaest spiritista i ljudi, koji su se zanimali za spiritizam. Medij je sjedio iza zastora objeenog iznad jednog

kuta sobe. Prostor iza zastora bio je dovoljno velik samo za stolac na kojemu je medij sjedio. Wallace je primijetio: "Osobno sam s drugima pregledao taj kut, uvjerivi se da su zidovi puni, a sag privren avlima." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 329). Drugim rijeima, nije bilo nikakvog skrivenog otvora kroz koji bi mogao ui tajni suuesnik. Nakon to je Egligton stigao i sjeo na stolac iza zastora, pojavio se lik mukarca u ogrtau, koji je poeo hodati slabo osvijetljenom prostorijom, doputajui svim svjedocima da mu dotaknu odjeu i pregledaju mu ruke i noge. Je li taj lik mogao biti prerueni Eglington? Wallace je ovako opisao taj dogaaj neposredno nakon seanse (1905., sv. 2, str. 329): "Neki su ga prijatelji [medija, op. prev.] preklinjali da im dopusti da ga pregledaju, kako bi mogli objaviti rezultate. Nakon dugotrajnih uvjeravanja, konano je pristao i imenovane su etiri osobe koje e ga pregledati. Dvojica meu njima odmah su ga odvela u spavau sobu, dok smo ja i moj prijatelj, kojeg sam sa sobom poveo na seansu, paljivo pregledali stolac, pod i zidove, ustvrdivi da nije ostavljeno nita vee od rukavice. Potom smo se pridruili onoj dvojici u spavaoj sobi i, dok je Eglington skidao svoju odjeu, svaki je od nas primio jedan komad odjee, sve do donjeg rublja i arapa, tako da smo mogli neupitno potvrditi da na sebi nije imao nita drugo osim odjee. Taj je rezultat objavljen u spiritistikim novinama [i] potvren potpisima svih prisutnih." Tono je da su neki mediji bili razotkriveni u prijevari, to ne iznenauje, jer prijevara nije poteena ak ni slubena znanost. Jedna od najpoznatijih je sluaj ovjeka iz Piltdowna, koja je etrdeset godina obmanjivala znanstvenu javnost. A danas je uobiajena pojava krivotvorenja rezultata ispitivanja u znanstvenim laboratorijima. Dakle, bez obzira govorimo li o paranormalnoj ili normalnoj znanosti, ne moemo iskljuiti mogunost nekog oblika prijevare. Preostaje nam samo da ispitamo pojedine sluajeve i izvedemo razborite zakljuke o takvoj mogunosti. U Eglingtonovu sluaju, poduzete su stroge mjere sigurnosti protiv mogue prijevare. S obzirom na to, opravdano je zakljuiti da se Eglington najvjerojatnije doista materijalizirao u ljudski lik. Najneobiniji fenomen kojemu je svjedoio Wallace proizveo je uistinu izvanredan medij, gospodin Monk. Taj nonkonformistiki sveenik stekao je velik ugled zahvaljujui svojim seansama. Neki poznati spiritisti, ukljuujui Hensleigha Wedgwooda i Staintona Mosesa, odluili su ga mnogo podrobnije prouiti, radi ega su mu unajmili sobe u londonskoj etvrti Bloomsbury. Pritom su pozvali i Wallacea da svjedoi Monkovim sposobnostima.

Wallace je poslije ovako opisao taj dogaaj (1905., sv. 2, str. 330): "Bilo je vedro ljetno poslijepodne i sve se dogaalo pod svjetlom dana. Nakon kratkog razgovora, Monk, koji je bio odjeven u uobiajenu crnu sveeniku odjeu, naizgled je pao u trans. Potom je ustao nekoliko metara ispred nas i, nekoliko trenutaka poslije, pokazao prstom prema sebi, govorei: 'Pogledajte.' Na lijevoj strani njegova ogrtaa vidjeli smo blijedu bijelu mrlju, koja se postupno poveavala i potom kao da je poela treperiti i iriti se gore-dolje, dok se polako nije oblikovala u magloviti stup, koji se prostirao od njegova ramena do stopala, tik uz njegovo tijelo. Nakon to se pomaknuo na stranu, magloviti je lik ostao stajati na mjestu, ali je naizgled i dalje s njime bio povezan maglovitim obruem, na visini na kojoj se izvorno poeo oblikovati. A nekoliko minuta poslije, Monk je iznova rekao: 'Gledajte i preao rukom preko obrua, prekinuvi ga. Potom se odmaknuo od lika, tako da su bili meusobno udaljeni oko 1,5 ili 1,8 m. Lik je tada poprimio oblik ene gusto obavijene platem, s jedva vidljivim rukama i nogama. Pogledavi prema njoj, Monk nam je iznova rekao: 'Pogledajte', i potom zapljeskao rukama, na to je figura ispruila ruke i takoer zapljeskala dlanovima, i svi smo jasno mogli uti kako njezin pljesak, premda tii, slijedi njegov. Potom mu se figura poela polako primicati, postajui sve bljea i nia, dok je njegovo tijelo naizgled nije usisalo, kao da je iz njega izrasla." Danje svjetlo iskljuuje mogunost lukave prijevare. injenica da je Monk stajao u sreditu sobe, udaljen samo nekoliko metara od Wallacea, iskljuuje mogunost primjene kakvih skrivenih naprava. Wedgwood je rekao Wallaceu da se jednom drugom prilikom pokraj Monka pojavio visok mukarac u ogrtau. Lik tog mukarca ostao je u sobi oko pola sata, dopustivi Wedgwoodu i njegovim kolegama da ga dodiruju, pri emu su ovi paljivo pregledavali njegovo tijelo i odjeu. Nadalje, taj je mukarac utjecao na fizike predmete. Jednom je ak podigao stolac na kojemu je sjedio jedan od istraivaa (Wallace, 1905., sv. 2, str. 331).

Prepiske s Romanesom
Godine 1880., u asopisu Nature objavljeno je pismo anonimnog znanstvenika, koji je izrazio zanimanje za izvoenje pokusa za provjeru paranormal nih pojava. Wallace je zakljuio da je nepoznati znanstvenik George J. Romanes. Stoga mu je poslao pismo u kojemu ga je izvijestio da su neki znanstvenici ve prije izvodili takve pokuse, radi kojih su, meutim, bili izvrgnuti: "... samo zlostavljanju i ismijavanju." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 301). Romanes mu je u svom pismu od 17. 02. 1880., odgovorio da je

svjestan takvih znanstvenih predrasuda, no da se nada da e daljnji dokazi rezultirati eljenim uinkom. Navijestio je da Wallace ne shvaa u kolikoj je mjeri njegov rad stvorio povoljno ozraje u znanstvenoj zajednici, koja e uskoro biti spremna prihvatiti zbiljnost spiritistikih fenomena (Wallace, 1905., sv. 2, str. 311). Kada je Romanes ponovio svoju elju da izvede neke pokuse, Wallace mu je dao praktian savjet. Posjetio je Romanesa u Londonu, gdje mu je potonji objasnio kako je razvio zanimanje za spiritizam (Wallace, 1905., sv. 2, str. 314-315). Naime, jedan je njegov roak - sestra ili neakinja - bio medij. Na jednoj od njezinih seansi, Romanes je svjedoio prenoenju poruka kuckanjem, koje nisu izvodili prisutni. Te su poruke katkad sadravale odgovore na pitanja koja je Romanes postavljao u sebi. To ga je toliko oduevilo da je 1876., napisao nekoliko pisama Darwinu, u kojima mu je opisao svoja iskustva. Ta je pisma poslije Wallaceu pokazao jedan njegov prijatelj (Wallace, 1905., sv.2, str. 315). Otprilike godinu ili dvije nakon posjeta Romanesu, Wallacea je iznenadilo (1905., sv. 2, str. 330) kada je u jednim londonskim novinama proitao neke Romanesove veoma nepovoljne kritike o itanju misli. No, Wallace na njih nije odgovorio. Godine 1890., Wallace i Romanes upustili su se u polemiku oko evolucije. U svojoj kritici Wallaceove knjige Darwinism, objavljenoj u asopisu Nineteenth Century (svibanj 1880., str. 831), Romanes je rekao da u posljednjem poglavlju te knjige: "... upoznajemo Wallacea kao spiritista i astrologa ... nesposobnog i apsurdnog Wallacea." (Wallace, 1905., sv.2, str. 317). Wallace mu je na to odgovorio pismom, datiranim 18. srpnja 1890.: "to se tie vaeg prigovora o predrasudama o popularnoj znanosti, pozivajui se na moje vjerovanje u spiritizam i astrologiju (a u potonju nikada nisam izrazio vjerovanje), elio bih vam rei sljedee. Godine 1876. napisali ste Darwinu dva pisma, u kojima ste detaljno opisali svoja iskustva sa spiritistikim fenomenima. Rekli ste mu da ste dobili odgovore na svoja mentalna pitanja bez prisutnosti plaenog medija. Rekli ste mu da ste primili poruku od gospodina J. Bellewa ... I izrazili ste vjerovanje da je tada s vama opila neka neljudska inteligencija. Osim toga, opisali ste brojne fizike otkria kojima ste svjedoili u vaoj kui u prisutnosti medija Williamsa. Vidjeli ste 'ruke', naizgled ljudske, no koje nisu pripadale nijednoj od prisutnih osoba. Vidjeli ste kako oko vas lebde runa zvonca, itd.; vidjeli ste ljudsku glavu i lice iznad stola, na kojemu su se crte lica i oi pomicale. S Williamsom ste se itavo vrijeme drali za ruke, dok je va brat hodao oko

stola da dokae da nema nikakve ice ili drugih naprava (u vaoj vlastitoj sobi!), a ipak je blistava ruka uzela zvono, koje se nalazilo na nekoliko metara udaljenom glasoviru, i njime zvonila i nosila ga prostorijom! Jeste li doista sve to zaboravili? U vaem drugom pismu Darwinu izrazili ste uvjerenje u istinitost tih injenica i u postojanje duhovnih inteligencija, uma bez mozga. Rekli ste da su te pojave izmijenile sve vae koncepcije. Prethodno ste mislili da u Crookesu i Wallaceu postoje dvije mentalne prirode - jedna razborita, druga umobolna! Sada (rekli ste) pripadate istoj kategoriji kao i oni." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 317-318). Wallace je, dakle, smatrao nepotenim ono to je Romanes napisao u lanku u Sineteenth Century. U kasnijim pismima Wallaceu, Romanes je odgovorio da je njegova prepiska s Darwinom osobna i da sadri samo provizorno prihvaanje pojava kojima je svjedoio. Tvrdio je kako je Darwin posumnjao da je medij Williams varao na seansama. Provjere radi, on ga je stavio u metalni kavez, uslijed ega se nisu dogodile nikakve uobiajene pojave. Romanes je stoga povukao svoja miljenja iznesena u pismima Darwinu (Wallace, 1905., sv. 2, str. 319, 321). Wallace je odgovorio da pokus s kavezom ne obezvrjeuje pojave o kojima je Romanes izvijestio u svojim pismima (Wallace, 1905., sv. 2, str. 320-321). Bio je spreman prihvatiti mogunost da su krivotvorene, samo ako Romanes uspije objasniti kako su izvedene pod okolnostima koje je opisao. Naposljetku, te su se pojave dogaale u Romanesovoj kui, dok je medij itavo vrijeme bio s nekim u fizikom kontaktu, a Romanesov je brat hodao sobom provjeravajui postoje li kakve ice ili druge naprave. Romanes je priznao da su ti dogaaji neobjanjivi (Wallace, 1905., sv. 2, str. 322). Nadalje, Wallace je istaknuo da su neki mediji uspjeno proli test s kavezom: "Gospodin Adshead iz Belpera, izradio je kavez od ice koji je postavio u svojoj kui, a u njega je vie puta sjela gospoica Wood. Pod takvim okolnostima u sobi su se pojavili brojni oblici mukaraca, ena i djece. Slinim se kavezom gotovo vie od godinu dana sluilo i Drutvo za dokazivanje spiritizma iz Newcastlea, a u njemu je gospoica Wood sjedila svaki tjedan. Premda je kavez bio vijcima privren izvana, sve uobiajene materijalizacije dogodile su se na isti nain kao i u sluaju kada se nije koristio kavez." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 322-323). Romanes nije bio jedini znanstvenik koji je ocrnjivao Wallaceova spiritistika istraivanja. Jedne veeri u vrijeme aja, nakon predavanja koje je odrao u Royal Institution, Wallace je stajao iza dr. Ansteda koji je razgovarao s prijateljem. U razgovor se uvukla tema spiritizma. Ne znajui da Wallace stoji pokraj njega, dr. Ansted je rekao: "Neobino je to ljudi poput

Crookesa i Wallacea vjeruju u to!" Anstedov se prijatelj na to nasmijao i rekao: "O, ludi su za tom temom." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 314). irenje takvih glasina jedan je od naina na koji se znanstvena zajednica nastoji odrati, iznova suptilno podsjeajui svoje lanove da odreena vrsta istraivanja moe nakoditi profesionalnom ugledu pojedinca.

Spiritistika iskustva u Americi

Wallace je 1886. i 1887. godine nekoliko puta odlazio na turneju po Sjedinjenim Dravama, gdje je odravao znanstvena predavanja. Tijekom tih posjeta, upoznao je mnoge amerike spiritiste, kao to je harvardski prof. William James, i sudjelovao je na nekoliko seansi. Niz seansi odran je u bostonskom domu gospoe Ross, glasovitog medija za materijalizacije (Wallace, 1905., sv. 2, str. 338-339). Iznad jednog kuta prostorije u prizemlju, objeen je zastor iza kojega je ureeno mjesto za medij. Taj je kut s jedne strane obuhvaao vanjski, a s druge unutranji zid kue, iza kojega se nalazila stranja soba. Uz unutranji zid stajao je ormar s porculanom. Wallace je podrobno pregledao zidove i pod i to iz prednje, stranje sobe i podruma. Utvrdio je da, osim kliznih vrata koja vode u stranju sobu, ne postoje nikakvi otvori kroz koje bi mogao ui ovjek. Spomenuta vrata bila su vrsto zatvorena ljepljivim gipsom, a jedan je svjedok kriom oznaio gips olovkom, kako bi se poslije moglo utvrditi je li gips bio uklonjen. Deset svjedoka, ukljuujui Wallacea, sjedilo je u krugu pod priguenim svjetlima ispred zastora. Svjetlost je bila dovoljno jaka da Wallace vidi kazaljke svoga runog sata i obrise tijela svih prisutnih. Pod takvim okolnostima, iza zastora su se pojavila tri lika - ena u bijelom, gospoa Ross odjevena u crno i mukarac. Nakon to su se oni povukli, pojavile su se tri ene razliitih visina, odjevene u bijelo. Poslije njih se pojavio mukarac. Jedan od svjedoka prepoznao ga je kao svoga sina. Poslije se iza zastora pojavio lik odjeven u Indijanca, koji je plesao, govorio i rukovao se s nekim od okupljenih, ukljuujui Wallacea. Naposljetku se pojavio lik ene, koja je u rukama nosila dijete. Na njezin poziv, Wallace joj je priao i dotaknuo dijete, za koje je ustanovio da je stvarno. "Neposredno nakon seanse", napisao je, "upaljena su svjetla i iznova sam pregledao gole zidove kabineta, zastor i vrata i sve je bilo isto kao i prije, i nije bilo nikakve prostorije ili mjesta na kojima bi se moglo sakriti dijete, a kamoli drugi likovi." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 339). Na drugoj seansi s gospoom Ross, kojoj je bio nazoan William James, Wallace je opet vidio osam ili devet likova kako izlaze iza zastora. Meu njima je bila preminula neakinja jednoga od svjedoka, gospodina Bracket-

ta. Wallace je napisao: "Gospodin Brackett ju je esto viao kako se postupno oblikuje iz gustog oblaka i gotovo trenutano iezava." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 339). I sam je Wallace vidio poznate mu osobe. "Jedna od njih bila je ena odjevena u prekrasnu odjeu, koja mi je uzela ruku, pogledala me smijeei se i, vidjevi da sam zbunjen, apnula mi da me esto viala na seansama gospoice Kate Cook u Londonu. Potom mi je dopustila da joj dotaknem ui, kako sam inio prije da se uvjerim da nije medij. Onda sam primijetio da veoma nalikuje osobi s kojom sam esto razgovarao i zbijao ale kod gospodina Randija, o emu nitko u Americi nije znao. Drugi je bio lik starog gospodina sijede kose i brade, odjevenog u veernje odijelo. Primio me za ruku i izgledao zadovoljno, kao da je susreo starog prijatelja... ukratko, prepoznao sam slinost s mojim roakom Algernonom Wilsonom, iju fotografiju imam i kojega sam posljednji put vidio kada smo obojica bili djeca, premda sam se s njime dugo dopisivao, budui da je bio oduevljen entomolog i ivio je u Adelaideu, gdje je nedugo prije umro ... Veoma me iznenadilo to sam prepoznao te dvije osobe, jer sam s obje bio veoma prisan, a medij, pa ak nijedan od mojih prijatelja koji su ondje bili prisutni, nisu ih mogli poznavati." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 339-340). Nekoliko mjeseci nakon tih dogaaja, dvanaest je ljudi nazoilo jednoj od seansi gospoe Ross, s nakanom da dokau da su duhovne materijalizacije lane (Wallace, 1905., sv. 2, str. 340). Kada su proveli svoj plan, njih dvanaest nije uspjelo zadrati nijednog sumnjivca (dva mukarca, jednu enu, dva djeaka i djevojicu), ni uzeti ijedan komadi njihove opreme. Poslije su objavili u novinama da su navodni prevaranti uli u prostor iza zastora kroz klizni dio zida. Saznavi za to, neki su prijatelji gospoe Ross doveli njezina kuevlasnika i tesara na to mjesto da ga podrobno pregledaju. Tesar je potvrdio da u zidu nema nikakvog otvora i da nikada nije bio ni probijen i potom prekriven. Wallace je asopisu Banner of Light poslao pismo u kojemu je potvrdio te injenice. Tvrdio je da: "... potpuni neuspjeh dvanaestorice ljudi, koji su ondje doli iskljuivo s ciljem da otkriju i prokau suuesnike u prijevari, u emu nisu uspjeli, kao to nisu uspjeli osigurati nijedan opipljiv dokaz njihova postojanja, uistinu je vrst dokaz da nije bilo nikakvih tajnih suuesnika." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 340-341). No, time nije poricao da postoje sluajevi u kojima su mediji i njihovi suuesnici u prijevari bili otkriveni i uhvaeni. Ali spomenuti sluaj, ini se, nije jedan od njih. U Washingtonu je Wallace, u pratnji kolege profesora, vojnog generala i slubenika vlade, od kojih su svi bili spiritisti, nazoio seansama medija

P. L. O. A. Keelera (Wallace, 1905., sv. 2, str. 341-345). Iznad jednog kraja sobe, na konopcu, 1,5 m iznad poda, visio je crni zastor. Iza zastora nalazio se stol na kojemu su stajali def i zvono. Wallace je prije poetka seanse paljivo pregledao zidove i pod, uvjerivi se da u njima nema nikakvih skrivenih ulaza. Pregledao je i zastor, koji je bio sastavljen od jednoga komada tkanine bez ikakvih otvora. Taj pregledbio je doputen svim prisutnima. Keeler i dva gosta iz publike sjedili su na tri stolca ispred zastora. Tada je ispred njih podignuta nii zastor do razine njihovih prsiju. Keller se rukama drao za gosta koji je do njega sjedio. Wallace je primijetio (1905., sv. 2, str. 343): "Def je zazveao i nastavio svirati, nakon ega se iznad zastora pojavila ruka kojoj je pruen tap, koji je ona primila. Potom se pojavio def objeen o tap, koji se poeo visoko u zraku vrtjeti velikom brzinom, dok se istodobno zauo zvuk zvona. Medij je itavo to vrijeme mirno i utke sjedio, a osoba koja je do njega sjedila potvrdila je da se objema rukama drao za nju." Nakon toga je ruci iznad zastora pruena olovka i blok, koji je, ispisan porukama, baen natrag preko zastora. Te su poruke bile potpisane imenima poznatima nekim svjedocima, koji su razumjeli i njihov sadraj. I sam je Wallace primio poruku, no na neobian nain. Umjesto da je pruio blok ruci preko zastora, drao ga je pokraj nje. Onda je vidio kako kroz sam zastor izlazi ruka s olovkom i zapisuje mu poruku na blok. Drugom prilikom Wallace je svjedoio slinoj pojavi: "Kroz zastor je izronio tap. Primio sam dva runa sata, koja su pripadala dvjema osobama koje su sjedile pokraj medija. Potom je kroz zastor izbaen mali def, promjera oko 25 cm, koji je pao na pod. Ti su predmeti izali kroz razliite dijelove zastora, no za sobom nisu ostavili nikakve vidljive rupe, to je potvreno kasnijim paljivim pregledom. Jo udesnije (ako je to mogue) bilo je kada mi je kroz zastor pruen prsluk koji je pripadao mediju, premda je na sebi imao kaput i itavo se to vrijeme dlanovima drao za svoje susjede. Osim toga, desetak ljudi koji su se nalazili u dobro osvijetljenoj sobi, neprestano je promatralo sve to se dogaa. Premda se te stvari ine nemoguima, to su injenice." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 344-345). U San Franciscu je Wallace sa svojim bratom Johnom, koji je ivio u Kaliforniji i gospodinom Owenom, urednikom novina Golden Gate, sudjelovao na nekim seansama medija Freda Evansa, na kojima su se poruke ispisivale na ploici (tzv. ouidi ploa) (Wallace, 1905., sv. 2, str. 346-349). Ondje je bio prisutan i lijenik, prijatelj gospodina Owena. etiri sklopive ploice oiene su vlanom spuvom i potom dane etirima gostima da ih pregledaju. Nakon toga su ih preklopili i poloili na stol. Gosti su potom

poloili svoje dlanove na ploice i na dogovoreni ih znak otvorili, da bi ustanovili da su ispisane. Bile su to poruke Wallaceovih preminulih roaka i mrtvih spiritista. Uobiajeno je sumnjiavo objanjenje da su ploice na neki nain zamijenjene, ali Wallaceov opis postupka naizgled iskljuuje tu mogunost, budui da su svjedoci u kljunom trenutku na njima drali dlanove. Nakon toga je na stol stavljen drugi niz ploica. Medij je oznaio jednu od njih olovkom i kada se ona otvorila, bila je ispisana slovima u pet boja. Wallace je primijetio da su slova jasno napisana preko tragova olovke. To naizgled iskljuuje mogunost neke vjete kemijske metode pisanja slova. Wallaceov brat je sa sobom donio novu sklopivu ploicu, koju je na nekoliko minuta odloio pokraj sebe na pod. Wallace je itavo vrijeme budno motrio ploicu. Kada su je otvorili, obje strane ploice bile su ispisane porukama. Vaan je podatak da je bila rije o novoj ploici, koja nije pripadala mediju. Wallace je zatim pitao medija hoe li se slova pojaviti na papirima umetnutima meu ploice. Evans mu je rekao da stavi est listova papira iz bloka i umetne ih meu dvije ploice. Nekoliko minuta poslije, kada ih je otvorio, Wallace je na njima ugledao portrete petorice mrtvih spiritista i njegove davno preminule sestre, nacrtane drvenom bojom na 6 listova papira poloenih jedan na drugoga izmeu ploica. Budui da ih je ondje stavio sam Wallace, medij ih nikako nije mogao zamijeniti. S obzirom na Wallaceov neoekivan zahtjev i okolnosti pod kojima su papiri umetnuti meu ploice, teko je zamisliti da je medij izveo nekakvu prijevaru. Wallace je napisao (1905., sv. 2, str. 348-349): "Poruke na svih 7 ploica i 6 listova papira toliko su brzo izvedene, da je seansa trajala manje od sat vremena, i bila je toliko jednostavna i posve otvorena da se sve odvijalo pred oima etvorice promatraa, pod uvjetima koji potpuno omoguavaju ispitivanje ... Izvjee o tom uinku objavljeno je, uz opis seanse i potpisano od strane svih prisutnih."

Wallaceova teorija spiritizma: Analiza i kritika

Saimajui zakljuke izvedene iz svojih spiritistikih istraivanja, Wallace ie ustvrdio (1892., str. 648): "Univerzalno uenje suvremenog spiritizma sastoji se u tome da svijet i itav materijalni univerzum postoje sa svrhom razvijanja duhovnih bia - da je smrt samo prijelazno stanje od materijalnog postojanja do prvog stupnja duhovnog ivota - i da e naa srea i stupanj naeg napretka u cijelosti ovisiti o tome u kolikoj emo mjeri ovdje koristiti nae sposobnosti i mogunosti."

Ti su zakljuci izvedeni iskljuivo na temelju paljivog i ponovljenog opaanja injenica u prirodi, radi ega su u cijelosti znanstveni, rekao je Wallace (Wallace, 1885.a, str. 809). Meutim, injenice koje se mogu promatrati ne opravdavaju irenje spiritistikih zakljuaka izvan odreenih granica. Provjerljive spiritistike injenice, kako tvrdi Wallace, odnose se na ljude i duhovna bia najblia razini zemaljskog ljudskog postojanja. Stoga je upozorio: "Smatram da nagaanja o prirodi ili podrijetlu uma openito, kao i nagaanja o najviim stanjima koje ljudski um moe dosei u beskonanoj budunosti, u potpunosti nadilaze granice naih sposobnosti radi ega su posve nepouzdana i beskorisna." (Wallace, 1885.b; u: Smith, 1991., str. 101). Wallace se openito zadovoljio ogranienim zakljucima koji se mogu izvoditi iz opaanju dostupne srednje razine ljudskog iskustva. Meutim, katkad je ipak zalutao u podruje 'nepouzdanog' nagaanja o podrijetlu i najviim stanjima. Za Wallacea je spiritizam predstavljao dobru znanstvenu pretpostavku, jer mu je doputala da razumljivo organizira i objasni brojne kategorije dokaza. Naime, spiritizam mu je omoguavao da u jedan sustav objanjenja smjesti demona koji je savjetovao Sokrata, grka proroanstva, starozavjetna i novozavjetna uda, udesna djela svetaca, kao to su sv. Bernard, sv. Franjo i sv. Tereza; arobnjatvo; suvremena katolika uda, kao to su Marijina ukazanja; parapsiholoke moi primitivnih naroda i uinkovitost molitve, kao i fenomene suvremenog spiritizma (Wallace, 1874.; u: Smith, 1991., str. 87-89). Sve se te pojave mogu pripisati duhovima koji djeluju posredstvom posebno osjetljivih ljudi i proizvode neobine fizike i psihike uinke. Ako su duhovi netjelesna bia ili su sastavljeni od "izrazito difuznih i istananih oblika materije" (Wallace, 1896., str. 44), kako mogu djelovati na tvarne materijalne predmete, ili ih ak proizvoditi? Wallace je primijetio da se: "... sve najmonije i univerzalne sile prirode danas pripisuju neznatnim vibracijama gotovo beskrajno razrijeenog oblika materije; i da se, najveim generalizacijama suvremene znanosti, najrazliitije prirodne pojave pripisuju tim skrovitim silama." (Wallace, 1896., str. 44). Wallace je pod gotovo beskrajno razrijeenim oblikom materije mislio na eter koji ispunjava prostor. Prema njegovu sustavu, duhovna bia djeluju na eter, a to se suptilno djelovanje, posredstvom prirodnih sila, pojaava u djelovanje na razini vidljive materije. Wallace je nadalje pretpostavio (1896., str. 47-48): "Eterina bia, postoje li uope, vjerojatno posjeduju neko osjetilo ili osjetila... koja im omoguuju bolji uvid u ustroj svemira i razmjerno veu inteligenciju da vode i

upravljaju, prema posebnoj svrsi, one nove oblike eterinih kretanja, s kojima bi u tom sluaju mogli baratati. Svaka njihova sposobnost moda je razmjerna oblicima djelovanja etera. Moda su sposobna kretati se brzinom svjetlosti ili elektrine struje. Moda imaju izotren i precizan vid poput naih najsnanijih teleskopa ili mikroskopa. Moda posjeduju osjetilo u izvjesnoj mjeri slino snazi posljednjeg trijumfa nae znanosti, spektroskopa, pomou kojega trenutano opaaju skrivenu grau tvari u svakom obliku, dakle, u organiziranim stvorenjima ili zvijezdama i nebeskim maglicama. Takvi entiteti, koji posjeduju nama nezamislive moi, bili bi nadnaravni samo u veoma ogranienom i netonom znaenju tog izraza ... bili bi i dalje prirodni." Ideja etera koji ispunjava prostor, koja je prevladavala u fizici 19. st., danas vie nije prihvatljiva. No, neki suvremeni znanstveni koncepti mogli bi prihvatiti mogunost djelovanja Wallaceova temeljnog sustava. Prema teoretiarima deterministikog kaosa, nemjerljivo mali, nasumini poremeaji materije mogu ubrzano prerasti u uinke na veoj razini, koji se ne mogu lako predvidjeti. Znanstvenici katkad navode primjer karipskog leptira, koji svojim krilima pokree zrane molekule. Ti pokreti ak mogu postupno izazvati uragan s mora koji e pogoditi ameriku obalu. Da leptir na malo drukiji nain zamahne svojim krilima, uragan ne bi pogodio kopno. Prema toj ideji, Wallaceova duhovna bia bi mogla izvriti neizmjerno male preinake na subatomskoj razini, koje bi ubrzo prerasle u vidljive spiritistike uinke. Isto tako, moemo pretpostaviti da su na neki nain sposobni baratati krivuljom Ensteinova prostorno-vremenskog kontinuuma. Na taj bi nain mogli proizvesti gravitacijske uinke, jer tvrdi se da je gravitacija rezultat zakrivljenosti kontinuuma. Ili, pak, moemo pretpostaviti da duhovna bia izazivaju blage promjene u kvantnom mehanikom vakuumu, koji na neki nain nalikuje eteru. Naravno, takav je pristup ograniavajui i, umjesto da tei otkriti naine da objasnimo spiritistike fenomene, koje bi se objanjenje podudaralo s danas opeprihvaenim zakonima fizike, moda je mnogo smislenije izmisliti novi teorijski sustav, koji e mnogo prirodnije obuhvatiti i normalne i paranormalne pojave. Jedan od naina da to uinimo moglo bi biti uvoenje varijante ideje etera. Eter bismo mogli definirati kao istanano podruje dodira svijesti i materije. U okvirima suvremene rasprave o pitanju uma i tijela, Wallace bi se smatrao dualistom. On je prihvaao postojanje svjesnog ja razliitog od fizikog tijela. Isticao je da su tijela organizama, od primitivnih do razvijenih, sastavljena od molekula poredanih razliito sloenim rasporedom. Meutim, to nije bilo dovoljno za objanjenje svijesti. "Ako je materijalni

element ili spoj tisuu materijalnih elemenata u molekuli nesvjestan, ne moemo vjerovati da se pukim dodavanjem jednog, dvaju ili tisuu drugih materijalnih elemenata u oblikovanju sloenije molekule, moglo na bilo koji nain proizvesti samosvjesno bie. Stvari se radikalno razlikuju ... Ne moemo pobjei od te dileme - ili je sva materija svjesna ili je svijest neto razliito od materije, a u potonjem sluaju, njezina prisutnost u tjelesnim oblicima, dokaz je postojanja svjesnih bia, izvan i neovisno od onoga to nazivamo tvari (Wallace, 1870.; u: Smith, 1991., str. 290). Wallace je bio sklon prihvaanju posljednje ideje, no njegov sustav sadri neke zbunjujue znaajke. Premda je bio dualist, ini se da nije prihvaao postojanje pojedinanih svjesnih entiteta prije njihova zemaljskog utjelovljenja. Kako je tvrdio, materija nastaje iz jednog prvobitnog duhovnog uma. Pojedinani duhovni umovi, povezani s duhovnim tijelima (duama), u svom se nastajanju razvijaju samo iz materijalnih tijela i u njima (Wallace, 1885.b; u: Smith, 1991., str. 100). Nakon smrti, pojedinani umovi, kako je gore reeno, odlaze u 'prvu razinu duhovnog ivota', gdje napreduju ili propadaju, ovisno o svojim zemaljskim navikama. No, ako pojedinane duhovne due mogu postojati nakon zemaljskog utjelovljenja, zato ne mogu postojati i prije? I zato je uope potrebno zemaljsko utjelovljenje, koje nije nimalo ugodno iskustvo? Zato se ono jednostavno ne zaobie i izravno prijee u najviu razinu duhovnog ivota? Odgovor na to prua sustav koji predmnijeva pretpostajanje duhovnih bia. Kako tvrdi Wallace, duh ima slobodnu volju, radi koje nakon smrti trpi ili uiva u posljedicama svojih djela. Dakle, prihvatimo li da due postoje prije svog materijalnog utjelovljenja, i da posjeduju slobodnu volju, moi emo objasniti utjelovljenje nekih od tih dua zloporabom te slobodne volje. Samo e se one due koje su zloporabile svoju slobodnu volju utjeloviti, koji proces, kako se ini, uistinu ima neke neugodne znaajke, kao to su neizbjena bolest ili smrt. Slijedi drugi problem koji proizlazi iz Wallaceova sustava. Wallace u svojim djelima iznosi suvremena, kao i neka prola izvjea o razliitim spiritistikim fenomenima, kao to su levitacija, prikazanja i vidovitost. No, pritom ne spominje izvjea o transmigraciji ili seobi dua, koja se pojavljuju u svim povijesnim razdobljima i podrujima svijeta. Ta su izvjea jednako pouzdana kao i druge kategorije dokaza koje razmatra. Meutim, taj fenomen iziskuje izvjesne preinake Wallaceova sustava. Due smru ne prelaze nuno u prvu fazu duhovnog postojanja, ve moda u nova fizika tijela. Prema religijskim sustavima koji obuhvaaju uenje o transmigraciji, kao to je vedski sustav, neke due, stoga to su vrsto vezane uz svoje

posljednje tijelo, ne stjeu nova fizika tijela, ve izvjesno vrijeme postoje kao duhovi. To se, ustvari, veoma dobro uklapa u Wallaceova i opaanja drugih spiritista, koji su utvrdili da duhovi s kojima su komunicirali, esto ele razgovarati sa svojim ivim prijateljima i roacima.

Wallaceov spiritizam i evolucija

Kako je Wallace ujedinio svoje spiritistike ideje u svoju teoriju evolucije prirodnim odabirom? Tonije, kako su njegove spiritistike ideje povezane s njegovom teorijom podrijetla ljudi? Prije svega, Wallace je vjerovao da je evolucija bila u odreenom smislu usmjeravana. Premda je podrijetlom vrsta u osnovi upravljao prirodni odabir, on, smatrao je. nije dovoljan da objasni raznolikost vrsta koje danas postoje. Neke sile, koje jo nisu dovoljno poznate, a moda ih nikada neemo ni spoznati, oblikovale su put kojim je tekla evolucija prirodnim odabirom. Stephen J. Gould, utjecajni teoretiar evolucije, pretpostavio je da, pokuamo li 'unatrag prevrtjeti' evoluciju, ne bismo dobili isti rezultat. Naime, moda ne bismo dobili ljude. Doista, moemo 'unatrag prevrtjeti' tijek evolucije vie tisua puta i dobiti tisuu razliitih vrsta. Drugim rijeima, proces evolucije u izvjesnoj je mjeri sluajan, a ne neizbjean. Postoji toliko mnogo varijanti, da ne moemo unaprijed predvidjeti kojim e se tijekom evolucija odvijati. Postoji li vie takvih smjerova, od kojih svaki ovisi o milijunima sluajnih pojava, velikih i malih, to otvara mogunost postojanja prvobitnog Uma, koji je manipulirao tim procesom s tono odreenim ciljem. S obzirom na odreeno prvobitno stanje i eljeni rezultat, put koji usmjerava Um, posredstvom prirodnog odabira, mogao bi sadravati mnogo neobinih znaajki, koje obino ne bismo oekivali od Stvoritelja, premda bi ipak i dalje bio upravljan i namjeran. Naprimjer, panda ima ud nalik palcu kojim skida bambusove izdanke, svoju omiljenu hranu. Gould istie da tzv. palac nije pravi prst, ve izraslina iz pandina zapea. Gould tvrdi da bog nikada ne bi stvorio pandin 'palac'. Takvo neobino, hirovito prilagoavanje moe se objasniti samo prirodnim odabirom. Prvobitni Um moda je usmjeravao tijek prirodnog odabira s ciljem stvaranja ljudi. Jedan od nusproizvoda u tom procesu moda je bila panda s neobinim palcem. Razmotrimo podrobnije taj izvor u Wallaceovu sustavu upravljane evolucije. Wallace je prije Einsteina pretpostavio da je materija transformacija sile ili energije (Wallace, 1870. u: Smith, 1991., str. 290). Sila postoji u dva oblika: "Prvi tvore osnovne sile prirode, kao to su gravitacija, kohezija,

repulzija, toplina, elektricitet, itd.; drugi je oblik snaga nae volje." (Wallace, 1870., u: Smith, 1991., str. 290). Drevno pitanje slobodne volje i danas predstavlja nerijeen problem za veinu filozofa i znanstvenika. Prije saetka te rasprave, ovdje u jednostavno iznijeti glavne znaajke Wallaceova dokaza. Wallace je primijetio da mnogi ljudi pretpostavljaju da je slobodna volja: "... rezultat molekularnih promjena u mozgu." (Wallace, 1870., u: Smith, 1991., str. 291). No, ustvrdio je da nitko nikada nije dokazao da se sve tjelesne sile mogu pripisati poznatim osnovnim silama prirode. Prihvaanjem postojanja slobodne volje kao utvrene znaajke ljudske svijesti, pretpostavio je da ona zacijelo ukljuuje silu sposobnu pokrenuti druge sile prirode u organizmima. U tom smislu, djelovanje sila prirode u organizmu moe se u konanici slijediti do djelovanja snage volje. Na temelju toga Wallace je zakljuio: "Ako smo, dakle, pronali izvor jedne sile, bez obzira koliko neznatne, u naoj vlastitoj VOLJI, a ujedno ne poznajemo nijedan drugi prvobitni uzrok sile, ini se razumnim zakljuiti da je sva sila snaga volje i, prema tome, da je itav univerzum, osim to ovisi o njoj, ustvari VOLJA viih inteligencija ili jedne Vrhovne Inteligencije." (Wallace, 1870.; u: Smith, 1991., str. 291). Drugim rijeima, sva materija i sila u univerzumu preobrazba su volje Vrhovne inteligencije ili Inteligencija. Volja viih inteligencija, kako tvrdi Wallace, upravljala je procesom evolucije prirodnim odabirom. Wallace je izjavio: "Via inteligencija je upravljala razvojem ovjeka u utvrenom smjeru i s posebnom svrhom, kao to i ovjek upravlja razvojem mnogih ivotinjskih i biljnih oblika. Zakoni evolucije moda nikada ne bi sami proizveli ito, koje bi bilo tako dobro prilagoeno da ga ovjek moe iskoristiti u obliku penice i kukuruza; banane i kruhovac bez sjemenki; ili ivotinje kao to je krava muzara iz Guernseya ili londonski teki teretni konj. Ipak, ta bia toliko nalikuju prirodnim proizvodima prirode, da lako moemo zamisliti bie koje je tijekom prolosti ovladalo zakonima razvoja organskih oblika, odbijajui vjerovati da je u njihovu stvaranju sudjelovala neka nova sila i prijezirno odbacujui teoriju (kako e i moju teoriju odbaciti mnogi koji se sa mnom slau oko drugih toaka), da je u ovih nekoliko sluajeva jedna upravljaka inteligencija usmjeravala djelovanje zakona preobrazbe, multiplikacije i opstanka zbog svojih osobnih ciljeva. Meutim, mi znamo da se to doista i dogodilo, i stoga moramo priznati mogunost da je, ukoliko mi nismo najvia inteligencija u univerzumu, neka druga via inteligencija moda usmjeravala proces razvoja ljudske vrste uz pomo mnogo istananijih sila od onih koje poznajemo (Wallace, 1870., str. 359-360; u: Smith, 1991., str. 289).

Wallace je vjerovao da se odreene fizioloke znaajke ljudi ne mogu objasniti prirodnim odabirom i opstankom najsposobnijih. Istaknuo je da je mozak primitivnih ljudi velik i razvijen kao i mozak civiliziranih ljudi. S obzirom na to, ini se da je mozak primitivnih ljudi bio mnogo vei od zahtjeva njihova svakodnevnog ivota. Wallace je rekao: "... divljaka je samo prirodni odabir mogao obdariti malo razvijenijim mozgom od onog majmuna." (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 32). to se tie ljudske ruke, Wallace je rekao da divljaku: "... nije potrebno tako istanano orue kojim se ne moe u potpunosti sluiti kao to ne bi mogao upotrijebiti ni tesarski alat bez pisanih uputa." (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 32). Na slian je nain razjasnio i ljudsku sposobnost govora. Sve je to uzeo kao dokaz da je neka inteligencija 'upravljala zakonima evolucijskog razvoja 'usmjeravajui ih u odreenim smjerovima i s posebnom svrhom' (Wallace, 1869.; u: Smith, 1991., str. 33). Kako smo vidjeli, Wallace je vjerovao da je ljudska vrsta iznimno stara. I, zanimljivo, smatrao je kako sadanja razina europske civilizacije moda nije najvii stupanj ovjeanstva. "I, ako smo, tako, primorani vjerovati da nae trenutano znanje o prirodi nije cjelovito kao to smo navikli misliti, to je sve to moemo oekivati; jer, bez obzira na velike intelektualne trijumfe 19. st., ne moemo se toliko diviti njegovim postignuima koliko zamisliti da smo u samo manje od dvadeset godina, preli fazu od potpunog neznanja do gotovo potpune spoznaje dviju tako opsenih i sloenih tema kao to je podrijetlo vrsta i starost ovjeka." (Wallace, 1876.; u: Smith, 1991., str. 43-44). Premda sada moramo govoriti o 150, a ne o 20 godina, ono to je Wallace rekao krajem 19. st. vrijedi i na poetku 21. st.

6. POGLAVLJE

TO JE OVJEK? MATERIJA, UM I SVIJEST

Iz istraivanja Sir Alfreda Russela Wallacea proizlazi, da najprije moramo razumjeti to je ovjek da bismo mogli razumjeti kako su nastali ljudi. Pod utjecajem materijalistikih pretpostavki o stvarnosti, veina je znanstvenika zakljuila da su ljudi sastavljeni samo od proste materije. Ta pretpostavka ograniava iznoenje alternativnih objanjenja podrijetla ljudi. Stoga smo primorani nagaati o tome kako se prosta materija organizirala u tako sloenom biolokom obliku. ak i unutar tog ogranieno djelokruga, tono objanjenje podrijetla prvog oblika ivota i njegova kasnijeg razvoja u ljudski oblik, do sada je izmicalo znanosti. Taj nas neuspjeh ovlauje da razmotrimo razliite pretpostavke o prirodi ljudskog organizma, ime se poveavaju nae mogunosti objanjenja. Razmatranjem svih dokaza dostupnih znanosti, otkrivamo da imamo mnogo opravdanja da nae prouavanje podrijetla ljudi temeljimo na pretpostavci da ovjek ili bilo koje drugo ivo bie iz nae razine postojanja, nije sastavljeno samo od jedne tvari, proste materije, ve od tri tvari - materije, uma i svijesti (ili duha). Pod umom podrazumijevam suptilnu materijalnu energiju povezanu s ljudskim organizmom, i sposobnu da utjee na prostu materiju ili prima osjetilne dojmove na naine neobjanjive danas prihvaenim zakonima. Meutim, um nije svijest, premda moe prenositi sadraj svijesti i dijelom moe imati kljunu ulogu u prevoenju svjesnih namjera u djelovanje u svijetu proste materije. Pod duhom podrazumijevam svjesno, doivljajno, eljno, djelatno 'ja' koje moe postojati odijeljeno od uma i materije. Pretpostavka da su ljudi i druga iva bia sastavljeni od materije, uma i svijesti, doputa, tovie zahtijeva nove mogunosti objanjenja. Valja nam objasniti odakle potjeu ti elementi i kako su se meusobno spojili u ljudski oblik. Razmotrimo sada znanstveni dokaz koji potvruje pretpostavku da ljudsko bie nije sastavljeno samo od proste materije, nego i od zasebnih elemenata uma i svijesti. U prvom dijelu ovog poglavlja iznijet u sluajeve povezane s postojanjem uma, dok u u drugom raspravljati o dokazu po-

vezanom s postojanjem svjesnog 'ja' neovisnog od istananog materijalnog uma i grubog fizikog tijela sastavljenog od proste materije.

Prvi dio: DOKAZ O POSTOJANJU ELEMENTA UMA

Odluio sam razmatranje dokaza o postojanju elementa uma zapoeti s Wallaceovim i Darwinovim suvremenicima. To je proizvoljna odluka. Budui da postavljam pitanje darvinistike evolucije, oblikovano sredinom 19. st., a u svoj zreli oblik razvijeno u 20. st, smatrao sam prikladnim ograniiti svoje citate znanstvenog dokaza o postojanju elementa uma na razdoblje znanstvenog razvoja predstavljeno darvinizmom.

James Esdaile: Mesmerizam

u Indiji

James Esdaile bio je engleski lijenik koji je radio u Bengalu u 19. st., kada je Indija bila britanska kolonija. Bio je jedan od pionira primjene mesmerizma, metode koja se danas naziva hipnotizmom, kao anestezije. Pacijenti koji su bili podvrgnuti bezbolnim operacijama nazivali su dr. Esdailea inkarnacijom Vine (Esdaile, 1852., str. 166). Meutim, otprilike u to doba u opu uporabu uli su eter i kloroform, i vie nije bilo velike potrebe za mesmerizmom kao anesteziolokom tehnikom. Esdaile je tada skrenuo pozornost na tajanstvene psihike uinke s kojima se susretao u svojim istraivanjima mesmerizma. Izvijestio je (1852.) da su neki njegovi pacijenti u stanju transa i s povezom preko oiju, mogli prepoznati predmete i osobe koje nisu mogli vidjeti na uobiajene naine. Osim opisa pokusa koje je osobno izvrio, u svoju je knjigu ukljuio i izvjea o pokusima drugih istraivaa. Naprimjer, dr. Chalmers, kirurg iz Calcutte, elio je testirati djeaka koji je imao vidovnjake sposobnosti. Tako je na stol u sobi svoje kue, stavio dvije svijee, meu koje je podmetnuo novanicu. Novanicu, koja se do tada nalazila u zakljuanoj ladici, prije pokusa nije vidio nitko osim Chalmersa. U drugoj su ga sobi ekali djeak i neki Chalmersovi gosti. Chalmers je uao u tu sobu i upitao djeaka moe li vidjeti to se nalazi u nekoj drugoj sobi. Djeak je odgovorio da vidi dvije svijee na stolu. A kada ga je upitao nalazi li se to meu njima, rekao je da vidi novanicu. Nakon toga je tono proitao sva etiri serijska broja novanice i njezinu vrijednost, dvadeset pet rupija. Potom se dr. Chalmers vratio u drugu sobu i kriom zamijenio novanicu od dvadeset pet rupija onom od deset. Djeaku je rekao da je preokrenuo novanicu od dvadeset pet rupija i upitao ga koji

broj vidi. Djeak je odgovorio da vidi broj 10. Chalmers se potom vratio u sobu i stavio zlatni sat na novanicu. Djeak ga je precizno opisao, nakon ega je Chalmers kriom premjestio sat i novanicu u drugu sobu. Za to je vrijeme djeak rekao prisutnim gostima: "Podigao ih je sa stola." Stoga se Chalmers iznenadio kada je ustanovio da gosti ve znaju to je uinio. (Esdaile, 1852., str. 76-78). Esdaile je posjedovao izvanrednu sposobnost hipnotiziranja drugih ljudi bez njihova znanja. Naprimjer, opisao je sluajeve nesvjesnog hipnotiziranja ljudi koji su imali povez preko oiju, izazivanja paralize i neosjetljivosti pojedinih udova. Iznio je primjere izazivanja transa u nesvjesnim subjektima na daljinu. Esdaile je ustvrdio (1852., str. 226-227): "Gospodin Grant, jedan od naih najstarijih i najcjenjenijih civilnih slubenika, koji danas ivi u Engleskoj, esto me vidio kako iz druge sobe izazivam trans kod pacijenata dok je on slikao njihove portrete, i na druge im naine okupljao pozornost kako je najbolje mogao." Esdaile je izvrio sline pokuse sa slijepcem, ime je iskljuio mogunost bilo kakvih vizualnih znakova. Izvijestio je (1852., str. 227): "Posjeo sam ga na stolac ne rekavi mu nijednu rije i bez dodirivanja sam ga nakon deset minuta bacio u trans. Potom sam ga malo podignuo i uinio ga mjesearom; veoma je teko hodao, pri emu je govorio da spava u svom krevetu. Ubrzo se nije mogao sam podupirati, pa je iznova pao u trans, u kojemu je ostao dva sata. Taj je ovjek postao toliko povodljiv, da sam ga mogao, uinivi ga predmetom moje panje, baciti u trans tijekom svake aktivnosti kojom je bio zaokupljen, i iz bilo koje udaljenosti unutar bolnikog zdanja." Esdaile je napisao (1852., str. 227): "Oni koji pokuavaju pripisati sve mesmeristike pojave utjecaju sugestije, oekivanja i mate, nedvojbeno e rei da je taj ovjek postao svjestan moje prisutnosti i nakana mirisom ili sluhom, ili na temelju mog poloaja i promjena u disanju." Objasnio je kako se takvi prigovori ne mogu primijeniti na njegove pokuse hipnotiziranja slijepca iz daljine. Napisao je (1852., str. 228): "Moj prvi pokuaj utjecanja na slijepca bio je kada sam ga iz daljine od 18 m, tiho promatrao preko zida dok je jeo svoju usamljeniku veeru. Postupno je prestao jesti, a etvrt sata poslije bio je u dubokom kataleptikom transu. To se ponavljalo u najneobinije vrijeme, kada nikako nije mogao biti svjestan moje prisutnosti i uvijek je rezultiralo istim uincima." Esdaile je izvrio neke zanimljive pokuse s 'mesmeriranom vodom', kako ju je nazivao. Vodu bi 'mesmerirao' tako to je u nju puhao uz pomo cijevi, pri emu je drao prste na povrini. Kada je pacijentima ponudio

obinu i mesmeriranu vodu, ustanovio je da zapadaju u trans nakon to popiju potonju, a da im prethodno nije bilo reeno to piju. (Esdaile, 1846., str. 158-164.) Tijekom niza pokusa, Esdaile je dao mesmeriranu vodu pacijentima ije su se rane trebale lijeiti duinom kiselinom, to je obino bilo veoma bolno. Te je pokuse izvodio tijekom nekoliko godina u 6 razliitih bolnica. Pacijenti nisu znali da piju 'mesmeriranu' vodu. U vodu je bila dodana tinktura rabarbare i draguca, kao i aromatizirana para amonijaka. Ta je voda dana pacijentima zajedno s njihovim uobiajenim lijekovima (Esdaile, 1852., str. 231-232). Esdaile je vjerovao da mesmeristike uinke izaziva istanana ivana tekuina, kojom su se osjetilni dojmovi prenosili do mozga, a snaga elje mozga do tjelesnih organa, proizvodei razliite reakcije. Hipnotizer je mogao prenijeti tu tekuinu iz svoga u tijelo promatranog subjekta. Preoptereenje mozga tekuinom uzrokovalo je hipnotiki (mesmeriki) trans. Smanjenjem tog optereenja obnavljala se uobiajena budna svijest. Tom su se tekuinom mogle prenositi i misli i osjeaji (Esdaile, 1852., st. 234-238). Esdaile je oito vjerovao da je um povezan s mozgom obdaren svijeu, koja posjeduje sposobnosti i moe djelovati neovisno o tjelesnim organima: "Sjetimo li se da je um taj koji vidi, osjea miris, kua, dodiruje i uje, a ne organi osjeta, koji su jedini instrumenti kojima se slui; i da boanska Inteligencija, iz koje izvire ljudski um djeluje bez pomoi organa i ujedno je sveznajua i sveprisutna, teko je shvatiti zato ovjekov um ne bi, pod iznimnim okolnostima, katkad koristio te iste moi u ogranienom stupnju." (Esdaile, 1852., str. 49). Time bi se mogla objasniti vidovnjaka sposobnost nekih hipnotiziranih subjekata. U kategorijama koje sam predloio (materija, um i svijest ili dua), Esdaile sjedinjuje um i svijest. Ali to sjedinjavanje nadilazi iskljuenje uma i svijesti, koju ine neki suvremeni spoznajni znanstvenici.

Alexis i Adolphe Didier: Dva izvanredna medija

Spiritisti Alexis i Adolphe Didier pruaju brojne primjere vidovnjakih sposobnosti. Podrijetlo njihovih izvanrednih sposobnosti moda se moe pripisati njihovu ocu, koji je obiavao nehotino padati u hipnotiki trans dok je itao dnevne novine. U takvim bi sluajevima ispustio novine iz ruku, no nastavio bi glasno i tono itati iz njih. Alexis i Adolphe su katkad iz zabave odnijeli novine u drugu sobu, dok bi njihov otac nastavio iz njih glasno itati (Dingwall, 1967., str. 159-60). Alexis Didier i njegov hipnotiar, gospodin Marcillet 17. svibnja 1847., otili su u posjet lordu Fredericku Fitzclarenceu u pariki hotel 'Brighton'

u Rue Rivoli. Nastojali su prikazati Alexisove vidovnjake sposobnosti. Toj su seansi bili nazoni lord Normandby, engeski veleposlanik u Francuskoj i drugi ugledni gosti. Ni lord Frederick ni lord Normandby nisu vjerovali u mesmerizam. Nakon to je Marcillet doveo Alexisa u trans, lord Frederick ga je zamolio da mu opie njegovu ladanjsku kuu. Alexis je tono opisao sve pojedinosti te kue, njezin namjetaj i mjesto na kojemu se nalazi (Esdaile, 1852., str. 80). Skeptici bi mogli rei da su Alexis i Marcillet na neki nain unaprijed saznali te podatke. No, to moemo zakljuiti iz sljedeeg Marcilletova izvjea? "Lord Normanby je uzeo jednu od knjiga lorda Fredericka i rekao broj stranice iz koje je Alexis proitao reenicu, premda je lord Normanby itavo vrijeme drao knjigu u ruci. Taj je pokus ponovljen nekoliko puta i uvijek uspjeno." (Esdaile, 1852., str. 81). Prije njegova objavljivanja, izvijee o tim dogaajima poslano je lordu Fredericku koji je napisao: "Proitao samo izjavu o mesmeristikoj seansi odranoj u mom stanu u Parizu 1847., koju ste mi poslali. Sve su pojedinosti tono opisane i uistinu nita nije toliko nevjerojatno kao sve pojedinosti toga dogaaja." (Esdaile, 1852., str. 82-83). Chauncey Hare Townshend (1852.) opisao je seansu s Alexisom Didierom, organiziranu u Townshendovoj hotelskoj sobi u Parizu u listopadu 1851. godine. Alexisa je prvo hipnotizirao Marcillet, koji je nakon toga izaao iz sobe, a Townshend je ostao sam s Alexisom. Poslije je napisao: "Uvjeren sam da nisu postojala nikakva saznanja o nekim posebnim pojedinostima o meni." Kako bi testirao Alexisovu vidovitost, Townshend ga je zatraio da opie njegovu kuu. Ovaj je odgovorio da Townshend posjeduje dvije kue, jednu u Londonu, a drugu na selu, to je bilo tono. Townshend je nedugo prije toga kupio kuu u Londonu i posjedovao je ladanjsku kuu u Lausannei u vicarskoj. Alexis ga je pitao koju od tih kua eli da opie, na to mu je ovaj rekao da opie njegovu ladanjsku kuu. "Iznenadila me preciznost opisa moje kue pokraj Lausanne", rekao je Townshend, "osobito kada je spomenuo malu kuu na lijevoj strani, u kojoj, prema vicarskom obiaju, boravi moja gazdarica. Ustvari, to je bila jedinstvena znaajka toga mjesta, koju stranac nije mogao pogoditi i koji me podatak uvjerio u istinitost njegovih sposobnosti." Townshend je potom zatraio Alexisa da mu opie i neke druge pojedinosti, na to je ovaj rekao da oko kue vidi vodu i drvee. I to je bilo tono - jezero Lausanne moglo se vidjeti samo s prozora, a bilo je i drvea. Townshend je nakon toga zamolio Alexisa da mu kae vidi li u kui salon, na to je ovaj rekao: "Imate mnogo slika na zidovima. Ali, to je zanimljivo, sve su suvremene, osim dviju" Townshend ga je zamolio da mu opie

posljednje dvije slike. Alexis je tono rekao da jedna prikazuje morski krajolik, a druga religijski motiv (sujet religieux). Townshend je rekao: "Takva me nevjerojatna preciznost uistinu zaprepastila. Koliko me, onda, tek iznenadilo kada je Alexis poeo detaljno opisivati sujet religieux, sliku koju sam poslije kupio od talijanskog izbjeglice i koja se odlikovala brojnim pojedinostima." O toj je slici Alexis rekao sljedee: "Tri su lika prikazana na slici - starac, ena i dijete. Je li ena Bogorodica? Ne! Prestara je! Na krilu dri knjigu, dok dijete prstom pokazuje na neto u knjizi! U kutu se nalazi preslica" Alexis je tono opisao temu slike - sv. Ana ui Djevicu Mariju itati. Potom ga je Townshend upitao: "Na emu je slika naslikana?" Alexis je odgovorio da nije naslikana ni na platnu, ni na metalu. Nakon kratkog razmiljanja, rekao je da je naslikana na kamenu, ija je pozadina gruba, sivo-crna i zakrivljena. Sve su pojedinosti bile tone, jer slika je doista bila naslikana na crnom mramoru. Alexis je potom tono opisao Townshendovu londonsku kuu u ulici Norfolk, koju je nedugo prije toga kupio. Townsend je napisao: "Tono je opisao dvije slukinje - staru i mladu ... inilo se da osobito uiva precizno opisujui mladu slukinju, koju je smatrao lijepom. Pogodio je boju njezinih oiju, kose itd." Alexis je tono rekao da se ispred kue nalazi park i da je namjetaj u kui u stilu Luja XIV. Potom je nastavio precizno opisivati namjetaj u drugim sobama, ukljuujui tri slike. Prva je bila Rafaelova slika Svete obitelji, ene i dvoje djece, druga je prikazivala olujno more, a trea unutranjost staje na ijem je podu leao sivi konj. Svi su opisi bili toni. Townshend je potom odluio testirati Alexisovu sposobnost itanja sadraja knjiga skrivenih od njegova pogleda. Townshend je iz druge sobe donio primjerak Lamartinove Jocelyn. Otvorio je knjigu na odreenoj stranici. Alexis je zatvorenim oima proitao nekoliko reenica i potom se ponudio proitati neke reenice iz neotvorene stranice, te zatraio Townshenda da mu kae broj stranica ispod otvorene. Potonji ga je zamolio da proita neto sa stranice koja se nalazi osam stranica prije otvorene. Townshend je izvijestio: "Nakon toga je prstom polako prelazio preko otvorene stranice i proitao: 'A devore d'unjet toute ma sympathie. Izbrojio sam osam stranica od prve otvorene i pronaao, tono na mjestu na kojemu je stavio prst, reenicu koju je proitao tono, uz iznimku jedne rijei. Naime, umjesto devore rekao je dechire" "U meni se poela buditi nevjerica" rekao je Townshend, "i pomislio sam da je Alexis moda znao napamet tekst Jocelyn. Stoga sam opet otiao dao komode u susjednoj sobi i sa sobom donio veliku knjigu, koju sam ta-

koer kupio toga dana. Bio je to svojevrstan magazin pittoresque, naslovljen Les beaux Arts. Pretpostavio sam da tu knjigu Alexis sigurno ne zna napamet. No, iznova se dogodilo udo. Zaboravio sam tono mjesto u knjizi, koje sam propustio oznaiti kao u sluaju s Jocelyn (u kojoj se knjizi jo uvijek nalaze komadii papira koje sam umetnuo radi potvrde uda), no potvrujem da je Alexis i iz Les beaux Arts proitao nekoliko rijei s vie stranica prije one koju sam pred njim otvorio. Radi dodatne provjere, donio sam jo i englesku knjigu The Inheritance, otrouman roman gospoice Ferrier napisan nekoliko godina prije, iz kojega je proitao ime Gertrude i druge rijei s razliitih stranica. Sve su knjige bile otvorene samo jednom i ostale su otvorene na istome mjestu, a Alexis nije ni dotaknuo stranice." Alexis je nakon toga pitao Townshenda je li primio pismo od osobe za koju je bio zainteresiran. Izrazio je elju da otkrije neke pojedinosti toga pisma. Townshend je potom donio pismo koje je nedavno primio od jedne dame. Poslije je rekao: "To se pismo nalazilo u posve neprozirnoj omotnici, koju Alexis (a pozorno sam ga promatrao) nije ni pokuao otvoriti. U tiini ju je drao u ruci." Alexis je prvo rekao da se u omotnici nalazi list novina s rijeima 'bratstvo naroda'. Naime, uz pismo je bio priloen lanak iz novina, koji je govorio o miroljubivom drutvu. Alexis je potom uzeo olovku i na omotnici napisao adresu dame koja je napisala pismo. "No, tada se dogodilo najvee udo!", napisao je Townshend. "Alexis mi je ispripovijedao itavu prolost moje lijepe dopisnice - koliko sam ju dugo poznavao, kao i brojne nebitne okolnosti o njoj i naem poznanstvu - neke podatke o naravi njezine sestre i (na vrhuncu), napisao je (takoer na omotnici) krteno i obiteljsko ime njezina oca!" Alexis je nastavio govoriti brojne druge pojedinosti o Townshendovu zdravlju i prolosti. Urednik asopisa The Zoist, dr. Elliotson, priloio je Townshendovu izvjeu i druge dokaze Alexisovih vidovnjakih sposobnosti. Naime, Monsieur Sabine, direktor eljeznike stanice u Le Havreu posjetio je Alexisa. Prije nego li je Sabine progovorio, Alexis, koji se tada nalazio u stanju transa, rekao je: "Doli ste radi neega izgubljenog u slubi kojoj pripadate." Sabine je odgovorio: "Tono." Alexis ga je potom upitao: "Zaposlenik ste eljeznice u Havreu?" Sabin je opet odgovorio potvrdno. Alexis je onda rekao Sabineu da je nestali predmet koara s pijavicama (koje su se upotrebljavale u medicini za isisavanje krvi i drugih tekuina). Sabine je odgovorio da nedostaju dvije koare s pijavicama, na to mu je Alexis rekao da je jedna zabunom ukrcana u vlak u Rouenu, i s tamonje stanice velikom konjskom koijom odvezena u grad. Kondukter ju je poslije pronaao na

koiji. Alexis je rekao: "Iz straha da ne bude prekoren nije ju pohranio u prtljano skladite, ve ju je nekoliko dana skrivao u svojoj staji; dok se ondje nalazila, poslali ste pismo u Rouen ... o tome, a odgovorili su vam da je ne mogu pronai. Prije nekoliko dana, kondukter ju je spremio u skladite robe pokraj ulaza i ispod prvog prozora na desnoj strani. Odete li u Rouen, ondje ete ju pronai. No, s obzirom na to da je prolo prilino dugo vremena, vidjet ete da je oko 200 pijavica uginulo." Sabine je nakon toga otputovao u Rouen i pronaao koaru tono na mjestu koje mu je opisao Alexis, a u njoj se doista nalazilo 200 uginulih pijavica. Autor knjige Abnormal Hypnotic Phenomena, Eric Dingwall, saeo je objanjenje Alexisa Didiera o njegovu daru: "Napisao je da mu kroz tijelo prolazi neto neodreeno, to izaziva greve u njegovim ivcima i udovima, uznemirujui mu itavu unutranjost tijela. Nakon toga mu se pred unutranjim duhovnim vidom otvaraju beskraini obzori, nakon to taj bolni osjeaj prestane, obuzima ga osjeaj ugode i sve fizike prepreke postaju vidljive, tako da vid vie nije zamuen. Mogao je bez napora putovati s jedne na drugu stranu Zemlje; razgovarati s Afrikancima, hodati Kinom, silaziti u australske rudnike, pa ak i ulaziti u sultanov harem. Bilo je dovoljno da dua neto poeli i istoga je trena bila svugdje. Prostor i vrijeme nisu postojali, a dogaaji iz daleke prolosti postali su sadanji u unutranjoj viziji, tako da je iz potrebe za opisivanjem mogao prizvati dogaaje koji su se davno dogodili. Alexis je smatrao da se lucidnost, kao ni spiritistika mo ne moe nauiti, ve je ona uroena. No, kada taj dar postoji, moe se dalje razvijati i ta se mo moe dodatno pojaavati. Za razumijevanje lucidnosti neophodno je da ovjek vjeruje u duu. Cilj somnambulizma je demonstracija moi koje je posjedovao primitivni ovjek, a osobito onih moi koje e posjedovati dua nakon to smru bude osloboena tijela." (Didier, 1856., str. 15; u: Dingwall, 1967., str. 199-200). I Adolphe Didier je posjedovao isti dar. G. Barth (1853.) opisao je u asopisu The Zoist neka iskustva vezana uz Adolpheovu vidovnjaku sposobnost. Dva engleska vojna asnika i aristokrata zaposlila su Bartha da testira Adolphea. Barth je hipnotizirao Adolphea, koji je pristao pokuati proitati neke stranice iz knjige koju nije vidio. Jedan od asnika nasumce je izabrao knjigu s police i, drei je iza sebe, zatraio Adolphea da je opie. Adolphe je rekao toan naslov knjige - Voyage en Suisse. asnik ga je potom zatraio da proita prve etiri reenice na str. 27. Barth je posliie izjavio (1853., str. 409): "Adolphe jebez odlaganja ponovio nekoliko reenica na francuskom. Kada smo otvorili knjigu na 27. str., ustanovili smo da je tono proitao etiri reenice sa 27. str. zatvorene knjige... posve daleko

od dosega prirodnog vida. Potom je mislima otputovao u kuu plemia, koja se nalazila u jednoj od sredinjih grofovija, i najpreciznije opisao ak i slike i odjeu ljudi na portretima koji su visjeli u blagovaonici." Chauncey Hare Townshend (1853.) na sljedei je nain opisao Adolpheovu vidovnjaku sposobnost. Adolphe je doao u njegovu sobu u 'Hotel De l'Ecu' u enevi. Ondje ga je Townshend doveo u trans i nakon toga ga upitao: "Moete li u Lausannei vidjeti osobu koju poznajem?" Namjerno nije elio odati spol te osobe. Adolphe mu je odgovorio: "Moi u, ali prvo me svojim mislima morate odvesti u Lausanneu." Na trenutak je zautio i onda nastavio: "Ukrcavam se na parni brod. Plovim Jezerom. Brod se zaustavlja na razliitim mjestima. Sada se nalazim nasuprot gradia." Townshend je rekao da je to vjerojatno bio Ouchy. Nakon toga je Adolphe, koji, kako je tvrdio Townshend, nikada nije bio u Lausannei, nastavio: "Ukrcavam se na brod. Iskrcavam se. Hodam uzbrdo irokom cestom. Sada skreem desno. Sada sa svoje desne strane vidim kuu. Kua se nalazi na nekom uglu, izmeu dviju manjih cesta od one kojom sam stigao. Nalazi se veoma blizu ceste. Uspinjem se stubama do vrata. Ulazim kroz mali trijem, a iz njega ulazim u salon. Vrata salona su otvorena, a povezuju ga s drugom sobom. Te mi dvije sobe nalikuju jednom velikom apartmanu, koje se prostire od jednog do drugog kraja kue." "A gdje je osoba koja ivi u toj kui?", upitao je Townshend. "ekajte, ekajte", ree Adolphe. "Nema nikoga u salonu. Uspinjem se stubama. Vidim enu." Townshend mu je rekao da je opie, nakon ega je Adolphe Veoma precizno opisao Townshendovu roakinju. Townshend je napisao: "Crte lica, kosa, nain na koji je ukraava, itd., sve je bilo tono." Adolphe je onda primijetio da ena nosi neto neobino na glavi. Townshend je pomislio da moda misli na poseban eir koji njegova roakinja obiava nositi prilikom jahanja. No, Adolphe ga je uvjeravao da je rije o 'smeoj mrei'. Townshend je mislio da grijei, na to je Adolphe nastavio: "Kako neobinu haljinu ova dama nosi! Gornji i donji dio haljine posve su razliiti! Gornji dio vie nalikuje mukom odijelu - nekoj jakni; a tu je i haljina od posve drukijeg materijala." Townshend je opet pomislio da grijei. Adolphe je onda rekao: "Odlazi prema prozoru. Nestrpljivo gleda van. Razmilja o vremenu: aha, eli jahati. Jahanje joj je trenutno najvea strast." Townshend je o tome napisao: "To me uistinu iznenadilo, jer ta je tvrdnja bila posve tona." Osjetivi umor, Adolphe je zamolio Townshenda da ga osvjei s nekoliko hipnotikih udara. Nakon toga je nastavio govoriti: "Nalazim se u vremenu prije onoga o kojemu upravo govorimo. Vidim istu damu u drugoj

sobi i u drugoj kui. Ono to vidim dogodilo se prije nego li ste iz Lausanne otili u enevu. ena sjedi pokraj ognjita u velikom naslonjau. Vi sjedite nasuprot nje u drugom stolcu (ne naslonjau). Govorite joj da namjeravate otputovati u enevu; izgledate zainteresirano; saginjete se prema naprijed. Oboje vas savreno vidim!" Kako je tvrdio Townshend, sve pojedinosti tog opisa bile su tone. Adolphe je posebno naznaio da ga je njegova neakinja sluajno posjetila u Lausannei: "U prolazu je zamijetila moju koiju pred vratima i ula da me pita kamo idem, a sjedila je tono onako kako je opisano dok sam joj ja govorio da putujem u enevu." Opisanoj je seansi prisustvovao gospodin Lawrence. Nakon to je Adolphe otiao, Townshend i Lawrence su poeli raspravljati o onome to se dogodilo. Nakon to je Lawrenceu rekao da su Adolpheove izjave uglavnom bile tone, Townshend je dodao: "Smatram da Adolphe grijei u nekim stvarima. Prije svega, o tome da je mogao gledati s iednog na drugi kraj kue, o smeoj mrei i haljini, moda ak i o tome da je moja neakinja danas uope ila jahati, jer mislim da danas nema jahaku kolu." Vrativi se u Lausanneu, Townshend je ispripovijedao svojoj neakinji to se dogodilo na seansi, ukljuujui Adolpheove pogreke. Iznenadio se kada mu je ona rekla: "Ali nije pogrijeio. Onaj dan kada si otiao iz Lausanne, otvorila sam vrata koja povezuju moje dvije sobe, kako bi u njih ula toplina iz penice u blagovaonici, tako da su itavo vrijeme bila otvorena." "No, pogrijeio je u vezi smee mree?", upitao ju je Townshend. "Nikako! Stavila sam smeu mreu kako bih odrala frizuru; pokazat u ti je. Toga dana nisam nosila svoj upadljiv [eir]. Osim toga, premda to nije bio moj uobiajen dan za jahanje, otila sam na poduku jer su se dani promijenili. Osim toga, obukla sam samo jaknu, ispod koje sam nosila uobiajenu haljinu." Townshend ju je upitao kada se to dogodilo. "Izmeu 11 i 12 h", odgovorila je njegova neakinja. Upravo se u to vrijeme Townshend nalazio s Adolpheom u enevi.

Bhaktivinoda Thakura i Bishkishin

Bhaktivinoda Thakura (1838.-1914.) bio je istaknuta linost u religijskoj povijesti indijske sljedbe Gaudiya Vaishnave. Bio je jedan od prethodnika mog osobnog duhovnog uitelja, Njegove Boanske Milosti, A. C. Bhaktivedante Swami Prabhupade. Tijekom veeg dijela zrelog ivota, Bhaktivinoda Thakura je radio kao magistrat u britanskoj vladi u Indiji. Prije nego li je stekao poasni duhovni naslov Bhaktivinoda Thakura, roeno mu je ime bilo Kedarnatha Dutt. Godine 1870. imenovan je sudskim zamjenikom

i kolektorom (u Indiji tada neka sluba vrhovnog upravnog inovnika) u svetom gradu Puriju u dravi Orissi, gdje je radio pod britanskim povjerenikom T. E. Ravenshawom. Ravenshaw je 1872. naredio Bhaktivinodi Thakuri da ugui nerede koje je predvodio Bishkishin, voa devijantne atibarske sljedbe (MacNaughton, 1989., str. 110). Bishkishin, jogi koji je posjedovao neke mistine moi, tvrdio je da je inkarnacija Maha Vine. U vedskoj kozmologiji, Maha Vinu, irenje Vrhovnog Boga, poiva u Oceanu Uzroka i izvorite je nebrojenog mnotva materijalnih svjetova, koje stvara Svojim dahom. Bishkishin je tvrdio da je Bog. Stoga je u nastojanju da impresionira narod, izvodio brojna uda, iz kojih se moglo zakljuiti da posjeduje paranormalne moi. MacNaughton je na temelju brojnih ivotopisnih izvora napisao (1898., str. 112): "Obiavao je sjediti uspravno ispred vatre, da bi potom nekoliko trenutaka tijelo nagnuo nad vatru, nakon ega se ponovno uspravljao bez ikakvih ozljeda. Mogao je itati ljudske misli, trenutano lijeiti bolesne i izbacivati vatru iz svoje glave." Osim toga, objavio je da e on, kao sam Bog, uskoro ubiti sve Europljane i izbaviti Indiju njihove vlasti. Bhaktivinoda Thakura je s okrunim upraviteljem, mjesnim efom policije i nekoliko redarstvenika, otiao suoiti se s Bishkishinom, koji je boravio u dungli pokraj sela Sharadaipura. Bhaktivinoda Thakura krenuo je naprijed, ostavivi za sobom redarstvenike koji su se skrivali u dungli. Pronaao je Bishkishina meu mnotvom svojih sljedbenika. Ugledavi ga, Bishkishin mu se obratio: "Znam da si Bengalac i magistrat. Zato si ove mrke noi doao ovamo?" Bhaktivinoda Thakura mu ree: "Doao sam da te vidim." Bishkishin je odgovorio: "S obzirom na to, pozivam te da sjedne i poslua moja uenja. Ja sam Maha Vinu. Izaao sam iz mlijenog oceana i doao na ovo mjesto. Uskoro u unititi Europljane, ukljuujui engleskog kralja." Nakon toga je poeo otkrivati sve o Bhaktivinodi Thakuri, ukljuujui njegovo ime i svrhu dolaska. MacNaughton je napisao (1989., str. 114): "Nakon toga je jogi, u namjeri da impresionira Thakuru svojim moima, pozvao k sebi ljude s neizljeivim bolestima i u trenu ih izlijeio. Jedna je osoba imala ranu od koplja. Jogi je preuzeo kontrolu nad njim, proizveo pepeo kojim mu je premazao ranu. Ranjenik je istoga trenutka ozdravio i vie nije osjeao bol." Nakon to je istraio i okolna sela, Bhaktivinoda Thakura se vratio u pratnji sto pukama naoruanih policajaca s crvenim turbanima. Bishkishin ga je upitao: "to ovo znai?" Bhaktivinoda Thakura mu je odgovorio: "Doli su da razgovaraju s tobom. Guverner je zapovjedio da te odvedu u Puri." Bishkishin odvrati: "Tko je guverner? Ja sam kralj, jer ja sam Vrhovni Bog

i gospodar svih svjetova. Nikome se ne klanjam. Da vidimo tko e me uspjeti odavde odvesti!" (MacNaughton, 1989., str. 115). Bhaktivinoda Thakura mu odgovori (MacNaughton, 1989., str. 116): "Ne ode li u miru, bit emo primorani odvesti te silom." Na to mu razgnjevljeni Bishkishin drsko odgovori: "Zapovijedam vam da smjesta napustite ovo mjesto! Da vidimo tko ima mo da me odvede!" Na temelju onovremenih izvjea, MacNaughton je napisao (1989., str. 116): "Jogi je estoko zatresao glavom, na to mu iz uvojaka poee izlijetati stotine i stotine ognjenih plamenova nalik vatrenim zmijama. Jogijeve se oi zacrvenie i iz njih poee izbijati vatrene iskre. To prestrai policajce, koji su hitro poeli uzmicati." Ipak, Bhaktivinoda Thakura je uspio uhititi Bishkishina i odvesti ga u Puri na volovskim kolima. Ondje je baen u samicu pod strogim danononim nadzorom. Postio je i uope nije spavao. Poslije je bio podvrgnut suenju. Nakon estog dana suenja, Bishkishin je zaprijetio Bhaktivinodi Thakuri (MacNaughton, 1989., str. 118): "Istoga trenutka me mora prestati progoniti ili e ti biti uniteno sve to posjeduje. Idi sada u svoju kuu i vidjet e kakva se nesrea ondje dogaa!" Kada se vratio kui, Bhaktivinoda je ustanovio da mu je jednu od keri iznenada pogodila teka groznica i neprestano je gubila svijest. Poslije se, meutim, oporavila, no Thakurina ena ga je preklinjala da se povue s Bishkishinova sluaja, strahujui da e im jogi opet nauditi. Dan prije zavretka suenja, Bishkishin je rekao Bhaktivinodi Thakuri (MacNaughton, 1989., str. 119): "Posljednji dan mojega suenja bit e dan tvoje smrti!" Te je veeri Bhaktivinoda Thakura osjetio stranu bol u prsima, koja se nastavila do jutra. A kada je bol konano prestala, osjeao se dovoljno dobro da napie konanu presudu. U sudnicu su ga unijeli na palankinu. Presudom je Bishkishina proglasio krivim i osudio ga na zatvorsku kaznu. Dok su Bishkishina izvodili iz sudnice, okruni medicinski slubenik, dr. Walters, znajui da je mo jogija katkad pohranjena u kosi, odsjekao mu je dugu kosu. Bishkishin se uslijed toga sruio, a Thakurina bol u prsima istoga je trenutka prestala. Bishkishin je 1873. izvrio samoubojstvo u zatvoru popivi otrov.

Drutvo za parapsiholoka istraivanja

Godine 1876., britanski fiziar Sir William Fletcher Barrett, poslije akademik Kraljevskog Drutva, proitao je rad o telepatiji pred Britanskim udruenjem za promicanje znanosti. Barrett je zatraio da se osnuje znanstveno vijee za istraivanje takvih pojava. Tu su ideju odbacili mnogi ugledni britanski znanstvenici, no podrali su je fiziari Sir William Crookes i lord

Rayleigh. Barrett je uz pomo znanstvenika, kao to su Henry Sidgwick, F. W. H. Myers i Edmund Gurney, 1882. utemeljio Drutvo za parapsiholoka istraivanja (SPR, DPI). Godine 1884. postao je prvi urednik asopisa tog drutva. Prilikom posjeta Sjedinjenim Dravama, nadahnuo je Williama Jamesa i druge amerike uenjake da osnuju Ameriko drutvo za parapsiholoka istraivanja. Do 1887. godine meu lanovima Engleskog drutva za parapsiholoka istraivanja nalazili su se Gladstone (bivi premijer), Arthur Balfour (budui premijer), osam lanova Kraljevskog Drutva (prirodoslovac Alfred Russel Wallace; astronom John Couch Adams iz Cambridgea; fiziar lord Raylegih; fiziar Oliver Lodge; A. Macalister; matematiar John Venn, koji je izumio Vennove dijagrame; fiziar Balfour Stewart; fiziar J. J. Thomson (koji je otkrio elektron), dva biskupa i knjievnici Alfred Lord Tennyson i John Ruskin. lan tog drutva bio je i Lewis Carroll, autor knjige Alisa u zemlji uda (Gauld, 1968., str. 140). Meu lanovima Amerikog DPI-a nalazili su se mnogi glasoviti ameriki astronomi, ukljuujui Samuela Pierponta Langleya (1834.-1906.), tajnika Instituta Smithsonian (NASA-in Istraivaki centar Langley dobio je ime po njemu), Simon Newcomb (1835.-1909.), kanadski astronom, koji je ujedno bio i predsjednik Amerikog DPI-a. Osim toga, potonji je bio i admiral amerike ratne mornarice i profesor matematike pri Pomorskom opservatoriju. Meu drugim astronomima lanovima Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja bili su Percival Lowell (1855.-1916.), harvardski profesor astronomije i utemeljitelj Lowellova opservatorija u Arizoni; Edward C. Pickering (1846.-1919.), profesor fizike na MIT-u i profesor astronomije na Harvardu, te William Henry Pickering (1858.-1938.).

Istraivanja Williama E Barretta

Osim to je pomogao osnutku Drutva za parapsiholoka istraivanja, Sir William E Barrett je i sam bio istraiva. Jedan od svojih prvih pokusa izvrio je u Dublinu krajem 19. st., kada je prisustvovao seansi na kojoj je medij bila ki poznatog fotografa, koju je nazivao gospoica L., a njezina oca gospodin L. Seansa je odrana u dobro osvijetljenoj sobi, tako da je Barrett mogao vidjeti sve prisutne i sve predmete u njoj. U sobi su se nalazili samo Barrett, gospoica L. i gospodin L. i svi su sjedili za stolom. Barrett se prisjea (1918., str. 44): "Svi smo uklonili dlanove i odmaknuli se od stola, koji se poeo pomicati na neugodan nain, premda smo svi mogli vidjeti jedni drugima ruke i noge i nitko od nas nije dodirivao stol. Bio je to teak stol s etiri noge. Na moj su se zahtjev najprije prve dvije meni naj-

blie noge stola, a potom dvije stranje noge uzdignule 20-25 cm iznad poda, lebdjevi u zraku nekoliko trenutaka; za to vrijeme nitko nijednom nije dotaknuo stol. Odmaknuo sam svoj stolac jo dalje od stola, koji se poeo pomicati prema meni - gospodin i gospoica L. ga uope nisu dodirivali - sve dok se nije pribliio stolcu na kojemu sam sjedio i tako me zarobio u njemu. Tada se preda mnom stol iznova poeo dizati, ime sam se posve uvjerio, nakon to sam ga dotaknuo, da uistinu lebdi i da nitko od prisutnih ljudi nije ni na koji nain izazivao ta ili druga kretanja. Sumnjiava imaju pravo nagaati da je neki skriveni pomaga, koji je pritom zacijelo nevidljivo lebdio u zraku, moda pokretao stol nekim nevidljivim ili nepostojeim nitima." Dr. Crawford, predava mehanikog inenjeringa pri Queen's University u Belfastu, upoznao je Barretta u prosincu 1915. s obitelji koju je potonji opisao kao: "veoma uglednu i inteligentnu" Crawford je istraivao parapsiholoke pojave koje su se dogaale meu lanovima te obitelji tijekom seansi. Medij je bila najstarija ki, koja je imala sedamnaest godina. Tijekom tih seansi kojima je prisustvovao Barrett, soba je bila osvijetljena crvenom plinskom svjetiljkom. Opisujui niz iskustava, Barrett je napisao (1918., str. 47-48): "Limena truba koja se nalazila ispod stola, provirila je svojim manjim vrhom ispod povrine stola pokraj mjesta na kojemu sam sjedio. Premda su mi dopustili da je pokuam uhvatiti, iznova mi je izmicala, i to na veoma zabavne naine; medij nasuprot mene sjedio je posve mirno, a na moj zahtjev, svi prisutni su se meusobno primili za ruke kako bih se uvjerio da nitko od njih ne dira trubu ... Onda se stol uzdignuo oko 45 cm iznad poda, pri emu je posve ravno lebdio. Bilo mi je doputeno da se popnem na njega i uvjerio sam se da ga nitko ne dodiruje, budui da je sestre od stola razdvajao uski prostor. Pokuao sam spustiti stol pritiskom i, premda sam upirao svim snagama to nisam uspio; kada sam se potom uspeo i sjeo na stol, pri emu su mi stopala bila iznad poda, poeo sam se njihati naprijed-natrag, dok se konano nisam prevrnuo. Onda se stol sam od sebe naglavce okrenuo, premda ga nitko nije dotaknuo. Pokuao sam ga podii s poda, no nisam uspio; inilo se kao da je avlima zabijen o pod. Na moj su zahtjev sestre uzdignule svoje sklopljene dlanove iznad svojih glava i vidio sam da nitko ne dira stol. Kada sam odustao od pokuaja da ga podignem s poda, stol se ispravio sam od sebe, bez iije pomoi... Teko je zamisliti kako je neki domiljati opsjenar sa sloenim napravama mogao izvesti ono to sam opisao."

Myers, Gurney, Podmore i utvare

Frederic Myers, jedan od utemeljitelja Drutva za parapsiholoka istraivanja, napisao je 1900.: "Moramo priznati da imamo mnogo vie zajednikog s onima koji moda kritiziraju ili napadaju na rad strunom revnou, nego s onima koji ga moda uznose i preuveliavaju bez pridavanja paljivog rada. Moramo neumorno vriti pokuse; moramo nastaviti uklanjati lai i istodobno prikupljati istinu; ne smijemo se pomiriti s ispraznim misticizmom, kao ni s polusvjesnom prijevarom." (Gauld, 1968., str. 143). Njegovo je stajalite odraavalo stavove njegovih kolega, koji se nisu uklapali u dananju banalnost istraivaa parapsihologije kao sentimentalnih laika. Myers se u svojim istraivanjima usredotoio na besmrtnost svjesnog 'ja'. To je dokazao u dva sveska svoje studije Human Personality and Its Survival of Bodily Death (1903.). Vjerovao je da emo, nakon to prihvatimo postojanje izvanosjetilne percepcije, prirodno, progresivnim nizom dokazivanja i umovanja, uvidjeti da tu sposobnost: "... potie neto u nama, to ne izvire iz materijalnih elemenata, niti je sputano mehanikim ogranienjima, ali ipak moe opstati i netaknuto djelovati u duhovnom svijetu." Dakle, Myers je u spomenutoj knjizi zapoeo niz dokazivanja parapsiholokim pojavama kao to je telepatija, koja poiva u svijesti pojedinca. Nakon toga je dokazivao fantazmike projekcije - sluajeve kada ljudi vide utvare ivih ljudi. Nakon toga je preao na ukazanja u trenutku smrti, a potom na ukazanja ili kontaktiranje s mrtvima. Svaku kategoriju fenomena potkrijepio je brojnim primjerima. Za potrebe ove rasprave, koja je usredotoena na dokazivanje postojanja elementa uma povezanog s ljudskim organizmom, koji moe djelovati na naine neobjanjive danas prihvaenim zakonima fizike, usredotoit emo se na njegov dokaz postojanja telepatije, fantazmikih projekcija i ukazanja u trenutku smrti. Dokaz postojanja duhova mrtvih i komuniciranja s mrtvima, uglavnom se odnosi na postojanje svjesnog 'ja' odijeljenog od tijela, koju emo temu razmotriti u 8. poglavlju. U nekim Myersovim istraivanjima ukazanja ivih ljudi sudjelovali su i njegovi kolege iz Drutva za parapsiholoka istraivanja, Edmund Gurney i Frank Podmore. Njihovi su rezultati objavljeni u knjizi Phantasms of the Living (Gurney i dr., 1886.). U nastavku emo razmotriti neke od najreprezentativnijih sluajeva. U zoru 2. studenog 1868. u Indiji, gospodin R. V. Boyle je usnuo ivopisan san. Stajao je na pragu kue u Brightonu u Engleskoj. Vidio je oca svoje ene, Williama Hacka, kako lei na krevetu, uz koji je mirno stajala njegova (Hackova) ena. Boyle je bio siguran da mu je punac mrtav. Nakratko

se probudio, a kada je iznova zaspao, usnuo je isti san. Taj ga je san toliko zapanjio, da ga je zapisao u svom dnevniku. Petnaest dana poslije primio je brzojav iz Engleske, u kojemu su ga obavijestili da mu je punac umro 1. 11. u Brightonu. William Hack je imao 72 godine kada je umro, no Boyle ili njegova supruga nisu u Indiji primili nikakve vijesti o njegovoj bolesti. Vrijeme kada je Boyle sanjao te snove u Indiji odgovara veeri 1. 11. u Engleskoj. lan Drutva za parapsiholoka istraivanja, Edmund Gurney, potvrdio je Boyleov naputak u dnevniku. (Myers, 1903., sv. 1, str. 138-139). Dana 18. 12. 1883., M. T. Meneer, ravnatelj Torre Collegea u Torquayu, Engleska, ispripovijedao je dogaaj koii se zbio 26 godina prije. U to je doba brat njegove ene, gospodin Wellington, ivio u Sarawaku sa Sir Jamesom Brookeom, britanskim pustolovom koji je postao rada. Jedne se veeri Meneerova ena probudila i ispripovijedala mu straan san koji je usnula. Meneer je izjavio: "Vidjela je svog bezglavog brata kako stoji uz krevet, dok mu je glava leala na kovegu pokraj njega." Isti je san usnula i kasnije te veeri. Poslije, u Engleskoj, primili su vijest da je gospodin Wellington ubijen i da mu je odsjeena glava tijekom ustanka koji su Kinezi u Sarawaku podigli protiv Brookea, pri emu su oito zamijenili gospodin Wellingtona za Brookeova sina. Od tijela je ostala samo glava, koja je poslije pokopana. Meneer je izjavio: "Izraunao sam priblino vrijeme i ustanovio da se podudara s nezaboravnom veeri o kojoj sam govorio." (Myers, 1903., sv. 1, str. 424-425). lan Drutva za parapsiholoka istraivanja, Henry Sidgwick, intervjuirao je Meneera koji mu je rekao da njegova ena nije imala razloga sumnjati da joj se brat nalazi u nekoj opasnosti (Myers, 1903., sv. 1, str. 425). Jedne nedjelje uveer, u 11.mj. 1881., gospodin S. H. B. je pokuao projicirati svoju sliku u prisutnosti svojih poznanica, dviju mladih dama, dvadeset petogodinje gospoice L. S. Verity i jedanaestogodinje gospoice E. C. Verity. Tijekom tog pokusa, one su spavale u svojim sobama na drugom katu kue u Hogarth Road br. 22 u Kensingtonu, London. Gospodin B je tada ivio u ulici Kildare Gardensu br. 23, udaljenoj oko 5 km od njihove kue. Pritom nijednoj od dama nije odao svoj naum. Ustvari, za njega se odluio nakon to je otiao na spavanje te nedjeljne veeri. U jedan sat ujutro odluio je pokuati izvesti svoj pokus. Napisao je: "Sljedeeg sam etvrtka posjetio spomenute dame i, tijekom razgovora (bez ikakvih pomisli na tu temu), starija mi je gospoica rekla da se prole nedjelje uveer prestraila kada me ugledala kako stojim pokraj njezina kreveta, i da je vrisnula kada joj se prikaza poela pribliavati, ime je probudila svoju

mlau sestru, koja me takoer vidjela. Upitao sam je jeli tada bila budna, na to je odluno odgovorila potvrdno, a kada sam je zamolio da mi kae kada se to dogodilo, rekla je oko 1 h ujutro. Ta je dama na moj zahtjev napisala i potpisala izjavu o tom dogaaju." (Gurney et al, 1886., sv. 1, str. 105). Slijedi izjava gospoice L. S. Verity, datirana 18. 01. 1883.: "Jedne nedjelje uveer, oko 1 h, prije oko dvanaest mjeseci, jasno sam vidjela gospodin B. u svojoj sobi u naoj kui u Hogarth Roadu, Kensington. Bila sam potpuno budna i veoma prestraena. Vriskom sam probudila svoju sestru, koja je i sama vidjela prikazu. Tri dana nakon toga, kada sam vidjela gospodin B., rekla sam mu to se dogodilo. No, trebalo mi je dugo da se oporavim od toga oka, sjeanje je toliko ivo da ga nikada neu zaboraviti." (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 105). Jedan od autora knjige Phantasms of the Living, podrobno je ispitao sestre Varity, od kojih je saznao da gospoica L. S. Verity nikada prije nije imala halucinacije. Njezino izvjee potvrdila mu je i gospoica E. C. Verity. Druga sestra, gospoica A. S. Verity sjeala se da su joj sestre ispripovijedale da su vidjele neobinu prikazu gospodin B. u svojoj sobi u 1 h ujutro, koji je bio odjeven u pidamu. Autor izvjea rekao je i da gospoica L. S. Verity:"... ne vjeruje udima, a opisano ju je udo osobito uasnulo." (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 105). U 2.mj. 1850., gospoa Georgiana Poison je organizirala veernju zabavu u svom domu u Woolstone Lodgeu u Woolstoneu, Berkshire. Pritom je otila na drugi kat kako bi svojoj slukinji dala neke upute o dunostima druge slukinje, djevojke iz Cornwalla. Gospoda Poison je poslije izjavila: "Kada sam stigla na vrh stubita, pokraj mene je prola ena, koja nas je nedugo prije napustila. Bila je odjevena u crnu svilenu haljinu, dok joj je iznad glave i ramena lebdio crni 'oblak' od muslina, iako sam mogla uti utanje svile, uspjela sam joj samo letimino vidjeti lice. Brzo je i beumno otklizala (osim to se ulo utanje svile) pokraj mene i potom iezla na dvjema stubama na kraju dugog prolaza, koji je vodio samo u moj osobni budoar. Tek to sam uzviknula: "O, Caroline", osjetila sam da nije stvarna i urno sam odjurila natrag u salon, gdje sam se onesvijestila pokraj suprugovih nogu. Osvijestila sam se nakon dugo vremena." (Gurney i dr., 1886., sv. 1., str. 178). Caroline (gospoa Henry Gibbs) bila je neakinja gospoe Poison, koja je nekoliko dana prije toga odsjela u njihovoj kui, a gospoa Poison joj je poela pisati pismo, koje nije dovrila. Sljedee je jutro gospoa Poison saznala da je njezina slukinja iz Cornwalla takoer vidjela tu prikazu. Jedan je sluga izvijestio gospou Poison da je djevojka vidjela: "... enu u crnom, koja je sjedila pokraj nje, obasjane

glave i ramena, dok su joj ruke bile prekriene na prsima." Sljedee ih je jutro posjetio gospodin Tuffnell, susjed koji ivi u Uffingtonu pokraj Faringdona. Kada je saznao za to ukazanje, zapisao ga je u teku i savjetovao gospou Poison da se raspita o zdravlju svoje neakinje. Potonja je bez odlaganja poslala pismo svome stricu, vl. C. Crowleyu, koji je ivio u Hartpuryju pokraj Gloucestera, koji joj je odgovorio da je:'"... Caroline u Belmontu, teko bolesna i da se ne oekuje njezino ozdravljenje." Gospoa Poison je poslije saznala da je Caroline umrla: "... one veeri kada me posjetila." Bilo je to 16. 02. 1850., kako je objavljeno u osmrtnici u londonskom Times-u. (Gurney, i dr., 1886., sv. 1, str. 178). U razgovoru s jednim od autora knjige Phantasms of the Living, gospoa Poison je potvrdila da prije, kao ni nakon Carolineina ukazanja, nije doivjela nikakve halucinacije. U vrijeme kada je to pismeno posvjedoila, 1883., gospoa Poison je ivjela u kui u Nouvelle Route de Villefranche br. 4 u Nici. Guvernanta koju je zaposlila potvrdila je 11. 01. 1884. sljedee: "Jedne veeri, prije mnogo godina, sjedila sam s gospodin i gospoda Poison i njihovom djecom u salonu kue u Woolstoneu. Usred veeri, gospoa Poison je izala iz sobe, no uskoro se vratila. Kada sam je pogledala, onesvijestila se i pala na tepih. Kada se osvijestila, rekla nam je da je vidjela gospou Gibbs ispred sebe u dugom hodniku. Sjeam se da je djevojka iz Cornwalla rekla da je vidjela istu prikazu." (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 179). Uveer 21. 08. 1869., gospoa James Cox je sjedila u sobi u kui svoje majke u Devonportu, Engleska. Otprilike izmeu 20 i 21 h, njezin sedmogodinji neak doao je u njezinu sobu i prestraeno joj rekao: "O, ujno, upravo sam vidio svog oca kako hoda oko moga kreveta." Gospoa Cox mu je odgovorila: "Nemogue, zacijelo si sanjao." Ali djeak joj je rekao da nije sanjao i nije se htio vratiti u svoju sobu. Gospoa Cox ga je polegla na svoj krevet, gdje je nastavio spavati, dok je ona bila budna. Gospoa Cox se prisjea: "Otila sam spavati izmeu 22 i 23 h. Otprilike sat vremena poslije pogledala sam prema kaminu, gdje sam zaprepateno vidjela lik svoga brata koji je sjedio u stolcu, a osobito me iznenadilo to mu je lice bilo smrtno blijedo (Moj je neak u to vrijeme vrsto spavao.). Bila sam veoma prestraena, jer sam znala da se moj brat tada nalazio u Hong Kongu u Kini. Plahtama sam prekrila glavu, a nedugo potom sam jasno ula kako mi tri puta zaziva ime. Kada sam ponovno pogledala, vie nije bio ondje." Sljedee je jutro gospoa Cox rekla majci i sestri to se dogodilo, i zabiljeila je neke pojedinosti tog dogaaja. Sljedeom potom iz Kine stigla je vijest o smrti njezina brata, koji je umro 21. 08. 1869., u Hong

Kongu. To je poslije slubeno potvreno pismom admiraliteta. Gospoa Cox je 26. 12. 1883., u Summer Hillu u Queenstownu, Irska, napisala izvjee. Dana 21. 02. 1884., gospodin James Cox, odazvavi se istragama jednog od autora knjige Phantasms of the Living, potvrdio je u ime svoje supruge gore opisane pojedinosti njezina izvjea. Gospodin Cox je bio tajnik glavnog zapovjednika mornarice u Devonportu. U drugom razgovoru s autorom knjige Phantasms of the Living, gospoa Cox je izjavila da nikada prije nije doivjela nita slino (Gurney i dr., 1886., sv. 1, str. 235-236). Neki su skeptici pripisali takva privienja sluaju, ime su potaknuli statistike studije koje su imale cilj dokazati da najvjerojatnije nisu samo sluajna. Naprimjer, William James je citirao studije koje su pokazivale da se takva privienja dogaaju 440 puta ee nego li se moe pripisati sluaju (James, 1897.; u: Murphy i Balio u, I960., str. 35-36). Iz toga proizlazi da se privienja mogu pripisati nekoj moi uma da prima ulne osjete iz udaljenih mjesta, izvan opsega uobiajeng shvaanja. Osim istraivaa Drutva za parapsiholoka istraivanja i drugi su zabiljeili izvjea o privienjima iz istog razdoblja. Sljedei sluaj prikazanja ive osobe, osobito je zanimljiv zbog svog reciprociteta. Godine 1863., gospodin M. R. Wilmot putovao je brodom iz Europe u Sjedinjene Drave. Dijelio je odjeljak s prijateljem W. J. Taitom. Uveer je Wilmot spavao na niem, a Tait na gornjem krevetu. Raspored kreveta bio je neobian. Umjesto da je bio smjeten neposredno iznad nieg, gornji je krevet bio pomaknut prema stranjem dijelu. Jedne je veeri Wilmot u snu vidio kako u sobu ulazi njegova supruga odjevena u spavaicu. Poslije je izjavio: "inilo se kao da je na vratima ustanovila da nisam sam u sobi, radi ega je nakratko zastala i potom mi se primaknula, zaustavila se i poljubila me, te me nekoliko trenutaka njeno milovala, nakon ega se tiho povukla." Sljedee je jutro Tait prekorio prijatelja to je uveer doveo enu u sobu. Pritom je opisao ono to je vidio, a to se tono podudaralo s Wilmotovim snom. Kada se Wilmot vratio kui, supruga ga je pitala je li ju vidio prolog utorka. Wilmot je rekao da je to nemogue budui da se on nalazio na brodu. Supruga je odgovorila: "Znam, ali ini mi se da sam te posjetila." Rekla je muu da je bila zabrinuta za njega i osjetila je kako u umu leti iznad mora sve dok nije pronala brod. Ondje je ula u njegovu kabinu i zamijetila neobian raspored kreveta, od kojih je jedan bio pomaknut vie unatrag od drugog. Prisjetila se: "Na gornjem krevetu leao je mukarac koji me gledao, pa sam na trenutak oklijevala ui u sobu, no ubrzo sam se pribliila tvom krevetu, sagnula se, poljubila te i zagrlila, te potom otila." (Griffin, 1997., str. 225-226).

Filozof David Ray Griffin rekao je sljedee o tim privienjima (1997., str. 211): "Veina ljudi koji su o njima izvijestili, nikada poslije nisu doivjeli drugo privienje; privienja se ne mogu pripisati bolesti ili morbidnosti sudionika, a telepatska privienja uglavnom su vizualna (za razliku od luakih halucinacija, koje su prije svega slune)."

Sir William Crookes (fiziar)

Opaanja Sir Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku i predsjednika KraljevskogDrutva, jedna su od najnevjerovatnijih u suvremenoj povijesti paranormalnih istraivanja. Neka od tih promatranja, koja je izvrio sa Sir Alfredom Russelom Wallaceom, spomenuh smo u 5. poglavlju. Crookes je izvrio brojne pokuse s medijem Danielom Dunglassom Homeom, koji nikada nije bio uhvaen u prijevari. Crookes je za jedan niz pokusa izradio svojevrsnu napravu nalik vagi, koja se sastojala od daske mahagonija (iroke 914/230 mm i debele 25 mm), iji je djeli jednog kraja poivao na rubu stola. Ostatak daske vodoravno se prostirao od ruba stola, pri emu ju je na drugom kraju podupirala pruna vaga, koja je oitavala teinu daske (1,35 kg). Home, koji je sjedio na niskom stolcu, lagano je poloio vrhove prstiju na kraj daske koja je poivala na stolu, oko 40 mm od kraja daske. Crookes je primijetio da se drugi kraj daske poinje polako sputati i dizati, uslijed ega se kazaljka vage poela pokretati i biljeiti promjene teine. Kako bi se uvjerio da Home suvie vrsto ne pritie dasku, Crookes mu je rekao da stavi prste na kutiju ibica smjetenu na kraju daske koja je leala na stolu. Da je Home doista pritiskao dasku, kutija ibica bi se zgnjeila (to se nije dogodilo). Tijekom tih pokusa, vaga je pokazivala razliitu teinu daske, koja je varirala od 1,6 kg do 2,7 kg. Crookes je jednom stao na kraj daske na stolu, pritiui je itavom svojom teinom, pri emu je proizveo samo od 0,67 kg do 0,9 kg dodatnog pritiska. U tom je pokusu sudjelovao i istaknuti fiziar i astronom William Huggins, koji je, kao i Crookes, bio lan Kraljevskog Drutva (Crookes, 1871.; u: Medhurst i Goldney, 1972., str. 28-29). Crookes je potom postavio Homea u takav poloaj da nikakvom tjelesnom snagom izravno ne izaziva pritisak na dasku. Prsti medija poivali su u spremniku s vodom, smjetenom na posebnom postolju, koji se tek neznatno dodirivao s ploom. Pokus je rezultirao istim rezultatom. Crookes je 15. lipnja 1871. poslao izvjee o tim pokusima Kraljevskom Drutvu i pozvao tajnike Drutva, prof. Sharpeya i prof. Stokesa, da osobno nadgledaju izvoenje pokusa. Sharpey je odbio, a Stokes je rekao

da e doi pogledati napravu, no nije pristao upoznati medija ili svjedoiti pokusima. Crookes je 20. lipnja iznova pozvao Stokesa da bude nazoan pokusu, obeavi mu da e biti izveden pod najstroom kontrolom i da e objaviti rezultate, bili pozitivni ili negativni. Stokes se nije odazvao pozivu, ali je pokazao zanimanje za nain na koji su bili organizirani prethodni pokusi. Crookes mu je odgovorio: "ak i da su sve vae pretpostavke tone, gospodin Homes je, da bi mogao proizvesti takve uinke, trebao upregnuti snagu od 33,7 kg; i, budui da je sjedio na niskom, laganom stolcu i da ga je itavo vrijeme budno promatralo etiri para oiju, dok je on vrhove prstiju lagano drao na instrumentu, jasno proizlazi da ni na koji nain nije mogao izvriti takav pritisak." (Crookes, 1871.b, u: Medhurst i Goldney, 1972., str. 45). Stokes je pretpostavio da su neki uinci moda bili prouzroeni vibracijama vozila koja su prolazila ulicom. Crookes je odgovorio: "Podizanje i sputanje daske i kazaljke na vagi odvijalo se veoma polako i njeno, tako da je izmeu svakog dizanja i sputanja prolo nekoliko sekunda; vozila koja prolaze izazivaju potpuno drukije drhtanje od stabilnog okomitog povlaenja uz teinu od 1,8 do 3,6 kg, koje je trajalo nekoliko sekunda." (Crookes, 1871.b, u: Medhurst i Goldney, 1972., str. 46). U svom pismu Stokesu, Crookes je dodao: "Mnogi znanstvenici sada ispituju te neobine pojave (ukljuujui brojne akademike), tako da zacijelo nee proi mnogo godina prije nego ta tema bude iznesena pred znanstvenom zajednicom na nain na koji e izazvati pozornost." (Crookes, 1871.b, u: Medhurst i Goldney, 1972., str. 46). Home je imao sposobnost sviranja harmonike jednom rukom, koju je drao na dijelu nasuprot tipki. Sumnjiavci su bez oklijevanja ustvrdili da se slui podeenom harmonikom. Crookes je stoga kupio novu harmoniku, koju Home nikada prije nije vidio, ni svirao. Drugo mogue objanjenje sumnjiavaca bilo je da je Home na neki nain slobodnom rukom baratao instrumentom. Crookes je stoga izradio poseban kavez koji je smjestio ispod stola. U njega je stavio harmoniku i zamolio Homea da uvue jednu ruku u kavez i uhvati dio harmonike nasuprot dijela s tipkama. Glazbalo je i pod takvim uvjetima zasviralo na uobiajen nain. Crookes je poslije primijetio (1871.a): "Harmonika je ponovno lebdjela bez vidljivog dodirivanja od strane gospodin Homea, koji je posve maknuo ruku s nje i stavio je na stol, odakle ju je primila osoba koja je stajala pokraj njega i svi nazoni su mu mogli vidjeti obje ruke. Ja i drugi vidjeli smo kako harmonika lebdi unutar kaveza bez ikakvih vidljivih pomagala. Nakon kratke stanke, to se iznova ponovilo. Gospodin Home je pred nama uvukao ruku u kavez i iznova primio harmoniku, koja je tada poela svirati, najprije nekoliko

akorda, a potom dobro poznatu njenu, tugaljivu melodiju, koju je svirala savreno tono i na prekrasan nain. Dok je melodija svirala, uhvatio sam gospodin Homea za podlakticu i njeno njome kliznuo svojim dlanom do vrha harmonike. Home se nije pomicao, a druga mu je ruka stajala na stolu, svima vidljiva, dok su mu stopala poivala pod stopalima osobe pokraj njega." (Medhurst i Goldney, 1972., str. 27). Crookes je na jednoj seansi s Homeom svjedoio tajanstvenom pisanju. Seansa je bila odrana u osvijetljenoj prostoriji u Crookesovoj kui, i u prisutnosti njegovih prijatelja. Crookes je zamolio Homea da proizvede pisanu poruku. Poslije je ovako opisao to se tada dogodilo: "Na sredini stola nalazila se olovka i nekoliko listova papira. Uskoro se olovka uspravila i zastala na svome vrhu, te se nakon dugog oklijevanja pomaknula do papira i pala. Potom se opet uspravila i iznova pala. Nakon treeg pokuaja takoer je pala. Nakon toga je do nje doklizila mala drvena letva, koja je leala na stolu, koja se uzdignula nekoliko centimetara iznad povrine stola; potom se olovka iznova uspravila i, poduprijevi se o letvu, zajedno su se poele pomicati prema papiru. No, tada je opet pala, a nakon treeg pokuaja, letva je odustala i vratila se na svoje mjesto, dok je olovka leala na papiru, nakon ega se na njemu pojavila poruka: 'Pokuali smo uiniti to ste od nas traili, ali nam je snaga iscrpljena.'" (Crookes, 1874., str. 93). Crookes je ovako opisao drugu seansu s Homeom, odranu 22. svibnja 1871., na kojoj je bio i Wallace: "Stol se tada nekoliko puta uzdignuo iznad poda, dok su prisutna gospoda uzela svijeu i, kleknuvi na pod, pregledali poloaj stopala i koljena gospodin Homea. Ustanovili su da tri noge stola lebde iznad poda. To se ponovilo nekoliko puta, sve dokjedan od promatraa nije izjavio da se uvjerio da levitaciju nije nikakvim mehanikim sredstvima izazvao medij, kao ni drugi prisutni." (Crookes, 1889., u: Gauld, 1968., str. 214). Osim to je izazivao levitacije predmeta, Home je i sam veoma esto lebdio. Crookes je tome svjedoio tri puta, a bio je upoznat i sa sto drugih zabiljeenih sluajeva Homeovih levitacija. O Homeovim levitacijama koje su se dogodile u njegovu domu, Crookes je napisao: "Otiao je do praznog dijela sobe i, nakon to je nekoliko minuta mirno stajao, rekao nam je da se uzdie u zrak. Vidio sam ga kako se polako uzdie u zrak, pri emu je nekoliko sekundi bez prestanka lebdio na visini od oko 15 cm iznad zemlje, nakon ega se polako spustio. Tom prilikom nitko od prisutnih nije se pomicao sa svoga mjesta. Drugom me prilikom pozvao da mu se pridruim. Tada je lebdio 45 cm iznad zemlje, a ja sam rukama proao kroz prostor ispod njegovih nogu, oko njega i iznad glave ... U nekim je sluaje-

vima Home lebdio na stolcu na kojemu je sjedio za stolom. To je uglavnom inio namjerno, a katkad bi skvrio noge i uzdignuo ruke da ih vidimo. Jednom prilikom, spustio sam se i vidio da sve etiri noge istodobno lebde iznad poda, pri emu su Homeove noge poivale na stolcu. U nekim rijetkim sluajevima, lebdjeti su mogle i osobe koje su sjedile pokraj njega. Jednom je i moja ena lebdjela sa svojim stolcem" (Carrington, 1931., str. 158). Vjerodostojnost izvjea o Homeovim levitacijama potvruju starija izvjea o levitacijama katolikih svetaca. Naime, nekoliko je ljudi svjedoilo o levitacijama sv. Franje Asikog (oko 1181.-1226.). Sv. Bonaventura je oko 1261. napisao da je blistavi sv. Franjo katkad lebdio u zraku tijekom molitve (Thurston, 1952., str. 6) U knjizi The Little Flowers of St. Francis saznajemo da je brat Leo, pripadnik franjevakog reda, nekoliko puta vidio sv. Franju: "... u boanskom zanosu, kako lebdi u zraku, katkad na visini od 3 ili 4 lakta, a katkad ak i do visine bukvina stabla." (Thurston, 1952., str. 5) Lakat je mjera koja iznosi oko 45 cm.

William James (psiholog)

William James (1842.-1910.), jedan od utemeljitelja suvremene psihologije, bio je aktivan lan amerikog i engleskog ogranka Drutva za parapsiholoka istraivanja i neko je razdoblje bio predsjednik potonjeg (1894.-1896.). U aktivnostima toga drutva sudjelovali su i mnogi drugi istaknuti psiholozi. Freud i Jung objavljivali su lanke u asopisu i radovima toga drutva (Gauld, 1968., str. 338-339). James je isticao veliku znanstvenu vrijednost publikacija Drutva za parapsiholoka istraivanja. Rekao je: "Da me netko zatrai da navedem znanstveni asopis u kojemu se razboritost i vjena sumnja u postojanje moguih izvora pogreke mogu vidjeti u punom cvatu, mislim da bih se odluio za Radove Drutva za parapsiholoka istraivanja. Uobiajena vrsta radova, primjerice onih o psiholokim temama, koje moemo pronai u drugim strunim novinama, uglavnom pokazuju mnogo niu razinu kritike svijesti." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 29). Jamesovo prvo vee istraivanje parapsiholokih pojava ukljuivalo je medija gospou Leonoru F. Piper. Ona je imala sposobnost davanja podataka o svojim posjetiteljima posredstvom duha imena Phinuit, koji joj se obraao u stanju transa. Skeptici su tvrdili da je do tih podataka stizala dobrim detektivskim radom, ili njihovim izvlaenjem iz svojih posjetitelja vjetim psiholokim metodama. James je za gospou Piper saznao preko svoje punice, nakon ega ju je posjetio i izvrio nekoliko pokusa. Tijekom

1885. i 1886., James je poslao dvadeset pet osoba gospoi Piper, koje ona nije poznavala i koje su joj se predstavile pod pseudonimima. Ustanovivi da je gospoa Piper pogodila pojedinosti o tim osobama koje prethodno nije poznavala, James se uvjerio u istinitost njezine nadnaravne sposobnosti (Gauld, 1968., str. 251-253). Richard Hodgson stigao je 1887. u Ameriku da preuzme dunost predsjednika Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja, odluan da potkae gospou Piper kao varalicu. Budui da je Hodgson potjecao iz Australije, postojala je mala vjerojatnost da gospoa Piper zna neto o njegovoj obitelji. Meutim, u stanju transa iznijela je neke podatke o njegovoj obitelji, ukljuujui nekoliko njegovih preminulih roaka. Hodgson je 1888. i 1889., organizirao nekoliko drugih seansi, prethodno unajmivi privatne istraitelje kako bi sprijeio moguu prijevaru. Istraitelji su ga izvijestili da se ni gospoa Piper, ni njezini prijatelji ni roaci nisu raspitivali o nekim sumnjivim podacima. Osim toga, nisu primili nikakva izvjea od unajmljenih agenata. Nakon toga su Hodgson i James poslali gospou Piper u Englesku. Ondje su istraivai pojedinano odabirali ljude koji e sudjelovati na njezinim seansama, s kojima su je upoznavali neposredno prije seanse. Pod takvim je okolnostima gospoa Piper uspjela iznijeti neoekivane pojedinosti o tim osobama i njihovim roacima. Poslije, u Bostonu, Hodgson je nastavio godinama prouavati gospou Piper, uvjeren u njezine sposobnosti (Gauld, 1968., str. 254-258). James je u svom izvjeu napisao: "Uvjeren sam u njezino potenje i u istinitost njezinih transeva. I, premda sam prvotno bio sklon vjerovati da su njezini 'pogodci' rezultat sretne sluajnosti, ili injenice da je znala identitet osobe i podatke o njegovoj/njezinoj obitelji, sada sam uvjeren da posjeduje do sada neobjanjivu sposobnost." (James, 1886.-1889., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 97). No, James je bio spreman prihvatiti i suprotnu mogunost. Rekao je (James, 1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 39-40): "Smatram da prijezir - jer to se ne moe opisati blaom rijei - koji u mnogim potenim znanstvenicima izazivaju rijei 'parapsiholoko istraivanje' ili 'istraiva parapsihologije', nije samo neprirodan, ve u izvjesnom smislu i hvalevrijedan. ovjek koji nije sposoban zamisliti nijednu putanju tih mentalnih meteora, moe samo pretpostaviti da se gospoda Gurney, Myers i dr. koji se s njima bave, budalasto ude tolikim udima. A, kakva li su to tek uda!" James time naglaava da znanstvenici trebaju promatrati parapsiholoke pojave u kontekstu teorijske pozadine u koju se mogu uklopiti. Tvrdio je da veina kritiara odbacuje odreene parapsiholoke pojave jer se one

suprotstavljaju njihovoj pretpostavci da se pojave u prirodi uvijek dogaaju na naine koji se ne mogu protumaiti parapsiholoki. No, James je smatrao da: " ... pretpostavka gubi na uvjerljivosti to smo vie primorani odbaciti pretpostavljenu vrstu injenica na temelju te pretpostavke; a s vremenom bi netko mogao iskoristiti svoje povlastice takvog pretpostavljanja." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 40). Naime, James je smatrao da brojna izvjea o telepatskim sposobnostima medija, kao to je bila gospoa Piper: "... oslabljuju pretpostavku slubene znanosti da u ljudskom umu ne postoji nita to ondje nije stiglo posredstvom uobiajenih osjetilnih opaanja." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 40-41). James je vjerovao da e se na pitanja o stvarnosti parapsiholokih pojava na najbolji nain odgovoriti: "... neoekivanim bljeskom presudne injenice koja e odagnati tamu zbunjujueg neznanja." Izjavio je: "to se mene tie, bljesak se dogodio" A taj bljesak bila je gospoa Piper. "Ne mogu se oduprijeti uvjerenju", rekao je James, "da taj medij tijekom svojih transeva, pribavlja znanje o podacima koje, kako se ini, nije saznala u uobiajenom budnom stanju, svojim oima, uima i duevnim sposobnostima ... Stoga, kada se osvrnem na ostale dokaze, duhove i dr., ne mogu se primorati da prihvatim neopozivu negativnu predrasudu 'strogo znanstvenog' uma i njegovu pretpostavku o tome, kako bi trebao izgledati pravi prirodni poredak." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 41). Osim to je bio posve uvjeren u stvarnost mentalnih spiritistikih uinaka, James je nepristrano prihvaao i parapsiholoke pojave, kakve je prikazivao Home (tj. harmonika koja lebdi). James je smatrao da iscrpno potkrijepljena izvjea o fenomenu poltergeista, potvruju vjerodostojnost slinih pojava koje se pojavljuju u prisutnosti medija. U svom predsjednikom obraanju pred lanovima Drutva za parapsiholoka istraivanja, James je nabrojao deset uvjerljivih primjera postojanja duhova i poltergeista, dodajui: "U svim tim sluajevima, ukoliko me sjeanje ne vara, tvrdi se da su mnogi svjedoci vidjeli kako pred njima, na svjetlu dana, lebde fiziki predmeti. esto je bila rije o veem broju predmeta ... Priznajem da ne mogu rei da e .... sluaj protiv parapsiholokih pojava ... biti potpuno okonan .... prije nego ta ili slina izvjea ne budu potpuno objanjena." (James, 1896., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 62-63). to se tie injenice da su mediji katkad prijevarom proizvodili parapsiholoke uinke, James je istaknuo: "I sami znanstvenici e katkad pribjei varanju - na javnim predavanjima - umjesto da dopuste da pokusi pokau svoju uobiajenu tendenciju k neuspjehu." (James, 1911., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 312). James je iznio nekoliko primjera fiziara koji su monti-

rali svoje naprave tako da na javnim prikazivanjima rezultiraju eljenim uincima. I sam je James priznao da je katkad pribjegavao takvim prijevarama. Jednom je prilikom prof. Newell Martin prikazivao fiziologiju srca kornjae. Na velikom je platnu projicirana sjena srca prave kornjae. A nakon stimulacije sranih ivaca, srce se trebalo poeti pomicati na odreene naine. U odreenom trenutku, srce je prestalo kucati. James, koji je bio pomonik pri tom prikazivanju prisjetio se: "Nagonski sam i automatski ... poeo svojim kaiprstom oponaati ritmike pokrete koje je, kako je tvrdio moj kolega, trebalo izvoditi srce ... I danas me sjeanje na taj kritian trenutak ini suosjeajnim prema svim medijima, koji pribjegavaju alternativnim metodama u sluajevima kada ne mogu lako izazvati neku pojavu na jedan nain. Prema naelima Drutva za parapsiholoka istraivanja, moje postupanje u opisanom sluaju trebalo bi osporiti sve to inim, primjerice, sve to napiem u ovom lanku - to bi bila oito nepravedna odluka." (James, 1911., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 313). James u spomenutom tekstu prigovara politici DPI-a da ne izvjeuje o medijima koji su nekad bili upleteni u prijevare. James je prihvaao da postoji niz najrazliitijih injenica koje se razlikuju od onih koje razmatra slubena znanost. To je znaajno, jer vrsta injenica koje prihvaa znanost, u velikoj mjeri odreuje njezine teorije i zakone, koji utvruju odnose meu tim injenicama. Jednom kada znanost prihvati odreene injenice i oblikuje teorije i zakone koji se osnivaju na takvim injenicama, te se nastavi sluiti tim teorijama i zakonima u objanjenju i predvianju obrazaca meu tim injenicama, postaje teko ozbiljno razmotriti injenice koje se ne uklapaju u taj sustav. James je rekao (1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 26): "Pojave koje se ne mogu svrstati u taj sustav, stoga su proturjene besmislice paradoksalne apsurdnosti i treba ih smatrati netonima." Te besmislene injenice nazvao je 'nekategoriziranim ostatkom'. Primijetio je (1897., u: Murphy i Ballou, str. 25-27): "Nijedan dio nekategoriziranog ostatka nije se obino nikada tretirao s veim znanstvenim prijezirom i zanemarivanjem od mnotva onih pojava, koje se openito nazivaju mistinim ... Meutim, takve pojave uistinu postoje i razbacane su u povijesti. Na svim stranicama povijesti pronai ete stvari zabiljeene pod nazivima kao to su divinacije, nadahnua, demonske opsjednutosti, prikazanja, transevi, ekstaze, udotvorna ozdravljenja i izazivanja bolesti, te okultne moi kojima neobini pojedinci utjeu na osobe i stvari u svojoj blizini." James se nadao da e budui narataji psihologa i antropologa, paljivo, 'strpljivo i strogo' prouavati takve pojave i da e ih sabrati u odgovarajui

teorijski okvir, umjesto da ih prihvate: "s jedne strane, vjerovanjem i dogmatskim poricanjem ... s druge strane." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 31). Smatrao je 'znanstvenim skandalom' injenicu da to jo nije uinjeno (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 31). Rekao je: "Trenutno osjeam kao najurniju intelektualnu potrebu da se znanost iznova izgradi u obliku u kojemu e takve stvari moi dobiti potvrdno mjesto." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 42). Naalost, to se jo nije dogodilo. Upravo je stoga James najvee nadahnue ove knjige, osobito ovoga poglavlja, u kojoj sam pokuao priblino navijestiti stvaran opseg i prirodu nekategoriziranog ostatka promatranja povezanih s pitanjem postojanja i podrijetla ljudske svijesti. Osim znanosti, i religija je velikim dijelom okrenula lea tom nekategoriziranom ostatku, to ima tetne posljedice za sadanju ljudsku svijest. Promijeni li se ikada takva situacija, tu e promjenu vjerojatno potaknuti znanost, znanost koja radikalno raskida sa svojim dugotrajnim poigravanjem s materijalizmom, i iznova otvora oi prema mnotvu pojava koje stoje na raspolaganju razumnom ispitivanju. Krajnji uinak takve promjene bit e priznavanje moi linosti kao objanjenja stvarnih dogaaja. Osnovna znaajka suvremene znanosti njezino je odbijanje razmatranja linosti kao uzroka prirodnih pojava. James je rekao (1897.): "To sustavno znanstveno poricanje linosti kao uzronika pojava, to strogo vjerovanje da je na svijet, svojom esencijalnom i najdubljom prirodom znanosti bezlian svijet, moglo bi se ... pokazati upravo onim nedostatkom nae oholosti, kojoj e se nai potomci iznenaeno uditi." (Murphy i Ballou, 1960., str. 47). Jamesovo se predvianje ve poelo prihvaati, a vjerujem da e se u ovom stoljeu u cijelosti ostvariti.

Lord Rayleigh (fiziar)

John William Strutt, trei barun Rayleigh (1842.-1919.) dao je velik doprinos znanosti fizike. Prije nego se zainteresirao za fiziku, studirao je matematiku na Cambridgeu. Veinu istraivanja provodio je u svom laboratoriju koji je izgradio na obiteljskom posjedu. Tijekom tog razdoblja stalno je odravao prepisku s fiziarom Jameom Clerkom Maxwellom. Godine 1871. oenio se s Evelyn Balfour, sestrom budueg engleskog premijera, Arthura Jamesa Balfoura. Nakon Maxwellove smrti 1879., Rayleigh je preuzeo njegovu katedru na Cambridgeu. Od 1905. do 1908. bio je predsjednik Kraljevskog Drutva, a 1904. je primio Nobelovu nagradu za fiziku zahvaljujui otkriu kemijskog elementa argona.

Rayleigh je 1918. postao predsjednik Drutva za parapsiholoka istraivanja. U svom inauguracijskom govoru (Rayleigh, 1919., u: Lindsay, 1970.) sabrao je osobna iskustva i openito stajalite prema znanstvenom istraivanju paranormalnog. Rayleigh je govor zapoeo prisjeanjem na nedavnu smrt Sir Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku i biveg predsjednika Drutva za parapsiholoka istraivanja, koji je taj poloaj obnaao od 1896. do 1899. Prisjetio se da je njegovo zanimanje za parapsiholoka istraivanja, koje se u njemu pobudilo tijekom studija na Cambridgeu, dodatno osnailo nakon to je proitao Crookesove 'Biljeke o istraivanju takozvanih spiritistikih pojava u razdoblju od 1870.-73. Budui da je bio upoznat s Crookesovim znanstvenim ugledom, smatrao je da je taj izrazito paljiv istraiva bio veoma oprezan u obrani od moguih iluzija. Upravo je to pridavalo vjerodostojnost njegovim izvjeima o parapsiholokim pojavama. Osobito vjerodostojnima smatrao je seanse s medijem Danielom Dunglasom Homeom. Sumnjiavci su tvrdih da je Crookes bio rtva obmane, no Rayleigh je rekao: "Teko sam prihvaao (kao i danas) ono to bi neki moda nazvali 'teorijom o prevarantu i ludi?' Stoga se inilo: "... neophodnim prihvatiti mogunost postojanja brojnih pojava koje se potpuno suprotstavljaju uobiajenim iskustvima." (Lindsay, 1970., str. 231). U elji da osobno izvri nekoliko pokusa, Rayleigh je zatraio pomo poznatog medija, gospoe Jencken, koju je pozvao u svoju ladanjsku kuu u kojoj je, u vie navrata, odsjela etrnaest dana. Rayleighove seanse s gospoom Jencken ishodile su nekim zanimljivim rezultatima, premda ne toliko zapanjujuima kao oni Crookesovih pokusa s Homeom. Rayleigh je objasnio: "Soba je prije poetka seanse podrobno pregledana i vrata su zakljuana. Osim gospoe Jencken, na seansi smo uglavnom sudjelovali gospoa Rayleigh i ja. Katkad bi nam se pridruio moj brat ili prijatelj. Sjedili bismo za malim, ali prilino tekim stolom. A kada bi nam se uinilo da se neto poinje dogaati, uhvatili bismo gospou Jencken za ruke i nastojali smo joj drati stopala svojima. Meutim, bilo je veoma teko potpuno je kontrolirati dugo vremena koliko su obino trajale seanse." (Lindsay, 1970., str. 232). Tvrdio je da su sobom obiavali letjeti noevi za papir i drugi mali predmeti. Najneobiinije je bilo kada su se u zamraenoj prostoriji pojavila svjetla koja su lebdjela uokolo u zraku. "Mogu se proizvesti uz pomo fosfora u vati", rekao je Rayleigh. "No, teko je zamisliti kako je gospoa Jencken mogla njima rukovati budui da su joj, izuzev ruku i nogu, samo usta bila slobodna." (Lindsay, 1970., str. 233).

Rayleigh je dalje rekao (1919.): "Drugu pojavu koju je teko objasniti dogodila se pri kraju seanse, nakon to smo svi ustali. Stol za kojim smo sjedili postupno se poeo prevrtati, sve dok mu okrugao vrh nije gotovo posve dotaknuo pod i potom se polako poeo ponovno uspravljati. Gospoda Jencken, kao i mi ostali, stajali smo prilino udaljeni od njega. Vie sam puta nakon toga pokuavao izazvati da se stol ponovno tako okrene. Neto slino sam uspio drei vrh stola objema rukama, no posve je nemogue da je gospoa Jencken to mogla sama uiniti. Neto bi se slino moda moglo uiniti uz pomo neke naprave s kukama i icama. Ali, gospoda Jencken je sitna ena, ne osobito razvijene muskulature, a, stol je teak, unato svojoj veliini." (Lindsay, 1970., str. 233). Rayleigh je odbacio mogunost halucinacije. Prije svega, svi svjedoci poslije su se sloili oko onoga to su vidjeli. Rayleigh je bio nazoan nekim seansama talijanskog medija Eusapije Palladinoa, o kojoj emo poslije neto vie rei. Zagonetno je zakljuio sljedee: "Posve je sigurno da se sluila lukavtinama, no to nije sve." (Lindsay, 1970., str. 235). Rayleigh, koji je bio uspjean eksperimentalni znanstvenik, bio je svjestan razlike izmeu obinih fizikih i parapsiholokih pojava, koje se: "... ne mogu voljno proizvesti ni podvrgnuti sustavnoj eksperimentalnoj kontroli." (Lindsay, 1970., str. 236). No, istaknuo je da su u povijesti znanosti postojali sluajevi u kojima su neke rijetke, pojedinane pojave, koje su protuslovile standardnoj znanstvenoj misli, poslije bile prihvaene kao stvarne. Naveo je primjer meteora. Do poetka 19. st. znanstvenici su odbijali vjerovati u izvjea o kamenju koje pada s neba. Rayleigh je primijetio: "Prema svjedocima takvih pojava postupalo se s uobiajenim nepotovanjem, kao i prema ljudima koji izvjeuju o neobinim pojavama, i esto su bili izvrgnuti ruglu zbog svojih navodnih zabluda. To nas nimalo ne treba uditi imamo li na umu da su svjedoci pada meteora uglavnom bili malobrojni, da su to bili ljudi nenaviknuti na egzaktna promatranja, prestraeni onime to vide i uju i da su svi bili skloni preuveliavanju i praznovjerju." (Lindsay, 1970., str. 236). No, znanstvenici su poslije ipak poeli prihvaati injenicu da postoje meteoriti. Rayleigh je izjavio: "Pohvaljujem ovu povijest to je ukazala na one znanstvenike, koji su toliko uvjereni da razumiju kako djeluje Priroda, da smatraju opravdanim bez provjere odbaciti izvjea o pojavama, koje naizgled protuslove uobiajenom iskustvu." (Lindsay, 1970., str. 237). Svojim je znanstvenim suvremenicima rekao: "Mogu li moje rijei do njih doprijeti, pozvao bih ozbiljne istraivae da obrate veu pozornost na djelo ovoga Drutva, kojim upravljaju iskusni mukarci i ene, ukljuujui

onih nekoliko sumnjivaca, i da se ne odaju ishitrenim zakljucima na temelju izvjea objavljenih u ne osobito pouzdanim novinama, ili nepromiljenih glasina neobavijetenih poznanika. Mnogi su nai lanovi jednako svjesni a priori potekoa kao i svaki drugi laik." (Lindsay, 1970., str. 239).

Pierre i Marie Curie

Marie Curie i njezin suprug Pierre Curie, proslavili su se svojim otkriima na polju fizike, zahvaljujui kojima su oboje postali nositelji Nobelove nagrade. No, mnogo je manje poznato da su oboje veoma podrobno istraivali paranormalne pojave. Krajem 19. St., Pierre Curie je istraivao tajne magnetizma i istodobno se upoznavao sa spiritistikim pokusima drugih europskih znanstvenika, kao to su Charles Richet i Carnille Flammarion, o ijem emo radu govoriti poslije u ovom poglavlju. Pierre Curie isprva je mislio da e sustavnim istraivanjem paranormalnih pojava moi pronai odgovore na neka pitanja o magnetizmu. (Hurwic, 1995., str. 65). Svojoj je zarunici Marie, kojom se 1895. oenio, napisao: "Moram priznati da sam veoma zainteresiran za te duhovne pojave. Smatram da one sadre odgovore povezane s fizikom." (Hurwic, 1995., str. 66). Iz njegovih zabiljeki iz toga razdoblja proizlazi da je proitao brojne knjige o spiritizmu (Hurwic, 1995., str. 68). Deset godina poslije, pod utjecajem svoje ene, Pierre Curie je zanimanje za magnetizam zamijenio onime za radioaktivnost. I tada je smatrao da e u spiritizmu moda pronai odgovor na neke probleme fizike, pa su oboje poeli sudjelovati na seansama. Povjesniarka Anna Hurwick je u biografiji Pierrea Curiea napisala: "Bio je uvjeren da e u spiritizmu pronai izvor nepoznate energije, koja e razotkriti tajnu radioaktivnosti. Vjerojatno je stoga pri prouavanju spiritizma primjenjivao iste eksperimentalne metode kojima se itavo vrijeme sluio pri istraivanju radioaktivnosti, osobito pri mjerenju ionizacije atmosfere u prostoriji... Curie nije bio na seansama kao obian promatra, a pri tome sigurno nije teio uspostaviti komunikaciju s duhovima. Za njega su seanse predstavljale znanstvene pokuse kojima se sluio za promatranje razliitih parametara, i tijekom kojih je iscrpno biljeio sva opaanja. Bio je uistinu zaintrigiran Eusapijom Paladino." (Hurwic, 1995., str. 247). Pierre Curie je u pismu fiziaru Georgesu Gouyu, datiranom 24. srpnja 1905., napisao sljedee o nekim seansama s Eusapijom (Hurwic, 1995., str. 248): "U Psiholokom drutvu odrali smo nekoliko seansi s medijem Eusapijom Paladino. Bile su veoma zanimljive, a fenomeni kojima smo svje-

doili doista nisu izgledali poput kakvih arobnih opsjena - stol koji lebdi 1,2 m iznad poda, predmeti koji se pomiu, osjeaj da vas neije ruke tipaju ili miluju, svjetlee prikaze. Sve se to dogaalo u sobi koju smo sami pripremili, i u kojoj se nalazio mali broj promatraa, koje smo veoma dobro znali i bez ikakvih skrivenih pomagaa. Medij je mogao varati samo ako je posjedovao neke iznimne arobnjake sposobnosti. No, kako se mogu objasniti razliite pojave koje su se dogaale kada smo drali njezine ruke i noge, i to u prostoriji dovoljno osvijetljenoj da vidimo sve to se u njoj dogaa?" Curie je iscrpno biljeio dogaanja na seansama, kojima je prisustvovala i Marie. O seansi odranoj 6. srpnja napisao je sljedee: "Stol jednu sekundu lebdi 1,2 m visoko u zraku i potom iznenada snano pada." (Hurwic, 1995., str. 249). O seansi odranoj 6. travnja 1906., zabiljeio je (Hurwic, 1995., str. 250): "Stol lebdi u zraku na visini od 1,2 m ... osobno nadzirem [Eusapiju]... bono pomicanje stola bez kontakata; izvrsno opaanje s obje strane." Hurwic pie (1995., str. 250): "S obzirom na to da je te pojave nastojao ukljuiti u svoj slubeni istraivaki program, moemo zakljuiti u kolikoj je mjeri u njih vjerovao." Pierre je 14. 04. 1906. napisao Georgesu Gouyu: "Gospoa Curie i ja nastojimo tono dozirati radij na temelju njegovih vlastitih emanacija; premda to ne iziskuje previe posla, na tome smo radili mnogo mjeseci, i tek sada poinjemo dobivati neke rezultate. Odrali smo nekoliko novih 'seansi' s Eusapijom Paladino (ve smo prolo ljeto odrali seanse s njom). Ustanovili smo da te pojave stvarno postoje i vie ne mogu u njih sumnjati. Iako nevjerojatno, to je istina i nemogue je to nijekati nakon seansi odranih pod strogo kontroliranim uvjetima." (Hurwic, 1995., str. 263-264). Nakon toga je nastavio objanjavati kako je medij manifestirao tjelesne udove, kao i druge gore opisane pojave. Pierre Curie potom je rekao Guoyu: "elio bih da sudjelujete na slinim seansama, i nimalo ne dvojim da ete se nakon nekoliko dobrih seansi i sami uvjeriti." (Hurwic, 1995., str. 264). Kao i Rayleigh, Curie je priznao da se te pojave ne mogu uvijek proizvesti, no nadao se da e podrobnija istraivanja pruiti brojnije i bolje rezultate." Zakljuio je (Hurwic, 1995., str. 264): "Smatram da postoji potpuno novo podruje injenica i fizikih stanja prostora o kojima trenutno nita ne znamo." Hurwicova je, pak, primijetila (1995., str. 263): "Taj sud iznenauje, budui da dolazi od eksperimentalnog znanstvenika." Pierre Curie nastavio se zanimati za spiritizam sve do pogibije prometnoj nesrei 19. 04. 1906. Prisjeajui se to se dogaalo dan prije smrti njezina supruga, Marie je opisala njegov razgovor s francuskim matema-

tiarom Julesom Henriom Poincareom: "U jednom je trenutku u razgovoru spomenuta Eusapija, kao i fenomeni koje ona proizvodi. Poincare je prigovarao sa sumnjiavim smijekom na licu, koji je odavao znatielju prema novim stvarima, dok si ga ti (Pierre) uvjeravao u stvarnost tih pojava. Promatrala sam ti lice dok ste razgovarali i iznova se divila tvojoj lijepoj glavi, armantnim rijeima, osmjehom koji te obasjavao. Bilo je to posljednji put da sam ula kako izraava svoje ideje." (Hurwic, 1995., str. 262).

Camille Flammarion (astronom)

Camille Flammarion (1842.-1925.) bio je francuski astronom, koji se proslavio radom o dvojnim zvijezdama i topografije Marsa. Godine 1861. postao je lan Drutva za psiholoka istraivanja, i tako zapoeo dugu karijeru istraivaa paranormalnih pojava. Godine 1870. dobio je poziv da podnese izvjee pred Dijalektikim drutvom u Londonu, koje je sazvalo vijee za prouavanje: "... pojava za koje se pretpostavlja da su spiritistike prikaze." (Flammarion, 1909., str. 289). U pismu vijeu, Flammarion je priznao da su istraivanja paranormalnih pojava bila oteana zbog prijevare i hirovite prirode pojava (1909., str. 302). No, ta su istraivanja sputavali i oni koji su takve stvari smatrali nemoguima. Flammarion je rekao da se svaki znanstveni istraiva osloboen takvih predrasuda, moe uvjeriti u njihovu zbiljnost. A on ih je osobno provjerio neposrednim promatranjima. U drugom svesku svog remek-djela Death and Its Mystery (1922.), Flammarion je izloio dokaz o ukazanjima ivih, kao i ljudi na samrti. Objasnio je (1922., str. 37): "ini se da se ovdje bavimo prijenosom slika psihikim valovima izmeu dva, uzajamno usklaena mozga, od kojih jedan slui kao prijenosnik, a drugi kao primatelj valova." Flammarion je ovako opisao prikaz ive osobe. To se izvjee prvi put pojavilo u engleskom tisku, ukljuujui novine The Daily News, u kojemu je objavljeno 17. 05. 1905. Parlamentarni zastupnik, bojnik Sir Carne Raschse bolovao je od upale plua, pa te veeri nije mogao sudjelovati na zasjedanju, premda je to veoma elio kako bi svojim glasom podrao vladu. Njegov prijatelj, Sir Gilbert Parker, iznenadio se kada ga je ondje vidio. Rekao je: "Ugledao sam Sir Carnea Raschsea, koji je sjedio na svom uobiajenom mjestu. Budui da sam znao da je bolestan, prijateljski sam mu domahnuo rukom i rekao: 'Nadam se da ti je bolje.' No, izgledao je kao da me ne prepoznaje, to me veoma iznenadilo. Lice mu je bilo vrlo blijedo. Sjedio je nepokretan, glave oslonjene o jednu ruku. Imao je ravnoduan i ukoen izraz lica. Na trenutak sam se zapitao to da uinim. Kada sam se iznova

okrenuo prema njemu, nestao je. Poalio sam zbog toga, pa sam ga odmah otiao potraiti, nadajui se da u ga pronai u predvorju. No, Raschse nije bio ondje i nitko ga nije vidio." Sir Arthur Hayter takoer je tvrdio da je vidio Raschsea, kojega je pokazao Sir Henryju Bannermanu. Flamarion je napisao da sam Raschse (1922., str. 48): "... nije dvojio da je doista duhom otiao k Houseu, jer je duboko razmiljao o tome da sudjeluje na zasjedanju Parlamenta radi rasprave koja ga je osobito zanimala." Drugi primjer koji navodi Flammarion (1922., str. 87) odnosi se na engleskog lijenika, dr. Rowlanda Bowsteada. Jednom prilikom dok je igrao kriket, on i drugi igra slijedili su loptu do ivice. S druge strane ivice vidio je svog punca s pukom, odjevenog u lovako odijelo. Nasmijao se i domahnuo dr. Bowsteadu. Ali njegov prijatelj nije vidio nita. A kada je Bowstead ponovno pogledao, vie nije vidio svog roaka. Potiten zbog toga, posjetio je svog strica i rekao mu to je vidio. Bilo je to u 13h i 10 min. Bowstead je izjavio: "Dva dana poslije primio sam pismo od oca, koji me obavijestio da je moj punac umro upravo u to vrijeme. Smrt je nastupila na veoma neobian nain. Ujutro toga dana, budui da se nakon bolesti osjeao prilino dobro, izjavio je da ide u lov. Uzeo je puku i okrenuo se prema mome ocu i upitao ga je li poslao po mene. Dobivi nijean odgovor, bijesan je izjurio i rekao da e me vidjeti usprkos svemu. Odjednom se sruio kao munjom pogoen, uslijed napuknua krvne ile. U to je vrijeme nosio lovako odijelo i puku u ruci, tono kao i prikaza koja me uplaila." Monsieur Agniel, lan marokanskog ogranka francuskog Astronomskog drutva, u pismu Flammarionu od 10. 11. 1920., opisao je pomrinu Sunca koja se dogodila toga dana. Tom je pismu priloio izvjee o telepatskom pokusu. Agniel je 1906. ivio u Nici. Jednoga je dana odluio posjetiti svoju sestru u Nimesu. Budui da mu je sestra voljela naranine cvjetove, Agniel ga je kupio i ponio sa sobom. Poslije je napisao: "U svom sam kupeu, u kojemu sam bio sam, izveo pokus dok je vlak punom brzinom jurio izmeu Golfe-Juana i Cannesa. Zatvorenih sam oiju usredotoio misli na cvijee i mentalno otiao u sobu moje sestre u Nimesu, gdje sam joj rekao: 'Stiem. Dolazim te vidjeti i nosim ti cvijee koje voli.' Zamislio sam se kako stojim pokraj njezina kreveta, pokazujui joj buket cvijea koje sam u mislima vizualizirao." (Flammarion, 1922., str. 98-99) Kada. je sljedee jutro vidio sestru, ona mu je rekla: "Veoma neobino. Noas sam sanjala da dolazi i da mi nosi naranine cvjetove!" (Flammarion, 1922., str. 99). U treem svesku knjige Death and Its Mystery, Flammarion je iznio izvjea o prikazanjima koja su se dogodila neposredno prije smrti osobe

koja se prikazala. Jedno od tih izvjea objavljeno je 1905. u asopisu Luce e Ombra. Godine 1882., dva talijanska asnika sklopila su dogovor. Kada jedan od njih umre, o tome e svome drugu dojaviti mislima mu kakljajui stopala. Jedan od asnika, grof Charles Galateri, 5. kolovoza 1888. leao je u krevetu sa svojom enom, koja mu je iznenada rekla: "Ne kakljaj mi stopala." Galateri joj je rekao da joj nita ne radi, no ena je i dalje osjeala kakljanje u stopalima. Mislei da je moda riie o kukcu, zapalili su svijeu i pretraili postelju, no nita nisu pronali. Nedugo potom, dok su pokuavali ponovno zaspati, grofica Galateri je rekla: 'Gle! Pogledaj dolje pokraj kreveta!' No, grof nije nita vidio, a grofica je nastavila: 'Da, pogledaj; ondje stoji visok mladi s kolonijalnom kacigom na glavi. Promatra te i smije se! O, Siroti ovjek! Ima stranu ranu na prsima! I koljeno mu je slomljeno! Mae ti zadovoljna izraza lica. Nestaje!" Sljedeeg je dana grofica to ispripovijedala svojim prijateljima i roacima. Vie od tjedan dana poslije, 14. 08., u novinama je objavljeno da je grofov stari prijatelj, porunik Virgini, poginuo u akciji talijanske vojske u Etiopiji. Najprije ga je metak ranio u koljeno, a potom u prsa (Flammarion, 1923., str. 59). Mogu li se takva izvjea o prikazanjima objasniti sluajnou? Flammarion je smatrao da ne mogu (1922., str. 167): "Monsieur Marrillier je u 'Les Hallucinations 'telepathiques', iznio neka svoja izraunavanja iz kojih naizgled proizlazi da je vjerojatnost sluaja ... kod vizualnih halucinacija smanjena za 1/40.000.000.000.000; tj., u etrdeset bilijuna vizualnih halucinacija samo se jedna moe objasniti sluajem. Jednostavno reeno, to umanjuje pretpostavku sluaja na nulu." Flammarion je vjerovao da osoba na samrti prenosi svojevrsne vibracije drugoj, osobi osjetljivoj na takve dojmove, iji organ pretvara tu vibraciju u percepciju, kao to radio-prijamnik pretvara elektromagnetske valove u zvuk. Flammarion je rekao (1922., str. 369): "Sva ta promatranja dokazuju da se ovjek ne sastoji samo od tijela koje je vidljivo, opipljivo, mjerljivo i poznato svima, a osobito lijenicima; ono se, osim toga, sastoji od duevnog elementa koji je nemjerljiv, obdaren posebnim, priroenim sposobnostima, kadrim djelovati neovisno od fizikog organizma i prikazivati se na daljinu uz pomo sila, ija nam je priroda jo uvijek nepoznata. Taj duevni element nije podloan svakodnevnim ogranienjima vremena i prostora." Prema mom sustavu, taj bi duevni element odgovarao elementu uma. Kao i brani par Curie, Flammarion je podrobno istraivao Eusapiju Palladino. Prvoj seansi s njom, odranoj u domu obitelji Blech u Parizu, prisustvovao je 27. 07. 1897. Iznad jednog kuta sobe bio je objeen za-

stor svijetle boje, oblikujui svojevrsnu radnu sobu. U toj sobi nalazili su se mali leaj, gitara i stolac, na kojemu su leali zvono i glazbena kutija. Soba je tako postavljena na zahtjev Eusapije, koja je objasnila da je on neophodan za izvoenje eljenih uinaka. Premda je Flammarion radije elio da se ne koristi radna soba, istaknuo je da svaki znanstveni pokus iziskuje odreene uvjete. "Onaj tko bi pokuao izraditi fotografiju bez tamne komore, zamraio bi fotografsku plou i, tako, nita ne bi proizveo. ovjek koji porie da postoji elektricitet jer ne uspijeva proizvesti iskru u vlanoj atmosferi, bio bi u krivu. Onaj koji ne vjeruje da postoje zvijezde jer ih vidi samo nou, nije osobito mudar." (Flammarion, 1909., str. 68). Premda je prihvatio opisane uvjete na kojima je medij insistirao, Flammarion je rekao (1909., str. 68): "Prihvaajui te uvjete, najvanije je da ne budete nasamareni." Stoga je Flammarion paljivo pregledao radnu sobu i ostale sobe, uvjerivi se da na zidovima i podovima nema nikakvih skrivenih mehanizama, baterija ili ica. Prije poetka seanse, ne bi li pronala togod sumnjivo na Eusapiji, gospoa Zelma Blech, u ije potenje Flammarion nije nimalo dvojio, paljivo ju je svukla i iznova odjenula. Seansa je odrana pod razliitim svjetlima, od potpuno bijele do blijedocrvene. Eusapija je sjedila izvan zastora, leima okrenuta prema njemu. Ispred nje je postavljen pravokutni drveni stol teak 6,8 kg. Flammarion je podrobno pregledao stol na kojemu nije pronaao nita sumnjivo. Potom je s drugim sudionikom paljivo nadzirao Eusapijine ruke i noge. Obojica su drala jednu njezinu ruku i poloili svoje stopalo na njezino. Osim toga, Flammarion joj je svoju drugu ruku poloio na koljena. Soba je bila potpuno osvijetljena petrolejskom svjetiljkom i dvjema svijeama. Poslije je izvijestio (1909., str. 70): "3 minute poslije, stol se poeo pomicati, postupno se izravnavajui, katkad se podiui na desnu, a katkad na lijevu stranu. Minutu poslije posve je lebdio u zraku, na visini od oko 20 cm, to je trajalo 2 sekunde." Tijekom te seanse dogodile su se i neke druge levitacije, na temelju kojih je Flammarion zakljuio (1909., str. 70): "ini se da se predmet moe podii neovisno o zakonu gravitacije, bez dodira rukama." Nakon toga se okrugli stol, koji se nalazio s Flammarionove desne strane, samostalno poeo primicati stolu koji je lebdio. Flammarion je rekao da je izgledalo kao a se okrugli stol pokuava popeti na pravokutni. Potom je pao. To se dogodilo pod punim svjetlom. Nakon toga je medij rukom domahnuo da se prigue svjetla. Dvije svijee su ugaene, a petrolejska svjetiljka priguena, premda je soba jo uvijek bila dovoljno osvijetljena da Flammarion i ostali svjedoci vide sve to se u njoj dogaa. Okrugli stol, koji je Flammarion prethodno iznova uspravio, neprestano

se pomicao kao da se pokuava popeti na pravokutni stol. Flammarion ga je pokuao spustiti (1909., str. 71), no nije uspio. Bio je uvjeren da medij nije utjecao na pokrete stola. Medij je potom zatraio da se svjetla jo vie prigue. Ugaena je petrolejska svjetiljka i umjesto nje upaljena svjetiljka, kakva se koristi u fotografskim tamnim komorama, koja je obasjavala prostoriju priguenim crvenim svjetlom, pod kojim su svjedoci mogli vidjeti to se u sobi dogaa. Nakon toga su se dogodile jo mnoge neobine pojave, meu kojima sljedeu smatram najznaajnijom. Prije svega, iza zastora se zauo zvuk glazbene kutije, kao da netko okree ruku na njoj. Za to su vrijeme Flammarion i drugi svjedok (de Fontenay) paljivo kontrolirali Eusapijine ruke i noge. Eusapija je pomaknula svoju ruku kojom je drala de Fontenaya i, njegovim prstom mu dotaknula obraz krunim pokretima, kao da okree ruku na glazbenoj kutiji. Kada se zaustavila, glazbena kutija je prestala svirati. A kada je iznova poela pomicati prst, glazbena kutija je opet zasvirala. Flammarion tvrdi (1909., str. 72) da se glazbena kutija oglaavala i stiavala sukladno pokretima prsta na njegovu obrazu. Dok ukratko opisujem dogaaje koji su se dogodili na seansi, obuzima me elja da ispustim neke stvari jer mi se ine suvie nevjerojatnima. No, oduprijet u se tome nagonu. Mali okrugli stol primaknuo se stolu za kojim su sjedili prisutni i potom se podigao na vrh toga stola. Prisutni su zauli zvuk gitare iza zastora i pokrete. Iz radne sobe se pojavila gitara i poela lebdjeti oko okupljenih, potom se spustila na vrh stola, a potom zaustavila na de Fontenayevu ramenu. Odande je uzletjela iznad okupljenih, isputajui zvukove. Flammarion je primijetio (1909., str. 73): "Ta pojava traje petnaestak sekunda. Jasno se moe vidjeti da gitara lebdi zrakom, dok joj se na blistavoj povrini reflektiralo crveno svjetlo." Flammarion je zabiljeio i druge neobine pokrete velikog predmeta (1909., str. 74): "Poslije je iz kabineta izaao stolac, koji se zaustavio pokraj gospoe Blech. Nakon toga se uzdignuo u zrak i zaustavio na glavi gospoe Blech." Nakon seanse kod obitelji Blech, Flammarion je organizirao osam seansi s Eusapijom u svome domu. Rekao je (1909., str. 85): "Eusapija se prije svake seanse skinula i iznova odjenula u prisutnosti dviju dama odgovornih za provjeru, ne skriva li neke naprave pod odjeom." Arthur Levy, koji je na seansu doao s osjeajem nevjerice i sumnjiavosti, izvijestio je o seansi odranoj 6. studenog 1897. On je pregledao sobu, pri emu je posebnu pozornost obratio na radnu sobu iza zastora koji su visjeli iznad jednog kuta sobe. Uvjerio se da ondje nema nikakvih mehanizama, ni otvora kojima bi se moglo ui ili izai u podruje kabineta, osim kroz zastore, koji su

svi prisutni mogli vidjeti tijekom itavog trajanja seanse. Petorica okupljenih i medij sjedili su za pravokutnim stolom ispred zastora, dok su u kabinet stavljeni neki glazbeni instrumenti. Jedan od prisutnih stavio je na stol vagu za vaganje pisama. Eusapija je stavila svoje ruke 10 cm sa svake strane instrumenta i pokrenula vagu. Levy je napisao: "Eusapija nas je pozvala da se osobno uvjerimo da meu rukama ne dri vlas, kojom bi mogla kriom pritiskati zdjelicu vage. To se malo prikazivanje dogodilo kada su sve svjetiljke u salonu bile upaljene." (Flammarion, 1909., str. 88). Levy i George Mathieu kontrolirali su joj ruke i noge. Okupljeni su drali ruke na stolu. "Nekoliko trenutaka poslije", napisao je Levy, "poinje podrhtavati, stajati na jednoj nozi, pada na pod, uzdie se u zrak - katkad 30, a katkad 20 cm iznad zemlje ... Sve to pod punim svjetlima." (Flammarion, 1909., str. 88). Eusapija je potom zatraila da se svjetiljke prigue, govorei da joj svjetlo smeta oima. Netko od okupljenih premjestio je svjetiljku na pod iza glasovira. No, soba je i dalje bila dovoljno osvijetljena da svi mogu vidjeti to se dogaa. Iz radne sobe su doletjeli def i violina, koji su pali na stol. Levy je jednom rukom primio def, pri emu mu ga je neka nevidljiva osoba pokuala ugrabiti, uslijed ega mu je zasjekla ruku. Stol se iznenada poeo estoko tresti. Iz radne sobe je doletjela i harmonika, koja je pala na stol. Levy je napisao: "Uhvatio sam je za donji dio i upitao Nevidljivog moe li je izvui za drugi kraj i zasvirati. Zastor se rastvorio, a mijeh harmonike poeo se pomicati naprijed-natrag, dok su se tipke uvlaile, svirajui nekoliko razliitih tonova." (Flammarion, 1909., str. 90). Eusapija je pozvala okupljene da se meusobno uhvate za ruke. Potom je razjarenih oiju pogledala prema velikoj sofi koja se poela, kako izvjeuje Levy, primicati prema stolu. Eusapija je pogledala sofu 'avolskim osmjehom' i svojim je dahom otpuhnula, uslijed ega se sofa vratila na svoje mjesto. Paranormalne pojave nastavile su se dogaati. Levy je napisao: "Def je poletio u zrak gotovo do stropa, a potom su i jastuci poeli letjeti, prevrui sve to se nalazilo na stolu; M.M. [gospodin Mathieu] je bio izbaen sa svojega stolca. Taj stolac - teki naslonja od crne orahovine - uzdignuo se u zrak i uz veliki tropot sruio na stol i potom pao na pod. Eusapija je izgledala veoma uznemirena. Svi je alimo. Molimo je da prestane. 'Ne, ne!), vie. Ustaje sa stolca i mi zajedno s njom. Stol se uzdie iznad poda i lebdi u zraku na visini od 60 cm. Nakon toga se opet stropotao na pod." (Flammarion, 1909., str. 91-92). Seansa, koja je trajala dva sata, nedugo potom je zavrila. Levy je poslije izjavio: "Poduzeli smo sve prethodne mjere opreza da ne bismo bili nasamareni i prevareni... A, kada nam se,

gledajui unatrag, u misli poinju uvlaiti sumnje, moramo zakljuiti da bi, s obzirom na okolnosti u kojima smo se nalazili, varke kojima bi se mogli proizvesti takvi uinci trebale biti jednako fenomenalne kao i sami uinci. Kako bismo mogli nazvati taj misterij?" (Flammarion, 1909., str. 92). Gospoa Flammarion je zabiljeila rezultate seanse odrane 19. 11. Soba je bila osvijetljena slabim svjetlom none svjetiljke, koja se nalazila na odreenoj udaljenosti od stola. Gospodin Brisson i gospodin Pallotti nadzirali su medija. Gospoa Flammarion i gospoa Brisson sjedile su nekoliko metara dalje od stola, licem okrenute prema Eusapiji. Zastor iza Eusapije poeeo se pomicati. "to to vidim?" rekla je gospoa Flammarion. "Mali trononi stol koji poskakuje (veoma energino) iznad poda na visini od oko 20 cm, dok istodobno pozlaen def radosno poskakuje na istoj visini iznad stola, glasno zveckajui." (Flammarion, 1909., str. 126-127). Gospoa Flammarion je privukla pozornost gospoe Brisson na te pokrete. "Nakon toga", napisala je, "stol i def iznova su, u savrenom skladu, poeli svoj ples, pri emu se jedan od njih estoko obruio na pod, dok je drugi pao na stol." (Flammarion, 1909., str. 127). Flammarion i drugi sudionici seanse odrane 21. 11., vidjeli su kako kroz zastor izlazi knjiga. Flammarion je zabiljeio (1909., str. 129-130): "Knjiga je prolazila kroz zastor bez ikakvih otvora, budui da je tkanina posve netaknuta." Flammarionova ena, koja je za to vrijeme gledala to se dogaa iza zastora, vidjela je kako knjiga ulazi u kabinet kroz zastor, dok je izvan njega, kako je izvijestio Flammarion, knjiga: "... iezla pred oima osoba koje su bile ispred nje, naime, gospodin Bascheta, gospodin Brissona, M. J. Boisa, gospoe Fourton i mene... Kolektivna halucinacija? Ali, svi smo bili posve trijezni i pribrani." U svoje knjige o parapsiholokim istraivanjima Flammarion je ukljuio rezultate istraivanja drugih ljudi. Godine 1891., kada je saznao za Eusapijine neobine sposobnosti, ugledni talijanski psihijatar Cesare Lombroso otiao je u Napulj da se u njih osobno uvjeri. Organizirana je seansa na kojoj je sudjelovalo 6 ljudi. Soba je bila obasjana svjetlom svijea. Lombroso je s jo jednom osobom nadzirao Eusapiju. Stol je poeo lebdjeti. Nakon toga je odrano jo nekoliko seansi, koje su rezultirale istim pojavama (Flammarion, 1909., str. 142-146). Na temelju svjedoanstva prof. Lombrosa, znanstveno vijee odralo je u Milanu sedamnaest seansi s Eusapijom. Meu znanstvenicima u tomu vijeu bili su astronom Giovanni Schiaparelli (direktor milanskog Opservatorija), fiziar Giuseppe Gerosa i nobelovac i fiziolog dr. Charles Richet iz Pariza. Lombroso je prisustvovao nekim seansama. Istraivai su potpisa-

li izvjee koje je potvrivalo vjerodostojnost fenomena (Flammarion, 1909., str. 151). Nekoliko puta svjedoili su levitacijama velikog stola. U tim sluajevima Eusapiju su paljivo nadzirale osobe koje su pokraj nje sjedile vrsto priljubljenih koljena, drale je za ruke i kontrolirale joj stopala. Slijedi opis levitacija stola iz potpisanog izvjea: "Nakon nekoliko minuta, stol se poinje bono pomicati, prvo se die na desnu, potom na lijevu stranu, da bi se naposljetku sa sve etiri noge uzdignuo u zrak, lebdei u vodoravnom poloaju (kao da pluta u tekuini), obino na visini od 10 do 20 cm (u iznimnim sluajevima od 60 do 70 cm); nakon toga ravno pada na zemlju. esto podrhtavajui lebdi u zraku nekoliko sekunda, za koje vrijeme moemo podrobno pregledati poloaj nogu pod stolom." (Flammarion, 1909., str. 154) Istraivai su zakljuili da uvjeti koje su nametnuli iskljuuju mogunost razliitih prijevara, naprimjer, skrivene tapove ili potpornje koje bi medij mogao sakriti. Sudionici tih seansi u svom su izvjeu spomenuli nekoliko primjera spontanog pomicanja predmeta, koje prisutni nisu dodirivali. U izvjeu pie: "Na drugoj seansi, tijekom koje je itava soba bila potpuno osvijetljena, dogodilo se neto nevjerojatno. Stolac teak gotovo 10 kg, koji je stajao 90 cm dalje od stola i iza medija, primaknuo se gospodinu Schiaparelliju, koji je sjedio pokraj medija. Ustao je da ga vrati na mjesto, no tek to je ponovno sjeo, stolac mu se drugi put pribliio." (Flammarion, 1909., str. 156). Istraivai su svjedoili i lebdenju predmeta. U nastojanju da sprijee Eusapiju da se kriom koristi svojim rukama, neki od prisutnih vrsto su je drali za ruke (Flammarion, 1909., str. 157-159). U dva sluaja, sama je Eusapija lebdjela iznad stola sjedei na svome stolcu, dok se rukama i dalje drala za svoje uvare. U prvom sluaju ruke su joj kontrolirali Richet i Lombroso, koji su, kako pie u izvjeu: "... uvjereni da joj nisu pomogli pri levitaciji." Dok se sputala sa stola, ruke su joj nadzirali Finzi i Richet, koji su, prema izvjeu:"... slijedili njezine pokrete, koje niime nisu potpomagali." (Flammarion, 1909., str. 159-160).

Charles Richet (fiziolog)

Godine 1913., Charles Robert Richet, profesor fiziologije pri Parikom sveuilitu, dobio je Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju zbog otkria na polju imunologije. Njegovo zanimanje za okultno poelo je hipnotizmom. Nakon to je kao gledatelj svjedoio takvoj javnoj demonstraciji, osobno je izvrio nekoliko pokusa. Nakon toga se poeo zanimati za vidovitost, te je objavio lanak o statistikoj nepobitnosti izvanosjetilne percepcije (Richet, 1884.). U svojim je studijama prouavao ljude koji su pogaali

boje igraih karata, koje je okretala osoba koju nisu vidjeli. Rezultati su nadilazili svaku vjerojatnost sluaja. Richet je uvjerio svog prijatelja, bogatog industrijalca Jeana Meyera, da osnuje drutvo za nepristrana znanstvena istraivanja psihikih fenomena. To je drutvo utemeljeno 1919. pod imenom 'Institut Metapsychique'. Richet je vjerovao da e, kao to je kemija proizala iz alkemije i nova znanost uma proizai iz metapsihologije. Rezultate svojih prouavanja ukratko je opisao u knjizi Thirty Years of Psychical Research (1923.). Richet je tvrdio da postoje dvije vrste metapsihikih fenomena - objektivni i subjektivni. Objektivni fenomeni obuhvaaju pokretanje fizikih predmeta pod utjecajem psihikih sila. Subjektivni obuhvaaju mentalna prikazanja, kao to je prostorna vidovitost. Napisao je (1923., str. 4-5): "Sile koje upravljaju predosjeajima, telepatijom, pomicanjem predmeta bez dodira, privienjima i odreenim mehanikim i svjedosnim pojavama nisu, kako se ini, slijepe i nesvjesne sile ... One nisu kobne kao mehanike i kemijske reakcije materije. ini se da posjeduju intelekt, volju i intuiciju, koja svojstva moda nisu ljudska, ah nalikuju ljudskoj volji i namjeri. Intelektualnost - sposobnost izbora, namjere i odluke sukladne osobnoj volji - svojstvo je svih metapsihikih fenomena. Richet je izvrio telekinetike pokuse s Eusapijom Palladino i sudjelovao je na vie od stotinu njezinih seansi (Richet, 1923., str. 412). Napisao je (1923., str. 413): "Svi znanstvenici koji su izvodili pokuse s njom, bez iznimke, na kraju su se uvjerili da proizvodi istinite fenomene." Priznao je da je u nekim sluajevima pokuala varati, kada joj je to bilo doputeno. Ali Richet je to protumaio kao manjkavost odgovornosti istraivaa, koji je moraju sprijeiti od pokuaja prijevare. Richet je u svojim pokusima izvrio takve mjere opreza. "U trenutku kada se trebalo dogoditi pomicanje bez dodira", napisao je (1923., str. 413), "Eusapija je upozorila na nadolazeu pojavu, tako da se ona nije dogodila neoekivano. Svi promatrai bili su potpuno usredotoeni i prije tog trenutka mogle su se izvriti sve mogue mjere opreza, kojima bi se mogla sprijeiti prijevara. Vjeti prevaranti ine upravo suprotno, nastojei odvratiti pozornost prisutnih u najvanijem trenutku izvoenja svojih varki." Istraivai su prije svega nadzirali Eusapijine ruke i noge, kako bi se uvjerili da se njima ne koristi u izvoenju uinaka kojima su svjedoili - obino je bila rije o pomicanju predmeta prostorijom. Godine 1893. i 1894., etolog Henryk Siemiradzki (1843.-1902.) i filozof Julian Ochorowicz (1850.-1917.) izvodili su pokuse s Eusapijom u Rimu. Tim je pokusima prisustvovao i Richet, koji je napisao (1923., str. 416):

"Eusapijine su ruke bile pod kontrolom, a iznad stola je lebdio vergl koji je itavo vrijeme isputao zvukove kao da netko okree ruku na njemu." Ochorowicz je izvrio i druga istraivanja. Neke zanimljive psihokinetike pojave dogodile su se pod strogom kontrolom Eusapijinih ruku. Richet je napisao (1923., str. 416): "Pod priguenim svjetlom, koje je, meutim, bilo dovoljno jako da istraivai mogu vidjeti obrise, stol se 3 puta vodoravno uzdigao u zrak." Najznaajnije od Richetovih izvjea odnosi se na seanse s Eusapijom odrane u njegovoj kui na otoku Ribaud. Richet je na tom otoiu u Sredozemnom moru posjedovao vikendicu. Jedini stanovnici otoka bili su svjetioniar i njegova ena. Richet je pozvao Ochorowicza da mu se pridrui. Napisao je (1923., str. 416-417): "Izvodili smo pokuse 3 puta tjedno tijekom 3 mjeseca, i neprestano smo pomno provjeravali pomicanje predmeta bez dodira, kao i druge pojave." Richet je potom pozvao Fredericka Myersa i fiziara Olivera Lodgea da im se pridrue. U svojoj je knjizi (1923., str. 417) saeo Lodgeovu izjavu: "Stolac smjeten pokraj prozora, nekoliko metara udaljen od medija, kliznuo je, digao se u zrak i pao na pod. Medija su drali za ruke i nitko se nije nalazio pokraj stolca. uo sam nekoliko zvukova iz harmonike koja se nalazila nedaleko od nas. Zrakom iznad naih glava lebdjela je glazbena kutija. Zaulo se okretanje kljua u bravi na vratima, nakon ega se klju spustio na stol, da bi se potom ponovno vratio u bravu. Teak stol (22 kg) lebdio je 20 cm iznad poda, dok je medij stajao, lagano se rukama pridravajui o ugao stola." Izvjea o pokusima na otoku Ribaud uznemirila su lana Drutva za parapsiholoka istraivanja, Henryja Sidgwicka, koji je 8. 08. 1894., napisao u pismu Jamesu Bryceu Sidgwicku: "Kriza je neizbjena. 3 glavna lana nae istraivake skupine: F. Myers, O. J. Lodge i Richet (prof, fiziologije u Parizu) uvjerili su se u istinitost parapsiholokog fenomena spiritizma ... proitali smo biljeke o svim izvrenim pokusima, i uistinu je teko razumjeti kako su zabiljeeni rezultati mogli biti izvedeni uobiajenim fizikim nainima ... U vrijeme kada Drutvo ve nekoliko godina uiva ugled zbog razmjerne razboritosti i inteligencije, zahvaljujui injenici da je otkrilo i potkazalo prijevare medija; a, budui da su Eusapijini 'fenomeni' slini prijevarama koje smo potkazali, bit e uistinu koban preokret nae javne karijere ukoliko se nai najugledniji lanovi izjasne kao vjernici." (Gauld, 1968., str. 230). U namjeri da testiraju Eusapijine sposobnosti, gospodin i gospoa Sidgwick otili su, zajedno s Lodgeom, u Richetov dvorac u Carqueiranneu

pokraj Toulona. Ondje su istraivai takoer svjedoili fenomenima izvedenim pod uvjetima koji su iskljuivali svaku mogunost prijevare. Iza medija su poeli lebdjeti razliiti predmeti, kao to je dinja i mali pleteni stol, koji su se potom spustili na stol za kojim su sjedili istraivai. Istraivai su osjetili i tajanstvene dodire i vidjeli ruke. uli su i zvukove glasovira, koji se nalazio daleko od medija (Gauld, 1968., str. 231). No, neki lanovi DPI-a i dalje su ostali sumnjiavi. U nastojanju da konano odagnaju sve sumnje, pozvali su Eusapiju u Myersovu kuu u Cambridgeu. Ondje je pred Myersom i njegovom enom izvela improviziranu demonstraciju. Myers je istaknuo da je rano te veeri, 31. 07. 1895., vani jo uvijek bio dan. Izjavio je: "Pod takvim se okolnostima stol poeo svim nogama dizati u zrak, to se dogodilo 5 ili 6 puta tijekom otprilike 10 minuta ... U svim sluajevima inilo nam se da nikakva poznata sila nije mogla dii i zadrati ga u zraku, budui da smo vidjeli da se dizao i lebdio." (Gauld, 1968., str. 235). Eusapija je odrala ukupno 20 seansi u Myersovoj kui. U najmanje jednoj od njih sudjelovali su mnogi ugledni istraivai, ukljuujui lorda Rayleigha, J. J. Thomsona, Francisa Darwina, brae Maskelyne (maioniari), Richeta i Lodgea. U svakom sluaju, izvijestili su o uobiajenim fenomenima (Gauld, 1968., str. 235). Istraivai su nakon toga pozvali Richarda Hodgsona, koji je stigao iz Amerike tono u vrijeme odravanja posljednjih sedam seansi. Hodgson je bio veoma sumnjiav prema Eusapiji, uvjeren da se koristi varkama. Kako bi se uvjerio da e je uloviti u prijevari, odluio je ublaiti mjere opreza. Ustanovio je da u nekim sluajevima Eusapija, kada joj je to bilo doputeno, uspijeva prijevarom osloboditi svoju ruku iz stiska dvojice svojih uvara. To je uvjerilo Hodgsona i druge da su fenomeni koji su se dogaali u Cambridgeu bili proizvod prijevare (Gauld, 1968., str. 238). Drugi istraivai s time se nisu sloili. Oduvijek je bilo poznato da Eusapija u nekim sluajevima vara, ukae li joj se za to prilika i ukoliko se ne osjea dobro, kao to je bio sluaj u Engleskoj. Oni su tvrdili da je Hodgson tako uredio situaciju, da je Eusapiju obeshrabrio i dopustio joj da pribjegne varci (Gauld, 1968., str. 239). Njezini su pristae istaknuli da varke koje je razotkrio Hodgson mogu objasniti samo neke njezine sposobnosti (Gauld, 1968., str. 240). Potpuno izvjee o seansama u Cambridgeu nije bilo objavljeno. Henry Sidgwick je u Journal of the Society for Psychical Research ( 0 4 / 1 8 9 6 . ) objasnio: "Drutvo za parapsiholoka istraivanja nije obiavalo usmjeravati pozornost na izvedbe bilo kojeg tzv. 'medija, za kojega se dokazalo da

je sustavno pribjegavao prijevarama... Prema tome, sukladno naem uvrijeenom obiaju, predlaem da u budunosti zanemarujemo njezine izvedbe, kao to zanemarujem i izvedbe osoba koje su sudjelovale u istim prijevarama." (Gauld, 1968., str. 240). Saznavi za jo neka izvjea o Eusapiji iz Europe, Myers je poelio izvriti novi niz pokusa, no Sidgwick ih je odbio dopustiti. No, Richet je nastavio izvoditi pokuse, koji su ga posve uvjerili u istinitost Eusapijinih sposobnosti (Gauld, 1968., str. 241). Richet je krajem 1898. uvjerio Myersa da doe u Francusku i sudjeluje na nekim pokusima. Myers je sudjelovao na dvjema seansama, odranima 1. i 3. 12. u Richetovoj kui u Parizu. Osim njega, ondje su bili i Theodore Flournoy (vicarski psiholog), vojvoda i vojvotkinja de Montebello (francuski veleposlanik u Rusiji i njegova ena), te Emil Boirac (istraiva paranormalnog). Prva seansa odrana je u dobro osvijetljenoj prostoriji - pod priguenim svjetlom svjetiljke, vatre iz kamina i mjeseine. Eusapijina haljina i ruke veoma su se dobro mogli vidjeti. Ruke su joj bile meusobno udaljene i vidljivo poloene na stolu, dok joj je jedan od promatraa ispod stola drao noge. Drugim rijeima, sve je bilo vidljivo i pomno kontrolirano. Na prozorsku niu, s koje je zastor bio odmaknut, stavljena je citra, a sam prozor bio je zatvoren i zakraunat. Istraivai su primijetili da se citra pomie i uli su kako svira. Potom se citra pojavila iza zastora i pomaknula iza istraivaa koji su, tako, sjedili izmeu lebdee citre i Eusapije. Citra je iznova zasvirala, dolebdjela iznad Myersovih ramena i spustila se na stol (Gauld, 1968., str. 241-242). Slian se fenomen dogodio i na drugoj seansi. Myers, koji se toga puta iznova uvjerio u Eusapijine sposobnosti, elio je objaviti izvjee o tome. No, u to je vrijeme Hodgson bio urednik asopisa i Radova DPI-a i nije elio objaviti potpuno izvjee, ve samo saeto Myersovo pismo u kojemu je izjavio da je na temelju nedavnih istraivanja obnovio svoje povjerenje u Eusapiju (Gauld, 1968., str. 242). Istraivanja su se nastavila. U razdoblju od 1905.-1907., skupina znanstvenika, ukljuujui Richeta, izvrila je u Institutu za psihologiju u Parizu brojne pokuse s Eusapijom (ukupno 43 seanse). Kako tvrdi Richet (1923., str. 420), ti su pokusi rezultirali potvrdnim prikazivanjima telekineze. Rije je o pokusima u kojima su, kao lanovi istraivakog vijea, sudjelovali suprunici Curie. Meu drugim lanovima vijea bili su filozof Henri Bergon, Richet i fiziar lean Baptiste Perrine, koji je, kao i brani par Curie, dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Bergson je bio nositelj Nobelove nagrade za knjievnost. Prema tome, u vijeu znanstvenika koji su istraivali Eusapiju Palladino, nalazilo se najmanje 5 nobelovaca. Nakon viegodinjih prouavanja, vijee je objavilo povoljno izvjee u kojemu su iznesena

i sljedea opaanja: "Eusapijine obje ruke, noge i koljena su pod nadzorom, a stol se iznenada poinje dizati u zrak na sve 4 noge; potom na dvije i onda opet na 4. Eusapija zatvara dlanove i prua ih prema stolu, koji se potom die u zrak 5 puta za redom, uslijed ega i pet puta otro udara o pod. Iznova lebdi, dok Eusapija dri svoje ruke na glavi promatraa. Nekoliko sekunda lebdi na visini od 30 cm, dok Eusapija dri svoju ruku na stolu, ispod kojega se nalazi upaljena svijea. Stol 4 sekunde lebdi u zraku na visini od 25 cm. Gospodin Curie dri svoju ruku na stolu, a na njegovoj se nalazi Eusapijina ruka. Stol je svim nogama lebdio u zraku kada je gospodin Curie drao ruku na Eusapijinim koljenima, a Eusapija je jednu ruku drala na stolu, a drugu na glavi gospodina Curiea, pri emu su joj noge bile privezane za stolac na kojemu je sjedila." (Carrington, 1931., str. 135). Richet je bio oduevljen i pokusima s Eusapiiom koji su bili u Napulju. Godine 1908., Everard Feilding, koji je sudjelovao na seansama u Cambridgeu, pridruio se Herewardu Carringtonu i maioniaru i sumnjiav cu W. W. Baggallyju, u nekim od tih pokusa. Carrington, koji je bio maioniar i autor knjige kojom je razotkrio arlatanske medije, iznio je svoje dojmove o napuljskim pokusima: "U 11. i 12.mj. 1908., gospodin Everard Feilding, gospodin W. Baggally i ja, odrali smo 10 seansi u naim hotelskim sobama, pod savreno kontroliranim uvjetima i uvjereni smo da su pritom bile proizvedene istinite metapsihike pojave, koje se ne mogu pripisati nikakvim prijevarama." (Richet, 1923., str. 420). Seanse su odrane u sobama hotela Victoria u Napulju, koje su unajmili Carrington i njegovi kolege. Neposredno prije poetka seanse, pomno su pregledali sobe, kao i Eusapiju, kako bi se osigurali da ne nosi nita sumnjivo na sebi ili svojoj odjei. Sobe su se nalazile na petom katu hotela, a prozori su bili otvoreni prema ulinoj strani zgrade. Nakon to je Eusapija ula u sobu u kojoj se trebala odrati seansa, vrata i prozori bili su paljivo zakljuani i poduprijeti. Nije bilo nikakve mogunosti da kroz njih uu mogui pomagai. Istraivai su izradili 'kabinet' objesivi dva prozirna crna zastora iznad jednog kuta sobe. Na stoli u kabinetu stavili su razliite predmete, poput zvona, gitare i djejeg glasovira-igrake. Soba je podrobno pregledana prije, kao i nekoliko puta tijekom seansa (Carrington, 1931., str. 213-214). Istraivai su pomno nadzirali Eusapijine ruke i noge, a katkad bi je svezali o njezin stolac za stolom pokraj sobe. Carrington je istaknuo (1931., str. 215): "... sva tri istraivaa bila su posve upoznata sa svim varka ma, kojima su se mediji koristili za oslobaanje ruku, nogu, itd. i bih su potpuno pripremljeni da ih unaprijed razotkriju." Istraivai su svjedoili

levitacijama stola i neobjanjivim pomicanjima predmeta (Richet, 1923., str. 420). U razdoblju od 1909. do 1910., seanse su se odravale u New Yorku pod Carringtonovim nadzorom. Pod pomno kontroliranim uvjetima dogodili su se uobiajeni fenomeni. Carrington je vidio (1931., str. 210) kako stol lebdei izlazi iz kabineta prekrivenog zastorima, istaknuvi da se to dogodilo: " ... pod dovoljno jakim osvjetljenjem, tako da se moglo vidjeti da ga medij ne dodiruje." Stol je lebdio u zraku na visini od 1,2 m, pet puta se odbio o drvenu pregradu u sobi, potom se preokrenuo i pao na pod. Za to su vrijeme istraivai paljivo nadzirali Eusapiju, drei joj ruke, dok joj je Carrington rukama drao noge. Tijekom jedne seanse odrane u New Yorku, istraivai su uli zvuk mandoline koji je dopirao iz prostora zatvorenog zastorom. Zvuk udaranja o ice podudarao se s Eusapijinim pokretima prstiju na rukama jednog od istraivaa. Carrington je izjavio (1931., str. 211): "Mandolina je potom lebdei izala iz kabineta i zaustavila se na stolu, gdje je pred svima prisutnima, koji je nisu dodirivali, nastavila svirati jo gotovo minutu - prvo jednom, a potom i drugom icom." Tijekom te demonstracije, istraivai su paljivo kontrolirali Eusapiju vrsto joj drei ruke. Drugom su prilikom istraivai stavili instrument nalik flauti na stol u provizorno zastorom ograenom prostoru, koji su izradili u sobi. Instrument je iznenada poeo lebdjeti ispred lica jednoga od istraivaa. Carrington je izjavio (1931., str. 211): "Nitko nije vidio kako je ondje stigao; no, lebdio je ondje, oko 1,5 m daleko od Eusapije, to je bez dvojbe suvie daleko da ga je mogla dosegnuti." Carrington je izvijestio da je esto vidio kako se drveni stolac pomie sukladno pokretima Eusapijine ruke, naprijed-natrag i bono. "Tijekom tih kretanja, iznova sam prelazio dlanom i rukom prostorom izmeu nje i stolca, pokazujui da nisu povezani nikakvim nitima, vlasima, icama, itd." rekao je Carrington (1931., str. 121). Dalje je rekao da je Eusapija katkad dodirom prenosila svoju mo na njega, uslijed ega bi stolac slijedio pokrete njegove ruke, sve dok Eusapija nije uklonila svoju ruku s njega. Richet je, pak, zakljuio (1923., str. 421): "Ustrajao sam na fenomenu telekineze, koji je izvodila Eusapija, jer nikada prije moda nije bilo toliko razliitih, sumnjiavih i presavjesnih istraivaa moi nekog drugog medija, kao ni toliko pomnih istraivanja. Ona je u razdoblju od 20 godina, od 1888. do 1908., bila podvrgnuta najstroim i najpresudnijim testovima u rukama najosposobljenijih europskih i amerikih istraivaa i tijekom itavog tog razdoblja, znanstvenici, odluni sprijeiti da budu rtve prijeva-

re, potvrdili su da su se ak i veoma veliki i teki predmeti pomicali bez ikakvog dodira."

Margaret Mead (antropologinja)

Istaknuta amerika antropologinja Margaret Mead (1901.-1978.) odobravala je istraivanja paranormalnih pojava. Godine 1942. bila je izabrana za povjerenicu Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja, a 1946. imenovana je lanom istraivakog vijea toga drutva. Godine 1969., svojim je utjecajem znatno pridonijela da Ameriko drutvo za unaprjeenje znanosti prihvati Drutvo za parapsiholoka istraivanja kao svoju pridruenu organizaciju, a prethodno je i osobno obnaala dunost predsjednice Amerikog drutva za unaprjeenje znanosti. Margaret Mead je vjerovala da je njezino zanimanje za parapsiholoka istraivanja moda povezano s povijeu njezine obitelji. Njezina dugogodinja prijateljica Patrica Grinager, napisala je (1999., str. 195): "Dva su lana obitelji majke njezina oca posjedovala parapsiholoke sposobnosti - njezina prabaka Priscilla Rees Ramsay i njezina prastrina Louisiana Priscilla Ramsay Sanders. Stoljee prije, stanovnici okolice Winchestera u Ohiju proirili su glasine da majka i ki zajedno dijagnosticiraju bolesti, itaju ljudske misli i izazivaju levitacije stolova. Sama je Margaret bila 'vidovito dijete', kako su je nazivali njezini roaci iz obitelji Ramsay." Margaret je smatrala da je ona moda inkarnacija svojih vidovitih pretkinja (Grinager, 1999., str. 195). Margaret Mead se tijekom itavog ivota savjetovala s razliitim medijima, vidovnjacima i iscjeliteljima. Naime, prije udaje za Gregoryja Batesona 1936., zatraila je savjet jednog medija iz Harlema, koji je odobrio taj brak (Howard, 1984., str. 187). Potkraj ivota, Mead je provodila mnogo vremena s uvenom vidovnjakinjom Jean Houston i ileanskom iscjeliteljicom Carmen de Barraza. Kada je prvi put, u pratnji Jean Houston, upoznala de Barrazu, upitala ju je: "Vidite li vie ljudi u sobi nego mi?" De Barraza joj je odgovorila potvrdno, na to ju je Mead upitala: "Vidite li visoku i nisku osobu pokraj mene?" De Barraza je odgovorila da vidi. Meadova je objasnila da su to njezini duhovni vodii i da su ih vidovnjaci u svim plemenima koja je prouavala, uvijek vidjeli (Howard, 1984., str. 412). Na konferenciji o holistikoj medicini odranoj u Los Angelesu neposredno prije smrti, Margaret Mead je rekla: "Kada sam otila na koled, ustanovila sam da se organizirana slubena znanost protivi istraivanju parapsiholokih sposobnosti. Naa ih kultura potiskuje. Na Baliju je posve suprotno. Balijci se preputaju svim oblicima psihikih aktivnosti, od tri-

vijalnih do znaajnih: transu, proricanju, pronalaenju izgubljenih predmeta, otkrivanju lopova." (Grinager, 1999., str. 252). Nakon toga je rekla da bismo trebali prouavati te sposobnosti i pokuati pronai naine za njihovu primjenu u suvremenom drutvu.

John G. Taylor (fizikalni matematiar)

Godine 1974., dr. John G. Taylor, fizikalni matematiar s Londonskog sveuilita, pojavio se s Urijem Gellerom u emisiji BBC-a. Geller se proslavio sposobnou savijanja i pomicanja metala na naine neobjanjive obinim zakonima fizike. Za Taylora je prvi susret s Gellerom bio veoma uznemirujui. U svojoj knjizi Superminds, napisao je (1975., str. 49): "Samo jedno neposredno promatranje Gellera na djelu, na mene je ostavilo neodoljivo snaan dojam. Osjeao sam kao da se itav okvir kroz koji sam do tada promatrao svijet, odjednom unitio. Osjeao sam se potpuno gol i ranjiv, okruen neprijateljskim, neobjanjivim univerzumom. Mnogo je dana prolo nakon to sam se uspio pomiriti s tim osjeajem. Neki moji kolege ak se nisu htjeli suoiti s tim problemom, odbivi prisustvovati prikazivanjima tih neobinih fenomena. Premda je to posve razumljivo, takvo stajalite ne pretkazuje dobro znanosti u budunosti." Suoen s takvim izazovom, Taylor je odluio izravno se uvjeriti u Gellerove sposobnosti. Tako je Taylor 2. veljae 1974., izveo pokuse s Gellerom u svom laboratoriju pod pomno kontroliranim uvjetima. Rezultati su bili razliiti. Geller je bezuspjeno pokuavao svinuti metalnu ipku koju nije smio doticati. Na pladnju pokraj njega nalazilo se nekoliko metalnih traka za potrebe pokusa. Taylor je napisao (1975., str. 51): "Tada sam uoio da je jedna od aluminijskih traka, koje su leale na pladnju, svinuta, iako je Geller, kao ni itko drugi u sobi, barem koliko sam mogao vidjeti, nije dotaknuo." Taylor je nakon toga testirao Gellerovu uvenu sposobnost svijanja lica, upotrijebivi jednu od svojih lica za pokus. Izvijestio je (1975., str. 51): "Drao sam udubljeni dio lice, koji je Geller njeno pomilovao rukom. Nakon dvadesetak sekundi, najtanji dio drke, dug oko pola centimetra, iznenada je omekao i lica se prepolovila na dva dijela. Potom su krajevi lice brzo - za manje od sekunde - iznova ovrsnuli... Ondje, pod laboratorijskim uvjetima, uspjeli smo ponoviti taj nevjerojatan pokus. Geller jednostavno nije kriom pritisnuo licu dovoljno da izazove takav uinak, a da ne spominjem prethodno omekavanje metala. Osim toga, nitko nije mogao neto petljati sa licom, budui da je posljednjih godinu dana bila u mom vlasnitvu." U nekim od kasnijih pokusa, Geller je bez dodirivanja savinuo aluminijsku traku, koja se nalazila u epruveti. Prilikom drugog pokusa, Taylor

je ustanovio da Geller moe svinuti mjedenu traku za 10 stupnjeva, no u smjeru suprotnom od smjera nanoenja pritiska. Osim toga, primijetio je i da se istodobno svinula i igla na vagi. Drugom prilikom je Geller pokuao bez dodirivanja svinuti bakrenu traku i icu. Isprva se nita nije dogodilo. Taylor je napisao (1975., str. 160): "Prekinuli smo pokus kako bih izmjerio koliinu elektrine energije koju je proizveo, no, kada sam se nekoliko trenutaka poslije okrenuo, vidio sam da je traka svinuta, a limena ica prelomljena. Uoio sam da je mjedena traka na drugoj strani laboratorija takoer svinuta ... Kada sam rekao Gelleru to se dogodilo, istoga se asa iz dijela laboratorija, udaljenog 6 m, zauo tresak metala. Ondje, na podu pokraj vrata, leao je svinut komad mjedi. Opet sam se okrenuo i zauo drugi tresak. Komadi bakra koji je prethodno leao na stolu pokraj svinute mjedene trake, takoer je pao na pod pokraj istih vrata. Prije nego sam shvatio to se dogaa, na stranjoj strani nogu osjetio sam udarac Perspexove cijevi, u kojoj je bila vrsto zatvorena eljezna ipka. I cijev, koja je leala na stolu, sada se nalazila pokraj mojih nogu, dok je ipka bila svinuta koliko je to doputala cijev u kojoj se nalazila." Tijekom tih pokusa, Taylor je svjedoio i drugim neobinim pojavama. Tako je vidio kako je itav pod, od jednog do drugog zida, bio posut komadiima metala, i vidio je kako se okree igla kompasa. Zapisao je (1975., str. 163): "Bilo je nemogue objasniti te dogaaje. Osobno bih zacijelo odbacio takva izvjea kao neistinita da se u njih nisam izravno uvjerio. Uvijek sam mogao ii na sigurno i rei da je Geller sigurno varao, da me vjerojatno doveo u stanje transa ... No, itavo vrijeme dok su ti predmeti 'letjeli', mogao sam promatrati razliite dijelove znanstvene opreme. Sigurno nisam osjeao kao da sam u nekom izmijenjenom stanju svijesti." Taylor je nastavio izvoditi pokuse i s djecom, koja su tvrdila da posjeduju mo savijanja metala kao i Geller. Ustanovio je da ta djeca mogu savijati metal pod laboratorijskim uvjetima (Taylor, 1975., str. 79). U jednom nizu pokusa, Taylor je stavio ispravljene spojnice u kutiju. Dva su ih djeaka uspjela saviti u oblik slova V. I u drugim pokusima ispravljene su spojnice savijene bez ikakvog dodira. Nadalje, djeca su uspjela otkloniti smjer igala kompasa i okretati metalne ipke. Taylor je smatrao (1975., str. 89) da se te pojave najbolje mogu objasniti elektromagnetizmom, premda to nije uspio izravno prikazati. Pretpostavljao je da je um elektromagnetski entitet koji se ne nalazi samo u modanim ivcima, ve i u elektromagnetskoj auri koja se iri izvan lubanje (Taylor, 1975., str. 155). Zanimljivo je da je u svojoj sljedeoj knjizi, Science and the Supernatural (1980.), Taylor promijenio miljenje. Nakon pregleda razliitih paranor-

malnih pojava, odbacio je veinu njih, osim vidovitosti i telepatije. Priznajui da se dokaz o njihovu postojanju ini vrstim, rekao je da on ipak protuslovi 'suvremenom znanstvenom razumijevanju'. Kako se to protuslovlje moglo rijeiti? Taylor je pretpostavio (1980., str. 69) da je taj dokaz zacijelo manjkav, radi ega je neophodno izvriti daljnja istraivanja. to se tie brojnih dokumentiranih sluajeva psihokineze povezane s poltergeistom, rekao je (1980., str. 108): "Jedino mogue objanjenje fenomena poltergeista, koje nam ostaje na raspolaganju spoj je oekivanja, halucinacije i opsjenarstva... Takvo objanjenje, ini se, jedino se uklapa u znanstveni nazor o svijetu." to se, dakle, dogodilo s Taylorom u razdoblju izmeu 1975. i 1980.? Taylor je 1975., prihvatio zbiljnost paranormalnih fenomena kojima je svjedoio tijekom strogo kontroliranih pokusa s Urijem Gellerom i brojnom djecom iz Britanije. Nadao se da e ih uspjeti objasniti jednom od etiri osnovne sile koje prihvaa suvremena fizika, prije svega elektromagnetizmom (ostale su tri atomska jaka sila, atomska slaba sila i gravitacija). Filozof David Ray Griffin je rekao (1997., str. 32): "Taylor je, meutim, uskoro saznao da su parapsiholozi desetljeima prije raspravljali o tom pitanju... Poglavito su neki ruski parapsiholozi, s obzirom na svoju marksistiku materijalistiku ortodoksiju, izveli pokuse s iskljuivim ciljem da dokau da su ESP i PK [psihokineza] elektromagnetske pojave. No, njihovi su pokusi pokazali upravo suprotno." Dakle, kada je Taylor shvatio da ne moe objasniti paranormalne pojave kojima je svjedoio jednom od sila koje prihvaa suvremena fizika, iznenada je naizgled obolio od amnezije, te zaboravio na svoje i odbacio pokuse drugih kao rezultat prijevare, halucinacije i lakovjernosti. No, nije ponudio objanjenje kako su ga tono Geller i djeca nasamarila.

Edgar Mitchell (astronaut)

Edgar Mitchell ameriki je astronaut koji se zanimao za parapsiholoke pojave. Tijekom svog putovanja na Mjesec, doivio je transcendentnu viziju, koja mu je omoguila 'nov uvid' u stvari (Mitchell, 1996., str. 68). Nakon povratka na Zemlju, pokuao je razumjeti svoju viziju prouavajui mistiku literaturu. Zakljuio je (1996., str. 69): "Ono to su drevni Indijci, koji su pisali na sanskrtu, opisali kao klasian savikalpa samadhi, u biti je istovjetno onome to vjerujem da sam doivio ... to je trenutak u kojemu je pojedinac jo uvijek svjestan odvojenosti svih stvari, no ipak razumije da je ta odvojenost samo iluzija. Temeljno jedinstvo naelna je

stvarnost, koju pojedinac odjednom poinje shvaati." To ujedno podsjea i na vedski pojam acintyabhedabhedatattva, nepojmljive istodobnosti jedinstva i razliitosti. To se openito odnosi na povezanost boga i bojih energija. Prema uenjima Chaitanye Mahaprabhua, sva iva bia imaju duu, a te due zajedno tvore boju energiju. Due su istodobno jedno s bogom i od njega razliite. Jedno su u duhovnoj supstanciji i moi, no te su duhovna supstancija i mo u njima sadrane u razliitim koliinama (Bhaktivinoda Thakura, 1987., str. 46-48). Mitchell je 1972. napustio NASA-u i potpuno se posvetio prouavanju svijesti, vjerujui da ona predstavlja most izmeu znanosti i religije. "Mistike predaje pretpostavljaju, implicitno ili eksplicitno, temeljnost svijesti. Znanstvena predaja (epifenomenalizam) eksplicite pretpostavlja da je od sekundarnog znaenja. ini mi se da prouavanje svijesti prua jedini obuhvatan pristup za rjeavanje pitanja tko smo mi zapravo, kako smo ovdje doli, kamo idemo i zato." (Mitchell, 1996., str. 72). Radi promicanja svojih, ali i istraivanja drugih ljudi, osnovao je Institut za noetike* znanosti. Edgar Mitchell sudjelovao je u nekim pokusima savijanja lica s Urijem Gellerom u Istraivakom institutu Stanford. Uobiajen je tijek bio da Geller jednom rukom dri licu i jednim prstom te ruke njeno miluje drku na najuem dijelu. Drka bi se nakon toga iskrivila ili svinula. Sumnjivci su tvrdili da je uspijevao svinuti licu jer je imao neuobiajeno snane prste. Drugi su pretpostavili da se sluio otopinom koja omekava metal. Ali, Mitchell je izjavio (1996., str. 86): "Nitko nije znao za takvu otopinu koja bi se mogla upotrijebiti na taj nain; fiziari nisu mogli objasniti kako je uspijevao tako spretno svinuti metal u tako savrenu malu petlju, dodirujui je samo jednim prstom." Istraivai su ustanovili da nije mogao saviti licu pukom mentalnom snagom, to su provjerili stavivi je pod stakleni poklopac. Kada se saznalo da Mitchell prouava Gellera i njegovu mo svijanja lica, poeli su ga nazivati roditelji djece koja su, nakon to su vidjela Gellera u televizijskim emisijama, takoer mogla svijati lice. Mitchell je poeo prouavati tu djecu i, kao Taylor u Engleskoj, ustanovio da su uvjerljivija ak i od Gellera. Rekao je (1996., str. 87): "Obiao sam mnoge kue diljem zemlje, katkad sa sobom nosei svoje lice u depu ili bih ih sam odabrao u obiteljskim kuhinjama. Obino je bila rije o djeacima mlaima od deset godina, koji bi blago udarili metalni predmet na uskom dijelu drke, dok bih ja drao kraj drke izmeu palca i kaiprsta. lica bi se
* noetika, gr., nauka o miljenju ili spoznaji

uskoro svinula, stvarajui dva namota od 360 na drci, savreno oponaajui ono to je Geller prikazivao na televiziji. Nije bila rije ni o kakvim varkama, arobnim napicima, ve samo o nevinoj djeci (s normalnim djejim prstima) koji jo nisu znali da to nije neto neobino." Mitchell je istaknuo da su se tijekom 6 tjedana prouavanja Gellera u Istraivakom centru Stanford, dogodile brojne neobine stvari: "Iznenada bi s video opreme, do koje nije imao pristup, nestao koloturnik, koji bi se poslije pojavio u susjednoj sobi. I nakit bi iznenada nestajao, da bi se potom pojavio u zakljuanom pretincu s kombinacijom koju Uri nije mogao znati." (Mitchell, 1996., str. 87). Tijekom jednog psihokinetikog pokusa, Mitchell i istraivai iz Stanforda posluili su se staklenom posudom u koju su stavili veliku loptu. Mitchell je izvijestio da je u Gellerovoj prisutnosti posuda s loptom: "... poela poskakivati i potom se okretati na sve strane." (Mitchell, 1996., str. 88). To je zabiljeeno videokamerom. No, istraivai iz Stanforda, koji se nisu nalazili u skupini koja je prouavala Gellera, burno su reagirali na tu snimku nakon to su je vidjeli. Mitchell je izjavio: "Lica su im se zarumenjela, neki su otili, odbijajui ikada se vie vratiti u laboratorij. Optuili su Urija da je prevarant, a nas ostale da smo nasamareni pomno isplaniranom prijevarom. No, njihove su se optube odnosile na razborit znanstveni rad i vjerujem da su to znali." (Mitchell, 1996., str. 88).

Suvremena istraivanja paranormalnih pojava

Osim izoliranih pokusa s pojedincima kao to je Geller, postoji velik broj eksperimentalnih dokaza paranormalnih uinaka povezanih s mentalnom voljom. Pokusi uglavnom ukljuuju mikropsihokinetike uinke i vidovitost. Takva su istraivanja postala veoma popularna sredinom 20. St., a nastavljaju se i danas. Dobar pregled tih istraivanja nalazi se u knjizi The Conscious Universe: The Scientific Truth of Psychic Phenomena (1997.), koju je napisao Dean Radin iz Laboratorija za istraivanje svijesti pri Sveuilitu u Nevadi. Razmotrimo najprije pokuse povezane s vidovitou.

Vidovitost
Najjednostavnija vrsta pokusa povezanih s vidovitou ukljuuje pogaanje karata. Nobelovac Charles Richet izvrio je nekoliko takvih pokusa, ije je rezultate objavio 1889. godine. Nakon to je hipnotizirao svoje subjekte, zatraio ih je da pogode koje se karte skrivaju u neprozirnim omotnicama (Radin, 1997., str. 93). Poslije, sredinom 20. st., dr. J. B. Rhine na Sveuilitu Duke i dr. S. G. Soal u Engleskoj proveli su mnogo sustavnija

istraivanja. Ti su istraivai izvodili pokuse ispitivanja vidovitosti, pod strogo kontroliranim uvjetima, u kojima su subjekti 'primatelji' uspijevali tono pogoditi boje igraih karata koje su promatrali 'prenositelji' u izoliranoj prostoriji. Broj tonih pogodaka nadilazio je vjerojatnost sluaja. Takvi rezultati Rhineovih i pokusa drugih istraivaa nadahnuli su prof. H. J. Eysencka, ravnatelja odsjeka za psihologiju pri Londonskom sveuilitu, koji je rekao: "Ukoliko nije rije o nekoj divovskoj uroti u kojoj sudjeluje oko 30 sveuilinih odsjeka diljem svijeta i nekoliko stotina najcjenjenijih znanstvenika iz razliitih polja znanosti, od kojih su mnogi prvotno bili neskloni tvrdnjama istraivaa parapsihologiie, nepristranom promatrau preostaje samo zakljuiti da doista postoji mali broj ljudi koji pogaaju misli koje postoje u umovima drugih ljudi ili u nekom drugom svijetu i to na znanosti jo uvijek nepoznate naine." (Radin, 1997., str. 9697). No, nisu svi bili u to uvjereni. Godine 1955., dr. George Price s Medicinskog odsjeka pri Sveuilitu u Minnesoti, objavio je u asopisu Science izrazito kritian lanak o pokusima s pogaanjem karata. Price se pozivao na uvenu izjavu Davida Humea, koji je rekao da je mnogo razboritije vjerovati da su svjedoci uda bili prevareni ih da su lagali, nego li prihvatiti krenje nepobitno utvrenih zakona fizike. Na temelju toga, Price je tvrdio (1955.) da su rezultati Rhineovih i Soalovih pokusa sigurno proizali iz nerazotkrivene prijevare, jer se suprotstavljaju zakonima fizike. No, nekoliko godina poslije Price je poslao pismo Science-u (1972.) o svom lanku iz 1955., u kojemu je napisao: "Tijekom protekle godine odravao sam prepisku s J. B. Rhineom, na temelju koje sam se uvjerio da sam svojim rijeima prema njemu postupio veoma nepoteno." Poalio je i zbog svojih optubi za prijevaru. Naravno, mogue je da su posrijedi bile neke smicalice ili da je netko nehotice davao navjetaje subjektima. Ali Rhine i Soal su se osobito potrudili sprijeiti takve stvari. Testovi s kartama obino su ukljuivali pil od 25 karata. Svaka je karta bila oznaena jednim od 5 simbola (zvijezdom, valovitom crtom, kvadratom, krugom ili kriem), tako da je svaka od 5 karata predstavljala jedan simbol. Tijekom prvih pokusa, istraivai bi subjektu dali izmijean pil karata zahtijevajui da pogodi koja se karta nalazi na vrhu. Nakon pogaanja, subjekt je preokrenuo gornju kartu da provjeri je li tono pogodio, nakon ega bi pogaao sljedeu kartu. Kritiari su tvrdili da su na pozadini karata moda ostali tiskarski otisci. Subjekti su stoga moda mogli dodirom osjetiti te otiske i na temelju njih tono pogoditi kartu. Da bi se izbjegla ta mogunost, karte su stavljene u neprozirne omotnice. Kritiari su

pretpostavili da su subjekti moda obiljeili karte svojim noktima, pa su kroz omotnice mogli osjetiti te oznake. No, istraivai su tada tako uredili stvari da subjekt vie nije dodirivao omotnice. Kritiari su pretpostavili da su istraivai subjektima moda davali suptilne navjetaje. Da to sprijee, subjekte su odvojili od istraivaa i karata neprozirnim pretincima. Poslije su istraivai bili smjeteni u udaljene prostorije ili zgrade. Kritiari su pretpostavili da su istraivai esto pogreno biljeili rezultate pokusa, koji su ili u korist parapsiholokim objanjenjima. Kako bi rijeili taj problem, rezultati pokusa biljeili su se dva puta i dvostruko su se provjeravali. Upotrijebljene su i kamere kako bi se osiguralo da e istraivai slijediti utvrenu proceduru i da nee pribjei prijevari. Kritiari su pretpostavili da su istraivai nekad prestajali snimati podatke kada se inilo da su rezultati povoljni. Da rijee taj problem, pokusi su ponavljani vie puta (Radin, 1997., str. 94-95). Dean Radin je 1997. objavio rezultate svoje studije o 34 pokusa s pogaanjem karata, izvrenih pod najstroim sigurnosnim uvjetima. U tim je pokusima sudjelovalo 24 istraivaa u razdoblju od 1934. do 1939., godine i obuhvaali su 907.000 pokuaja. Oekivana vjerojatnost sluajnosti pogotka bila je 1 od 5 pokuaja, u omjeru od 20%. Radin je svrstao studije u 4 skupine (1997., str. 96), sukladno vrsti sigurnosnih mjera koje su primijenjene i utvrdio je da je omjer pogodaka u sve 4 skupine znatno nadilazio vjerojatnost sluaja. Kritiari su pretpostavili da su takvi omjeri pogodaka moda bili rezultat selektivnog izvjeivanja. Drugim rijeima, za svako objavljeno izvjee s povoljnim rezultatima moda su postojale druge studije s nepovoljnim rezultatima, koje istraivai nisu objavili, ve su ih spremili u svoju evidenciju. To se naziva 'problemom evidencije'. Meutim, da bi se mogli eliminirati pozitivni rezultati iz 34 objavljena izvjea bilo bi potrebno najmanje 29.000 neobjavljenih studija, to je omjer 861:1 (Radin, 1997., str. 97). No, malo je vjerojatno da postoji tako velik broj neobjavljenih studija. Radin je dalje istaknuo: "Uzmemo li u obzir sve testove s kartama povezanim s istraivanjem izvanosjetilne percepcije, provedenih u razdoblju od 1882. do 1939. godine, a koje su u 186 publikacija objavili deseci istraivaa diljem svijeta, ukupan rezultat te baze podataka o 4 milijuna ponovljenih pokusa nadilazi vjerojatnost sluaja za nevjerojatan omjer - vie od milijardu bilijuna naprama jedan." Da bi se taj pozitivan rezultat mogao eliminirati, u 'evidenciji' bi se trebalo nalaziti 626.000 neobjavljenih studija, u omjeru veem od 3 300 neobjavljenih izvjea na svako objavljeno izvjee (Radin, 1997., str. 97).

U najuglednijem svjetskom znanstvenom asopisu, Nature, 1974., objavljen je rad fiziara Harolda Puthoffa i dr. Russella Targa, o pokusima ispitivanja paranormalnih pojava koji su izvreni u Laboratoriju za elektroniku i bio-inenjering u Istraivakom institutu Stanford, u suradnji sa Sveuilitem Stanford. Targ i Puthoff su nastojali ispitati sposobnost subjekta da opie crtee predmeta ili prizore nedostupne obinim osjetilima. Jedan od ispitanika bio je Uri Geller, kojega se optuivalo za prijevaru. Bez obzira na to to mislimo o tim optubama, moramo biti spremni na neovisnu procjenu pojedinih pokusa o tome jesu li ili nisu poduzete sve odgovarajue mjere opreza za sprjeavanje mogue prijevare. Targ i Puthoff su rekli (1974., str. 602): "Pokuse smo izvrili uz odgovarajui nadzor, primjenom vizualnih, akustinih i elektrinih zatita, kako bismo osigurali da su svi uobiajeni senzorni kanali blokirani. itavo smo vrijeme poduzimali mjere za sprjeavanje propusnosti senzornih kanala i moguih, namjernih ili nenamjernih prijevara." Izvedeno je 13 pokusa za utvrivanje vidovitosti s Uri Gellerom. U prvih 10 pokusa, Geller ili istraivai bili su smjeteni u izoliranoj sobi. U veini sluajeva Geller se nalazio u akustiki i vizualno izoliranoj sobi s dvostrukim elinim zidovima i vratima s dvostrukom bravom. Tek nakon te izolacijske procedure, istraivai su izradili ciljane crtee i meu njima odabrali one koje je Geller trebao raspoznati. Geller nije znao koji istraiva odabire koji crte, kao ni metodu njihova odabiranja. U veini sluajeva, crtee su izraivali znanstvenici iz Istraivakog instituta Stanford, koji nisu bili lanovi istraivake skupine. Crtei su se uvali na razliitim mjestima, udaljenima od 4 do 7 m od mjesta promatranja. Istraivai su Gelleru dali olovku i papir i zatraili ga da reproducira odabran crte, uz mogunost odustajanja ukoliko smatra da ga ne moe raspoznati. Ukoliko ga je tono nacrtao, istraivai bi uzeli njegovu reprodukciju prije nego bi Gelleru bilo doputeno da vidi odabrani crte. U 3 sluaja crtei su izraeni uz pomo raunala. U jednom je sluaju crte bio vizualno izloen na kompjutorskom zaslonu. U drugom je sluaju bio pohranjen u raunalnoj memoriji, ali nije bio izloen na zaslonu. U posljednjem sluaju crte je bio izloen na zaslonu, no uz kontrastne preinake tako da nije bio vidljiv ljudskim okom. Tijekom ta 3 pokusa s kompjutorskim zaslonom, Geller se nalazio u izoliranom Faradayevu kavezu, konstruiranom tako da slabi elektrine signale. Geller je uspjeno odgovorio na 10 od 13 testova. Radi procjene njihove tonosti, njegovi su crtei podneseni znanstvenicima iz Instituta Stanford koji nisu sudjelovali u istraivakom timu i koji su trebali usporediti crtee subjekta s ciljanima. Targ i Puthoff su

rekli (1974., str. 604): "Usporedivi podatke s ispitanikovim odgovorom, dva su suca pojedinano ustanovila da potonji ne sadri nijednu pogreku. Za njih je takva podudarnost potpuno vjerojatna, na temelju negativne hipoteze o nepostojanju informacijskog kanala, P = (10!) -1 = 3 x 10-7." Drugim rijeima, Geller je uspjeno izvrio prepoznavanje u svakom sluaju kada je izradio jedan ili niz crtea. U drugom nizu pokusa za utvrivanje vidovitosti, znanstvenik iz Istraivakog instituta Stanford izradio je 100 crtea koje je stavio u dvostruke omotnice s crnim kartonom. Svakoga je dana za pokus odabrano dvadeset crtea. Geller je iznova pokuao izraditi crtee koji odgovaraju odabranima. Pokus se izvodio jednom na dan tijekom tri dana. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 604): "Crtei proizvedeni ovim pokusom ne odstupaju znatno od vjerojatnosti." U posljednjem nizu od 10 pokusa, pred Gellera je stavljena zatvorena metalna kutija s kockom, koja je prethodno bila protresena. U svakom pokuaju Geller je zapisao koja se povrina kocke nalazi na vrhu. U dva pokuaja je odbio napisati odgovor. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 604): "Svaki od osam danih odgovora bio je toan. Odgovori su se sastojali od, redom, tri dvojke, jedne etvorke, dvije petice i dvije estice. Priblian omjer vjerojatnost je 1:106 [1:1.000.000]." U drugom nizu pokusa s drugim subjektom, Targ i Puthoff su pokuali utvrditi moe li subjekt, Pat Price (bivi gradski vijenik i naelnik policije u Kaliforniji) prepoznati zemljopisne znaajke mjesta udaljenih nekoliko kilometara. Direktor Odsjeka za informacijsku znanost i inenjering pri Istraivakom institutu Stanford, odabrao je 12 lokacija udaljenih 30 minuta vonje. Osim toga, pripremio je i upute o cestama kojima se stie do svake od odabranih lokacija. Izuzev direktora, istraivai nisu bili upoznati s podacima o tim lokacijama i smjernicama. Prije svakog pokusa direktor je dao niz smjernica timu sastavljenom od 2 do 4 istraivaa, koji bi potom otili na to mjesto. Price je s jo jednim istraivaem ostao u Institutu, gdje je potonjem opisao odabranu lokaciju. Ti su opisi zabiljeeni na audio-vrpci. Price je sudjelovao u 9 takvih pokusa. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 605): "Nekoliko je opisa sadravalo znaajan broj tonih podataka o odabranoj lokaciji... Priceova sposobnost da tono opie zgrade, dokove, ceste, vrtove i dr., ukljuujui graevne materijale, boju, okolinu i zbivanja, katkad je u velikoj mjeri upuivala na istinitost njegove vidovnjake sposobnosti." Pet neovisnih sudaca iz Istraivakog instituta Stanford posjetilo je te lokacije i pregledalo prijepise Priceovih opisa. Nakon toga su usporedili te opise s odabranim lokacijama koje su posjetili.

Targ i Puthoff izvijestili su (1974., str. 606): "Veina je potvrdila podudarnost 6 od 9 opisa i lokacija." Vjerojatnost sluaja je P = 5,6 x 10-4. U posljednjem nizu pokusa trebalo je utvrditi je li aktivnost modanih valova osoba (primatelja) povezana s aktivnou modanih valova osoba (prenositelja) podvrgnutih svjetlosnim bljeskovima na udaljenim lokacijama. Tijekom svakog pokusa prenositelj je bio 10 sekunda podvrgnut svjetlosnim bljeskovima (6 ili 16 bljeskova u sekundi) ili 10 sekunda nije bio podvrgnut takvom bljeskanju. Primatelj, koji se nalazio u vizualno i elektronski izoliranoj sobi, uo bi zvuk koji je oznaavao poetak pokusa. No, primatelj nije znao ukljuuje li pokus bljeskanje svjetala ili ne. Slijed bljeskova bio je nasumian. Stupanj korelacije mozga prenositelja i primatelja utvrivao se mjerenjem alfa valova u mozgu primatelja. Pod normalnim okolnostima, osobe podvrgnute bljeskanju svjetlosti pokazuju poveanje amplitude modanih alfa valova. Prema tome, kada je prenositelj podvrgnut svjetlosnim bljeskovima i mozak primatelja treba pokazivati poveanje amplitude alfa valova. U mozgu jednog od primatelja doista je zamijeeno pojaanje amplitude alfa valova, koji su se pojaavali svaki put kada je prenositelj bio podvrgnut svjetlosnim bljeskovima. Taj je ispitanik potom bio odabran za daljnje pokuse, koji su imali iste rezultate. Prosjena i najvea snaga alfa valova kod tog primatelja, sukladno se smanjivala kada je prenositelj bio podvrgnut svjetlosnim bljeskovima 16 puta u sekundi (Targ i Puthoff, 1974., str. 607). Targ i Puthoff su na temelju svih tih pokusa zakljuili sljedee (1974., str. 607): "Postoji kanal kojim se, jo neutvrenom percepcijskom uvjetovanosti moe prenositi informacija o udaljenoj lokaciji." Nadalje, pretpostavili su i da je: "... sposobnost udaljene percepcije veoma rasprostranjena meu ljudima, no, budui da openito ne nadilazi razinu svjesnosti pojedinca, ona je potisnuta ili nezamijeena." Naposljetku su ustvrdili: "Naa nas promatranja tog fenomena navode na zakljuak da se pokusi na polju tzv. paranormalnih pojava mogu izvoditi znanstveno i nadamo se da e i drugi laboratoriji zapoeti dodatna istraivanja i pokuati potvrditi ta otkria." U asopisu Nature (1974., str. 559-560) objavljen je uvodnik s Targovim i Puthoffovim lankom. Kako tvrde recenzenti, koji su pregledali lanak prije objavljivanja, opisi o tonom nainu na koji su izvreni pokusi, ukljuujui poduzete mjere za sprjeavanje svjesnog ili nesvjesnog protoka informacija subjektima, bili su 'neodreeni'. Osobno to nisam primijetio, no itatelji neka prosude za sebe. Recenzenti su smatrali i da su istraivai mogli biti oprezniji pri procesu odabira. Osobno smatram opisane metode prikladnima. U asopisu Nature reeno je da je lanak naposljetku ipak

objavljen zahvaljujui injenici da su njegovi autori: "... dvojica kvalificiranih znanstvenika, lanovi cijenjenog istraivakog instituta." Osim toga, istaknuto je u asopisu, taj fenomen zasluuje istraivanje, unato tomu to mnogi znanstvenici sumnjaju u njegovu istinitost. Dalje je pisalo: "ako znanstvenici poriu i spore se oko zbiljnosti izvanosjetilne percepcije, tada ta tema oito zasluuje znanstveno prouavanje i izvjeivanje." U istom je asopisu reeno i da bi neobjavljivanje spomenutog lanka moglo dodatno potaknuti glasine meu znanstvenicima da: "... Istraivaki institut Stanford provodi veliki program istraivanja parapsiholokih pojava i da je ak poprite nevjerojatnih otkria na tomu polju." Nadalje, da e: " ... objavljivanje ovog rada, s njegovim priguenim tvrdnjama, navjetajima o ogranienom istraivakom programu i skromnim podacima... veoma vjerojatno staviti itav taj problem u mnogo razboritiju perspektivu." U uvodniku je zakljueno (1974., str. 560): "Premda ga neki smatraju najuglednijim svjetskim asopisom, Nature si ne moe dopustiti opstanak samo na temelju svog ugleda. Vjerujemo da nai itatelji od nas oekuju da povremeno objavljujemo i 'izrazito rizine' radove... Objavljivanje u znanstvenom asopisu nije proces zadobivanja peata odobrenja od strane znanstvenog establimenta, ve obavjeivanje zajednice da postoji neto dostojno njihove pozornosti i pomnog ispitivanja." No, u Istraivakom institutu Stanfort dogodilo se mnogo vie nego su istraivai izvijestili u asopisu Nature. Osim to su provodili osnovna istraivanja vidovitosti, ti su istraivai izvodili i misije povezane vidovitou u ime obavjetajnih agencija amerike vlade i vojske. Ti su programi ukljuivali i velik broj novaka. Prilikom ispitivanja velikog broja kandidata, utvreno je da oko 1% ispitanika posjeduje dobre vidovnjake sposobnosti (Radin, 1997., str. 101). Fiziar koji radi za CIA-u doao je 10. srpnja 1974. godine u Istraivaki institut Stanford s nalogom za testiranje. Analitiari CIA-e bili su zainteresirani za odreeni kompleks zgrada u Sovjetskom Savezu. Spomenuti je fiziar dao Targu koordinate te lokacije u Sovjetskom Savezu, udaljene oko 16.000 km od Instituta, koji se nalazio u Menlo Parku, Kalifornija. Targ je s jednim ispitanikom Instituta, koji je posjedovao sposobnost vidovitosti, Patom Priceom, otiao u elektronski izoliranu sobu koja se koristi za pokuse. Usredotoivi se na koordinate, Price je poeo opisivati niz zgrada i ljude koji su hodali peronom s jednom tranicom. Nacrtao je i plan sa zgradama i dizalicom. Poslije je detaljno nacrtao i sliku dizalice. Tijekom sljedeih nekoliko dana, opisao je i neke dodatne pojedinosti. Targ je izvijestio: "Zaprepastilo nas je kada smo [poslije] saznali da je bila rije o super-

tajnom ruskom laboratoriju za proizvodnju atomske bome u Semiplatinsku, u kojemu su testirali i oruje sa subatomskim zrakama ... Priceov crte bio je toliko precizan da ja, kao fiziar, u to nikada ne bih povjerovao da ga nisam osobno vidio." (Targ, 1996., str. 81-82, u: Radin, 1997., str. 26). Program za istraivanje vidovitosti, koji je provodio Istraivaki institut Stanford, odvijao se u sklopu Sveuilita Stanford tijekom prve polovice 1970-ih, nakon ega je postao neovisna organizacija pod imenom Meunarodni istraivaki institut Stanford. Taj je program utemeljio Harold Puthoff, kojemu se najprije pridruio Targ, a nekoliko godina poslije i fiziar Edwin May. Puthoff je napustio Istraivaki institut Stanford 1985., nakon ega je May preuzeo poloaj predsjednika te organizacije. Godine 1990., program za istraivanje vidovitosti preputen je Science Applications International Corporation (SAIC), tvrtci koja je vladi ugovarala velike vojne narudbe. Program je 1994., okonao (barem koliko nam je poznato) nakon 24 godine i uloene svote od 20.000.000 dolara potpore od CIA-e, Defence Intelligence Agency (Obrambene obavjetajne agencije), Army Intelligence (Vojne obavjetajne agencije), Navy intelligence (Pomorske obavjetajne agencije) i NASA-e. Radin je napisao (1997., str. 98): "Te su agencije nastavile pokazivati zanimanje za istraivanje vidovitosti tijekom vie od 20 godina, jer su programi Istraivakog instituta Stanford i SAIC - povremeno misijama pruali korisne i izvanredno precizne informacije. Tijekom jednog pokusa izvrenog u sklopu programa prikupljanja obavjetajnih podataka, ispitaniku su odane samo osnovne informacije o ciljanom predmetu, naime, da je rije o tehnikoj napravi negdje u Sjedinjenim Dravama. Radin tvrdi da je zapravo bila rije o visokonaponskom mikrovalnom generatoru na jugozapadu zemlje. Neupoznat s time, ispitanik je izradio crtee i usmeno opisao predmet iste veliine i oblika kao mikrovalni generator. Tono je rekao da smjer zrake tog generatora odstupa za 30, ( 0 5 . / 1 9 9 5 . , str. 204, u: Radin, 1997., str. 99). U drugom pokusu izvedenom krajem 1970-ih, subjektu su dane koordinate neke lokacije u Sjedinjenim Dravama. Vidovnjak je precizno opisao veoma tajno vojno postrojenje. U to je doba samo postojanje takvog postrojenja, koje se nalazilo u Virginiji, bilo najvia dravna tajna. Radin je rekao (Puthoff, 1996., u: Radin, 1997., str. 99) da je vidovnjak: "... precizno opisao unutranjost postrojenja i ak je uspio osjetiti rijei tajne ifre, koje su bile zapisane na papirima u fasciklima zatvorenima u ladicama za spise." Godine 1977., novinski izvjestitelj koji je saznao za to izvjee, otiao je na to mjesto da provjeri nalazi li se ondje doista vojno postrojenje.

Budui je ondje vidio samo breuljak s ovcama, zakljuio je da je izvjee netono. No, vojno postrojenje se nije nalazilo na povrini, ve ispod zemlje (Radin, 1997., str. 99). U rujnu 1979., ameriko Nacionalno vijee sigurnosti eljelo je saznati kakve aktivnosti Sovjetski Savez obavlja unutar velike graevine u sjevernoj Rusiji. pijunske satelitske snimke zbivanja u okolici toga zdanja upuivale su na neke velike graevinske radove, no Nacionalno vijee sigurnosti je eljelo znati to se tono unutra dogaa. Taj je zadatak povjeren vidovnjaku koji je radio za vojsku, viem asnikom namjesniku Joeu McMoneagleu (McMoneagle, 1993., Schnabel, 1997., u: Radin, 1997., str. 194-195). asnici zadueni za taj projekt najprije nisu pokazali McMoneagleu satelitske snimke, niti su mu rekli ita o njihovu sadraju. Dali su mu samo niz koordinata i zatraili da im kae moe li to vidjeti na toj lokaciji. Opisao je velike zgrade i dimnjake na nekom hladnom podruju pokraj velike vodene povrine. Nakon to su primili to uglavnom tono izvjee, asnici su McMoneagleu pokazali satelitske snimke zgrade za koju su bili osobito zainteresirani, te ga zatraili da im kae to se u njoj dogaa. McMoneagle je izvijestio da se unutar te zgrade gradi podmornica, nakon ega je nacrtao veliki brod, mnogo vei od tada poznatih podmornica, s dugom ravnom palubom i cijevima za 18 do 20 projektila. asnici amerikog Nacionalnog vijea sigurnosti su posumnjali u to, jer je nacrtan brod bio prevelik za podmornicu, a zgrada je bila oko 100 m udaljena od vode. Osim toga, obavjetajne slube nisu zaprimile nikakva izvjea o izgradnji takve podmornice u Sovjetskom Savezu. Naime, McMoneagle je predvidio da e 4 mjeseca poslije Rusi iskopati kanal, koji e voditi iz te zgrade do vode i kroz koji e porinuti podmornicu. U sijenju 1980., satelitske su snimke pokazivale podmornicu, najveu na svijetu, koja je plovila niz nov, umjetni kanal koji je vodio od zgrade do luke. Imala je ravnu palubu i 20 cijevi za projektile. Bila je to prva podmornica klase Typhoon. Radin je rekao (1997., str. 195): "Znanstvenici koji su radili na tim tajnim dravnim programima, ukljuujui mene, bili su uznemireni to, premda su se iz prve ruke uvjerili u stvarnost parapsiholokih fenomena, o njima nisu mogli javno obavijestiti sumnjiavce. Nita se ne moe rei o injenici da se amerika vojska tajno sluila timom vidovnjaka, da su ti vidovnjaci sudjelovali u stotinama misija i da su se DIA, CIA, Carinska sluba, Agencija za suzbijanje narkotika, FBI i Tajna sluba vie od desetljea oslanjale na tim vidovnjaka, katkad sa zapanjujuim rezultatima." Godine 1988., direktor Meunarodnog istraivakog instituta Stanford, Edwin May, pregledao je rezultate svih pokusa povezanih s parapsiholokim

istraivanjima izvrenih u tom institutu u razdoblju od 1973. do 1988., koji su ukljuivali vie od 26.000 pokuaja slijedom 154 pokusa. Vjerojatnost da su uspjeli pokuaji mogli biti rezultat sluaja iznosila je 10 2 0 :1, odnosno, vie od milijardu naprama jedan (Radin, 1997., str. 101). Godine 1995., ameriki je Kongres zatraio amerike institute za istraivanja da ocijene pokuse povezane s vidovnjatvom koje je sponzorirala CIA, a koje je provodio Sceintific Applications International Corporation (SAIC) u razdoblju od 1989. do 1993. Dva glavna procjenitelja bili su dr. Jessica Utts, prof, statike pri Kalifornijskom sveuilitu u Davisu, koja je bila naklonjena parapsiholokim istraivanjima i dr. Ray Hyman, dugogodinji kritiar takvih istraivanja. Radin je napisao (1997., str. 101): "Studije koje je proveo SAIC ukljuivale su veoma strogo kontroliran niz pokusa, koje je nadgledalo nadzorno vijee uglednih strunjaka razliitih znanstvenih djelatnosti. Vijee su tvorili fiziar i nobelovac, meunarodno priznati strunjaci za statistiku, psihologiju, neuro-znanosti i astronomiju, te umirovljeni bojnik-general amerike vojske, koji je ujedno bio i lijenik." Jessica Utts je u svojoj ocjeni zakljuila: "Autorica je svjesna mogueg postojanja izuzetne kognitivne sposobnosti, koja je i prikazana." (Utts, 1996., u: Radin, 1997., str. 102). Osim toga, nastavila je: "Statistiki rezultati pregledanih studija daleko nadilaze vjerojatnost sluaja. Odluno odbacujem dokaze da su ti rezultati moda posljedica metodolokih pogreaka u pokusima. Rezultati znaajem slini onima iz istraivanja koja je financirala vlada ... ponovljeni su u brojnim drugim laboratorijima diljem svijeta. Takva dosljednost ne moe se lako objasniti tvrdnjama o pogrekama ili prijevari." (Utts, 1996., str. 3, u: Radin, 1997., str. 4-5). ak ni Ray Hyman nije bio suvie kritian: "Slaem se s Jessicom Utts da se uinci pokusa izvrenih u SAIC-u ... vjerojatno ne mogu pripisati sluaju i stoga odbaciti. Osim toga, ini se da se ne mogu objasniti mnogobrojnim pokuajima, evidencijskim izvrtanjima, neprikladnim statistikim ispitivanjima ili drugim zlouporabama statistikih rezultata ... Stoga prihvaam tvrdnju prof. Utts da statistiki rezultati SAIC-a i drugih parapsiholokih pokusa, 'daleko nadilaze vjerojatnost sluaja'. Pokusi koje je izvrio SAIC veoma su dobro organizirani, a istraivai su se izrazito potrudili eliminirati nedostatke poznate iz prethodnih parapsiholokih istraivanja. Osim toga, ne mogu ukazati ni na kojeg prikladnog kandidata koji bi mogao biti odgovoran za mogue pogreke, ukoliko uope postoje." (Hyman, 1996., str. 55, u: Radin, 1997., str. 103). Unato tomu, Hyman jo uvijek nije bio spreman priznati da ti testovi potvruju istinitost parapsiholokih sposobnosti. Pretpostavio je da, premda osobno ne moe pronai

nijednu pogreku, pa ak ni navesti neke mogue pogreke, neke od njih ipak postoje. Stoga je insistirao na mnogo 'neovisnijom ponavljanju' rezultata, premda su ih ve tijekom proteklih 20 godina neovisno ponavljali razliiti istraivai u Istraivakom institutu Stanford i drugim laboratorijima. Meu laboratorijima koji su ve prije toga neovisno ponavljali istraivanja vidovitosti Instituta Stanford, bio je Princeton Engineering Anomalies Resarch (PEAR) Laboratory, koji je djelovao u sklopu Sveuilita Princeton. Pokusi istraivanja vidovitosti ondje su se poeli izvoditi 1978. Objavljena izvjea o njima ukljuivala su 334 pokusa izvedena u razdoblju izmeu 1978. i 1987. "itava baza podataka istraivaa PEAR-a upuivala je na to da je mogunost da su rezultati tih pokusa bili sluajni iznosila 100 milijardi naprama 1", rekao je Radin (1997., str. 105).

Pokusi ganzfeld tehnikom

U novije su doba istraivai parapsihologije izvodili telepatske pokuse uz pomo tzv. ganzfeld tehnike' (Radin, 1997., str. 69-72). Ta je tehnika proizala iz pokusa povezanih s telepatskim snovima, koje su izvodili psihijatar Montague Ullman i psiholog Stanley Krippner u Medicinskom centru Maimonides u Brooklynu, New York, u razdoblju od 1966.-1972. Naime, pretpostavilo se da e osoba koja spava moi u svojim snovima vidjeti mentalne slike, koje joj alje budna osoba. Spava bi otiao spavati u zatvorenu prostoriju, koja je bila zvuno izolirana i zatiena od vanjskih elektromagnetskih valova. EEG, koji je pratio modane valove spavaa, signalizirao bi poetak REM faze spavanja u kojoj se pojavljuju snovi. Tijekom REM faze, prenositelj, koji se nalazio u izoliranoj prostoriji, pokuao je poslati spavau sliku, nasumino izabranu meu skupinom slika, kojih je u veini sluajeva bilo osam. Prema utvrenom protokolu pokusa, kontakti izmeu istraivaa i prenositelja bili su svedeni na najmanju mjeru. Prenositelj bi jednostavno uo zvono koje je oznaavalo poetak REM faze spavaa, i u tome bi trenutku poeo slati odabranu sliku. Na kraju REM faze, spava bi se probudio, a istraiva bi ga zatraio da opie koju je sliku najbolje vidio u snu. U nekim bi sluajevima spava iznova zaspao i postupak bi se ponovio. Nakon toga su neovisni suci usporedili opise snova s nizom od 8 slika meu kojima se nalazila i odabrana. Slike bi svrstali sukladno opisima spavaa. Ona koja je najvie odgovarala njegovu opisu svrstana je na prvo mjesto, druga na drugo, itd. Ukoliko bi se ustanovilo da je upravo slika koju je odabrao prenositelj 1 od 4 slike koje najbolje odgovaraju opisu spavaa, to bi se protumailo kao pogodak. Pretpo-

stavimo da opisi snova nisu sadravali nita znaajno i da suci nisu bili upoznati s odabranom slikom, tada bi se podudarnost osam slika s opisom mogla pripisati sluaju. U tomu bismo sluaju mogli oekivati da e se odabrana slika samo u 50% sluajeva pojaviti u etiri slike iz itavog niza od osam slika, koje najvie odgovaraju opisu snova. Radin je primijetio (1997., str. 70): "lanci objavljeni u razliitim asopisima u razdoblju od 1966. do 1973., izvijestili su o ukupno 45 seansi povezanih s telepatskim snovima ... ukupan omjer pogodaka iznosio je oko 63% ... vjerojatnost da pogodci u 450 pokusa nee sluajno iznositi 63%, kada je sluajnost 50%, a interval uvjerljivosti... mali [4% vie ili manje], iznosi 75 milijuna naprama jedan." Pokusi sa snovima osnivali su se na pretpostavci da e psihiki uinci mnogo snanije djelovati na um primatelja slabljenjem obinih osjetilnih dojmova. Charles Honorton, parapsiholog koji je sudjelovao u pokusima sa snovima koji su se izvodili u centru 'Maimonides', nastojao je razviti metodu kojom bi subjekte doveo u umjetno stanje senzorne deprivacije nalik snu. Istraivai bi uz pomo takve metode mogli mnogo bolje nadzirati eksperimentalni proces, koji vie ne bi ovisio o ekanju da spava utone u san i ue u REM fazu. William Braud, psiholog pri Sveuilitu u Houstonu i Adrian Parker, psiholog pri Sveuilitu u Edinburghu, kotska, pridruili su se Honortonu s kojim su zajedno razvili ono to e se poeti nazivati ganzfeld metodom. Pri razvijanju te metode, istraivai su bili nadahnuti stanjima izmijenjene svijesti, o kojima su pripovijedale drevne mudre predaje. Radin je ustvrdio (1997., str. 73): "Honorton, Braud i Parker ustanovili su da opisi mistinih, meditativnih i religioznih stanja esto ukljuuju anegdote o parapsiholokim iskustvima i da je ve u Vedama, drevnim indijskim religijskim tekstovima, zabiljeena veza izmeu smanjene mentalne buke i spontane manifestacije parapsiholokih pojava. Naime, u Patanjalijevim Yoga sutrama, jednom od prvih prirunika o jogi starih najmanje 3.500 godina, uzima se kao utvrena injenica da dugotrajno prakticiranje duboke meditacije dovodi do stjecanja razliitih siddha ili psihikih sposobnosti." Takve tvrdnje pronalazimo posvuda u vedskoj knjievnosti. U Shrimad Bhagavatam (11.15.1) itamo: "Vrhovna boanska osoba ree: Dragi moj Uddhava, mistina savrenstva joge postie jogi koji je ovladao svojim ulima, obuzdao svoj um, ovladao procesom disanja i usredotoio svoj um na Mene." Prema vedskoj koncepciji, bog se naziva Yogesvara, gospodar svih mistinih moi, a jogi koji umiruje svoj um usredotoujui ga na Boga u sebi, postie siddhu. Jedna od tih siddha u Bhagavatapurani (11.15.6) naziva se

dura-shravana-darshanam, to je sposobnost gledanja i sluanja stvari iz daljine. itavo petnaesto poglavlje Jedanaestog pjevanja knjige Shrimad Bhagavatam govori o siddhama jogija i o tome kako se oni mogu postii. Zanimljivo je da se siddhe zapravo smatraju preprekama onima koji se nalaze na putu koji vodi do duhovnog savrenstva, jer je onaj koji stekne te sposobnosti sklon upotrebljavati ih za svoje sebine ciljeve. U pokusima primjenom ganzfeld tehnike, osoba odabrana za primanje psihikih dojmova smjeta se u udoban naslonja u izoliranoj sobi. Preko svakog oka lijepe mu se polovice prozirnih bijelih ping-pong loptica, u koje je usmjereno svjetlo, koje proizvodi bezoblino vizualno polje. Na ui mu se stavljaju slualice preko kojih se puta zvuk buke. Osim toga, primatelj izvodi i neke vjebe oputanja za smanjenje unutranjih napetosti. Sva ta pomagala izazivaju homogeno stanje oslabljenog senzornog protoka, koje se na njemakom zove Ganzfeld ili 'potpuno polje'. Kada se primatelj nalazi u ganzfeld stanju ganzfeld, prenositelj, koji se nalazi na drugom mjestu, promatra nasumino odabranu sliku (fotografiju ili video snimku) i primatelju alje mentalnu sliku. Taj proces traje 30 minuta, tijekom kojih primatelj neprestano na glas izvjeuje o svim svojim mentalnim dojmovima, osjeajima i mislima. Na zavretku pokusa, primatelju se pokazuju 4 slike meu kojima mora pokazati ciljanu. To ini prosuivanjem koja od 4 slike najbolje odgovara tijeku njegove svijesti. Omjer sluajnih pogodaka iznosio bi 25%, no studije su pokazale da neki primatelji mogu tono prepoznati odabranu sliku u mnogo veem postotku. Psiholog D. J. Bern sa Sveuilita Cornell, izvijestio je 1996. (str. 163-164): "Do sada je izvreno vie od 60 pokusa primjenom ganzfeld tehnike, a metaanaliza 42-je ganzfeld studije iz 1985., izvrene u 10 neovisnih laboratorija, pokazala je da su primatelji u prosjeku u 35% sluajeva uspjeno pogaali - koji bi rezultat ishodio sluajem vjerojatnosti manjom od 1 naprama milijardu. Dopunskim je analizama pokazano da taj ukupni rezultat nije mogao proizai iz selektivnog izvjeivanja pozitivnih rezultata ili iz proceduralnih pogreaka, uslijed kojih je primatelj mogao saznati podatak o odabranoj slici uobiajenim senzornim kanalima." Metaanalizu iz 1985., koju spominje Bern, izvrio je Honorton (1985.). Drugu studiju istih sluajeva proveo je sumnjiavac Ray Hyman (1985.a, 1985.b). ak je i Hyman bio primoran zakljuiti da takvi rezultati nisu proizali iz neprikladnog baratanja statistikim podacima, propusnosti senzornih kanala ili prijevare (Radin, 1997., str. 82). On je pretpostavio da je moda bila rije o neprikladnim metodama odabira, premda je Honorton to pobio. Radin primjeuje (1997., str. 83): "U ovom sluaju, 10 psiholo-

ga i statistiara prokomentiralo je objavljenu raspravu izmeu Honortona i Hymana ... svi [ukljuujui Honortona i Hymana] sloili su se da rezultati ganzfeld pokusa nisu bili posljedica sluaja, selektivnog izvjeivanja, kao ni propusnosti senzornih kanala. I svi, osim jednog sumnjiavca [Hymana], takoer su se sloili da rezultati vjerojatno nisu posljedica manjkavosti odabira." Unato tomu, u slubenom izvjeu koje je napisao s Hymanom, Honorton je pristao promijeniti protokole ganzfeld pokusa uzimajui u obzir Hymanove prijedloge (Hyman i Honorton, 1986., u: Radin, 1997., str. 84). To je potaknulo Hymana da pismeno iznese svoje uvjete tako da u budunosti nije mogao olako iznositi neodreene prigovore na rezultate ganzfeld testova. Uspostavilo se da je Honorton provodio ganzfeld studije, koje su odgovarale Hymanovim strogim uvjetima, jo od 1983., kada je proces odabira slika povjeren raunalima, a ne ljudima. itava procedura biljeenja podataka bila je automatizirana. Poduzete su i mnogo uinkovitije mjere za izolaciju primatelja, a itav fiziki i eksperimentalni protokol nadzirala su dva profesionalna maioniara, koji su potvrdili da pokusi nisu mogli biti podloni varkama (Radin, 1997., str. 85-86). U razdoblju od 1983. do 1989., 240 je osoba sudjelovalo u 354 automatizirana ganzfeld pokusa (Honorton i Schechter, 1987.; Honorton i dr., 1990.). Omjer pogodaka u tim pokusima iznosio je 37%. Omjer vjerojatnosti sluaja iznosio je 45.000 : 1 (Radin, 1997., str. 86). Vjeni sumnjivac Hyman (1991.) zatraio je neovisno ponavljanje pokusa. Ustvari, Honortonove pokuse koji su se izvodili u Laboratorijima za psiholoka istraivanja, poslije je ponovilo nekoliko istraivaa: Kathy Dalton i njezini suradnici na Koestlerovoj katedri za parapsihologiju, Odsjeka za psihologiju pri Sveuilitu u Edinburghu; prof. Dick Biermann s Odsjeka za psihologiju pri Sveuilitu u Amsterdamu; prof. Daryl Bern s Odsjeka za psihologiju pri Sveuilitu Cornell; dr. Richard Broughton i suradnici u Istraivakom centru Rhine u Durhamu, Sjeverna Karolina; prof. Adrian Parker i suradnici na Sveuilitu u Gothenburgu, vedska; te doktorant Rens Wezelman s Instituta za parapsihologiju u Utrechtu, Nizozemska (Radin, 1997., str. 87-88). Zajedno s pokusima zabiljeenima u metaanalizi iz 1985., i Honortonovim pokusima iz razdoblja od 1983. do 1989., ukupno je izvedeno 2.549 pokusa. "Ukupan omjer pogodaka od 33,2% pobija vjerojatnost sluaja u omjeru veem od milijun milijardi naprama jedan", rekao je Radin (1997., str. 88). Bern je poslije zajedno s Honortonom napisao znaajno izvjee o ganzfeld studijama telepatije. Science News rekao je sljedee o tom izvjeu:

"Nov dokaz koji potvruje postojanje onoga to veina ljudi naziva telepatijom ... znatno se razlikuje od ostalih: proao je strogu provjeru sumnjiavih kolega i objavljen je u najuglednijem asopisu za psihologiju slubene znanosti." (Bower, 1994.). Bern je u asopisu objavljenom u Science News rekao: "Prije sam bio sumnjiav, no nakon primjene strogih istraivakih vodilja, rezultati su bili statistiki znakoviti. Nadamo se da e otkria potaknuti druge da pokuaju ponoviti taj rezultat." Slubeno izvjee objavljeno je u Psiholokom biltenu u sijenju 1994. Bern i Honorton su statistikom metaanalizom spojili rezultate 11 studija koje su obuhvaale 240 ispitanika. Omjer pogodaka iznosio je 1:3, u usporedbi s omjerom sluajnosti 1:4. U jednoj studiji, 29 studenata plesnih, dramskih i glazbenih umjetnosti uspjeno su pogaali u jednom od dva sluaja. Jedan od recenzenata lanka objavljenog u Psiholokom biltenu bio je harvardski psiholog Robert Rosenthal, koji je rekao: "Bemov i Honortonov lanak statistiki je veoma istanan i ne moete odbaciti njihova otkria." (Bower, 1994.). No, nisu svi bili uvjereni. Na predavanju o parapsihologiji odranom u Kraljevskom Institutu 5. veljae 2000., kojemu sam prisustvovao, psiholog Richard Wiseman sa Sveuilita u Hertfordshireu tvrdio je da je njegova analiza ganzfeld studija nakon 1987., rezultirala ukupnim omjerom pogodaka od 27%, to, prema njemu, ne nadilazi vjerojatnost sluaja. Meutim, priznao je i da je analiza najnovijih studija izvedenih od 1997.-1999., koju je proveo jedan od njegovih suradnika, rezultirala omjerom pogodaka od 37%. U cjelini, ini se da ganzfeld pokusi doista potvruju postojanje paranormalnih pojava.

Suvremena istraivanja psihokineze

Nakon to smo razmotrili neke od novijih znanstvenih istraivanja vidovitosti i telepatije, osvrnut emo se na psihokinezu (pk), za koju smatram da predstavlja djelovanje istananog elementa uma na prostu materiju. Istaknuti su znanstvenici u 19. i poetkom 20. st. izvjeivali o pojedinim makropsihokinetikim pojavama, kao to je lebdenje stolova. Kasniji su se istraivai usredotoili na reproducirajue mikro psiho-kinetike pojave. Jedan takav primjer pokusi su bacanja kocke, u kojima su ispitanici pokuavali mislima utjecati na ishod. Godine 1989., psihologinja Diane Ferrari i Dean Radin, koji su tada radili na Sveuilitu Princeton, izvrili su metaanalizu svih takvih pokusa do tada objavljenih u asopisima u zemljama engleskog govornog podruja (Radin i Ferrari, 1991.). Sabrali su 73 izvjea 52 razliitih istraivaa objavljenih u razdoblju od 1935. do 1987. Ta su izvjea ukljuivala rezultate 2,6 milijuna pokuaja bacanja kocke u

148 pokusa u kojima je sudjelovalo 2.569 ispitanika. U njima su zabiljeene i kontrolne studije u kojima ispitanici nisu pokuavali mentalno utjecati na ishod bacanja kocke. Omjer pogodaka u kontrolnim studijama iznosio je 50,02%, to je sukladno vjerojatnosti sluaja, dok je omjer pogodaka u pokusima iznosio 51,2%. Radin primjeuje (1997., str. 134): "Premda se ne ini osobito znaajnim, statistiki gledano, omjer vjerojatnosti da nije rije o sluaju iznosi vie od milijardu naprama jedan." Radin i Ferrari su provjerili svoje statistike rezultate radi otklanjanja moguih kritika. Je li se veina pozitivnih rezultata odnosila samo na nekolicinu od velikog broja studija? Nakon uklanjanja studija s najpozitivnijim rezultatima iz baze podataka, preostale su studije jo uvijek upuivale na pozitivan rezultat s omjerom vjerojatnosti veom od 3.000.000 : 1. Jesu li se pozitivni rezultati odnosili na velik broj studija nekolicine istraivaa? Radin i Ferrari su utvrdili da su nakon to su iz svoje baze podataka uklonili istraivae koji su izvrili veinu studija, preostali rezultati i dalje bili pozitivni, s omjerom vjerojatnosti milijardu naprama jedan. Jesu li pozitivni rezultati proizali iz selektivnog izvjeivanja? Bilo bi potrebno 17 974 neobjavljenih studija s negativnim rezultatima da bi se mogli eliminirati pozitivni rezultati. To bi ukupno iznosilo 121 neobjavljenu studiju na svaku objavljenu studiju (Radin, 1997., str. 134-135). Raniji istraivai uoili su problem da veliki brojevi, kao to je 6, ee se pojavljuju od manjih brojeva. Utvreno je da se na povrini kocke s brojem est nalazi est malih udubljenja. Radi toga je ta povrina kocke bila laka od drugih povrina s manjim brojevima i stoga je bilo vjerojatnije da e se kocka okrenuti upravo na tu stranu. Prema tome, da su ispitanici pokuavali bacanjem kocke dobiti broj 6, rezultat bi nadilazio vjerojatnost sluaja i to ne radi nekih paranormalnih mentalnih utjecaja, ve zbog prirodne tenje da se broj 6 pojavljuje ee od manjih brojeva. Istraivai su utvrdili eksperimentalne protokole za kontrolu, izmijenivi odabrane brojeve na paljivo izbalansiran nain. Od 148 studija u ukupnom broju uzoraka, koje su analizirali Radin i Ferrari, 69 ih je izvreno bez toga protokola. Izvijestili su da je te studije: "... i dalje potvrivao veoma bitan dokaz o interakcijama uma i materije, pri emu je omjer vjerojatnosti sluaja iznosio vie od bilijun naprama jedan." (Radin, 1997., str. 137). U novije doba te su testove bacanja kocke zamijenili testovi generatora nasuminih brojeva (random number generator - RNG). Generatori nasuminih brojeva sadre element koji emitira estice iz nesustavnog radioaktivnog otpada ili proizvodi nesustavnu elektronsku buku. Svaki od njih proizvest e RNG nasumine elektronske valove (klinove) u signalu. Ti

valovi prekidaju rad posebnog digitalnog sata, koji emitira nizove naizmjeninih jedinica i nula (1010101010101...), pri emu se ti brojevi izmjenjuju vie milijuna puta u sekundi. RNG elektronika konstruirana je tako da naprava biljei stanje sata (jedinicu li nulu) u trenucima kada valovi prekidaju niz naizmjeninih jedinica i nula. Ako se valovi pojavljuju nasumce u omjeru od deset tisua puta u sekundi, RNG e zabiljeiti sporadian niz od deset tisua jedinica i nula u sekundi (npr. 10001101000111101010 ...). Suvremene RNG-strojevi otporni su na neovlatene intervencije i automatski biljee podatke. U RNG-u koji proizvodi nasumine nizove jedinica i nula, jedinice bi se, nakon dovoljnog broja pokuaja, trebale pojavljivati u omjeru od 50 posto. No, kada se od ispitanika zatrai da poele vie jedinica od nula, taj postotak nadilazi razinu vjerojatnosti sluaja. Suvremene RNG studije poele su radom Helmuta Schmidta, fiziara u Boeingovim laboratorijima. Robert Jahn, dekan kole za inenjering i primijenjene znanosti u Princetonu, zapoeo je svoj program studija RNG, koji se i danas provodi u PEAR-u (Princeton Engineering Anomalies Research). Godine 1987., Dean Radin i Roger Nelson, psiholog na Sveuilitu Princeton, izvrio je metaanalizu svih do tada izvrenih pokusa s RNG-om. Njihovo je izvjee objavljeno u strunom znanstvenom asopisu Foundations of Physics. Pregledavajui podatke iz 597 eksperimentalnih studija izvrenih u razdoblju od 1959. do 1987., utvrdili su da je ukupan omjer tonih pogodaka iznosio 51%. Premda se to moda ne ini mnogo, vjerojatnost sluaja u brojnim zabiljeenim pokuajima iznosi vie od bilijun naprama jedan (Radin i Nelson, 1989., str. 140). Je li na te rezultate utjecalo selektivno izvjeivanje? Eliminacija dokaza koji potvruju postojanje parapsiholokih pojava iziskivala bi 54.000 neobjavljenih izvjea ili oko devedeset neobjavljenih izvjea s negativnim rezultatima na svako objavljeno izvjee (Radin i Nelson, 1989., str. 142). Drugi niz od 1262 eksperimentalne studije PEAR-a, provedene u razdoblju od 1989. do 1996., analizirao je York Dobyns, matematiar sa Sveuilita Princeton. Njegova je analiza potvrdila prethodne studije. (Dobyns, 1996.). Analiziravi RNG istraivaki program u cjelini, Nelson i Radin su izvijestili (1996.): "U cjelini je ustanovljeno, uzimajui u obzir sve dostupne podatke, a.) da pokusi koji se izvode tijekom gotovo etrdeset godina nastavljaju pokazivati male, ali statistiki neupitne uinke mentalne interakcije, b.) istraivai s vie desetaka sveuilita diljem svijeta neovisno su ponovili te uinke i c.) uinak je ponovljen primjenom novih eksperimentalnih metoda koje ukljuuju neovisne skeptine promatrae ... Za obja-

njenje uinka interakcije predloen je itav spektar teorija, u rasponu od uinaka u kvantnoj mehanici do vidovitosti."

Ocjene parapsiholokih istraivanja u suvremenim laboratorijima

Nekoliko studija koje su naruile razliite agencije amerike vlade, podrale su parapsiholoka istraivanja. U studiji objavljenoj 1981., koju je provela Congressional Research Service (Kongresna sluba za istraivanje), pie: "Nedavni pokusi s ciljem utvrivanja vidovitosti i druge parapsiholoke studije upuuju na pretpostavku da postoji 'uzajamna povezanost' ljudskog uma s drugim umovima i materijom." (U. S. Library of Congress, 1983., u: Radin, 1997., str. 4). Nekoliko godina poslije, Army Research Institute (Institut za vojna istraivanja) naruio je izvjee o stanju parapsihologije. U tom izvjeu, objavljenom 1985., pisalo je da su u njemu pregledani podaci: "... prave znanstvene anomalije za koje nitko nije pruio valjano objanjenje ili niz objanjenja." (Palmer, 1985., u: Radin, 1997., str. 4). Amerika je vojska 1987. zatraila od Nacionalnog vijea za istraivanje da iznova ispita stanje parapsiholokih istraivanja. Spomenuto je vijee savjetovalo vojsci da nadzire parapsiholoka istraivanja u SAD-u i Sovjetskom Savezu, te da takva istraivanja financira. Osim toga, Vijee je priznalo da za neke kategorije parapsiholokih pokusa nije kadro pruiti alternative objanjenjima koja ukljuuju paranormalne uinke. Jedan od lanova vijea bio je dr. Ray Hyman, sumnjiav profesor psihologije pri Sveuilitu u Oregonu, koji je poslije rekao: "Parapsiholozi bi trebali likovati. To je prvo vladino vijee koje je reklo da njihov rad valja uzeti za ozbiljno." (Chronicle of Higher Education, 14. 09. 1988., str. A5, u: Radin, 1997., str. 4).

Makro psiho-kinetiki uinci

Premda je veina novijih radova o parapsihologiji usredotoena na mikro psiho-kinetike uinke i vidovitost, i danas se izvode neki pokusi za ispitivanje makro psiho-kinetikih pojava, poput onih koji su se izvodili krajem 19. i poetkom 20. st. Richard Broughton raspravlja o nekim takvim sluajevima u svojoj knjizi Parapsychology: The Controversial Science (1991.) iz koje u se posluiti dvama primjerima, jednim iz Rusije, a drugim iz Kine. Oba ta sluaja ukljuuju pokuse koje su izvrili i o kojima su izvijestili profesionalni znanstvenici. Ovdje u ukljuiti i veoma dobro potkrijepljen sluaj poltergeista, ukljuujui pomicanje predmeta od strane razliitih svjedoka.

U Moskvi u 6.mj. 1968., istonoeuropski znanstvenici, poput dr. Zdeneka Rejdaka iz ehoslovake, pokazivali su svojim zapadnjakim kolegama filmske snimke pokusa s ruskim medijem Ninom Kulaginom, ije su sposobnosti potonji tada prvi put mogli vidjeti. Broughton pie (1991., str. 144): "U jednom prizoru vidi se kako pomie cigaru koja stoji uspravno na igraoj karti koja se nalazi zatvorena u prozirnoj plastinoj kutiji... U drugom prizoru, Kulagina pomie jednu ili dvije ibice meu nekolicinom ratrkanom na stolu i istodobno pomie nekoliko predmeta u razliitim smjerovima. Rusi su provodili opsena istraivanja s Kulaginom. Osim tih studija ruskih znanstvenika, koji su bili otvoreno zainteresirani za parapsiholoke pojave, Kulaginu su prouavali i odbori i pojedinci iz nepristranih znanstvenih i medicinskih ustanova. Kako se ini, ti su istraivai bili veoma dobro pripremljeni na mogue prijevare. Obino su pregledavali ne skriva li Kulagina magnete, uzice i druge naprave kojima bi mogla stimulirati telekinetike uinke. Prilikom jednog niza snimljenih istraivanja, pregledao ju je lijenik i bila je podvrgnuta rendgenskom pregledu kako bi se otkrilo nalaze li joj se u tijelu neki skriveni magneti ili rapneli iz rata, koji bi mogli izazvati magnetski uinak. esto su je istraivai traili da pomakne nemagnetske predmete u zatvorenim posudama radi eliminacije magneta ili skrivenih uzica kao moguih objanjenja." Kaliginu je u 10.mj. 1970. u Sankt Peterburgu prouavao Gaither Pratt, koji je tada radio u Odsjeku za parapsihologiju pri Virginijskom Sveuilitu u Charlottesvilleu, SAD. Ondje je otiao sa svojim pomonikom Champeom Ransomom. Tom su pokusu prisustvovali i Kulaginin suprug, pomorski inenjer i dva znanstvenika, Genady Sergeyev, psiholog koji je ve prethodno prouavao Kulaginu, te matematiar Konstantin Ivanenko (Broughton, 1991., str. 141). Ispitivanje je odrano u hotelskoj sobi. Pratt i Ransom sa sobom su donijeli neke predmete, meu kojima kompas i kutiju ibica, koji su se mogli upotrijebiti za testove. Sergeyev je te predmete stavio na stol ispred Kulagine i potom zatraio okupljene da se odmaknu od stola na nekoliko minuta dok se Kulagina ne dovede u odgovarajue psihiko stanje. Pratt je s kratke udaljenosti promatrao kako Kulagina prua ruke prema predmetima. Nedugo potom, kutija ibica pomaknula se nekoliko centimetara prema njoj. Kulagina ju je vratila na prvotni poloaj na sredinu stola i ponovila izvedbu. Kutija ibica iznova se pomaknula prema njoj. Kulagina je potom objavila da je spremna poeti (Broughton. 1991., str. 142). Jedan od pokusa ukljuivao je mali ne-magnetski cilindar. Pratt ga je snimio kunom filmskom kamerom. Broughton je napisao (1991., str. 142-

143): "Dok je Pratt namjetao kameru, Ransom je posuo stol akvarijskim ljunkom i u njega uspravno postavio ne-magnetski cilindar na koji je stavio izokrenutu visoku au. Kulagina se usredotoila, pri emu ju je Pratt snimao i nekoliko trenutaka poslije, cilindar se poeo pomicati kroz ljunak. Kada je izgledalo kao da vanjski rub ae sprjeava daljnje pomicanje cilindra, Ransom ga je podigao i Kulagina se iznova usredotoila. Uspravni se cilindar opet poeo pomicati kroz ljunak, pri emu je kamera itavo vrijeme snimala." U 4.mj. 1973., britanski fiziar Benson Herbert i njegov kolega Manfred Cassirer provodili su pokuse s Kulaginom u privremenom laboratoriju postavljenim u njegovoj sobi u hotelu u Sankt Peterburgu. Broughton pie (1991., str. 145): "U sreditu tog improviziranog laboratorija nalazio se hidrometar, naprava izraena od stakla, arulje i cijevi, koji je sluio za mjerenje specifine gravitacije, a plutao je uspravno u solnoj kiselini. itav je sustav bio okruen uzemljenom ogradom. Herbert se nadao da e Kulagina moda uspjeti spustiti hidrometar, to e mu omoguiti da izmjeri koliinu iskoritene psihike 'snage?' Kulagina je u to vrijeme bila bolesna i ne osobito raspoloena za takve pokuaje. Meutim, uspjela je u izvjesnoj mjeri utjecati na hidrometar. Potom je iscrpljena sjela u stolac udaljenu oko 1-1,5 m od naprave, odakle se poela koncentrirati na hidrometar. Broughton pie (1991., str. 145): "Polako je podigla ruke u smjeru naprave. Nekoliko trenutaka poslije, do tada nepokretan hidrometar poeo je ravno plutati prema drugoj strani posude. Ondje je stajao oko dvije minute, nakon ega se okrenuo i poeo primicati blioj strani posude. Sve to se dogaalo podbudnim okom dvojice britanskih istraivaa, koji su potvrdili da se izmeu Kulagine i naprave od nje udaljene nekoliko metara, nisu nalazile nikakve uzice ili ice." Tijekom istog pokusa, Kulagina je pokuala okrenuti iglu kompasa, to joj je u neznatnoj mjeri polo za rukom. No, nedugo potom, Herbert je vidio kako se itav kompas okrenuo za oko 45 u smjeru suprotnom od kazaljki sata. "Tijekom sljedee minute, dok je Herbert prolazio dlanom iznad i ispod stola traei uzice, pri emu je Kulagina nepokretno sjedila, kompas je poeo krivudati po stolu" napisao je Broughton (1991., str. 145). Kulaginu su u razdoblju od 1978. do 1984., ispitivali fiziari i drugi znanstvenici iz Instituta za preciznu mehaniku i optiku u Petrogradu, te s moskovskog Istraivakog instituta za radio-inenjering i elektroniku, kao i iz Vie tehnoloke kole Baumann. Cilj tih istraivanja nije bila provjera psihokinetikih sposobnosti (koje su ve tada bile potvrene), ve otkrivanje biofizike sile kojom bi se one mogle objasniti. "U drugim pokusima",

rekao je Broughton (1991., str. 145), "Kulagina je smanjivala intenzitet laserske zrake utjeui na fizika svojstva plina kroz koji je zraka prolazila." Zhang Baosheng roen je u gradu Bengxi u pokrajini Liaoning na sjevernoj obali Kine. Za njegove su paranormalne sposobnosti lokalni istraivai saznali 1976. Kineski su znanstvenici ve tada izvjesno razdoblje prouavali paranormalne pojave, koje su nazivali 'izuzetnim funkcijama ljudskoga tijela' (Broughton, 1991., str. 166). Zanimanje za ta istraivanja znatno je poraslo krajem 1970-ih, to je izazvalo negativne reakcije nekih znanstvenika i slubenika Komunistike partije. U travnju 1982., partijski Narodni odbor za znanost odluio je rijeiti taj spor. Pozvao je pristae istraivanja izuzetnih funkcija ljudskog tijela (EFHB) i njihove kritiare da zajedno provedu pokuse s vodeim vidovnjacima. Zhang je doveden u Peking, gdje je, za razliku od drugih vidovnjaka, veoma uspjeno proao testove (Broughton, 1991., str. 166). Tijekom sljedeih nekoliko godina, Zhanga su prouavali istraivai u nekoliko pekinkih laboratorija. Tijekom toga razdoblja, veinu pokusa sa Zhangom izvodio je Lin Shuhuang, profesor fizike na Uiteljskom koledu u Pekingu, koji je sudjelovao i u ispitivanjima provedenima u 4.mj. 1982. Od 12/1982., do 05/1983., u tim je Linovim pokusima sudjelovalo 19 istraivaa. Broughton pie (1991., str. 167): "U jednom pokusu upotrijebljeni su posebno obiljeeni listovi papira, koji su prethodno bili kemijski tretirani i potom stavljeni u staklenu epruvetu. Epruveta je rastopljena kako bi se stisnula po sredini. Na gornji dio epruvete stavljeni su pamuni tapii natopljeni razliitim kemikalijama, koje reagiraju pri dodiru s kemikalijom na papirima. Nakon toga je vrh epruvete vrsto zaepljen posebnim papirom i epruveta je stavljena pred Zhanga, a taj su postupak promatrala etiri istraivaa smjetena na razliitim poloajima. Pet minuta poslije, papiri su leali pokraj prazne epruvete, premda je ep bio netaknut... U drugom je pokusu upotrijebljen ivi kukac, koji je obiljeen i smjeten u epruvetu. Epruveta je potom zaepljena na takav nain da bi se uslijed pokuaja njezina otvaranja prekinula u njoj zalijepljena vlas. Pod nadzorom dvojice istraivaa, epruveta je stavljena na stol ispred Zhanga. Nekoliko minuta poslije, kukac, koji je jo uvijek bio iv, nalazio se izvan epruvete." Godine 1984., pokusi sa Zhangom izvodili su se pod nadzorom Instituta za svemirsko-medicinski inenjering, agencijom povezanom s kineskom vojskom. To je oznailo kraj redovnom objavljivanju rezultata. No, povremeno su se dogaale iznimke. Broughton je napisao (1991., str. 167-168): "Kineska znanstvena zajednica okirala se kada je Odsjek za svemirske

letove 1987., dodijelio Nagradu za postignua u znanstvenom istraivanju (druga kategorija) timu Instituta za svemirsko-medicinski inenjering za film o pokusima sa Zhangom. U novinskim lancima i kineskom znanstvenom asopisu izvjeteno je da su znanstvenici spomenutog Instituta snimili pomicanje medicinske pilule kroz vrsto zatvorenu staklenu boicu. Bio je to film u boji snimljen izvanredno brzom kamerom (400 slika/sek.) japanske proizvodnje. U lancima je izvjeeno da se na 3 isjeka filma jasno vidi kako pilula prolazi kroz staklo (ulazi kroz njega do polovice i potom izlazi). Premda, kako se ini, nijedan znanstvenik izvan Kine nije vidio taj film, krajem 1990., kineske i istraivae iz drugih zemalja iznenadilo je izdanje novog kineskog asopisa Chinese Journal of Somatic Science ('Kineski asopis za somatsku znanost'). U njemu je objavljeno izvjee o novim pokusima sa Zhangom, koje je proveo tim Instituta za svemirskomedicinski inenjering. Uz njega su bile priloene i fotografije, navodno snimljene kamerom brzine snimanja 400 slika/sele, na kojima se vidjelo kako pilula izlazi kroz dno boce koju Zhang dri u ruci. U izvjeu nije reeno jesu li te fotografije dio nagraenog filma."

Zakljuak 1. dijela: Element uma postoji

Eksperimentalni dokazi koje su znanstvenici prikupili tijekom protekla 2 stoljea istraivanja na podruju telepatije, vidovitosti i psihokineze ne mogu se lako odbaciti. Meu istraivaima koji su izvjeivali o pozitivnim rezultatima tih pokusa, nalazili su se nobelovci poput suprunika Curie, Richeta i Crookesa. U novije doba i drugi su, ne toliko poznati znanstvenici pomnim studijama obnovili razliite paranormalne uinke. Utvreno je da su ti uinci toliko uvjerljivi da su vlade i oruane snage razliitih drava uloile velike novane svote u praktinu primjenu vidovitosti. Taj skup paranormalnih dokaza upuuje na postojanje elementa uma povezanog s ljudskim organizmom. ini se da taj element uma posjeduje senzorne sposobnosti koje mu omoguuju da percipira stvari u daljini i manipulira predmetima sastavljenima od proste materije na naine, koji se ne mogu objasniti do sada poznatim zakonima fizike.

Drugi dio: DOKAZ POSTOJANJA SVJESNOG 'JA', KOJI MOE POSTOJATI NEOVISNO OD TIJELA I UMA
Um je istanani materijalni element koji, izmeu ostalog, moe prikupljati dojmove s predmeta koji se nalaze izvan uobiajenog dosega percepcije i manipulirati prostom materijom na paranormalne naine. No, um sam po sebi ne opskrbljuje ljudski organizam svjesnim iskustvom. Svijest proizlazi iz drugog izvora, koji se na sanskrtskom naziva atman ili 'sebstvo'. Prema sanskrtskoj vedskoj knjievnosti, 'sebstvo' je mala estica duha koja um i tijelo obasjava svijeu. Premda atman ne moemo izravno vidjeti, moemo zamijetiti njegovu prisutnost posredstvom njegova simptoma, svijesti. To svjesno 'ja' moe postojati neovisno od tijela i uma. U nastavku emo razmotriti dokaz o postojanju takvog svjesnog 'ja'. Kao i u sluaju elementa uma, usredotoit u se na dokaze prikupljene u razdoblju suvremene znanosti evolucije, tj. od sredine 19. st. do danas. Osim toga, usredotoit u se na dokaz iz kojega proizlazi da u ovom trenutku u tijelu postoji svjesno 'ja', koje nije proizvod uma ili materije. Dokaz o opstanku toga 'Ja' nakon smrti tijela razmotrit u u 8. poglavlju.

Promiljanja Williama Jamesa o svijesti

William James je primijetio da:"... zastoji u razvoju mozga uzrokuju duevnu zaostalost, udarci u glavu dovode do gubitka pamenja ili svijesti, a modani stimulativi i otrovi mijenjaju kvalitetu naih ideja." (Murphy i Ballou, 1960., str. 284). Suvremeni su znanstvenici na temelju takvih opaanja zakljuili da je svijest proizvod mozga i da u svom postojanju neprestano ovisi o mozgu. Nakon prestanka modanih funkcija, svijest povezana s mozgom takoer prestaje postojati. Meutim, tada (kao ni danas) nije postojalo opeprihvaeno objanjenje na koji tono nain mozak proizvodi svijest. Nadalje, svaka teorija o nainu proizvoenja svijesti morala bi obuhvaati i objanjenje proizvodnje milijuna epizoda svijesti u svakodnevnom ivotu pojedinca. James je stoga rekao: "Teorija proizvodnje, dakle, nije nimalo jednostavnija ili uvjerljivija od bilo koje druge pojmljive teorije. Ona je samo malo popularnija." (Murphy i Ballou, 1960., str. 294). James je smatrao da je povezanost mozga i svijesti moda prijenosna, a ne produktivna. U odnosu na svjetlo, prizma ima prijenosnu namjenu. Ona ne proizvodi svjetlo. Kada svjetlo prolazi kroz prizmu, ona ga mijenja.

Prema toj koncepciji, mozak moda prenosi ili koi svijest u razliitim stupnjevima. James je rekao: "Moemo pretpostaviti da se opstruktivna granica mozga sputa i raste sukladno stanju u kojemu se mozak nalazi. Kada je mozak u punom djelovanju, ona se sputa toliko nisko da ga preplavljuje razmjerna koliina duhovne energije. U drugim sluajevima, proputaju se samo takvi povremeni misaoni valovi, kao to je dubok san. A kada mozak potpuno prestane funkcionirati ili kada pone propadati, iz ovog prirodnog svijeta posve e ieznuti onaj poseban tijek svijesti koji je mozak proputao. No, djelokrug bia koje je proizvodilo svijest jo e uvijek biti netaknut; i u tom mnogo stvarnijem svijetu s kojim je istodobno postojala, ak i kada je postojala ovdje, svijest moe i dalje postojati na nama nepoznate naine." (Murpy i Ballou, 1960., str. 292). ini se da je James bio sklon zamiljati ivi tijek svijesti, umjesto pojedinane svjesne due, premda u oba sluaja svijest postoji neovisno od materije. to se tie ideje da mozak jednostavno prenosi pretpostojeu svijest, James je citirao sljedeu izjavu britanskog filozofa E C. S. Schillera (1891.): "Materija je divljenja vrijedno udeen stroj za sreivanje, ograniavanje i sputavanje svijesti koju uokviruje ... Ako je materijalni okvir grub i jednostavan, kao u niih organizama, tada on proputa samo mali dio inteligencije; ako je istanan i sloen, ostavlja vie pora i postoji radi manifestacije svijesti." (Murphy i Ballou, 1960., str. 300).

Izvantjelesna iskustva
Iskustva bliska smrti i izvantjelesna iskustva (koja se nazivaju razliitim skraenicama: NDE, OBE, OOBE), dokazuju da svijest moe postojati posve neovisno od grube materije (tijela) i istanane materije (uma). U svim razdobljima povijesti, ljudi iz svih dijelova svijeta izvjeivali su o takvim iskustvima. U svojoj interkulturnoj studiji Dean Shields je napisao (1978., str. 697): "Pri istraivanju vjerovanja u izvantjelesna iskustva (OOBE [out of body experience]) upotrebljeni su podaci iz gotovo 70 ne-zapadnjakih kultura. Iz tih podataka proizlazi da se vjerovanja u izvantjelesna iskustva pojavljuju u oko 95% svjetskih kultura i da su, unato strukturalnoj i zemljopisnoj razliitosti tih kultura, zapanjujue slina. Utvreno je da su 3 uobiajena objanjenja takvih vjerovanja, koja su istraena - teorija drutvene kontrole, krize i snova - neprikladna. S obzirom na to, postoji mogunost da su specifinost i openitost vjerovanja u izvantjelesna iskustva jednostavno odgovor na stvaran dogaaj, tj. na stvarno postojanje izvantjelesnih iskustava." Dokazavi stvarno postojanje svjesnog 'ja', sposobnog da prima

osjete neovisno od grubog fizikog tijela, izvantjelesna iskustva pruaju temelj za zakljuak o postojanju svjesnog 'ja' koje nadivljuje smrt grubog fizikog tijela." Kako veli sam Sheils (1978., str. 700): "Prije nego li razmotrimo pitanje opstanka, primorani smo utvrditi postoji li uistinu 'neto' to moe opstati." Osim anegdotskog interkulturnog dokaza, i medicinsko i znanstveno istraivanje podupire ideju o svjesnom 'ja' koje moe postojati neovisno od uma i tijela. Neka od najsustavnijih istraivanja iskustva bliska smrti (NDE (near death experience) proveo je Kenneth Ring, kojega su zanimale popularne knjige Elisabeth Kubler-Ross i Raymonda Moodyja o takvim iskustvima. Premda se slagao s njihovim zakljucima, Ring je smatrao da ta tema iziskuje mnogo znanstveniji pristup (Ring, 1980., str. 19). Ring je okupio ispitanike stare najmanje 18 godina, koji su bili na rubu smrti ili zbog teke bolesti, nesree ili pokuaja samoubojstva. Neki su ispitanici uzimani na temelju preporuka bolnica i psihijatara, neki su se odazvali na novinske oglase, dok su ostali bili dobrovoljci koji su za to istraivanje saznali na druge naine. Pritom nijedan od ispitanika nije bio upoznat s predmetom istraivanja, niti su ispitanici bili plaeni za sudjelovanje u tom ispitivanju. Izabrano je ukupno 120 ljudi, koji su prije ispitivanja bili ohrabreni da opiu svoja iskustva bliska smrti. Nakon toga su im paljivo postavljana pitanja s ciljem utvrivanja "postojanja ili nepostojanja razliitih sastavnica temeljnog oblika iskustva kakvog je opisao Moody." (Ring, 1980., str. 28). Ispitanicima je reeno da njihov identitet nee biti objavljen u konanom izvjeu. Doputeno im je da se informiraju o svrsi istraivanja, no tek nakon to budu podvrgnuti ispitivanju. Ispitivanja su obavljena u razdoblju od svibnja 1977. do svibnja 1978. Ring izvjeuje (1980., str. 29): "Ispitano je ukupno 120 ljudi koji su doivjeli 104 iskustva bliska smrti. Meu njima je bilo 52-je ljudi koji su se nalazili na pragu smrti zbog teke bolesti, 26 zbog posljedica teke nesree, a 24 zbog posljedica pokuaja samoubojstva." Otprilike polovicu ispitanika tvorili su mukarci, drugu polovicu ene, od kojih su svi osim sedmorice bili pripadnici bijele rase. Gotovo su svi bili vjernici. Prosjena starost ispitanika u doba doivljenih iskustava bliska smrti bila je oko 38 godina. Treina subjekata ispitana je u roku od godinu dana nakon doivljenih iskustava, a 60% u razdoblju od dvije godine. Ring je usporedio izvjea o obavljenim razgovorima s popisom znaajki osnovnog oblika iskustva bliska smrti iz Moodyjeve knjige Life After Life. Te znaajke i njihove relativne vrijednosti bile su sljedee (Ringe, 1980..

str. 32-33): osjeaj smrti (1 bod); osjeaj ugodnog spokoja (2 ili 4 boda ovisno o snazi osjeaja); osjeaj odvajanja od tijela (2 ili 4 boda ovisno o osebujnosti opisa); ulazak u podruje tame (2 ili 4 boda ovisno o postojeim kretanjima); uju se glasovi ili osjea neija prisutnost (3 boda); osvrt na dotadanji ivot pojedinca (3 boda); pojedinac vidi svjetlost (2 boda); pojedinac vidi prekrasne boje (1 bod); ulazak u svjetlost (4 boda); susret s vidljivim duhovnim biima (3 boda). Ocjenjivanje se vrilo u omjeru od 0 do 29 bodova, a obavljala su ga tri suca koji su trebali suglasno dodijeliti svaku pojedinu ocjenu. Za ispitanike koji su imali manje od est bodova, utvreno je da nisu doivjeli Moodeyev tip iskustva bliska smrti. Bodovi od 6 do 9 upuivali su na umjereno iskustvo blisko smrti, a vie od 10 bodova smatralo se dubokim iskustvom bliske smrti. Ring je ustanovio da je 49 njegovih ispitanika (48%) opisalo iskustva sukladna Moodvevu opisu 'osnovnog tipa iskustva' (Ring, 1980., str. 32). Medu njima je 27 ispitanika (26%) doivjelo duboko, a 22 ispitanika (22%) umjereno iskustvo bliske smrti. Zanimljivi su opisi nekih Ringovih ispitanika o takvim iskustvima. Sestra jedne ispitanice radila je kao medicinska sestra u bolnici u kojoj je ispitanik doivio iskustvo blisko smrti tijekom pruanja hitne pomoi nakon sranog udara. U tom stanju bliskom smrti, ispitanica je vidjela svoju sestru kako dolazi u bolnicu. "Ula je u bolnicu nedugo nakon oglaavanja znaka za uzbunu, te dola u sobu za hitni prijam gdje je radila i netko joj je rekao to se dogaa, nakon ega je hitro dola gore. Vidjela sam je dok je to radila, vidjela sam je kako se uspinje liftom." Ispitaniina je sestra poslije potvrdila da je radila tono ono to je vidjela u viziji (Ring, 1980., str. 51). Ring je u svojoj knjizi opisao i sluaj o kojemu je izvorno izvijestio britanski istraiva parapsihologije, E W. H. Myers, u svom klasiku Human Personality and Its Survival of Bodily Death. Ispitanik je bio lijenik dr. A. S. Wiltse, koji je 1889. teko obolio od trbunog tifusa. U trenutku kada je padao u komu, osjeao se pospano i poeo je gubiti svijest. Lijenik koji ga je lijeio, dr. S. H. Raynes rekao je da Wiltse etiri sata nije pokazivao otkucaje bila ili srca. Tijekom tog vremena Wiltse je doivio sljedee iskustvo: "Iznova sam se probudio u stanju svjesnog postojanja i ustanovio da se jo uvijek nalazim u tijelu, premda moje tijelo i ja vie nismo imali nikakvih zajednikih interesa." Osjeao je da je on, iva dua, 'isprepleten' tjelesnim tkivima. No, tada su veze s tjelesnim tkivima poele pucati i on ie izaao iz tijela kroz glavu. "inilo mi se da sam proziran, plavkast i po-

tpuno nag", rekao je Wiltse. "Kada sam se okrenuo, lijevim sam laktom dotaknuo ruku jednog od dvojice gospodina koji su stajali pokraj vrata. Na moje iznenaenje, njegova je ruka prola kroz moju bez ikakva otpora, pri emu su se rastavljeni dijelovi iznova meusobno spojili, kao to se i zrak iznova spaja." Wiltse je potom pogledao svoje mrtvo tijelo. U tom su se trenutku otvorile oi na tijelu koje je lealo i Wiltse se ponovno naao unutar njega, rekavi u sebi: "to mi se, za Boga, dogodilo? Moram li opet umrijeti?" (Ring, 1980., str. 230). Ring je rekao da se iskustvo blisko smrti moe najbolje objasniti kao izvantjelesno iskustvo (1980., str. 232). Neto se odvaja od ovoga tijela, premda se Ring uzdrava od uporabe rijei dua, za koju smatra da nije prikladna kao znanstveni pojam zbog razliitih znaenja koja joj pridaju razliite religije. To se moe izbjei dobrom definicijom pojma dua. Osobno nemam nita protiv Ringova rjeenja. On kae (1980., str. 233): "Zadovoljit u se tvrdnjom da nam izvantjelesna iskustva pruaju empirijski navjetaj mogueg podrijetla koncepta due. U tom smislu, sklon sam ograniiti njezinu primjenu u religijskim kontekstima. Meutim, na temelju pretpostavke odvajanja od tijela, podravam pretpostavku da svijest (sa ili bez drugog tijela) moe djelovati neovisno od fizikog tijela." U knjizi Heading Toward Omega (1984.), Ring je zabiljeio rezultate daljnjih istraivanja koja su dodatno potvrdila njegovo tumaenje iskustva bliskog smrti kao izvantjelesnog iskustva. U toj je knjizi iznio jo neka izvjea o takvim iskustvima, ukljuujui ona u kojima subjekti ulaze u svjetlost kao 'iste svijesti' i telepatski komuniciraju s prijateljskim duhovnim biima, koja im daju prosvjetiteljske poruke. Jedan ispitanik, naveden kao gospodin Dippong, rekao je da je posljednje to se sjea prije ulaska u stanje blisko smrti bilo da se molio Bogu. Nakon toga je uao u drugo stanje svijesti. "Nalazio sam se na gustom panjaku s cvijeem. Bilo je neko drugo mjesto, drugo vrijeme, a moda ak i drugi svijet." Zauo je zvuk nezemaljske glazbe. Sve to se ondje dogodilo razlikovalo se od svega to je do tada doivio, a ujedno mu je na neki nain bilo i poznato. Kao i mnogi drugi ispitanici, rekao je da to iskustvo ne moe opisati rijeima. Iz svjetla prekrasnih boja izalo je prekrasno, blistavo bie, za koje je pomislio da je moda njegov stvoritelj. To zlatom obasjano bie, koje mu se uinilo neobino poznatim, isijavalo je svjetlou i ljubavlju. Postao je svjestan i prisutnosti drugih ivih bia. Osjetio je da su sva iva bia dio svjetla i da je svjetlo dio njih (Ring, 1984., str. 61-66). Ispitanica imena Ann opisala je iskustvo blisko smrti, koje je doivjela pri porodu drugog djeteta 1954. U trenutku oka, osjetila je kako se brzo

uspinje prema svjetlosti u daljini. Za sobom je ostavila svu bol i obuzeo ju je osjeaj mira i ljubavi. U tom je stanju osjetila da e joj uskoro pristupiti neko bie. Kada ga je ugledala, osjeala se kao da vidi najdraeg prijatelja. To joj je bie telepatski obznanilo da je dolo uzeti njezino dijete. Ann je bila sretna, no ubrzo je osjetila i tugu spoznavi da nema dijete. "Suosjeajno me potapao po dlanu i uvjerio me da sam majka i da imam dijete, no da je ono zacijelo iz nekog razloga zadrano", prisjea se Ann u pismu Ringu. "Onda je mahnuo rukom kroz prostor koji nas je razdvajao i magla je iezla. Tada sam ugledala medicinske sestre, lijenika i moje dijete u rodilitu." Bie koje je Ann vidjela reklo joj je da e joj dijete ivjeti samo etiri dana. A kada je saznala da to ne moe ni na koji nain sprijeiti, odbila je vratiti se, na to joj je bie reklo da se mora vratiti, jer njezino vrijeme jo nije stiglo. Ono je dolo po njezino dijete, po koje e se vratiti nakon etiri dana. Utjeena tim rijeima, Ann je bila spremna vratiti se. Kada se probudila, osjetila je na licu udarce medicinske sestre koja ju je dozivala imenom. Saznala je da je rodila djevojicu, koju je nazvala Tari. Iako je osjeala da neto mora rei bolnikom osoblju, nije se mogla tono sjetiti to. Drugoga je dana Annin lijenik saznao da Tari boluje od modanog krvarenja i da e vjerojatno uskoro umrijeti, to se etvrtoga dana i dogodilo. Lijenik je rekao sestrama da Ann o tome nita ne govore, jer joj je elio osobno rei tunu vijest. No, iz nepoznatog razloga to nije uinio dovoljno brzo. Kada je stigao dan Annina otputanja iz bolnice, medicinska joj je sestra rekla: "O, Boe! Va je lijenik ve trebao stii! Premda vam ne bih smjela rei, ne mogu dopustiti da i dalje vjerujete da je Tari iva. Umrla je rano jutros." Ann se tada sjetila svog iskustva bliskog smrti (Ring, 1984., str. 77-84). Ring je svoju studiju nazvao grkom rijei omega, jer to je posljednje slovo grkog alfabeta, radi ega se moe protumaiti kao kraj ivota ili odreenije, ivotni cilj. Za Ringa, (1984., str. 252) taj je cilj predstavljao evoluciju svijesti. Smatrao je kako je iskustvo blisko smrti (1984., str. 255) "samo dio obitelji srodnih transcendentalnih iskustava" koja pridonose toj evoluciji, koju karakterizira "oslobaanje do tada uspavanih duhovnih potencijala". Drugi istaknuti istraiva iskustava bliskih smrti i vantjelesnih iskustava je Michael B. Sabom. Kao staist prve godine kardiologije na Floridskom sveuilitu u Gainesvilleu, sluao je predavanje socijalne radnice i psihologinje Sare Kreutziger, koja je govorila o knjizi dr. Raymonda Moodyja Life After Life. Sabom se prisjea (1982., str. 3): "Moj ravnoduan znanstveni um jednostavno nije bio kadar ozbiljno shvatiti te ekstremne opise duhova zagrobnog ivota i tomu slino."

Usprkos tomu, Sabom je odluio, zajedno sa Sarom Kreutziger, istraiti tu temu. Odabrao je pacijente koji su bili na pragu fizike smrti, koju je opisao kao: "... svako tjelesno stanje proizalo iz iznimno teke fizioloke katastrofe, sluajne ili ne, koja bi, sukladno razumnim oekivanjima, u veini sluajeva trebala rezultirati nepovratnom biolokom smrti i zahtijevala bi hitru medicinsku intervenciju, ukoliko je ona dostupna." (Stabon, 1982., str. 9). Ta su stanja ukljuivala teke ozljede, srane udare i duboke kome. Sabom i Kreutzigerova su se sloili da odabranim pacijentima prilikom ispitivanja nee odmah otkriti svoje zanimanje za 'iskustva bliska smrti'. Odluili su jednostavno zamoliti ih da opiu svoja sjeanja o tome to im se dogaalo prije gubitka svijesti. Potom bi ih pitali mogu li se prisjetiti iega to im se dogodilo u nesvjesnom stanju. Neki ispitanici jednostavno su rekli da se sjeaju samo da nisu bili u svjesnom stanju, dok su drugi oklijevali, pitajui ih: "Zato vas to zanima?" U tim sluajevima, Sabom ili Kreutzigerova objasnili bi im da su neki pacijenti doivjeli neke stvari u nesvjesnim stanjima, te da su istraivai iskreno zainteresirani prikupiti vie podataka o takvim iskustvima. Ispitanici bi im nakon toga obino povjerili svoja iskustva, uglavnom najprije govorei neto poput: "Neete vjerovati ovo, ali..." (Sabom, 1982., str. 9-10). Sabom je u svojoj knjizi opisao brojne aspekte iskustava bliskih smrti. Najzanimljivijima smatram autoskopska iskustva, stanja u kojima su ispitanici promatrali svoja vlastita tijela. Na primjer, 57-godinji graevinar je osjetio da lebdi 1,2 m iznad svoga tijela tijekom operacije. Vidio je lijenike i medicinske sestre koji su ga operirali. U odreenom je trenutku uoio kako jedna sestra gleda u smjeru njegova lica u zraku, no bilo je oito da ga ne moe vidjeti (Sabom, 1982., str. 10). U drugom sluaju, jedan ameriki vojnik u Vijetnamu zadobio je teke ozljede u eksploziji mine, pri emu je izgubio obje noge i ruku. Dok su ga helikopterom prevozili s bojnog polja, bio je u nesvijesti i doivio je izvantjelesno iskustvo. Naime, nalazio se pokraj svoga tijela, koje je mogao vidjeti kako ga prenose u poljsku bolnicu. Ondje je vidio lijenike kako mu operiraju tijelo, no elio ih je zaustaviti. U svom je intervjuu rekao: "Sjeam se da sam uhvatio lijenika ... Uhvatio sam ga, no nije bio ondje ili sam jednostavno proao kroz njega ili togod." (Sabom, 1982., str. 33). Isti je vojnik izvijestio i da je putovao od operacijske dvorane natrag na bojno polje, gdje je vidio kako mrtva tijela drugih vojnika stavljaju u vree i odvoze ranjenike. Dok je pokuavao zaustaviti jednog od vojnika, odjednom se naao natrag u bolnici. Prisjea se: "Gotovo kao da ste se materijalizirali na jednome mjestu i onda se iznenada, istoga trenutka naete ovdje. Kao

da trepnete oima." (Sabom, 1982., str. 33). I drugi su ispitanici opisali takva iskustva 'putovanja misli'. Noni uvar koji je doivio autoskopsko iskustvo blisko smrti tijekom sranog udara, opisao je kako je putovao do mjesta u blizini operacijske dvorane u kojoj je operiran. Pritom se kretao sukladno svojim eljama. Prisjetio se: "Kao da sam rekao: 'Dobro, to se dogaa na parkiralitu?' i moj bi mozak onamo otiao, vidio to se dogaa i onda se vratio da me o tome izvijesti." (Sabom, 1982., str. 34). Sabom pie (1982., str. 34): "Svi ispitanici rekli su da su tijekom autoskopskog iskustva bliskog smrti osjeali kao da su bili stvarno 'odvojeni' od svog fizikog tijela." Autoskopska iskustva bliska smrti obino bi okonala ponovnim povratkom pojedinca u svoje tijelo u trenutku kada se dogaa i neki presudan dogaaj u njihovu lijeenju. Jedan od Sabomovih ispitanika, pacijent, koji je doivio srani udar, rekao je kako je lebdio iznad svoga tijela i da je pritom vidio lijeniki tim kako mu stavlja defibrilatore na prsa. Prvi ok nije osjetio, a neposredno nakon drugog oka prisjetio se svoje obitelji i pomislio da bi se trebao vratiti u tijelo. "Kao da sam izaao i uao u svoje tijelo", opisao je (Sabom, 1982., str. 35). Mnogi su Sabomovi ispitanici opisali ono to je Sabom (1982., str. 39) nazivao 'transcendentalna iskustva bliska smrti'. Gore opisana autoskopska iskustva ukljuuju promatranje vlastitog tijela i okoline, ukljuujui druge ljude, na nain na koji ih promatra vidi u normalnom stanju svijesti. Transcendentalna iskustva bliska smrti ukljuuju opaanja pojedinaca da bivaju preneseni u podruja koja nadilaze nae uobiajeno iskustvo i u kojima moda ak susreu preminule prijatelje, roake ili aneoske ili boanske osobe. etrdeset jedan Sabomov ispitanik opisao je transcendentalno iskustvo blisko smrti (Sabom, 1982., str. 41). Jedan od njegovih pacijenata koji je preivio srani udar prisjetio se kako se onesvijestio dok su ga prevozili u bolnicu. U tom je stanju vidio kako mu pred licem prolazi sav njegov dotadanji ivot, ukljuujui trenutak kada je prihvatio Isusa Krista. Potom je uao u mraan tunel, na ijemu je kraju vidio naranasto svjetlo. Nakon toga je uao u spokojno stanje svijesti. uo je glasove, vidio stube, za koje je pretpostavio da vode do raja (Sabom, 1982., str. 40). Opisi iskustava nekih Sabomovih ispitanika sadravali su autoskopske i transcendentalne elemente. Sa znanstvenog gledita, najzanimljiviji Sabomovi ispitanici bili su oni koji su iscrpno opisali postupak kirurke operacije svog tijela, koju su promatrali u izvantjelesnom stanju. Sabom je prvotno bio skeptian prema takvim izvjeima. Smatrao je da ih moe veoma lako objasniti. Kao lijenik s dugogodinjim iskustvom u reanimaciji vie od stotinu sranih bole-

snika, rekao je (1982., str. 7): "U osnovi, suprotstavio bih svoje iskustvo strunog kardiologa navodnim vizualnim sjeanjima laika. Pri tome sam bio uvjeren da e se pojaviti oite nedosljednosti, koje e ta navodna promatranja svesti na 'upueno nagaanje od strane pacijenta." No, na kraju svoje studije, Sabom je stigao do drukijeg zakljuka. Slijedi opis jednog od sluajeva zbog kojih je Sabom promijenio miljenje. Ispitanik je bio 52-godinji noni uvar, koji je prije ispitivanja preivio 2 srana udara. Sabornu je opisao izvantjelesno iskustvo koje je doivio pri prvom sranom udaru, no oklijevao je povjeriti mu i drugo iskustvo, koje je doivio prilikom drugog sranog udara, pretpostavljajui da mu Sabom vjerojatno nee vjerovati. No, na Sabomov nagovor, pacijent je poeo opisivati stvari kojima je svjedoio prilikom drugog sranog udara (Sabom, 1982., str. 64-67). Prilikom razgovora iznova se vraao naprijed i natrag u vrijeme, tako da sam u saetku koji slijedi poredao njegova opaanja, kako smatram, ispravnim redoslijedom. Najprije mu je intravenozno ubrizgana anestezija, uslijed koje je izgubio svijest. No, tada, prisjetio se: "Iznenada sam postao svjestan ... kao da se nalazim u sobi nekoliko metara iznad svoje glave, kao da sam druga osoba u sobi." Vidio je kako mu tijelo oblau s nekoliko slojeva tkanine. Vidio je svoja otvorena prsa i metalnu napravu koja mu rastvara prsnu upljinu. Vidio je svoje srce, koje je bilo drukije boje od ostatka tijela. Vidio je kako mu lijenici umeu neku napravu u ilu. uo ih je kako razgovaraju o proceduri ugradnje srane premosnice. Vidio je lijenike kako mu uklanjaju dio srca. Vidio je kirurge kako mu: "... dva puta ubrizgavaju neto u srce." A nakon operacije, vidio je kako mu dva lijenika iju prsa. Prvo su ga ivali iznutra, a potom izvana. Svjedoenje tog ispitanika mnogim se pojedinostima podudaralo s kirurkim izvjeem, koje on nikada nije vidio (Sabom, 1982., str. 68, sa Sabomovim oznaenim interpolacijama): "Opa anestezija [halotan] uspjeno je aplicirana u pacijenta u leeem stanju... Bio je pripremljen od brade do podruja ispod glenjeva i odjeven je u uobiajenu sterilnu odjeu ... Uinjen je dug sredinji rez ... Rasporen je prsni ko uz sredinji rez, primjenom samostojeeg retraktora ... [Nakon izlaganja srca] dvije "32 Argyle venous lines"* umetnute su kroz ubodne rane u desnom atriju [srana komora]... Jedna od tih cijevi doprla je do gornje, a druga do donje uplje * "32 Argyle venous lines" - su "kanile" tj. cjevice koje se koriste tijekom kardiokirurkih zahvata, a postavljaju se u velike krvne ile (u ovom sluaju - vene) koje ulaze u srce s jedne strane, a drugi im kraj zavrava na aparatu koji predstavlja "umjetna plua". 32 je promjer tih kanila u posebnim mjerama, tzv. FRENCH-ima. "Argyle" je jedan od proizvoaa kanila. (postoje i kanile Cordis, Johnson&Johnson itd.).

vene [velike ile koje vode krv prema srcu] ... Pacijent je prikljuen za srano-plunu premosnicu ... Aneurizma srane klijetke ["vreasto izboenje na stijenci srca koje predstavlja podruje prvog sranog udara i drukije je boje od normalnog sranog miia koji je sauvan] uklonjena je ... Nakon toga je zatvorena lijeva klijetka ... Iglom i trcaljkom isputen je zrak iz lijeve klijetke ... Rana je zatvorena u slojevima." Opis spomenutog ispitanika sadravao je i mnoge druge pojedinosti koje nisu spomenute u izvjeu kirurga, kao to je umetanje spuvi u prsnu upljinu radi upijanja krvi. Te pojedinosti, suvie neznatne da bi bile spomenute u izvjeu, posve su sukladne s njime. Sabom je naveo i druge primjere veoma iscrpnih opisa kirurke operacije, s kojima pacijent obino nije upoznat. Takva iscrpna izvjea ispitanika, koja su se podudarala s detaljnim lijenikim izvjeima o kirurkim procedurama, za Saborna su predstavljala uvjerljivu potvrdu stvarnosti postojanja izvantjelesnih iskustava. Trideset dva Sabomova ispitanika detaljno su opisala medicinske zahvate kojima su bili podvrgnuti (1982., str. 83). U nastojanju da utvrdi vjerojatnost da su ta izvjea rezultat upuenih nagaanja, Sabom je ispitao 25 sranih bolesnika koji su doivjeli iskustva slina opisanima iskustvima bliskim smrti (1982., str. 84). Ti su pacijenti bili openito upoznati s bolnikom procedurom lijeenja sranih bolesnika, a mnogi su priznali da su gledali bolnike serije i filmove na televiziji. Sabom ih je zatraio da zamisle da se nalaze u operacijskoj dvorani i da promatraju lijenike kako pokuavaju reanimirati rtvu sranog udara, te da mu iscrpno opiu to misle da bi se ondje trebalo dogaati. Dva ispitanika nisu uspjela nita opisati. Od dvadeset trojice koji jesu, 20 ih je u svojim opisima iznijelo velike pogreke. Najuobiajenija pogreka ukljuivala je reanimaciju umjetnim disanjem. U bolnicama se primjenjuju druge metode davanja kisika pacijentu. Tri od tih opisa bila su veoma ograniena, no nisu sadravala nikakve oite pogreke (Sabom, 1982., str. 85). Usporedbe radi, od 32 ispitanika koji su izvijestili o nekim pojedinostima lijenikih zahvata na njima tijekom iskustva bliskog smrti, 26 ih je dalo ope opise koji nisu sadravali nikakve velike pogreke. Sabom tvrdi (1982., str. 87) da su se ti opisi: "... openito podudarali s poznatim injenicama o hitnim lijenikim zahvatima u sluaju smrtne opasnosti." Kako su tvrdili ti ispitanici, bili su vie usredotoeni na samo iskustvo nego li na ono to rade lijenici, radi ega se nisu mogli prisjetiti pojedinosti (Sabom, 1982., str. 86). Nadalje, est ispitanika dalo je nevjerojatno detaljne opise, koji su se podudarah s izvjeima o njihovu lijeenju. Prema tome, izvjea 20 od 23 ispitanika u kontrolnoj skupini sadravali su velike nedostatke, dok opisi nijednog od

32 ispitanika u skupini koja je bila podvrgnuta ispitivanju iskustva bliskog smrti, nisu sadravali nijedan nedostatak, a estorica su dali veoma detaljne opise koji su se u potpunosti podudarali s njihovim medicinskim izvjeima, koja nisu vidjeli. Sabom je na temelju toga zakljuio (1982., str. 87): "... ta izvjea o iskustvima bliskim smrti najvjerojatnije nisu vjete krivotvorine koje se osnivaju na prethodnom opem znanju." Rekao je da su poeljna daljnja istraivanja koja e u osnovi potvrditi taj zakljuak. Na kraju studije Sabom je postavio pitanje (1982., str. 183): "Moe li um koji se odvaja od tjelesnog mozga biti, u osnovi, 'dua' koja, prema nekim religijskim uenjima, postoji i nakon konane tjelesne smrti?" Sabom ima i svoje kritiare. Jedna od njih je Susan Blackmore. Blackmoreova, koja je neko vrijeme bila sklona prihvaanju stvarnosti izvantjelesnih iskustava, danas vjeruje da ona zapravo ne ukljuuju nikakav svjesni entitet koji naputa tijelo. Tako, dakle, postoje dva tumaenja izvantjelesnih iskustava. Izvansomatsko tumaenje pretpostavlja 'ja' koje stvarno naputa tijelo. Prema unutarsomatskom tumaenju, rije je samo o unutarnjem osjeaju naputanja tijela. Veina pristaa unutarsomatskog tumaenja ujedno bi poricala da uope postoji neko supstancijalno svjesno 'ja', a kamoli ono koje bi moglo napustiti tijelo. Blackmoreova, koja zagovara unutarsomatsko tumaenje, izjavila je (1982., str. 251): "Pri izvantjelesnom iskustvu nita ne naputa tijelo i stoga nita ne opstaje." Prema takvom gleditu, izvantjelesno iskustvo je jednostavno halucinacija mozga nalik snu. U svojoj knjizi Parapsychology, Philosophy and Spirituality: A Postmodern Exploration, filozof David Ray Griffin (1997., str. 232-242) raspravlja o prigovorima unutarsomatskoj pretpostavci, najznaajnije meu kojima u ukratko izloiti u sljedeih nekoliko odlomaka. Najoitiji prigovor odnosi se na snagu osjeaja ispitanika i njegova vienja naputanja tijela. Veina ispitanika koji su izvijestili o svojim izvantjelesnim iskustvima odluno je uvjerena da su doivjeli neto stvarno, razliito od sna ili halucinacije. Neki ispitanici, koji nisu primili anesteziju, tvrdili su da tijekom izvantjelesnih iskustava nisu osjeali bol. To bi se moglo objasniti djelovanjem prirodnih tjelesnih ublaivaa boli, kao to su endorfini. No, ispitanici su rekli da se bol vratila neposredno nakon to su iznova uli u svoja tijela. To se ne dogaa ako je bol ublaena endorfinima. ini se, dakle, da je najprikladnije objanjenje da svjesno 'ja stvarno naputa tijelo i privremeno se odvaja od tjelesnih osjetila. Zagovornicima unutarsomatskih teorija drugi problem predstavljani vizualna priroda izvantjelesnih iskustava. Kada osoba na pragu smrti po-

stupno gubi svijest, vizualni se osjeti obino gube prije ulnih. S obzirom na to, moe se pretpostaviti da se ispitanici na rubu smrti prisjeaju zvukova, a ne vizualnih dojmova. S tim u vezi valja istaknuti i da su shizofrenine halucinacije poglavito slune, a ne vizualne. injenica da vizualni dojmovi ispitanika koji se nalaze izvan svijesti, odgovaraju njihovu stvarnom okruenju iskljuuje teoriju da ispitanici izmiljaju izvjea o svojim izvantjelesnim iskustvima radi potiskivanja straha od smrti, prihvaanja od strane drutva ih potvrde osobnih religijskih uvjerenja. ini se neuvjerljivim da su takve halucinacije ograniene na rekonstrukcije stvarnih okruenja. Podudarnost vizualnih dojmova i stvarnih okruenja takoer iskljuuje pretpostavke da su vizije i halucinacije prouzroene anoksijom (nedostatkom kisika u mozgu) i hiperkarbijom (prevelikom koliinom ugljinog dioksida). Kako tvrdi Sabom (1982., str. 175-176), nedostatak kisika uzrokuje konfuzno stanje uma, posve suprotno od mentalne bistrine koju osjeaju ispitanici s izvantjelesnim iskustvima. Prevelika koliina ugljinog dioksida moe izazvati svjetlosne bljeskove i druge uinke, no, naizgled, ne i percepciju neposrednog okruenja pojedinca. Nadalje, lijenici su jednom od Sabomovih pacijenata, tijekom kardiolokog tretmana, uzeli uzorak krvi radi analize krvnih plinova. Razina kisika bila je iznad prosjeka, a ugljinog dioksida ispod prosjeka (Sabom, 1982., str. 178). Neki su iznijeli teoriju da se izvantjelesna iskustva mogu objasniti kao posljedica napadaja u temporalnom renju, no Sabom tvrdi (1982., str. 173-174) da su percepcije neposredne okoline potpuno iskrivljene tijekom takvih napadaja. Blackmore i drugi pokuali su objasniti tonost vizualnih dojmova o kojima su izvijestili ispitanici koji su doivjeli izvantjelesna iskustva, pretpostavkom da um osobe koja gubi svijest koristi osjetila dodira i sluha kojima proizvodi precizne vizualne slike pri emu zapravo ne naputa tijelo i, prema tome, ne promatra stvari iz te perspektive. No, u veini sluajeva ispitanik vidi stvari za koje nije mogao na jednostavan nain saznati osjetilom dodira ili sluha. Jedan od Sabomovih ispitanika izvijestio je da je vidio kako se kazaljke na dijelu medicinske opreme (defibrilatoru) pomiu na odgovarajui nain. Blackmore je pretpostavio (1993.,str.118-119) da je taj podatak ispitanik mogao saznati nakon operacije (moda u nekoj televizijskoj emisiji) i poslije ga je umetnuo u svoje izvjee. Naravno, sve su pretpostavke mogue, no ispitanik je tvrdio da nije gledao nikakve televizijske emisije koje su ukljuivale primjenu defibrilatora (Griffin, 1997., str. 246).

Jedan Sabomov pacijent tvrdio je da je vidio kako biva pogoen metkom u desnu preponu. Ustvari, to nije bio pogodak, nego su lijenici vadili uzorak krvi iz njegova tijela radi analize. Sabom je rekao da se ispitanik prirodno mogao tako zabuniti ako je stvarno promatrao taj in izvan svoga tijela, budui da bi i pogodak i uzimanje krvi izgledali isto - kao ubod igle. Da je ispitanik proizveo sliku toga ina na temelju razgovora koji je nauo, isputanje krvi injekcijom sigurno ne bi zamijenio za pogodak, jer bi lijenici bez sumnje zahtijevali uzimanje krvi radi analize. Blackmore je odgovorio da se ta slika moda nije rekonstruirala sluhom, nego dodirom. No, postoji jedna znaajna pojedinost: u lijenikim izvjeima pie da je krv izvaena iz lijeve prepone, dok je pacijent, koji je taj in zamijenio pogotkom, rekao da je bila rije o desnoj preponi. Da je ispitanik proizveo sliku onoga to se dogaalo osjetilom dodira, takve zabune ne bi bilo, nego bi osjetio bockanje u lijevoj preponi. Ali Sabom je istaknuo da bi pacijent, ako je promatrao svoje tijelo s podnoja kreveta, iz te perspektive zacijelo vidio da mu igla ulazi u desnu preponu. Blackmore izvjee tog pacijenta oznauje nepotkrijepljenim, no zanemaruje spomenuti da je Sabom razgovarao s njegovom suprugom, koja je rekla da je njezin mu ispripovijedao njoj i njihovoj keri tu priu neposredno nakon tog dogaaja, te da ju je poslije ponovio nekoliko puta bez ikakvih izmjena. To, ini se, iskljuuje mogunost da je pria izmiljena i postupno nadograivana novosteenim podacima o lijenikoj proceduri (Sabom,1982.,str.109-111; Griffin, 1997., str. 248). U svjetlu Blackmoreovih prigovora, izvjea o izvantjelesnim iskustvima koja ukljuuju dogaaje izvan neposredne okoline ispitanika su znaajna. Godine 1976. jedan od Sabomovih ispitanika doivio je srani udar tijekom boravka u bolnici. Izvijestio je da je tijekom reanimacije vidio svoje roake: "Nita nisam uo. Ni najmanji zvuk... Sjeam se da sam ih savreno jasno vidio u hodniku. Troje ih je stajalo ondje - moja ena, najstariji sin i najstarija ker, te lijenik ... Siguran sam da su bili ondje." Iz izvjea o reanimaciji tog pacijenta ne moe se zakljuiti da je mogao vidjeti svoje roake ili saznati ikakvu informaciju o njima. Toga dana nije oekivao nikakve posjete jer je trebao biti otputen iz bolnice. ak i da je oekivao posjet svojih roaka, nije mogao znati tko e od njih doi. Imao je estero odrasle djece, koja su naizmjence oca posjeivali u bolnici s majkom. Spomenutog su ga dana njegova ena, najstariji sin i najstarija ker odluili posjetiti bez prethodnog dogovora. U bolnicu su stigli upravo u trenutku kada su ga odvodili iz njegove sobe u operacijsku dvoranu. Bolniko ih je

osoblje zaustavilo na hodniku, deset vrata dalje od prostorije u kojoj su lijenici i medicinske sestre obraivali njihova oca, koji je leao na krevetu. Mukarac nije bio licem okrenut prema njima, a njegova se ena prisjea da mu je iz daljine mogla vidjeti samo zatiljak. Mukarac je bez odlaganja odveden u sobu za hitni prijam, pri emu nije proao pokraj svoje obitelji. Njegova je supruga poslije izjavila: "Nije nas mogao vidjeti." Blackmore ne komentira taj sluaj (Sabom, 1982., str. 111-113; Griffin, 1997., str. 249250). Profesor medicine pri Sveuilitu u Washingtonu i socijalni radnik u Harborview Medical Center, dr. Kimberly Clark, izvijestila je o drugom sluaju koji se ne moe lako objasniti kao halucinacija izazvana dojmovima osjetila dodira i ula u umu osobe koja postupno prelazi u posve besvjesno stanje. Imigrantska radnica Maria bila je lijeena od sranog udara u Harborviewu, nakon ega je rekla Clarku da je doivjela izvantjelesno iskustvo. Lebdjela je iznad svoga tijela promatraiui lijenike i sestre. Clark je pomislio da je taj prizor moda zamislila na temelju stvari koje je vidjela i ula prije gubitka svijesti. Maria je potom rekla da je lebdjela vani, pokraj glavnog ulaza u zgradu hitne slube. Clark je zakljuio da je glavni ulaz moda vidjela tijekom svog boravka, koju je sliku potom ukljuila u svoje izvantjelesno stanje. Maria je dalje objasnila kako je vidjela da neto sjedi na prozorskoj gredi na treem katu bolnike zgrade. Odletjela je do tog predmeta, za koji je ustanovila da je tenisica. Opisala je neke pojedinosti, kao to je izlizana tkanina na mjestu na kojemu bi trebao stajati mali prst, te vezicu zavezanu u vor pod petom. Clark je otiao provjeriti to mjesto, no isprva ondje nita nije vidio. Potom se Maria uspela na trei kat i, nakon to je pregledala brojne prozore, konano je otkrila onaj na kojemu je vidjela tenisicu. Greda se nije mogla lako vidjeti s prozora, jer je promatra trebao lice prisloniti uz staklo i usmjeriti pogled prema dolje. ak ni pod takvim kutom Maria nije mogla vidjeti pojedinosti koje je opisala. Clark je rekao: "Takav je pogled mogla imati samo da je lebdjela vani i veoma blizu tenisice." Poslije su ustanovili da tenisica tono odgovara Marijinom opisu (Clark, 1982., str. 243; Griffin, 1997., str. 250-251). Blackmore odbacuje istinitost tog sluaja (1993., str. 128), nazivajui ga: "... fascinantnim, ali nepotkrijepljenim." No Griffin istie (1997., str. 251): "... ona, meutim, ne objanjava kakva bi jo potvrda, osim pisanog svjedoanstva medicinskog strunjaka bila potrebna." Kathy Kilne, medicinska sestra zaposlena ubolnici Hartford u Connecticutu, ispripovijedala je sluaj pacijentice koja je u trenutku sranog udara

doivjela izvantjelesno iskustvo. Taj se dogaaj dogodio 1985. Prisjeajui se pacijentiina svjedoanstva, Kilneova je rekla: "Rekla mi je da je lebdjela iznad svoga tijela, kratko vrijeme promatrala lijenike koji su je pokuavali oivjeti, nakon ega je osjetila kako biva vuena u zrak, nekoliko bolnikih katova vie. Ondje je lebdjela iznad krova, shvativi da promatra obrise bolnice Hartford ... kutom oka vidjela je crveni predmet. Uspostavilo se da je to bila cipela." Kilneova je ispripovijedala tu priu lijeniku koji je stairao u toj bolnici. On ju je podrugljivo odbacio, no kasnije, istoga dana zatraio je domara da ga odvede na krov, gdje je vidio crvenu cipelu. Uzeo je cipelu i pokazao ju je Kilneovoj, koja je rekla da je lijenik toga trenutka povjerovao u njezinu priu (Griffin, 1997., str. 251; Ring i Lawrence, 1993., str. 226-227). Opisana iskustva nisu neuobiajena. Hornell Hart je 1954. objavio saetu studiju o izvantjelesnim iskustvima tijekom kojih je ispitanik rekao podatak, koji zahtijeva neko prethodno poznavanje paranormalnih pojava. Hart je otkrio (1954.) 288 sluajeva opisanih u razliitim publikacijama i zakljuio da je u 99 sluajeva podatak o kojemu je ispitanik izvijestio poslije bio potvren. To je upuivalo na vjerodostojnost izvjea. Nadalje, u 55 sluajeva svjedoci su rekli da su vidjeli prikazu ispitanika na mjestu na kojemu se fiziki nije nalazio (Griffin, 1997., str. 254). U nekim su sluajevima svjedoci dobrovoljno inducirali svoja izvantjelesna iskustva, dok su u nekim sluajevima ona bila spontana. Ian Stevenson i njegova suradnica Pasricha Satwant izvjestili su o nekim zanimljivim iskustvima bliskima smrti iz Indije (Satwant i Stevenson, 1986.). Stevenson je bio psihijatar na University of Virginia Medical School, a Satwant klinika psihologinja zaposlena u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje i neuroznanosti u Bangaloreu, Indija. Za iskustva bliskima smrti prvi put su saznali prilikom razgovora s ispitanicima vezanima uz njihovo istraivanje sjeanja o prolim ivotima. Svih 16 ispitanika koji su doivjeli iskustvo blisko smrti bili su Hindusi iz sjeverne Indije. Tipino indijsko izvjee o iskustvu bliskom smrti ukljuivalo je putovanje na dvor Yamaraje, hinduskog boga smrti, kamo su ispitanika, koji je doivio to iskustvo, doveli glasnici zvani Yamadute, Yamarajini sluge. Ispitanik je na Yamarajinu dvoru susreo osobu s knjigom ili papirima, koja odgovara Chitragupti, onome koji biljei postupke svih ljudi koje su uinili tijekom ivota. Taj zapis poslije slui za utvrivanje sljedeeg roenja osobe. U sluajevima iskustava bliskih smrti o kojima su izvijestili Satwant i Stevenson, esto bi se dogaalo da je ispitanik pogrekom odveden i da, stoga, mora biti vraen ivotu na zemlji.

Slijede neki tipini primjeri takvih iskustava. Vasudeva Pandey, s kojim su razgovarali 1975. i 1976., opisao je iskustvo koje je doivio oko 1931., kada je imao oko 10 godina. Pandey je obolio od tekog trbunog tifusa, od kojega je skoro umro, pri emu su simptomi smrti bili toliko uvjerljivi da su mu tijelo pripremili za kremiranje. No, nakon to su uoeni znakovi ivota, odveden je u bolnicu, gdje je 3 dana leao bez svijesti. Prisjeajui se svog iskustva bliskog smrti, rekao je da su ga odvele dvije osobe, koje su ga poslije odvukle k Yamaraji, koji je svojim slugama rekao: "Rekao sam vam da dovedete vrtlara Vasudeva ... Vi ste doveli uenika Vasudevu." Iste su sluge potom odvele Vasudevu natrag u svijet ivih. Nakon to se Vasudev osvijestio u bolnici, ondje je meu svojim prijateljima i lanovima obitelji koji su ga doli posjetiti, vidio vrtlara Vasudevu. Premda je izgledao zdrav, iste je noi preminuo (Satwant i Stevenson, 1986., str. 166). Durga Jatav imao je 50 godina kada je 1979. ispripovijedao svoju priu. U dobi od oko 20 godina obolio je od tifusa i njegova je obitelj bila uvjerena da e umrijeti. Poslije je rekao da ga je odvelo 10 ljudi. Kada im je pokuao pobjei, odsjekli su mu noge pod koljenima. Stigao je na mjesto na kojemu se nalazilo puno ljudi, koji su sjedili za stolovima. Jedan od njih rekao je da Jatavovo ime nije na popisu ljudi koji trebaju biti odvedeni i da mora biti vraen. Jatav je upitao kako e se vratiti bez nogu, nakon ega su mu donji dijelovi nogu iznova privreni o koljena i reeno mu je da izvjesno vrijeme ne smije savijati koljena. Satwant i Stevenson izvjeuju (1986., str. 167): "Nekoliko dana nakon to se Durga osvijestio, njegova sestra i susjed primijetili su da su mu se na koljenima pojavili oiljci, kojih prethodno nije bilo. Ti nabori ili duboke pukotine u koi na prednjoj strani Durginih koljena bili su vidljivi jo 1979.... Jedan izvor (poglavar sela u kojemu je Durga ivio) rekao je da je u vrijeme Durgina iskustva, u Agri (selu udaljenom oko 30 km) umrla druga osoba istog imena." Chajju Bania rekao je da su ga 4 crna glasnika odvela na Yamarajin dvor, gdje je vidio staricu s perom i nekoliko pisara. Yamaraja je sjedio na visokom stolcu i imao je bijelu bradu i bio je ogrnut utom tkaninom. "Ne treba nam Chajju Bania", rekao je jedan od pisara, "Traili smo Chajju Kumbara. Gurnite ga natrag i dovedite drugog ovjeka." Chajju Bania se nije elio vratiti. Zamolio je Yamaraju da mu dopusti da ostane, no bio je baen dolje i u tom je trenutku doao k svijesti. Satwant i Stevenson su izvijestili (1986., str. 167): "Chajju nam je rekao da je poslije saznao da je osoba imena Chajju Kumhar umrla istoga trenutka kada je on (Chajju Bania) oivio."

Sline predaje seu daleko u prolost. Shrimad Bhagavatam, jedna od drevnih sanskrtskih povijesti Indije, pripovijeda priu o Ajamili (6. pjev., pogl. 1-3). Ajamila je kao djeak bio sveti brahman. Jednom je prilikom vidio nekog razvratnika kako na javnome mjestu grli prostitutku. Taj mu se prizor urezao u pamenje. Odrekao se svojih religijskih naela i poeo opiti s prostitutkom s kojom je imao mnogo djece. Uzdravao je obitelj kockanjem i pljakom. Takav je sramotan ivot vodio do smrti. U asu smrti, po njega su stigle Yamarajine sluge. Ugledavi ih, Ajamila je zazvao ime svog najmlaeg djeteta Narayane, koji je stajao u blizini. No, Yamarajine su ga sluge nastavile vui do njegova dvora. Iznenada su se pojavile neke Vinuove sluge, koje su ih zaustavile i sprijeile da Ajamilu odvedu na Yamarajin dvor posljednjeg suda. Vinuove su sluge rekle Yamarajinim slugama da su pogrijeile. ini se da je zazivajui ime svoga sina Narayane, to je bilo jedno od Vinuovih imena, Ajamila nesvjesno ishodio odrjeenje svojih grijeha. Nakon to su ga Yamarajine sluge vratile u ivot, Ajamila se odrekao svojih grijeha. Tako oien, poslije je umro, a Vinuove su ga sluge odvele u duhovni svijet da ondje vjeno poiva s bogom. Drugi sluaj o kojemu izvjeuju Satwant i Stevenson, govori o starcu imena Mangal Singh, koji je leao na krevetu. Po njega su dola dva mukarca koji su ga odveli. Kada su stigli do vrata, ovjek upita: "Zato ste doveli pogrenu osobu?" Mangal Singh je vidio 2 vra s vodom koja je u njima kljuala, premda nigdje nije bilo vatre. Rekavi: "Mangal mora biti vraen", ovjek gurne Mangala svojom rukom, koja je bila iznimno vrua. Nakon toga se Mangal probudio osjeajui vruinu u svojoj lijevoj ruci. Satwant i Stevenson izvjeuju (1986., str. 167): "Na tom se mjestu oblikovao mjehuri. Mangal ga je pokazao lijeniku koji ga je premazao nekom mau. Koa je na tom podruju zacijelila nakon 3 dana, no ostao je oiljak na lijevoj ruci koji smo pregledali... Na mjestu na kojemu se nalazio ili otprilike u trenutku kada se osvijestio, umrla je druga osoba, ali Mangal i njegova obitelj nisu se raspitivali o iznenadnoj smrti te osobe, niti su ak saznali njegovo ime." Indijska izvjea o iskustvima bliskima smrti razlikuju se od zapadnjakih. U veini sluajeva indijski ispitanici nisu izvjeivali o tome da su vidjeli svoja fizika tijela iz drukije perspektive. Zapadnjaka izvjea uglavnom nisu spominjala glasnike koji odvode pojedinca. Zapadnjaci koji su putovali u druge svjetove katkad su izvjeivali da su vidjeli Krista ili anele umjesto Yamaraje ili njegovih glasnika. Na temelju tih i drugih razlika, sumnjiavci bi mogli zakljuiti da su sva izvjea o iskustvima bli-

skima smrti kulturno uvjetovani proizvodi uma i da ne odraavaju stvarne dogaaje. Na takvu su pretpostavku Satwant i Stevenson odgovorili sljedee (1986., str. 169): "Preivimo li smrt i nastavimo ivjeti u zagrobnom svijetu, trebali bismo oekivati da emo pronai razliitosti u tom svijetu, kao to ih pronalazimo i u razliitim dijelovima poznatog svijeta ivih. Putnik u Delhiju susree tamnopute slubenike useljenikog ureda koji se u mnogim aspektima ponaaju drukije od svjetloputih slubenika useljenikog ureda, koje moe susresti drugi putnik kada stie u London ili New York. Ipak, ne kaemo da su opisi prvog putnika 'stvarni' a drugog 'nestvarni'. Na isti nain mogu postojati razliiti primatelji i razliiti naini primanja umrlih u zagrobnom svijetu. Oni mogu biti razliiti osobama razliitih kultura." Medicinski strunjaci i danas dokumentiraju iskustva bliska smrti nalik onima o kojima su izvijestili Sabom i Ring. U veljai 2001., skupina strunjaka sa Sveuilita Southampton, Velika Britanija, objavila je u asopisu Resuscitation (Parnia i dr., 2001.) pozitivnu studiju iskustava bliskih smrti kod pacijenata oboljelih od sranih udara. Tim je predvodio prof. dr. Sam Parnia. Dana 16. 02. 2001., sveuilite je na svojoj internet stranici objavilo izvjee o radu toga tima (D'Arcy, 2001.): "Istraivai Sveuilita Southampton upravo su objavili rad u kojemu iscrpno opisuju svoju pionirsku studiju iskustava bliskih smrti (ih NDE), koja upuuje na pretpostavku da svijest i um mogu nastaviti postojati nakon prestanka rada mozga i nakon klinike smrti tijela. lanovi tima godinu su dana prouavali pacijente reanimirane u gradskoj General Hospital nakon sranog udara. Svi reanimirani pacijenti su tijekom odreenog vremena bili kliniki mrtvi, nije im se osjeao puls, nisu disali i nisu imali proirene zjenice. Neovisne studije EEG-a potvrdile su da u takvom stanju prestaju elektrine aktivnosti mozga i, prema tome, modane funkcije. No, sedam od 63 (11%) pacijenata iz Southamptona, koji su preivjeli srani udar, prisjeaju se osjeaja i vizija iz besvjesnog stanja ... To namee pitanje kako se takvi lucidni misaoni procesi mogu odvijati ako je mozak mrtav." Dr. Parnia je rekao: "Tijekom sranog udara, modana aktivnost ubrzano se smanjuje. Ona ne bi mogla odravati takve jasne procese ili dopustiti oblikovanje trajnih sjeanja." Studija Sveuilita Southampton uzela je u obzir 2 uobiajena objanjena iskustava bliskih smrti. Prema prvom, vizije nastaju uslijed nedostatka kisika ili neuobiajenih tretmana lijekovima. Ali u studiji su se pozorno promatrale razine kisika i nijedan od preivjelih pacijenata koji je izvijestio o svom iskustvu bliskom smrti nije imao nisku razinu kisika u krvi. Osim toga, nijedan od pacijenata nije primio neuobiajenu kombinaciju lijeko-

va. Prema drugom objanjenju, vizije su pokuaj uma da izbjegne suoavanje s neugodnom injenicom smrti. Ali dr. Parnia primjeuje: "Znaajke iskustava bliskih smrti u ovoj studiji razlikovale su se od zbrkanih halucinacija po tome to su izrazito strukturirane, narativne, lako pamtljive i jasne." I dodaje: "Osnovni znaaj iskustava bliskih smrtipoiva u razumijevanju povezanosti uma i mozga, koja je ostala glavnom temom rasprave u suvremenoj filozofiji, psihologiji i neuroznanosti... Naa otkria iziskuju da budu istraena mnogo opsenijom studijom. No, ponove li se rezultati, to bi znailo da um moe nastaviti postojati nakon smrti tijela ili u zagrobnom ivotu."

Sjeanja na reinkarnaciju
Fenomen reinkarnacijskih sjeanja potvruje ideju da se izvantjelesna iskustva moraju tumaiti kao izvantjelesna putovanja svjesnog 'ja'. Ian Stevenson i njegovi suradnici objavili su brojne primjere male djece, koja su spontano obznanjivala svoje prethodno ljudsko postojanje. Objavljena izvjea sadre dokaz koji potvruje identitet osobe za koju dijete tvrdi da je bila u prolom ivotu. Dijete nije moglo uobiajenim nainima saznati za taj dokaz, koji je potvren unakrsnim ispitivanjem djeteta i osoba, koje su tvrdile da su upoznate s osobama i dogaajima iz prolog ivota o kojima dijete svjedoi. Stevenson je objavio 64 opseno dokumentirane studije iz cijeloga svijeta i posjeduje izvjea o jo 2600, naizgled vjerodostojnih sluajeva (koje su istraivali on i drugi). Razmotrimo u nastavku dva takva sluaja. Sukla Gupta rodila se 1954. u selu Kampa u zapadnom Bengalu, Indija. Kada je navrila osamnaest mjeseci, roditelji su je esto vidjeli kako se igra s komadom drveta, koji bi omotavala tkaninom i postupala prema njemu kao prema djetetu, nazivajui ga Minu. Kada je malo odrasla, otkrila je da je Minu njezina ker. Govorila je i da ima mua kojega nije nazivala imenom, kao to je to uvrijeeno meu udanim enama u Indiji. Jednom se prilikom prisjetila da je otila sa svojim neimenovanim muem u kino. Drugu dvojicu mukaraca imenovala je, nazivajui ih Khetu i Karuna, navodei da je rije o mlaoj brai njezina mua. Rekla je da su svi zajedno ivjeli u susjedstvu, u selu Rathtala u Bhatpari, koje se nalazi 17 km juno od Kampe, na cesti za Calcuttu. Stevenson primjeuje (1974., str. 53): "Obitelj Gupta nije osobito dobro poznavala Bhatparu; meutim, nikada nisu uli za okrug Rathtalu u Bhatpari, ni za ljude koje je Sukla imenovala." U dobi od oko etiri godine, Sukla je zatraila da je odvedu u Bhatparu. prijetei da e u suprotnom sama ondje otii. Rekla je da e im, odvedu li

je u Bhatparu, ondje pokazati kuu oca njezina mua. U tradicionalnoj indijskoj proirenoj obitelji mladi suprunici esto ive u domu mueva oca. Suklin otac, K. N. Sen Gupta, koji je bio zaposlen u eljeznici, povjerio je izjave i sjeanja svoje keri svom kolegi, S. C. Palu koji je ivio pokraj Bhatpare. Pal je preko svojih roaka saznao da ovjek imena Khetu doista ivi u Bhatapari, u etvrti Rathtali. Stevenson kae (1974., str. 53): "Pal je dalje otkrio da ovjek imena Khetu ima urjakinju Manu, koja je umrla nekoliko godina prije (u sijenju 1948.), ostavivi za sobom djevojicu Minu. Kada je Sri Pal o tome izvijestio Suklina oca, ovaj se jo vie zainteresirao za to da Sukla otputuje u Bhatparu. Taj je posjet potom organiziran uz suglasnost obitelji Sri Amritalala Chakravartyia." U ljeto 1959., Sukla je u pratnji nekih lanova svoje obitelji otputovala u Bhataparu. Meu njima se nalazio i S. C. Pal ih im se poslije pridruio u Bhatapari. Ondje ih je Sukla odvela u kuu amritala Chakravartyia, oca Manina mua. Stevenson komentira (1974., str. 58): 'Premda je do kue vodila ravna cesta bez zavoja, postojale su mnoge kue i uliice u koje je Sukla mogla skrenuti da nije poznavala pravi p u t . Postoji i jedno glavno raskrije. Sukla je predvodila skupinu. Samo je ... Pal znao put, a on je hodao iza djevojice." Stigavi pred pravu kuu, Sukla nije uspijevala pronai glavna ulazna vrata. Stevenson primjeuje (1974., str. 58): "Bivi ulaz u kuu zatvoren je od Manine smrti i glavni je ulaz premjeten iza ulice, tako da se nalazi na strani stranje uliice." Suklina je nesigurnost, dakle, odgovarala tim promjenama." Dok su se Sukla i drugi lanovi njezine pratnje jo uvijek nalazili ispred kue, na ulici se neoekivano pojavio amritlal Chakravarty. Ugledavi ga, Sukla je istoga asa pokazala znak prepoznavanja, spustivi pogled, kako to obino ine Indijke u prisutnosti mukog srodnika. U kui se nalazilo izmeu 20 i 30 ljudi. Nakon to je od Sukle zatraeno da meu njima pokae svoga supruga, ispravno je identificirala Haridhana Chakravartyja kao 'Minuina oca' (Stevenson, 1974., str. 59). Osim toga, pokazala je i na Khetua, nazivajui ga 'Minuinim stricem' (Stevenson, 1974., str. 60). Neto kasnije, u sobu je uao mukarac koji je nekoliko minuta poslije upitao Suklu: "Tko sam ja?" (Stevenson, 1974., str. 60). Sukla mu odgovori: "Karuna", nazivajui ga svojim mlaim urjakom. Veina prisutnih nije ga poznavala po njegovu imenu Karuna, ve po nadimku Kuti. Kada je ugledala Minu, Sukla je zaplakala i poela pokazivati druge znakove ljubavi prema djevojici, koja je tada imala 12 ili 13 godina Stevenson, 1974., str. 59). Sukla je nedugo prije navrila 5 godina. Njezi-

na ju je baka, koja ju je takoer pratila na putovanje, zatraila da pokae svoju svekrvu. Sukla je ispravno pokazala enu meu prisutnima (Stevenson, 1974., str. 60). Tjedan dana nakon Suklina putovanja u Bhatparu, Haridhan Chakravarty (Manin mu), Reba Nani Pathak (Manina ujna) i Minu posjetili su je u njezinu domu u Kampi. Reba Nani Pathak ju je upitala: "S kime si ostavila Minu kada si umrla?" Sukla joj odgovori: "S vama." Stevenson objanjava (1974., str. 61): "Ustvari, posljednje Manine rijei koje je izgovorila neposredno prije smrti bile su upuene toj ujni, koju je pitala tko e se brinuti za Minu, na to je potonja odgovorila da e to ona initi." Prilikom tog posjeta Sukla je zahtijevala od svoje obitelji da pripreme odreeno jelo za Haridhana Chakrvartyja. Ustanovilo se da mu je to omiljeno jelo. Reba Pathat se prisjea da su Suklu tijekom tog posjeta upitali ima li jo djece osim Mine. Sukla je ispravno odgovorila da je prije Minuina roenja imala sina, koji je umro kao novoroene. A na pitanje: "Jesi li ivjela igdje drugdje osim u Bhatpari?" tono je odgovorila da je ivjela u Kharagpuru. Naime, Haridhan Chakravarty i njegova ena Mana doista su ondje ivjeli vie od godinu dana. Reba Pathak i Haridhan Chakravarty poeli su ispitivati Suklu o njezinoj odjei. Potonja im je ispravno odgovorila da je Mana posjedovala tri sarija, od kojih su dva bili izraeni od fine svile iz Benaresa. Dva tjedna nakon tog prvog posjeta Bhatpari, Sukla je ispravno odabrala Manine sarije meu mnotvom drugih koji joj nisu pripadali (Stevenson, 1974., str. 63). Tijekom tog posjeta, Sukla je spomenula da obitelj Chakravarty posjeduje dvije krave i papigu. Krave su uginule, a papiga odletjela nakon Manine smrti. Spomenula je i da posjeduje mjedeni vr koji se nalazi u odreenoj sobi u Chakravartyjevoj kui. Stevenson kae (1974., str. 63): "Sukla je otila u tu sobu u kui, gdje se jo uvijek nalazio vr. Prilikom prvog posjeta nije bila u toj sobi. Bila je to Manina spavaa soba." Sukla je precizno opisala mjesto na kojemu se prije nalazio Minin krevet u njezinoj spavaoj sobi. Ugledavi ivai stroj, kojim se Mana esto koristila, briznula je u pla. Sukla je razvila veliku privlanost prema Mininu muu Haridhanu Chakravartyju. On je potvrdio njezinu priu o odlasku u kino. Nekim itateljima, koji su naviknuti na este odlaske u kino tijekom itave godine, taj bi se podatak mogao uiniti beznaajnim. No Stevenson tvrdi (1974., str. 58): "Bio je to velik dogaaj koji joj se usjekao u sjeanje, jer je Mana tada jedini put u ivotu otila u kino, radi ega ih je njezina svekrva oboje prekorila." Sukla je s velikim veseljem oekivala svaki sljedei posjet Haridhana Chakravartyja (posjetio ju je nekoliko puta). Svaki put kada bi vidjela Minu

Sukla je izraavala izrazito veliku ljubav prema njoj i uvijek preuzimala ulogu majke, premda je bila nia i mlada od Minu (Stevenson, 1974., str. 57). Jednom joj je prilikom lan obitelji Pathak, koji ju je posjetio u Kampi, slagao da je Minu veoma bolesna. Sukla je plakala sve dok je nisu uvjerili da je zdrava. "Drugom prilikom", kae Stevenson (1974., str. 57), "kada je Minu doista oboljela, a vijest o tome stigla do Sukle, potonja se veoma uznemirila, poela plakati i zahtijevala je da je istoga asa odvedu u Bhatparu da je vidi. Obitelj ju je uspjela umiriti tek sljedeega dana, kada su je doista odveli u posjeti Mini, koja je tada ve ozdravila" Stevenson je podrobno ispitao mogunost da su dvije obitelji bile u dosluhu, ime bi se lako moglo objasniti Suklino poznavanje stvari. Rekao je (1984., str. 54): "lanovi dviju glavnih obitelji povezanih s tim sluajem porekli su da su znali jedni za druge prije provjere Suklinih izjava." Obitelj Gupta dola je u Kampu iz istonog Bengala tek 1951. Suklin je otac posjetio Bhatparu samo jednom, kada je odrao maioniarsku predstavu u tamonjoj koli. Obitelji Chakravarty i Pathak veoma su dugo ivjeli u Bhatpari. Njihovo poricanje postojanja ikakvih veza s obiteljima Chakravarty i Pathak potvruje i injenica da te obitelji pripadaju razliitim kastama. Potonje dvije obitelji pripadaju kasti brahmana, dok su Gupte bili banije, pripadnici jedne od trgovakih kasta. Sukla nije voljela objedovati s drugom djecom u svojoj obitelji. Kada je imala tri godine esto im je znala rei: "Zato bih morala jesti s vama? Ja sam brahmanica." (Stevenson, 1974., str. 57). Kolega K. N. Sen Gupte, S. C. Pal, ivio je u blizini Bhatpare, premda nije znao nita o obiteljima Charkravarty i Pathak dok mu Gupta nije ispripovijedao priu o svojoj keri. Pal je tada poznavao Guptu samo mjesec dana i nikada nije posjetio njegov dom. Prema tomu, on nikako nije mogao biti izvor podataka koje je Sukla iznosila godinama prije toga (Stevenson, 1974., str. 55). Drugi mogui izvor podataka bio je Atul Dhar, takoer kolega Suklina oca koji je doista jednom prilikom upoznao obitelj Chakravarty u Bhatpari. No Stevenson objanjava (1974., str. 55): "... Sri Atul Dhar nikada nije razgovarao o obitelji Chakravarty sa Sri Sen Guptom." Slijedi drugi Stevensonov sluaj. Imad Elawar rodio se 1958. u selu Kornayel u Libanonu. Obitelj mu je pripadala islamskoj sljedbi Druza, koja prihvaa reinkarnaciju. Imad je od svoje druge godine ivota poeo govoriti o svom prethodnom ivotu u selu Khriby, u obitelji imena Bouhamzy. esto je spominjao osobu imena Mahmoud. Drugi mukarci o kojima je govorio zvali su se Amin, Adil, Talil (ili Talal), Said, Toufic, alim i Kemal. Spomenuo je i enu imena Mehibeh. Imadov otac nije odobravao te izjave, pa je prekoravao sina zbog laganja. No, njegova majka, djed i baka su ih

prihvaali. Kada je Imad imao dvije godine, alim el Aschkar, koji je ivio u Khribyju, jednom je prilikom doao u Kornayel. Imadova baka posvjedoila je da je Imad, kada ga je ugledao, odjurio prema Salimu i obgrlio ga rukama. "Zna li tko sam?", upitao ga je alim, a Imad mu odgovori: "Da, bili ste mi susjed." (Stevenson, 1974., str. 276). alim el Aschkar doista je bio susjed preminulog lana obitelji Bouhamzy. Nedugo nakon toga, Imadovi su roditelji upoznali enu koja je ivjela u selu pokraj Khribyja. Potvrdila im je da ondje doista ive ljudi imena koje je spominjao Imad (Stevenson, 1974., str. 276). Imadov je otac u prosincu 1963. prisustvovao sprovodu u Khribyju, gdje su mu neki ljudi koje je upoznao pokazali dvojicu mukaraca s imenima koje je spominjao Imad. Bio je to njegov prvi posjet Khribyju i tom prilikom nije razgovarao ni s jednim lanom obitelji Bouhamzy. Imad se oduvijek neobino ponaao. Prve rijei koje je izgovorio kao dijete bilo je ime Jamileh, kako se zvala ena koju je navodno poznavao u svom prethodnom ivotu. Opisivao je njezinu ljepotu i ukus za zapadnjaku odjeu. Na mnoge je naine izraavao svoju privlanost prema toj lijepoj eni, pokazujui za nju interes neprilian dvogodinjem ili trogodinjem djeaku. Imad je izbjegavao svoje vrnjake i volio je piti jaki aj i kavu, kao i seoski mukarci. esto je molio svoga oca da ga povede sa sobom u lov. Rekao je da je u prolom ivotu posjedovao dvocjevku samaricu i puku, koju je sakrio u svojoj kui. U koli je s neuobiajenom lakoom uio francuski. A nakon roenja njegove sestre, molio je roditelje da joj nadjenu ime Huda. Imad je pokazivao i velik strah prema autobusima i kamionima i neprestano je opisivao dvije prometne nesree. U jednoj je mukarac koji je vozio kamion izgubio obje noge. Izmeu tog mukarca i vozaa izbila je svaa. U drugoj nesrei, Imad je vozio autobus koji je doivio nesreu kada ga, iz nekog razloga, nije vozio on. Opisao je i kuu u kojoj je ivio. Kao dijete je esto govorio da je veoma sretan to moe hodati. Imadovi su roditelji na temelju svega toga zakljuili da je njihov sin neko ivio u Khribyju i da se zvao Mahmoud Bouhamzy, te da je imao prekrasnu suprugu imena Jamileh. Poginuo je u sudaru s kaminom, i u toj je nesrei izgubio obje noge. Ta je nesrea bila posljedica svae s vozaem kamiona. Zakljuili su i da neka od imena koja je spominjao pripadaju njegovim sinovima, brai i drugim roacima. Naime, zakljuili su da ima brata Amina koji je ivio u Tripoliju, gdje je radio na dvoru. Drugi mu se brat zvao Said. Imao je i etiri sina, Adila, Talila (ili Talala), Kemala i Salima. Prijatelji su mu bili Yousef el Halibi i Ahmed el Halibi. Imao je i sestru Hudu.

Stevenson je od svog izvora saznao za taj sluaj 1962., te je 1964. otputovao u Libanon da upozna obitelj Elewar. U oujku 1964., kada je Imad imao pet i pol godina, odveo je njega i njegova oca iz njihove kue u Kornayelu u Khriby. Kornayel se nalazi u planinama, 24 km istono od Bejruta. Khriby se nalazi 40 km juno od Kornayela. Daljnji roak obitelji Elawar poznavao je obitelj Bouhamzy. No Imadov je otac rekao Stevensonu da im taj roak nikada nije govorio nita o obitelji Bouhamzy. Kada su Stevenson, Imad i njegov otac 17. oujka 1964. stigli u Khriby, Stevenson je razgovarao s nekoliko ljudi, nastojei od njih ishoditi neke informacije. Dva su mu stanovnika rekla da je lan obitelji Bouhamzy umro u lipnju 1943. nakon to ga je pregazio kamion. Ali to nije bio Mahmoud, ve Said Bouhamzy. No, rekli su, Jamileh nije bila ena Saida Bouhamzyja. Tijekom tog posjeta, Stevenson je uspio pronai Yousefa el Halibija, koji je tada ve bio prilino star i bolestan. On mu ie rekao da je bio prijatelj Saida Bouhamzyja. Stevenson primjeuje (1974., str. 279): "Tom je prilikom Imad tono pokazao kuu u kojoj je, kako je tvrdio, ivio i iznio nekoliko drugih podataka koji upuuju na paranormalno znanje o selu, ali nije upoznao nijednog lana obitelji Bouhamzy." Sljedeeg se dana Stevenson sam vratio u Khriby. Dodatno je saznao da Said Bouhamzy nije bio ni u kakvoj vezi s Jamileh. Isto tako, saznao je da Imadovi opisi kue u kojoj je ivio ne odgovaraju opisu kue Saida Bouhamzyja. Osim toga, ve je postojao ovjek koji je tvrdio da je u prethodnom ivotu bio Said Bouhamzy. S obzirom na to, Stevensonove su informacije bile zbrkane i zbunjujue i naizgled su dovodile u pitanje Imadovu priu kako su mu je izloili lanovi njegove obitelji. No Stevenson je tada saznao za drugog lana obitelji Bouhamzy, ovjeka imena Ibrahim koji je bio Saidov roak. Ibrahim je doista bio u vezi s enom imena Jamileh, koja mu je bila ljubavnica. Ibrahim je umro 18. rujna 1949. od tuberkuloze. Ta mu je bolest otetila kraljenicu, radi ega nije mogao hodati. Stevenson je saznao i da je Ibrahim imao strica koji se zvao Mahmoud. Nakon to je opet ispitao Imada i njegove roake, Stevenson je saznao da Imad zapravo nikada nije tvrdio da je Mahmoud. Isto tako, nikada nije tvrdio da je osoba koja je poginula u nesrei s kamionom. To su bile samo pretpostavke njegovih roditelja koji su pokuali meusobno spojiti sva imena, mjesta i dogaaje o kojima im je Imad govorio, na nain koji im se inio najloginijim. Pogreke u njihovu tumaenju, stoga, iskljuuju teoriju da su izmislili priu o Imadovu prolom ivotu na temelju podataka koje su na uobiajene naine mogli saznati od stanovnika Khribyja.

Stevenson je nakon toga poeo razvijati teoriju da je Imad u prolom ivotu bio Ibrahim. Stvari su poele sjedati na svoje mjesto. Ibrahimova ljubavnica Jamileh bila je u mjestu poznata po svojoj ljepoti i doista se odijevala u zapadnjaku odjeu - primjerice, u crvenu haljinu i cipele s visokom petom - to je bilo neobino za seoske ene u Libanonu 1940-ih godina. Ibrahim je teno govorio francuski, koji je nauio tijekom vojne slube. Imao je i bliskog roaka imena Amin, koji je ivio u Tripoliju. Amin, koji je bio dravni slubenik, doista je radio na dvoru u Tripoliju, kako je tvrdio Imad. Meutim, Amin nije bio Imadov brat, kako su prvotno pretpostavili Imadovi roditelji kada im je sin o njemu govorio. No, meu libanonskim mukarcima uobiajeno je da svoje bliske prijatelje i roake nazivaju 'braom'. Ibrahim je imao i roakinju Mehibeh. Imadovi roditelji su mislili da je ona bila Imadova ki u prolom ivotu. Ibrahim je imao i roake Adila i Khalila. Stevenson je pretpostavio da je Imad pogreno izgovarao Khalilovo ime kao Talil. Imadovi su roditelji prvotno pogreno zamijenili Talila i Adila za Imadove sinove u prolom ivotu. Ustanovilo se da su i druge dvije osobe koje je spomenuo Imad, Toufic, kojega su Imadovi roditelji prvotno pogreno povezali s njegovim bratom i Kemal, kojega su zamijenili za njegova sina, takoer Ibrahimovi roaci. alim, za kojega se prvotno mislilo da je bio Imadov sin, bio je Ibrahimov stric s kojim je ovaj ivio. Ibrahim Bouhamzy doista je imao sestru imena Huda. Yousef el Halibi, kojega je Imad nazivao svojim prijateljem, bio je, ustvari, prijatelj obitelji Bouhamzy. Ahmed Halibi, kojega je Imad spomenuo, bio je Yousefov brat. Ustanovilo se da je Ibrahim Bouhamzy sudjelovao u prometnoj nesrei s autobusom, koji je on vozio. Meutim, ta se nesrea dogodila u trenutku kada je Ibrahim skrenuo autobusom na plonik, gdje se zaustavio. Izaao je iz autobusa neposredno prije nego li se poeo kotrljati, nakon ega je sletio s ceste, uslijed ega su ozlijeeni neki putnici. Time je bila potvrena Imadova tvrdnja da se autobusna nesrea dogodila kada on nije vozio autobus. Ibrahim je doista volio lov i posjedovao je dvocjevku samaricu, o kojoj je govorio Imad. Posjedovao je i puku, koju je uvao na tajnome mjestu. Naime, civili tada nisu smjeli posjedovati takvu puku (Stevenson, 1974., str. 286-290). Imad je opisao svoju kuu koja se nalazila u sreditu Khribyja u blizini padine brda. Ti su opisi odgovarali Ibrahimovoj kui. Ta je kua, kako je tvrdio Imad, imala 2 bunara, od kojih je jedan presuio, dok je drugi bio pun. U svezi toga, Stevenson je rekao (1974., str. 293): "U doba Ibrahimova ivota, ondje su se nalazila 2 bunara, na iji su nas poloaj uputili.

'Bunari' su zatvoreni nakon Ibrahimove smrti. To nisu bili bunari s izvorskom vodom, ve betonske pukotine ili otvori u koje se pohranjivao sok od grejpa. Bunari su se koristili naizmjenino. Tijekom sezone kia, jedan od tih otvora ispunio bi se vodom, dok je drugi ostao suh jer je voda iz njega isparavala. Tako bi jedan bio pun, a drugi prazan." Imad je govorio i o novom vrtu. Ibrahimov brat Fuad potvrdio je da se neposredno nakon Ibrahimove smrti doista gradio nov vrt. Imad je ispravno opisao da u njemu rastu trenje i jabuke. Stevenson je ta stabla vidio prilikom posjeta kui. Imad je rekao da posjeduje mali uti auto, autobus i kamion. lanovi obitelji Bouhamzy, s kojima je Ibrahim ivio, doista su posjedovali ta vozila. Stevenson je 19. oujka 1964. trei put posjetio Khriby, tada u pratnji Imada i njegovih roditelja. Otili su u kuu Ibrahima Bouhamzvja, gdje je Imad iznio 14 tonih sjeanja i izjava (Stevenson, 1974., str. 299). Naime, pokazao je mjesto na kojemu je Ibrahim skrivao svoju puku, to je potvrdila Ibrahimova majka, koja je rekla da su za to skrovite, koje se nalazilo iza ormara, znali samo ona i Ibrahim. Imadu su u kui pokazali fotografiju mukarca, govorei mu da je rije o Ibrahimovu bratu ili stricu. Ali Imad je tono rekao da je na fotografiji prikazan on (Ibrahim). Meu osobama koje su tada bile u kui nalazila se i Ibrahimova sestra Huda Bouhamzy. Ona je upitala Imada: "Zna li tko sam ja?" na to joj je on odgovorio: "Huda." (Stevenson, 1974., str. 301). Poslije ga je Huda upitala: "Rekao si neto neposredno prije svoje smrti. to?" Imad joj je odgovorio: "Huda, zovi Fuada." Stevenson tvrdi (1974., str. 301): "To je bilo tono jer je Fuad netom prije otiao i Ibrahim ga je opet elio vidjeti, no toga je trenutka preminuo." Imad je izmeu 2 kreveta u kui pokazao onaj u kojemu je Ibrahim preminuo. Isto tako, tono je rekao na kojem se mjestu u sobi taj krevet nalazio u trenutku njegove smrti, jer to nije bilo mjesto na kojemu se nalazio prilikom Imadova posjeta. Kada su ga upitali da im kae kako je razgovarao sa svojim prijateljima posljednjih dana prije smrti, Imad je pokazao prema prozoru u sobi. Stevenson pie (1974., str. 300): "Ibrahimovi prijatelji nisu mogli ui u njegovu sobu jer je bolovao od zarazne bolesti, pa su s njime razgovarali preko prozora, pri emu je krevet bio smjeten tako da je mogao svoje prijatelje vidjeti i s njima razgovarati preko prozora." Imad je Stevensonu i drugima opisao i svoj ivot u razdoblju od Ibrahimove smrti 1949., do njegova roenja 1958. Rekao je da je taj kratak ivot proveo u mjestu imena Dahr el Ahmar, no nije se mogao prisjetiti dovoljno pojedinosti kako bi Stevenson mogao provesti istraivanje (Stevenson, 1974., str. 318).

Prema filozofiji prof. Davida W. Griffina (1997., str. 193-194), nekoliko imbenika pridonosi vjerodostojnosti sjeanja na proli ivot u sluajevima o kojima izvjeuje Stevenson: 1.) Izvjea o takvim sjeanjima spontano proizlaze od male djece u dobi od dvije i etiri godine, a prestaju kada djeca odrastu i obino nestaju u dobi izmeu pet i osam godina. U sluaju prijevare, sjeanja se pojavljuju mnogo kasnije u ivotu. 2.) Izmeu roenja djeteta koje opisuje sjeanja i smrti navodne prole inkarnacije, obino je kratko vremensko razdoblje. Izmiljeni sluajevi obino obuhvaaju razdoblje nekoliko stoljea unatrag. 3.) Osoba koja je predmet sjeanja obino pripada istom kulturnom i zemljopisom podruju. U lanim sluajevima to obino nije tako. 4.) Izmeu 80 i 90% izjava o prolom ivotu koje se potencijalno mogu provjeriti, uglavnom je tono. 5.) Osim djetetovih roditelja, i druge osobe svjedoe o istinitosti djetetovih tvrdnji i obrascima ponaanja povezanim s prolim ivotom. 6.) Ni dijete, ni njegovi roaci ne stjeu nikakvu novanu ili drutvenu korist od takvih izvjea. 7.) Sjeanja na proli ivot katkad su potvrena obrascima ponaanja, talentima i sklonostima, jezicima, madeima ili uroenim nedostacima, koji se mogu povezati s prolim ivotom. Drugi zanimljiv sluaj reinkarnacije sluaj je Williama Georgea, Indijanca iz plemena Tlingit na Aljasci. Njegovi su ga suplemenici cijenili kao vjetog ribara. Tlingiti vjeruju u reinkarnaciju. George je svom sinu Reginaldu i njegovoj eni rekao: "Ima li istine u toj reinkarnaciji, vratit u se kao tvoj sin. Ti e me prepoznati jer u imati iste madee kao i sada." George je imao jedan made na lijevom ramenu, a drugi na desnoj podlaktici. Poslije je Reginaldu dao svoj zlatni sat, govorei da mu ga uva za budui ivot. Reginald je dao taj sat svojoj eni i ponovio joj to mu je otac rekao. Ona je pohranila sat u kutiju s nakitom. Nekoliko tjedana poslije, William George je nestao u moru. Nedugo nakon toga, Reginaldova je ena zatrudnjela. Tijekom poroda, u snu joj se ukazao William George koji joj je rekao da eka da vidi njezina sina. Dijete, koje je nazvano William George, Jr. imalo je dva madea na istim mjestima na tijelu kao i njegov pokojni djed. William George je kao mladi ozlijedio desni gleanj igrajui koarku, nakon ega je itav ivot epao, pri emu mu je desno stopalo bilo izvijeno. Dijete, kada je nauilo hodati, takoer je epalo na isti nain. Jednom prilikom, kada je mladi William imao 5 godina, njegova je majka prebirala nakit u svojoj kutiji. Dijete je ugledalo zlatni sat, uzelo ga i reklo: "To je moj sat." (Griffin, 1997., str. 197-198; Stevenson, 1974., str. 232-234, 240). U 8. poglavlju, koje se bavi dokazima o paranormalnoj promjeni biolokih oblika, raspravljat u o jo nekim sluajevima s madeima.

Neki su predloili alternativna paranormalna objanjenja objava u snovima i madeima. U nastojanju da izbjegne ideju opstanka svjesnog entiteta koje alje objave u snu, Griffin pretpostavlja da osoba, Tom, tijekom svog ivota moe prenijeti drugoj osobi, Mary, svoju namjeru da se vrati u drugom ivotu. Nakon Tomove smrti, majka u ijoj e utrobi biti zaet, telepatski prima saznanje o tome od Mary, koja je jo uvijek iva. Isto tako, majka moe primiti takvu objavu iz Tomova od tijela odvojenog uma koji pluta u eteru. Ideja o sadraju uma koji postoji nakon smrti, poput neke eterine kompjutorske datoteke, tei izbjei ideju preivljavajueg svjesnog elementa ili due. U svakom sluaju, majka podsvjesno proizvodi obznanjujui san. U nekim sluajevima majka prenos: znanje svom djetetu u utrobi, koje nakon roenja moe obznaniti da se namjerno rodilo nakon prolog postojanja, premda, ustvari, prije nije postojalo. Njegova sjeanja o prolom ivotu uope nisu njegova. to se tie madea, saznanja o njima, primljena telepatski, djetetu u fazi fetusa moe utisnuti majka posredstvom paranormalnih psihokinetikih sposobnosti. Takva objanjenja ine se prilino nategnutima. Zato, pita se Griffin (1997., str. 201-202), sama majka ne bi obznanila sjeanja o prolom ivotu? Zato bi taj podatak priopila svom djetetu? Ako se sjeanja na proli ivot ne odnose ni na to drugo nego li na primanje mentalnih dojmova mrtvih ljudi, koji su se na neki nain sauvali u nekom eterinom elementu, tada ne bi trebala postojati nikakva sjeanja koja nadivljuju smrt preminule osobe. Ali Stevenson i drugi zabiljeili su sluajeve sjeanja na proli ivot, koja sadre dogaaje koji su se dogodili nakon smrti umrlih. Ta 'intermisijska sjeanja' upuuju na reinkarnaciju kao na najbolje objanjenje sjeanja na proli ivot. Takva su sjeanja, ini se, uobiajena. Od 230 sluaja sjeanja na proli ivot, koja je istraio Stevenson u Burmi, 52 su ukljuivala intermisijska sjeanja. Od 38 sluajeva iz Tajlanda, 21 ih je ukljuivalo intermisijska sjeanja (Griffin, 1997., str. 202-203). Primjer takvog sjeanja jest promatranje vlastitog sprovoda ili obitelji prije roenja u njoj. Mnoga intermisijska sjeanja ne mogu se potvrditi, no neka mogu. etverogodinji djeak iz Indije, Veer Singh, tvrdio je da se u prolom ivotu zvao Som Dutt Sharma. Sharma je umro 11 godina prije. Singh je opisivao mnoge dogaaje koji su se zbili u Sharminoj obitelji tijekom tih 11 godina, ukljuujui sudske parnice i roenje jednog djeaka i dvije djevojice. Kada je prvi put upoznao te osobe, Singh ih je istoga asa prepoznao i imenovao (Griffin, 1997., str. 203). Burmanac Maung Yin Maung

rekao je da ga je nakon njegove smrti neka osoba vidjela na odreenome mjestu prije njegova roenja (Griffin, 1997., str. 202-203). Nadalje, ako sjeanja na proli ivot nastaju jednostavno itanjem preivjelog sadraja uma umrle osobe, ini se da bi ispitanik tada trebao izvjeivati o viebrojnim prethodnim postojanjima ili postojanjima sadranima od izmijeane grae, dok ispitanici veoma dosljedno govore samo o jednom prolom ivotu. Konano, trebao bi postojati veoma obilan mentalni sadraj koji bi mogao biti primljen i usaen u sjeanja na proli ivot (Griffin, 1997., str. 206-207). U cjelini, ini se da je postojanje svjesnog 'ja koje nadivljuje jedno fiziko utjelovljenje i premjeta se u drugo, najbolje objanjenje sjeanja na reinkarnaciju i s njima povezane fenomene obznanjujuih snova i madea.

Sjeanja iz fetusne faze

U svojoj knjizi Changes of Mind, objavljenoj u izdanju State University of New York Press, razvojna psihologinja Jenny Wade tvrdi da razvojna psihologija i znanost openito, zanemaruje svijest. No, kako tvrdi Wadeova (1996., str. 2), nedavna otkria u znanosti: "... uvode novu ideju stvarnosti mnogo bliu istonjakim i drevnim mistikim nazorima." Osim toga, Wadeova vjeruje da: "... kozmologija koja objanjava fenomen svijesti moe biti ispravan obrazac psihologije." (1996., str. 4) Prema danas prevladavajuim idejama u psihologiji i neuroznanostima, svijest postoji samo u povezanosti s obrascima neurona u mozgu. No, Wadeova kae da postoji mnotvo dokaza koji pobijaju tu pretpostavku: "On sadri empirijski provjerene podatke o ljudskoj svijesti koja djeluje neovisno od fizikog supstrata. (1996., str. 18, autoriin kurziv). Meu tim dokazima nalaze se izvjea o iskustvima bliskima smrti i sjeanjima na proli ivot, o kojima smo prethodno raspravljali, ali Wadeova, pozivajui se na istraivanja D. B. Chamberlaina, Helen Wambach, S. Grof i drugih, obraa nam pozornost na novu kategoriju dokaza - sjeanja iz fetusne faze. to se tie istraivanja tih podruja, Wadeova kae (1996., str. 19): "ti su rezultati posve novi i njihove implikacije nisu u cijelosti shvaene. Unato tomu, oni predstavljaju dosljedan obrazac koji upuuje na to da zrela svijest pojedinca prethodi roenju - u nekim sluajevima ak i zaeu - i preivljava smrt." Prema razvojnim studijama glavne struje znanosti, obrazac razvoja neurona koji potvruje svjesnost, pojavljuje se prilino kasno u ljudskom fetusu. Modani valovi koji se obino povezuju sa svijeu, pojavljuju se

tek u sedmom mjesecu trudnoe, od 28. do 32. tjedna (Spehlman, 1981. u: Wade, 1996., str. 28). ak je i tada modana aktivnost prilino ograniena, jer se neuroni koji povezuju modane stanice uglavnom razvijaju nakon roenja. Meutim, kae Wadeova, snaan dokaz potvruje postojanje prije-poroajnih sjeanja, koja upuuju na to da je svijest prisutna u fetusu prije potpune organizacije mozga. Wadeova (1996., str. 42-43) pretpostavlja da postoje dvije vrste fetusne svijesti. Prva je ograniena svijest, koju potpomae stanje razvoja neurona u mozgu fetusa. Druga je mnogo potpunija svijest, koju doivljava transcendentno 'ja' povezano s fetusom, no ne i ogranieno njegovim stanjem razvoja osjetila i mozga. Dvije vrste svijesti meusobno su povezane. Kako kae Wadeova (1996., str. 44): "Ta dva izvora svijesti jasno se doivljavaju kao nastavak istoga 'ja'." Na temelju toga, dakle, mogli bismo zakljuiti da svijest poglavito pripada transcendentnom "ja" te da se katkad kanalizira kroz mozak fetusa, djeteta ili odrasle osobe, izraavajui se ovisno o biolokim ogranienjima svake etape razvoja. Kako tvrdi Wadeova (1996., str. 13-14), transcendentno 'ja' povezano s fetusom aspekt je veeg svjesnog 'ja'. To odraava vedsko stajalite da je atman pojedinca trajno postojea estica trajno postojeeg param atman ili najvieg 'ja'. S. Grof (1985.) iD. B. Chamberlain (1990.) izvijestili su o prije-poroajnim sjeanjima izazvanima regresivnom hipnozom, a koja seu sve do zaea. Ta su sjeanja, kako tvrdi Wadeova (1996., str. 44), potvrena: "... podacima iznesenima od strane majke, roaka, primalja i u medicinskim izvjeima." Osim dogaaja vezanih uz zaee, ta sjeanja ukljuuju i pokuaje pobaaja. U veini sluajeva malo je vjerojatno da su ispitanici saznali za navodne pokuaje pobaaja nakon roenja jer, to je posve razumljivo, majke i oevi obino nisu eljeli povjeriti svojoj djeci takve stvari. No, roditelji su u mnogim sluajevima potvrdili izvjea ispitanika nakon povratka iz regresivne hipnoze. Slijedi jedno takvo izvjee (Chamberlain, 1990., str. 179): "Jo se nisam posve oblikovao i moja me majka nekim sredstvom pokuala isprati. Veoma je vrue ... Znam da me eli izvui. Tek sam mali mjehuri. Ne znam kako to znam, ali znam. ini se da moja ujna daje neke upute majci. ujem njezin i glas druge ene u pozadini. Nije trebala zatrudnjeti. Ne poznaje me ... Nije djelovalo. Miris mu je bio veoma snaan i opor, gotovo kao miris dezinfekcijskog sredstva, kao amonijak, snaan, estoko snaan miris. Mogu vidjeti i gdje sam se nalazio; bio sam na putu ovamo, majuan. Znao sam da me tada nitko ne eli... ali bio sam odluan. ak sam i tada bio borac. Jadna moja majka umrla bi da zna da znam sve to!"

U drugu kategoriju spada vizualno sjeanje na sam proces raanja. Kako tvrdi Wadeova (1996., str. 47), takva izvjea pruaju: "... jedan od najvrih argumenata za materijalno transcendentan izvor svijesti." Fizioloki, takva su izvjea neutemeljena jer se pretpostavlja da novoroene ne posjeduje svijest. Nadalje, oi fetusa obino su zatvorene, a ak i da su otvorene, neposredno nakon roenja, novoroene ne posjeduje normalno osjetilo vida. Neka sjeanja na roenje proizlaze iz regresivne hipnoze, no o drugima spontano izvjeuju veoma mala djeca. Veina spontanih izvjea potjeu od djece u dobi izmeu dvije i tri godine. Jason je u dobi o tri i pol godine opisao svojoj majci roenje. Rekao je da je uo svoju majku kako plae i prisjetio se da je tekom mukom pokuavao izai iz rodnice, osjeajui pritom vrsto stiskanje i vlagu. Osjetio je da mu je neto omotano oko vrata. Neto mu je ozlijedilo glavu i rekao je da je na licu imao oiljke (Chamberlain, 1988., str. 103 u: Wade, 1996., str. 48). Chamberlain primjeuje (1988., str. 103): "Jasonova je majka rekla da 'nikada s njime nije razgovarala o roenju, nikada, ali injenice su bile tone. Oko vrata mu je bila omotana pupkovina, lijenici su ga promatrali pomou elektrode privrene o njegov skalp i izvuen je forcepsom (poroajnim klijetima). Fotografija snimljena u bolnici prikazuje da ima oiljke na licu." Ocjenjujui izvjea o sjeanjima na raanje proizalima na temelju hipnoze, Chamberlain je usporedio izvjea djece i majki i ustanovio da se podudaraju. Djeca u prosjeku u dobi od 16 godina, prije hipnoze ne mogu proizvesti sjeanja na roenje. to se tie izvjea o sjeanjima proizalima tijekom hipnoze, Wadeova je rekla (1996., str. 49): "Opisi su ukljuivali tone podatke o vremenu i mjestu poroda, prisutnim osobama, upotrijebljenim instrumentima, poloajima raanja i lijenikom osoblju. Izvjea su obuhvaala i sljedeih nekoliko dana, ukljuujui tone podatke o redoslijedu hranjenja (vodom, djejom hranom i dojenjem), izgledu prostorija, pojedinosti o otpustu iz bolnice i dolasku kui." Chamberlain je otkrio i neke nedosljednosti izmeu izvjea majki i djece, premda su bile neznatne. Jesu li ta sjeanja djece mogla proizai iz podataka koje su im prenijele majke, a koja su poslije zaboravila? Chamberlain je smatrao da nisu jer su djeca esto iznosila pojedinosti s kojima njihove majke nisu bile upoznate. Slijedi niz sjeanja (Wade, 1996., str. 50). Majka se prisjea: "Nekako su je poloili na moj trbuh, ali je jo uvijek dre ... mnogo krvi i neke bijele tvari. Plae. Vidim pupanu vrpcu. Ruke su mi svezane jer je ne mogu dosegnuti i dotaknuti. elim da je pomaknu, omotaju. Razgovaram s lijenici-

ma... Mislim da su mi preko kose stavili bijelu kapu. Konano mi oslobaaju ruke i medicinska sestra mi je donosi s moje lijeve strane. No ne dri je dovoljno blizu da bih je mogla dotaknuti. Doista sam ljuta. Kaem joj: 'Zdravo!'... Razgovaram s lijenikom o njezinoj teini." Dijete se prisjea: "Stavljaju me na njezin trbuh, kao da su me bacili na nju. On razgovara s mojom majkom. ini se da je sve u redu i ona je dobro ... Osjeam se veom i teom. Mogu je vidjeti, ah nisam pokraj nje. Kosa joj je svezana, kao da je omotana uvijaima ili neim slinim. Izgleda umorno, znojno. Sa mnom nitko ne razgovara. Mislim da razgovaraju o meni, a ne sa mnom. Ponaaju se kao da znaju da sam ondje, ah kao da ja ne znam da sam ondje ... ini mi se da me medicinska sestra obrisala. Potom su me prinijeli majci. Nije plakala, premda se tako inilo. Ona mi se prva obratila. Rekla je: 'Zdravo!' ini se da nitko drugi ne zna da sam stvarno ondje. Potom je iznova nakratko razgovarala s lijenikom i ponovno su me odveli." U drugom izvjeu ispitanica Deborah pripovijeda kako je pri svom roenju prvotno osjetila da svjesno postoji izvan svog tek roenog tijela, a netom poslije joj se svijest identificirala s tijelom: "Iznenada se pojavila ova uta soba i ovi ljudi. U tomu sam trenutku poela shvaati to se dogaa. Nisam bila odve sretna zbog toga ... Prvotno nisam shvatila da mogu isputati zvukove [plakati] - to kao da se dogodilo samo od sebe ... Bilo je i prilino neobino kada sam poela disati. Nikada prije nisam uinila nita nalik tomu ... Mislila sam da sam inteligentan um. I, stoga, kada mi je bilo nametnuto [raanje], nije mi bilo drago zbog toga. Svi ti ljudi koje sam vidjela ponaali su se uistinu mahnito. Tada sam pomislila da stvarno imam inteligentniji um jer sam znala to mi se dogaa, a inilo mi se da oni ne znaju. Izgledalo je kao da me ignoriraju. Radili su mi neke stvari - mojoj vanjtini. Ali ponaali su se kao da je to sve to postoji." (Chamberlain, 1988., str. 155-157). Helen Wambach (1981.) podvrgnula je regresivnoj hipnozi vie od 750 ispitanika, a njezina izvjea o ivotu fetusa i roenju podudaraju se s Wadeinom hipotezom o dva izvora svijesti. Wadeova kae sljedee o Wambachinim ispitanicima (1996., str. 52): "Nisu se poistovjeivali s fetusom u razvoju ili njegovim tijekom svijesti, premda su prihvaali da je fetus 'njihov' Umjesto toga, poistovjeivali su se s fiziki transcendentnim izvorom svijesti i nastojali su se povezati sa 'svojim fetusom' tek 6 mjeseci nakon zaea. Ustvari, mnogi su bili izrazito neskloni prema spajanju 'svoje svijesti' s tijelom ogranienom svijeu fetusa. Wambachini ispitanici sebe su

nazivali umovima odvojenima od tijela koji lebde oko fetusa i majke, koji se nalaze 'unutar i izvan' fetusa i telepatski spoznavaju majine osjeaje tijekom trudnoe i poroda ... Ispitanici su svoju nesklonost sjedinjavanju s fetusom pripisivali negativnim stavom prema svom roenju. Otprilike 68% ispitanika izrazilo je antipatiju i tjeskobu zbog utjelovljenja. Takav je stav bio povezan s milju o fizikom ivotu kao neugodnom obvezom koju moraju ispuniti odazivajui se na nepoznatu zapovijed." Uzimajui u obzir izvjea o sjeanjima na proli ivot, itav slijed razvoja svijesti koji je izradila Wadeova, ukljuuje dogaaje koji se podudaraju s postojanjem transcendentnog 'ja prije i nakon ovozemaljskog utjelovljenja. Kako kae Wadeova, neki istraivai tvrde da se transcendentno svjesno 'ja' tijekom procesa zaea i raanja, poistovjeuje s istananim energetskim poljima koja okruuju grubo fiziko tijelo i, konano, sa samim tijelom. "Openito govorei", kae Wadeova (1996., str. 243), "ova skupina naizgled namee teoriju da bit pojedinca - njegova trajna svijest kao oblik ivotne energije - ukljuujui njegove nagomilane karme, 'silazi' iz najudaljenijeg sloja energetskog polja koje okruuje tijelo, i sputa se u ono najblie tijelu i potom, preko staninih struktura, u samo tijelo kada se pretvara u inkarniran ivot... Ako karmiki obrasci nisu razrijeeni, tijekom ivota se gomila sve vie energije koja zadrava izvor svijesti visoko nabijenom graom. Budui da nije rasuta, ta nagomilana energija opstaje i prenosi se protekom vremena i mnogih inkarnacija." Wadeina teorija odraava ideju devolucije, prema kojoj svjesno 'ja' prvotno biva postupno prekriveno umom, a potom materijom.

Saetak 6. poglavlja
Svako znanstveno objanjenje mora polaziti od odreenih nedokazanih injenica ili pretpostavki. Ustrajemo li na dokazu polaznih pretpostavki, zapast emo u beskrajnu regresiju dokaza pretpostavki, dokaza dokaza pretpostavki i dokaza dokaza dokaza pretpostavki. Stoga se openito smatra da polazne pretpostavke moraju jednostavno biti razumne na temelju dostupnog dokaza. Danas veina znanstvenih objanjenja podrijetla ovjeka polazi od pretpostavke da su ljudska bia sastavljena iskljuivo od proste materije, openito poznatih kemijskih elemenata. No, premda nije dokazana, ta pretpostavka smatra se razumnom u odnosu na dostupne dokaze. Ali, iznosei tu pretpostavku, znanstvenici ne uzimaju u obzir sve dostupne dokaze. Pritom, naravno, govorim o vrstama dokaza opisanima u ovom poglavlju. ak i izrazito sumnjiav Carl Sagan, koji u svojoj knjizi The

Demon-Haunted World napada mnoge tvrdnje o paranormalnom, u istom djelu kae: "U trenutku kada ovo piem postoje 3 tvrdnje s polja istraivanja izvanosjetilne percepcije koje, prema mom miljenju, zasluuju ozbiljno razmatranje: 1.) tvrdnja da ljudi mogu samo posredstvom misli (jedva) utjecati na generatore nasuminih brojeva u raunalima; 2.) tvrdnja da ljudi podvrgnuti umjerenoj senzornoj deprivaciji mogu primati misli ili slike koje su na njih 'projicirane' i; 3.) tvrdnja da mala djeca katkad izvjeuju o pojedinostima iz prolog ivota, za koje se nakon provjere ustanovi da su tone i da za njih nisu mogla saznati ni na koji drugi nain osim reinkarnacijom." (Sagan, 1995., str. 302). Uvjeren sam da postoje i druge kategorije takvog dokaza koje su dostojne istraivanja. A kada se svi ti dokazi uzmu u razmatranje, pretpostavka da su ljudi sastavljeni od tri supstancije - materije, uma i svijesti, kako sam ih definirao - postaje dovoljno razumna da poslui kao temelj alternativnom programu istraivanja s ciljem objanjenja ljudskog podrijetla. Valja nam s veseljem doekati takav alternativni program istraivanja. Oni koji tvrde da um i svijest nastaju, kao nova svojstva, iz materije u modanim ivcima, suoeni su s velikim potekoama. Oni nisu uspjeli iscrpno i uvjerljivo objasniti na koji nain molekule, koje uzajamno djeluju na temelju poznatih fizikih zakona proizvode svijest. Neki su znanstvenici (Griffin, 1997., str. 132) na temelju toga pretpostavili da materijalni atomi, izmeu ostalih priroenih svojstava, posjeduju i odreenu razinu svijesti. Te male koliine svijesti, meusobno spojene, mogu, oblikovati intenzivnu i izrazito usredotoenu svijest koju svi posjedujemo. To je tzv. panempirizam. Ali, ako svaki atom posjeduje samo neznatnu svijest, ega je svjestan? Atom je najvjerojatnije svjestan samo atoma u svojoj neposrednoj okolici. Toan nain na koji se ta lokalna svijest o drugim atomima moe pretvoriti u usredotoenu, individualiziranu, globalnu svijest nije uvjerljivo objanjen. Slijedei filozofiju Alfreda Northa Whiteheada, kao i stariju Leibnizovu filozofiju, Griffin pretpostavlja (1997., str. 133): "... vie pojedinaca na jednoj razini moe biti podvrgnuto 'dominantnom' pojedincu s viom razinom iskustva i veom moi." Iz toga, naizgled, proizlazi da meu svim pojedinim atomima u ljudskom tijelu, od kojih svaki posjeduje malu razinu svijesti, postoji jedan dominantan atom s mnogo viom razinom svijesti, kojemu su svi drugi podvrgnuti. To nas odvodi daleko izvan normalnog paniskustva i uvodi neto veoma nalik atmanu, jedinici pojedinane svijesti u vedskom modelu. Uvodei prilino radikalno razlikovanje svojstava

razliitih vrsta materijalnih estica, Griffin nehotice iznova uvodi dualizam materije i svijesti, koji je teio izbjei svojom idejom paniskustva. Takav 'dualistiki' atomski panempirizam moe se usporediti s vedskim modelom. Prema mantri 35 iz Brahma Samhite, sanskrtske himne univerzalnom stvoritelju, Naddua ili paramatman ulazi u svaki atom. U razgovoru sa svojim uenicima u Londonu (17. 08. 1971.), moj guru, A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada objasnio je da je osim paramatmana, u atomu prisutna i dua ili atman (Razgovori, 1988., sv. 2, str. 351). S obzirom na to, tijela ivih bia sadre brojne atome, od kojih je svaki sastavljen od due i Naddue. Ali, u tom stanju, svijest due nije izraena. Tijela ivih bia, nadalje, takoer bi trebala sadravati dominantan par dua-Naddua, koji nisu dua i naddua jednog atoma, ve itavog organizma, pri emu organizmu u cjelini daju razvijenu pojedinu svijest povezanu s globalnom svijeu boga. Neki znanstvenici pretpostavljaju da je svijest uinak kvantne mehanike. Meu tim znanstvenicima nalaze se fiziar David Bohm, fiziolog Karl Pribram, fiziar i nobelovac Brian Josephson, matematiar Sir Roger Penrose i neuro-znanstvenik Benjamin Libet. Stuart Hameroff, anesteziolog pri Sveuilitu u Arizoni, privukao je pozornost na mikro-cjevice, sitnih struktura u modanim stanicama kao moguim sreditima kvantnih efekata povezanih s proizvoenjem svijesti (Radin, 1997., str. 284-285). Meutim, nije dokazano da je svijest povezana s mikro-cjevicama u modanim stanicama. Nadalje, nije objanjeno ni zato upravo svijest nastaje kao posljedica kvantnog mehanikog uinka u strukturama sastavljenima od obinih molekula. Kvantna mehanika danas jo uvijek ne govori o izvoritu svijesti. Radin istie (1997., str. 287): "Odgovarajua teorija koja objanjava parapsiholoke pojave ... gotovo sigurno nee biti kvantna teorija kakvom je danas razumijevamo. Umjesto toga, postojea kvantna teorija naposljetku e biti shvaena kao poseban nain na koji se neiva materija ponaa pod odreenim okolnostima. ivi sustavi mogli bi iziskivati posve novu teoriju." Fiziar Helmut Schmidt je izvrio nekoliko prvih parapsiholokih pokusa s generatorima nasuminih brojeva. Kako smo vidjeli, RNG-i uz pomo radioaktivnog otpada prekidaju slijed izmjeninih jedinica i nula. Ti radioaktivni otpadi posljedica su kvantnih promjena stanja atoma, to uzrokuje emisiju elektrona. Budui da su te emisije, prema kvantnoj teoriji, nasumine i slijed jedinica i nula koje su te emisije odabrale takoer bi trebao biti nasumian. To znai da se protekom vremena treba pojaviti

50% jedinica i 50% nula. No, Schmidt je svojim pokusima utvrdio da ispitanici mogu mentalno izazvati poveanje broja jedinica ili nula, koje nadilazi vjerojatnost sluaja. On kae (1993., str. 367): "Na ishod kvantnih promjena, koje kvantna teorija pripisuje pukom sluaju, pojedinac moe utjecati svojim umom. To namee pretpostavku neutemeljenosti kvantne teorije kada se eksperimentalno primjeni na sustave koji ukljuuju ljudske subjekte." Drugim rijeima, kvantna teorija je u ovom sluaju nevaljana jer se njezina predvianja ne mogu primijeniti na pokuse s generatorima nasuminih brojeva. Schmidt dodaje: "Ostaje utvrditi moe li se kvantni formalizam modificirati tako da ukljui psi-efekte." Dvojbeno je da e to ikada biti postignuto. To upuuje na nepotpunost kvantne mehanike kao opisa stvarnosti. Isto tako nije mogue izloiti jednostavan niz jednadbi koji bi objasnio sve pojave u svemiru. Premda se kvantna mehanika moe primijeniti na odreeni podniz stvarnosti, ona nije sveobuhvatna. S obzirom na to, cilj matematike teorije svega, mogao bi zauvijek ostati nedostian. Svako materijalno objanjenje svijesti kao novonastalog svojstva neurona ili kao efekt kvantne mehanike povezan s mikro-cjevicama u neuronima, mora ukljuivati promjenjivost tih sastojaka mozga. Mozak sadri oko 10 milijardi neurona. Svaki pojedini neuron ima oko deset tisua poveznica s ostalim neuronima. ovjek svakodnevno u prosjeku gubi tisuu neurona u mozgu (Radin, 1997., str. 259). Uistinu je optimistino vjerovati da svijest i njezini mentalni sadraji mogu zadrati svoj integritet u tako obilnim nasuminim prekidima u modanim ivcima, koje navodno stvara svijest. Mnogo je razumnije pretpostaviti da je jedinstvena svijest ivog bia nesvediv element stvarnosti i da se mozgom jednostavno koristi kao oruem. ini se da materija, um i svijest svojim uzajamnim djelovanjem katkad zloupotrebljavaju svojevrsnu postupno-razvojnu kauzalnost, koju danas openito prihvaa redukcionistika znanost. Prema redukcionistikoj znanosti, ljudi izvorno nastaju kao molekule iz kojih se potom razvijaju um i svijest. Radin (1997., str. 260) i drugi istraivai pretpostavljaju da ivi sustavi sudjeluju u sustavu s ulaznom i silaznom kauzalnou, u kojima stanja materije mogu utjecati na stanja uma i svijesti i obrnuto. Radin (1997., str. 261) pretpostavlja da obuhvatan model tog uzrono-posljedinog sustava: "... moe ostaviti kvantnu ili subkvantnu fiziku na dno, a 'duh' i 'nad-duh' na vrh." To podsjea na vedski model koji 'nad-duh' doista smjeta na vrh (tj. paramatman ili 'Nad-dua').

Radin na sljedei nain opisuje znaajke adekvatne fizike teorije ivih sustava: "Teorija e morati objasniti kako se informacija moe prenositi preko velikih udaljenosti, izvan uobiajenih granica prostora ili vremena ... Nadalje, osim to mora objasniti kako netko moe primiti informaciju preko velike vremenske ili prostorne udaljenosti, takva teorija treba objasniti i kako netko moe primiti odreenu informaciju ... Teorija mora objasniti zato nismo neprestano preplavljeni informacijama ... Isto tako, teorija mora objasniti kako se voljom mogu mijenjati nasumini procesi ... Parapsiholoka teorija treba objasniti pojave povezane s dokazom koji upuuje na to da neto moe preivjeti tjelesnu smrt. Te pojave ukljuuju utvare, opsjednutost duhovima, izvantjelesna iskustva i iskustva bliska smrti ... Ta bi teorija moda trebala objasniti fenomen poltergeista, koji prua osnovni dokaz za efekte interakcije uma i materije velikih razmjera." (Radin, 1997., str. 278-280). Teorija koja se osniva na vedskom modelu svemira mogla bi objasniti sve navedeno. Materija, um i pojedine emanacije duha izviru od Boga. Bog ulazi u svaki atom i prati svaku pojedinu emanaciju duha kao Nad-dua ili paramatman. Nad-dua je prisutna u svim etapama vremena i prostora i istodobno je izvan vremena i prostora. Nad-dua je ujedno i sveznajua. S obzirom na to, znanje se posredstvom Nad-due moe prenositi meu pojedinim emanacijama duha izvan uobiajenih granica vremena i prostora. Vedska knjievnost obiluje takvim primjerima. Bhagavadgita (15.15) veli da sjeanje, znanje i zaborav svake pojedinane due izviru iz Nad-due. Nad-dua, stoga, moe nadzirati vrst i koliinu informacije koja stie do pojedinane due normalnim ili paranormalnim sredstvima. Budui da je Nad-dua prisutna u svakom atomu materije i istodobno je svjesna svjesnih namjera, mogue je da proizvede efekte povezane s generatorima nasuminih brojeva. Odgovarajui na elje istraivaa i namjere ispitanika, Nad-dua moe izazvati pojavljivanje veeg broja jedinica ili nula u pokusima. Vedski model, koji postulira postojanje vjenog svjesnog 'ja' (atman) mogao bi objasniti dokaz o preivljavanju tjelesne smrti. Prema tomu modelu, vjeno svjesno 'ja', ne vrati li se u duhovnu razinu stvarnosti, ostaje u materijalnom svijetu prekriveno istananim mentalnim tijelom. To mentalno tijelo sastavljeno je od istananog materijalnog elementa (uma), koji posredstvom Nad-due moe utjecati na prostu materiju. To bi moglo objasniti uinke poltergeista i prikazanja. Mentalno tijelo ukljuuje i istanan osjetilni aparat sposoban da djeluje bez pomoi obinih tjelesnih osjetilnih organa. To bi moglo objasniti vizualne percepcije o kojima ispitanici

izvjeuju tijekom izvantjelesnih iskustava. Vedski model posjeduje veliku mo objanjenja. Taj model nadvladava klasian prigovor koji se upuuje kartezijanskom dualitetu uma i materije. Descartesova terminologija poistovjeuje um i svijest. Popularno je, premda netono stajalite da je Descartes mislio da epifiza u mozgu posreduje interakciju uma (svijesti) i materije. Prema takvom stajalitu, taj je organ osjetljiv na um i materiju i moe ih meusobno povezati. Danas filozofi vjeruju da je Descartes jednostavno navijestio da se u epifizi odvija interakcija uma i materije. No, pritom nije objasnio kako se ta interakcija odvija (Griffin, 1997., str. 105). Prihvativi Descartesovu formulaciju o umu i materiji kao razliitim entietima, dva glavna sljedbenika kartezijanske filozofije, Nicolas Malebranche i Arnold Geulincx zakljuili su da medu njima ne postoji interakcija. Meutim, predloili su objanjenje njihove prividne interakcije na temelju okazionalistikog filozofskog uenja. Griffin objanjava (1997., str. 105): "Prema tom uenju, sluajnou da se moja ruka nalazi na vruoj pei, Bog izaziva osjeaj boli u mome umu, to me navodi na odluku da pomaknem svoju ruku. Naalost, moj um ne moe utjecati na moje tijelo da se pomakne vie nego li moj um moe izazvati osjeaj boli u mome umu. Sluajnou to sam odluio pomaknuti svoju ruku, Bog udovoljava mojoj odluci i pomie je za mene. Tvrdi se da sve prividne interakcije uma i tijela iziskuju tu neprestanu natprirodnu intervenciju." Vedski model suodnosa materije, uma i svijesti naizgled je okazionalistiki. Prema vedskom modelu, um (istanana materija) smjeten je, zajedno s prostom materijom na jednoj strani kartezijanskog dualistikog modela. Dua, jedinica iste svijesti, nalazi se na drugoj strani. I dalje ostaje pitanje kako se moe utvrditi bilo kakva veza izmeu due (svijesti) i materije u njezinim dvama oblicima (proste materije i istananog materijalnog uma)? Odgovor poiva u Nad-dui. Nad-dua je ultimativni izvor dua ivih bia kao i elementa uma i proste materije. Nad-dua nadzire elje i namjere dua ivih bia i utjee na um i materiju da odgovore na te elje. Vedski model ukljuuje i Spinozin dualizam svojstava. Spinoza je pretpostavio da ustvari postoji samo jedna supstancija, duh, koja se opaa drukije ovisno o njezinoj primjeni, kao to se i struja moe primijeniti za grijanje ili hlaenje. Nad-dua posjeduje duhovnu snagu koju moe primijeniti na razliite naine. Primijenjena za prekrivanje izvorine duhovne svijesti pojedine due, ta se duhovna snaga zove materija. No, Nad-dua moe promijeniti tu istu snagu i iznova je pretvoriti u njezin izvorni duhovni oblik.

Nad-dua moe objasniti zbunjujuu anomaliju u studijama svijesti. Neuroznanstvenik Benjamin Libet izvijestio je o rezultatima pokusa povezanih s namjerom i stanjem mozga. Zatraio je svoje subjekte da saviju prst u trenutku kada su to odluili uiniti. Studija modanih valova pokazala je da izmeu vremena kada je subjekt odluio pomaknuti svoje prste i vremena kada su se miii u prstu stvarno pomaknuli, postoji vremenski jaz od oko petine sekunde. Ali ista je studija pokazala i da je mozak ispitanika bio aktivan treinu sekunde prije nego li su ispitanici svjesno odluili da e pomaknuti svoje prste. Libet je na temelju toga zakljuio da naa svjesna slobodna volja ustvari nije slobodna, nego da odraava neku nesvjesnu modanu aktivnost koja prethodi ulasku odluke u nau svijest. S obzirom na to, slobodna volja veim je dijelom iluzija (Libet, 1994., u: Radin, 1997., str. 283-284). No, to nije nuno tono. Prema vedskom modelu, Nad-dua, na dubljoj razini, nadzire duu, stvarno svjesno 'ja'. Predviajui elju due da pomakne prst, Nad-dua moe pokrenuti proces prije manifestacije elje kao mentalne namjere. U svojoj knjizi Margins of Reality (1987.), Robert G. Jahn i Brenda J. Dunne iznijeli su teoriju koja se koristi analogijama iz kvantne mehanike i istodobno objanjava djelovanje svijesti na nain koji se podudara s vedskim modelom. I njihov model, kao i vedski, naizgled prihvaa jedinicu svijesti kao znaajku stvarnosti. Jahn i Dunneova pretpostavljaju dvojnu prirodu svijesti, sastavljenu od estice i vala, umnogome kao i atom ili foton u kvantnoj mehanici. Pretpostavili su da se naa normalna pojedinana utjelovljena svijest moe usporediti s "valovima vjerojatnosti iskustva" koji su "zatvoreni u svojevrsnom 'spremniku' ili 'izvoru potencijala', koji predstavlja u koju je ta svijest uronjena." (Jahn i Dunne, 1987., str. 242). Uobiajene svjesne veze odreene su interakcijama ogranienih valova, sukladno uvjetima koje namee fiziko tijelo i okolina. No, kao to i u kvantnoj mehanici postoje kanalizirajui uinci, val svijesti u odreenom izvoru potencijala moe utjecati na val svijesti u drugom izvoru potencijala na uobiajeno nedoputene naine. Kako tvrde Jahn i Dunne (1987., str. 243), to moe: "... predstavljati razliite tipove primanja anomalnih informacija, ukljuujui uinke vidovitosti i psihokineze." I dodaju (1987., str. 243 ; "Ako neki od trajnih valnih sustava primi dovoljno energije da se iz upljine uzdigne do stanja slobodnog vala, na taj nain moe pristupiti svim prostorno-vremenskim svijestima i odravati interakciju sa svim drugim sreditima u konfiguraciji. Na taj nain moe smjestiti razliite anomalije, ukljuujui vidovitost i upravljanje strojevima na daljinu, kao i mnogo

ekstremnije i kontroverznije pojave, kao to su mistina sjedinjenja, izvantjelesna iskustva, medijacije i opstanak due." Pitanje glasi: "Kako 'trajni valni sustav' (atman ili dua, prema vedskom modelu) stjee 'dovoljno energije' da izae iz energetskog izvora? U tome moda ima ulogu Naddua. Samo Nad-dua posjeduje dovoljno energije da ni na koji nain ne bude ograniena nikakvim energijama. Ali ona moe dati dovoljno energije pojedinim jedinicama svijesti da se oslobode svojih ogranienja. No, te jedinice svijesti nikada ne mogu postii stupanj slobode Nad-due, s kojom moraju biti neprestano povezane da bi odrale svoju slobodu.

7. POGLAVLJE

KOZMIKA HIJERARHIJA: INTERKULTURALNA STUDIJA

Znanost nam prua vrste dokaze koji potvruju pretpostavku da je ovjek sastavljen od tri tvari: materije, uma i svijesti. To vodi do srodne pretpostavke da je i sam svemir podijeljen na podruja kojima dominiraju prosta materija, um i duh. Takve kozmologije nalazimo u brojnim kulturama iz svih razdoblja povijesti. Te kozmologije ukljuuju hijerarhije bia prilagoenih ivotu na razliitim razinama. Struktura tih hijerarhija esto je sloena, premda se u njima moe jasno razaznati osnovni obrazac. Na vrhu hijerarhije nalazi se neka vrhovna upravljaka inteligencija. Ispod nje je podreen bog-stvoritelj ili demijurg, iz kojega proizlaze razliiti polubogovi, ljudi, biljke, ivotinje, utvare, demoni i duhovi. Najvia razina, na kojoj poiva vrhovna upravljaka inteligencija, Bog, posve je duhovna. Razine na kojima poivaju bogstvoritelj i vii polubogovi, proete su mjeavinom duha i elementa istananog materijalnog uma. Nie razine, koje nastanjuju nii polubogovi, ljudi, ivotinje i biljke, proete su mjeavinom duha, uma i proste materije. Na tim niim razinama obino se nalazi podzemlje ili pakao, kao i obina zemaljska sfera. Ljudi i sva druga iva bia koji postoje na zemlji, posjeduju duhovnu esenciju ili duu, koja izvire iz duhovne razine svemira. Ta duhovna razina prvotno biva prekrivena umom, potom materijom, u procesu koji nazivam devolucijom. Proces devolucije poinje kada elje pojedinanog svjesnog 'ja' odstupaju od duhovnog sklada koji postoji meu svim biima u duhovnom svijetu. Ovisno o mjeri njihova odstupanja od izvornog duhovnog sklada, svjesna 'ja' primaju istananija ili grublja materijalna tijela i polja djelovanja. Vii polubogovi, koji zadravaju odreen dio svoje svjesnosti o duhovnim stvarnostima, primaju tijela poglavito sastavljena od istananog materijalnog uma i djeluju u odgovarajuem polju. Bia s bazinijim eljama ne stjeu samo tijelo s umom, ve i tijelo sastavljeno od velike koliine proste materije, sposobne da djeluje u polju kojim ta materija prevladava. Sva su tijela programirana da traju tijekom utvrenog vremenskog

razdoblja. Protekom tog vremena trajanja, dua stjee drugo tijelo, sukladno svojim posljednjim eljama i stanju svijesti. Dua koja je u potpunosti oistila svoje elje, moe se vratiti svom izvornom duhovnom stanju. U suprotnom, ona prima drugo tijelo, koje takoer ima utvreno trajanje.

Materijalne i duhovne kozmologije

Oduvijek su postojali razliiti nazori o svijetu. Neki su od njih bili materijalistiki, usredotoeni na materiju i njezine isto mehanike preobrazbe, a drugi mistini ili duhovni, usredotoeni na utjecaj boga ili bogova i boica, preobrazbe grube i istanane materije. Odreena kozmologija moe u odreenom vremenu i prostoru prevladati meu najmonijim i najutjecajnijim drutvenim skupinama. No, s njima istodobno supostoje i druge kozmologije, moda meu obinim ljudima ih podreenim elitama. U drevno doba prevladavale su mistine ih duhovne kozmologije, ah ujedno su postojale i one materijalistike. Naime, u doba drevne Grke, neki filozofi, poput Demokrita, tvrdih su da se sve to postoji u svemiru moe podvesti na atome. Ali duhovni su filozofi bili brojniji i utjecajniji. Danas je situacija obrnuta. Materijalistike kozmologije prevladavaju u elitnim krugovima i velikom dijelu obinog stanovnitva, premda su opstale i duhovne kozmologije, iji je utjecaj sve vei, i uskoro bi mogle postati prevladavajue meu vodeim drutvenim krugovima. Milijarde ljudi na svijetu i dalje su pod utjecajem duhovnih kozmologija. Meu njima se, osim ortodoksnih sljedbenika glavnih svjetskih religija, nalaze i sljedbenici voodooa, santeria, amanizma, wiccama, i dr. ak i u tehnoloki najnaprednijim drutvima iznenaujue velik broj ljudi pokazuje predanost duhovnim kozmologijama ili fenomenima koji se s njima poistovjeuju. Godine 1990., Gallupov institut predstavio je Amerikancima anketu s popisom 18 vrsta paranormalnih iskustava povezanih s duhovnim kozmologijama. Samo je 7% anektiranih poreklo da vjeruje u ijednu od njih, dok ih je oko 50% reklo da vjeruje u pet ili vie takvih kozmologija (Gallup i Newport, 1990., str. 1). Naime, 70% Amerikanaca vjeruje u ivot nakon smrti, 49% u izvanosjetilne percepcije, 36% vjeruje u telepatiju, 46% u parapsiholoka ozdravljenja, a 29% izjavilo je da vjeruje u duhove koji opsjedaju kue (Gallup i Newport, 1990., str. 5). Osim to su rekli da vjeruju u takve stvari, velik broj ispitanika tvrdio je da su stvarno doivjeli takva iskustva. U Gallupovoj anketi zakljueno je da: "... 1 od 4 Amerikanaca vjeruje da je doivio telepatsko iskustvo kontakta s drugom osobom bez primjene uobiajenih pet osjetila, 1 od 6 Amerikanaca osjetilo je da su bili

u kontaktu s umrlom osobom, [a] 1 od 10 tvrdi da je vidjelo duha ili osjetilo njegovu prisutnost." (Gallup i Newport, 1990., str. 1). Vjerovanje u paranormalne pojave povezano s duhovnim kozmologijama nije ogranieno na obino stanovnitvo. Prema jednom istraivanju (Wagner i Monet, 1979.), 57% amerikih sveuilinih profesora izrazilo je vjerovanje u izvanosjetilnu percepciju. Prema drugom istraivanju, 30% efova Odsjeka Amerikog drutva za unaprijeenje znanosti, takoer vjeruje u izvanosj etilnu percepciju (McClenon, 1982.). Ali usred tog mnotva sljedbenika duhovnih kozmologija, pojavile su se izolirane i meusobno povezane znanstvene elite predane materijalnim kozmologijama. Te su elite diljem planeta proirile mreu gospodarskih, politikih, kulturnih i intelektualnih institucija koje se osnivaju na njihovim materijalistikim kozmologijama, a ta je mrea, na neki nain, uspjela zadobiti odreenu snagu i mo razmjernu meunarodnim institucionalnim izrazima duhovnih kozmologija. U ovoj se knjizi poglavito obraam onim ljudima koji su se zapleli u tu mreu prevladavajuih materijalistikih institucija, ali koja ih istodobno gui i ele iznova uspostaviti univerzalnu prevlast duhovnih kozmologija. Prvi korak mora ukljuivati temeljitu kritiku pretpostavki na kojima poivaju materijalistike kozmologije u svojim institucionaliziranim manifestacijama, osobito obrazovnim ustanovama. Jednostavno reeno, studenti bi trebali poeti propitkivati materijalistike kozmologije koje im nameu njihovi uitelji. A uitelji mogu poeti propitkivati svoje nadreene, koji, pak, mogu propitkivati sebi nadreene. Predstavnike institucionaliziranih manifestacija materijalistike kozmologije valja suoiti sa zagovornicima duhovnih kozmologija na takav nain, da ih ponu cijeniti i s njima pregovarati. To se u izvjesnoj mjeri ve dogaa. U 1.mj. 1999. otputovao sam u Capetown, Juna Afrika, radi predstavljanja svog rada o aspektima zabranjene arheologije na Svjetskom arheolokom kongresu, najveoj meunarodnoj konferenciji. Na jednom od predavanja kojemu sam prisustvovao, arheologinja koja je sudjelovala u velikim iskopavanjima na hetitskom nalazitu u Catalhoyuku u Turskoj, objasnila je kako su znanstvenici zadueni za taj projekt, koji su financirale neke od najveih meunarodnih korporacija kao to su 'Shell', 'Glaxo-Wellcome i Visa, uzeli u obzir alternativne kozmologije razliitih stranaka zainteresiranih za to nalazite, ukljuujui tovatelje New Age boica. Kozmologija suvremenih tovatelja boica mistina je i u kljunim aspektima posve razliita od kozmologije profesionalnih arheologa koji su, pretpostavljam u veoj mjeri, predstavnici materijalistike kozmologije suvremene

znanosti. No, u spomenutim uvjetima, predstavnici materijalistike kozmologije bili su primorani pregovarati s predstavnicima duhovne kozmologije. Ravnatelj nalazita u Catalhoyuku je arheolog Ian Hodder sa Sveuilita Cambridge. Dok neki pripadnici ortodoksne arheoloke zajednice tee odrati svoj iskljuiv autoritet i kontrolu nad procesom prikazivanja slike prolosti ostatku javnosti, nekolicina arheologa, kao to je Hodder, poinju obraati pozornost na razvijajuu situaciju, koju predstavljaju pojedinci kao to su tovatelji boice i ovaj zagovornik zabranjene arheologije, koja ima korijene u drevnoj indijskoj vedskoj predaji. U otroumnom lanku objavljenom u asopisu Antiquity, Hodder je napisao (1997.. str. 699): "Svakoga je dana sve tee zagovarati prolost koju nadzire akademija. Bujanje posebnih 'graninih' interesa u velikoj mjeri ugroava dominantnu raspravu ili poinje u nju zadirati." Fenomen zabranjene arheologije uinio je oboje. Tijekom posljednjih nekoliko godina, svojim sam radom nedvojbeno ugroavao 'dominantnu raspravu'. Doista, posredstvom mojih izlaganja na konferencijama glavne arheoloke struje, koje su katkad rezultirale objavljivanjem mojih radova u ortodoksnim strunim akademskim publikacijama, taj je izazov uistinu poeo zadirati u podruje same dominantne rasprave. Naravno, to se ne odnosi samo na mene i moj rad, ve i na mnoge druge istraivae na polju alternativne povijesti i arheologije. Hodder je ukazao na stalnu pojavu zajednica alternativne spoznaje na internetskim stranicama, zakljuivi da su: "... mnoge od njih iznimno dobro informirane." Potom je rekao:"... vie se ne moe lako razaznati tko 'pripada akademiji, a tko je 'izvan' nje ..." (1997., str. 700). Hodder je odigrao kljunu ulogu u ukljuivanju tovatelja New Age boica i ekofeminista u istraivanja nalazita u Catalhoyuku. Nadamo se da e se stvari i dalje razvijati u tom smjeru, i da e akademski arheolozi i dobro informirani predstavnici alternativnih mudrosnih predaja, zajedno suraivati u iznalaenju novih naina razumijevanja prolosti. Hodder je ukazao na (1997., str. 697) elju sjevernoamerikih arheologa da: "... surauju s Indijancima i ukljue primjenu usmenih predaja u arheoloka tumaenja." Ameriki arheolozi koji su sudjelovali u jednom takvom pothvatu (Anyon i dr., 1996., str. 15) rekli su da to pokazuje da: "... znanstvena spoznaja ne predstavlja privilegiranu sliku prolosti... ona je samo drugi nain poznavanja prolosti." Osobno sam nastojao uvesti duhovnu kozmologiju drevne Indije u raspravu arheoloke glavne struje, i na taj nain pridonijeti naem razumijevanju podrijetla ovjeka.

Ljudska devolucija i kozmologija

Ideja ljudske devolucije moe se razumjeti samo u kontekstu duhovne kozmologije, koja ukljuuje razinu materije, uma i duha. U prvom dijelu ovog poglavlja osvrnut u se na neke zapadnjake izraze duhovne kozmologije, od vremena drevnih Grka i Rimljana do Newtona. Nadam se da u na taj nain pruiti svakoj novoj duhovnoj kozmologiji, koja bi mogla stei istaknuto mjesto na Zapadu, kulturnu genealogiju kao i nasljee u obliku trajnih i znaajnih dokaznih temelja. U drugom dijelu ovog poglavlja pokazat u da se duhovne kozmologije, koje u velikoj mjeri nalikuju onima koje su neko prevladavale na Zapadu, mogu pronai u mnogim drugim razdobljima i mjestima u svjetskoj povijesti. Ta e se demonstracija osnivati na izvjeima o tradicionalnim vjerovanjima ne-zapadnih naroda, koje su tijekom posljednja 2 stoljea sabrali drutveni znanstvenici i istraivai komparativne religije. Takvi znanstvenici i uenjaci iznijeli su razliite teorije o podrijetlu i funkciji duhovnih kozmologija, koje se znatno razlikuju svojim zakljucima. Meutim, nije mi svrha ovdje prikazati povijest njihovih slaganja i neslaganja, ve istaknuti da nam slijedom svojih izlaganja privlae pozornost na bogatstvo iscrpnih promatranja, koja potvruju da je veina naroda i kultura na ovom planetu prihvaala, kao to to i danas ine, duhovne kozmologije. Moja e demonstracija imati oblik sondiranja ili, u izvjesnoj mjeri, nasuminog porinua ispitnih buotina u prostoru (ili vremenu). Pretpostavimo li da negdje postoji podzemna naslaga odreene vrste rude, koja je rasprostranjena diljem odreenog podruja, moemo izvesti nekoliko ispitnih buenja na velikom podruju, i ako sva ta ispitivanja diljem tog podruja pokau prisutnost te rude, moemo sigurno zakljuiti da je naa prvotna pretpostavka vjerojatno tona. Utvrivanje tonih, vodoravnih i okomitih granica rudnih naslaga, kao i utvrivanje koncentracije i istoe rude na razliitim mjestima, iziskuje mnogo intenzivnija i sustavnija mapiranja. Ali prvotni rezultati ispitivanja opravdat e taj pothvat. Naa kozmoloka sondiranja, meutim, za sobom povlae jedan problem. Naime, terminologije i konceptualizacije razliitih povijesnih kozmologija, premda su srodne, u izvjesnoj su mjeri razliite. Iako je to oekivano, radi analize meuodnosa tih razliitih kozmologija, elim uvesti kozmoloki obrazac (model), na temelju kojega e se moi mjeriti i usporeivati terminologije i konceptualizacije drugih kozmologija, kao to se veina svjetskih valuta mjeri u usporedbi s amerikim dolarom. Ustvari, valute su zasebne i imaju svoj korijen u razliitim ekonomijama. Ipak, postoji

potreba za pretvaranjem valuta, i s tom svrhom valja odabrati neki standard usporedbe. Upravo stoga usvajam kozmoloku strukturu iz drevnih sanskrtskih tekstova. To, naravno, odraava moje osobne sklonosti, kao i moje vjerovanje da je kozmologija izraena u sanskrtskim tekstovima objektivno najprikladnija za ovu svrhu. Indijske sanskrtske tekstove nazivam vedskima, primjenjujui najire tumaenje tog izraza kako bih osim etiri izvorne vede, njime obuhvatio i dopunske vedske knjievne tekstove, kao to su purane.

Obrazac duhovne kozmologije

Jasan izraz obrasca mistine kozmologije nalazi se u 25.-29. poglavlju etvrtog pjevanja Shrimad Bhagavatam, poznatog i kao Bhagavatapurana. Ta poglavlja predstavljaju opsenu kozmoloku alegoriju pod imenom 'Grad s devetoro vrata'. Profinjenost alegorije i mogua objanjenja snage njezinih elemenata, pozivaju suvremene istraivae da razmotre alternative materijalistikim kozmologijama. Izvjee u 'Gradu s devetoro vrata' posebno se oznaava kao alegorijsko u samoj Shrimad Bhagavatam. Tu priu pripovijeda mudrac Narada Muni, kojega kralj Prachinabarhishat ispituje o prirodi 'sebstva', dok sam Narada Muni objanjava sve elemente alegorije u izvornom tekstu. Drugim rijeima, nisam osobno identificirao neke odlomke iz Bhagavatapuran kao alegorijske, niti sam osobno protumaio te odlomke u kategorijama duhovne kozmologije. Alegorijska priroda odlomaka i njihova primjena na duhovnu kozmologiju znaajke su samoga teksta. Sredinji lik alegorije 'Grada s devetoro vrata' je kralj Puranjana. Jedno od znaenja sanskrtske rijei puran-jana u kontekstu alegorije je 'onaj koji uiva u tijelu'. Na taj se nain u kraljevu imenu navijeta dualizam due i tijela. Kralj Puranjana izvorno je postojao kao duh-dua u isto duhovnoj sferi, u srodstvu s vrhovnim svjesnim biem, bogom. Materijalisti bi se mogli suprotstaviti uvoenju te transcendentalne sfere koja postoji izvan znanosti poznatog materijalnog svemira. Ali ak i materijalistika kozmologija suvremene znanosti katkad ukljuuje 'transcendentalnu' sferu, drugim rijeima, podruje koje postoji izvan svemira spoznatljivog tradicionalnim metodama suvremene znanosti, i iz kojega je taj svemir izronio u vrijeme Velikog praska. Ta transcendentalna stvarnost, koja postoji izvan vremena, prostora i materije, naziva se kvantno mehaniki vakuum i prikazuje se kao isto energetsko polje u kojemu se estice istodobno pojavljuju i nestaju. Iz tog mora virtualnih estica, neke prolaze kroz proces irenja koji ih

odrava na ivotu. Prema mnogim kozmologijama, na je svemir posljedica takvog irenja. Dakle, i Shrimad Bhagavatam, kao i openito prihvaene verzije Velikog praska u kozmologiji suvremene znanosti, pretpostavljaju vjeno transcendentno postojanje kao izvor naeg materijalnog svemira s njegovim vremenskim i prostornim znaajkama. Jednom kada to prihvatimo, moi emo odluiti koja verzija ultimativne stvarnosti ima najveu objanjivu snagu kada se primijeni na aroliku stvarnost naeg iskustva. Suvremeni kozmolozi i drugi teoretiari suoeni su s velikim potekoama u dokazivanju mnotva raznolikosti iz prilino glatkog i bezlinog svemira koji se, prema teoriji, iri iz kvantnog mehanikog vakuuma. Velik problem predstavlja i podrijetlo svijesti. U svjetlu toga, odgovor bi mogla pruiti konana stvarnost koja je i sama arolika i svjesna. U duhovnom svijetu, kralj Puranjana je izvorno postojao u srodstvu s boanskom osobom, Krinom. Nakon to je napustio duhovni svijet jer je zlouporabio svoju neovisnost, kralj Puranjana putuje materijalnim svijetom. Prema vedskoj kozmologiji, materijalni svijet se manifestira posebnom ekspanzijom boanske osobe. Ta se ekspanzija naziva Maha Vinu, koji poiva u Oceanu uzroka. Iz pora Maha Vinua izviru milijuni materijalnih svemira. Oni izviru iz tijela Maha Vinue u obliku izdanaka nakon ega se, nabijeni energijom iz pogleda Maha Vinue, uveavaju. To prua zanimljivu usporedbu s nekim verzijama suvremene kozmologije Velikog praska, koja takoer ustanovljuje postojanje brojnih svemira koji se ire. Nakon toga, Maha Vinu se iri u svaki svemir, a u svakome od njih iz Njega izvire podreeni boanski stvoritelj brahman. Brahman je dua kojoj je dano veoma mono materijalno tijelo pomou kojega moe izvravati svoje kreativne funkcije. Iz brahmana izviru brojni drugi podreeni bogovi, koji nadziru razliite oblike materijalnog svemira. Surya je bog sunca, Chandra bog mjeseca, Varuna bog voda, itd. Brahman stvara i razliita materijalna tijela u koja e ui due kao to je Puranjana. Ukupno postoji 8,4 milijuna razliitih vrsta tijela, od mikroba do polubogova. Tijekom njegovih putovanja materijalnim svijetom, Puranjanu prati Avijnata Sakha ('Nepoznati prijatelj'). Nepoznati prijatelj odgovara ekspanziji boje Nad-due u srca svih ivih bia. Kada Puranjana napusti boga i duhovni svijet, on gubi sjeanje na njih. No, bog prati Puranjanu, koji to ne zna, na njegovu putovanju materijalnim svijetom. Prema Shrimad Bhagavatam, Bog prati sve due u materijalnom svijetu kao njihov Nepoznati prijatelj, koji promatra i kanjava njihove postupke.

Na zapadu se dualizam uma i mozga poistovjeuje s francuskim filozofom Reneom Descartesom, koji je ustanovio postojanje 1.) materije koja postoji u prostoru i 2.) uma koji postoji izvan prostora. Kartezijanski dualizam karakterizira interakcija uma i materije, ali se objanjenje naina na koji se odvija ta interakcija pokazalo problematinim zagovornicima kartezijanskog modela. Naprimjer, kako se dojmovi prenose iz podruja materije u posve drukije podruje uma? Prema Shrimad Bhagavatam, i materija i due u materijalnom svemiru boanske su energije i, kao takve, imaju samo jedan duhovni izvor. S obzirom na to, filozofija izraena u Shrimad Bhagavatam istodobno je dualistika i monistika. Interakcijama materije i dua u materijalnom svijetu posreduje Nad-dua, koja postoji u svakom materijalnom atomu i ujedno prati svaku duu. Sukladno poretku Nad-due, dojmovi materijalnog iskustva mogu se kanalizirati do due, a namjere due mogu utjecati na materiju. Nain na koji se to dogaa objanjen je u alegoriji o Puranjani. Napustivi duhovni svijet, Puranjana u pratnji svog Nepoznatog prijatelja, Nad-due, luta materijalnim svijetom. eli pronai odgovarajue mjesto u kojemu e uivati. Drugim rijeima, traga za prikladnim tijelom koje e nastaniti. Iskuava mnoge vrste tijela na mnogim planetima. Ovdje istiemo da se svako ivo bie sastoji od due koja nastanjuje odreenu vrst tijela. U tom smislu, izvjee u Shrimad Bhagavatam razlikuje se od Descartesovog, koji je tvrdio da samo ljudi posjeduju duu. ivotinje su za Descartesa bile puki automati. Puranjana, konano, stie na mjesto imena Nava Dvara Pura, Grad sa devet vrata, koje mu se svidi. Grad sa devet vrata predstavlja tijelo mukarca s devet otvora - dva oka, dvije nosnice, par uiju, usta, anus i genitalni otvor. Lutajui vrtovima toga grada, Puranjana susree iznimno lijepu enu. Meu njima se razvije velika privlanost i ona postaje njegova kraljica. Kako smo vidjeli, Puranjana predstavlja svjesno 'ja'. Lijepa ena predstavlja buddhi, inteligenciju. Do sada sam, radi jednostavnosti, istanano materijalno tijelo ivog entiteta nazivao umom. Ali prema vedskoj filozofiji, istanano materijalno tijelo zapravo je sastavljeno od istananih osjetila, uma, inteligencije i lanog ega. Prema filozofiji Shrimad Bhagavatam, inteligencija je istanana materijalna energija koja posjeduje sposobnost razlikovanja, kakvu pokazuju strojevi umjetne inteligencije. Meusobna privlanost koja postoji izmeu kralja Puranjane i njegove kraljice, ishodite je utjelovljene svijesti. Valja istaknuti da kralj posjeduje osobito svjesno jastvo s nematerijalnom osjetilnom sposobnou, ali ta sposobnost miruje kada on zapone svoju vezu s kraljicom.

Kraljica (suptilni materijalni element zvan inteligencija) doputa Puranjani (svjesnom 'ja') da uiva u Gradu sa devet vrata (grubo fiziko tijelo). Sluei se kompjutorskom analogijom, mogli bismo rei da Puranjana predstavlja korisnika, Grad sa devet vrata hardvere, a kraljica softvere koji doputa korisniku da opi s hardverom i upotrebljava ga u praktine svrhe. Meutim, kraljica nije sama, ve u pratnji jedanaest tjelesnih uvara i petoglave zmije. Tjelesni uvari predstavljaju um i deset istananih ula. Deset istananih ula sastavljeni su od pet spoznajnih i pet djelatnih osjetila. Pet spoznajnih osjetila su osjetilo vida, mirisa, okusa, ula i dodira. Pet djelatnih osjetila su osjetilo hodanja, hvatanja, govora, reprodukcije i pranjenja. Svih deset istananih ula okupljeno je oko uma i smatraju se njegovim slugama. Svaki od tih sluga ima deset ena. ene su elje za materijalnim iskustvom, a istanana ula djeluju pod pritiskom tih elja. Prema tom sustavu, istanana ula se razlikuju od fizikih osjetilnih organa. Istanana ula su dio nevidljivog istananog materijalnog prekrivaa due, kao i uma i inteligencije. Fiziki osjetilni organi (oi, nos, jezik, ui, koa, noge, ruke, usta, genitalije i anus) dio su grubog fizikog tijela oima vidljivog. Grubo fiziko tijelo i njegovi fiziki organi sastavljeni su od pet elemenata: zemlje, vode, vatre, zraka i etera. Razlika izmeu istananih ula i fizikih osjetilnih organa je bitna, i prua istraivaima svijesti dragocjeno konceptualno orue. Razmotrimo, primjerice, problem fantomskih udova. Osobe amputiranih ruku ili nogu esto tvrde da jasno mogu osjetiti nedostajui ud, pa ak i doivjeti osobite senzacije, kao to je otra bol ili svrbe. Alegorija Grada s devetoro vrata objanjava taj tajanstveni fenomen. Razmotrimo sluaj osobe kojoj je amputirana ruka, no jo uvijek osjea njezinu prisutnost. Ruka je jedno od djelatnih osjetila. Sastavljena je od dva elementa, istananog osjetila hvatanja i fizikog organa ruke i dlana. Amputacijom se uklanja fiziki organ kroz koji djeluje istanano osjetilo. Ali, samo istanano osjetilo ostaje, radi ega pojedinac mentalno osjea njegovu prisutnost. Budui da je istanano osjetilo materijalno, ono moe djelovati na grubu fiziku materiju i to ne posredstvom srodnog fizikog osjetilnog organa. S obzirom na to, taj model moe objasniti neke fenomene manifestacije duhova i prikaza, kao i fenomene povezane s medijima, osobito tajanstveno pomicanje fizikih predmeta. Taj model ujedno moe objasniti kako pojedinci mogu primati osjetilne dojmove u stanju bliskom smrti, tijekom kojega su, uslijed anestezije ili oka, fiziki osjetilni organi onesposobljeni. Istanana osjetila usporeuju se s kraljiinim slugama. Oni joj slue dostavljajui informacije i rukovodei djelatnostima. Zajedno tvore niz sastav-

ljen od materijalne inteligencije i osjetilnih sposobnosti, koji su oblikovani od istanane, ali materijalne energije. Zajedno proizvode sliku o sebi, koja kralja ushiuje i s kojom se pogreno poistovjeuje. Samo tijelo, Grad s devetoro vrata, sastavljeno je od grube materijalne energije, takve vrste koja se moe iskoritavati obinom fizikom i kemijom. Tu energiju pokree pet istananih vrsta zraka navedenih u ayurvedskoj medicini kao prana, apana, vyana, samana i udana. U alegoriji o Puranjani 5 vrsta zraka koji tvore ivotnu silu, predstavljeni su petoglavom zmijom. Puranjana iz alegorije raspituje se o identitetu i podrijetlu kraljice i njezinih slugu. Kraljica mu odgovara: "O, najbolji meu ljudima, ne znam tko me zaeo. Ne mogu ti o tome jasno govoriti. Ne znam ni imena, ni podrijetlo mojih drugova. O, veliki junae, znamo samo da postojimo na ovome mjestu. Ne znamo to e uslijediti. Doista, toliko smo budalasti da ne razumijemo tko je stvorio ovo divno mjesto u kojemu obitavamo. Dragi moj gospodine, svi ovi mukarci i ene oko mene moji su prijatelji, a zmija, koja je uvijek budna, titi ovaj grad ak i kada spavam. To je sve to znam. Ne znam nita vie od toga. Ti si na neki nain stigao ovamo. Za mene je to nedvojbeno velika srea. elim ti svaku sreu. Velika te elja nagoni da zadovolji svoja ula, a svi moji prijatelji i ja svim emo se naporima truditi da ispunimo tvoje elje. Uredila sam ovaj grad s devet vrata za tebe kako bi mogao zadovoljiti sva svoja ula. Moe ivjeti ovdje stotinu godina i bit e ti dostupno sve to ti je neophodno za zadovoljenje svojih ula." Kraljeva pitanja koje postavlja kraljici predstavlja propitkivanje materijalne inteligencije od strane sebstva, s ciljem ishoenja odgovora na ultimativna pitanja. Kraljiini odgovori, kao i njezin osnovni stav, odraavaju odgovore i stajalite suvremene znanosti, koja se dii izbjegavanjem odreenih metafizikih pitanja i rezerviranou pri pruanju moguih odgovora na druga pitanja. "Ne mogu ti o tome jasno govoriti... Znamo samo da postojimo na ovome mjestu." U biti, Kraljica prua monistiki, materijalistiki odgovor na kraljeva pitanja o situaciji u kojoj se nalazi. Shrimad Bhagavatam nam nakon toga prua mnogo detaljniji opis grada sa devet vrata u kojemu ive kralj i kraljica. Sedam se vrata nalazi na povrini (dva oka, dva uha, dvije nosnice i usta), dok su dvoja u podzemlju (anus i genitalije). Pet od devet vrata okrenuto je prema istoku. Prva dvoja vrata na istonoj strani zovu se Khadyota (krijesnica) i Avirmukhi (svjetlost baklje). Kralj e izai kroz ta vrata kako bi mogao vidjeti, i kroz njih e ui u grad zvan Vibhrajita (jasna vizija). Na to e putovanje otii u pratnji svoga prijatelja Dyumana (sunce, vladar istananog osjetila vida).

Drugim rijeima, izlazei kroz fizika vrata, kralj nailazi na kvalije (lat. pl. qualia). Kvalije su sekundarna svojstva predmeta, kao to je boja. U studijama svijesti veoma je sporno pitanje kako ljudi opaaju kvalije. Postoje li oni po sebi, u predmetima s kojima se poistovjeuju ili, pak, postoje samo u naim umovima? Prema sustavu izloenom u Shrimad Bhagavatam, kvalije, kao to su boje, postoje kao objekti istananih osjetila. Stoga imaju svoju stvarnost i nisu puki proizvodi uma. Pet objekata istananih osjetila su vid, sluh, okus, miris i dodir. Zanimljivo je da Kralj izlazi kroz vrata oiju kako bi doao u dodir s objektima istananih osjetila u gradu vizualnih dojmova. Iz toga proizlazi da gledanje nije samo jedan od pasivnih procesa primanja, jer moe ukljuivati aktivan proces primanja slike (kao u sluaju sonara ili radara). To moe objasniti fenomene kao to je tele-vidovnjatvo, sposobnosti pojedinca da mentalno otputuje na odreeno mjesto, koje nadilazi granice fizikih osjetilnih organa i precizno opie vizualne dojmove. Navedeni model moe objasniti i izvjea o vizualnim dojmovima u stanju izvantjelesnog iskustva. Premda se tona veza izmeu fizikih organa osjetila, istananih ula i objekata istananih ula ne mogu jednostavno objasniti, moda bi se mogli razjasniti pokusima koji se osnivaju na modelu Grada s devet vrata. Osim oiju, u istonom dijelu grada kralja Puranjane nalaze se dvoja vrata koja predstavljaju nosnice - Nalini i Naalini. Kralj e kroz ta vrata proi u pratnji prijatelja Avadhute (koji predstavlja zrak koji udiemo) i ui u grad Saurbhu (miris). Posljednja vrata na istonoj strani grada zovu se Mukhya (usta), kroz koja e kralj, u pratnji dva prijatelja, ui u gradove osjetila okusa i hranjenja. Dvoja vrata na sjevernoj i junoj strani (ui) vode kralja na mjesta na kojima se uju razliiti zvukovi. Kroz vrata na zapadnoj strani grada, ui e u gradove osjetila spolne ugode i pranjenja. Tijekom tih putovanja, kralju e pomoi dva slijepca, Nirvak i Peshakrit, koji predstavljaju ruke i noge. Kralja e u njegovu postupanju voditi kraljica. Drugim rijeima, svjesno 'ja' u materijalnom svijetu biva uvjetovano materijalnom inteligencijom. U Shrimad Bhagavatam pie: "Kada je kraljica pila tekuinu i kralj Puranjana je pio. Kada je kraljica veerala, obiavao je veerati s njome, a kada ie ona vakala i kralj Puranjana je vakao s njom. Kada je kraljica pjevala i on je pjevao, a kada se kraljica smijala i on se smijao. Kada je kraljica prosto govorila i on je prosto govorio, a kada je kraljica hodala, on je hodao za njom. Kada bi kraljica stajala i kralj bi stajao, a kada bi kraljica legla u

krevet, on bi je slijedio i legao uz nju. Kada bi kraljica sjela i on je sjeo, a kada je kraljica neto ula, on bi je slijedio ne bi li uo isto. Kada je kraljica neto ugledala i kralj bi to pogledao, a kada je kraljica neto namirisala, kralj bi je slijedio ne bi li i on isto namirisao. Kada je kraljica neto dotaknula, kralj bi isto uinio, a kada je draga kraljica jadikovala i siroti bi joj se kralj pridruio u jadikovkama. Isto tako, kada bi kraljica osjetila ugodu i on je uivao, a kada je kraljica bila zadovoljna i kralj je osjeao zadovoljstvo." Kako je gore spomenuto, bitno pitanje koje se odnosi na dualistika rjeenja problema uma i tijela glasi: "Kako se odvija interakcija nematerijalnog svjesnog uma i materijalnih osjetila." Odgovor na to pitanje prua model koji opisujemo. Interakcija se temelji na iluzornoj identifikaciji. Da bismo razumjeli u emu se sastoji ta iluzorna identifikacija, valja nam najprije preudesiti poznati dualizam uma i tijela i prilagoditi ga trojnoj koncepciji koja ukljuuje: 1.) nematerijalno svjesno 'ja', 2.) istanano materijalno tijelo sastavljeno od uma, istananih osjetila i inteligencije i 3.) fiziko tijelo sastavljeno od grube materije. Radi potrebe za jednostavnou, katkad to trojstvo svodim na duh, um i materiju, pri emu um zajedno predstavlja sve elemente istananog materijalnog tijela, naime, um, istanana osjetila i inteligenciju. Meutim, u mnogo preciznijem modelu, um je istanana materijalna supstancija povezana s materijalnom inteligencijom. Um jesredite istananih osjetila koja su, pak, povezana s fizikim osjetilnim organima koji do uma prenose osjetilne dojmove u obliku objekata istananih osjetila. Ovdje se namee drugo pitanje. U studijama svijesti, istraiva je suoen s problemom kako se razliite vrste osjetilnih podataka predstavljaju u integriranom obliku. ak su i razliiti elementi osjetila vida, kao to je percepcija boje, pokreta i oblika, navodno smjeteni u razliitim dijelovima mozga. Zvukovi se prerauju u drugim dijelovima mozga. Kako svi ti elementi bivaju spojeni? Prema modelu izloenom u Shrimad Bhagavatam, istanani element uma ima funkciju integracije, pri emu on prima osjetilne dojmove iz istananih osjetila koja su oko njega okupljena. Meutim, um nije svjestan. S obzirom na to, moemo ga usporediti s raunalnim multimedijskim softverom sposobnim da integrira audio i vizualnu grau u jedan integrirani zaslon, koristei se brojnim razliitim unosima i izvorinom graom. Materijalna inteligencija, koju predstavlja kraljica, usmjerava svijest stvarnog ivog entiteta prema integriranom zaslonu osjetilnih dojmova. Inteligencija,

kao istanana materijalna energija, po sebi nije svjesna, ve ona oponaa ponaanje svijesti. Na taj nain privlai pozornost svjesnog 'ja', uzrokujui da se 'ja' s njome poistovjeti, kao to se mi poistovjeujemo sa slikom glumca na ekranu ili s predstavama robota. Poistovjeujui se s materijalnom inteligencijom, koja je, pak, povezana s integriranim zaslonom osjetilnih dojmova uma, svijest se povezuje s osjetilnim dojmovima. Ta veza nije izravna. Neizravna veza svjesnog 'ja' s grubom materijom, proizlazi iz pogrenog poistovjeivanja 'ja' s djelovanjem istanane materijalne energije, inteligencije. Izrazito istanan materijalni element koji pozornost svjesnog 'ja dri vrsto prikovanom za kretanja materijalne inteligencije, naziva se ahankara ili lani ego. itav taj sustav ureuje i usmjerava Nad-dua. Prema slici predstavljenoj u Shrimad Bhagavatam, svjesno 'ja' izvorno doivljava nematerijalne osjetilne objekte posredstvom nematerijalnih osjetila. To se dogaa u duhovnom svijetu, s bogom. No, odbacivi to izvorno stanje, 'ja' ulazi u materijalno tijelo u materijalnom svijetu. Poistovjeujui se s tom umjetnom situacijom, 'ja' zaboravlja svoju, kao i boju narav. Ali bog ostaje uz 'ja' kao Nad-dua, Nepoznati prijatelj. Zasiti li se 'ja' te umjetne materijalne stvarnosti i poeli li se vratiti u svoje izvorno stanje, Nepoznati prijatelj e probuditi njegova izvorna duhovna osjetila, i iznova ih povezati s njihovim duhovnim osjetilnim objektima. Prema tome, itav sustav svijesti u materijalnom univerzumu nalikuje virtualnoj stvarnosti koju proizvodi raunalo. U sustavima virtualne stvarnosti, zasloni koje proizvodi raunalo, zamjenjuju normalne osjetilne dojmove korisnika. No, kao to ovjek moe iskljuiti zaslon virtualne stvarnosti i vratiti se normalnom osjetilnom iskustvu, tako se i svjesno 'ja u umjetnom osjetilnom okruenju materijalnog svijeta moe vratiti svom izvornom duhovnom osjetilnom iskustvu. U alegoriji Shrimad Bhagavatam, kralj Puranjana i njegova kraljica izvjesno vrijeme vode ugodan ivot u Gradu s devet vrata. Meutim, nakon odreenog razdoblja, kralj Chandavega napada Grad s devet vrata. Chandavega predstavlja vrijeme, a ime mu doslovno znai 'veoma hitro prolazei'. Chandavega zapovijeda vojskom sastavljenom od 360 Gandharva, mukih vojnika i njihovih 360 ena. Zajedno oni predstavljaju dane i noi u godini. U trenutku napada Chandavegine vojske, petoglava zmija (ivotna sila) pokuava obraniti Grad s devet vrata. Sto godina bori se protiv napadaa, no na koncu biva iscrpljena, to izaziva tjeskobu u kralju i njegovim pomagaima. Na kraju, napadai nadvladavaju branitelje i spaljuju Grad s devet vrata. Kralja Puranjanu, koji postaje svjestan neminovnog

poraza, obuzimaju tjeskobne misli o njegovoj eni, obitelji i suradnicima. Zapovjednik napadake vojske ga zarobljava i odvodi zajedno s njegovim pristaama i petoglavom zmijom. Neposredno nakon njihova odlaska, napadai unitavaju Grad s devet vrata, pretvorivi ga u pepeo. ak ni na odlasku, kralj se ne moe prisjetiti svog Nepoznatog prijatelja, Nad-due. Umjesto toga, misli samo na svoju enu, kraljicu. Nakon toga se iznova raa, tada kao ena. U navedenom dijelu alegorije vidimo kako svjesno 'ja' naputa grubo fiziko tijelo sastavljeno od inteligencije, uma i istananih osjetila. Kada ga oni napuste, grubo fiziko tijelo se raspada. Svjesno 'ja' nakon toga prima drugo grubo fiziko tijelo. Vrst tijela koje e primiti ovisi o stanju istananog materijalnog tijela sastavljenog od inteligencije, uma i istananih osjetila. Istanano materijalno tijelo je obrazac po kojemu se oblikuje grubo fiziko tijelo. Opisani model omoguuje objanjenje izvjea o prolim ivotima, poput onih koje je istraio i iju je vjerodostojnost provjerio dr. Ian Stevenson s Virginijskog sveuilita u svojoj knjizi Twenty Cases Suggestive of Reincarnation. Prema modelu izloenom u Shrimad Bhagavatam, um je skladite memorije, ukljuujui sjeanja na prole ivote. U svom sljedeem ivotu, kralj Puranjana postaje Vaidarbhi, ki kralja Vidarbhe. Vaidarbhi postaje kraljica kralja Malayadhvaje. Kralj Malayadhvaja se pred kraj ivota povlai u umu, gdje se posveuje vjebanju mistine joge. U Shrimad Bhdgavatam (4.28.40) saznajemo: "Kralj Malayadhvaya stekao je savrenu spoznaju uspjevi razluiti Nad-duu od pojedinane due. Pojedinana dua je ograniena, dok je Nad-dua sveproimajua. Savreno je spoznao da materijalno tijelo nije dua, ve da je dua svjedok materijalnog tijela." U tom stanju vie svjesnosti, Malayadhvaja, slijedei proces joge, namjerno naputa materijalno tijelo i oslobaa se materijalnog postojanja. Kraljica Vaidarbhi (prethodno kralj Puranjana) strano tuguje zbog odlaska svoga supruga. Tada se pred njom, u liku brahmana (svetog uitelja), pojavljuje Nepoznati prijatelj kralja Puranjane (Nad-dua), koji joj govori: "Draga moja prijateljice, premda Me ne moe odmah prepoznati, ne sjea li se da si u prolosti imala veoma bliskog prijatelja? Naalost, odrekla si se Moga drutva i prihvatila poloaj uivatelja ovog materijalnog svijeta ... Bila si jednostavno zarobljena u ovom tijelu s devet vrata." Brahman potom nastavlja objanjavati Vaidarbhi njezino izvorno stanje istog duhovnog 'ja u duhovnom svijetu. Poruka koja iz toga proizlazi jest, da se trebamo vratiti naem izvornom duhovnom stanju u kojemu smo imali duhovno

tijelo s duhovnim osjetilima. U suprotnom, ostat emo u materijalnom svijetu, u tijelu prilagoenom naim eljama. To moe biti tijelo poluboga koji obitava na nebeskim materijalnim planetima ili, pak, tijelo ovjeka na Zemlji. To moe biti i tijelo biljke ili ivotinje. Ljudski ivot, prema tome, zauzima svoje mjesto u kozmikoj hijerarhiji ivih bia. U gore izloenom saetku izvukao sam samo osnovne elemente alegorije Grada s devet vrata. Potpuno izvjee mnogo je iscrpnije i doputa stvaranje mnogo istananijeg i profinjenijeg modela interakcije jastva, uma i tijela u okruenju sloenog svemira, podijeljenog prije svega na podruja grube materije, istanane materije i duha. Taj se model ne uklapa jednostavno u suvremene kategorije spora oko dualizma uma i tijela. Premda je dualistiki, istodobno je idealistiki i monistiki. Ipak, doputa nam da brojne kategorije dokaza iz normalne i paranormalne znanosti, kao i dokaz iz mudrih predaja, integriramo u bogatu sintezu i tako pruimo plodonosne smjerove istraivanja, koji e potvrditi i rafinirati sloeni model interakcije jastva, uma i tijela. Potencijalnu eksplanatornu snagu toga modela, koje neki nazivaju ontologijom Gaudiya Vaishnava Vedanta (GVV), prepoznao je kvantni fiziar Henry P. Stapp iz laboratorija Lawrence Berkeley. Stapp primjeuje (1994., str. 1): "Mogunost da ovaj drevni nain objanjenja Prirode bude koristan znanosti, proizlazi iz trenutnih nastojanja da shvatimo empirijski opaene suodnose svjesnih i modanih procesa." Kako tvrdi Stapp, takve su napore oteavale predodbe o umu i materiji, koju je suvremena znanost naslijedila iz prethodnih stoljea. To trojstvo jastva uma i tijela on smatra korisnim u objanjenju ideja o spoznavatelju i spoznatom: "GVV prilagoava te ideje na izravan nain, pravei jasnu razliku izmeu subjektivnog svjesnog spoznavatelja, duhovnog Ja i mentalne sfere, koja sadri odreene tvari koje on izravno moe spoznati. Ta je mentalna sfera, za razliku od kartezijanske sfere uma, materijalna: sazdana je od istanane materije. Uvoenje te druge materijalne razine, uma, prua ... temelj za suvislo irenje matematikih metoda fizike znanosti iz grubog fizikog svijeta u podruje uma, ostavljajui pritom spoznavatelja, ili 'ja', netaknutim." (Stapp, 1994., str. 9) U cjelini, Stapp smatra da je ontologija GVV: "... u osnovi dosljedna i uskladiva s dostupnim znanstvenim podacima." (Stapp, 1994., str. 3).

Elementi duhovne kozmologije kod zapadnih mislioca klasine starine

Sada moemo poeti razmatranje elementa duhovne kozmologije u zapadnjakoj misli. Premda se taj pregled moe rasporediti na razliite naine, odluio sam slijediti kronologiju to je vjernije mogue. Filozof prije Sokrata, Empedoklo (oko 495.-oko 453.) govorio je o bogovima, polubogovima, ljudima i drugim vrstama, od kojih svaka obitava u svojoj prirodnoj sferi postojanja. Empedoklo je tvrdio da e se dua koja nastanjuje tijelo poluboga, blagoslovljenog dugovjenou, poini li grijeh, tisuama godina morati raati: "... u svim oblicima smrtnih stvari, prelazei iz jednog pogubnog ivotnog puta u drugi." (Kirk i Raven, 1957., fragm. 117) Empedoklo je sebe opisivao kao: "... bjegunca pred bogovima i lutalicu." (Kirk i Raven, 1957., ulomak 115). Rekao je "Jednom sam ve bio djeak i djevojica, riba i ptica, te glupa morska riba." (Kirk i Raven, 1957., frragm. 117). Vjerovao je da se dua, filozofskim promiljanjem i pobonim ivotom, moe iznova vratiti svom prvobitnom stanju. Ideje reinkarnacije pronalazimo i u drevnim grkim orfikim misterijima, koji su utjecali na neke filozofe priie Sokrata i Platona. George Mylonas (1950., str. 178), arheolog i povjesniar umjetnosti, rekao je da su posveenici orfikih misterija vjerovali da su ljudi stvoreni od pepela Titana, koji predstavljaju materiju i njezine moi. No, budui da su Titani prethodno prodrli Zeusova sina Zagreia, koji je imao besmrtnu bit, ljudi su stekli boanske i materijalne elemente, pri emu su boanski besmrtni, a materijalni prolazni. Mylonas je rekao (1950., str. 181): "Procesom proienja i obreda, itanjem svetih tekstova i inicijacijom u misterije, slijeenjem orfikih naela ivota i askeze, ovjek se mogao nadati da e se boanska bit u njemu, njegova dua, intervencijom boanske milosti osloboditi izvorne neistoe, izbjei Velikom krugu nunosti i neprestanom, zamornom ciklusu ponovnih raanja, postii izbavljenje ... To je bio vrhovni cilj ivota." Kako tvrde njegovi grki i rimski biografi, Sokrat je opio s duhovnim biem. Rekao je: "Poznati proroki glas mog duhovnog vodia esto mi se objavljivao tijekom itavoga ivota i suprotstavljao mi se, ak i u beznaajnim stvarima, svaki put kada sam mislio uiniti neto pogreno." (Platon, Obrana Sokratova, 39C1-40C3; u: Luck, 1985., str. 187). Grka rije za 'duhovnog vodia' bila je daimonion. Sokratov uenik Ksenofont rekao je da je Sokrat svog daimoniona nazivao 'bojim glasom' (Ksenofont, Obrana Sokratova 12, u: Luck, 1985., str. 185). To u izvjesnoj mjeri podsjea na vedski koncept paramatman ili Nad-dua, koji zahtijeva lokaliziranu

boansku ekspanziju u srcima svih ivih bia. Osobe koje su dosegnule odreeni stupanj duhovnog napretka sposobne su izravno, sluno opiti s Nad-duom, dok drugi mogu posredno osjetiti poticaje, aptanje Naddue u obliku intuicija i grinje savjesti. Naravno, mogue je da Sokrat nije kontaktirao s Nad-duom, ve drugom vrstom duhovnog bia, primjerice, niim polubogom koji se zainteresirao za njegova djela. U Platonovu Fedonu (81C-D, u: Luck, 1985., str. 169), Sokrat govori o duhovima. Pretpostavlja da su duhovi due koje nisu bile iste u trenutku kada su napustile tijelo. Zadrale su odreeni stupanj istanane, ali vidljive supstancije koja im omoguava da se katkad manifestiraju. Dobre due ne postaju duhovi. Duhovi su kanjeni zbog bezbonih djela koja su poinili tijekom zemaljskog postojanja, radi ega su primorani lutati u blizini kobnih mjesta, kao to su grobovi i groblja, sve dok im iznova ne bude doputeno da uu u normalno fiziko tijelo. Mnoge elemente Sokratova opisa duhova prepoznajem u indijskoj filozofiji, koja ui da je ljudski organizam sastavljen od tri elementa: grubog materijalnog tijela, istananog materijalnog tijela sastavljenog od uma i due, koja je estica vjene svijesti. Prema takvom stajalitu, duhovi su due bez grubih materijalnih tijela. Ali, zadrali su svoje istanane materijalne oblike (premda im nije doputeno da uivaju u istananim materijalnim ugodama), i u tim oblicima opsjedaju ive, nastojei stei kontrolu nad grubim materijalnim tijelom radi grube materijalne ugode. Smatram da istanano materijalno tijelo duha, svojim djelovanjem na istanana osjetila utjelovljenog istananog tijela ovjeka, proizvodi percepciju prikaze. Nakon izvjesnog vremena, duhu biva doputeno da preuzme drugi fiziki oblik. Iskoritava li na ispravan nain taj ljudski oblik, moe se osloboditi od istananih i grubih materijalnih pokrivaa i dosegnuti sferu istog duhovnog postojanja. Duh se razlikuje od poluboga. Vii polubogovi i duhovi due su s istananim materijalnim tijelima. Ali polubogovi su pobone due kojima su dana mjesta u univerzalnom sustavu upravljanja, i ujedno su dobile mogunost da doivljavaju istanane ulne ugode, koje nadilaze one dostupne obinim ljudima. S druge strane, duhovi su openito bezbona bia, ija su istanana tijela proeta snanim materijalnim eljama koje se ne mogu ispuniti. Oni su zakinuti za istanane ulne ugode dostupne polubogovima. Jedina prilika za zadovoljavanje njihovih elja poiva u nasilnom ulasku u fiziki oblik ljudi, kao u sluajevima opsjednutosti. U X. knjizi Republike, Platon iznosi priu o ratniku Eru koji je poginuo u boju (Eliade, 1967., str. 375-376). Oivio je 12 dana nakon smrti,

dok je leao na pogrebnoj lomai i opisao je to je vidio kada je njegova dua napustila tijelo. On i druge due stigle su na mjesto na kojemu su vidjele dva otvora na nebu, jedan pokraj drugoga, i dva otvora na Zemlji, jedan pokraj drugoga. Kroz jedan od tih otvora u Zemlji izlazile su due, ulazei u otvor koji vodi do neba. Kroz druge otvore due su silazile s neba na Zemlju. Due koje su izlazile kroz otvor u Zemlji opisivale su svoje patnje u paklu podzemlja, a due koje su se vraale kroz otvor u nebu opisivale su ugode koje su doivjele u viim sferama. Prema vedskoj kozmologiji, ljudi koji ive na Zemlji nagomilavaju karmu. Ljudi s dobrom karmom, koju su nagomilali pobonim djelima, uzlaze u nebeske planete, ali vraaju se na Zemlju kada se njihova dobra karma iscrpi. Ljudi s loom karmom, nagomilanom bezbonim djelima, bivaju poslani na paklene planete, no takoer se vraaju na Zemlju nakon to se njihova loa karma iscrpi. Meutim, ovjek koji se posvetio istoj pobonoj slubi bogu, odlazi u duhovni svijet, iz kojega se ne mora vratiti. ista pobona sluba ne povlai za sobom ni dobru ni lou karmu. U dvanaestoj knjizi svoje Metafizike, Aristotel pie da su zvijezde i planeti djelovali kao posrednici izmeu njegova duhovnog Prvog pokretaa i svijeta materije, sastavljenog od etiri elemenata (zemlje, vode, vatre i zraka). Prema tome, kretanja nebeskih tijela posredan su uzrok ivota i kretanja na Zemlji (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 253). Tu nalazimo kozmologiju nalik vedskoj, prema kojoj je univerzum podijeljen na tri podruja. Publije Kornelije Scipion Emilijan (185.-129. pr. Kr.) bio je potomak rimske patricijske obitelji. U vrijeme kada je razmiljao o samoubojstvu, u snu mu se objavio preminuli otac. Upozoravajui ga da odustane od svoga nauma, objasnio mu je narav due. Taj je dogaaj opisao Ciceron u svojoj Dravi (IV., 14-26). Objavivi mu se iz svog duhovnog prebivalita, otac je svome sinu Publiju rekao sljedee: "Ukoliko te bog, iji je hram cjelokupan vidljivi univerzum, ne oslobodi iz tamnice tvoga tijela, ovdje ne moe ui. Jer, ljudima je ivot dan kako bi njegovali taj planet zvan Zemlja, koji vidi u sreditu ovoga hrama. Svakome je ovjeku dana dua iz ovih vjenih ognjita, koje nazivate zvijezdama i planetima, a koji su kuglasti i okrugli i boanska im inteligencija udahnjuje ivot... Stoga, Publije, poput svih drugih bogobojaznih ljudi, mora ostaviti duu na skrb tijela, i ne smije napustiti ivot na Zemlji sve dok ne uje poziv onoga tko ti ju je darovao; u suprotnom, smatrat e se da si izbjegao dunost koju je Bog pripisao ovjeku ... budi uvjeren da nisi ti smrtan, ve samo tvoje tijelo; i da tvoj vanjski oblik ne predstavlja tebe. Tvoj je duh tvoje pravo ja, a ne

onaj tjelesni oblik koji se moe pokazati prstom. Znaj, stoga, da si bog ukoliko je bog bie koje ivi, osjea, pamti i sluti, vlada, upravlja i pokree tijelo nad kojim je postavljeno, kao to vrhovni bog nad nama vlada ovim svijetom. I kao to taj vjeni Bog pokree univerzum, koji je dijelom smrtan, tako i vjeni duh pokree krhko tijelo." (Eliade, 1967., str. 373-374). Tvrdnje koje je Publijev otac izrekao o pojedinanoj dui i dui univerzuma, podsjeaju na stajalita koja pronalazimo u naem vedskom kozmolokom obrascu. U svom komentaru Bhagavadgite (7.6), A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada veli: "Ovo materijalno tijelo razvilo se jer je duh prisutan u materiji; dijete postupno raste i postaje djeakom, potom mukarcem, zahvaljujui prisutnosti te nadmone energije, duhovne due. Isto tako, cjelokupna kozmika manifestacija divovskog univerzuma razvijena je zbog prisutnosti Nad-due ... Uzrok velikog univerzuma je velika dua, ili Nad-dua. A Krina, Vrhovni, uzrok je i velike i male due." U svojim Metamorfozama, Ovidije (43. pr. Kr. - 18. po Kr.) veli, u poetku: "... sva priroda bijae jednaka, bezoblina, kaotina ... a u toj su zbrci meusobno ratovali suprotstavljeni atomi." Ali, govorio je i o prvobitnom, jednome bogu: "... koji je uveo red u kaos svemira i dao mu podjelu i podpodjelu." Nakon toga su nastale zvijezde, prebivalita mnogobrojnih bogova, koji su, naizgled, bili podreeni onome koji je izvorno uveo red u kaos. Potom su:"... blistavim ribama dani valovi da u njima obitavaju, ivotinjama zemlja, a pticama pokretan zrak." Naposljetku se pojavie ljudi. Ovidije pretpostavlja: "... ovjek je, moda, roen na sliku boga." (Sproul, 1979., str. 170-171). I ovdje uoavamo jasnu trostruku podjelu svemira na duhovnu sferu prvobitnog jednoga boga, nebesku sferu podreenih bogova (polubogova) i zemaljsku sferu obinih ivih bia, meu kojima i ljudi. Grki filozof Plutarh (oko 46. - oko 120. po Kr.) u svom djelu O dui veli da putovanje due nakon smrti nalikuje iskustvu posveenika u misterije, kao to su Eleuzinije. Napisao je: "ovjek prvotno luta i umorno juri naprijed-natrag, sumnjiavo putujui kroz tamu poput neofita: a tada, prije konane inicijacije, nastupaju svi uasi, strepnja, drhtanje, znojenje, uenje: a onda ga zasljepljuje udesna svjetlost i biva primljen u iste krajeve i livade kojima odjekuju glasovi, ples i mnotvo velianstvenih svetih zvukova i oblika: meu njima onaj koji je dovrio inicijaciju luta slobodan i osloboen i, nosei svoju krunu pridruuje se boanskoj zajednici, drui se s istim i svetim ljudima, gledajui na one koji ovdje ive kao na neposveenu i neoienu hordu... tijesno naguranu u blatu i magli, trpei svoje jade radi straha od smrti i nepovjerenja u ovdanja blaenstva." (Eliade, 1967., str. 302).

Manilije je u 1. st. po Kr. napisao astroloku raspravu, u kojoj je usporedio univerzum sa ivim biem proetim duhom koji mu daje oblik (Luck, 1985., str. 332). I tu raspoznajemo indijsku koncepciju boga rasporeenog u prirodi, kao i koncepciju Univerzalnog oblika, vivamurti, univerzuma shvaenog kao tijelo boga. Prema Maniliju i drevnim indijskim mudracima, bog je dua univerzuma kojemu udahnjuje ivot. Upravo ta sjedinjujua prisutnost duha bojeg u prirodi, tvrdi Manilije, povezuje sudbinu ljudi sa zvijezdama (Luck, 1985., str. 333). Nadalje, on kae da taj Bog: "... s nebeskih zvijezda sputa zemaljska stvorenja." (Luck, 1985., str. 333). Opisano stajalite dosljedno je mojemu, koje takoer pretpostavlja vie razine postojanja iz kojih silaze ljudi i druga iva bia. Filostrat je oko 217. po Kr. napisao ivot Apolonija (iz Tijane), u kojem je djelu zabiljeio putovanja i uenja pitagoreiskog filozofa Apolonija iz Tijane. Znanstvenici se slau da je Apolonijie bio stvarna povijesna osoba, no dvoje u kolikoj je mjeri Filostratovo izvjee vjerodostojan prikaz stvarnog Apolonijeva ivota. U svakom sluaju, najzanimljivijim smatram kozmoloki i metafiziki sadraj tog ivotopisa, radi ega ne smatram bitnim potjee li to djelo od Apolonija ili Filostrata. Pritom se sluim Conybeareovim prijevodom citata iz Filostratova djela. Kao zapadnjak koji je putovao u Indiju, gdje je izuavao indijski filozofski i religijski sustav, smatram zanimljivim podatak da je Apolonije, kako tvrdi Filostrat, putovao u Indiju gdje je upoznao brahmane koji su posjedovali mistine moi. Ti su brahmani tajanstveno predvidjeli Apolonijev dolazak, pa su poslali glasnika da ga doeka, premda se tada jo uvijek nalazio daleko od njihova prebivalita. Brahmanski poglavar, Ijarh, znao je da Apolonije sa sobom nosi njemu upueno pismo i pogodio je neuobiajenu pravopisnu pogreku u tom pismu, koje nije vidio (Filostrat, III., 12, 16). Ijarh je pokazao znanje o mnogim stvarima koje su se Apoloniju dogodile tijekom ivota. Prema izvjeu, brahmani su se mogli uiniti nevidljivima kada su to poeljeli, kao i levitirati (III, 13, 17). Kada je mjesni kralj doao posjetiti brahmane, Apolonije je primijetio da su se odjednom niotkuda tajanstveno pojavile posude pune hrane i vina (III, 27). Ijarh je s Apolonijem razgovarao i o reinkarnaciji (III, 19). Obojica su detaljno opisala svoje prole ivote. Ijarh je tvrdio da je inkarnacija indijskog ratnika nalik grkom junaku Ahileju (III, 19), dok je Apolonije otkrio da je u prolom ivotu bio kormilar egipatskog broda (III, 23). Apolonije je zamolio Ijarha i njegove drugove da mu neto kau o ustroju svemira. Rekli su mu da je svemir sastavljen od elemenata. "Jesu li to

etiri elementa?" upitao je Apolonije, mislei na zemlju, vodu, vatru i zrak iz grke kozmologije. Ijarh mu je odgovorio da postoji pet elemenata: "Postoji eter, koji nam valja smatrati tvari od koje su sazdani bogovi; jer, kao to sva smrtna stvorenja udiu zrak, tako i besmrtne i boanske prirode udiu eter." (III, 34). Popis pet elemenata o kojima govori Ijarh, ukljuujui eter, nalazi se u Bhagavadgiti i drugim vedskim tekstovima. Odgovarajui na Apolonijeva pitanja, Ijarh je rekao da univerzum trebamo razumijevati kao ivo bie s duom. Ta dua prilagodava uvjete svemira djelovanjima stvorenja koja ga nastanjuju. "Naprimjer", ree Ijarh, "patnje koje nam toliko esto uzrokuje sua pogaaju nas sukladno dui svemira, uvijek kada je pravda naruena i kada je ljudi zabacuju." (III, 34). To moemo usporediti s uenjem o zakonima karme, koje provodi bog u svom obliku Nad-due, svjedok prisutan u srcima svih, ak i u atomu. Ijarh je usporedio svemir s brodom: "Smjestili su nekoliko kormilara u taj brod i za nadreenoga im postavili najstarijeg i najmudrijeg meu njima; na pramcu se nalazilo nekoliko asnika, a vrsni i vjeti mornari postavljeni su za vesla; meu posadom broda nalazio se i odred naoruanih vojnika ... Primijenimo ovu sliku na svemir i razmotrimo je u svjetlu brodske konstrukcije; naime, tada vam valja prvo i nadreeno mjesto dodijeliti bogu, stvoritelju ovoga ivoga stvora, a podreena mjesta bogovima koji upravljaju njegovim dijelovima; pritom bismo se mogli sloiti s tvrdnjama pjesnika koji kau da je mnogo bogova na nebu i mnogo na moru, mnogo ih je u izvorima i potocima i mnogo ih je koji obilaze oko Zemlje, te da ih ak ima i pod zemljom. No, dobro emo uiniti izdvojimo li iz svemira podzemlje, postoji li ono uope, jer ga pjesnici opisuju kao podruje uasa i pokvarenosti." (Filostrat, III, 25). Kada je grad Efez pogodila kuga, Apolonije je zakljuio da je to prouzroio demon preruen u starog prosjaka. Odazvavi se Apolonijevoj zapovijedi, Efeani su kamenovali prosjaka. U trenutku kada je izrekao zapovijed, iz prosjakovih oiju izbile su ognjene zrake. Nakon kamenovanja, stanovnici su uklonili kamenje, pod kojim je, umjesto prosjakova tijela, lealo tijelo demonskog psa, zgnjeeno u obliku krvave kae (Filostrat, IV, 10). Takvi dogaaji dokazuju da odreena bia imaju mo mijenjanja izgleda i oblika grubog fizikog tijela. Ukoliko je to mogue, moda bia koja posjeduju vee moi mogu biti odgovorna ne samo za promjene fizikih tijela, ve i za samo njihovo stvaranje. Neki tvrde da je Apolonije iz Tijane umro prirodnom smru u Efezu, uz skrb dviju slukinja. Drugi kau da je otiao u Lind, uao u tamonji

Atenin hram, gdje je tajanstveno nestao. Drugi, pak, vele da je otiao na Kretu, gdje je takoer navodno nestao u hramu, iza zatvorenih vrata, dok su ljudi izvana uli zbor djevica koje su pjevale: "Hitro napusti Zemlju, pohitaj na nebo, pohitaj." (Filostrat, VIII, 30). Nakon Apolonijeve smrti, jedan je sumnjiavi mladi studirao filozofiju u Tijani, Apolonijevu rodnom gradu. Dvojio je u besmrtnost due, a poglavito u besmrtnost Apolonijeve due. Svojim je drugovima rekao: "Vie od devet mjeseci nisam nita inio, nita drugo osim to sam molio Apolonija da mi oda istinu o dui; ali on je potpuno mrtav i nee se odazvati na moja zaklinjanja, niti mi prua ijedan razlog zbog kojega bih ga mogao smatrati besmrtnim." Pet dana poslije, kada se probudio nakon dnevnog poinka, upitao je ljude oko sebe: "Ne vidite li mudraca Apolonija, koji je prisutan meu nama, slua nae rasprave i recitira divne stihove o dui?" Nitko osim njega to nije vidio, ni uo. Mladi im je potom citirao sljedee Apolonijeve rijei (Filostrat, VIII, 31): "Dua je besmrtna i ne pripada tebi, ve Providnosti, A nakon to se tijelo istroi, poput hitrog konja osloboenog svojih remena, Laka koraka skae i stapa se s blagim zrakom, Gnuajui se vremena opore i mune slunosti koju je trpjelo..." Alkemija, koja se prakticirala u helenskom svijetu, osnivala se na duhovnoj kozmologiji. U svojoj knjizi o magiji klasine Grke i Rima, Luck pie (1985., str. 364): "Mistina strana alkemije gotovo je jednako dobro dokumentirana kao i njezina praktina strana. Obiljeena je traganjem za duhovnim savrenstvom, kao to je i potraga za dragocjenim metalima podrazumijevala usavravanje i dotjerivanje sirovih materijala ... Mnoge se alkemijske radnje mogu razumjeti kao prinoenje rtava, kao obredi koji trebaju biti dovreni nakon to sam alkemiar bude posveen u neke vie misterije. Za to je neophodno dugo razdoblje duhovne pripreme. Konaan cilj tog procesa, kao i u misteriji religija, jest spasenje. S obzirom na to, ini se da je alkemija helenski oblik misticizma. Budui da je dua izvorno boanska, ali materijom vezana uz ovaj svijet i odvojena od svog duhovnog doma, ona mora, koliko je mogue, oistiti u sebi priroen boanski duh, od okaljanosti tvari. U svom traganju za materia prima, alkemiar

otkriva skrivene moi u vlastitoj dui." Alkemija se u Europi nastavila prakticirati stoljeima. Sir Isaac Newton, slavni otac suvremene znanosti, opseno je pisao o alkemijskim temama. Slinost alkemijskih pretvorbi metala i oienja svijesti zabiljeena je u sljedeem tekstu iz sanskrtskog teksta Hari-bhakti-vilasa (2.12.) iz 16. st., autora Sanatane Goswamija: "Kao to se bronca za lijevanje zvona pretvara u zlato kada se izmijea sa ivom u alkemijskom procesu, tako i onaj kojega duhovni uitelj svojom dobrom voljom na ispravan nain osposobljava i inicira, trenutano postaje brahman" (Chaitanya Charitamrita, Adilila, 7.47). Brahman je onaj ija je svijest oiena od utjecaja grublje materije. Brahman se definira i kao onaj koji poznaje brahmana, ili apsolutni duh. Konano stanje ostvarenja brahmana jest spoznaja o vjenoj ljubavi boga i due.

Elementi mistinih kozmologija u srednjovjekovnoj europskoj misli

Mistine kozmologije, koje imaju slinosti s naim vedskim kozmolokim obrascem, prevladavale su europskom misli i nakon vremena drevnih Grka i Rimljana. U nastavku emo razmotriti neke od tih kozmologija. Kabala je kola idovskog misticizma koja je postala utjecajna u srednjem vijeku, premda se razvila u okviru starijih kola idovske ezoterijske mudrosti. Sredinji srednjovjekovni kabalistiki tekst jest Zohar (Sefer haZohar (Knjiga bljetavila, nap. prev.). U toj knjizi nalazimo elemente koji podsjeaju na moj obrazac vedske duhovne kozmologije. Prije svega, kabalistika ideja trostruke due (nefesh, ruah i neshmah) povezana je s podjelom na materiju, um i duh koja tvori osnovu ideje ljudske devolucije. Zohar veli: "'Dua' (nefesh) prisno je povezana s tijelom, koje njeguje i odrava; ona je ispod, prvo komeanje. Zaslugom postaje prijestolje 'duha (ruah) ... A kada dua i duh, pravodobno postanu spremni, dostojni su primiti 'nad-duu' (neshmah), koja poiva na prijestolju duha (ruah). Naddua je najvia i nezamjetljiva. Prijestolje poiva na prijestolju i najvii ima prijestolje." (Scholem, 1977., str. 44). 'Nad-dua' o kojoj se govori, nije vedska Nad-dua, koja je lokalizirana manifestacija samoga boga u srcu svakog ivog bia. Kabalistika neshmah naizgled odgovara svojstvu due u vedskom sustavu ili, preciznije, dui (atman) u srodstvu s Nad-duom (paramatman). Ispravno bi, moda, bilo rei da je vedska dua, kada se poistovjeuje s grubim fizikim tijelom, nefesh; kada se poistovjeuje s istananim materijalnim tijelom s umom i ivotnom silom, nalik je ruah; a kada se

poistovjeuje sa svojom pravom naravi, kao estica boanske duhovne energije, nalik je neshmah. U sljedeem odlomku knjige Zohar nalazimo navjetaj kabalistike ideje jedne due, koja se manifestira na tri naina (Scholem, 1977., str. 44). U tom odlomku tri se due usporeuju s dijelovima plamena: "Prouavanje tih stupnjeva due vodi do spoznaje vie mudrosti... To je nefesh, najnie komeanje, uz koje tijelo prianja; kao to u plamenu svijee, nejasno svjetlo na dnu usko prianja uz stjenjak bez kojega ne moe postojati. U potpunosti rasplamsan plamen postaje prijestolje bijele svjetlosti nad sobom, a kada oboje zablistaju punom svjetlou, bijelo svjetlo postaje prijestolje svjetla koje nije posve zamjetljivo, prijestolje nepoznate esencije koja poiva na bijelom svjetlu, i tako iz svega nastaje savreno svjetlo." Kabala pretpostavlja i ideju sloenog svemira. Zohar veli: "Vidjesmo da dua, kada naputa ovjekovo tijelo, susree sve njegove srodnike i drugove iz drugoga svijeta, koji je vode do predjela ugode i do muilita. Ako je pravian, zadrava svoje mjesto pri uzlasku i ondje ostaje i obilno se gosti uicima drugoga svijeta. U suprotnom njegova dua ostaje na ovome svijetu dok mu tijelo ne bude pokopano u zemlji, dok ga se krvnici ne doepaju i odvedu k Dumi, vladaru Gehinnoma i dodjeljuju mu razinu u Gehinnomu." (Scholem, 1977., str. 57-58). 'Predio ugode' takoer ima nekoliko razina. Zohar nakon toga govori o pobonoj dui: "Najprije, sukladno njezinim zaslugama, biva putena u Machpelahovu pilju. Potom odlazi u Rajski vrt, gdje susree kerubina i blistav ma koji se nalazi u niem Rajskom vrtu i, smatra li je se dostojnom, ulazi. Znamo da ondje stoje etiri stupa, koji u rukama dre oblik tijela, koji dua na sebe radosno odijeva, nakon ega utvreno vrijeme obitava u dodijeljenom joj krugu Nieg vrta. Nakon toga glasnik iznosi objavu i iznosi se trobojni stup, zvan 'prebivalite Gore sionske' [Izaija, 4:5]. Uz taj stup dua uzlazi do vrata pravinosti, gdje se nalaze Sion i Jeruzalem. Sretna sudbina oekuje duu dostojnu uzai vie, jer ondje zajedno prebiva s tijelom Kralja. Ne zaslui li uzai vie, tada onaj 'koji ostane na Sionu i preivi u Jeruzalemu, zvat e se sveti' [Izaija, 4:3]. Ali, kada dui bude doputeno da uzae vie, tad' ona pred sobom vidi slavu Kralja i zajamena joj je vrhunaravna ugoda u podruju koje se naziva Nebom." Kabalistika kozmologija sloenog svemira, kako se ini, uklapa se u vedski kozmoloki obrazac s obzirom na to, da obje kozmologije ukljuuju razine pakla, zemaljske razine, rajske razine veeg materijalnog uitka i najviu duhovnu razinu transcendentne ugode u zajednici s boanskom osobom.

Arapski uenjak Alkindi, koji je ivio u 9. st., nama poznat zahvaljujui saecima njegovih rukopisa koje su sastavili latinski pisci u Europi, opisivao je univerzum sa slinim znaajkama. Alkindi je zvijezdama pripisivao okultnu mo, a sve prirodne stvari tumaio je kao spoj zvjezdanih utjecaja, koji se prenose zrakama i djeluju na razliita stanja materije. Prema Alkindiju, svaka zvijezda ima drukiji utjecaj, a svaka vrst materije posebno je osjetljiva na odreeni utjecaj ili kombinaciju utjecaja. Osim okultnog zvjezdanog zraenja, postoje i druge vrste zraenja, kao to su zvuk i svjetlo. Svim razliitim kombinacijama zraka koje utjeu na prirodne predmete, neosporno upravlja boanska nebeska harmonija. Alkindi je govorio i o moi rijei koje ljudi izgovaraju kako bi utjecali na prirodne predmete. Mo tih zaziva, nalik vedskom konceptu mantra, dodatno osnauje vjera i dostojanstvenost osobe koja ih izgovara, kao i povoljni astroloki utjecaji (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 643-645). to se tie Alkindijevih uenja o zvuku, Thorndike veli (1923., sv. 1, str. 645): "Razliiti glasovi razliito utjeu na etiri elementa; neki glasovi, primjerice, najjae utjeu na vatru. Neki osobito uzburkavaju drvea ili pojedinu vrstu drveta. Tako rijei mogu potaknuti, ubrzati ili usporiti pokret; stvoriti ili unititi ivotinjski svijet; stvarati odraze u ogledalima; proizvoditi vatru i munje; njima se mogu izvoditi i drugi pothvati i iluzije koje svjetina smatra udesnima ... On tvrdi da zrake koje emitira ljudski um i glas, postaju mnogo uinkovitije u pokretnoj materiji, ukoliko onaj koji ih izgovara usredotoi svoj um na ime Boga ili nekog monog anela." U ranokransko doba osobito su bili popularni apokrifni tekstovi, kao to je Knjiga Henokova. U njoj se govori o anelima koji upravljaju sudbinama ljudi. Aneli kontroliraju zvijezde i planete, godine i godinja doba, rijeke i mora, kao i meteoroloke pojave poput rose, tue i snijega (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 342-343). Knjiga Henokova takoer govori o palim anelima koji su spolno opili sa zemaljskim enama. Ti su aneli poduili ljude magiji, arobnjatvu i astrologiji, kao i praktinim znanostima poput pisma, rudarstva, izrade oruja, botanike i ljekarnitva (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 343-344). Sve to znanje o: "... tajnama anela i opakosti demona", tvrdi Henok, nije bilo dobro za ovjeanstvo: "... jer ovjek je stvoren na isti nain kao i aneli, sa svrhom da ivi pravian i ist... ali kroz to svoje znanje, ljudi propadaju." (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 344). Kozmologija izraena u Henokovim tekstovima pretpostavlja sloeni univerzum sastavljen od sedam ili, u nekim rukopisima, deset nebesa. Svaku razinu nastanjuju bia prilagoena tamonjim uvjetima (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 346).

Hugo iz Saint-Victora (1096.-1141.), jedan od utemeljitelja katolike skolastike teologije, dijelio je svemir na tri razine: 1.) duhovni svijet, u kojemu obitava Bog i sve je vjeno; 2.) nadlunarni, ili svijet koji postoji onkraj Mjeseca, u kojemu stvari imaju svoj poetak, ali ne i kraj, te 3.) sublunarni ili zemaljski svijet, u kojemu stvari imaju poetak i kraj (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 12). Ta se slika u izvjesnoj mjeri razlikuje od vedske trostruke podjele svemira, koji obuhvaa vjeni duhovni svijet boga, vie nebeske planete polubogova (koji odgovaraju Hugovu nadlunarnom svijetu), u kojima dan traje milijunima solarnih godina; i zemaljsku sferu naeg ljudskog iskustva (koja odgovara Hugovu sublunarnom svijetu). Vedski su polubogovi, kao i ljudi, smrtni, premda ive mnogo dulje od ljudi u zemaljskoj sferi. Stoga se polubogovi katkad nazivaju amara ih besmrtnima, premda se rije amara stvarno pripisuje samo bogu i osloboenim duama, koje s njime postoje u duhovnom svijetu. Tako na planetima vedskih polubogova, stvari imaju svoj kraj. Prema Hugu, sublunarnim svijetom upravljaju planeti i stvorenja iz nadlunarnog svijeta. Sav zemaljski ivot i rast izvire iz: "... nevidljivih kanala iz viih tijela." (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 12-13). Nadlunarni svijet zove se Elizej, jer u njemu vlada mir i svjetlo. Sublunarni je svijet Infernum, jer u njemu vlada zbrka i neprestana promjena. Ljudi, ovisno u kolikoj se mjeri poistovjeuju sa sublunarnom prirodom, bivaju nuno uhvaeni u mijenu. To podsjea na vedski koncept karme. Svaka materijalna promjena odvija se sukladno karmikim zakonima, a iva bia primorana su posljedice svojih djela prihvatiti iz materijalne prirode. Ali, kako tvrdi Hugo, poistovjete li se sa svojom besmrtnom prirodom, povezat e se s vjenim Bogom (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 3). Sredinom 12. st, Vilim iz Conchesa napisao je svoje djelo Dramaticon, koje ima oblik filozofskog dijaloga izmeu Vilima i njegova zatitnika, Geoffreya Plantageneta, vojvode od Normandije i grofa Anjoua. U tom je djelu Vilim opisao tri vrste daimoniona, pripisujui svoju klasifikaciju Platonu. Prvu kategoriju tvore besmrtna bia blaeno posveena dubokom razmiljanju o Suncu, koja obitavaju u podruju etera izmeu zvjezdanih nebesa i Mjeseca. Druga kategorija nastanjuje podruje razrijeenog zraka u blizini Mjeseca. Ta besmrtna, racionalna bia prenose ljudske molitve bogu i ljudima obznanjuju boju volju. Trea kategorija, koja obitava u podruju vlanog zraka u blizini Zemlje, djeluje na tetu ljudi motiviranih poudom i zaviu. Ta su bia katkad zavodila zemaljske ene (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 55).

Bernard Silvester, u svom djelu Di mundi universitate, napisanom za vrijeme vladavine pape Eugenija III. (1143.-1153.), predstavio je potpuniji popis nadnaravnih stvorenja. Za njega su zvijezde bile iva bia, "bogovi koji osobno slue Bogu." One postoje u sferi etera, uivajui vjeno blaenstvo, u neprestanom dubokom promiljanju o boanskom. Kada napusti materijalno tijelo, ljudska dua moe se vratiti u to podruje kako bi se iznova sjedinila s tim bogovima. Potom slijede aneli, koji sa zvijezdama dijele svojstvo besmrtnosti. No, kao i ljudi, i oni djeluju pod utjecajem nagona strasti. Postoji vie vrsta tih aneoskih bia: 1.) Dobrohotni aneli slue kao posrednici izmeu Vrhovnog bia i ljudi. Oni prebivaju u podruju izmeu Sunca i Mjeseca. 2.) U zranoj sferi, neposredno ispod Mjeseca, obitavaju aneoska bia koja uivaju u spokojnom stanju svoga uma. 3.) Potom slijede geniji, koji su povezani s odreenim ljudima i djeluju kao njihovi vodii. ini se da je toj kategoriji pripadao i Sokratov daimonion. 4.) U nioj atmosferi, u blizini Zemlje, prebivju duhovi tame, koje Bernard naziva palim anelima. Nadmonije sile katkad im dodjeljuju zadatak kanjavanja ljudi koji to zasluuju. Katkad, meutim, djeluju samostalno, te opsjedaju ljudske umove. Osim toga, mogu preuzeti oblike duhova. 5.) Naposljetku, postoje bezazleni duhovi prirode - bogovi i boice planina, rijeka, jezera i uma, ija su tijela sastavljena od istih oblika fizikih elemenata. Ta su tijela, premda dugovjena, privremena (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 104). Bernard, nadalje, tvrdi da zvijezde upravljaju prirodom i otkrivaju budunost. Budui da su zvijezde iva bia, svoje ciljeve ne postiu mehaniki, ve tako to im bog obznanjuje budue dogaaje, koje potom one uspostavljaju u niim svjetovima, rasporeujui se u odreene obrasce (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 104-105). Prema tome, ljudi odgovarajue inteligencije, moi e proitati budunost iz takvih poredaka zvijezda. Doista, bez utjecaja viih sila, ne bi bilo ni kretanja ivota u niem svijetu. Ali Bernard je vjerovao da ljudi, premda su na neke naine podloni neizbjenoj sudbini i varljivoj srei, posjeduju i slobodnu volju (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 106). To, naizgled, podsjea na ideju karme. Situacije u kojima se trenutno nalazimo predodreene su naim prethodnim djelima, ali u svakoj situaciji imamo slobodu da odaberemo razliite trenutne postupke, koji, pak. odreuju nae budue situacije. Heinrich Cornelius Agrippa (1486.-1535.) u svom je djelu De Occulta Philosophia podijelio svemir na tri sfere: elementarnu, nebesku i intelektualnu (Thorndike, 1941., sv. 5, str. 134-135). Pojmovima vedskog kozmo-

lokog obrasca, Agrippina intelektualna sfera odgovarala bi duhovnoj, nebeska mentalnoj, a elementarna materijalnoj sferi. Sve pojedine vrste bia u elementarnom svijetu obdarene su okultnom vrlinom, koju im je usadila Svjetska dua posredstvom zvijezda. Ljudska dua izvorno je postojala u intelektualnoj (vedskoj duhovnoj) sferi, ali je sila u elementarnu sferu, u kojoj je ograniena i prekrivena tijelom. Agrippa je vjerovao da brojevi, budui da imaju ii oblik od elementarnih predmeta, posjeduju mnogo monije okultne vrline. Isto vrijedi i za slova alfabeta, astroloke znakove i geomantske likove. Agrippa u svojoj knjizi izlae i predaju o boanskim imenima, kategorijama demona, nekromantiji i divinaciji. Legenda kazuje da je jedan od Agrippinih studenata jednom prilikom, u odsutnosti svoga uitelja, uao u njegovu radnu sobu i poeo itati jednu od njegovih knjiga o arolijama. Iznenada se pred njim pojavio demon, te ubio ili nasmrt prestraio mladia. Kada se Agrippa vratio u sobu, ugledao je mrtvo tijelo i, da otkloni sumnju na ubojstvo, prizvao je istoga demona te ga natjerao da ue u truplo. Oivljeno tijelo izalo je iz sobe i poelo hodati uokolo pred mnotvom svjedoka. Nakon toga je Agrippa primorao demona da napusti tijelo, koje je istoga trenutka palo kao da je mrtvo (Thorndike, 1941., sv. 5, str. 136). Giordano Bruno (1548.-1600.) napisao je nekoliko rasprava o magiji i okultnim svojstvima stvari. Bruno je vjerovao u Svjetsku duu, kao i u hijerarhiju nevidljivih duhovnih bia, ukljuujui ona koja nastanjuju tijela ljudi, biljaka, kamenja i minerala. Vjerovao je da demoni uzrokuju razliite bolesti. Vjerovao je da ovjek moe opiti s tim demonima i na njih utjecati posredstvom znakova, peata i obreda. Brunova predodba magije osnivala se na nizu odnosa izmeu boga i niih svjetova. Bog utjee na bogove, koji odgovaraju Aristotelovim Inteligencijama, koji, pak, utjeu na nebeska tijela, dakle i Zemlju. Ta nebeska tijela nastanjuju demoni, koji utjeu na elemente, koji, pak, utjeu na spojeve. Spojevi utjeu na osjetila, koja utjeu na duu, koja, pak, utjee na tijelo ivotinje ili ovjeka. ovjek moe uz pomo magije pokuati utjecati na via bia u toj hijerarhiji odnosa, s ciljem postizanja odreenih rezultata (Thorndike, 1941., sv. 6, str. 425426). Johannes Kepler (1571.-1630.) jedan je od najpoznatijih likova u povijesti astronomije. Prouavajui djela Kopernika i Tycha Brahea, izraunao je da su putanje planeta eliptine, a ne krune. Unato tomu, meutim, prihvaao je duhovnu kozmologiju. Pisao je tekstove o astrologiji i osobno je izraivao horoskope. Rekao je da: "... geometrija zvjezdanih zraka utjee

na sublunarnu prirodu." (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 21). U djelu Harmonice mundi (1619.), Kepler je rekao da postoji: "... dua itavog univerzuma, koja upravlja kretanjima zvijezda, nastankom elemenata, odranju ivotinja i biljaka i, naposljetku, uzajamnim razumijevanjem nadreenih i podreenih." (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 26). Vjerovao je da se ta dua najvjerojatnije nalazi u sreditu svemira, u koji je smjetao Sunce. Ta dua univerzuma upravlja kretanjima zvijezda i stvaranjem elemenata, kao i manifestacijama biljnog i ivotinjskog svijeta i okultnim svojstvima predmeta. Svoj utjecaj iri posredstvom sunevih zraka, kao to dua utjee na tijelo ivoga stvora. U djelu Mysterium cosmographicum, Kepler tvrdi da i svaki planet ima duu. Vjerovao je da Zemlja i iva bia na Zemlji imaju osobitu sposobnost, koja ih ini sklonima zvjezdanim utjecajima (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 26). Zemlju je tumaio kao ivo bie, ivotinju, ali ne hitru poput psa, ve vie nalik slonu ili kravi (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 31). Njemaki lijenik Sebastian Wirdig (1613.-1687.) u svojoj knjizi Nova Medicina Spirituum govori o besmrtnoj, nematerijalnoj, nedjeljivoj dui u ljudskom tijelu. No, tvrdio je, izmeu due i tijela nalaze se 'duhovi' (istanane, ali materijalne supstancije) koji djeluju kao posrednici. Stanje u kojima se nalaze ti duhovi utjee na tjelesno zdravlje i bolest, te odreuje razliku izmeu ivota i smrti. Postoji nekoliko takvih duhova, od kojih su neki suptilniji od drugih: prirodni duhovi povezani s jednostavnim animalnim i vegetativnim tjelesnim funkcijama; vitalni duhovi srca i krvnih ila; ivotinjski duhovi mozga i ivanog sustava; te geniji, duhovi reproduktivnog sustava. Zajedno tvore jedan sloeni vitalni duh tijela. Vitalni duh djeluje u sprezi s astralnim i okultnim utjecajima i moima. Wirdig je smatrao da dua moe utjecati na materiju posredstvom vitalnih duhova. Naprimjer, snaan osjeaj poude moe uzrokovati nastanak madea u fetusnoj fazi ili roenje nakazne djece. Isto tako, vitalni duhovi jedne osobe mogu utjecati na vitalne duhove druge, ovisno o njihovoj snazi. Taj se utjecaj moe iriti govorom, pjesmom, pogledom, dodirom, orujem i arobnjatvom. Wirdig je tvrdio i da vitalni duhovi upravljaju matom. Ako su vitalni duhovi suvie rijetki ili sprijeeni u svom djelovanju, tada mata ne ostavlja snaan dojam na duu. Ako su gui, mata e snanije utjecati na duu (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 436-441). Newton, koji se openito smatra ocem suvremene znanosti, najpoznatiji je po svojim objavljenim djelima. No, meu njegovim osobnim dokumentima nalaze se i opseni rukopisi u kojima otkriva svoju ljubav prema

prouavanju ezoterijskih tema povezanih s duhovnim kozmologijama. Lorda Keynesa to je navelo da u radu objavljenom povodom 300. obljetnice njegova roenja, Newtona nazove 'posljednjim meu arobnjacima' (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 588). Meu Newtonovim neobjavljenim radovima nalazi se vie stotina stranica biljeki o alkemiji, ukljuujui izvatke iz knjiga razliitih autora, kao i rezultate njegovih pokusa pretvorbe metala, kamena mudraca i eliksira ivota. Osim toga, Newton je prouavao i svete tekstove, poput Otkrivenja, u potrazi za odgovorom na tajne svemira. Lord Keynes primjeuje: "Doseg i prirodu tih radova skrivali su, ili, u najmanjoj mjeri, omalovaavali gotovo svi koji su ih pregledali." Oito je da je Newton posvetio mnogo godina svog ivota tim pokusima i pisanju, koje lord Keynes naziva 'posve magijskim' i 'lienima ikakve znanstvene vrijednosti' (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 590). Ne slaem se s posljednjom primjedbom lorda Keynesa. Newtonova neobjavljena djela imaju golemu znanstvenu vrijednost, jer nas podsjeaju da su i najvei znanstveni umovi, u svojim nastojanjima da shvate ivot i univerzum, spremni razmotriti sve dokaze dostupne ljudskom iskustvu. Newton je vjerovao da je ljudsko tijelo proeto istananim ivotinjskim duhovima. Tvrdio je da dua pokree ivotinjska i ljudska tijela, tako to se istanani duhovni element, na njezin poticaj, pokree ivcima koji, uslijed toga, pokreu miie (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 595). U dodatku izdanju svoga djela Principia iz 1713., Newton je iznio pretpostavku o postojanju sveproimajueg istananog duha kao ultimativnog uzroka gravitacije, elektriciteta, svjetla i osjeta. No, smatrao je da jo uvijekne raspolae dovoljnom koliinom eksperimentalnih dokaza da na: "... precizan nain utvrdi i opie zakone na temelju kojih djeluje taj elektrini i elastini Duh." (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 595-596). U uvenom pismu upuenom Richardu Bentleyu, Newton je rekao: "Nepojmljivo je da neiva sirova materija djeluje na drugu materiju (bez posredovanja neega to nije materijalno), i na nju utjee bez uzajamnog dodira." (Griffin, 1997., str. 19).

Nezapadnjake kozmologije
Ovo izlaganje o mistinim kozmologijama svjesno sam zapoeo primjerima iz povijesti znanosti i filozofije Zapada, od antike do poetka znanstvene revolucije. Namjeravao sam pokazati da dokaze za parapsiholoke pojave, koje su sabrali istaknuti znanstvenici 19. i 20. st., ne valja nuno smatrati anomalijama koje nadilaze podruje znanosti. Naravno, takvi su dokazi moda neuobiajeni u kontekstu znanosti metafiziki naklonjene

strogom materijalizmu. No, svoje mjesto mogu pronai u znanosti sklonoj razliitim metafizikama, primjerice, u znanosti koja dijeli metafizike sklonosti Keplera i Newtona. Drugi mi je cilj bio pruiti kontekst za uvod u duhovne kozmologije izvan sfere Zapada. Nadam se da u ukazivanjem na injenicu da su elementi tih kozmologija snano prisutni u zapadnjakoj znanosti i filozofiji, pokazati da duhovne kozmologije velikih mudrih predaja svijeta nisu strane intelektualnoj tradiciji Zapada.

Tradicionalna kineska kozmologija

Predmodernistika predaja drevne Kine, mjeavina je budistikih, konfucijanskih i taoistikih elemenata, kao i elemenata mnogo primitivnijeg animizma. U njoj je osobito utjecajan taoistiki element. Prema taoizmu, univerzum je proet redom, koji se naziva Tao. Nebeski aspekt toga reda (Tao T'ien) otkriva se u tonim kretanjima zvijezda i planeta. Postoji i zemaljski aspekt Taoa, koji se otkriva u prirodnim silama. Ali, izvorni je Tao postojao prije tih dviju manifestacija reda. Iz toga je Taoa proizalo naelo yin, duhovni element i yang, iz kojega izviru elementi drvo, vatra, zemlja, voda i metal (Day, 1940., str. 56). Kako tvrdi Day(1940., str. 165), tradicionalna kineska kozmika hijerarhija ukljuivala je brojna nia boanstva, kao to su nadzornik malih boginja (Tou Shen), seoski zatitnik (Chang Lao Hsiang Kung), duh vrela (Tai Yi) i trgovaki zatitnik blagostanja (Kuan Kung). Osim toga, Kinezi su vjerovali da ljude okruuju razliiti zli duhovi (kuei). Latourette izvjeuje (1934., str. 163): "Katkad mogu preuzeti oblija ivotinja, ak i mukaraca i ena. Kuei moe imati oblik prodrljivog tigra. Pripovijedaju se mnoge prie o ivotinjama - kuei - koje, kada im se prohtije, mogu uzeti tijelo ovjeka ili, osobito, lijepe ene i tako preruene initi zlo. Kuei mogu prebivati u starim stablima ili u odjei, namjetaju, planinama i kamenju. Svaki list noen vjetrom moe biti kuei... Luacima upravljaju kuei" (Latourette, 1934., str. 163). Kuei mogu biti i demonske lisice, koje ulaze u ljude izazivajui im bolest, mentalne poremeaje ili smrt. Katkad lisica preuzima oblik lijepe mlade ene (Day, 1940., str. 42). Kinezi su vjerovali da ih njihovi preci, koji su stekli duhovno osloboenje, tite od tih zlih duhova (De Groot, 1912., str. 178). Osim toga, tite ih i duhovi pomagai. Day pie (1940., str. 46): "Prije svega, postoje nii predstavnici, Sui Hsing Shang Kuan i Hsi Fu Shang Kuan, koji se mogu prizvati kao tragai za demonima; potom se u pomo moe zazvati Hsing Tsai Szu, zli istrebljiva ili Hsing Tsai Wu Sheng, pet mudraca koji otklanjaju

lou sreu, ili Hsiao Tsai Ta-Shenga, koji pomae u izbjegavanju nevolja ... Izrazito moan istjeriva demona je Zhong Kui, koji se obino prikazuje kao neustraiv i snaan div koji maem probada demona pod svojim nogama. On je dio nebeske Egzorcistike slube (Chii Hsieh Uuan), povezane s P'an Kuanom, bogom koji obuzdava demone." Postojala su i zatitna, dobrohotna boanstva, koja su skrbila o razliitim aspektima ivota Kineza. Tako su, primjerice, postojali boanski zatitnici odreene zemlje (T'u Ti) i bog gradskih zidina (Cheng Huang). Iznad zatitnih boanstava nalazili su se bogovi munje (Lei Tsu), vatre (Huo Te) i kie (Lung Wang). Lung Wang je bio kralj Zmaj, u iju su se ast podizali brojni hramovi. Zmajevi su est motiv u tradicionalnoj kineskoj umjetnosti. Iznad njih na hijerarhijskoj ljestvici nalazila su se planetarna boanstva, kao to je bog Jupitera i Vremena (T'ai Sui), boica Mjeseca (T'ai Yin) i bog Sunca (T'ai Yang). Osim zemaljskih i nebeskih boanstava, postojali su i vladari podzemlja. Meu njima je bio taoistiki kralj podzemlja, Tung Yueh Ta Ti i budistiki vrhovni kralj podzemlja, Yen-lo Wang (Day, 1940., str. 165). Jedan od zanimljivih likova u kineskom budistikom panteonu je spasitelj podzemlja, Ti-Ts'ang Wang, koji milosrdno izbavlja due od patnji podzemlja i odvodi ih u nebesko kraljevstvo Amitabhe. Dore ovako pie o spasitelju podzemlja (1922., sv. 7, str. 252): "Svojim arobnim tapiem otvara portale te turobne zemlje i izbavlja izmuene due iz Yamina (Yenlo Wang) stiska. Prema Ti-Ts'ang Sutri, pred Buddhinim (Buddha-koji je postao bogom; probuen) je prijestoljem prisegnuo da e se posvetiti spasenju izmuenog ovjeanstva i da e to djelo initi do trenutka kada sva iva bia budu sigurno prenesena na nebo nirvane ... Na njegov roendan, 30. dana 7. mjeseca, pred njim se okupljaju svi suci Deset sudova podzemlja da bi mu izrekli svoje estitke. Toga dana udjeljuje osobitu milost prokletima. Oni ije su muke okonale mogu napustiti turobno podzemno kraljevstvo i iznova se roditi na Zemlji kao ljudi, ivotinje i biljke. Drugima oprata patnje i oni bivaju bez odlaganja preneseni na desni sud podzemlja, gdje e uskoro biti iznova roeni." Hijerarhijska priroda svemira u kineskoj predaji dalje se razotkriva u izvjeima taoistikih svetaca. Takozvani Sveti ljudi (Sheng Jen) ive na 'najviem nebu'. Druga skupina, koju tvore Idealni ljudi (Chen Jen), ive na drugom nebu, a Besmrtnici (Hsien Jen) ive na treem nebu i u udaljenim dijelovima Zemlje, kao to su svete kineske planine, K'un Lun. Potonja se skupina s vremena na vrijeme pojavljuje na Zemlji, izvodei djela milosra, kao to su izljeenja bolesnih (Latourette, 1934., str. 162).

Na vrhu taoistike kozmike hijerarhije nalazi se vrhovno taoistiko boanstvo, Yu Huang Shang Ti, koji se naziva Ocem bogova (Day, 1940., str. 125). On poiva na najviem nebu, u palai od ada, Ta Wei, koja se nalazi u zvijeu pokraj Sjevernjae. To nebesko podruje izvor je svekolikog ivota i prirodne energije na niim razinama kozmike hijerarhije (Day, 1940., str. 132). Na samoj Sjevernjai obitavao je T'ai Yi, poznat kao Veliko jedinstvo ili Najvii duh. Sjevernjaa, oko koje se okree svemir, postala je simbol zemaljskih kraljeva. Postoji i Kraljica Neba (Burkhardt, 1954., str. 126-127). Prema kineskoj mudroj predaji, ljudi su sastavljeni od dva elementa ili due, kwei i shen, od kojih se svaki posebno poistovjeuje sa zemaljskom materijom (yin) i nematerijalnom nebeskom supstancijom (yang). U knjizi Tsi, Konfucije govori sljedee Tsai Ngou: "Khi ili dah potpuna je manifestacija shen-a, a p'oh je potpuna manifestacija kwei-ja; jedinstvo kwei-ja i shen-a najvie je od svih uenja. Sva iva bia moraju umrijeti, a dua koja se tada mora vratiti na zemlju ono je to se zove kwei. Ali, dok kosti i meso trunu pod zemljom, a nezamjetljivo postanu zemlja na poljima, khi ili dah odlazi kako bi se uzdiglo visoko kao blistavo svjetlo." (De Groot, 1912., str. 12-13). ini se, dakle, da su, prema taoistikom i konfucijskom uenju, ovjek i sva druga iva bia sastavljeni od materijalnog tijela (koji se poistovjeuje s kwei i p'oh) i svjesnog 'ja (koje se poistovjeuje sa shen i khi). Oni se roenjem sjedinjuju, a smru odvajaju. Materijalni elementi tijela iznova se sjedinjuju u yin, zemlju, a prava dua, shen, vraa se u yang, ili nebo. Meutim, da bi dua mogla ostati u yangu, mora biti ista; u suprotnom, ako je oneiena udnjom za ovladavanjem materije, iznova dolazi na Zemlju u zemaljskom tijelu. Taoistiki svetac Chwang spominje drugog sveca, Shen-pa, koji je ivio u pilji i pio je samo vodu. Svoj je mladenaki izgled ouvao do dobi od 70 godina, kada ga je pojeo tigar. Ali Chwang istie da je: "... taj svetac njegovao ovjeka u sebi, dok je tigar prodro samo vanjtinu." Prema taoistikoj koncepciji, due koje postignu osloboenje odlaze ivjeti u kraljevstvo Shang-tija, najvieg boga, koji poiva na prijestolju Sjevernjae. Njega okruuju drugi bogovi prirode u ljudskim oblijima, kao to su bogovi Sunca, Mjeseca, zvijezda, vjetrova, oblaka, munje i kie. U boanskom prebivalitu Shang-tija vlada mir, tiina i dobrota, za razliku od zemaljskog predjela proetog intenzivnim, materijalistikim djelovanjima koja katkad prerastaju u mrano divljatvo. To u izvjesnom smislu nalikuje vedskoj ideji triju naina (guna) prirode - sattva-guna (dobrota), raja-

guna (strast) i tama-guna (neznanje). I u kineskom i u vedskom sustavu, ljudi nakon smrti odlaze na mjesto prikladno svojstvima koje su stekli (De Groot, 1912., str. 170-180). U kineskoj taoistikoj predaji postoje nebeski ratnici (t'ienping), kojima zapovijedaju boanski generali, koji na zahtjev svetaca katkad silaze u zemaljski svijet i bore se za uspostavu naela dobrote (De Groot, 1912., str. 180). Budistika nit tradicionalne kineske kozmologije takoer pretpostavlja ideju stvorenja koja silaze u zemaljsku sferu da milosrdno pomau ljudima. To su bodhisattve, dostojni da uu u nirvanu, premda, umjesto toga, dobrovoljno odabiru da se iznova raaju u materijalnom svijetu kako bi djelovali za dobrobit drugih. Prethodno smo spomenuli jednoga od tih bodhisattva, Ti Ts'anga, osloboditelja dua iz pakla. Osim njega, postoje Kuan-yin, boica milosra i Wen-shu, gospodar mudrosti. Oni koji su postigli potpuno vrhovno prosvjetljenje nazivaju se buddhama (MacNair, 1946., str. 293). Osim taoistikog vrhovnog boga Shang-tija, u tradicionalnoj kineskoj kozmologiji postoji i bog-stvoritelj, P'an Ku. P'an Ku je proizaao iz prvobitnog kozmikog jajeta i, postupno je rastao, gurajui nebesa (Yin) prema gore i irei Zemlju (Yang) prema van. Nakon toga, kazuje predaja, P'an Ku je umro. Harry Titterton Morgan pie (1942., str. 4): "Svojom je smru P'an Ku pridonio dovrenju Univerzuma, jer mu se glava pretvorila u planine, dah u vjetrove i oblake, a glas u grmljavinu. Lijevo mu je oko postalo sunevo svjetlo, desno Mjesec, brada mu se pretvori u zvijezde; etiri mu uda i pet ekstremiteta postadoe etiri strane svijeta i pet planina. ile mu i miii postadoe slojevi Zemlje, meso mu se pretvori u tlo, koa i dlake pretvorie mu se u biljke i drvee, a zubi i kosti u rude. Kotana mu sr postade biserje i dragocjeno kamenje, a njegov znoj se spusti u obliku kie, dok je iz nametnika koji mu zagaivahu tijelo, i koje je oplodio vjetar, proizala ljudska vrsta." Kinezi su vjerovali da su razliite razine kozmike hijerarhije meusobno izravno povezane. Takvo shvaanje odraava se u feng shui-ju - umijeu smjetanja naselja, grobova i religijskih mjesta na takav nain da primaju najpovoljnije utjecaje od bogova i boica neba i zemlje. Bogovi nee htjeti prebivati u svetitima i hramovima koji nisu izgraeni na ispravnome mjestu. Ako grobovi i svetita posveeni precima nisu smjeteni na odgovarajuem mjestu, preci nee moi primiti i raspodjeljivati blagotvorne utjecaje viih sila (De Groot, 1912., str. 285-286). Feng shui znai 'vjetar i voda'. U svojoj knjizi Chinese Creeds and Customs, Valentine Rodolphe Burkhardt veli (1954., str. 130): "Oblici brda, smjer voda, oblici i visina graevina,

smjer cesta i mostova, sve bi to trebalo mijenjati ch'i ili duhovni dah univerzuma, a feng shui je umijee prilagoavanja boravita ivih i mrtvih tako da, u najveoj moguoj mjeri, budu usklaeni s lokalnim strujanjima." U cjelini, ini se da se tradicionalna kineska kozmologija prilino dobro podudara s obrascem vedske kozmologije. Obje kozmologije pretpostavljaju ideju vieg boga, Vinua ili Krine u vedskoj kozmologiji i Shangtija u kineskoj. Obje poznaju boga-stvoritelja, P'an Kua u kineskoj i Brahmu u vedskoj kozmologiji. Prema oba sustava, sloeni svemir nastanjuju razliite razine polubogova i poluboica. U oba sustava ljudi imaju materijalna tijela i nematerijalne due.

Kozmologija japanskih Ainua

Religija tajanstvenog japanskog naroda Ainu je animistika. U knjizi Ainu Life and Lore, John Batchelor je napisao (1927., str. 345): "Ainu bez sumnje vjeruju da se sve ivo pokree i da sve to se pokree ivi... Kljuanje vrela, uborenje potoia, klizanje struje, jurea bujica, divlje strmine, hujajui vjetrovi, letei oblaci, lijevanje kie i padanje snijega, sumaglica i magla, lijepo i runo vrijeme, tiho jezero i nemirni oceani, grmljavina i munje, drvo koje pada i kotrljanje kamena niz planinu; sve takve pojave imaju, vjerovali su, svoj stvaran ivot ili duu, dobru ili lou ili oboje, koja u njima poiva." No, kozmologija Ainua nije ograniena samo na takav animizam. Oni su stvorili prilino razvijenu sliku univerzuma, slijedei osnovni obrazac modela vedske duhovne kozmologije. Naprimjer, osim boga stvoritelja, kozmologija Ainua pretpostavlja i vrhovnog boga. Taj podreeni boanski praotac zvao se Aeoina. On je siao s neba na Zemlju i ondje stvorio prvog ovjeka. Izvjesno je razdoblje boravio na Zemlji, poduavajui ljude kako da ive. Tijekom tog razdoblja, Aeoina se odijevao poput ljudi. Ispunivi svoj zadatak, vratio se na nebo odjeven u zemaljsku ljudsku odjeu. Bogovima na nebu nije odgovarao miris te odjee, pa su poslali Aeoinu natrag na Zemlju da je se rijei. Kada se ponovno vratio na nebo, vie nije odisao neugodnim ljudskim smradom. Zbog tog se Aeoina katkad naziva Ainurakguur, to znai 'Osoba koja smrdi na ljude' (Batchelor, 1927., str. 115). Svaki Ainu u svom domu ima predmet oboavanja koji predstavlja boanskog zatitnika kue, koji se obino prikazuje u obliku starca. Prvi predmet oboavanja nije proizaao od boga stvoritelja Aeoine, ve od boanskog bia kojeg nazivaju Pravim bogom. Poglavica Ainua, Penri, rekao je sljedee Johnu Batcheloru: "Boanstvo koje vlada kuom stvorio je Pravi

bog, koji ga je potom poslao na Zemlju da oeni boicu vatre i pomogne joj da skrbi o potrebama Ainua. Stoga se naziva Predakim upraviteljem kue (Batchelor, 1927., str. 177). Razlikovanje boga stvoritelja i pravog vrhovnog bia u kozmologiji Ainua, moe se usporediti s razlikom izmeu boga stvoritelja, Brahme i vrhovnog bia prema Vaishnavi (koje ima razliita imena: Vinu, Naravan, Krina, itd.). Ainu vjeruju da duhovi mrtvih ive i nakon smrti Kuno ognjite je prolaz kroz koji izlaze i ulaze duhovi umrlih. Kada se prizivaju duhovi predaka, oni izlaze kroz ognjite. Ognjite je i prebivalite boice vatre, Kamui Fuchi. Ainui vode osobitu brigu za kuno ognjite. Tijekom noi, kada, kako se vjeruje, Kamui Fuchi spava, ugljen je prekriven pepelom. Osobito se nepovoljnim smatra kada gospodarica kue dopusti da vatra posve izgori tijekom noi. U svojoj knjizi Ainu Creed and Cult (Vjerovanje i kult Ainua), Neil Gordon Munro pie (1963., str. 58 I: "Nema veeg grijeha od onoga kada se Kamui Fuchi, koja je u svom ognjitu odgojila sve Ainue, zanemari osigurati gorivo." Munro dalje primjeuje (1963., str. 58): "Pretpostavlja se ... da sva hrana na svim sveanostima pripada Kamui Fuchi, radi ega se stavlja na ognjite ili pokraj njega prije nego li se raspodijeli gostima." Prema kozmikoj hijerarhiji Ainua, najnia sfera se zove Chirama-moshiri ili 'Najnii svijet'. To nije mjesto posljednjega suda na koje due odlaze nakon smrti. Nazivaju ga Poknamoshiri, 'Podzemlje'. A mjesto na kojemu se kanjavaju pokvareni zove se Nitne-kamui-moshiri, 'svijet demona ili Teinci-pokma-moshiri, 'vlaan podzemni sviiet'. Kako tvrdi John Batchelor u svojoj knjizi Ainu Life and Lore (1927., str. 367), Chiramamoshiri nije bio nastanjen i predstavljao je 'granice materijalnog svijeta'. Raspravljajui o predodbama Ainua o Chirama-moshiri, Batchelor je objasnio (1927., str. 368): "to se tie mjesta, vjeruju da ono granii sa svim stvorenim svjetovima. Neki smatraju da postoji est svjetova ispod ovoga na kojemu mi ivimo. Najnii od njih naziva se 'najniim svijetom' (Chirama-moshiri) ... No, to se tie znaajki toga predjela, Ainu ga ne predstavljaju kao mjesto tame, premda katkad ima eljezna vrata. Tvrdi se da je to veoma lijepa zemlja, puna svjetla, kao i ovaj svijet; i, ini se da to nije tamnica ili prebivalite palih anela, kao ni drugih ivih bia, bilo bogova, ljudi ili demona. Kazuje se da je demon grmljavine, nakon to je zaratio protiv Zemlje, nastavio ratovati i na nebu, jer ovaj svijet nije mogao podnijeti tako estok sukob. To je strano uznemirilo Stvoritelja, Onoga koji poiva na gornjem nebu, tako da je poslao demona da se bori u 'najniem svijetu'. Ondje je ubio demona grmljavine, ali, kako bogovi i demoni ne

mogu stvarno umrijeti, njegov je duh iznova uzaao u svoj prvobitni dom, naime, meu oblake u niim nebesima." Predodba o postojanju 6 svjetova ispod zemaljskog svijeta, slina je onoj u vedskoj kozmologiji, koja Zemlju naeg iskustva opisuje kao sedmi od 14 svjetova, od kojih se 6 nalazi ispod, a 7 iznad nje. Slinost tih ideja moda je posljedica irenja religijskih ideja diljem Azije, ili zajednike predodbe postojee duhovne stvarnosti ili, pak, zajednike objave od strane nadnaravnog bia. injenica da se ta izvjea moda meusobno razlikuju u nekim stajalitima, ne iskljuuje mogunost zajednike predodbe ili objave. Jednom kada se prihvati stvarnost vrhovnog bia, ono e moi razotkriti, u veoj ili manjoj mjeri, aspekte kozmologije razliitim narodima, sukladno njihovim osobitim strukturama svijesti i osjetilnim sposobnostima. ak i ako elimo prihvatiti isto lokalno naturalistiko objanjenje slinosti izvjea, tj. da je proizvoenje takvih izvjea na neki nain potpomognuto procesom evolucije prirodnim odabirom, ipak nam valja ozbiljno shvatiti ta izvjea i ne moemo odbaciti ideju da ona moda odraavaju neku skrivenu znaajku stvarnosti. U najmanjoj mjeri, moramo se zapitati zato je ljudska psihologija sazdana na takav nain, da proizvodi mentalne kozmoloke slike koje snano upravljaju ljudskim ponaanjem. Prihvatimo li radije jednostavnu rasprostranjenu prvotnu misao, ipak nam valja postaviti pitanje zato je ljudski um, u svim razdobljima i podrujima, sklon u svoja najdublja kulturna miljenja prihvatiti i ukljuiti zapanjujue sline elemente naeg kozmolokog obrasca. Najprirodnije objanjenje slinosti takvih izvjea jest, zajednika predodba ili zajednika objava. Prema predaji Ainua, jedan od svjetova ispod naeg zemaljskog svijeta, mjesto je u koje pokvareni odlaze nakon smrti. Drugi podzemni svijet zove se Kamui-moshiri, Zemlja bogova. Ondje odlaze dobre due. Tvrdi se da stanovnici toga podruja ondje hodaju stopalima usmjerenima prema dnu zemaljske razine postojanja, i da dan u toj nebeskoj sferi odgovara noi u zemaljskoj sferi (Batchelor, 1927., str. 368). Batchelor zakljuuje (1927., str. 368): "Taj mit veoma jasno pokazuje da su Ainui vjerovali da dua nakon smrti postoji neovisno od trenutnog materijalnog tijela." Batchelor je opisao i svoje razgovore sa starjeinom Ainua, Penrijem (1927., str. 346): "Nedugo potom, stari poglavica i ja mnogo smo razgovarali o tim stvarima i od njega sam mnogo saznao. Prije svega, saznao sam da vjeruju kako smrt ni u kojem sluaju ne podrazumijeva unitenje ivota ili due. Rekao je da ne ele da tijelo postane neosjetljivo truplo, ali da ne smijemo

misliti da se i dua, budui da je tijelo postalo truplom, takoer raspada ili usahnjuje." Iz onoga to smo do sada vidjeli, kozmologija Ainua obuhvaa gornje nebeske sfere i nebeske sfere ispod Zemlje. Poglavica Ainua rekao je Johnu Batcheloru (1927., str. 142-143), da Zemljom nae razine postojanja upravlja boica vatre, na temelju poretka koji je uspostavio vrhovni bog, kojemu je ta boica namjesnica. On ju je poslao iz njezina nebeskog doma da vlada Zemljom. Nebeska zmija, koja je u nju zaljubljena, eljela je otii s njome na Zemlju. Boica ju je pokuala razuvjeriti, govorei joj da e, ode li s njom, trpjeti muke ognja. No, zmija je i dalje ustrajala, te joj je boica naposljetku dopustila da je prati na njezinu putovanju. Zmija je, tako, sila na Zemlju u obliku munje, koja je izbuila golemu rupu u zemlji. Jo i danas potomci nebeske zmije katkad silaze na Zemlju da je posjete i, poput nje, putuju u obliju munja, koje takoer bue rupe u zemlji. Vjeruje se da te rupe vode do podzemlja koja se nalaze u podzemnim kozmikim sferama, i da upravo ondje ivi nebeska zmija zajedno sa svojim zmijskim sljedbenicima. Poglavica Ainua rekao je Batcheloru (1927., str. 143): "Zmije ive u velikim zajednicama u podzemlju, u obliku tijela mukaraca i ena. Imaju kue i vrtove, kao i mi, a uglavnom se hrane rosom. Kada izlaze u na svijet, preuzimaju oblik zmija. Poglavica Ainua rekao je: "Budui da je boanskog podrijetla, zmija je veoma ohola ... Od samoga poetka, zmija je udila initi zlo; ipak, izrade li se oboavani predmeti od orahovine, koji joj se potom prinesu rijeima: 'Ti si dobar bog', bit e zadovoljna i rado e pruiti pomo. S druge strane, tretiraju li se zmije s omalovaavanjem, prouzroit e bolesti. No, ta se bolest moe izlijeiti izradom oboavanog predmeta od orahovine, koji im se potom moraju prinijeti sa tovanjem." Boanske zmije koje ive u podzemljima i preuzimaju ljudska oblija, pojavljuju se i u vedskom kozmolokom obrascu. Kazuje se da rasa Naga (zmija) ivi u podzemnom nebeskom kraljevstvu, koje je u nekim aspektima raskoniji od gornjih nebeskih predjela. U tradicionalnoj indijskoj umjetnosti, Nage se katkad prikazuju u obliku ljudi ili polu-ljudi.

Tradicionalna korejska kozmologija

Tradicionalna korejska puka religija, kao i kineska, mjeavina je konfucijevskih, budistikih, taoistikih i animistikih elemenata. Njezina kozmika hijerarhija podudara se s naim kozmolokim modelom. Korejci vjeruju da ovjek ima 3 due. Jedna ostaje s mrtvim tijelom u grobu, druga odlazi u ploicu za tovanje predaka, koja se uva u domu njegovih roaka. Trea odlazi u zagrobni ivot (Clark, 1932., str. 113).

U tradicionalnoj korejskoj kozmikoj hijerarhiji nalaze se bogovi neba i Zemlje, bogovi planina i brda, bogovi-zmajevi i boanski uvari pojedinih predjela. Neki od tih visokopozicioniranih boanstava bogovi su budistikog panteona. Ispod njih nalaze se razliiti kuni bogovi, ukljuujui duhove kuhinje, imovine i namjetaja. Neki duhovi preuzimaju oblik ivotinja, a drugi opsjedaju mlade djevojke, pretvarajui ih u egzorciste. Drugi duhovi prijete ljudima na razliite naine. Meu njima se nalaze duhovi koji izazivaju tigrove da napadaju ljude, duhove koji izazivaju smrt putnika na cestama, duhovi koji izazivaju smrt rodiljama, itd. (Bishop, 1898., str. 421). Gotovo sve nesree koje moemo zamisliti uzrokuje neki poseban zli duh. O tom mnotvu duhova, putnica i spisateljica Isabella Lucy Bishop je napisala: "Obitavaju u dimnjaku, staji, dnevnoj sobi, kuhinji - prisutni su na svakoj polici i u svakom vru. Tisue ih iz zasjede napada putnika koji naputa svoj dom, posvuda su, uz njega, iza njega, pleu ispred njega, krue mu nad glavom, dozivajui ga iz dubine zemlje, iz zraka i vode. Ima ih na tisue milijardi." Sljedbenike tradicionalne korejske religije najvie zabrinjavaju duhovi mrtvih, koje smatraju osobito opasnima u doba jeseni i zime. Kako bi ih umirili, drevni su im Korejci prinosili hranu. Prisjeajui se svog ivota u Koreji, Younghill Kang je napisao (1931., str. 107): "Sve one koji su opsjedali vrhove stabala s kojih su pali, one koji su se utopili i napustili svoju duu u vodi, sve koji su umrli od gladi ili nasilja, nije li to bio in milosrdne dobrote prema njima, da ih nahrane sada - osobito sada, kada su srca tjeskobna, a budunost tmurna?" Od svih duhova, najopasnijima su smatrali duhove utopljenika. Charles Allen Clark (1932., str. 203) napisao je u svojoj knjizi Religions of Old Korea: "Govori se da trpe velike muke zarobljeni u vodi, sve dok ne uspiju u nju povui nekog drugog nesretnika da ih zamijeni. Nakon toga mogu izai na kopno. Zavijaju oko rijenih obala, nastojei onamo navabiti ljude a laari ih se boje". Osobe koje se bave osujeivanjem zlih duhova zovu se mudangi ili egzorcisti. Mudangi su ene iz najniih drutvenih stalea. J. Robert Moose veli o jednoj mudangi (1911., str. 191-192): "Tvrdi da je izravno povezana sa zlim duhovima koji zagauju svijet i da ih moe umiriti i uvjeriti ih da napuste one u kojima su se nastanili kako bi natetili njihovu tijelu ili umu. Ljudi su toliko poboni, da ak ni predstavnici najviih i najobrazovanijih stalea ne oklijevaju zazvati mudanga kada se nau u nevolji." Drugi tip egzorcista je pansu. Pansu je mukarac i, premda moe biti pripadnik bilo kojeg drutvenog stalea, njegov se posao, kao i onaj mudanga,

smatra poniavajuim. Moose pie (1911., str. 192): "Pansu je uvijek slijep, a pretpostavlja se da ne obuzdava duhove uvjeravanjem, ve moi. Oni pretkazuju sudbinu i tvrde da mogu istjerivati zle duhove iz bolesnika. Ti ljudi esto estoko izmlate duhove, o emu svjedoe tapovi kojima ih tuku. esto sam viao hrpe takvih tapova, velikih otprilike kao drka metle i dugih oko 60 cm, s vrhom raskoljenim uslijed estokih udaraca koje je pansu nanosio sirotom duhu. Katkad neposlunog duha tjeraju u bocu, koju potom zatvaraju epom izraenim od breskvina drveta i nose je mudangi da je zakopa u zemlju." Osim itavog mnotva bogova i duhova, tradicionalna korejska kozmologija naizgled poznaje i vrhovno bie koje se zove Hananim. Homer B. Hulbert je napisao (1906., str. 404): "Hananim je sloenica od rijei 'nebo' i 'gospodar' i ista je korejska inaica kineske riiei 'Gospodar neba'. Korejci vjeruju da je to bie vrhovni vladar svemira. On je posve izoliran i ne pripada krugu razliitih duhova i demona koji zagauju prirodu." Protestantski misionari su rjeju Hananim nazivah kranskog boga. Katolici su obiavali koristiti kinesku rije istog znaenja, Chun-ju (ili Chunchon) (Hulbert, 1906., str. 404-405). Lokalne legende kazuju da je Chunchon jednom pogledao u malu kutiju u kojoj je vidio mnogo slova, od kojih su neka tvorila sljedeu poruku: "'Ok' (dragocjeno) Nebo nadzire sva ostala neba, a ima ih 36, njihove unutarnje odaje, sredinje dvorove, obasjana mjesta istoka i zapada, dubine i visine, 4 odsjeka i 6 mjesta; kao i 'yoosa' slubenike i njihove odsjeke. A sve to kako bi nadzirao 5 grmljavina i 3 kraljevstva. Chunchon, koji je bezgranino velik, osobno nadgleda sve te stvari. Ne treba ak ni uposliti sve te posrednike." (Clark, 1932., str. 277). U svojoj knjizi Village Life in Korea, J. Robert Moose veli sljedee o Hananimu (Chunchonu) (1911., str. 191): "Neobino je da vjernici pridaju najmanju pozornost tom najveem meu duhovima. Razlog tomu vjerojatno je taj to se on smatra dobrim, a korejska religija osniva se na strahu, a ne na ljubavi. Ne isplati se baviti s dobrim duhovima, budui da oni ne nanose nikakvo zlo; ali zli se duhovi moraju umiriti. U doba velikih sua, kralj zapovijeda narodu da Hananimu rtvuje ovce. Ne postoje hramovi ili svetita posveena Hananimu, ve samo rtvenici na kojima se prinose spomenute rtve. Stoga ne moemo rei da je seoska religija suvie obuzeta velikim duhom Hananimom" William Elliot Griffis (1882., str. 301) zabiljeio je sedam razliitih vrsta zmajeva u korejskoj kozmologiji. Prvu ine nebeski zmajevi, koji nadziru

palae nebeskih bogova. Druga vrsta, sa svog boravita ispod neba, ali iznad Zemlje, nadzire prirodne sile, kao to su vjetar i voda. Trea su vrsta zemaljski zmajevi, koji odreuju tok rijeka i potoka. etvrta vrsta vlada rudnicima i skrivenim blagom. Te kategorije zmajeva odraavaju podjelu svemira na duhovnu sferu, sferu viih bia koja upravljaju prirodnim silama, zemaljsku i podzemnu sferu. O posljednjoj vrsti zmajeva, Griffis veli (1882., str. 301): "Duboko vjerovanje u zmajeve jedan je od glavnih razloga zato se u Cho-senu [Koreji] veoma slabo iskopavaju rudnici i metali. Zmaj koji progoni sve koji zadiru u njegovo svetite, ili zmajevi koji se meusobno bore za vlasnitvo nad kuglicama dragulja ili svetim kristalima, omiljena je tema umjetnosti koja se osniva na kineskoj batini."

Kozmologija Indijanaca Tlingit

Indijansko pleme Tlingit, koje je neko ivjelo na velikom podruju uz sjeverozapadnu obalu Sjeverne Amerike, danas uglavnom nastanjuju jugoistonu Aljasku. Tlingiti vjeruju da sva iva bia, ukljuujui ljude i ivotinje, imaju duu. Due nazivaju stanovnicima (qwani) odreenih vrsta tijela. Medvjede nazivaju xut, a njihove due xut qwani. Antropologinja Frederica de Laguna pie sljedee u lanku naslovljenom 'Ideje Tlingita o ovjeku' (1954., str. 179): "ini se daje fiziko tijelo ivotinje katkad pokriva due ili duha s kojom, meutim, tijelo nakon smrti ostaje prisno povezano sve dok je meso 'svjee' ili ak due." Tvrdi se da ak i due ivotinja imaju ljudski oblik. Meutim, katkad se ivotinje objavljuju ljudima u ljudskom obliju, ali de Laguna tvrdi da se iz mitova ne moe jasno zakljuiti pretvara li se tijelo ivotinje u ljudsko tijelo ili, pak, ovjekolika ivotinjska dua izvire iz ivotinjskog tijela. Due ivotinja odgovaraju na ljudske postupke, kanjavajui ljude zbog obijesnog nanoenja zla ivotinjama i nagraujui ih za njihova dobra djela. De Laguna kae (1954., str. 179): "Izmeu ivotinjskih i ljudskih dua ne postoji velika razlika, premda su potonje, naizgled, mnogo monije." I u biljkama, kao i ivotinjama, obitavaju duhovi. Kada Tlingit posijee drvo kako bi izgradio kuu ili brod, prethodno mora iskazati tovanje duhu toga drveta. ak i stvari koje obino smatramo neivima imaju duhove. Emmons kae (1991., str. 288): "Prirodne pojave i neivi predmeti posjeduju neto to se pod odreenim uvjetima manifestira dodirom ili se oituje vidljivim. Duhovi upravljaju vjetrom, virom, grmljavinom, munjom i ledenjakom." Emmons podrobnije izlae kako Tlingiti tumae duu i njezinu povezanost s ljudskim tijelom (1991., str. 288): "Kako objanjava stari pripadnik

plemena Hootz-ah-ta, Tlingiti smatraju da je ovjek sastavljen od tri entiteta: a.) materijalnog tijela; b.) duha, vitalne sile posredstvom koje tijelo djeluje tijekom ivota i koja, naputajui tijelo, uzrokuje smrt; i c.) due, duhovnog elementa koji nije mehaniki povezan s tijelom i ujedno je vjean, te prebiva u duhovnoj sferi ili se s vremena na vrijeme vraa kako bi ivio u razliitim tijelima." Tlingiti poznaju i ideju ljudskog uma, misli i osjeaja, kao svojevrsnog unutarnjeg 'ja' (Emmons, 1991.. str. 289). U svakom sluaju, opisane su predodbe zapanjujue sline razlikovanju tijela, uma, ivotne sile i due u vedskom kozmolokom obrascu. Tlingiti vjeruju i u: "... osobnog duha-zatitnika, takozvanog Ka kin-ah yage ili Ka-hen-a yake, duha na visini" (Emmons, 1991., str. 368), koji ovjeka vodi i titi. Tlingiti katkad izgovaraju sljedeu molitvu: "Budno pazi na mene, moj Due na visini." Duh na visini moe se u izvjesnoj mjeri usporediti s Nad-duom iz vedske kozmologije. Nad-ua ih paramatman, prati svaku duu u materijalnom svijetu, nadgledajui njezine postupke i vodei je sukladno njezinim eljama. Ovisno o nainu smrti pojedinca, postoje 3 vrste zagrobnog ivota. Ljudi koji umru od starosti ih bolesti odlaze na nebo. Na drugo nebo odlaze ljudi koji su nasilno poginuli. Ondje postaju svjetla sjevernog neba i nazivaju ih ljudima gore. De Laguna govori o mrtvima (1954., str. 191): "Oni se mogu pojaviti nakon pokopa da pozdrave svoje prijatelje, u drugim sluajevima mogu prorokovati rat ih nasilnu smrt svog roaka." Utopljenici ili ljudi koji se izgube u umama ostaju na ovoj zemlji i lutaju kao ljudividre. Tlingiti vjeruju u reinkarnaciju, premda de Laguna primjeuje (1954., str. 191) da, osim reinkarniranog 'ja', naizgled ostaje: "... svojevrstan duh kojega valja nahraniti, i ija se pogubna prisutnost jo uvijek povezuje s ostacima trupla ili neime to je moda jo uvijek utjelovljeno u obliku kopnene vidre ili svjetlima sjevernog neba." Reinkarnirano 'ja' je dua. Emmons veli (1991., str. 368): '"Dua ili 'sjena' (sada 'sablast') nakon smrti putuje u zemlju mrtvih, koje mjesto odgovara odreenom nainu smrti pojedinca, i poslije se moe reinkarnirati u ivu osobu." Tlingiti vjeruju da se dua iz jednog ljudskog tijela moe vratiti samo u tijelo drugog ovjeka, i to obino iz iste obitelji ili klana (Emmons, 1991., str. 288). Povratak ljudske due u obitelj obznanjuje se snovima i madeima. Jedan Tlinglit rekao je Emmonsu (1991., str. 288): "...jedna je ena tijekom trudnoe sanjala svoju [ujnu], enu visoka roda s viestruko probodenim usnim resicama - to je znak njezina drutvenog poloaja. Njezino se dijete rodilo s brojnim oiljcima i rupama na uima, to je zna-

ilo da se ujnin duh vratio i uao u dijete." Drugi Tlingit rekao je Emmonsu da se slavni ratnik nakon smrti vratio u tijelu svoga unuka. Taj je ratnik poginuo od ranjavanja puanim metkom, koji mu je probio lijevi dio prsa i izaao kroz lea. Njegov je unuk imao dva velika madea na mjestima ulazne i izlazne rane (Emmons, 1991., str. 288). Na temelju starijeg izvjea koje je zabiljeila de Laguna (1972., str. 767-769), Kan (1989., str. 110) pripovijeda priu o Tlingitu imena Askadut, koji se sjeao svoga roenja. U prolom je ivotu umro. Sjeao se da je vidio svoje tijelo tijekom bdijenja koje su organizirali njegovi roaci u njegovoj kui. Bezuspjeno je pokuavao iznova ui u svoje tijelo. Nakon to mu je tijelo poslije kremirano, otputovao je u zemlju mrtvih, koju je nakon odreenog vremena napustio. Putujui uz rijeku, ugledao je prikladno stablo koje je raslo na obali. Sjeo je naslonivi se o deblo. Sjedio je tako, 9 dana, nakon ega se obala uruila i on je pao u rijeku. Kan veli (1989., str. 110): "Nakon toga je vidio svoju sestru koja ga je drala u rukama kao svoje novoroene." Glavno boanstvo Tlingita je Yehl, stvoritelj svijeta. Komentirajui stav Tlingita prema njihovu glavnom boanstvu, Frances Knapp i Rheta Louise Childe kau (1889., str. 153): "On je bio njihov narodni junak, koji je predstavljao ideal mudrosti i lukavstva. Nije bitno to je lijen i prodrljiv, ni to je sve svoje pobjede ishodio prijevarom i lupetvom. S njihovim poimanjem vrlina ne sukobljava se ak ni injenica da je bio zloglasni lopov i laljivac. Uivaju u njegovoj hladnokrvnoj bestidnosti, mahnitim lakrdijama, neslanim alama kojima je neprestano zadirkivao druge duhove, i udesnim nainima na koje je izbjegavao zamke svojih neprijatelja." Bog rata, Kanukh, rodio se prije Yehla, radi ega su ga njegovi potomci, ratnici Vuje obitelji smatrali nadmonijim od Yehlua. Bog Chetl obino je nevidljiv, premda se u vrijeme oluja objavljuje u obliku ptice. Tada mu iz oiju izbijaju munje, a krila mu odzvanjaju poput grmljavine. Njegova sestra Ahgishanakhou prebiva ispod vulkana, gdje na svojim ramenima dri Zemlju, ekajui svoga brata da doe i oslobodi je te dunosti. Osim glavnih bogova, Tlingiti su vjerovali i u 3 vrste niih bogova, koje su zvali Yekh: bogovi zraka (Khikyekh), bogovi zemlje (Tahkiyekh) i bogovi mora (Tekhiyekh). Oni su prilazili ljudskim naseljima prerueni u ptice ili ivotinje (Knapp i Childe, 1896., str. 153-154). Religija Tlingita osniva se na amanizmu. aman se naziva ichta i dunost mu je da opi s duhovima i utjee na njih u ime svih Tlingita. Etnolog Aurel Krause veli (1956., str. 194): "Za svakog pojedinog duha aman ima posebnu masku koju navlai na lice kada priziva tog duha. Zazivanje duho-

va sastoji se od divljeg plesa oko vatre, tijekom kojeg se amanovo tijelo estoko gri. aman iscjeljuje bolesne istjerujui iz njih zle duhove, zaziva dobro vrijeme, uzrokuje skupljanje velikih jata riba i izvodi druga slina djela." Etnolog John Reed Swanton zabiljeio je sljedee (1905., str. 465): "Pripovijedaju se svakojake prie o moima tih amana. Tako se govori da je u amana iz plemena Sitka, u trenutku kada su mu neki ameriki vojnici naumili odsjei kosu, uao tako moan duh da su se ruke snanog vojnika koji je drao kare, paralizirale, dok su se ruke ostalih vojnika mlitavo spustile." Kako tvrdi Swanton (1905., str. 466), amanova mo nakon smrti, obino prelazi na jednog od njegovih neaka. amanov glavni duh obraa mu se neposredno prije smrti, upuujui ga kamo valja prenijeti njegovo tijelo i to njegov klan mora uiniti. Nakon toga bi se pripadnici klana okupili u kui, a amanov nasljednik bi pozvao duha da ue. Kada duh ue, okupljeni bi zapjevali, nakon ega bi novi aman pao u trans. Nakon njegova buenja, klan je imao novog amana. D u h bolesne osobe (ne dua, ve ivotna sila koja potie tijelo na djelovanje) moe napustiti tijelo, to moe imati pogubne posljedice. U tim sluajevima, aman moe prizvati duha-pomonika da uhvati duha i vrati ga u tijelo, koje e time ozdraviti ih sprijeiti smrt (Emmons, 1991., str. 288).

Kozmologija Ojibwa
Indijansko pleme Ojibwa, poznato i pod imenom Chippewa, ivi na sjevernim obalama jezera Huron i Superior u Kanadi. Ojibwe vjeruju da je ovjek sastavljen od materijalnog tijela (wijo), sjene (udjibbom) i due (udjitchog). Materijalno tijelo se nakon smrti raspada i nestaje (Jenness, 1935., str. 18). Sjena se povezuje s mozgom, ah djeluje i izvan tijela. Ona pomae dui pri opaanju i spoznavanju. Sjena, naizgled, odgovara umu ili istananom materijalnom tijelu iz vedskog kozmolokog obrasca. Ojibwe vjeruju da ovjekova sjena hoda ispred ovjeka. Katkad sjena koja hoda ispred lovca izaziva trzaje u njegovim oima, ime ga upozorava da je vidjela lovinu (Jenness, 1935., str. 19). I ivotinje imaju svoje sjene, koje ih na slian nain tite. Ali, ivotinjska sjena nekad nee u ovjeku koji joj se pribliava spoznati prijetnju, i ovjek e ubiti ivotinju. S druge strane, sjena ivotinje kao to je jelen, moe opaziti lovca i pogoditi njegovu namjeru. Sjena jelena nakon toga neprestano nadzire lovca, radi ega se potonji nee moi dovoljno pribliiti jelenu i ubiti ga (Jenness, 1935., str. 22).

Osjea li neka osoba da je netko promatra, premda ne vidi nikoga, to je sjena koja upozorava duu. Isto tako, sjena moe u mladom Ojibwi izazvati osjeaj da e ga uskoro posjetiti manitu, ili nadnaravno bie koje e mu dopustiti da izvri odgovarajue pripreme (Jenness, 1935., str. 19). Sjena malog djeteta osobito je osjetljiva i djelatna. Ona se pokree izvan tijela, preko dalekih udaljenosti, da promatra i ui mnoge stvari, premda tijelo za to vrijeme miruje. Katkad se malo dijete neobjanjivo smjeka ili glasno smije. To znai da je njegova sjena shvatila neto to mu razveseljuje duu. Roditelji iz plemena Ojibwa pridaju veliku skrb djetetovoj sjeni. Nemarno ljuljanje kolijevke moe uznemiriti sjenu. Ojibwe vjeruju i da e djetetova i oeva sjena trpjeti muke ako djetetov otac mui ivotinju (Jenness, 1935., str. 20). Katkad se sjena, koja je inae nevidljiva, oituje u tjelesnom obliju (Jenness, 1935., str. 20). Time se mogu objasniti prikazanja osobe koja se ustvari nalazi kilometrima daleko. Ojibwe vjeruju da je za zdravlje ovjeka neophodna ravnotea tijela, sjene i due. Osobe koje ele nauditi drugima, obino se slue arobnjatvom da poremete tu ravnoteu. Katkad se sjena moe prepoloviti, pri emu e jedan njezin dio vui na jednu, a drugi na drugu stranu. U tom sluaju, dua ostaje odvojena, ekajui odluku, dok tijelo pod takvim stresom obolijeva. Ne rijei li se taj sukob pravodobno, ovjek umire, a sjena u obliku sablasti opsjeda njegov grob (Jenness, 1935., str. 20). Jenness pie (1935., str. 19): "Sjena je unekoliko neodreenija od due i Indijanci ih esto meusobno brkaju, pripisujui neke pojave katkad jednoj, a katkad drugoj." Jenness ovako objanjava poimanje due kod Ojibwa (1935., str. 18): "Dua je smjetena u srcu i sposobna je kratko vrijeme putovati izvan tijela, ali, ostanu li odvojeni suvie dugo, tijelo umire ... Jer, dua je inteligentan dio ovjekova bia, sila koja mu omoguava da opaa stvari kako bi o njima mogao prosuivati i pamtiti ih ... Osim to je inteligentan dio ovjeka, dua je ujedno i sjedite volje." Vjeti vra moe izvaditi duu spavaa iz njegova tijela. Katkad njegove namjere mogu biti bezazlene - da razgovara s duom u svom atoru pred ostalim duhovnim biima i potom je iznova pusti u tijelo spavaa. No, vra moe htjeti i ubiti tijelo, pa dri duu suvie dugo odvojenom od njega. Jedan Ojibwa je rekao: "Jednom sam prilikom umakao pukom sreom. Imao sam samo 16 godina. arobnjak je izvukao moju duu i doveo je u svoj ator, i istoga sam asa znao da me eli ubiti jer sam se rugao njegovu grbavu sinu. Rekao sam: 'Izlazim.' Alije starac rekao: 'Ne! Ne moe

otii.' Onda sam vidio svoju glavu kako se kotrlja, dok su je ljudi okupljeni u atoru pokuavali uhvatiti ['Ljudi' su bili arobnjakovi duhovi-uvari, pawagank - nadljudski entiteti.]. Pomislio sam: 'Kada bih samo mogao uhvatiti svoju glavu, sve bi bilo u redu.' Stoga sam je pokuao uhvatiti kada se dokotrljala do mene i konano sam uspio. U trenutku kada sam je primio, ugledao sam izlaz kroz koji sam izaao. Potom sam se probudio, ali nisam mogao pomicati ruke i noge. Mogao sam pomicati samo prste. No, naposljetku sam progovorio. Zazvao sam svoju majku i rekao joj da sam bolestan. Bio sam bolestan nekoliko dana. Nitko nije vidio kako mi dua izlazi i ulazi, ali ja sam znao gdje sam bio." (Hallowell, 1955., str. 175, njegove opaske.). Dua nakon smrti putuje na zapad, u zemlju dua. Zemljom dua vlada Nanibush, veliki junak iz predaje Ojibwa (Jenness. 1935., str. 18). Duu na to putovanje u zemlju mrtvih nagoni nadnaravno bie, zvano Manitu Sjene. Manitu Sjene obino spava, ali kada se neki Ojibwa teko razboli, njegov lutajui duh uznemiruje Manitua Sjene. Potonji krui oko vigvama bolesnog Ojibwe, ne ostavljajui za sobom tragove, i pokuava istjerati duu u zemlju mrtvih. Uspije li u tome, tijelo umire (Jenness, 1935., str. 42). Dobar vra, ako pravodobno djeluje neposredno nakon smrti, katkad moe vratiti duu iz Zemlje mrtvih. Jedan Ojibwa pria: "Jednom sam vidio sovu koja je to inila. Tcetcebu se teko razboljela. Do trenutka kada je sova stigla na mjesto na kojemu se utaborio njezin otac, umrla je. Sova je istoga asa svezala komadi crvenog konca oko djevojina runog zgloba [kako je ne bi odmah prepoznao u gomili] i legla uz nju. U tom je poloaju leala veoma dugo. Mirovala je, nije se uope pomaknula. Nakon toga sam vidio kako se postupno polako pomie. I djevojka se poela polako pomicati. Sova se pomaknula vie. I djevojka je isto uinila. Sova se digla u sjedei poloaj, a istoga je trenutka to uinila i djevojka. Sova ju je slijedila u Zemlju mrtvih i pravodobno uhvatila njezinu duu." (Hallowell, 1955., str. 174-175). Neki autori, poput Vecseya (1983.), protumaili su gore opisano razlikovanje sjene i due kao koncepciju dvojne due. Kako tvrdi Vecsey (1983., str. 59), prvi istraiva koji je to zabiljeio bio je Schoolcraft (1848., str. 127). Jedan je Ojibwa rekao Schoolcraftu da jedna dua naputa tijelo dok spava, dok druga ostaje u tijelu odravajui ga na ivotu. Pozivajui se na Hultkrantza (1953.), Vecsey kae sljedee o tim dvjema duama (1983., str. 59-63): "Ja-dua, koja je smjetena u srcu svakog ovjeka, ali se moe kretati unutar i izvan tijela, izvor je inteligencije, prosuivanja, pamenja,

svijesti i sposobnosti djelovanja. Ona moe nakratko napustiti tijelo, ali dugotrajna odvajanja, koja rezultiraju boleu i trajnim odvajanjem, znae tjelesnu smrt. Ta dua, sjedite volje, moe osjeati. Svaki ovjek posjeduje takvu duu, koja mu udahnjuje ivot. Putujua dua, koja se katkad zove slobodna dua, poiva u mozgu i postoji neovisno od tijela, te moe slobodno putovati tijekom spavanja... I ona opaa, osjea i djeluje kao oi ja-due, koje vide udaljene stvari." Slobodna dua odgovara sjeni o kojoj govore drugi autori, a ja-dua odgovara pravoj dui. U kategorijama vedskih koncepcija, slobodna dua moe se usporediti s istananim materijalnim tijelom (umom), a ja-dua s atmanom (svjesnim 'ja'). Ojibwe tvrde da osim ljudi, i ivotinje, biljke, pa ak i voda i kamenje imaju tijelo, sjene i due. Svi oni imaju ivot, koji se, meutim, razlikuje oblikom i moima (Jenness, 1935., str. 20). Veliki junak Nanibush obiavao je razgovarati s drveem na njihovu jeziku, koji se izraavao zvukom listova pokretanih vjetrom. Jenness tvrdi da mu je jedan Ojibwa rekao (1935., str. 20): "Jednom kada je neki ovjek hodao, zauo je cvijet kako mu vie: 'Nemoj me zgaziti', jer cvijee je nalik maloj djeci." I due vjetica mogu preuzimati oblije pasa ili sova, a due ivotinja mogu preuzimati ljudski oblik (Jenness, 1935., str. 27). Vecsey kae (1983., str. 60): "Due koje putuju mogu preuzeti druga oblija, ovisno o svojim moima. Tako se mogu pretvoriti u biljke, ivotinje i druge oblike; prema tome, preobrazba je jedan aspekt metafizike Ojibwa." Katkad i ljudi imaju nesreu da budu pretvoreni u ivotinje. U jednom takvom sluaju, preobrazba ljudi u ivotinje bila je zaustavljena, to je rezultiralo nastankom neobinog stvorenja. Kralj Ojibwa objasnio je (Jenness, 1935., str. 43): "Neko davno, Indijanci su otkrili jesetru u potoku. Njihovi su ih starjeine upozorili da je ne diraju, no netko ju je nepromiljeno skuhao i mnogi su se pridruili toj gozbi. Kada su se lovci te veeri vratili u tabor, vidjeli su da su im se svi roaci, koji su pojeli jesetru, pretvorili u ribe. Nekima su tijela potpuno poprimila oblik riba, dok su drugi ostali poluljudi; ali svi su koprcajui se nastojali ui u vodu ili su jecali na obali dok su im valovi oplakivali ramena, a njihovi suplemenici koji se nisu preobrazili u ribe, uzalud su ih pokuavali izvui natrag. Vra je pozvao u pomo njihove manidose, koji su, meutim, uspjeli samo zaustaviti daljnje preobrazbe." Ti Ijudi-ribe nazivaju se sirenama i sirenima (dibanabe). Ojibwa imena Jim Nanibush rekao je Jennessu sljedee (1935., str. 21): "Drvo ne umire; ono iznova raste na mjestu na kojemu je palo. Kada ivotinja bude ubijena, njezina dua odlazi u zemlju zajedno s njezinom krvlju;

ali poslije se vraa i inkarnira se na mjestu gdje je krv ula u zemlju. Svi, drvee, ptice, ivotinje, ribe (a u drevna vremena i ljudi) iznova se vraaju u ivot; dok su mrtvi, njihove due jednostavno ekaju reinkarnaciju. Moj je stric ivio 4 ili 5 ivota, ukupno 500 godina. Ali, postoje 2 veoma vrsta kamena, bijeli i crni, koji nikada ne umiru; oni se nazivaju meshkosh". Drugi Ojibwa, Pegahmagabow, rekao je: "Drvo katkad pada kada nema ni daka vjetra. Njegova dua umire, kao to i dua ovjeka umire i odlazi u zemlju na zapadu. Ali, nitko ne zna kamo odlazi dua drveta." (Jenness, 1935., str. 21). ivotinje imaju svoja drutva koja su organizirana veoma slino kao i ljudska, s voama koji se nazivaju gospodarima. Ojibwa James Walker pripovijeda: "Prije nego li je bijeli ovjek stigao u Georgian Bay, neki je Indijanac ulovio mnogo dabrova, vidri i drugih ivotinja, iju je kou uvao u svom vigvamu u umi. Jedne mirne noi uo je tresak palog drveta i potom zavijanje vie glasova: 'Na je kralj otiao;' Ujutro je vidio da se sruio divovski bijeli hrast trulog debla. Okolni bijeli hrastovi oplakivali su njegov pad. Skupio je svoja krzna i kou, njima obloio deblo, kao pri pokapanju i vratio se u svoj vigvam. U noi, kada je spavao, usnuo je da ga je posjetio manido, koji mu je rekao: "Dobro si uinio. A sada uzmi svoja krzna i otputuj na istok. Ondje e nai ovjeka koji e ti za njih dati novu odjeu." Indijanac je otiao na istok, gdje je na rijeci St. Lawrence susreo francuske trgovce. On je bio prvi Ojibwa koji je vidio bijelce ili s njima trgovao." (Jenness, 1935., str. 23). Kao i u vedskom kozmolokom obrascu, kozmologija Ojibwa takoer pretpostavlja sloeni svemir. Jenness kae (1935., str. 28): "ak i danas neki Indijanci vjeruju da postoji 6 slojeva svjetova na nebu i 6 ispod neba. Drugi tvrde da ih je samo 2, gornji i donji." Due ivotinja odlaze u Bitokomegog, razinu ispod nae zemlje. Broj ivotinja na zemlji povezan je s brojem ivotinjskih dua koje dolaze iz nie razine. Ukoliko ih je mnogo, broj ivotinja se poveava. Ima U ih malo, broj ivotinja se smanjuje. Koliinu dua koje dolaze na Zemlju odreuju gospodari ivotinjskih vrsta (Jenness, 1935., str. 23). Theresa S. Smith u svojoj studiji o kozmologiji Ojibwa razmatra materiju iz ovog poglavlja (1995., str. 44): "Ne poznaju samo Ojibwe ideju sloenog svijeta. Svako amansko drutvo, od Sibira do Oceanije, dijeli razmiljanje o sloenom univerzumu. amani, poput igraa u nekoj zamrenoj igri uspona i padova, putuju cestama o kojima kazuju mitovi i vizije, do monih predjela iznad i ispod osjetilnog svijeta. A, vraajui se s putovanja,

nadopunjuju svojim svjedoanstvima opise strukture i prirodne sloene stvarnosti. Sve drevne predaje svijeta - primjerice, mezopotamska, indijska, grka i japanska - poznaju hijerarhiju svjetova. ak su i suvremene, neamanske svjetske religije zadrale starije kozmografije kao simboline izraze sakralnosti na ovoj zemlji, kao i izvan nje ... To znai da su dananji ljudi - ukljuujui Ojibwe - upoznati sa znanstvenim razumijevanjem kozmologije, jo uvijek u hijerarhijskom svemiru vide rezonantnu sliku." Istraivai i drugi izvori koje navodi Smith (1995., str. 44-46), govore o svemiru podijeljenom na 3 podruja: gornji, srednji i donji. Gornje podruje, u kojemu ivi Veliki duh Kitchie Manitu, ptice gromovnice i razliiti manitui, podijeljeno je na nekoliko razina. Nie podruje takoer je sastavljeno od nekoliko razina. Izmeu njih nalazi se naa Zemlja, koja se opisuje kao otok (Smith, 1995., str. 47). Neposredno ispod Zemlje, nalazi se podruje u kojemu prebivaju podvodna i podzemna stvorenja. Ispod njega je 'zrcalni svijet', mjesto u kojemu no pada kada je na Zemlji dan. U to podruje 'mira i obilja (Smith, 1995., str. 46) odlaze due mrtvih. Ispod njega je podruje vjene tame. Ojibwe poznaju mnogo vrsta bogova i duhova. Jedno od tih stvorenja nalikuje vilama i dobrim kunim duhovima (brownies) iz keltske mitologije. Ojibwe ih nazivaju nevidljivim ljudima, a postoje dvije vrste - jedni su bezimeni, a drugi se zovu bagudzinishinabe, mali divlji ljudi. Onaj tko ugleda neko od tih stvorenja, biva blagoslovljen dugovjenim ivotom. Bezimeni love uz pomo lisica, umjesto pasa. "Vidimo tragove lisica, ali ne i njihovih gospodara, osim onih koje su za sobom ostavili na stijenama prije nego su Indijanci doli u ovu zemlju, u doba kada se Sunce toliko pribliilo Zemlji da je rastopilo kamenje, tako da su na njima ostali tragovi stopala tih nevidljivih ljudi", kae Jenness (1935.). Mali divlji ljudi veliki su kao djeca. Premda su vragolasti, nisu zli. Oni izazivaju uinke poltergeista, kao u sluajevima kada kamenii padaju na krovove vigvama (Jenness, 1935.). Iznad njih nalaze se manitui, koji mogu biti enski ili muki i imaju neka ljudska svojstva. Obini ih ljudi ne mogu vidjeti, premda se manifestiraju u razliitim oblicima. Manitui raspolau razliitim stupnjevima moi (Jenness, 1935., str. 29). "Najvii na ljestvici nadnaravnih bia je KitchiManido, Veliki duh, koji je ... izvor sve moi, u manjem ili veem stupnju priroene svim ivim biima." Kako tvrdi W. Vernon Kinietz (1947., str. 152-153), Veliki duh, KitchiManitou (ili Kijai Manitou), stvorio je nebo, Zemlju i zemlje iz kojih su stigli bijelci. Na tim je podrujima stvorio ljude, ivotinje i druge stvari

prikladne za svako pojedino mjesto. On nagrauje krijeposne i kanjava pokvarene. Kinietz veli (1947., str. 153): "Sljedei po moi je Wiskendijac. Tvrdi se da je on stvorio sva indijanska plemena, zemlju koju nastanjuju i sve to u njoj postoji... Posljednje meu boanstvima je Matchi Manitu, ili 'Zao duh'. On je stvoritelj svog zla, ali je podreen i odgovoran Kijaiju Manituu." Neki suvremeni istraivai pokuali su depersonalizirati koncept manitua, ali ak ni njihova izvjea ne mogu izbjei personifikaciju. Johnston (1995., str. 2), primjerice, kae da se Kitchi-Manitu odnosi na: "... Veliku tajnu nadnaravnog poretka" i da se ne moe:"... shvatiti ili opisati pojmovima ljudske tjelesnosti." Ipak, nastavlja (1995., str. 2-3): "Prema prii o stvaranju, Kitchi-Manitu imao je viziju u kojoj je vidio, uo, dotaknuo, okusio, namirisao, osjetio i spoznao univerzum, svijet, manitue, biljke, ivotinje i ljude, koje je potom stvorio. Ta pria odraava vjerovanje u boga i stvaranje, i predstavlja objanjenje podrijetla svih stvari. Ujedno predstavlja uzor na koji se mukarci i ene mogu ugledati. Po uzoru na Kitchi-Manitua, svaka osoba mora slijediti san ili viziju s ciljem irenja svoga duevno-duhovnog bia i, kada to postigne, mora je ispuniti i ostvariti." Prema tome, svaki ovjek mora krenuti u potragu za otkrivanjem svoga sna ili vizije i, svojom darovitou ili sposobnou, nastojati je ostvariti. Ukazujui na personali stiku prirodu kozmologije Ojibwa, Smith veli (1995., str. 48): "Doivljaj svijeta ... [Ojibwa] ... u budnom stanju ili u snu, doivljaj je svijeta kojim upravljaju postupci pojedinaca, ljudi ili druga stvorenja. Razine i smjerovi nisu 'oivljeni' ili 'antropomorfizirani' od strane ljudi koji, u isto spoznajnoj djelatnosti vjeruju u postojanje dua i duhova i pripisuju ih stvarima u svijetu. Umjesto toga, svemir se doivljava kao mjesto koje je doslovno napueno 'ljudima'." Osim gore spomenutih manitua, postoje i manitui koji upravljaju razliitim prirodnim silama. Naprimjer, postoji vrhovni manitu koji uz pomo razliitih podreenih manitua, upravlja vjetrovima i povjetarcima (Jenness, 1935., str. 34). Druga skupina manitua upravlja grmljavinom. Manitui grmljavine smatraju se najmonijima nakon Velikog duha. Podreeni manitui imaju due, kao i ljudi i druga iva bia (Vecesey, 1983., str. 61). Neki Indijanci posjeduju nadnaravne moi koje su im podarili manitui. Ojibwa imena Pegahmagabow tvrdi: "Neko davno, manidosi ili nadnaravne sile, okupile su se negdje i u snu pozvale nekoliko Indijanaca, obdarivi ih moi da dolete do sastajalita. Indijanci (tj. njihove due) doputovali su zrakom do toga mjesta, gdje su ih manidosi poduili o nadnaravnom svi-

jetu i moima koje im je podario Veliki duh. Nakon toga su Indijance poslali kui." (Jenness, 1935., str. 29). Jedna vrsta osobito monog ovjeka je wabeno, koji je svojevrstan vra specijaliziran za iscjeljivanje uz pomo biljaka. Kako tvrde Ojibwe, prvi wabeno, Bidabbans (Osvit dana), stekao je svoje iscjeliteljske moi od boga Mjeseca (Jenness, 1935., str. 62). Ljudima i manituima katkad prijete nadnaravne vodene zmije, iji se gospodar zove Nzagima. Ojibwa Pegahmagabow kae da Nzagima ima sedam glava (Jenness, 1935., str. 39). Vede opisuju kako je vieglava vodena zmija Kaliya, ula u svetu rijeku, Yamunu, odakle ju je istjerala boanska osoba, Krina, pleui po njezinim glavama (Shrimad Bhagavatam, 10.16). Vodene zmije pod vodstvom Nzagime, mogu putovati ispod povrine zemlje i katkad odvode ljudske due. Jennes kae (1935., str. 35): "Udari li, dakle, munja u blizini indijanskog vigvama, to je manido groma koji istjeruje neku vodenu zmiju, koja gmie zemljom vrebajui ovjeka ili njegovu obitelj." Kako tvrdi starjeina Ojibwa, John Manatuwaba, zmijski manitui ive ispod zemlje i zajedno upravljaju ivotima biljaka i drvea (Jenness, 1935., str. 40). To podsjea na vedska izvjea o zmijskoj vrsti (Nage) koja ivi na podzemnim nebeskim planetima (Shrimad Bhagavatam, 1.11.11). Drugo zlobno bie je windigo. ovjek koji u surova zimska vremena pribjegava kanibalizmu da bi se prehranio, postaje windigo. Windigoi su divovska stvorenja koja posjeduju nadnaravne moi. Zimi lutaju naokolo vrebajui rtve koje e pojesti. Ljudi ih ne mogu unititi uobiajenim sredstvima. Ojibwa katkad moe odsjei glavu windiga, koja e, meutim, iznova narasti. No, vjet vra e primjenom odgovarajuih metoda uspjeti stvarno unititi windiga (Jenness, 1935., str. 40-41). Ojibwe vjeruju da je vuk pas windiga (Jenness, 1935., str. 25).

Druge kozmologije amerikih Indijanaca

Svijet Hopija obiluje duhovima, kao i bogovima Sunca, Mjeseca i zvijezda. Bogovi atmosfere upravljaju kiom, vjetrom, munjama, grmljavinom i dugama. U nekim potocima ive zmijska boanstva, koja upravljaju koliinom vode (Talayesva, 1942., str. 17). No, na poetku svijeta, postojao je samo stvoritelj Taoiwa, koji je obitavao u beskonanom, bezvremenom svemiru, Tokpeli. Naumivi stvoriti prolazan svijet, Taoiwa je stvorio Sotuknanga, kojemu je rekao: "Stvorio sam te kao prvu silu i orue u obliku osobe, da ostvari moj naum o ivotu u beskonanom svemiru. Ja sam tvoj stric. Ti si moj neak. Sada odlazi i rasporedi ove univerzume ispravnim redom kako bi mogli zajedno skladno djelovati sukladno mome planu."

(Sproul, 1979.). Sotuknang potom stvori 7 svjetova koje e nastanjivati iva bia koja e stvoriti. Osim tih 7 svjetova, stvorio je i kraljevstvo za sebe, a Taiowa je, naravno, imao svoje kraljevstvo. Nakon toga je Sotuknang doao Kokyangwuti, Pauii, koja je iz zemlje stvorila ljude razliitih boja. Sotuknang ih je obdario sposobnou govora i mudrou, kao i moi da stvaraju svoje potomke. Rekao je ljudima: "Uza sve ovo, dao sam vam ovaj svijet da u njemu sretno ivite. Od vas traim samo jedno. Uvijek tujte Stvoritelja svih vremena. Iskaite mudrost, sklad i tovanje za ljubav Stvoritelja koji vas stvori. Neka raste i nikada ga ne zaboravite dok ste ivi." (Sbroul, 1979., str. 272). Najistaknutiji i najpoznatiji aspekt religije Hopija je kult Kachina. Kachi znai ivot ili duh, a na otac. S obzirom na ta Kachina doslovno znai 'otac ivota' ili 'otac duha' (Dockstader, 1985., str. 9). Rije kachi moe se protumaiti i kao 'sjedilac', pa Kachina moe predstavljati i nadnaravno bie koje sjedi meu Hopijima, sluajui njihove molbe za materijalne i duhovne blagodati. Dockstader (1985., str. 9) kae da Kachine: "... mogu donositi kiu, nadzirati vrijeme, pomagati u svakodnevnim seoskim poslovima, kanjavati prekritelje obrednih ih drutvenih zakona i, openito, djelovati kao posrednici izmeu bogova i smrtnika." Glavna im je dunost da bogovima prenose poruke Hopija. Danas u obredima ljudi se preruavaju i preuzimaju ulogu Kachina, a Hopi vjeruju da ti ljudi, u izvjesnoj mjeri, posjeduju neka nadnaravna svojstva kao i pravi Kachine. Dockstader tvrdi (1985., str. 10) da Hopi vjeruju da su: "... Kachine dobrohotna duhovna bia koja su dola s Hopijima iz Podzemlja, odakle su proizali svi ljudi." Prema jednom stajalitu, izvjesno su razdoblje ivjeli s Hopijima podarivi im mnoge blagodati. No, kada su ih Hopiji poeli uzimati zdravo za gotovo, Kachine su se vratile u Podzemlje. Prije odlaska, poduili su neke mladie kako da se odijevaju kao Kachine i izvode obrede. "Kada su ostali Hopiji spoznali taj gubitak, pokajniki su pribjegli ljudskim zamjenskim Kachinama, i od toga se vremena odravaju obrede." U kozmologiji Hopija nalazimo kljune elemente vedskog kozmolokog obrasca. Obje razlikuju vrhovnog boga i boga ili bogove stvoritelje, koji su stvorili ljude i druga iva bia. Obje kozmologije prikazuju sloeni svemir. Indijanci Lenape ili Delaware su Algonkini. Oni vjeruju u vie bogova, koje nazivaju mani 'towuk, medu kojima je samo jedan vrhovni bog. Njega nazivaju Gicelemu kaong, to znai 'stvoritelj' ili 'veliki duh'. Svi drugi mani 'towuk njegovi su sluge i preko njih je Gicelemu 'kaong stvorio Zemlju i sva njezina stvorenja. Lenape uglavnom tuju posrednike velikog duha,

smatrajui da oni mnogo izravnije sudjeluju u njihovu svakodnevnom ivotu. Veliki duh ivio je daleko, na dvanaestom i najviem nebu iznad Zemlje (Eliade, 1967., str. 12-13). Poglavice Lenapa izgovaraju sljedeu molitvu pri obredima koji se odravaju u plemenskoj Velikoj kui: "ovjek ima duh, a tijelo je pokriva toga duha. Stoga ljudi moraju skrbiti o svojim duhovima kako bi mogli stii na Nebo, gdje e biti primljeni u Stvoriteljevo prebivalite. Nakon odreenog vremena koje nam je dano da ivimo na zemlji, nai duhovi moraju otii. Svatko kome stigne as da napusti ovu zemlju, mora otii Gicelemu 'kaongu i radovati se zbog toga. Svi Mu se moramo moliti da se pripremimo za budue dane, kako bismo mogli biti s Njime nakon to napustimo zemlju ... Kada stignemo na to mjesto, neemo morati nita raditi, niti se brinuti ni o emu, ve samo sretno ivjeti. Znamo da su mnogi nai oevi napustili ovu zemlju i sada ive na tom sretnomu mjestu u Zemlji duhova ... Ondje je sve ljepe nego ovdje, sve je novo, vode, plodovi i ostalo, sve je draesne Ondje ne sja Sunce, ve svjetlo mnogo vee od Sunca, jer ga Stvoritelj pojaava svojom moi. Svi ljudi koji ovdje umru, mladi ili stari, ondje e biti iste starosti; a oni ranjeni, osakaeni ili slijepi, izgledat e zdravi kao svi ostali. Samo je meso ranjeno: duh je uvijek zdrav." (Eliade, 1967., str. 160). Zapanjujue su slinosti s vedskom kozmologijom. U Bhagavad Giti (2.22) tijelo se opisuje kao odijelo due, a svrha ivota kao putovanje u kraljevstvo Boga. Bhagavad Gita (15.6) izriito naglaava da je boje kraljevstvo blistavo, no ne obasjano sunevom ili mjeseevom svjetlou. Velika kua Lenapea je model univerzuma. "Sredite je tap Velikog Duha, ije se stopalo nalazi na Zemlji, a vrh see do ruke Vrhovnog boanstva. Pod Velike kue je plosnata Zemlja ... Zemlja ispod Velike kue je podzemlje, dok se iznad krova prostire dvanaest velikih ravnica ili razina, koje seu do prebivalita Velikog Duha, ak i do Stvoritelja." (Speck, 1931., str. 22-23). Velika kua sadri i Bijeli put, koji odgovara Mlijenoj stazi i kojim dua putuje u duhovno kraljevstvo Velikog Duha. Vrhovno bie Indijanaca Omaha zove se Wakonda. Njihova slika stvaranja ljudi nalikuje konceptu ljudske devolucije izraenom u ovoj knjizi. Jedan Omaha Indijanac izvjeuje: "Na poetku sve su stvari bile u Wakondinu umu. Sva stvorenja, ukljuujui ovjeka, bili su duhovi. Kretali su se svemirom izmeu Zemlje i zvijezda (nebesa). Tragali su za mjestom na kojemu e se moi utjeloviti." Najprije su otili na Sunce i Mjesec, no ta im mjesta nisu odgovarala. Potom su stigli na Zemlju, koja je prvotno bila prekrivena vodom. Kada se voda povukla, pod njom se razotkrila suha

zemlja. Omaha Indijanac pripovijeda: "Na zemlju se spustila eta duhova i ondje postala tijelo i krv. Hranili su se sjemenkama trave i plodovima drvea, a zemlja je vibrirala od njihovih izraza radosti i zahvale Wakondi, tvorcu svih stvari." (Eliade, 1967., str. 84-85).

Kozmologija australskog naroda Aranda

Arande su jedni od starosjedilakih naroda Australiie. Vjeruju da su na poetku svijeta postojale velike osobe zvane Numbakulla, to znai 'uvijek postojei' i 'ni iz ega'. Kako tvrde pripadnici starosjedilakih skupina june, sredinje i sjeverne Australije, najvei meu njima je Numbakulla koji se ni iz ega pojavio u Lamburkni na jugu. On je stvorio zemlju i vodu te odredio glavne znaajke krajolika, kao to su planine, rijeke, brda i pustinje. Stvorio je i biljke i ivotinje, a utemeljio je i mjesta totema (knanikilla), kojima e se u budunosti koristiti za napuivanje Zemlje (Spencer i Gillen, 1927., str. 356). U kozmologiji Aranda, ispod Numbakulla nalaze se bogovi i boice prirode. Boica Sunca zove se Alinga ih Orthika i kazuje se da je ona izala iz zemlje na mjestu u okolici Alice Springsa, zajedno sa svoje dvije pomagaice. Najstarija meu tim enama nosila je dijete. Boica Sunca ih je svakoga dana naputala i odlazila u nebo. Nou se Sunce vraalo na mjesto svoga izlaska (Spencer i Gillen, 1927., str. 496). Ljudi vode (Atoakwatje) opskrbljuju Zemlju vodom s oblaka u kojima obitavaju. Bog Mjeseca, Atninja, mukarac je, radi ega se katkad naziva Atua Oknurcha, veliki ovjek. Osim toga postoji i podzemlje. Vrativi se u svoj tmara marakirna (veliki tabor) u Lamburkni, Numbakulla je isklesao u stijeni spremite nalik pilji i okruio ga granama kauuka. To je bila priprema za stvaranje prvih ljudskih predaka. Postupak stvaranja ljudi zapoeo je izradom churinga, predmeta na kojima su bili utisnuti znakovi povezani s totemskim skupinama. Kada je Numbakulla poslije izradio churinge, stavio ih je u pilju u stijeni (Spencer i Gillen, 1927., str. 356). Vrijeme i mjesto povezano s Numbakullom, prvim pretkom i njegovim prvim razliitim stvorenjima, nazivaju se alchera. pilja u kojoj su bile pohranjene churinge zvala se pertalchera, a stijena alchera (Spencer i Gillen, 1927., str. 357). Prije stvaranja churinga, Numbakulla je najprije morao izraditi ilpintire, znakove koje e utisnuti u churinge. Na podu pertalchere naslikao je churinga-ilpintiru, znak churinge iz totemske skupine ili knanj. Ta prva churinga-ilpintira oznaavala je achilpa knanj ili totem divlje make. Na tlu izvan

pertalchere naslikao je drugu achilpa churinga-ilpintiru i u njezinu sreditu podigao stup zvan kauwa-auwa. Nakon toga je Numbakulla izradio prvu churingu za totem achilpa, tako to je obiljeio kamen ili neki drugi predmet znakom totema divlje make ili achilpa churinga-ilpintira. U njega je stavio prvu achilpa churinga, kurunu (duu ili duh) prvog ovjeka Achilpa, te pohranio tu churingu na churinga-ilpintira u pilju Pertalchera. Iz churinge, je proizaao Inkata Achilpa Maraknirra, prvi ovjek Achilpa, koji se zvao inkata (voa) i maraknirra (veoma velik). Numbakulla je nakon toga iz sebe stvorio brojne druge kurune, due. Svaki kuruna bio je povezan s izvornom churingom, svakom za pojedini knanj (totemsku skupinu): achilpa (divlja maka), erlia (emu), arura (klokan), itd. Te prve churinge Numbakulla je dao Inkati Achilpa Maraknirri i poduio ga obredima za svaku pojedinu totemsku skupinu. Inkata Achilpa Maraknira je odnio prve churinge na totemska mjesta (knanikilla), koje je prethodno odredio Numbakulla. U svakoj prvoj churingi nalazila se kuruna poglavara (inkatat oknirra), kao i mnoge dodatne churinge i kurune. Te prve churinge zovu se churinga indulla-irrakura. Nakon to se poglavar totemske skupine pojavio iz churinge na odreenomu mjestu, uz pomo churinga i kuruna u churinga indulla-irrakurama izradio je druge ljude. Pritom bi se koristio i churingama i kurunama pohranjenima u vlastitom tijelu (Spencer i Gillen, 1927., str. 361). Podrijetlo mukaraca i ena ovako se objanjava. Prve kamene churinge totemskih skupina raspolovile su se na dva dijela, koji su tvorili parove, koji su se potom vezivali. Spencer i Gillen kau (1927., str. 359): "Jedan Churinga iz svakog para imao je atuu (atua) ili duu mukarca, a drugi arragutju (arragutja) ili duu ene. Svaki Churinga imao je i Aritna churinga, sveto ime povezano s njime i njegovom Kurunom, a sva je ta imena izvorno dao NumbakuUa. Poslije su iz Churinge proizale Kurune, iz kojih su nastali mukarci i ene, a svatko od njih nosio je svoje sveto ime, koje je Numbakulla dao Churingi" Ni Numbakulla, ni prvi Achilpa Inkata Maraknirra, kao ni prvi preci totemskih skupina nisu imali spolne partnere, ali sve kasnije kurune iskazivale su se u mukim i enskim parovima (Spencer i Gillen, 1927., str. 361-362). Dijete se raa nakon to kuruna ue u enu. Kurune su prethodno ivjele u drugom tijelu, a stari pripadnici totemske skupine pripovijedaju razliite prie o tome koji se kuruna reinkarnirao u skupinu (Spencer i Gillen, 1927., str. 103). U svom eseju 'The Dreaming' (1956.), W. E. H. Stanner kae sljedee o procesu raanja: "Kako razumijevaju Aboridini, muka-

rac ne oplouje enu spolnim inom, ve sanjajui dijete-duh. Njegov vlastiti duh u snu 'pronalazi' dijete i usmjerava ga prema njegovoj eni, koja nakon toga zatrudni. Tjelesno openje mukarca i ene je sluajan, a ne nuan preduvjet." (Lessa i Voget, 1958., str. 515). Churinga iz koje je proizala kuruna (dua) djeteta ostaje u pertalcheri djetetoye izvorne totemske skupine. Dvojnik kurune, zvan arumburinga, ostaje s churingom u pertalacheri. Arumburinga moe putovati izvan pertalacheri, a katkad posjeuje utjelovljenog dvojnika kurune. Utjelovljena kuruna zove se ulthana. Nakon smrti, ulthana kuruna odlazi churingi u pertalcheri u koju je izvorno bila smjetena, alcheri (Spencer i Gillen, 1927., str. 103). Veze izmeu due, tijela i churinga su sloene, kao i jezik kojim se te veze opisuju. Rije aradugga (ili aradukka) odnosi se na fiziko roenje djeteta iz utrobe. Rije knailjalugga oznaava izlazak kurune ili due iz churinge. Tijekom procesa raanja, kuruna naputa churingu i ulazi u tijelo ene, koja e postati majkom. U tijelu majke kuruna prima svoje tijelo, koje se zove mberka (Spencer i Gillen, 1927., str. 358). Tvrdi se da je kuruna mala, nalik sitnom kamenu i crvena. Tijelo djeteta u utrobi zove se ratappa (Spencer i Gillen, 1927., str. 363). Na kraju ovjekova ivota, dva duha, braa zvana Inchinkina, koja inae prebivaju na nebeskim zvijezdama, silaze na Zemlju da ubrzaju ovjekovu smrt (Spencer i Gillen, 1927., str. 429). Katkad im u tome pomae drugi zao duh, Eruncha. Pokua li umrli ustati iz groba, Eruncha ga silom tjera natrag (Spencer i Gillen, 1927., str. 430). Utjelovljena dua kurune (ulthana) ostaje odreeno vrijeme u tijelu umrlog, pazei na njegov grobni humak do zavretka pogrebnog obreda. Katkad se ulthana nalazi s tijelom u grobu, nekad promatra roake umrlog, a katkad ih posjeuje sa svojim duhom-dvojnikom, arumburingom, koji ostaje s ovjekovom churingom u pertalcheri (Spencer i Gillen, 1927., str. 432). Za australoskog domoroca, ivot izmeu roenja i smrti samo je prijelazna faza. U svojoj knjizi The Australian Aborigines (1964.), A. R Elkin pie: "Njegov ga je roditelj pronaao duhovnim iskustvom, inkarnirao se preko svoje majke i tako uao u obian ivot. No, nekoliko godina poslije, preko inicijacijskih vrata dijelom je iznova uao u sveti vremenski san ili nebeski svijet, koji je napustio na odreeno vrijeme. Ulazei sve dublje u njega, koliko mu to doputaju potrebe svjetovnog ivota, umire i prolazei kroz druga vrata, prijelazni pogrebni obred, potpuno se vraa u svoje sveto duhovno stanje na nebu, duhovni dom ... moda da bi poslije iznova ponovio taj ciklus." (Eliade, 1967., str. 162).

Slina vjerovanja pronalazimo meu Ngaju Dayacima u oblinjem Borneu. Hans Scharer u svojoj knjizi Ngaju Religion: The Conception of God Among a South Borneo People (1963.) kae: "Bog je stvorio ovjeka. Bog ga je vodio kroz razliita razdoblja ivota do njegove smrti, nakon ega se vratio bogu, koji mu je podario nov ivot i novo postojanje u Gornjem svijetu, koji je jednom napustio i od kojega vie nikada nee biti odvojen." (Eliade, 1967., str. 170). I dodaje: "Ta ideja nije nastala pod utjecajem kranstva; to je drevna koncepcija Dayaka koju valja razumjeti u kontekstu praiskonskih svetih dogaaja i s njima povezanog naina misli." (Eliade, 1967., str. 155-156).

Kozmologija stanovnika Uskrnjih otoka

Polineani Uskrnjih otoka vjerovali su da je Veliki bog, Etua, nadmoan drugim bogovima i boicama. Etuovo posebno osobno ime bilo je Makemake. On je nagraivao dobre i kanjavao zle, a ljudima se obraao preko mukih i enskih sveenika. Svoj je bijes izraavao grmljavinom. U sustavu vjerovanja, stanovnici Uskrnjih otoka nisu imali inaicu kranskog vraga. Za njih je Makemake bio stvoritelj neba i zemlje. Prinosili su mu prve plodove zemlje i tovali ga u obliku drvenih kipova, premda mu nisu izravno izraavali tovanje (Metraux, 1940., str. 312). Metraux (1940., str. 312-313) biljei priu o tome kako se Makemake pojavio iz lubanje: "Jedna je sveenica uvala lubanju na stijeni u zaljevu Tonga-riki... Jednoga je dana naiao val i odnio lubanju, koja se uvala na stijeni ispred zaljeva Tonga-riki. Val je preplavio lubanju, koja je otplutala. Sveenica je ugledala lubanju i skoila da je uhvati. Doplivala je iza lubanje koja je pred njom plutala. Doplivavi do sredine mora, umorila se i izala na otok Matiro-hiva. Haua je ugledao tu sveenicu. Upitao ju je: 'Odakle dolazi?' 'Traim moju lubanju'. Hau joj ree: 'To nije lubanja, nego bog Makemake.' Sveenica je ostala." Poslije su se na Makemakeovu uputu sva trojica (Haua, Makemake i sveenica) vratili sveeniinu narodu i poduili ih kako da izgovaraju Hauina imena prije jela. Makemake nije imao druicu, dok su drugi bogovi imali ene i djecu. Prvi mukarac i prva ena iznikli su Makemakeovom voljom iz zemlje poput biljaka. Zvali su se Tive i Hiva. Oni i njihovi potomci imali su duu i vjeno su ivjeli. Te su due mogle putovati izvan tijela tijekom spavanja, a esto su ih uznemirivali zli duhovi (Metraux, 1940., str. 312, 315; Routledge, 1919., str. 238).

Nii bogovi stanovnika Uskrnjih otoka zbirno su se nazivali akuaku. Oni su prebivali na razliitim mjestima na otoku, zajedno s ostalim stanovnicima. Postojali su razliiti bogovi. Metraux kae (1940., str. 316-317): "Bila su to nadnaravna bia koja su prebivala u odreenom podruju ili obitelji. Neki od njih bili su pravi bogovi, drugi demoni ili duhovi prirode, a neki meu njima bili su duhovi deificiranih mrtvih. Svi nii bogovi danas se zbirno nazivaju akuaku, a to se ime primjenjuje i na duhove mrtvih kada se prikazuju kao sablasti... Teko ih je razluiti od niih bogova koji su se tovali, kao i od legendarnih likova kojima su se pripisivale nadnaravne moi, ali nikada nisu djelovali kao stvarni bogovi... Akuaku su bili mukarci i ene. esto su se prikazivali kao ljudi, koje bi se moglo lako zamijeniti za obina bia da ih pripovjeda nije svrstao meu akuaku ili tatane. enili su se s obinim mukarcima ili enama, s kojima su imali djecu i umirali su. Dovoljno jak ili prepreden neprijateli mogao ih je ak i ubiti. Katkad su svoju nadnaravnu mo iskazivali letenjem i trenutanim putovanjima s jednog na drugo mjesto. Neki akuaku utjelovljivali su se u ivotinjama, prirodnim stvarima, predmetima ih pojavama ... Duhovi utjelovljeni u stvarima ili pojavama nose imena svojih materijalnih oblika... Tako je Te Emu 'Odron zemlje', a Mata-vara-vara 'Kia tekih kapi'. Ljudi niim bogovima duguju brojna znaajna otkria i napretke u svojoj kulturi. Umijeu tetoviranja poduili su ih sinovi dvije akuaku - Vie Moko (Guterica) i Vie Kena (Bluna). ene akuaku u obliju ptica, poduile su ljude kako da vade boju iz kurkume (Curcuma longa). Ure, hirovit i neobian lik iz folklora naroda Uskrnjih otoka, izradio je prve kotane udice. Akuaku ptica (fregata) darovala je novu vrst slatkog krumpira ovjeku imena Rapu." Neki akuaku bili su neprijatelji ljudi, poput demona. Neko davno, legendarni junak imena Raraku ubio je trideset takvih demona, no neki su preivjeli i nastavili ljudima initi zlo (Metraux, 1940., str. 317). Katkad bi neki demon pomogao ovjeku. Metraux kae (1940., str. 317): "Paepae-aTari-vera (Kamena kua Tari-vere) spasio je slavnog junaka (matatoa), iju je duu (kuhane) oteo drugi duh." Stanovnici Uskrnjih otoka tovah su akuakue prinosei im dio hrane koju su pripremali u svojim kuama. Katkad bi se akuakui objavljivali svojim miljenicima i s njima razgovarali. U tim bi im razgovorima nekad otkrivali budunost i druge tajne. Metraux kae (1940., str. 317): "Viriamin sin mi je rekao da su Viriamu, dok je bila djevojka, vidjeli kako nou prisno razgovara s dva duha, Tare i Rapahango. Glasovi tih duhova uvijek su bili visoki i prepoznatljivi."

Bog kie zvao se Hiro. U doba sue, ljudi bi se za pomo obratili kralju, koji bi potom poslao sveenika (ariki-paka) da izvede obred i izgovori molitve Hiru. Kralj Uskrnjih otoka nazivao se ariki man. Taj boanski poglavica potjecao je od bogova Tangaroe i Ronga (Metraux, 1940., str. 330). Kralj je posjedovao nadnaravnu mo (mana). Ideja mane rairena je diljem Polinezije. U svom djelu Polynesian Religion (1927.), E. S. Craighill Handy pie: "Vjeruje se da mana ulazi u ljude ili predmete samo posredstvom bogova ili duhova ... Prvobitna mana nije bila puka sila ili energija, ve prqkreativna sila koja je izvirala iz najvieg izvora i irila se, prenosila i irila diljem svemira. Bila je to izvorna mana koju su bogovi, mana atua, kako se vjerovalo, neprestano prenosili." (Lessa i Vogt, 1965., str. 258). Jedan Maori uitelj objasnio je Handyju da su mana atua bile 'boanske moi' koje su izvorno proizale "od Io, Najvieg boga" (Lessa i Vogt, 1965., str. 258).

Kozmologija crnih stanovnika Kariba u Sredinjoj Americi

Kozmologija naroda crnih stanovnika Kariba u srednjeamerikim zemljama kao to su Belize (bivi Britanski Honduras), mjeavina je kranskih, afrikih i karipskih elemenata. Veina stanovnika Kariba vjeruje da se boje nebesko prijestolje nalazi u sreditu svemira. Iznad prijestolja boanskog Oca nalazi se Duh sveti. Zdesna bogu nalaze se Isus Krist, Djevica Marija i sveci, a slijeva aneli i skupina bia, koja se nazivaju blaene due ili gubida (Coelho, 1955., str. 235). Izvan vrata nebeskog kraljevstva bojeg prostire se Sairi, rajska zemlja poganskih duhova, naizgled afrikog podrijetla. Ispod Sairija proteu se putovi koji vode do Zemlje. Ispod zemlje je pakao u kojemu ivi Sotona koji, kao i Bog, ima svoje pomagae koji mu sjede s desne i lijeve strane. Coelho pie (1955., str. 235): "Vjeruje se da su mjesta na Zemlji kao to su groblja, raskrija, umske istine, morska dna i vrhovi planina i brda, prebivalita poganskih duhova, dok crkve i svetita predstavljaju utvrde nebeskih sila, to se poglavito odnosi na hodoasnika sredita, Suyapa u Hondurasu i Kaquipulas u Guatemali." Gospodari zemlje, zvani labureme ubau, bili su bogovi koje su tovale drevne indijanske civilizacije koje su iezle, a danas se smatraju divljima i posve izvan nadzora postojee duhovne hijerarhije (Coelho, 1955., str. 237). Svijet je kozmiko bojite na kojemu neprestano ratuje nekoliko (tj. vie od dvije) strana. Ali sastav svake ratne skupine mijenja se zbog promjene saveznika (Coelho, 1955., str. 235, 237). Drugim rijeima, ne postoji utvrena dvojnost dobrih i zlih sila. Sveci, aneli i duhovi u izvjesnoj su

mjeri neovisni i ne sluaju uvijek boju volju. U karipskoj kozmologiji, svecima je dano da upravljaju svijetom na svoj spomen-dan. No, ljude to esto plai. Naprimjer, boje se sv. Franje Gordonskog jer voli oluje i svoj bi spomen-dan mogao iskoristiti za izazivanje poplave (Coelho, 1955., str. 237). Neovisnost karipskih svetaca, anela i duhova podsjea na vedsku kozmologiju. Vedski polubogovi katkad se suprotstavljaju Vrhovnom Gospodaru Krini, kada on silazi na ovaj svijet kao utjelovljeno boanstvo. Jednom je Krina uvjerio stanovnike sela Vrindavana da prestanu prinositi rtve Indri, bogu neba koji upravlja kiom. Indra im se, stoga, osvetio obilnim, neprestanim kiama. Krina je zatitio seljane tako to je svojom rukom podigao brdo Govardhan, posluivi se njime kao divovskim kiobranom. Shvativi da nee moi ostvariti svoj naum da potopi seljane, Indra se predomislio i ponovno postao odan Krinin podanik (Shrimad Bhagavatam, 10.24-25). Gubida, koji ive u Sairiju, due su ljudi koji su neko ivjeli na zemlji. Valentine kae (1993., str. 12): "Rije gubida znai mrtav.'" Katkad se nazivaju 'karipski aneli' i slubeno su pod zapovjednitvom tradicionalnih kranskih anela, poput Gabriela i Mihaela, no katkad djeluju neovisno od njih za dobrobit karipskih naroda, s kojima su se rodbinski povezali tijekom ivota na zemlji (Coelho, 1955., str. 237). Takve veze izmeu gubida i njihovih ivih potomaka nisu uvijek bezazlene. Kako tvrdi Staiano (1986., str. 125), gubide se vraaju na zemlju 15 do 20 godina nakon smrti, zahtijevajui usluge od svojih potomaka. Ako im se potonji suprotstave ili se gubide uvrijede, osvetit e im se tako da e im prouzroiti bolesti ili ih nee sprijeiti (Staiano, 1986., str. 125). Karibljani su od kranstva preuzeli vjerovanje da due umrlih moraju neko vrijeme boraviti u istilitu prije odlaska na posljednju duhovno odredite, boji raj na nebu. istilite katkad poistovjeuju sa Sairijem. Dua koju roaci spominju na misama i obredima, prebiva samo kratko vrijeme u istilitu. Dua koja umire bez roaka koji e joj na taj nain pomoi, mora provesti dugo vrijeme u istilitu. Takve se due nazivaju osamljenim duama (animas solas). Katkad e netko tko nije rodbinski povezan s osamljenom duom provesti obred, kojim e joj pomoi da se izbavi iz istilita. U takvim e sluajevima ta dua djelovati za dobrobit svog pomagaa (Coelho, 1955., str. 237). Poganski duhovi, hiuruha, trajno ive u Sairiju, za razliku od drugih dua koje njime prolaze na svom putu do neba. Tehniki, hiuruha su

podreeni viim anelima, ali, kao i gubida, uivaju odreenu samostalnost. Nekad pomau vidovnjacima i gatarima da shvate budunost i spoznaju skrivene stvari. Osim toga, pomau i iscjeliteljima da uklanjaju bolesti koje su izazvali duhovi. Tradicionalno, iscjelitelji su uglavnom ene, a nazivaju se buyai (Foster, 1986., str. 17). ena postaje buyai nakon to je opsjednu hiuruha, duhovi pomagai. Foster pie da su hiuruha (1986., str. 17): "...duhovi medija iz prolosti." Openito, medij e imati glavnog hiuruhu. Foster veli (1986., str. 17-18): "Zahvaljujui injenici daje opsjedaju duhovi-pomagai, medij e uspjeti prepoznati prirodne bolesti (lisandi ubau, bolest svijeta) od onih koje su prouzroili zlobni duhovi predaka. Ustvari, vjeruje se da upravo duhovi-pomagai svojim razdraljivim glasovima otkrivaju dijagnozu bolesniku tijekom seanse (arairaguni, silazak duhova), koja se odrava u prostorijama kulta (dabuyaba) ili privatnoj kui." Kako je prethodno reeno, bolesti katkad uzrokuju gubide, umrli preci. Iscjelitelji e, stoga, izvoditi obrede iscjeljenja za umirivanje gubida. Tijekom tih obreda, buyai prizivaju gubide odgovorne za bolesti u prostoriju kulta, gdje se prikazuju opsjedajui jednog ili vie sudionika (Foster, 1986., str. 41-44). Duhovi prirode (kolubi) uivaju jo veu neovisnost od hiuruha (Coelho, 1955., str. 237). Meu njima se nalaze zli duhovi grmova (mafia ili maboya). Coelho kae (1955., str. 153): "Duhovi zvani mafia, koji nou lutaju ulicama i katkad ulaze u kue, odgovorni su za nesree u domovima i mogu zadaviti ljude u snu. Isto tako, oni vabe ene koje izlaze iz vrtova na breuljcima ... Njihov se poglavica zove Uinani i esto se poistovjeuje sa Sotonom." Jedan Karibljanin rekao je da je Uinani: "... udovite koje moe vidjeti samo dua ili duh." Katkad se pojavljuje u obliku aligatora, demona ili zmaja. Uglavnom se pojavljuje nou, od 23 do 4 h ujutro. ovjek koji sanja Uinanija oboljet e od neke bolesti, pri emu mu nee moi pomoi lijenik, ve samo duhovni medij (Staiano, 1986., str. 125). Agauima je enski zloduh koji prebiva u jezerima ili rijenim vodopadima. Agauima moe oteti ljudsku duu, prouzroiti bolest ili smrt. Preuzima oblik lijepe, dugokose ene (Staiano, 1986., str. 122-124). Kako pripovijeda jedan Karibljanin, obino se pojavljuje oko podneva, od 11:30 do 12:30, kada je sve spokojno i mirno. Isti izvor, koji je tada imao ezdeset godina, rekao je: "Ugledao sam je kada sam bio jo veoma mlad. Sakrila se u grmu iza mene kada nas je primijetila. Nekolicina nas je krenula pecati na rijenu obalu. Kada sam je ugledao, hitro sam joj okrenuo lea. Upozorio sam ostale, koji su me slijedili. etiri dana poslije jedan od moje mlae

brae je umro. Tada je imao samo 5 godina. Dva dana nakon naeg povratka uhvatili su ga grevi. Do tada je bio zdrav. Agaiuma moe natetiti ljudskom tijelu i prouzroiti smrt. Vjerujem da je umro od opsjednutosti." (Staiano, 1986., str. 124). Agaiuma moe preuzeti i tijelo mukarca. Jedna Karibljanka pripovijeda: "Ona te moe razboljeti. Tvoja bolest moe poeti vruicom ili groznicom. Bolesnicima se pojavljuje u snovima. Ako je bolesnik ena, pokazat e joj se u obliju njezina mua." (Staiano, 1986., str. 124). Bolest koju uzrokuje agaiuma moe izlijeiti samo duhovni medij, a ne obini lijenik. Jedan od zlih duhova je ogoreu (Coelho, 1955., str. 256), koji se obino pojavljuje kao plavi guter, ali i u drugim oblicima, primjerice, kao pasanac, zmija ili rak. ivi u jazbini u kutu kue. Karibliani vjeruju da mu moraju prinositi mlijeko, sir, manioku i pivo od kasave. U protivnom e orogeu uzrokovati nesree u kui. Orogeu se vee uz ene i izaziva smrt novoroenadi. To se moe sprijeiti intervencijom duhovnog medija. Neki tvrde da e orogeu slijediti enu uz koju je vezan svugie kamo ide. Vjeruje li mukarac da je orogeu vezan uz enu i da uzrokuje probleme, moe s njome prekinuti vezu (Coelho, 1955., str. 152). Duendu i pengaliba takoer su zli duhovi nalik kranskim demonima. Oni ive u velikim stablima iz kojih izlaze na nekoliko sati u podne i pono. astohlepni e ljudi katkad sklapati saveze s duenduima ne bi li se domogli posjeda ili novca. Naprimjer, duendu moe obitavati u blizini stone farme. A, budui da voli svilu, sir i maslac, stoar koji se eli obogatiti irenjem svog stada, ponudit e duenduu njemu omiljene stvari, a potonji e stoaru u zamjenu ostvariti njegovu elju i Coelho, 1955., str. 154). Duendu se pojavljuje u obliku niskog ovjeka irokih plea. Na glavi nosi crvenu kapu nalik one crkvenog dostojanstvenika, koja mu daje autoritativan izgled. Katkad ugovor sklopljen s duenduom iziskuje prodaju due lana obitelji u zamjenu za brzo bogaenje. Slini se ugovori sklapaju i s pengalibom. Ako neka obitelj iznenada stekne veliko bogatstvo nakon smrti mlaeg lana obitelji, drugi bi ljudi mogli tvrditi da je stariji lan te obitelji sklopio ugovor s pengalibom. Dua, ili afurugu, rtve mora sluiti pengalibi do posljednjeg suda. U nekim sluajevima moe se odgoditi smrt mlaeg roaka. Naprimjer, sin bogatog stoara tajanstveno je nestao nekoliko godina nakon to se stoar obogatio. Govorilo se da je sirota starica otila u gradi Trujillo da kupi namirnice za jelo. No, budui da je stigla prerano, jer se trnica otvarala tek u 4 h ujutro, odluila je ekati pokraj groblja u blizini trnice. U pono je na cesti ugledala visokog mukarca odjevenog u crnu

odoru sa zlatnim, metalnim znakovljem. Mukarac je upitao staricu to radi, na to mu je ona odgovorila da eka da se otvori trnica. Mukarac joj je rekao da treba obaviti neke privatne poslove s nekim ovjekom i, kako bi je se rijeio, ponudio joj je novac i rekao da kupi ribu u svom selu. Naravno, ena, koja je bila suvie siromana da si priuti ribu, uzela je novac i vratila se u selo. Prije odlaska, upitala je mukarca tko treba doi i saznala je kako je rije o stoaru. Taj se dogaaj zbio nedugo prije nestanka stoareva sina (Coelho, 1955., str. 155). Stanovnici Kariba vjeruju da je dua sastavljena od tri dijela. Prvi je ivotna sila ili ivotni duh (anigi), smjeten u srcu. Taj dio openito nestaje nakon smrti, premda katkad moe opstati nekoliko mjeseci nakon tjelesne smrti. Anigi se moe oitovati kucanjem srca, pulsiranjem krvi u ilama, udisanju i drugim tjelesnim funkcijama (Coelho, 1955., str. 136). Kod djece se pulsiranje krvi moe vidjeti u ilama glave. Karibljani su vjerovali da ivotna sila djece iziskuje posebnu zatitu, u tu su se svrhu sluili arobnjatvom (Coelho, 1955., str. 137). Drugi dio due prema vjerovanju Karibljana je iuani, koji se nalazi u glavi. Za razliku od anigi, koji je materijalan, iuani je nematerijalan i uglavnom nevidljiv dio due, premda se moe pojavljivati u snovima (Staiano, 1986., str. 96). Ona odgovara dui u kranskom uenju, a naputa tijelo neposredno nakon smrti. Staiano objanjava (1986., str. 96): "... smrt se tumai kao odsutnost iuani" Fiziko tijelo naziva se ubugu (Staiano, 1986., str. 98). Postoje razliite ideje o sudbini iuani nakon smrti. Prema jednom stajalitu, iuani nakon smrti naputa tijelo i odlazi na dugo putovanje do Sairija, prelazei putem preko rijeke. Valentine kae (1993., str. 11): "To je dugo putovanje koje obiluje preprekama. Dua mora putovati pustinjama, divljinama, movarama i uzburkanim morima. Katkad je na tom putu prate druge due, ali uglavnom putuje sama. Veinu vremena je vlana od znoja, kie i rose, prekrivena prainom i prljavtinom. Katkad e moi vidjeti udaljena svjetla Seirija [Sairi], dok je nekad put potpuno mraan i obiluje mnogim opasnostima, te prividno na njemu nema nikakvih smjernica." Trajanje putovanja ovisi o naravi due. Naime, due koje su tijekom ivota bile dobre, putuju kratko - oko tri mjeseca. Stoga e veina obitelji, oko 3 mj. nakon smrti izvoditi obred kupanja za duu preminulog, koja, tako oiena od putovanja, moe ui u Sairi. Due ljudi koji su za ivota bili pokvareni, putovat e due, a takve due mogu preko medija zatraiti drugo kupanje, koje moe uslijediti mnogo kasnije od 3 m j . , koliko je dano duama preminulih nakon smrti (Valentine, 1993., str. 11-12). Sairi

je svijet poganskih duhova (hiuruha). Kada dua ue u Sairi, ugledat e zemlju punu kua slamnatih krovova i polja bogatih plodovima. Stanovnici te zemlje ljubazno e doekati doljaka hranom i piem. Ali, nije li jo stigao pravi as da dua ue u Sairi, bijeli pas e je laveom otjerati preko rijeke i dua e iznova ui u tijelo (Taylor, 1951, str. 107). Zadri li se dua odvojena od tijela (iuani) u blizini svoje kue nakon smrti, tada se zove pantu ili sablast (duh). U takvim sluajevima iuani moe danima ili tjednima postojati kao pantu. Jedan od Staianovih izvora rekao je (1986., str. 96): "Moja se majka nakon smrti pojavila posve naga i oko pola sata je hodala oko kue." Drugi izvor tvrdio je da ovjek katkad moe vidjeti pantu kako se hitro kree obasjan mjeseinom, nalikujui vatrenoj kugli. Staiano veli da dua postaje pantu (1986., str. 125): "... samo ako se u trenutku smrti odvojila ili je poinila neki zloin ili nedjelo. Pantui ne uzrokuju velike nevolje, premda izazivaju nemir u osobi koja ih vidi. U takvim e sluajevima ta osoba javno obznaniti to je vidjela i drugi e joj se pridruiti u molitvi, kojom e istjerati pantua. Druga se vrsta sablasti zove ufie. Neki tvrde da su to, kao i pantui, prikaze nedavno preminulih ljudi, dok drugi tvrde da nisu povezani s mrtvima. Ufie mogu postati ubojice, ljudi ija tijela nisu prikladno pokopana, ve su baena u ipraje, ljudi koji su suvie vezani uz svoju imovinu ili neko mjesto. Takve duhove egzorcist moe protjerati iz opsjednutih mjesta (Coelho, 1955., str. 256). Ufie su uglavnom nevidljivi, premda ih mogu zamijetiti ljudi koji posjeduju odgovarajue mentalne moi. Ufie je okruen rijetkom parom, a stopala mu ne dotiu tlo, premda lebde tik iznad njega. Nakon odreenog vremena, noge im se uzdiu sve vie od tla i ufie postaje sve mutniji, te napokon iezava. Coelho primjeuje (1955., str. 143): "... u prisutnosti duhova, najbolje je ponaati se ravnoduno, jer iskazivanje bilo kakvog osjeaja omoguava ufieu da ugrabi duhovnog dvojnika ive osobe." Duhovni dvojnik (afurugu) trei je dio due prema poimanju Karibljana. Nalazi se izmeu ivotvornog zraka i due, i to je astralno tijelo koje precizno reproducira sve pojedinosti ovjekova tijela, koje je, meutim, sastavljeno od tvari nalik onoj nadnaravnih bia." (Coelho, 1955., str. 138). Coelho dalje pie (1955., str. 138): "Astralno tijelo posrednik je izmeu nadnaravnog i svakodnevnog podruja stvarnosti. Posjeduje sposobnost rasuivanja, ak vidovitosti, koje mu omoguuju da spozna opasnosti koje prijete ovjeku uz kojega je vezano prije nego li ih on postane svjestan. Svog vlasnika upozorava na te opasnosti dobro poznatim znakovima, kao to je svrbe u rukama i ramenima ... Ti znakovi nekad nisu posve jasni, radi ega se

moraju protumaiti uz pomo neke starije osobe ili nekoga tko je upuen u nadnaravno." Karibljani tvrde da afurugu moe napustiti tijelo na kratko vrijeme, premda istodobno ostaje vezano uz njega (Coelho, 1955., str. 138). Isto vrijedi i za istanano, astralno tijelo u vedskoj predodbi. Naprimjer, istanano tijelo moe djelovati dok grubo fiziko tijelo spava i tada e ga napustiti, odlazei na svojevrsno astralno putovanje u snovima. No, osim u sluaju smrti ovjeka, istanano tijelo ostaje vezano uz grubo fiziko tijelo u koje se vraa. Kada afurugu iznenada napusti tijelo, kao u sluaju iznenadnog straha, ovjek moe zapasti u stanje oka. Ako afurugu ostane dovoljno dugo izvan tijela, ovjek umire ili postaje ivi mrtvac, pri emu se ne moe sluiti svojim mentalnim sposobnostima. Takozvani 'upranjivai zle magije' mogu odvojiti afurugu od tijela. Te ljude katkad unajmljuje neprijatelj neke osobe kako bi uhvatili afurugu i odveli ga zloduhu u zamjenu za bogatstvo i mo. Ili na to jednostavno mogu biti ponukani eljom za propau neke osobe. Karibljani vjeruju da je ovjekov afurugu osobito podloan zloduhu ili vrau koji ga nastoji oteti, kada ovaj odluta od tijela tijekom spavanja. Afuruge mogu biti teki ili lagani, ovisno o pojedincu. Teki afurugu je manje podloan djelovanju zlih duhova i vraeva od lakog afurugua. Osobe s tekim afurugom: "... mogu se prepustiti snovima, koje Karibljani cijene kao izvor prorokih spoznaja i sredstvo kontaktiranja s mrtvima, preko kojih se preci javljaju svojim potomcima, upuujui ih u naine na koje e uloviti velika jata riba ili im otkrivajui skrivene naume njihovih neprijatelja, opasnosti koje oekuju putnike na dugim putovanjima." (Coelho, 1955., str. 139). uveni duhovni medij imena Ding, koji je ivio poetkom 20. st., navodno je oivljavao ljude kojima su zli duhovi oteli afuruge. Jedna je starica tvrdila da je umrla kada je imala 12 godina. Njezini su roditelji pozvali Dinga koji im je rekao da je jedan od glavnih zloduha, Uinani, oteo afurugu, ili duhovnog dvojnika njihove keri. Ding je odaslao 6 svojih duhova-pomagaa da vrate afurugu. Uinani se zatvorio u planinu s djevojinim afuruguom i nije im dopustio da uu. Ding je, stoga, poslao jo 6 duhova-pomagaa, koji su sa sobom ponijeli i rum. Rumom su namamili Uinanija da im otvori put u planinu. Kada je Uinani popio rum, koji ga je omamio, duhovi su uzeli djevojin afurugu i odnijeli ga natrag u njezino tijelo, ime su je oivjeli. Ding je ivio u selu Kauech, koji se nalazi pokraj Livingstona u Belizeu, bivem Britanskom Hondurasu (Taylor, 1951., str. 111).

Karipska koncepcija sebstva, koje tvore anigi, inuani i afurugu, podsjea na vedsku koncepciju. Prema vedskim tekstovima, ovjek ima materijalno tijelo koje osnauju vitalni zraci. ovjek ima i duu, jedinicu svijesti ili duh koji opstaje nakon tjelesne smrti. ovjek ima i istanano materijalno tijelo sastavljeno od istananih materijalnih elemenata (um, inteligencija, ego). Istanano tijelo prenosi duu s jednog grubog fizikog tijela u drugo, sve dok se dua ne oslobodi svih veza s materijom, grubom ih istananom, i vrati u isto duhovnu razinu postojanja da bude s bogom. Tijela viih polubogova vedske kozmologije poglavito su sastavljena od istananih materijalnih elemenata. Stoga se moe rei da istanano materijalno tijelo ovjeka, dijeli prirodu tijela polubogova. Kako tvrdi Caelho, karipska ideia sloene due izvedena je iz slinih koncepcija zapadnoafrike kulture. Afrikanci iz Dahomeya vjeruju da je dua sastavljena od etiri dijela. Prvi je dio Se Djoto i on izvire od predaka i slui kao duh-uvar. Se Medo je osobna dua koja nadivljuje smrt. Sljedei dio due Coelho opisuje kao (1955., str. 255): "Se Lido, djeli Mawua, boanskog stvoritelja koji prebiva u svakom ovjeku." To podsjea na vedsku koncepciju Nad-due: svaki ovjek posjeduje duh-duu uz koju supostoji manifestacija - Nad-dua, paramatman, koja slui kao svjedok i koja usmjerava. etvrti dio due povezan je s Fa, personificiranom sudbinom (Coelho, 1955., str. 255). Taj dio u izvjesnom smislu odgovara vedskoj koncepciji istananog materijalnog tijela. Istanano materijalno tijelo prenosi karmu pojedinca. Karma pohranjena u istananom tijelu odreuje sudbinu due, kao i vrst fizikog tijela koje e primiti i iskustva koja e doivjeti.

Kozmologija sibirskih Gilyaka

Gilyaci su plemenski narod koji ivi u najistonijim podrujima Sibira, ukljuujui otok Sahalin i obalno podruje oko rijeke Amur. Prema predodbi Gilyaka, svijet nije sazdan od mrtve materije, ve ga nastanjuju iva boanstva. Boanstva su povezana sa svakim elementom i znaajkom prirode. Naprimjer, s planinama je povezan gospodar planina, Planinski ovjek (Coxwell, 1925., str. 119). Planine se nazivaju pal, a gospodar planina pal-yz. Njemu su podreeni brojni ivotinjski klanovi, koje alje gilyakim lovcima. Bez njegova doputenja, lovci nee uloviti nijednu ivotinju. On ivi na najvioj planini (Shternberg, 1933., str. 55). S morem je povezan gospodar mora, Morski ovjek, tol-yz ili tayrnadz. Shternberg kae (1933., str. 55): "Tayrnadz, bog mora, ivi na dnu Okhotskog mora. To je veoma star ovjek sijede brade, koji sa svojom starom enom ivi u podvodnoj

jurti u kojoj se nalaze brojne kutije sa svakovrsnom mrijesti, koje s vremena na vrijeme baca u more. Upravo on u odreeno vrijeme alje nebrojeno mnotvo lososa, bez kojih bi ivot Gilyaka bio nemogu; upravo on alje kosatkije [kitove ubojice] da uspostave red u moru i istjeraju razliite morske ivotinje prema Gilyacima." Sa zemljom je povezan Podzemni ovjek. Ta boanstva se svojom vanjtinom ne razlikuju od Gilyaka, ali su obdarena mistinim moima, kao i sposobnou preuzimanja oblija ivotinja, drvea ili kamenja kojima vladaju. Gilyaci katkad tuju te oblike, ali gospodari su prava boanstva (Shternberg, 1933., str. 54). Medvjed je za Gilyake osobito sveta ivotinja, koja izvrava boansku volju. Naprimjer, medvjed kanjava zloince tijekom njihova ivota. Dua Gilyaka kojeg je ubio medvjed navodno ulazi u tijelo te ivotinje. Schrenck pie (1881.-1895., str. 749): "Brojni slikovni prikazi koje izrauju Gilyaci - talismani ili mali idoli koje nose oko vrata u sluaju bolesti - moda se osnivaju na vjerovanju o preseljenju due, povezanom s medvjedom. Tako meu njima nalazimo dvostruke likove ovjeka i medvjeda. Obino je rije o komadiu drveta koji se na jednoj strani grana u dva dijela, od kojih jedan predstavlja ljudsku, a drugi medvjeu glavu." Osim boanstava koja vladaju znaajnijim umama i stvorenjima, postoje i brojna nia boanstva koja upravljaju svim podrujima ivota Gilyaka. Postoje i kategorije boanstava koja se posve razlikuju od Gilyaka, kao to su Sunce, Mjesec i 'nebeski ljudi', zvani tly-nivukh. Shternberg kae (1933., str. 55): "Nebeski e ovjek iz puke zlobe spustiti ribiki tap s udicama na Zemlju ne bi li uhvatio kojeg Gilyaka. To mu, meutim, ne uspijeva uvijek. Naprimjer, mladi Gilyak Il'k, iz sela Arkova, rekao mi je da je tly-nivukh jednom uhvatio njegova oca zlatnom udicom, pri emu je ovaj jedva izbjegao uhvativi se za drvo, i pritom je zaradio samo oiljak i rastrgao kaput." Drugi je Gilyak Shternbergu ispripovijedao (1933., str. 363): "Neki je ovjekjednom prilikom susreo gospodara neba, koji je jahao na saonicama koje su vukli vukovi. No, kada je ugledao Gilyaka, vukovi su se propeli u visinu i nestali na nebu zajedno sa svojim jahaem." Gilyaci tuju i klanske bogove. Klanski bogovi su Gilyaci koji su se nakon smrti povezali s jednim od bogova prirode. Shternberg pie (1933., str. 58): "Ako nekog Gilyaka u lovu ubije medvjed, utopi li se pod vodenim valovima, pogine li ili izgori u vatri nepanjom, umre li ena, kako objanjava aman, zbog medvjee ljubavi prema njoj, itd. - svi ljudi koji tako umru nee otputovati u obino kraljevstvo sjena, ve e otii klanskim bogovima - gospodarima planine, vode, vatre, itd., koji uivaju njihovu naklonost i

tako e postati najmanji gospodari i titit e svoje suplemenike. Na takav su se nain oblikovali klanski pal'-nivukh'i - ljudi ume, tol'-nivukh'i - ljudi mora, itd. Upravo tim boanskim suplemenicima itav klan prinosi rtve." Ti umrli Gilyaci koji su postali klanski bogovi, objavljuju se ivima u obliku neke ivotinje. umski klanski bogovi pojavljuju se u obliku medvjeda, morski kao bijeli kitovi ili kitovi ubojice (Shternberg, 1933., str. 58). Klanski bogovi djeluju za dobrobit svojih ivih potomaka i taj poloaj zadravaju tijekom 2 narataja (Shternberg, 1933., str. 89). Gilyake koji su postali klanski bogovi, njihovi suplemenici tuju u posebnim svetitima. Naprimjer, pogine li neki Gilyak utapanjem i tako postane klanski bog povezan s gospodarom mora, njegovi e suplemenici na mjesto na kojemu je bio kremiran staviti brod opremljen za putovanje morem ili rijekom. Gilyaci svoje bogove katkad tuju u obliku idola. Tako nekad nose veoma male idole nanizane na uzici oko vrata. Ti se idoli nazivaju sawa (Schrenck, 1881.-1895., str. 745). Osoba koja nosi idola oko vrata, hrani ga malim koliinama hrane dodirujui mu usta. Idoli nisu obini prikazi, jer Gilyaci vjeruju da u njima obitavaju duhovi. Duh koji obitava u nekom idolu naziva se kobold. Schrenck pie (1881.-1895., str. 240): "Ako je idol teak, to znai da je njegov stanovnik, kobold, kod kue, a kada je laki nego inae, tada duh luta unaokolo." Vatra i boanstva vatre za Gilyake predstavljaju posrednike preko kojih ljudi mogu kontaktirati s mnogo monijim boanstvima. Naprimjer, lovac prinosi rtve u vatru za Gospodara ume ne bi li bio uspjeniji u lovu (Coxwell, 1925., str. 118). Neki duhovi su neprijatelji Gilyaka. Oni se nazivaju melk, to grubo znai vrag. Kao i ostala boanstva, povezani su s elementima i znaajkama prirode (Coxwell, 1925., str. 120). Tako postoje morski, planinski, umski vragovi, itd. Morski vragovi voze brodove, i kada ugledaju Gilyake kako brodovima odlaze u lov na tuljane, viu im: "to radite ovdje?" Jedan takav zloduh zove se Ge-nivukh i ivi u zemljanom humku pokraj Tekhrva. esto posjeuje kue Gilyaka, i viri im kroz prozore prosei neto s 2 ispruena prsta. Kada neto dobije, odlazi. Gilyaci mu katkad daju ugljen. No, Genivukh nerazumljivo poinje prebacivati uareni ugljen s jedne u drugu ruku, govorei: "Uaren je. Nemate li (nita), ne dajte!" Ali Ge-nivukha se ne moe tako lako otarasiti. Poznato je da esto otima ljude, osobito djecu. Osoba kojoj Ge-nivukh prijeti da e je oteti, moe se zatititi na sljedei nain: "... pomoi e samo samoranjavanje, jer se Ge-nivukh boji krvi." (Shternberg, 1933., str. 321). Osim to vjeruju da ih napadaju zli duhovi, Gilyaci vjeruju i da e zauvijek ivjeti u svojim zemaljskim tijelima. Bolest

tumae kao napad zlih duhova koji opsjedaju tijelo. Shternberg pie (1933., str. 73): "Kao to i Gilyak vreba ivotinju i na sve je naine pokuava ubiti, tako i zloduh vreba Gilyaka na svakom koraku kako bi ga prodro." Vrhovno bie, stvoritelj i moralni autoritet zove se Kiskh. Gilyaci vjeruju da ovjek obolijeva kada uvrijedi Kiskha. Zbog te uvrede je podloan utjecaju zlih duhova. Radi toga Gilyaci prinose rtvu zloduhu ne bi li ga uvjerili da napusti ovjeka. Gilyaci ne prinose rtve Kiskhu radi ozdravljenja ili neke druge svrhe. Promatraima poput Charlesa H. Hawesa, odnos Gilyaka prema Kiskhu prilino je zagonetan. On je napisao (1903., str. 162): "Predodba o njemu toliko je neodreena, da se moe samo rei da ga [tovatelj, op. prev.] zamilja kao nebuloznu koncepciju." Schrenck kae (1881.1895., str. 740): "Gilyaci gaje nejasnu i maglovitu ideju Boga, vrhovnog bia kojem pridaju pridjev Dobri, bez ikakvog elementa zla, i kojega ljudi tuju. Ali ta je ideja posve apstraktna, isprazna i uope se ne uklapa u ivot i obiaje Gilyaka; za njih ona nema nikakvo konkretno znaenje, radi ega poznaju samo rije molitva, ali ne i sam in. Isto tako, s obzirom na potpunu prazninu te ideje, o Bogu ne znaju nita osim da je kingulatsch, Dobri." Ipak, ini se da Gilyaci priznaju da se Bog u izvjesnoj mjeri uplie u njihove poslove i katkad mu pridaju pozornost. Schrenck primjeuje (1881.-1895.): "U jednom sam selu, meutim, saznao da Boga strano razgnjevi ubojstvo amana", a: "... kada Gilyak prijee veoma opasnu dionicu puta na svom putovanju, izlijeva zdjelu duhova na zemlju ili u vodu: to je rtva Bogu." Neki tvrde da se vrhovni bog zove Kurn, kojom se rijei naziva i svemir. Shternberg kae da je za Gilyake njihov vrhovni bog (Kurn) (1933., str. 49): "... osoba nalik ovjeku." Na poetku svijeta postojala je samo voda. Onda je Kurn stvorio zemlju. Nakon toga je Kurn izgubio svog soba, koji je za sobom ostavio tragove po itavoj zemlji. Ti su se tragovi pretvorili u velike rijeke. Dok je Kurn lovio soba, oinuo ga je biem, a tragovi bia na tlu pretvorie se u potoke (Shternberg, 1933., str. 320). Sahalinski Gilyaci svoj otok nazivaju mif, to znai zemlja. Kako tvrdi Shternberg (1933., str. 49), vjeruju da je to ivo, boansko bie ija glava poiva u Ohotskom moru na sjeveru, noge, koje predstavljaju 2 poluotoka, prostiru se na jug do zaljeva La Perouse. Shternberg pie (1933., str. 50): "Tu se nalazi Kryuspal, jedan od najviih vrhova na Sahalinu koji svojom veliajnou zadivljuje sve koji prilaze otoku s mora, poput usamljenog, mrkog morskog demona... ak i osamljene litice koje izbijaju iz vode uz obalu otoka - sve je to ivo, bogovi koji su napustili svoje klanove u

doba bratoubilakih ratova. I sva je ostala priroda iva: prijetei tol (more), turobne ume planinskog otoka, brze planinske rijeke, itd. Gilyak koji sijee drvo strahuje da e unititi njegovu duu, radi ega na panj stavlja posebno bie, inau [u obliku zailjenog tapa]... koji mu vraa duu i ivot. Planine, ocean, litice, drvee, ivotinje - to je jedina maska pod kojom se bogovi skrivaju od znatieljnih ljudi." Katkad manjeg kita ubojicu (kosatka) prati vei. Jedan je Gilyak objasnio Shternbergu da je manji kosatka ma veega. Pritom samo prividno nalikuje kosatki, jer je ustvari ma. A vei kosatka zapravo ima oblik lovca. Shternberg izvjeuje da mu je jedan Gilyak (1933., str. 50) rekao da je ono to nama izgleda kao morska ivotinja, zapravo laa Gilyakova duha kosatke. Vjeruje se da je kosatka sveta ivotinja koja se ne smije ubijati. Kada se leina kosatke nasue na obali, Gilyaci je obredno pokapaju (Shternberg, 1933., str. 54). Gilyaci vjeruju da ljudi imaju nekoliko dua, koje se razlikuju veliinom. Velike due veliinom odgovaraju ljudskom tijelu i ovjek ih moe imati nekoliko, pri emu osobe vieg poloaja, kao to su amani, imaju vie takvih dua od obinih ljudi. Osim toga, ovjek ima i nekoliko malih, jajolikih dua koje su smjetene u glavi velike due. Kada velika dua prestane postojati, mala se dua poveava i udvostruuje (Shternberg, 1933., str. 78). Ta se mala dua osjea u snovima (Shternberg, 1933., str. 79). Nekad se tvrdi da ovjek ima 3 due. Glavna se zove cheg:n, a druge dvije se nazivaju sjenama ili pomagaima. Shternberg kae (1933., str. 306): "...kada je amanov cheg:n ranjen, on umire." Ako je san veoma jasan i ostvari li se, to je djelo glavne due. Ne ostvari li se, to je djelo jedne od sjena. Gilyaki amani ostvaruju vezu izmeu vidljivog i nevidljivog svijeta. Shternberg kae da se nekim amanima (1933., str. 74): "... u nonim vizijama ili stanju transa objavljuje boanski zatitnik, koji im obznanjuje njihov uzvien poziv." Glavna je dunost amana da iscjeljuju ljude istjerujui zle duhove. Osim toga, amani pretkazuju budunost i prinose rtve. Mogu nadzirati i prirodne sile. Naprimjer, mogu sprijeiti ili izazvati kiu. Svojim moima mogu i nauditi drugima. Tako mogu izazvati smrt ovjeka ili kazniti selo potopom (Seeland, 1882., str. 242-243). amanima pomau dvije vrste boanskih bia. Oni se zovu kekhn i kenchkh. Kekhn su najznaajniji pomagai, koji amanu pomau da iscjeljuje tako to iz ovjekova tijela istjeruju demona koji je prouzrio bolest. Osim toga, mogu pomoi amanu da vrati ovjekovu duu koju je oteo demon. Kekhn mogu preuzimati i oblik vukova, tuljana, orlova, sobova i sova, kao i drugih ivotinja (Shternberg, 1933., str. 74).

aman moe izlijeiti ovjeka na 3 naina. Prvo, slui se snovima da pronae lijek. Drugo, istjeruje zloduha koji je prouzroio bolest, glasnim pjevanjem i plesom. Tree, osim pjesme i plesa, aman priziva za pomo kekhna (Shternberg, 1933., str. 74). aman koji pjeva i plee zapada u stanje svijesti u kojemu moe izravno osjetiti kekhna, njegove duhove-pomagae i zatitnike. Shternberg pie (1933., str. 75): "Doista moemo vjerovati da ih stvarno uje i vidi. Nadam se da me nitko nee optuiti zbog moje pristranosti prema amanima, ali uvjereno tvrdim da je u mojoj prisutnosti, aman u ekstazi... doveo Gilyake u takvo stanje da su ... vidjeli sve to je on sam vidio u stanju transa. aman vjeto pribjegava pomoi prvog, potom drugog od svojih kekhna, ovisno o okolnostima. Na taj nain, ako demon tvrdoglavo odbija izai iz organizma, aman zaziva ar-rymnd-kekhna, koji se pretvara u vatrenu kuglu i probija se u trbuh amana, odakle putuje u najudaljenije dijelove njegova tijela, tako da mu tijekom seanse, iz usta, nosa ili drugih dijelova tijela izbija vatra. Tako ispunjen vatrom, aman svojim ustima dotie oboljelo mjesto i u njega puta vatru, koja istjeruje demona." U sluaju utapanja, aman e poslati kekhna da uhvati duu utopljenika. Kekhn e otii na mjesto gdje obitava glavni duh mora, vodei sa sobom bijelog soba. Dua utopljenika uva se u jurti glavnog duha mora. Kada morski duhovi ugledaju bijelog soba, za njih nepoznatu ivotinju, izai e iz jurte i zaueno ga promatrati. U tom e asu kekhn ui u jurtu i uzeti duu utopljenika, te je vratiti u svijet ivih (Shternberg, 1933., str. 75). Usprkos svojim brojnim kekhnima, aman nekad nee uspjeti pomoi ovjeku, osobito onome kojega napadaju veoma moni planinski ili morski demoni. Ti demoni unitavaju ovjekovo tijelo i odvode mu duu. Meutim, dua, osloboena tereta grubog fizikog tijela, moe se posluiti svojim moima da pobjegne i zatrai zatitu prijateljskih planinskih ili morskih boanstava. Nakon toga dua moe preuzeti ljudski oblik i otputovati u Miyvo, 'prebivalite mrtvih'. U nekim okolnostima, zli duhovi naputaju duu umrlog, doputajui joj da mirno otputuje u Miyvo (Shternberg, 1933., str. 79). Miyvo se nalazi u sreditu Zemlje. Njegovi stanovnici love neiscrpne zalihe ivotinja i neograniene koliine riba (Hawes, 1903., str. 163). Shternberg kae (1933., str. 79): "Ondje je sve kao i ovdje: ista zemlja, isto nebo. more, rijeke i ume; samo to sunce ondje sja kada je ovdje no, a mjesec kada je ovdje dan. Mrtvi oivljuju i ondje nastavljaju ivjeti u istim naseljima kao i na Zemlji, love ribu, ubijaju ivotinje, slave klanske svetkovine, ene se i razmnoavaju. Samo im je materijalni status promijenjen: siro-

masi postaju bogatai, a bogatai siromasi... Meutim, ak i u novom svijetu ovjeka oekuju bolesti i smrt. Odande dua mora otii u trei svijet i tako iznova, sve dok ne propadne, pretvarajui se u sve manja stvorenja, male ptice, muice i, naposljetku, u pepeo. Nekada se due iznova raaju na naem planetu, te tako iznova dovravaju beskonaan niz preobrazbi." to se tie ponovnog raanja na ovom svijetu, jedna legenda kazuje o Gilyaku koji je poginuo u borbi s medvjedom, nakon ega su mu na licu ostale upeatljive rane. Poslije je u jednoj gilakoj obitelji roen djeak koji je na licu imao iste oiljke (Shternberg, 1933., str. 368). Due samoubojica, kao i ubijenih ljudi, odlaze izravno u Miyvo. Druge moraju onamo putovati nekoliko dana (Hawes, 1903., str. 163). Nakon smrti neke osobe, obavljaju se ceremonijalne pripreme za njezino putovanje. Hawes je svjedoio jednoj takvoj ceremoniji za duu nedavno preminule ene. Tijelo joj je poivalo u kolibi 4 dana, tijekom kojih su njezinu duu posjeivala 4 glavna boga Gilyaka, koji su opisivah njezin ivot i davali joj upute o zagrobnom ivotu. Tijelo su joj pritom uvah roaci, prisjeajui se i pripovijedajui o njezinim dobrim djelima i osobinama. Budui da bog vatre slui kao posrednik za kontaktiranje s drugim bogovima, u kolibi je neprestano gorjela vatra. Preminulu su odjenuli u novu odjeu i opremili je najboljim mreama, kopljima, pukama i lukovima za putovanje u Miyvo (Shternberg, 1933., str. 80). Mrtvima se pridaju nova imena jer, kako tvrdi Shternberg (1933., str. 368), Gilyaci vjeruju da je grijeh mrtve nazivati njihovim starim imenom.

Kozmologija Inka
Glavni bog junoamerikih Inka zvao se Viracocha. Rowe izvjeuje da je Wiracocha (1946., str. 293): "... teoretski izvor svekolike boanske moi, ali Indijanci su vjerovali da je upravljanje svime to je stvorio povjerio svojim mnogobrojnim pomagaima, nadnaravnim biima koji su mnogo izravnije utjecali na ljudske poslove." Viracocha prebiva na nebu, ali povremeno silazi na Zemlju, objavljujui se ljudima u doba velikih nevolja. To podsjea na vedsku koncepciju avatara, 'onoga koji silazi'. U Bhagavad-giti (4.7), Vrhovni gospodar Krina veli: "Uvijek i svugdje gdje propada religija, a vlada nevjerovanje, ja silazim." Nakon to ju je stvorio, Viracocha je lutao Zemljom izvodei uda i poduavajui ljude. Kada je stigao u Mantu u Ekvadoru, otiao je na zapad, hodajui preavi Tihi ocean (Rowe, 1946., str. 293). U glavnom hramu u Cuzcu, prijestolnici carstva Inka, nalazio se zlatni kip vrhovnog stvoritelja Viracoche. Imao je oblik ovjeka, otprilike veliine

desetogodinjeg djeaka (Rowe, 1946., str. 293). Diljem carstva Inka, uz polja koja su osiguravala prihod slugama i izvravanje obrednih slubi, gradili su se hramovi posveeni Viracochi (De Molina, 1873., str. 11). Istaknuti povjesniar, Garcilaso de la Vega (1539.-1616.), poistovjetio je Viracochu s drugim vrhovnim stvoriteljem, Pachacamacom. Garcilaso de la Vega bio je sin kraljevne Inka i panjolskog osvajaa. Stoga je o religiji Inka pisao izravno iz njihova gledita. Pacha znai univerzalan, dok je camac, kako tvrdi Garcilaso de la Vega (1869.-1871., str. 106): "... particip prezent glagola cama, oivjeti, udahnuti ivot, iz kojega je izvedena rije cama, dua." Tako Pachacamac znai 'Onaj koji udahnjuje ivot univerzum' ili, tonije, 'Onaj koji univerzumu ini ono to dua ini tijelu' (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 106). To odgovara vedskom konceptu Nad-due koja ima nekoliko oblika. Jedan oblik Nad-due poiva u tijelu svakog ivog bia, zajedno s pojedinanom duom. Druga manifestacija Nad-due udahnjuje ivot itavom univerzumu. Inke su duboko tovali boje ime Pachacamac, koje nikada nisu izgovarali bez posebnih popratnih gesta, kao to je klanjanje, podizanje oiju prema nebu ili uzdizanje ruku. Garcilaso de la Vega (1869.-1871., str. 107) napisao je: "Kada su ih pitali tko je Pachacamac, Indijanci su odgovorili da je on dao ivot svemiru i odravao ga, no da ga ne poznaju jer ga nikada nisu vidjeli, radi ega mu nisu podizali hramove, niti mu prinosili rtve. No, tovali su ga u svojim srcima (tj. u mislima) i smatrali su ga nepoznatim bogom." Meutim, u obalnoj dolini istoga imena nalazio se jedan hram posveen Pachacamacu. Garcilaso de la Vega veli (1869.-1871., str. 552): "Taj Pachacamacov hram bio je izrazito veliajan, s obzirom na samo zdanje, kao i na slube koje su se u njemu izvodile. Bio je to jedini hram posveen Vrhovnom biu u itavom Peruu." Kako tvrde neki povjesniari, Inke su prvotno tovale Sunce kao vrhovno bie. Ali jedan od drevnih vladara Inka primijetio je da Sunce nikada ne miruje, ve da se uvijek pokree i da ga ak i mali oblak moe prekriti. Stoga je zakljuio da Sunce ne moe biti vrhovni bog, nego da zacijelo postoji neko vie bie koje nadzire i zapovijeda Suncu. To ultimativno vrhovno bie nazvao je Pachacamac (De Molina, 1873., str. 11). Sljedei bog po vanosti u religijskom sustavu Inka nakon Viracoche (ili Pachacamaca), bio je bog Sunca, poglavar nebeskih bogova. Kraljevi Inka smatrali su se djecom Sunca i boanskim stvorenjima (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 102). Prva kraljica Inka zvala se Mama Uaco. Bila je to prekrasna ena i vraara. Mogla je razgovarati s demonima i svojim

moima obdarivati sveto kamenje i idole (huacas) darom govora. Ona je bila ki Sunca i Mjeseca. Premda nije imala zemaljskog mua, na neki je nain rodila sina, koji se zvao Mango Capac Inca, kojega je oenila i uzela miraz od svoga oca, boga Sunca. Svi sljedei kraljevi Inka bili su njezini potomci. Bog Sunca je nadzirao rast usjeva, radi ega su ga Inke, koji su se prvotno bavili poljoprivredom, veoma duboko tovali. U glavnom hramu Inka u Cuzcu nalazio se idol Sunca (Rowe, 1946., str. 293). Sljedea po znaaju u boanskoj hijerarhiji bila je boica Mjeseca, Mama-Kilya, Majka Mjesec. Ona je bila ena i sestra Sunca. Svojim je kretanjem upravljala izraunavanjem vremena i odreivala kalendar sveanosti Inka (Rowe, 1946., str. 295). Bog grmljavine bio ie bog vremena kojemu su se Inke molile za kiu. Prikazivale su ga kao ovjeka na nebu koji u jednoj ruci nosi buzdovan, a u drugoj praku. Grmljavinu je proizvodio glasnim udarcima prakom, dok je munja bila odbljesak njegove blistave odjee. Kiu je stvarao od vode iz Mlijene staze, nebeske rijeke koju je potom slijevao na Zemlju. Inke su ga zvale imenima Ilyap'a, Intil-ilyap'a ili Coqu-ilya, a poistovjeivali su ga i sa zvijeem istog imena (Rowe, 1946., str. 294-295). Inke su vjerovale da su zvijezde Mjeseeve slukinje (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 115). Meu njima su tovali Plejade, koje su zvali Collca. Neke su zvijezde upravljale razliitim zemaljskim poslovima i tovale su se upravo zbog toga. Npr., pastiri su tovali zvijezdu Liru, koju su zvali Vrcuchillay. Vjerovali su da je ta zvijezda arena ljama koja titi stoku (Polo de Ondegardo, 1916., str. 3-4). Inke koje su ivjele u planinama tovale su zvijezdu Chuquichinchay, to znai planinski lav. Ta je zvijezda, koja pripada zvijeu Lava, vladala lavovima, jaguarima i medvjedima, od kojih su ivotinja Inke traile zatitu. Inke su tovale zvijezdu Machacuay, koja je vladala zmijama. Polo de Ondegardo izvjeuje (1916., str. 5) da je Machacuay predstavljala raka, to odgovara zvijezdi istoimenog zvijea. Druge zvijezde predstavljaju boansku majku (Djevica), jelena (Jarac) i kiu (Vodenjak). Inke su Zemlju nazivali Pacha Mama (Majka Zemlja), a more Mama Qoca (Majka More). tovali su ih kao nadnaravne boice (Rowe, 1946., str. 295). Osim toga, Inke su tovale i brojne mjesne bogove i kuna boanstva. tovali su biljke, drvee, brda i kamenje, kao, primjerice, smaragd, te ivotinje, poput jaguara, planinskih lavova, lisica, majmuna, velikih zmija i kondora (De la Vega, 1869.-1871., str. 47). Inke su idolima glavnih bogova redovito prinosili hranu i pie, koje se zvalo chicha. Hrana se spaljivala, a chicha izlijevala na tlo, a bog ili umrla

dua primili bi tu rtvu gdje god se nalazili. to se tie boga Sunca, vladar Inka bi spalio hranu koju prinosi kao rtvu, dok bi chichu izlio u veliki zlatni vr koji se nalazio iza kipa boga Sunca, odakle bi se chicha izlijevala u uplji kamen optoen zlatom. Taj je kamen stajao na trgu ispred rtvenika (Cobo, 1893., str. 83). Idoli su se tovali u hramovima. Glavni hram Inka nalazio se u Cuzcu, a posjeivali su ga ljudi iz svih krajeva carstva Inka. Rowe kae (1946., str. 293): "U hramu Sunca u Cuzcu nalazili su se prikazi nebeskih bogova Inka, kao i itavog mnotva niih nadnaravnih bia; meu njima je najznaajniji bio prikaz Viracoche, a ne Sunca. Prinosima s polja koji su se pripisivali Suncu, hranio se itav sveeniki stale Inka, a ne samo sluge Sunca, dok su Izabranice sluile svim boanstvima u hramovima, a ne samo Suncu. Premda je Sunce u religiji Inka imalo veoma znaajan poloaj, smatralo se samo jednom od velikih sila slubene religije i uivalo je vie teoretski, nego stvaran znaaj." Izabranice su od djetinjstva bile posveene slubi hramskim boanstvima. ivjele su u samostanima pokraj hramova Sunca, koji su se nalazili u znaajnim gradovima diljem carstva. Djevice koje su ivjele u samostanu zvale su se Mamacone, gospe majke. Vjerovalo se da su Mamacone ene bogova (Cobo, 1893., str. 146-147). Mamacone su skrbile o rtvenoj vatri u glavnom hramu u Cuzcu, odravajui je izrezbarenim i oslikanim komadiima posebnog drveta. Svakoga jutra u zoru pripremale su hranu za boga Sunca, predstavljenog zlatnim kipom koji se nazivao Punchao (Cobo, 1893., str. 147-148) i imao je oblik: "zlatnog diska sa zrakama i ljudskim licem." (Rowe, 1946., str. 293). Kip je bio okrenut prema istoku, tako da su ga obasjavale prve zrake izlazeeg Sunca. Sveenice su tada prinosile hranu u rtvenu vatru, govorei: "Sunce, jedi ovu hranu koju su ti tvoje ene pripremile." Ostatke prinosa koje ne stavljaju u vatru odnose hramski sveenici, slubenici, uvari i sveenice. U hramovima posveenima bogovima vedske kozmologije, svakodnevno se prinose hrana i pie. I ondje ostatke takvih prinosa odnose sluge bogova. Amauate su filozofi-sveenici Inka, koji su poduavali da su ljudi sastavljeni od due i tijela. Dua je besmrtna duhovna supstancija, a tijelo prolazna, materijalna supstancija. Amautae su poistovjeivali tijelo sa zemljom, smatrajui da se ono nakon smrti pretvara u zemlju. Stoga su tijelo nazivali allpacamasea, to znai oivljena zemlja. No, ljudsko tijelo su razlikovali od tijela ivotinja, dodavanjem rijei runa, koja oznaava razum i inteligenciju (Garcilaso de la Vega, 1869.-1871., str. 126). Inke su vjerovale u

zagrobni ivot. Pobone due odlazile su bogu Sunca, a nepobone u hladno podzemlje, gdje mogu jesti samo kamenje. Inke su se bavile proricanjem, pri emu su od nadnaravnih bia traile da: "... dijagnosticiraju bolesti, utvruju istinitost priznanja, otkrivaju izgubljene stvari, prokazuju zlobne vraeve, izabiru mogue nasljednike, odreuju najprihvatljivije rtve bogovima i, openito, da rjeavaju dvojbe." (Rowe, 1946., str. 302). Osim toga, pri utvrivanju svojih postupaka u budunosti oslanjali su se na predznake. Proricanjem su se mogli baviti i vraevi (omo) koji su izravno opili s duhovima. Ljudi su od njih traili pomo pri otkrivanju izgubljenih ili ukradenih predmeta. Vraevi su otkrivali i podatke o dogaajima na udaljenim mjestima i zazivali duhove izgovarajui arolije ili crtajui likove na zemlji. Neki su uspostavljali komunikaciju s duhovima u nesvjesnom stanju izazvanom tekuim opijatima. Openito, razgovarali su s duhovima u mraku, kada su ljudi mogli uti glasove vraeva i duhova (Rowe, 1946., str. 302).

Kozmologija Zulua
Zului su pleme koje ivi na sjeveroistoku pokrajine Natal u Junoafrikoj Republici i govori jezikom bantu. Prema nekim izvorima, njihova kozmologija ne obuhvaa samo boga stvoritelja, ve i mnogo neodreenijeg vrhovnog boga. Boanski stvoritelj koji je stvorio vidljivi svijet i tijela ivih bia, zove se Umvelinquangi. Praotac ljudi zvao se Unkulunkulu. Jedan Zulu rekao je Callawayu (1870., str. 97) da su Unkulunkulu i boanski stvoritelj Umvelinqangi, istovjetni. Rekao je da se vrhovni bog koji je postojao prije tog boanskog stvoritelja, jednostavno zove Kralj. Slino razlikovanje nalazimo u vedskom sustavu koji razlikuje vrhovnog boga (Krina, Naravan, Vinu) i boga stvoritelja (Brahma), koji je stvorio planete i iva bia, ukljuujui ljude. Neki tvrde da je ideja o vrhovnom bogu u Zulua proizala iz doticaja s kranstvom. Ali jedan Zulu rekao je Callowayu sljedee (1870., str. 19): "Za nebeskog Kralja nismo prvi put saznali od bijelaca. Ljeti, kada grmi, obiavamo rei: Kralj se igra. A onome tko se boji, stariji govore: To je samo strah. Koju si stvar koja pripada Kralju pojeo?' Radi toga kaem da smo za Gospodina o kojemu nam govorite uli prije nego li ste vi doli ovamo. Ali, on se razlikuje od Unkulunkulua koji je stvorio sve stvari. No, prvog nazivamo kraljem, jer ivi na nebu. Unkulunkulu ivi dolje i on je stvorio sve stvari dolje."

Callawayev je izvor objasnio da upravo nebeski kralj, vrhovni bog na nebu, kanjava ljudske grijehe nesreama. Tako se prepoznaje njegovo djelovanje. Rekao je: "Ne znamo kako ivi, niti su nam poznata naela prema kojima vlada. Poznajemo samo njegovu kaznu." Nebeski kralj nije proizaao iz Unkulunkulua kao sve ostalo. Izvor dalje kae: "Nae znanje o Unkulunkuluu i o njemu je nepovezano. Naime, dok otprilike moemo rei to pripada Unkulunkulu, gotovo nita ne moemo rei o onome to pripada nebeskom kralju. Poznajemo veinu onoga to pripada Unkulunkuluu, jer on je bio na ovoj zemlji i moemo opisati koji ga poslovi zanimaju. Unkulunkuluu pripisujemo Sunce i Mjesec, kao i sve stvari na ovome svijetu." (Callaway, 1870., str. 20-21). Callawayev je izvor prigovarao kranima koji su Zuluima govorili da je nebeski kralj stvorio sve vidljive stvari na zemlji: "Mi smo im rekli da ih je stvorio sam Unkulunkulu." (Callaway, 1870., str. 21), te dodao: "Premda nam neki misionari govore da su taj kralj i Unkulunkulu isti, mi crnci nismo rekli da Unkulunkulu ivi na nebu; rekli smo da se rodio i umro; to je sve to smo rekli." Opisano podsjea na vedsku koncepciju prema kojoj je boanski stvoritelj, Brahma, smrtan, a vrhovni bog, Krina, besmrtan. Unkulunkulu naizgled obitava na nebu. Na pitanje o prebivalitu stvoritelja, neki starjeine Zulua su odgovorili: "Stvoritelj svih stvari je na nebu. A ondje ive i ljudi." (Callaway, 1870., str. 53). Filozof iz plemena Zulu, Laduma Madela, koji je djelovao u 20. st, na sljedei nain objanjava legendu o postanku. Boanski stvoritelj zove se Umvelinquangi, to znai onaj koji je stvorio sve osim svijeta koji je stvorio njega. Njegova se ena zvala Ma Jukujukwini, to je ime mjesta na kojemu je stvorena, Ema Jukujukwini. Na tom su se mjestu stvoritelj i njegova ena pojavili poput gljiva (Bodenstein i Raum, 1960., str. 169). Nakon toga su stvorili troje djece - Sithu, Nowu i Nomkubulwanu, 'Kraljevnu koja se ne udaje (Bodenstein i Raum, I960., str. 169). Zemlja se zove Umhlaba. Boanski stvoritelj je na zemlji podigao 4 stupa, a stvorio je i zemlje ispod vidljive Zemlje i nebesa iznad vidljivog neba. Jedan Zulu objanjava (Bodenstein i Raum, I960., str. 172): "Kao to iza jednog obzora uvijek vidite drugi, tako moete vidjeti i nebeski svod!" Jedna ena iz plemena Zulu opisala je Nomkhubulwanu, Umvelinquangijevu ki kao nebesku kraljevnu (Berglund, 1976., str. 70): "Ona voli ljude. Stoga otvara nebo i doputa im da vide stvari koje ondje postoje. Tada se vidi i duga. Vidi se u trenutku kada im ... doputa da je vide. Svodovi su raznobojni. Lijepi su tako obojani svim bojama." Kada ljudi ugledaju dugu

obiavaju rei: "Kraljevna nas sigurno voli. Sada e kia prestati i dat e nam sunce. A onda e nam poslije ponovno donijeti kiu." Prvi su je ljudi u drevno doba mogli izravno vidjeti. Danas je rijetko vide. Kada susretne ovjeka, skriva se, molei ga da joj okrene lea i da je ne gleda jer je gola. Ukoliko je ovjek pogleda, oboljet e i nedugo potom umrijeti. Katkad e nebeska kraljevna razgovarati s ljudima i njezine e poruke biti veoma znaajne. Tako se moe oglasiti ovjeku u njegovu vrtu: "Ove e godine imati hrane; premda je dugo vladala glad, ona e uskoro prestati." (Callaway, 1870., str. 254). Osim toga, moe Zuluima davati i razliite upute koje e ovi spremno slijediti. Nekad se, naizgled, moe vidjeti u blizini ena. Krige izvjeuje (1968., str. 180): "ena koja tvrdi da ju je susrela ovo proljee (1966.) opisala ju je kao visoku ljudsku figuru obavijenu maglom, koja je stajala u blizini gutare, gotovo posve prekrivena platem, sivo-crnim poput kinih oblaka." Neki su je navodno vidjeli odjevenu u biljke, to odraava njezinu vlast nad poljoprivredom. I razliite prirodne sile smatraju se manifestacijama ivih entiteta. Kada je munja pogodila kuu nekog Zulua, poslije je tvrdio da je vidio bljetavo stvorenje. Rekao je (Berglund, 1976., str. 39): "Svi smo se nalazili u kui kada su se iznenada otvorila vrata kroz koja je uletjela munja, pogodivi ovoga i ovoga ... Tada sam ugledao tu stvar. Bila je zastraujua i hitro se kretala. Ali jasno sam je vidio. Bila je to ptica s bijelim, plamenim perjem. Kljun i noge bile su joj vatreno crvene, a rep posve drukiji, nalik spaljenoj travi ili boji neba. Brzo je trala, nita ne govorei i jednostavno je ugrabila onoga koga je otela. Onda je svojom vatrom dotaknula travu. I iznova je nestala kroz vrata." Raum ovako objanjava podrijetlo ljudi (1973., str. 76): "Zului ne vjeruju da su ljudi nastali spolnim openjem, ve procesom koji nalikuje razmnoavanju biljaka. Ljudi su se odvojili od pretpostojeeg entiteta. Taj se entitet naziva uhlanga (postelja od trske) ih umhlaba (zemlja). Sila odgovorna za to odcjepljenje je Unkulunkulu." Budui da se vjeruje da su ljudi proizali iz trske, te se biljke smatraju svetima i smiju se sjei samo uz doputenje poglavice Zulua (Raum, 1973., str. 76). Unkulunkulu nije izravan predak neke posebne plemenske loze Zulua, ali od njega svi potjeu (Raum, 1973., str. 76). Naizgled su postojali i nii Unkulunkuli koji su, osim 'Unkulunkulua svih ljudi', stvorili pripadnike odreenih plemena i rasa (Callaway, 1870., str. 96). U plemenu Zulu postoje gatare, koje se nazivaju isangoma. One spravljaju lijekove i iscjeljuju bolesnike. U svojoj knjizi Body and Mind in Zulu

Medicine, Harriet Ngubane pie (1977., str. 102): "Neka osoba ne odabire sama poziv gatare (isangorna), ve se tvrdi da su je odabrali njezini preci, koji su joj podarili vidovnjake moi. Poetnicu u medicinu upuuje struna gatara, kojoj odreeno razdoblje slui kao naunica, premda se tvrdi da su joj neke tajne medicine razotkrili njezini preci. Prethodno sam spomenula da duhovi predaka ne opsjedaju tijelo, premda su uvijek u blizini gatare - 'sjede' na njezinim ramenima i apu joj u uho." Zului razlikuju i vie vrsta 'lijenika'. Neki od njih iscjeljuju uz pomo duhova. Druga vrsta lijenika, t z v . nebeski lijenik, slui se vremenom i drugim prirodnim silama, oslanjajui se na svoje magijsko znanje. Ljudi takve lijenike esto nazivaju nebeskim pastirima, jer svojim opasnim munjama i tuom skupljaju olujne oblake, kao to djeaci okupljaju stoku. Eileen Jensen Krige kae (1968., str. 310): "Tre sa svojim orujem i oklopima protiv kie viui na munju da ode negdje drugdje, i ujedno zvide kako to ine pastiri. Nebeskog lijenika uvijek nazivaju 'mladiem koji okuplja stado', bez obzira na njegovu dob." Predaje o vraanju i magiji obuhvaaju i kune duhove, koji su esto utjelovljeni u ivotinjama i pomau vjeticama ili arobnjacima. Najznaajnija meu njima je divlja maka, koju Zului nazivaju impaka. Ona moe preuzeti vlast nad psima, stokom, zmijama i drugim ivotinjama i natjerati ih da ine zlo odreenim ljudima. Krigeova kae (1968., str. 325): "Ljudi e bez oklijevanja zaposliti gataru da istjera ivotinju i razotkrije arobnjaka." Ideja ivotvorne due kod Zulua povezana je s ljudskim odrazom. Zului zaziru pogledati svoj odraz u mranom jezeru, strahujui da e im zvijer koja se skriva u tom jezeru, oteti duu i tako im oduzeti ivot (Raum, 1973., str. 123). Trudnice vjeruju da udahnjuju ivot svom djetetu preko svog odraza. Stoga se uvrijeio obiaj da trudnica dri posudu s vodom u koju samo ona moe gledati. Pogleda li vodu netko drugi, stranac e djetetu oduzeti ivot. Vjeruje se da su povrine jezera i rijeka vrata koja vode u druge svjetove. Onaj koji izgubi ivot u vodi, moda e pronai nov ivot na drugoj strani povrine (Raum, 1973., str. 123). Zului vjeruju i da je ivotvorna dua (iklozi ili ithongo) povezana s ljudskom sjenom (ithunzi). Sjena nakon smrti odreeno vrijeme obitava u grmu ili u stepi. Mrtvi se nazivaju abaphansi, 'ljudi odozdo'. Mrtvi preci oslanjaju se na molitve i rtve koje prinose njihovi potomci koji se, pak, oslanjaju na njihove zagovore. Raum kae da preci (1973., str. 76): "... upravljaju dobrom i loom sreom svojih potomaka."

Kozmologija zapadnoafrikog naroda Igbo

Zapadnoafriki narod Igbo danas uglavnom ivi na podruju Nigerije. Igbi vjeruju da svaki ovjek ima svog duhovnog dvojnika, koji se naziva chi. Antropolog Charles Kingsley Meek tvrdi da je chi transcendentno ja i da usko podsjea na egipatsku koncepciju ka, ovjekova dvojnika ili genija, pradjedovsku emanaciju koja ga navodno vodi i titi tijekom ivota i kojoj se nakon smrti vraa. Premda se predodbe o chi u izvjesnoj mjeri razlikuju, Okpewho tvrdi (1998., str. 90-91): "Openito se prihvaa da je chi duh koji pomae pred-Ja da pregovara o svojoj prednatalnoi sudbini pred vrhovnim boanstvom; on ostaje u duhovnom svijetu da skrbi o dobrobiti pojedinca dok ovaj izvrava svoju volju ili ga, pak, prati na svijetu kao svojevrstan zatitniki duh-dvojnik." Ta povezanost ovjeka i chi utvrena je u trenutku zaea. Igboi, koji vjeruju u reinkarnaciju, kau da se chi u jednom ivotu razlikuje od chi-ja u sljedeem ivotu. Tako, primjerice, neka osoba moe biti bogata u jednom i siromana u drugom ivotu. Dalje opisujui chi. Meek kae (1970., str. 55): "ovjekove sposobnosti, mane, te dobra ili loa srea, pripisuju se njegovu chi-jn, to u izvjesnoj mjeri objanjava fatalizam Iboa. Ukoliko ovjek svojim postupcima zapadne u nevolju, opravdavat e se tvrdei (i vjerujui) da je za to odgovoran njegov chi, a ne on." I ivotinje imaju svoj chi. Kada lovac strijelom promai ivotinju, to e pripisati zatitnikom djelovanju njezina chi. Meek dodaje (1970., str. 55): "ivotinja moe postati ovjekov chi, a vjeruje se da okrutni ljudi imaju ivotinjski chi. Tvrdi se da su djeca lovaca osobito podlona mogunosti da steknu chi ivotinja koje su njihovi oevi ubili. Na taj se nain ivotinje mogu osvetiti ljudima." Meutim, chi se razlikuje od stvarnog 'ja'. Kako tvrdi Ogbuene (1999., str. 112), nepromjenjivo duhovno sebstvo zove se mmuo - duh koji pokree sva iva bia. Igboi vjeruju, dalje tvrdi (1999., str. 112): "Stvarnost je hijerarhija Mmuoa - duhova koji potjeu od Chukwua, najvieg Mmuo-duha." Mrtvi preci nazivaju se alammuo - duhovi koji ive u duhovnom svijetu, ali su mrtvi na ovome (Ogbuene, 1999., str. 112). No, takvi se duhovi mogu vratiti na ovaj svijet. Ogbuene pie (1999., str. 116): "Roditelji i roaci koji su poznavali duha u njegovu prethodnom ivotu, prepoznat e njegovu novu inkarnaciju i prisjetiti se dogaaja iz njegova ivota. Vjerujemo da mnoga novoroena djeca veoma nalikuju svojim prolim duhovima." Tijelo u kojemu poiva dua naziva se aru (Ogbuene, 1999., str. 164. Postoji i drugi element povezan s ivim biima - obi, to Ogbuene (1999., str. 164) tumai kao dah, a Meek (1930., str. 56) kao ovjekova 'ivotna bit'.

Ogbueno (1999., str. 164) razlikuje i eke, koji element on naziva pretkom uvarem. Mmuo, chi, aru, obi i eke mogu se pojedinano usporediti sa sljedeim vedskim koncepcijama: atman (pojedinana dua), mana (istanano materijalno tijelo), deha (grubo fiziko tijelo), prana (ivotvorni zrak) i paramatman (pratea Nad-dua). Igboi osjeaju duboku povezanost s mrtvim precima. ivi se ponaaju kao da mrtvi jo uvijek ive meu njima. Victor Chikenzie Uchendu pie sljedee o duhovima mrtvih (1965., str. 102): "Prigovara im se to nisu ispunili svoju dunost prema svojoj djeci, to su zatvarali oi pred zlodjelima zlih duhova koji su uzrokovali smrt u obitelji, zbog propasti usjeva i neuspjene trgovine." U jednostavnim kuanskim obredima, ljudi im prinose obinu hranu. Igboi vjeruju da se njihovi preci nekad iznova inkarniraju u svojim obiteljima. Uchendu primjeuje (1965., str. 102): "Vjerovanje u reinkarnaciju [ponovno roenje u ljudskom obliku] prua Igboima nadu da e ostvariti svoje neostvarene ciljeve u sljedeem ivotnom ciklusu. S druge strane, transmigraciju [reinkarnaciju u obliku drugih vrsta, a ne ljudske] smatraju najveom moguom kaznom za poinitelje incesta, ubojice, vjece i vraeve. Isdigh uwa na mmadu, 'Neka se ne reinkarnira u ljudskom obliju', najgora je kletva meu Igboima." To odgovara vedskom poimanju reinkarnacije, prema kojemu se due koje su nagomilale lou karmu reinkarniraju u niim oblicima ivota, primjerice ivotinjskim. Igboi smatraju da su neke ivotinje svete ili zabranjene odreenim srodnikim skupinama. Naprimjer, u Lokpanti je leopard sveta ivotinja srodnike skupine Um-Ago. Um-Ago znai 'djeca leoparda'. Um-Agoi ne ubijaju leoparde, niti jedu njihovo meso jer vjeruju da e ovjeka koji to uini zadesiti prerana smrt. Pripadnici skupine Um-Ago navodno posjeduju mo pretvaranja u leoparde, u kojem obliku ubijaju stoku svojih neprijatelja (Meek, 1970., str. 252). Igboi vjeruju i da djeca mogu mijenjati oblik. Ako neko dijete ne moe hodati ili puzati u dobi od 3 godine, zakljuuju da je ono stvorenje koje je dolo iz rijeke ili potoka. Neki pripadnici naroda Igbo odvode takvo dijete do oblinje rijeke, nosei sa sobom tanjur s kaastim slatkim krumpirom kao rtveni prinos. Ondje se dijete pretvara u pitona i otpue u vodu. Pripadnici druge skupine Igboa izvode takav obred u kui. Katkad se dijete pretvara u zmiju, koju potom ubijaju. Nekad se pretvara u majmuna. U svom antropolokom izvjeu o Igboima, Northcote W. Thomas je napisao (1914., str. 29): "Podmetnuto dijete nazivaju nwa di mwo, a mnogi su me ozbiljno uvjeravali da su stvarno vidjeli takve preobrazbe."

Charles Kingsley Meek ovako opisuje bogove Igboa (1970., str. 20): "Prije svega, postoji panteon viih bogova koje predvodi Chuku ili Chineke, Vrhovni duh, Anyanu (Sunce), Igwe (Nebo), Amadi-Oha (Munja) i Ala (boanstvo Zemlje). Potom slijede brojna nia boanstva: boanstva vode i poljoprivrede; duhovi koji personificiraju sreu, sudbinu, bogatstvo, snagu, proricanje i zlo; duhovi kao dvojnici ivih ljudi; i, naposljetku, preci koji upravljaju sudbinama svojih ivih potomaka. Vrhovno bie, ili bi tonije bilo rei Vrhovni duh ili svjetska Nad-dua, naziva se Chuku, to je sloenica od rijei Chi=duh i uku=velik ... U svojoj ulozi stvoritelja, poznat je pod imenima Chineke, Chukwoke ili Chi-Okike." Ogbuene (1999., str. 113-114), kao i Meek, razlikuje Chukwua ili Chukua (Boga, velikog Duha ... prvog pretka ... samopostojee Bie i izvor svega postojeeg) od Chinekea (Boga stvoritelja). U vedskoj kozmologiji nalazimo slino razlikovanje izmeu Krine, Vrhovne boanske osobe, koji je izvor svega i boga-stvoritelja, Brahme, koji je uz pomo sastojaka koje mu je dao Krina, stvorio Zemlju i druga nebeska tijela u svemiru. Okpewho (1998., str. 90) vjeruje da su na tradicionalnu ideju boga dananjih Igboa u izvjesnoj mjeri utjecali kranski misionari, no ak i on prihvaa da postoji neko vrhovno boanstvo i opisuje predaje o ljudima koji su susreli osobnog boga (1998., str. 73-74). Kako objanjava (1998., str. 74): "Zanimljivo je... da Iji [Igboi] u svojoj mati mogu zamisliti susret s vrhovnim boanstvom." Ogbuene kae (1999., str. 108): "Chukwu ... je bog koji djeluje i govori i kojemu ljudi prinose rtve, nadajui se njegovoj pomoi." On je istodobno neopisiv, radi ega se katkad naziva Ama-ama-Amasi Amasi, Onaj koji je poznat, ali se nikada ne moe potpuno spoznati." Ogbuene dalje kae (1999., str. 108): "To se razlikuje od tvrdnje da Chukwu moe biti sve ili nita. Prije bi se moglo protumaiti kao tvrdnju da postoji stvarnost koja se ne moe opisati, ali prema kojoj su usmjerena Njegova djela." Meek kae sljedee o Chukwuu (1970., str. 20): "On je stvorio nebo i zemlju, on alje kiu, uzrokuje rast usjeva i izvor je iz kojega ljudi mogu crpiti svoj chi ili prateu duu. On je otac bogova, jer se barem za neke bogove tvrdi da su mu sinovi. Ali, ujedno je neodreeno boanstvo nejasne osobnosti i ljudi mu rijetko izravno prinose rtve. Ipak, smatraju ga ultimativnim primateljem svih rtava. S obzirom na to, tovatelj koji prinosi rtvu Anyanuu, moli ga da prihvati tu rtvu i odnese je Chukuu." Taj odnos izmeu niih bogova i vieg boga Chukua kod Igbua, podsjea na odnos meu bogovima u vedskom kozmolokom modelu. U Bhagavad Giti (9.23), Vrhovni bog Krina kae: "Svi koji vjerno tuju druge bogove zapravo tuju samo Mene, o, Kuntijev sine, ali to ine pogreno."

Kako tvrdi Ogbuene (1999., str. 109), razliiti bogovi i stvorenja, ukljuujui Chinekea, smatraju se istodobno istovjetnima Chukwuu i od njega razliitima: "Igbui pretpostavljaju da je Chukwu jedan, beskrajan i da pouava i sjedinjuje sva druga bia. Takozvani bogovi ili duhovi nisu po sebi Chukwu, ve jednostavno odraavaju odreene aspekte Njegovih naela, postupaka i svijesti." To je zapanjujue slino uenju o nespoznatljivom istodobnom jedinstvu i razlici (acintya-bhedaabedatattva), karakteristinom za vedsku filozofsku misao kojoj sam osobno predan (Gaudiya Vaishnava). Uitelji te kole objanjavaju da su sve due, kao to su i zrake Sunca istodobno jedno sa Suncem i od njega razliite, istodobno jedno s Vrhovnom duom i od nje razliite. Prema vedskoj kozmologiji, Bog, Krina, ima 3 svojstva: sat, svojstvo vjenog postojanja; cit, svojstvo bezgraninog znanja; i amanda, svojstvo vjeno rastue transcendentne ugode. Posljednje se svojstvo manifestira uzajamnom razmjenom duhovne ugode izmeu Krine i Njegovih vjenih pomagaa. Te se razmjene ugoda nazivaju nitya-lila, vjene razbibrige. Tjelesne ljubavne veze smatraju se nesavrenim odrazima izvornih duhovnih razbibriga. Chukwu, vrhovni bog Igboa, takoer posjeduje 3 svojstva postojanja, znanje i ugodne razbibrige. Njegovo se svojstvo postojanja izraava kao Okike, u kojemu se: "manifestira stvaranjem svega vidljivoga i nevidljivoga." (Ogbuene, 1999., str. 109). Ukupnost svega postojeeg, materijalnog i duhovnog, kao i samo postojanje, naziva se ife. (Ogbuene, 1999., str. 112). Chukwu posjeduje i svojstvo znanja. Ogbuene objanjava (1999., str. 110): "Chukwu je ivi bog koji poznaje tajne svih srca." I nastavlja (1999., str. 163): "Vrhovno bie, Chukwu, nije samo ocean svijesti [znanja] i bia [postojanja], nego i ocean ljubavi i blaenstva. Svrha njegova stvaranja jest igranje ljubavne igre sa samim Sobom, preko svojih stvorenja, ali u razliitom opsegu." Ljudi se nazivaju oke-chukwu, to znai djeli Chukwua. Kada je Chukwu stvorio prve ljude, izgovorio je rije mmadu, neka bude ljepota (Ogbuene, 1999., str. 160). Kako tvrdi Ogbuene (1999., str. 162), Igboi vjeruju da: "... mmadu manifestira boansku misao, pretvara beskonano u konano, boanski duh u osjetilne pojave." Ljudi su stvorenja najblia bogu, a svoj odnos s bogom, Chukwuom, uspostavljaju preko aja, prinoenjem rtava i molitvom. "Tipina tradicionalna obitelj Igboa svakoga e jutra molitvama iskazivati zahvalnost Chukwuu. Te molitve poinju pranjem ruku i crtanjem crta na podu uz pomo Nzu - svojevrsna bijela kreda, kojom nekad oslikavaju none prste. Bijela boja simbolizira istou, neokaljanost, duhovnost." (Ogbuene, 1999., str. 235).

Univerzum kako ga poimaju Igboi, s mnotvom bogova i duhova, izrazito je personaliziran. Richard Neal Henderson je napisao (1972., str. 117): "Ljudi znaju da postoje bogovi, duhovi i sablasti... i znaju da te sile mogu izravno djelovati na njih. Meutim, premda se pretpostavlja da ta bia svojom voljom mogu odreivati tijek ljudskih ivota i zajednica, ljudi ih openito ne poznaju. Stoga ih uspostavljanjem komunikacije neprestano nastoje uvesti u osobnu ili javnu svijest." Tu komunikaciju uspostavljaju uz pomo 'duhova glasnika', kao to su leinari. Kozmologija Igoa obuhvaa nekoliko razina ili svjetova. Razliite predaje navode razliit broj tih svjetova - osam, sedam ili etiri. Henderson kae (1972., str. 109): "... s toke gledita ljudi koji ive u ovome svijetu, ostali su svjetovi zemlje mrtvih u kojima e se inkarnirati svi ljudi nakon smrti." Ti drugi svjetovi ujedno su i izvori dua koje se inkarniraju na ovome svijetu. Igboi vjeruju da neprestano odravaju vezu s tim drugim svjetovima i njihovim stanovnicima, koji se zanimaju za poslove na ovom svijetu. Neki mrtvi, koji su ostali suvie vezani za ovaj svijet, ostaju ovdje kao duhovi. Henderson tvrdi da su to: "... 'zli mrtvi' koji su naruili svjetski poredak." (1972., str. 109)

Zakljune opaske o sloenoj kozmologiji

Naa sondiranja na polju kozmologija razliitih naroda diljem svijeta, razotkrila su neke bitne srodne elemente s vedskim kozmolokim modelom. Saznali smo da ljudi i druga iva bia posjeduju duu, koja nadivljuje smrt grubog fizikog tijela. Nadalje, saznali smo da osim grubog fizikog tijela, iva bia imaju i istanano materijalno tijelo kroz koje dua moe djelovati neovisno o djelima, koja se izvode samo posredstvom grubog fizikog tijela. Saznali smo da ljudi postoje u sloenom svemiru kao dio kozmike hijerarhije stvorenja. Na najvioj razini nalazi se vrhovno svjesno bie, koje prebiva u istoj duhovnoj sferi. Postoji i bog stvoritelj, koji je stvorio tijela i prebivalita za due koje ulaze u svijet materije. Saznali smo da tom boanskom stvoritelju pomau brojni drugi polubogovi i poluboice. Saznali smo da due mogu putovati iz tijela u tijelo, te iz jedne razine svemira u drugu, transmigracijom ih na drugi nain.

8. POGLAVLJE

PRIKAZE, ANELI I IZVANZEMALJCI

Pjeak se katkad osvre da pogleda put iza sebe koji je preao prije nego li nastavi naprijed. U ovoj smo knjizi zapoeli nae putovanje pregledom dokaza o iznimno velikoj starosti ovjeka. Taj arheoloki dokaz, koji se suprotstavlja prihvaenim darvinistikim teorijama ljudske evolucije, upuuje na nunost traenja novog objanjenja podrijetla ljudske vrste. Ali, prije nego smo poeli tragati za takvim objanjenjem, odluili smo odgovoriti na pitanje: 'to je ovjek?' Na taj smo se nain osigurali da e svako objanjenje koje predloimo samo objasniti ono to iziskuje objanjenje. Mnogi znanstvenici danas pretpostavljaju da je ovjek jednostavno spoj tvari, pod ime razumijevamo kemijske elemente periodikog sustava. No, vidjeli smo da je mnogo razumnije zapoeti pretpostavkom da je ovjek sazdan od 3 jedinstvene sastavnice: materije, uma i svijesti (ili duha). Vidjeli smo da sama znanost prua dovoljno dokaza za tu pretpostavku. S obzirom na to, namjeravamo li objasniti podrijetlo ljudske vrste, trebamo objasniti podrijetlo materije, uma i svijesti i kako su se oni sjedinili u ljudskom obliku. injenica da materija, um i svijest postoje u ljudskom obliku upuuje na to da je svemir podijeljen na podruja kojima prevladavaju materija, um i svijest. Drugim rijeima, svemir je sloen i nastanjen i u njemu mi, ljudi, imamo svoje jedinstveno mjesto. Dokaz o postojanju tog sloenog svemira pronali smo u klasinoj zapadnoj kulturi, nakon ega smo pokazali kako je to isto razumijevanje prisutno u razliitim povijesnim kulturama diljem svijeta. Sloeni svemir nastanjuju najrazliitija izvanzemaljska i izvandimenzionalna ovjekolika stvorenja. Dokaz o postojanju tih izvanzemaljskih i izvandimenzionalnih stvorenja, koji sam do sada izloio, sastoji se od izvjea ljudi iz daleke prolosti ili dananjih ljudi, koji nisu u cijelosti integrirani u suvremeno razvijeno drutvo. U ovom poglavlju nai e izvori biti uglavnom opaanja reprezentativnih pripadnika suvremenog razvijenog drutva od poetka suvremene znanosti do danas. Taj dokaz potvruje vjerodostojnost predaja o izvanzemaljskim i izvandimenzionalnim biima koja su, pretpostavljam.

odgovorna za nastanak tjelesnih oblika ivih bia naeg spoznajnog svijeta. U 9. poglavlju vidjet emo da je utjecajem uma i svijesti na materiju stvarno mogue proizvesti promjene u biolokim organizmima. U 10. poglavlju razmotrit emo kozmoloko antropijsko naelo, neke verzije koje pretpostavljaju ideju da je itav univerzum stvoren radi ovjeka. A u 11. poglavlju spojit u sve elemente ideje ljudske devolucije - prema kojoj se ljudi nisu razvili iz materije, ve iz iste svijesti, ili duha, kojim su procesom upravljale inteligentne sile. Razliite aspekte tog dokaza usporedit u s njihovim izvorima u vedskim tekstovima drevne Indije, koji su me nadahnuli na ovo istraivanje. U pregledu razliitih kategorija spoznajnog i eksperimentalnog dokaza, koji upuuje na postojanje izvandimenzionalnih, svjesnih, ovjekolikih stvorenja, izloen u ovom poglavlju, zapoet emo primjerima poruka preminulih, koji danas naizgled postoje u nekom drugom predjelu sloenog svemira. Nakon toga emo razmotriti problem prikaza umrlih i opsjedanja ivih od strane mrtvih. Izvjea o tome dodatno osnauju dokaz predstavljen u 6. poglavlju, koji upuuje na postojanje utjelovljenog svjesnog 'ja', razliitog od uma i proste materije. No, sluajevi izloeni u ovom poglavlju poglavito se odnose na opstanak tog svjesnog 'ja' dugo nakon smrti tijela sastavljenog od grube materije. Nakon toga emo razmotriti drugu kategoriju prikaza i opsjednutosti, ukljuujui naizgled nadljudska stvorenja. Potom emo razmotriti potragu suvremene znanosti za izvanzemaljskom inteligencijom, koja e nas odvesti u podruje izvanzemaljskih i izvandimenzionalnih bia o kojemu svjedoe suvremena izvjea o otmicama od strane NLO-a i izvanzemaljaca, osobito ona s elementom paranormalnog. Na taj nain namjeravam pokazati, da ideja o izvanzemaljskim i izvandimenzionalnim svjesnim biima nije posve nepoznata suvremenoj znanstvenoj misli.

Komunikacije s preminulima
Neki istaknuti znanstvenici istraivali su komunikacije s preminulima. Prihvate li se njihova izvjea, to znai da posjedujemo dokaz o postojanju nekog dijela sloenog svemira i kozmike hijerarhije stvorenja opisanih u posljednjem poglavlju. Dokaz o tome da preminuli odravaju kontakte sa ivim ljudima dolazi iz razliitih izvora, ukljuujui medije. Istaknuti ameriki znanstvenik s poetka 20. st, i jedan od utemeljitelja suvremene psihologije, William James, bio je osobito impresioniran medijskim sposobnostima gospoe Piper.

Tijekom njezinih seansi, osobu gospode Piper navodno je zamijenila njezina 'kontrola', davno preminuli duh imena Phinuit, koji je kroz nju progovarao i ivima otkrivao paranormalne stvari. Meutim, nisu svi bili uvjereni da je Phinuit postojao, ili da je izvor spoznaja gospoe Piper o ivima. Naprimjer, Richard Hodgson s Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja, prvotno je prihvaao hipotezu da je gospoda Piper telepatski primala spoznaje o ivima. Ali u 3.mj. 1892., njezina kontrolora Phinuita zamijenio je George Pellew, mladi koji je nedugo prije poginuo nesretnim sluajem na jahanju. Sto pedeset ljudi posjetilo je gu Piper kada je bila pod Pellewovom vlau u stanju transa. Meu njima je Pellew, koji je progovarao kroz gospou Piper, prepoznao 30 osoba koje su Pellewa poznavale dok je bio iv. Pellew je s njima razgovarao kao da ih poznaje, pokazujui nevjerojatno znanje o njima. To je uvjerilo Hodgsona da gospoa Piper doista komunicira s duhom preminuloga Georgea Pellewa (Gauld, 1968., str. 254-261). Hodgson je umro 20. 12. 1905., a gospoa Piper je navodno do 28. 12. primala poruke od njega. William James je vjerovao da s gospoom Piper komunicira Hodgson ili moda neki njegov ostatak (u svojevrsnoj, kako bismo mi nazvali, kozmikoj banci sjeanja). Primijetio je da su poruke koje je Hodgson, kao i drugi, objavljivao gospoi Piper, katkad bile nejasne. Ipak, rekao je: "... jo uvijek postoji odreena vjerojatnost ... da neki dijelovi poruka koje prima gospoa Piper doista proizlaze iz osobnih sredita pamenja i volje povezanih s prolim ivotima." (Murphy i Ballou, 1960., str. 140). I, dodao je: "Tijekom seansi, veina nas je osjetila da na neki nain, vie ili manje na daljinu, razgovaramo... sa stvarnim Hodgsonom." (Murphy i Ballou, 1960., str. 143). James je rekao sljedee o komunikacijama gospoe Piper s duhovima mrtvih: "Poveem li sluaj Piper sa svim drugim sluajevima automatskog pisanja i komuniciranja s duhovima koje poznajem, kao i sa svim izvjeima o opsjednutosti duhovima u ljudskoj povijesti, ideja da tako golema i izrazito sloena struja iskustava moe biti svedena samo na rije prijevara, posve je nevjerojatna. Pomisao da toliko mnogo mukaraca i ena, koji se u svim drugim aspektima mogu smatrati potenima, pristaje da se uz njih veu tako besmislene gluposti, za mene je toliko ekscentirna, da teorija o duhovima u trenu postaje mnogo vjerojatnijom." (Murphy i Ballou, 1960., str. 147). Frederick Myers, jedan od vodeih lanova Drutva za parapsiholoka istraivanja, umro je 1901., godine. Iste godine, gospoa Margaret Verrall,

supruga profesora engleske klasine knjievnosti, A. M. Verralla, bila je na seansi automatskog pisanja nadajui se da e Myers kroz nju komunicirati. Medij prilikom automatskog pisanja doputa svojoj ruci da spontano oblikuje slova i rijei. Nekoliko mjeseci poslije, gospoa Verrall je poela dobivati ifrirane poruke koje je potpisivao Myers, od kojih su neke sadravale citate iz nepoznatih latinskih i grkih djela. Godine 1902., u Bostonu, gospoa Piper je takoer poela pisati sline poruke s Mversovim potpisom, koje su sadravale aluzije na poruke gospode Verrall. Ki gospoe Verrall, Helen, takoer je poela dobivati poruke neovisno od svoje majke. Helenine poruke sadravale su sline navjetaje. Gospode Piper i Verrall poele su slati svoje poruke Alice Johnson, tajnici Drutva za parapsiholoka istraivanja. Godine 1903., gospoa Alice Kipling Fleming, sestra Rudyarda Kiplinga, takoer je poela primati Myersove poruke automatskim pisanjem, koje je poslije slala Johnsonici pod imenom gospoa Holland. Johnsonica ih je spremila, ali kada je 1905. poela usporeivati poruke svih pisaca, meu njima je zamijetila neke zanimljive slinosti. Zakljuila je, kao i drugi istraivai, da su te prepiske Myersovi namjerni pokuaji da dokae da je iv (Griffin, 1997., str. 162-163). Namjerne poruke koje mrtvi alju posredstvom medija katkad se pokuavaju objasniti telepatijom. Medij kao automatski pisa moe svjesno ili nesvjesno zadirati u sjeanja osoba koje su poznavale preminulog, i na taj nain pribavljati povjerljive informacije koje se pojavljuju u porukama. Drugim rijeima, premda je informacija iz poruke moda dobivena na paranormalan nain, ona moda ne potjee od preivjelog duha. Stoga bismo mogli postaviti pitanje: "Kako preminuli koji pokuava komunicirati sa ivima moe prevladati tu prepreku?" U svojoj knjizi o Myersovim komunikacijama, H. F. Saltmarsh objanjava (1938., str. 33-34): "Pretpostavimo da ifriranu poruku moe prenijeti jedan automatist [primatelj automatskog pisanja], te da drugu, jednako nerazumljivu poruku, moe otprilike istodobno prenijeti drugi, i pretpostavimo da su oba automatista nesvjesna onoga to drugi pie, tada imamo dvije nerazumljive poruke koje su meusobno posve nepovezane. Dalje, ako trei automatist proizvede poruku koja, premda je sama po sebi nerazumljiva, predstavlja klju objanjenja drugih dviju poruka, tako da se sve tri poruke mogu spojiti u jednu cjelinu i tako pokazati jednu svrhu i znaenje, to bi trebao biti dobar dokaz da su sve proizale iz istog izvora ... Telepatska komunikacija izmeu automatista... ne moe objasniti te injenice, ja nijedan od njih ne moe razumjeti znaenje svog dijela poruke, radi

ega drugim automatistima ne moe priopiti svoje saznanje radi dopune nedostajuih dijelova poruka. U veini sluajeva [ukljuujui Myersove poruke] zagonetku... je rijeio neovisni istraiva, ustvari, esto sami automatisti nisu nikada saznali sadraj drugih poruka osim svoje." Drugim rijeima, prepiske izmeu neovisnih medija, od kojih je svaka sama po sebi naizgled nerazumljiva, upuuje na djelovanje preminule inteligencije. Slijedi primjer takve prepiske. Poetkom 1907., gospoa Margaret Verrall primila je poruku od preminulog Myersa u kojoj se spominju 'nebeski halkionski dani'. To ju je potaknulo da Myersu telepatski poalje Plotinov citat na grkom: autos ouranos akumon, to znai 'sama nebesa neuzburkana' (Saltmarsh, 1938., str. 73). U odlomku u kojemu se pojavljuje taj citat, Plotin veli da dua, da bi mogla postii prosvjetljenje, mora biti spokojna, zemlja, more i zrak moraju biti bez vjetra, a 'sama nebesa neuzburkana'. Gospoa Verrall je znala da se Myers torn grkom reenicom posluio kao krilaticom za pjesmu o Tennysonu koju je napisao. Osim toga, znala je da je u svojoj knjizi Human Personality and Its Survival of Bodily Death umetnuo engleski prijevod te reenice. Stoga je u prisutnosti gospoe Piper kao medija, 29. 01. 1907., telepatski poslala tu reenicu Myersu. Gospoa Verrall je 30. 01. zamijetila kako su u drugoj Myersovoj poruci koju je primila gospoa Piper, rijei 'ari' i 'zanovijet' napisane jedna pokraj druge (Saltmarsh, 1938., str. 74). Prisjetila se da se te biljke spominju u Tennysonovoj pjesmi 'In Memoriam'. Stih u kojemu se spominju zanovijeti zavrava reenicom 'morsko plava oujska ptica'. Rije je o ptici vodomaru, ije je drugo ime 'halkiona'. Kako kazuje drevna legenda, kada vodomar nese jaja pokraj mora u doba zimskog solsticija, na morima vlada vrijeme bez daka vjetra i utiha, to nas vraa na Plotinov citat, autos ouranos akumon ('sama nebesa neuzburkana). Gospoa Verrall je vjerovala da joj je Myers namjerno odgovorio takvim suptilnim aluzijama u svojim priopenjima gospoi Piper. Gospoa Verrall je 25. 02. primila drugu reenicu iz Tennysonove pjesme: '... sjajan meuprostor svijeta i svijeta'. Myersova poruka koju je primila 26. 02. sadravala je gore spomenut Plotinov citat (autos ouranos akumon) na grkom, kao i rijei: 'Neka ne bude jecanja pred prudinom - moj kormilar licem uz lice.' Bila je to aluzija na Tennysonovu pjesmu 'Prelazei prudinu'. Poruka je spominjala i Tennysona i Browninga. Myersova poruka koju je gospoa Verrall primila 6. 03., sadravala je brojne aluzije na 'spokoj', ukljuujui odlomak iz Tennysonove pjesme 'In Memoriam': 'Ima li imalo spokoja u mome srcu. Ima li spokoja, to je spokoj

oaja. U posljednjoj poruci u tom nizu, koju je primila 11. 03., moemo pronai, kako smatra Saltmarsh (1938., str. 75), aluzije na Platona i Tennysona s: "... reenicama o nevidljivu i poluvidljivu drutvu - neujnim openjima - osjeanju nevidljive prisutnosti." Tennysonova pjesma 'In Memoriam' govori o pjesniku koji razgovara s mrtvim prijateljem. Naravno, injenica da se upravo te aluzije pojavljuju u Myersovim komunikacijama dobiva smisao, osobito u kontekstu zamrenih veza izmeu Plotina, Tennysona, grki citati o mirnim nebesima, kao i mnogih aluzija na mirnou i spokoj, koje su se pojavljivale u porukama. Neke od tih veza otkrivene su dugo nakon primanja poruka. Prepiske s tim aluzijama u porukama upuenima gospoi Verrall pojavile su se u drugim porukama koje je primila gospoa Piper. U porukama koje je Piperova primila 6. 03. 1907., pojavile su se sljedee rijei: "Obzor bez oblaka, iznad kojega je nebo bez oblaka; u budnom stanju koje je uslijedilo stigle su rijei: jecanje pred prudinom kad se otiskujem na puinu ... Dovienja, Margaret." Margaret je bilo ime gospoe Verrall. Aluzije na mirno nebo i prudinu nevjerojatno su sline slikama iz komunikacija gospoe Verrall, koje aludiraju na Tennysonove pjesme 'In Memoriam' i 'Prelazei prudinu'. Kako tvrdi Saltmarsh (1938., str. 77), ni gospoa Piper, ni gospodin Piddington, koji je bio na toj seansi, nisu imali dovoljno znanja da smisleno poveu te nejasne knjievne aluzije. Saltmarsh dalje veli (1938., str. 77): "to se tie gospoe Verrall, valja istaknuti da je ona shvatila znaenje spojenih citata iz pjesama 'In Memoriam i 'Prelazei prudinu' tek nakon te seanse s gospoom Piper." To, dakle, znai da gospoa Piper nije mogla telepatski primiti tu informaciju od gospoe Verrall, to upuuje na to da se ona moe najbolje objasniti pretpostavkom o preivjeloj osobi Myersa. Dana 29. 04., gospoa Verrall je sudjelovala na seansi gospoe Piper, koja je tada primila poruke koje nisu sadravale samo rijei povezane sa 'halkionskim danima', ve i neke tajanstvene i, naizgled, nepovezane aluzije na Swedenborga, sv. Pavla i Dantea. Sljedeeg dana je Myers, u poruci koju je zabiljeila gospoa Piper, rekao da ga Plotinov citat na grkom podsjea na Sokrata i Homerovu Ilijadu. Prvotno nije zamijeena veza izmeu Plotina, koji je ivio u 3. st. po Kr., Sokrata, koji je ivio u 4. st. pr. Kr. i Homera, koji je ivio u 8. st. pr. Kr. Na seansi odranoj 1. 05., gospoa Verrall je automatskim pisanjem zabiljeila rijei: "orao koji nadlijee Platonov grob." Gospoa Verrall se prisjetila da je Myers u svojoj knjizi Human Personality, torn reenicom opisao Plotina. Daljnjim istraivanjem je ustanovila da je Myers u pogovoru knjige Human Personality

spomenuo Plotinovu viziju. Neposredno prije toga izlae se pria o Sokratovoj viziji lijepe ene u bijelom (Ta se pria nalazi u Platonovom Kritiji.) ena. iz Sokratove vizije citira reenicu iz Homerove Ilijade. Salmarsh primjeuje (1938., str. 78): "Poslije je otkriveno jo neto znaajnije. Na stranici na kojoj se nalazi reenica orao nadlijee Platonov grob, navodi se popis 'snanih dua koje su tvrdile da je osjeaju (ekstazu), a meu njima se, nakon Plotina i prije Tennysona, spominju Swedenborg, sv. Pavao i Dante." Dakle, tu vidimo da elementi komunikacija jednog medija pruaju klju za objanjenje elemenata komunikacija drugog medija, koje su prvotno izgledale nesuvisle, to pokazuje da je Myers poznavao sve elemente, i da ih je on na osobit nain povezivao u nejasnim odlomcima svojih knjiga. Konano, 6. 03. 1907., gospoa Sidgwick je pitala Myersa kako se zove autor grke reenice koju mu je poslala gospoa Verrall. No, Myers ju je prekinuo, obraajui joj se porukom koju je zabiljeila gospoa Piper: "Hoete li rei gospoi V. [Verrall] Plotin?" Potom je rekao: "... to je moj odgovor na autos ouranos akumon" (Saltmarsh, 1938., str. 78). Objanjavajui taj sluaj, Saltmarsh je rekao (1938., str. 78-79): "Smatram da je to jedan od najboljih primjera sloene prepiske kojim raspolaemo. Znanje o informacijama pokazano na seansama gospoe Piper posve je prelazilo njezine granice znanja, kao i sudionika, gospodina Piddingtona i gospoe Verrall, ali tim je znanjem, koje je za njega bilo karakteristino, raspolagao Fred Myers. Odgovori su bili aludirajui i neizravni, to iskljuuje mogunost izravne telepatije; nadalje, same su poruke vie puta navodile istraivae na otkrivanje njihova znaenja, opskrbljujui ih neophodnim tragovima koji su ih odveli prema otkrivanju povezanosti, kao, primjerice, kada je reenica orao nadlijee Platonov grob privukla pozornost gospoe Verrall na onaj odlomak knjige Human Personality, u kojemu je pronala neoekivanu vezu izmeu Plotina, Sokrata, Homera, Swedenborga, itd." Saltmarsh je prouio mnogobrojne Myersove prepiske s brojnim razliitim medijima, koje su se nagomilale tijekom 30 godina. Istaknuo je: "Pronaemo li u komunikacijama nekoliko automatista jednu ili dvije ratrkane unakrsne prepiske, razumno ih moemo pripisati sluaju, no ima li ih u veem broju, ta hipoteza znatno gubi na uvjerljivosti. Nadalje, kada je taj velik broj unakrsnih prepiski popraen jasnim znakovima namjere i, doista, izriitim tvrdnjama u porukama da predstavljaju dio planiranog pokusa, tada se sluajnost kao objanjenje moe bez dvojbe odbaciti." (Saltmarsh, 1938., str. 126). A to bez sumnje vrijedi za Myersove poruke, meu kojima sam odabrao samo jedan od stotinu primjera. To kao najbolje

objanjenje unakrsnih prepiski ostavlja pretpostavku da je Myersova osoba preivjela smrt. Popis zamrenih prepiski i poruka koje su primili razliiti mediji u ovom sluaju, nastavlja se. Zainteresirani itatelji upuuju se na Saltmarshovu knjigu koja e im omoguiti da steknu predodbu o njihovu punom znaenju. Fiziar i lan Kraljevskog drutva, Sir William F. Barrett (1918., str. 184185), utemeljio je Drutvo za paranormalna istraivanja. Istraivao je zanimljiv sluaj komunikacije s preminulima. T o k o m Prvog svjetskog rata, gospoa Travers Smith, supruga uglednog dublinskog lijenika, i gospoica C, ki drugog lijenika, pokuavale su, zajedno s jo nekim osobama, uspostaviti komunikaciju s mrtvima uz pomo uidi-ploe. Osoba koja se slui tom ploom, svojim prstima lagano pridrava pokretni pokaziva, koji se potom spontano pomie prema slovima na ploi, proizvodei rijei. Roak gospoice C, koji je bio asnik britanske vojske, poginuo je u Francuskoj mjesec dana prije seanse. Tijekom jedne seanse, na ploi se neoekivano-pojavilo ime mrtvog asnika. Gospoica C. je potom pitala: "Zna li tko, sam ja?" Na ploi se pojavilo njezino ime i sljedea poruka: "Reci majci da moju bisernu iglu za kravatu da djevojci kojom sam se namjeravao oeniti, mislim da bi ju trebala imati." Nitko od sudionika nije znao za njihove zaruke. Pitali su ime i adresu djevojke, nakon ega je na ploi ispisano njezino ime i londonska adresa. Meutim, pismo koje su sudionici poslali na tu adresu, bilo je vraeno kao nedostavljeno, radi ega su zakljuili da poruka nije bila istinita. est mjeseci poslije, sudionici su iz osobnih dokumenata preminulog asnika, koje je poslalo Ministarstvo rata, saznali da je preminuli doista bio zaruen za djevojku, ije se ime pojavilo na uidi-ploi. Djevojka je spomenuta i u asnikovoj oporuci. Meutim, asnik je nikada nije spomenuo lanovima svoje obitelji. Meu njegovim osobnim stvarima nalazila se i biserna igla za kravatu. Barret je primijetio (1918., str. 185): "Obje su dame potvrdile tonost gore spomenute izjave potpisavi dokument koji su mi poslale. Poruka je bila zabiljeena u vrijeme primanja, a ne na temelju sjeanja nakon njezina primanja. Te se injenice ne mogu objasniti subliminalnim sjeanjem, telepatijom ili dosluhom meu primateljima, a dokaz neupitno upuuje na telepatski primljenu poruku preminulog asnika." Sir Oliver Joseph Lodge (1851.-1940.) znatno je pridonio istraivanju elektromagnetske radijacije i radijskih komunikacija. Osim toga, zabiljeio je uveni sluaj komunikacije sa preminulim sinom Raymondom. U svojoj biografskoj enciklopediji slavnih znanstvenika, Isaac Asimov napisao je

sljedee o Lodgeu (1982., str. 530): "On je postao predvodnik parapsiholokih istraivanja i jedan je od prvih primjera ozbiljnih znanstvenika, koji su zali u polje u kojem obino djeluju arlatani." Ne slaem se s Asimovim da u podruju paranormalnog istraivanja djeluju arlatani. Broj ozbiljnih znanstvenika koji istrauju parapsiholoke pojave uz pozitivne rezultate, prilino je velik. Stoga bi se Asimovljeva tvrdnja mogla nazvati arlatanskom. Lodge je napisao (1916., str. 83): "Nisam tajio svoja uvjerenja, ne samo ona o preivljavanju osobe, ve i uvjerenje da je njezin opstanak mnogo vie isprepleten sa svakodnevnim ivotom nego to se openito zamilja; da ne postoji stvaran prekid kontinuiteta izmeu mrtvih i ivih; i da se uzajamne komunikacije preko onoga to se ini svojevrsnim bezdanom, mogu pokrenuti kao odgovor na hitnu potrebu za ljubavlju." Lodge je 17. 09. 1915. primio vijest o smrti sina Raymonda, koji je poginuo u vojnoj akciji u Europi u Prvom svjetskom ratu. Gospoa Lodge je 25. 09. sudjelovala na seansi s medijem, gospoom Leonard, koja tada nije znala njezin pravi identitet. Medij i njezini gosti sjedili su za okruglim stolom. Nakon toga je medij poeo izricati slova abecede, sve dok se stol nije nakrivio. Slovo izgovoreno u trenutku kada se stol nagnuo zabiljeeno je, nakon ega se postupak nastavljao do izricanja itave poruke. (To se danas ne ini toliko neobinim, s obzirom na rune internetske naprave, koje primoravaju korisnika da izrie poruke na mnogo spretniji nain, koji ne oduzima mnogo vremena.) Sa stajalita spiritista, stol su pomicali duhovi umrlih. Sumnjiavci bi rekli da je medij upravljao stolom, i da je sastavljao poruke koristei se kriom prikupljenim informacijama o ivima i mrtvima osobama. Da bi se otklonile takve sumnje, valja dokazati da medij ne zna nita o sudionicima seanse, kao to je ovdje naizgled sluaj. Tijekom anonimne seanse s gospoom Leonard, gospoa Lodge je primila sljedeu poruku od duha Raymonda: "Reci ocu da sam susreo neke njegove prijatelje." Gospoa Lodge ga je pitala kako se zovu ti prijatelji, na to joj je Raymond naveo ime pokojnog parapsihologa Myersa, kojega je Lodge poznavao. Dana 27. 09. sam je Lodge sudjelovao na seansi, koju je anonimno organizirao posredstvom gospoe Kennedy. Kako je tvrdio, gospoa Leonard nije znala njegov pravi identitet. Na toj seansi medij nije komunicirao s duhovima umrlih preko pomicanja stola, ve preko duha djevojke imena Feda. Kada je gospoda Leonard pala u trans, pri emu je kontrolu nad njom preuzela Feda, Lodgeu je reeno da je meu njima prisutan mladi

koji je opisom odgovarao Raymondu. Feda je progovorila kroz gospou Leonard: "Kae da mu je teko, ali mu pomae toliko mnogo dragih prijatelja. Kada se probudio isprva nije mislio da e biti sretan, ali sada jest i kako je neto spremniji, oekuje ga mnogo posla." (Lodge, 1916., str. 98). Lodge i njegova supruga su 28. 09. sudjelovali na seansi gospoe Leonard, koja je tom prilikom komunicirala s duhovima preko pomicanja stola (Lodge, 1916., str. 140-142). Prvi duh s kojim je stupila u kontakt zvao se Paul, i potvrdio je, odgovarajui na Lodgeovo pitanje, da je uistinu on doveo Raymonda. Sljedea Paulova poruka je glasila: "Raymond eli osobno doi." Lodge je zatraio Raymonda da mu kae ime asnika, oekujui da e navesti ime porunika Casea koji je posljednji vidio Raymonda ivog nakon ranjavanja. Meutim, Raymond je izrekao ime Mitchell. Gospoa Lodge je poslije rekla: "Raymonde, ne poznajem Mitchella." Raymond odgovori: "Ne." Onda ga Lodge upita: "Jesi li ga zato odabrao?", na to mu Raymond odgovori: "Da." Nakon toga je Raymond izrekao tri slova: a, e i r. Gospoa Leonard je rekla: "Ne, to nije tono?" Ali, slova su se nastavila pojavljivati, izriui rije 'zrakoplov', [engl. 'aeroplane', nap. prev.] Lodge je upitao: "eli rei da je Mitchell zrakoplovni asnik?" Odgovor je bio potvrdan. Potom je Lodge zatraio Raymonda da mu kae ime brata. Pomicanjem stola pojavila su se slova n, o, r, m i a. Lodge je prekinuo komunikaciju, smatrajui da je ime koje je oekivao da e se pokazati, Norman, pogreno. Tijekom te seanse, Lodge je upitao Raymonda na koji nain upravlja stolom. Raymond je odgovorio, slovo po slovo, sljedeom porukom: "Svi vi opskrbljujete medija magnetizmom koji je u njoj nagomilan i koji se prenosi na stol, kojim mi upravljamo." (Lodge, 1916., str. 146). Ime 'Mitchell', koje je Raymond izrekao u vezi s rijeju 'zrakoplov' bilo je prilino vano. Nitko od sudionika nije poznavao asnika toga imena. Lodge je tjednima neuspjeno istraivao. Popis viih asnika do tada jo nije bio objavljen (Lodge, 1916., str. 146). Poslije je Lodge ipak uspio saznati neto o Mitchellu: "Nakon nekoliko neuspjelih identifikacija, 10. 10. sam saznao, zahvaljujui ljubaznom slubeniku Londonske knjinice, koji je potvrdio u Ministarstvu rata da u Kraljevskim zrakoplovnim snagama postoje dva porunika E. H. Mitchella. Stoga sam se pismeno obratio Arhivu u Farnboroughu, nakon ega sam 6. 11. primio razglednicu od kapetana Mitchella." U pismu koje je poslao Lodgeu, Mitchell je napisao: "Mislim da sam upoznao vaega sina, ali ne sjeam se gdje." (Lodge, 1916., str. 149).

Ustanovilo se da je ime Norman, koje Lodge i njegova supruga nisu prepoznali kada su ga prvi put uli, ime kojim je Raymond obiavao nazivati svoju brau, osobito kada su zajedno igrali hokej na travi. Taj je podatak Lodge poslije saznao od Raymondovih sinova koji nisu sudjelovali na seansi (Lodge, 1916., str. 147). Taj mi je obiaj poznat jer sam u djetinjstvu i sam, kao i djeca iz mog susjedstva, u ali obiavao gotovo svakome pridavati slina imena, kao to je 'Holmes'. Neke Raymondove poruke sadravale su zanimljive informacije o svijetu duhova. Sljedei opisi potjeu sa seanse gospode Leonard odrane 4. 02. 1916., kojoj je bio nazoan Lodge. Progovarajui preko Fede, Raymond je spomenuo da je svijet duhova podijeljen na dvije sfere. Naprimjer, rekao je da je njegova sestra (Lily): "... otila izravno u najviu sferu, koja je najblia nebeskoj." (Lodge, 1916., str. 229). U svijetu duhova, slini duhovi gravitiraju jedni drugima. Raymond je rekao: "Vidio sam kako prolaze neki prosti i poroni djeaci. Oni odlaze na mjesto na koje, sreom, ja nisam trebao otii, premda to nije tono pakao. Vie nalikuje popravilitu - to je mjesto gdje dobiva drugu priliku, a tei li neemu boljem, prua ti se prilika to dobiti." (Lodge, 1916., str. 230). Raymond se nalazio na sredinjoj, treoj razini, koja se zove Ljetna zemlja ili Domovina. To podruje smiju posjeivati bia iz viih sfera, dok stanovnici Ljetne zemlje mogu silaziti na Zemlju. On ju je zvao sretna sredina (Lodge, 1916., str. 230). Raymond je rekao svojoj majci da je jednom prilikom bio odveden na drugu razinu: "Bilo mi je doputeno kako bih mogao vidjeti to se dogaa na Najvioj sferi... On [Krist] mi nije priao, niti sam osjetio elju da mu se pribliim. Mislio sam da ne smijem. Glas je odzvanjao poput zvona. Ne mogu vam rei kako je bio odjeven. Sve je nalikovalo mjeavini blistavih boja." (Lodge, 1916., str. 230-231). Objasnio je daje na neki nain bio prenesen natrag u Ljetnu zemlju, pri emu je osjetio da e sudjelovati u duhovnoj misiji: "... pomaui u blizini zemaljske razine." (Lodge, 1916., str. 232). Rekao je: "Rekli su mi da je Krist uvijek duhom na Zemlji - kao svojevrsna projekcija, neto poput onih zraka, mali dio njega u svakome." (Lodge, 1916., str. 232). I dalje: "Neki me ljudi pitaju jesam li zadovoljan mjestom na kojemu mi poiva tijelo. Ja im kaem da mi to nije uope vano jer me moje tijelo sada uope ne zanima. Ono je poput starog, iznoenog kaputa i nadam se da e ga netko baciti. Ne elim cvijee na svome tijelu." (Lodge, 1916., str. 235). Lodge je bio zabrinut da mnogi znanstvenici nee ozbiljno shvatiti nijedan dokaz o opstanku duhova umrlih i drugim parapsiholokim feno-

menima. Takvim je znanstvenicima uputio sljedee primjedbe (1916., str. 379): "Ponose se svojim tvrdoglavim skepticizmom i snanim zdravim razumom. Ali, prava je istina da su se zidovima osjeaja zatvorili u usku eliju, i na taj nain iz svoga vidokruga iskljuili sva podruja ljudskog iskustva." U Lodgeovu i Raymondovu sluaju, Lodge i drugi sudionici seanse, naravno, poznavali su komunikatora, Raymonda. Meutim, u nekim sluajevima komunikatori koje sudionici seanse ili medij ne poznaju, obiavaju 'upasti' na seanse. Oni su zanimljivi jer se ne moe lako pretpostaviti da je medij saznao informacije, koje takav komunikator saznaje od drugih sudionika seanse. Isto tako, medij ne bi imao razloga proizvesti takvu osobu, budui da su sudionici doli na njegovu seansu iskljuivo da bi komunicirali s nekim svojim preminulim prijateljem ili roakom kojeg dobro poznaju, a ne s nekom nepoznatom osobom. Ian Stevenson i Erlendur Haraldsson (1975.a) izvjeuju o zanimljivom sluaju iz Islanda. Medij je bio Hafsteinn Bjornsson. Godine 1937., skupina ljudi poela je odravati seanse s Bjornssonom u privatnoj kui u Reykjaviku. Tijekom tih seansi, jedan je 'sluajni' duh poeo komunicirati preko Bjornssona. No, odbio se predstaviti svojim pravim imenom, ve oito lanim imenima, kao to je Jon Jonsson, to je islandska inaica (amerikog, nap. prev.) imena nepoznate osobe, John Doe. Kada su ga upitali to eli, duh je odgovorio: "Traim svoju nogu", dodajui da se ona nalazi 'u moru' (Haraldsson i Stevenson, 1975., str. 37.). U jesen 1938., isti se duh objavio u drugom nizu seansi. I dalje je traio svoju nogu i odbijao se predstaviti. U 1.mj. 1939., na seanse je poeo dolaziti Ludvik Gudmundsson, koji je posjedovao kuu u selu Sandgerdi pokraj Reykjavika. inilo se da je duhu drago to je Gudmundsson nazoan na seansama, premda potonji nije znao zato. Kada su ga pitali da to objasni, duh je rekao da se njegova noga nalazi u Gudmundssonovoj kui u Sandgerdiju. Nakon to je Gudmundsson postao nestrpljiv zbog odbijanja duha da se predstavi pravim imenom, potonji je na jednoj od seansi konano rekao: "Pa, za mene je najbolje da vam kaem tko sam. Zovem se Runolfur Runolfsson i imao sam 52 godine kada sam umro. ivio sam sa svojom enom u Kolgi ili Klappakotu pokraj Sandgerdija. Kasno poslijepodne sam putovao iz Keflavika i bio sam pijan. Zaustavio sam se pokraj kue Sveinbjorna Thordarssona u Sandgerdiju, koji mi je ponudio osvjeenje. Kada sam odluio otii, vrijeme se toliko pogoralo da mi nisu dali da odem bez pratnje. Razljutio sam se i rekao da neu uope otii, ukoliko mi ne dopuste da

odem sam. Moja je kua bila udaljena samo 15 minuta hoda. Stoga sam otiao sam, iako sam bio mokar i umoran. Hodao sam preko kambinn [ljunka na plai] i stigao do stijene, koju nazivaju Flankastadeklettur, a koja je danas gotovo posve nestala. Ondje sam sjeo, uzeo svoju bocu [alkohola] i otpio iz nje. Potom sam zaspao. Stigla je plima i odnijela me. To se dogodilo u 10.mj. 1879. Pronali su me tek u 1.mj. 1880. Plima me nasukala na obalu, no tada su doli psi i gavrani, koji su me rastrgali. Ostaci [mojega tijela] su pronaeni i zakopani na groblju u Utskalaru. Ali, nedostajala je bedrena kost. More ju je odnijelo, no poslije ju je iznova nasukalo u Sandgerdiju. Tamonji su je stanovnici meu sobom prenosili, a danas se nalazi u Ludvikovoj kui." (Larusdottir, 1946., str. 203-204; u: Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 39). Runolfsson je rekao da njegovu priu mogu provjeriti u arhivima crkve u Utskalaru. Pregledom tamonjih arhiva potvreno je da je osoba njegova imena i starosti doista umrla spomenutog datuma (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 40). Drugi su zapisi potvrdili da je Runolfsson ivio u Kloppu, a poslije u mjestu pokraj stijene Flankastadaklettur. A u sveenikovu izvjeu pisalo je da su ostaci njegova kostura otkriveni mnogo kasnije, izuzev njegove odjee, koju je more takoer nasukalo na obali. No, nigdje se nije spominjala bedrena kost. Gudmundsson je pitao starije stanovnike Sandgerdija znaju li to o nekim nonim kostima. Neki od njih prisjetili su se da su uli neto o nonoj kosti, koja je kolala meu stanovnicima. Jedan od njih rekao je da se sjea nekog tesara koji je umetnuo nonu kost u jedan od zidova Gudmundssonove kue. Stoga je Gudmundsson uz pomo drugih ljudi pretraivao kuu, pokuavajui utvrditi o kojem je zidu rije. Netko je pretpostavio da je noga uzidana u odreeni zid, no ondje je nisu nali. Poslije su pronali spomenutog tesara koji im je pokazao mjesto na kojemu je uzidao bedrenu kost, gdje su je doista i pronali (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 41). Kost je bila duga i odgovarala je Runolfssonovim tvrdnjama o njegovoj visini, koje je izrekao na seansama. Otkrivena je 1940., tri godine nakon to ju je Runolfsson prvi put spomenuo. Ukoliko bi se ta kost mogla iznova locirati, bilo bi je mogue genetski usporediti s drugim, zakopanim Runolfssonovim kostima. U rejkjavikim novinama se 1969., pojavio lanak o tom sluaju, na koji se odazvao jedan itatelj, pruivi dodatne informacije o Runolfssonovoj smrti. Bio je to rukopis iz 19. st, koji je napisao vl. Jon Thoraeson, tadanji sveenik u Utskalaru. No, rukopis je objavljen 1953., vie godina nakon seansi na kojima se objavljivao Runolfsson.

to se tie medija: 1.) Rekao je da nikada nije bio u Sangerdiju i da prije seansi na kojima se pojavljivao Runolfsson, nije upoznao nikoga iz toga sela. 2.) Posjetio je dravne arhive u kojima se uvaju neki zapisi o spomenutom sluaju, u 11.mj. 1939., no to je bilo 6 mjeseci nakon to se Runolfsson predstavio i ispripovijedao svoju priu. 3.) Nikada nije itao crkvene zapise iz Utskalara. U svakom sluaju, ni u jednom od tih izvjea ne spominje se izgubljena bedrena kost. Stanovnici Sandgerdija, koji su znali priu o izgubljenoj kosti, nisu je povezivah s Runolfssonom, koji je bio poznat i pod nadimkom Runki (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 43). Haraldsson i Stevenson su zakljuili da se sve opisane injenice najjednostavnije mogu objasniti (1975.a, str. 57): "... Runkijevim preivljavanjem fizike smrti uz zadravanje sjeanja na mnoge dogaaje i njihova kasnijeg priopavanja preko medija Hafsteinna." Slijedi drugi sluaj. Dana 25. 01. 1941., medij Hafsteinn Bjornsson odrao je seansu za Hjalmara Gudjonssona, koji se nadao da e mu se obratiti poznate umrle osobe. Hafsteinna je obuzeo duh imena Finna. Ali, umjesto da prenosi poruke od ljudi koje je Gudjonsson poznavao, Finna je prenosila poruke od njemu nepoznate osobe. Taj nepozvani duh, koji je sebe nazivao Gudni Magnusson, spomenuo je mjesto imena Eskifjordur. Rekao je da je ondje poginuo u automobilskoj nesrei. Asmundur Gestsson, koji je uo za nepozvanog duha nakon seanse, imao je neakinju koja se zvala Gudrun Gudmundsdottir i ivjela je u Eskifjorduru. Gudrun je bila udana za lijenika Einara Astradsa. Gestsson joj je 26. veljae poslao pismo u kojemu ju je pitao je li njezin mu ikada lijeio ovjeka imena Gudni Magnusson i, ako jest, je li taj ovjek poginuo u automobilskoj nesrei (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 246-247)? Gudrun Gudmundsdottir je 14. oujka odgovorila u pismu Asmunduru Gestssonu da je njezin suprug doista lijeio ovjeka imena Gudni Magnusson, koji je umro. Dodala je: "Ovdje [u Eskifjorduru] ivi jedan brani par, Anna Jorgensen i Magnus Arngrimsson... Jedan od njihovih sinova ... koji je tada imao oko 20-21 godinu, bio je voza kamiona posljednjih dvije ili tri godine. esto je radio sa svojim ocem na izgradnji cesta. Prole jeseni taj je mladi, koji se zvao Gudni Magnusson, veoma esto vozio kamion i jednog je jutra krenuo na prilino dug i naporan put u Vidifjordur. Kasnije toga dana krenuo je u Reydarfjordur. Nakon to je ondje stigao, krenuo je kui. Budui da mu kamion nije bio ispravan, putovanje je trajalo due nego obino. Bio je sam. Kada je prelazio planinski prolaz izmeu Reydarfjordura i Eskifjordura, ostao je bez benzina. Stoga je izaao iz ka-

miona i pjeke krenuo prema Eskifjorduru ne bi li ondje pribavio benzin. To je iziskivalo putovanje dugo 6 km u jednom smjeru, pa je bio iscrpljen Kada je stigao kui. Uveer je osjetio strane bolove u trbuhu. Pozvali su Einara koji ga je posjetio, premda isprva nije mogao postaviti dijagnozu. Sljedeeg je dana Einar morao otii u Reydarfjordur, gdje je ostao cijeli dan. Uveer je u Reydarfjorduru primio telefonski poziv, radi kojega se morao hitro [vratiti u Eskifjordur] jer je Gudnijevo stanje postalo veoma kritino. Pritom su ga zatraili da sa sobom dovede vojnog lijenika stacioniranog u Reydarfjorduru, ukoliko bi to dodatno pomoglo Gudniju. [Dva] su lijenika stigla u 21 h i odmah su vidjeli da je mladi u veoma kritinom stanju, i da je vjerojatno rije o nekom unutranjem prijelomu ili zaepljenju crijeva. Budui da mu ondje nisu mogli pomoi, odluili su ga bez odlaganja poslati u bolnicu u Seydisfjorduru. No, onamo nisu mogli otii zrakoplovom jer je ve bilo veoma mrano, budui da je bio 10.mj. Stoga su ga odvezli motornim amcem, no umro je na putu izmeu Nordfjordura i Seydisfjordura." (Haraldsson i Stevenson, 1975.a, str. 249). Gestsson je nakon toga pribavio mnogo iscrpnije izvjee o seansi, koje je napisao Gudjonsson 31. 03. 1941.: "Finna mi je najprije rekla da se uz mene nalazi mladi prosjene visine, svijetle kose prorijeene na tjemenu. Imao je od 20 do 30 godina i zvao se Gudni Magnusson. Mogla ga je jasno vidjeti. Rekla je da je poznavao neke moje roake, te da su on i njegova smrt povezani s Eskifjordurom i Reydarfjordurom. Bio je voza automobila ili kamiona. Jasno je vidjela kako je umro. Popravljao je svoj auto, pri emu se zavukao ispod njega, ispruio i potom mu se neto u tijelu prelomilo. Nakon toga su ga prevozili amcem izmeu fjordova do lijenika, no na putu je umro. To je sve to se sjeam." (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 247). Gudjonsson je poslije rekao da je to napisao prije nego li je saznao za pismo koje je Gestsson primio od Gudrun Gudmundsdottir iz Eskifjordura (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 260). Gudrun Jonsdottir, koja je takoer bila na seansi, takoer je dala svoju izjavu 6. 01. 1941. Njezinu je izjavu potpisala i Hansina Hansdottir, posljednja sudionica te seanse, potvrdivi njezinu tonost. Slijedi izjava Gudrun Jonsdottir: "Hjalmar [Gudjonsson]... nije prepoznao ovjeka kojega mu je Finna opisala. Stekla sam dojam da nije elio uti nita vie o tom nepoznatom ovjeku, radi ega sam osobno pitala Finnu da mi jo neto kae o njemu. Finna je rekla: 'Roditelji tog ovjeka su ivi...' Upitala sam: 'Je li umro na mjestu?' Finna je rekla: 'Ne, uspio je doi kui, nakon ega vidim da ga odvoze amcem. Dovezli su ga lijeniku. Vidim amac

izmeu fjordova i da je umro na putu u amcu. Upitala sam: 'Moe li mi rei izmeu kojih se fjordova amac nalazio?' Finna je rekla: 'Ne znam tono jer najvie misli na Eskifjordur.' Upitala sam: 'to misli, koliko je vremena prolo od njegove smrti?' Finna je rekla: 'To ne vidim jasno. Mislim da je prolo nekoliko mjeseci, 4 ili 5, ali moe biti vie ili manje. ini se da se taj ovjek dobro snaao [u zagrobnom ivotu], ali ne osjea se sigurnim.' Upitala sam: 'to misli, to eli od Hialmara? Neto odreeno?' Finna je rekla: 'Doao mu je samo stoga to oboje potjeu iz istog podruja zemlje i pokuava prikupiti snagu za njega. Trebali biste o njemu misliti dobro. To mu daje snagu.'" (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 247-248). U 6.mj. 1941., Asmundur Gestsson je otiao u Eskifjordur, gdje je potvrdio pojedinosti o Gudniju Magnussonu, kao to su podaci o njegovoj svijetloj kosi, prorijeenoj na tjemenu. Poslije je Erlendur Haraldsson razgovarao s Gudnijevim bratom Ottom i sestrom Rosom, koji su takoer potvrdili pojedinosti sa seanse. Osim toga, Haraldsson je, uz potekoe, pribavio i prijepis Gudnijeve osmrtnice, u kojoj je kao uzrok smrti navedena 'crijevno napuknue (Haraldsson i Stevenson, 1975.b, str. 249). Dana 7. 11. 1940., u jednim islandskim novinama objavljena je saeta Gudnijeva osmrtnica u kojoj nisu bili navedeni mnogi detalji, radi ega ne bi mnogo pomogla mediju Hafsteinnu da krivotvori komunikacije s Gudnijem. Ni medij, kao ni drugi sudionici seanse, nisu bili ni na koji nain povezani s Gudnijem ili njegovom obitelji. Haraldsson i Stevenson su zakljuili (1975.b, str. 260-261): "... unato opsenim istraivanjima, nismo uspjeli pronai nijedan kanal kojim bi se mediju mogli na uobiajen nain priopiti toni podaci o Gudniju Magnussonu, kojim je raspolagao i koje je izrekao na seansi."

Opsjednutosti od strane preminulih

Spiritistike komunikacije koje smo netom opisali, pomau utvrditi da ljudi koji su ivjeli na Zemlji, jo uvijek ive u nekoj drugoj, naizgled bliskoj dimenziji univerzuma, i da su sposobne s nama komunicirati preko posebnih kanala. Jedan od glavnih istraivaa na tom polju, Frederick Myers, napisao je: "... dokaz za komunikacije s duhovima identificiranih preminulih osoba preko transa i pisanja medija kojima ti duhovi naizgled upravljaju, utvren je izvan svake ozbiljne dvojbe." (Myers, 1903., sv. 1, str. 29). Neke su komunikacije iznjedrile informacijama o ak viim razinama ili dimenzijama univerzuma, koje nastanjuju via bia.

U nastavku emo razmotriti drugu kategoriju dokaza da svjesni entiteti postoje na nekoj drugoj razini svemira - izvjea o ivim ljudima koje opsjedaju preminule osobe. Spiritistike komunikacije ujedno predstavljaju i svojevrsnu opsjednutost, jer se ini da je medij tijekom komunikacija privremeno u vlasti duha koji priopuje. Meutim, sluajevi opsjednutosti koji slijede razlikuju se po tome to ukljuuju dua i mnogo intenzivnija razdoblja opsjednutosti. Osim toga, ini se da motivacija duha koji opsjeda tijelo ivog ovjeka, ima veu ulogu nego u sluajevima spiritistikih komunikacija. Psiholog William James bio je spreman razmotriti mogunost opsjednutosti duhovima. Teorija da demon moe preuzeti vlast nad ljudskim tijelom mogla bi objasniti neke psihike bolesti. Ustvari, sve do 19. st, mnogi su europski i ameriki lijenici prihvaali tu teoriju. James je rekao: "Posve sam siguran da e teorija o demonima ponovno dobiti svoju priliku." (Murphy i Ballou, I960., str. 207). Sluaj uda iz Watseke (Stevens, 1887.; Myers, 1903., sv. 1, str. 361367) smatram osobito zanimljivim zbog iscrpnih svjedoanstava o opsjednutosti. Watseka, gradi s oko 5 ili 6 tisua stanovnika, glavni je grad okruga Iroquois drave Ilinois. udo iz Watseke bila je djevojica Lurancy Vennum, ki Thomasa J. i Lurinde J. Vennum, koja se rodila 16. 04. 1864., u okolici Watseke. Jedne noi poetkom 7.mj. 1887., Lurancy je osjetila prisutnost nekih ljudi u svojoj sobi. Zazvali su je njezinim nadimkom, Rancy i osjetila je njihov dah na svome licu. Sljedeeg je dana to ispripovijedala svojim roditeljima. Dana 11. 07. 1877., u 1 8 h , kada je Lurancy ivala, majka ju je zamolila da joj pomogne pripraviti veeru. Lurancy joj je rekla: "Mamice, nije mi dobro, osjeam se tako udno." (Stevens, 1887., str. 3). Potom se sruila i ostala leati na podu ukoena tijela. Osvijestila se pet sati poslije, no i tada je rekla da se jo uvijek osjea veoma neobino i udno (Stevens, 1887., str. 3). Nakon toga je prespavala no. Sljedeega joj se dana tijelo opet ukoilo, i u tom stanju je navodno bila svjesna svog fizikog okruenja, kao i druge dimenzije - svijeta duhova. Meu duhovima je vidjela sestru i brata, koji su umrli i vikala je: "O, majko! Ne vidi li malu Lauru i Bertiea? Tako su lijepi!" (Stevens, 1887., str. 3). Lurancyjine vizije duhova i anela trajale su nekoliko tjedana, do 9.mj. Dana 27. 11. 1877., Lurancy je osjetila strane bolove u trbuhu, koji su se nastavili sljedea dva tjedna. Usred jednog od takvih napada, 11. 12., ula je u stanje nalik transu i ponovno poela razgovarati s du-

hovima i anelima koje je vidjela da se nalaze na mjestu, koje je nazivala rajem (Stevens, 1887., str. 4). Lurancyjini su roditelji, na savjet roaka i prijatelja, razmiljali da svoju ker poalju u sanatorij. Saznavi za to, Asa B. Roff i njegova ena Ann pokuali su ih uvjeriti da to ne ine i zamolili su ih da im dopuste da vide Lurancy. Gospodin Vennum je nakon brojnih uvjeravanja konano pristao i 31. 01. 1878., posjetio ih je gospodin Roff u pratnji dr. E. W. Stevensa iz Janesvillea, drava Wisconsin. Stevens je bio lijenik koji se zanimao za spiritizam. Kada je ugledao Lurancy, ona je sjedila na stolcu pokraj pei, izrazom lica, stavom i glasom podsjeajui na staru vjeticu. Pristala je razgovarati samo s dr. Stevensonom, tvrdei da je samo on moe razumjeti jer je spiritist. Stevens ju je upitao kako se zove, na to je ona bez oklijevanja odgovorila: "Katrina Hogan." Daljnja su pitanja razotkrila da je rije o osobi ezdesettrogodinje starice iz Njemake, koja je zavladala Lurancyjinim tijelom iz svijeta duhova. Nekoliko trenutaka poslije, Lurancyjina se osoba promijenila. Sada je bila Willie Canning, delinkventni sin izvjesnog Petera Canninga, koji je pobjegao od kue i poginuo (Stevens, 1887., str. 5-6). Kada su se dr. Stevens i gospodin Roff spremali na polazak, Lurancy je ustala i istoga asa pala na pod ukoena tijela. Stevens joj je pohitao u pomo, koristei se hipnozom i spiritistikim tehnikama, nakon ega je Lurancy uskoro ponovno poela izraavati svoju osobu, premda je jo uvijek bila u stanju nalik transu. Rekla je da se nalazi na nebu. Stevens ju je nastojao uvjeriti da ne dopusti da je ovladaju zli duhovi, kao to su Katrina i Willie, ve da pronae boljeg duha. Lurancy je pristala i nakon nekog vremena izjavila da je pronala duha koji je eli iskoristiti. Rekla je: "Zove se Mary Roff." Gospodin Roff je u tome imenu prepoznao svoju ki koja je umrla 12 godina prije, kada je Lurancy imala jednu godinu. Mary Roff je tijekom ivota pokazivala vidovnjake i druge parapsiholoke sposobnosti, koje su ugledni stanovnici Watseke vie puta testirali i provjeravali. Gospodin Roff je rekao Lurancy da je Mary dobar duh i da joj dopusti da kroz nju komunicira. Lurancy je pristala (Stevens, 1887., str. 6-8). Nekoliko sati poslije, Lurancy se probudila iz transa. Ali, sljedeeg dana, 1. 02. 1878., tvrdila je da je Mary Roff. Njezin je otac otiao u ured gospodina Roffa i rekao mu: "Zvui kao dijete koje ezne za svojim domom i eli vidjeti svoga tatu, svoju mamu i brau." (Stevens, 1887., str. 9). Ali, Lurancy nije odmah otila Roffovima, nego je ostala u svojoj kui, gdje je nastavila manifestirati osobu Mary Roff. Nekoliko dana poslije, posjetile

su je gospoa Anna B. Roff i njezina ki, gospsica Minerva Alter. Djevojica ih je prepoznala kroz prozor dok su ulicom prilazile njezinoj kui, te je rekla: "Evo, dolaze moja mama i sestra Nervie!" (Stevens, 1887., str. 13). Kada su dvije ene ule u kuu, Lurancy je poela radosno klicati i prisno ih je obgrlila rukama oko vrata, pozdravljajui ih kao da ih poznaje. Nakon tog posjeta, izgledala je kao da sve vie ezne za domom i Roffovima. Obitelj Vennum je, na savjet prijatelja, 11. 02. 1878., dopustila svojoj keri da ode. Kada su Lurancy odvodili u kuu Roffovih, pokuavala ih je uvjeriti da idu u drugu kuu, koja se nalazila na tom putu. Uvjeravala ih je da je to njezina kua. Roffovi su, gotovo silom, morali proi pokraj te kue. Bila je to kua u kojoj je umrla Mary Roff. Nakon te tragedije, Roffovi su se preselili u drugu kuu, u koju su sada vodili Lurancy (Myers, 1903., sv. 1, str. 367). Richard Hodgson, lan Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja, objavio je izvjee o Lurancyjinu boravku u obitelji Roff, tijekom kojega se: "... Lurancy gotovo svakoga sata prisjeala nekog beznaajnog dogaaja iz ivota Mary Roff." (Myers, 1903., sv. 1, str. 366). tovie, inilo se da je Lurancy zaboravila da je ki suprunika Vennum. Jednom je prilikom ispripovijedala dr. Stevensonu kako je porezala ruku. Kada je zadigla rukav da mu pokae oiljak, rekla je: "O, to nije ta ruka; ona druga je u zemlji", mislei pritom da se oiljak nalazi na ruci Mary Roff, ije je tijelo bilo zakopano. Lurancy (kao Mary) prisjetila se da je vidjela svoj sprovod, istiui da je dua Mary Roff lebdjela nad njezinim tijelom nakon smrti, ili da je promatrala taj prizor s neba (Griffin, 1997., str. 172). Gospodin Roff je 19. 02. 1878., rekao dr. Stevensu: "Mary je potpuno sretna; prepoznaje svakoga i sve to je znala kada se prije 12 ili vie godina nalazila u svome tijelu. Ne poznaje nikoga, niti ita to je poznato Lurancy. Gospodin Vennum ju je posjetio vie puta, kao i njezin brat Henry, ali ne zna nita o njima. Otkada je ovdje, neprestano je Mary i zna sve to je Mary znala. Jednom dnevno, ve nekoliko dana, ulazi u trans. Potpuno je sretna. Ne znate koliko nam utjehe prua dragi aneo." (Stevens, 1887., str. 17). Lurancy je predvidjela da e joj aneli dopustiti da ostane s Roffovima kao Mary do svibnja (Stevens, 1887., str. 13-14). Maryna sestra, Minerva Alter, napisala je 16. 04. 1878.: "Moja aneoska sestra kae da e nas iznova uskoro napustiti, ali da e esto biti s nama. Kae da je Lurancy prekrasna djevojica; kae da je vidi gotovo svaki dan i doista znamo da joj ie svakoga dana sve bolje. O, lekcije koje uimo vrijede poput blaga od dra-

gocjenih dijamanata; toliko se vrsto utiskuju u um, da e prije nestati nebo i Zemlja nego li emo zaboraviti najmanju sitnicu ili naziv. Nauila sam toliko v e l i k i h i lijepih stvari, da ih ne mogu opisati. Posve sam nijema. Prije nekoliko dana, Mary je neprestano milovala oca i majku, to im je pomalo dosadilo, pa su je pitali zato ih grli i ljubi. Tuno ih je pogledala i rekla: O, tata i mama! elim vas ljubiti dok jo imam usne da vas njima ljubim, i grliti vas dok jo imam ruke kojima vas mogu grliti, jer uskoro se vraam na nebo i od tada u s vama moi biti samo duhom, a vi neete uvijek znati kada u doi i neu vas moi imati kao sada. O, koliko vas sve volim! (Stevens, 1887., str. 18). Mary je 7. 05. 1878., rekla gospodi Roff da se Lurancy vraa. Dok je sjedila zatvorenih oiju, Lurancy je iznova preuzela nadzor nad svojim tijelom. Kada je otvorila oi, iznenadila se okolinom koju vidi i nervozno je rekla: "Gdje sam? Ovdje nikada prije nisam bila." (Stevens, 1887., str. 19). Zaplakala je i rekla da se eli vratiti kui. Pet minuta poslije, Mary se vratila i poela pjevati svoju omiljenu pjesmu iz djetinjstva: 'Dolazimo, sestro Mary' (Stevens, 1887., str. 20). Mary je jo neko razdoblje poslije preuzimala vlast nad Lurancyjinim tijelom. Tijekom tog razdoblja, nastavila je priopavati svoje vizije neba Rorffovima, ukljuujui susret s novoroenetom Minerve Alter, koje je nedugo prije umrlo. Tijekom tih posljednjih dana, Maryna osoba je povremeno ustupala mjesto Lurancy kako bi se njezina osoba mogla dijelom pojavljivati. Kada bi djevojku upitali: "Gdje je Lurancy?" ona bi odgovorila: "Otila je negdje" ili "Ui na nebu, i ja ovdje uim." (Stevens, 1887., str. 26). Dana 19. 05. 1878., kada je gospodin Roff sjedio s njom u dnevnoj sobi, Mary je nestala i Lurancy je potpuno preuzela kontrolu nad svojim tijelom. Lurancyjev brat, Henry Vennum, tom je prilikom posjetio Roffove, koji su ga pozvali iz druge sobe. Uplakana ga je Lurancy zagrlila i poljubila. Svi nazoni su zaplakali. Henry je potom otiao po njezinu majku, a za to se vrijeme Mary iznova nakratko vratila. No, kada je dola gospoa Vennum, Lurancy se ponovno vratila. Stevens kae (1887., str. 35): "Majka i ki su se meusobno zagrlile i izljubile, te su plakale sve dok svi nazoni nisu zaplakali od dragosti; izgledalo je kao da su se otvorila vrata samoga raja." Lurancy se vratila kui, udala i ivjela prilino normalnim ivotom, osim to se 'Mary' obiavala nakratko vraati kada bi posjeivala Roffove (Stevens, 1887., str. 35). Moe li se 'udo iz Watseke' objasniti kao prijevaru dr. Stevensa, autora knjige o tom sluaju? ini se malo vjerojatnim. Obitelj Vennum i obitelj

Roff su posvjedoile tonosti Stevensova izvjea. Mnoge pojedinosti mogu se potkrijepiti izvjeima iz novina, a taj su sluaj podrobno istraivali i neovisni istraivai, poput Richarda Hodgsona iz Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja. Osim toga, psiholog svjetskog glasa, William James, vjerovao je u istinitost tog sluaja, koji je objavio u svojoj knjizi Principles of Psychology. U biljeci na dnu stranice napisao je (1890., sv. 1, str. 398, bilj. 64): "Moj prijatelj gospodin R. Hodgson izvijestio me da je otputovao u Watseku u 4.mj. 1890., gdje je unakrsno ispitao glavne svjedoke tog sluaja. U izvornost te prie dodatno se uvjerio onime to je osobno saznao; a potvrene su i mnoge neobjavljene injenice, koje poveavaju vjerojatnost spiritistikog tumaenja tog fenomena." A to je s Lurancy? Je li ona bila upletena u prijevaru? ini se nemoguim da bi na prirodni nain mogla stei opseno znanje, koje je pokazala o brojnim pojedinostima iz ivota Mary Roff i lanova njezine obitelji. Mary je umrla kada je Lurancy imala 1 godinu, a obitelji Roff i Vennum nisu meusobno odravale bliske veze (Griffin, 1997., str. 173). Oito paranormalno objanjenje koje se namee jest, da je dua Mary Roff privremeno zavladala tijelom Lurancy Vennum. To bi, naravno, potvrdilo ideju o postojanju svjesnog ja koje moe preivjeti smrt tijela. Pristae 'superpsi' pretpostavke moda bi rekli da je Lurancy pribavila informacije o Mary iz umova njezinih ivih roaka. Ali to ne moe jednostavno objasniti injenicu da je zaboravljala svoju pravu osobu, Lurancy Vennum, i da je 14 tjedana neprekidno funkcionirala kao Mary Roff. Jedan istraiva (Griffin, 1997., str. 173-174) pretpostavio je da su moda neka Maryna sjeanja, premda ne i njezina osoba, preivjela u nadoknadivu obliku i da ih je Lurancy potom iskoristila za oblikovanje Maryne osobe. Ali, ta su se sjeanja trebala prekinuti Marynom smru, to bi onemoguilo objanjenje Lurancyjeve tvrdnje da je Mary svjedoila svome pogrebu. S obzirom na sve, ideja da je preivjela osoba Mary Roff privremeno zavladala tijelom Lurancy Vennum, ini se najrazumnijim objanjenjem injenica. Frederick Myers iz Drutva za parapsiholoka istraivanja, nazvao je udo iz Watseke jednim od glavnih dokaza preivljavanja ljudske osobe nakon smrti. Na temelju svih dokaza kojima je raspolagao, zakljuio je sljedee o duhovima i svijetu duhova: "Duhovi mogu prepoznati prostorne veze (tako da se mogu pojavljivati na ugovorenome mjestu), premda sami vjerojatno nisu uvjetovani prostorom; meusobno komuniciraju telepatski, a zakoni telepatije su neprostorni zakoni... Duhovi nedavno pre-

minulih osoba mogu zadrati telepatsku vezu s duhovima koji se jo uvijek nalaze u tijelu, i mogu ih nastojati kontaktirati ili 'upravljati' njihovim djelovanjem. Iznad i iza takvih duhova, ali jo uvijek sa sklonou prema njima, nalaze se duhovi koji su se zahvaljujui naprednijoj spoznaji i razumijevanju, povezali s viim duama." (Gauld, 1968., str. 309-310). Ti su duhovi, kako tvrdi Myers, povezani s jo viim duhovima, a svi su zajedno povezani s Univerzalnim duhom, izvorom ljubavi i mudrosti. Ian Stevenson, poznat po svojim istraivanjima sjeanja na proli ivot, takoer je istraivao sluajeve ksenoglosije,* u kojima pojedinci manifestiraju neobjanjivu sposobnost govorenja stranih jezika. Sluajevi ksenoglosije katkad mogu sadravati i sjeanja na prole ivote, dok je opsjednutost drugo mogue objanjenje. Jedna od Stevensonovih glavnih studija ksenoglosije ukljuivala je Indijku, Uttaru Huddar, iji sluaj naizgled ukljuuje i opsjednutost. Uttara Huddar roena je 14. 03. 1941., u gradu Nagpuru u indijskoj pokrajini Maharashtra. Kao i veina stanovnika te pokrajine, Uttara je bila Marathi (narod u Indiji, nap. prev), kao i njezini roditelji, i govorila je jezikom marathi. U dobi od 20 godina, primljena je u bolnicu zbog nekih psihikih poremeaja. Tijekom boravka u bolnici, uila je meditaciju kod jednog jogija, nakon ega je u izmijenjenim stanjima svijesti poela govoriti novim jezikom i prikazivati novu osobnost. Lijenik Joshi (pseudonim), jedan od lijenika u bolnici, prepoznao je taj jezik kao bengali. Budui da bengali kojim je Uttara govorila, nije sadravao engleske posuenice, pretpostavilo se da potjee iz 19. st. Nakon to se vratila iz bolnice, Uttarini su roditelji pokuali objasniti neobino ponaanje svoje keri. Stoga su zatraili savjet M. C. Bhattacaryja, Bengalca koji je bio sveenik u hramu boice Kali u Nagpuru. Njemu se Uttara predstavila kao Bengalka imena Sharada, i na bengaliju mu priopila brojne pojedinosti iz svog ivota. Na temelju tih podataka, Bhattacarya je pretpostavio da je Sharada vjerovala da ivi u nekom razdoblju u prolosti. Rekla je da njezin otac, koji se zvao Brajesh Chattopadaya, ivi u blizini ivina hrama u gradu Burdwanu. Majka joj se zvala Renukha Devi, a pomajka Anandamoyi. Suprug joj se zvao Swami Vishwanath Mukhopadaya, a muev otac Nand Kishore Mukhopadaya. Kada su je pitali gdje je ivjela prije nego li je dola u Nagpur, Sharada je odgovorila da je ivjela sa svojom ujnom u gradiu Saptagramu. Te je informacije Bhattacarya zabiljeio 1974., u svom dnevniku (Stevenson, 1984., str. 73-75).
* ksenoglosija, gr.- nesvjesno govorenje nekim stranim jezikom

U 5.mj. 1975., dr. R. K. Sinha je na temelju tih podataka otputovao u Saptagram u nastojanju da provjeri neke pojedinosti iz Sharadina ivota. Satinath Chatterji, ivi lan obitelji Chattopadaya, naveo mu je rodoslovlje svojih mukih predaka, meu kojima se nalazilo ime Brajesha Chattopadaya. Chatterji je potom rekao dr. Sinhi jo neka imena roaka i suvremenika Brajesha Chattopadaye. Vrativi se u Nagpur, dr. Sinha je razgovarao sa Sharadom, ne odajui joj nove podatke o rodoslovlju koje je saznao. Stevenson pie (1984., str. 88-89): "Imena Sharadina oca, djeda, brata (Kailasnath) i dva strica (Devnath i Shivnath), koje je navela, nalazili su se u rodoslovlju i u svojstvima koja im je pripisala. Osim toga, rekla mu je ime drugog roaka, Mathuranatha, ne naznaujui u kojem je svojstvu s njime povezana. U rodoslovlju njezine obitelji ne nalazi se ime Srinatha, jednog od brae koje je Sharada spomenula. Meutim, njegov je identitet potvren ugovorom o podjeli imovine, koji su sklopili Devnath, s jedne i Kailasnath i Srinath s druge strane, a potpisali u 3.mj. 1827. Iz tog ugovora o podjeli imovine koji su sklopili stric i njegova dva neaka, posredno se zakljuuje da je otac tih neaka, Brajesh, umro u 3.mj. 1827., i to vjerojatno nedugo nakon sklapanja ugovora. Satinath Chatterji je potpisao i drugu ispravu (takoer datiranu 1827.), u kojoj se Mathuranath spominje kao unuk Shivnatha, koji je bio jedan od (navodnih) Sharadinih strieva." Kako bismo objasnili Sharadino ponaanje? Jedno od objanjenja bilo bi da je te podatke dobivala od ivih izvora procesom 'superizvanosjetilne percepcije'. Drugim rijeima, moda je to znanje crpila iz uma Satinatha Chatterjija i drugih osoba koje su ivjele u Bengalu 1970-ih. Ali Stevenson je istaknuo da Sharada nije mogla izvanosjetilnom percepcijom stei sposobnost govorenja stranog jezika. Takva vjetina, naime, iziskuje dugogodinju praksu. Stevenson je stoga zakljuio (1984., str. 160-161): "Svaka osoba (ili linost) koja pokazuje sposobnost govorenja jezika, zacijelo je nauila taj jezik odreeno razdoblje prije iskazivanja te sposobnosti. I, iskljuimo li mogunost da ta osoba nije u prethodnom ivotu nauila jezik, iz toga slijedi da ga je nauila neka druga osoba koja se kroz nju objavljuje. Ta druga osoba moe biti prola inkarnacija te osobe, ili dezinkarnirana osoba koja se privremeno objavljuje kroz ivu osobu - ili je, mogli bismo rei, opsjeda." U Uttarinu sluaju, Stevenson je pokazao da ona nije nauila bengali prije pojavljivanja Sharadine osobe. Premda je prethodno znala nekoliko rijei bengalskog, nije teno govorila taj jezik, kako ga je koristila Sharada (Stevenson, 1984., str. 134-135, 137-138, 140, 146). Filozof David Ray Griffin pretpostavio je da je Uttara bila veoma nesretna svojim ivotom bez djece i mua, radi ega je eljela preuzeti drugu

osobnost (Sharada je imala mua i djecu). Na temelju svoje teorije o preivjelim mentalnim dojmovima (za razliku od preivjelih dua sa sjeanjima), zakljuio je da je Uttara, koristei se superspsi sposobnou, odabrala Sharadina sjeanja iz nekog kozmikog "spremita" sjeanja i iz njih oblikovala svoju drugu linost (Griffin, 1997., str. 180-182). Meutim, to ne objanjava njezinu sposobnost govorenja bengalija. Pamenje doputa samo jednostavno ponavljanje stvari izgovorenih u prolosti, a ne sposobnost govorenja novog jezika. Stoga se najboljim objanjenjem ini teorija da je Uttarinim tijelom zavladala preivjela Sharadina linost. Slijedi posljednja pojedinost. Uttara, govorei kao Sharada, prisjetila se da je umrla nakon to ju je zmija ugrizla za prst desne noge. Uttarina majka je rekla da je tijekom trudnoe esto sanjala da e ju kobra ugristi za prst desne noge. Ti su snovi prestali nakon Uttarina roenja. Sama je Uttara u djetinjstvu gajila velik strah od zmija. Kada je Sharada preuzela njezino tijelo, katkad bi pokazivala fizike preobrazbe koje su upuivale na simptome ugriza zmije. Jezik i usta bi joj potamnieli, a na nonom bi se prstu pokazala tamna mrlja. Tijekom jedne takve epizode, pokazala je prema nonom prstu, i rekla da ju je ondje upravo ugrizla kraljevska kobra. Stevenson primjeuje (1984., str. 112): "Dananji lan obitelji Chattopadaya prisjea se da je uo kako je u vrijeme kada je njegova baka bila iva, jedna ena iz njihove obitelji umrla od zmijskog ugriza."

Prikaze umrlih
Nakon to smo razmotrili sluajeve komunikacije preko medija i sluajeve opsjednutosti, kao dokaz preivljavanja duhova preminulih ljudi u nekoj drugoj razini kozmike hijerarhije, osvrnimo se na sluajeve prikaza mrtvih. William James je rekao: "Znanost moe i dalje govoriti: 'Takve su stvari jednostavno nemogue.' No, dok se takve prie iznova pojavljuju u razliitim zemljama, a samo nekolicina ih biva pozitivno objanjena, nije dobro zanemarivati ih. Trebalo bi ih barem pridodati daljnjoj uporabi. Kada se osvrnem unatrag na ono to sam itao proteklih nekoliko godina ... 10 sluajeva mi odmah pada na um." (Murphy i Ballou, 1960., str. 62-63). Razmotrimo sada nekoliko sluajeva. Slaem se s Jamesom da 'nije dobro zanemarivati ih'. Astronom Camille Flammarion prihvaao je (1909., str. 303):"... mogunost meusobne komunikacije inkarniranih i dezinkarniranih duhova." Dodao je da su ga njegova istraivanja dovela do zakljuaka koji potvruju (1909., str. 303): "... mnogobrojnost naseljenih svjetova ... i neunitivost

due, kao i atoma." Flammarion je napisao remek-djelo Death and Its Mystery, zbirku dokaza o postojanju due neovisno od tijela i njezinu nadivljavanju smrti tijela. U 3 sveska te knjige naveo je i nekoliko sluajeva prikaza. Slijedi izvjee o prikazi koja se objavila oko 2 sata nakon smrti (Flammarion, 1923., sv. 3, str. 133-136). Tu je priu zabiljeio Charles Tweedale iz Kraljevskog astronomskog drutva u Londonu, u asopisu The English Mechanic and World of Science (20. 07. 1906.). Tweedale se prisjetio dogaaja iz svoga djetinjstva. Rano uveer 10. 01. 1879., otiao je spavati. Probudio se i pred sobom ugledao lik kako se oblikuje na mjeseini. Primijetio je da mjeseeva svjetlost dopire kroz prozor na junoj strani njegove sobe. Oblik je postupno postajao jasniji, sve dok Tweedale u njemu nije prepoznao lice svoje bake. Na glavi je imala: "... staromodnu kapu zavijenu u obliku koljke." Nekoliko sekunda poslije, lik je postupno ieznuo. Tweedale je za dorukom roditeljima ispripovijedao tu viziju. Njegov je otac utke napustio stol, nakon ega mu je majka objasnila sljedee: "Danas ujutro tvoj mi je otac rekao da se nou probudio i vidio svoju majku kako stoji uz njegov krevet, no u trenutku kada je poelio s njome razgovarati, nestala je." Nekoliko sati poslije, obitelj je primila telegram s vijeu o smrti Tweedaleove bake. Tweedale je poslije saznao da je sestra njegova oca (Tweedaleova strina) takoer vidjela prikazu u noi stariine smrti. Starica je umrla 15 minuta nakon ponoi. Tweedaleov je otac rekao da je imao vienje u 2 sata ujutro. Sam Tweedale nije znao tono vrijeme, no na temelju poloaja Mjeseca procijenio je da se i njegovo vienje dogodilo u dva ujutro. I vienje njegove strine takoer se dogodilo prilino dugo nakon slubenog vremena smrti. Tweedale je zakljuio: "To dokazuje da nije rije o telepatskoj ili subjektivnoj objavi koja se dogaa prije ili u trenutku smrti, ve o stvarnoj, objektivnoj prikazi koja se objavljuje nakon tjelesne smrti. Stoga moemo zakljuiti da je mrtva ena, premda naizgled mrtva, nekoliko sati poslije bila dovoljno iva da se objavi razliitim i prostorno meusobno udaljenim osobama." (Flammarion, 1923., sv. 3, str. 135). Pojedinosti Tweedaleova izvjea potvrdili su njegova majka i stric. Flammarion je na temelju svih dokaza koje je dokumentirao u svojim knjigama, stigao do 5 zakljuaka (1923., sv. 3, str. 348): "1.) Dua postoji kao stvarni entitet neovisan od tijela. 2.) Posjeduje sposobnosti koje su znanosti danas jo uvijek nepoznate. 3.) Moe djelovati na daljinu, telepatski, bez posredovanja ula. 4.) U prirodi postoji psihiki element, koji mi jo uvijek ne poznajemo ... 5.) Dua nadivljuje fiziki organizam i moe se pojavljivati nakon smrti."

to se tie odnosa due i tijela, Flammarion je rekao (1923., sv. 3, str. 346): "Tijelo je tek organsko odijelo duha; ono umire, mijenja se, raspada: duh ostaje ... Dua ne moe biti unitena." To nevjerojatno podsjea na sljedeu tvrdnju iz Bhagavad Gite (2.22): "Kao to ovjek odijeva novu odjeu, odbacujui staru, tako i dua na slian nain prihvaa nova materijalna tijela, odbacujui ona stara i beskorisna." Jednog petka uveer u 4.mj. 1880., u New Yorku, gospoda N. J. Crans je otila na poinak. U pismu Richardu Hodgsonu iz Amerikog drutva za parapsiholoka istraivanja, napisala je: "Sjeam se da sam, nakon to sam legla na poinak, osjetila strujanje, gotovo kao da izlazim iz svojega tijela. Oi su mi bile zatvorene; ubrzo sam shvatila da nekamo jurim, ili mi se barem tako inilo. Sve mi je izgledalo mrano; odjednom sam shvatila da se nalazim u sobi; onda sam vidjela Charleya kako spava na krevetu; potom sam pogledala prema namjetaju u sobi i jasno sam vidjela svaki predmet - ak i stolac pokraj uzglavlja, na ijoj se stranjoj strani nalazio jedan potrgani dio." Charley je bio njezin zet, Charles A. Kernochan, koji je ivio u Central Cityju, Juna Dakota. Gospoa Crans je nastavila: "U jednom su se trenutku otvorila vrata i u sobu je ula moja preminula ki, Allie, koja je prila krevetu, zaustavila se i poljubila Charleya. inilo se da je osjetio njezinu prisutnost jer ju je pokuao primiti, ali ona je hitro izala iz sobe, poput pera noenog vjetrom." Allie je bila ker gospoe Crans i ena Charlesa Kernochana, koja je umrla u 12.mj. 1879., oko 5 mjeseci prije opisanog dogaaja. Gospoa Crans je povjerila svoj san nekolicini ljudi, a u nedjelju je napisala pismo Charlesu. U meuvremenu je i Charles njoj poslao pismo. Pisma su se mimoila, jer je pota putovala oko 6 dana iz New Yorka do June Dakote i obrnuto. Charles je u svom pismu napisao: "O, draga moja mama Crans! Boe moj! Prolog sam petka usnuo Allie!" Gospoa Crans je rekla da je Charles opisao Allie: "... upravo onako kako sam je ja vidjela; kako je ula u sobu, a on je kriknuo i pokuao je primiti, no u tom je trenutku nestala." Nakon to je Charles poslao to pismo, primio je ono koje je njemu poslala gospoa Crans. Stoga joj je odgovorio drugim pismom. Gospoa Crans je rekla da joj je Charles: "... napisao da je sve to sam vidjela tono, ak i opis svakog komada namjetaja u sobi, kao i nain na koji mu se njegov san objavio." (Myers, 1903., sv. 1, str. 244). ini se da su u opisanom sluaju oba vidioca spavala kada im se objavila Allie. Mogli bismo pretpostaviti da su gospoa Crans i Charles bili nesvjesno telepatski povezani, te da su zajedno proizveli zdrueni privid u intersubjektivnom stanju sna. No, isto tako bismo mogli pretpostaviti da je u

tom intersubjektivnom susretu sudjelovala trea strana, tonije sama Allie, u nekom istananom materijalnom obliku. General Sir Arthur Becher sluio je u britanskoj vojsci u Indiji kada je vidio prikazu (Myers, 1903., sv. 1, str. 250-251). U 3.mj. 1867., otiao je u planinsku vojnu bazu u Kussowlieu (Kussoorie), kako bi pregledao kuu u kojoj je namjeravao boraviti sa svojom obitelji u doba ljetnih vruina. Onamo ga je pratio sin. Uveer se general probudio i ugledao Indijku kako stoji pokraj njegova kreveta. Kada je ustao, ena je izala kroz vrata koja su vodila iz spavae sobe u kupaonicu. No, kada je ondje stigao, ena je nestala. Primijetio je da su, osim vrata kroz koja je uao, jedini drugi izlaz, vrata koja su vodila iz kupaonice prema van, bila vrsto zakljuana. General se vratio spavati, a ujutro je olovkom zabiljeio kratku biljeku da je vidio duha. No to nikome nije rekao. Nekoliko dana poslije, general je sa svojom obitelji i suprugom Becher, stigao u spomenutu kuu. Gospoda Becher je odluila pretvoriti sobu u kojoj je general spavao u svoju svlaionicu. Prve veeri u toj kui, kada se gospoda Becher odijevala za veeru u toj sobi, ugledala je Indijku kako stoji u kupaonici. Pomislivi da je rije o njezinoj ayah, slukinji, gospoa Becher ju je upitala to eli. Budui da nije dobila odgovor, otila je u kupaonicu, no u njoj vie nije bilo ene, a vrata koja su vodila van bila su zakljuana. Tijekom veere, spomenula je taj neobian dogaaj generalu, koji joj je povjerio svoje iskustvo. Poslije su otili spavati u spavau sobu. Njihov najmlai sin, tada osmogodinjak, spavao je u krevetu u istoj sobi i nije znao nita o prikazi. Njegov se krevet nalazio uz vrata koja su vodila u svlaionicu i kupaonicu. Uveer se djeak probudio, a roditelji su ga uli kako vie na hinduskom jeziku: "to eli, ayah? to eli?" Oito je vidio utvaru Indijke, koju tom prilikom ni general ni njegova ena nisu vidjeli. General je poslije napisao sljedee o tom posljednjem vienju: "To je potvrdilo nae slutnje da se ista ena pojavila svima nama, a od ostalih stanara smo saznali da se ta prikaza esto pojavljuje prve ili neke druge veeri novim stanarima kue. ena iz mjesta, Kamirka, veoma lijepa i privlana, ubijena je nekoliko godina prije u kolibi, koja se nalazi nekoliko metara ispod kue i neposredno ispod vrata koja vode u kupaonicu i svlaionicu, kroz koja je sva tri puta njezin lik uao i nestao ... Mogu navesti imena nekih drugih stanara, koji su ondje ivjeli nakon nas i koji su nam ispripovijedali gotovo istu priu." (Myers, 1903., sv. 1, str. 251). Vojnik Charles Lett prisjetio se sljedeeg dogaaja, zanimljivog stoga to je prikazu istodobno vidjelo vie ljudi (Griffin, 1997., str. 218-219). Dana 5. 04. 1873., otac njegove supruge, asnik Towns, umro je u nje-

govoj kui. est tjedana poslije, Lettova se ena nalazila u jednoj od spavaih soba te kue, kada je na poliranoj povrini ormara ugledala veoma detaljan i iv odraz u obliku glave i trupa kapetana Townsa. Pokraj nje se nalazila mlada gospoica Berthon, koja je takoer vidjela taj lik. Isprva su pomislile da je netko objesio asnikov portret. U tom trenutku u sobu je ula sestra gospoe Lett, gospoica Towns i, prije nego li su gospoa Lett ili gospoica Berthon uspjele neto rei, gospoica Towns je uzviknula: "Za boga miloga! Vidite li tatu?" Istoga su trenutka pozvale nekoliko slugu, koji su radili u kuu i svi su redom izrazili svoje uenje vienim. Charles Lett se prisjea: "Naposljetku su pozvali gospou Town koja je, u trenutku kada je ugledala prikazu, jurnula prema njoj ruku ispruenih kao da je eli dotaknuti, no kada je rukom prela preko povrine ormara, lik je poeo nestajati i vie se nikada nije pojavio." Je li to doista bila prikaza koju je proizvela preivjela dua asnika Townsa, koji se prikazao u prostoru? Superpsi teoretiari bi rekli da nije. Ali takve sluajeve viestrukog istodobnog vienja teko je objasniti superpsi teorijom. U tom sluaju trebalo bi pretpostaviti da je glavni vidjelac u svom umu stvorio sliku kapetana Townsa, i to na temelju osobnog sjeanja, ili ju je oblikovao izvanosjetilnom percepcijom iz uma ive osobe. Nakon toga bi trebao doivjeti tu sliku u kontekstu sobe. Potom bi se procesom takozvane telepatske kontagije (priljepivosti), ta slika prenijela u um drugih vidioca. Meutim, opsena pokusna istraivanja prijenosa slike, o kojima smo raspravljali u 6. poglavlju, pokazuju potekou intermentalnog prijenosa potpune slike. Drugo mogue objanjenje je svojevrsna super psihokineza (super-pk) sposobnost kojom glavni vidjelac proizvodi stvaran oblik u trodimenzionalnom prostoru. No, oba objanjenja, dakle bilo da je rije o superspsi ili super-pk, sadre potekoe. U opisanom sluaju, istovjetnu sliku je vidjelo 7 osoba. Nadalje, pojedini vidioci nalazili su se na razliitim mjestima u sobi, a slika se nalazila u njima odgovarajuoj perspektivi. Takoer je bitna injenica da su sliku vidjeli samo nakon to su uli u sobu, jer je poslije ieznula pred svima njima. Ova se rasprava osniva na Griffinovoj analizi (1997., str. 219-221). Naime, istaknuvi da viestruka vienja nisu neuobiajena, Griffin je rekao (1997., str. 221): "Najjednostavnije objanjenje moe biti da su barem neke prikaze rezultat zagrobnog djelovanja privida." Superpsi i super-pk objanjenja prikaza koje vidi vie osoba, obino postavljaju motivaciju prikaze u um glavnog vidioca. To iziskuje nunost poznavanja preminule osobe od strane glavnog vidioca, radi kojeg potonji mora imati neki razlog zbog kojega eli vidjeti tu osobu. Suprotno bi zna-

ilo da je prikazu potaknuo sam preminuli, to bi bio dokaz preivljavanja due nakon smrti, a to je upravo ono objanjenje koje superpsi i super-pk teorije nastoje izbjei. Meutim, postoje sluajevi kolektivnog vienja prikaza u kojima glavni vidjelac nije poznavao preminulu osobu. Slijedi jedan takav sluaj opisan u Myersovoj knjizi Human Personality. Kada su se na Badnjak 1869., supruga i njezin mu Willie spremali na poinak, ena je pokraj kreveta ugledala mukarca odjevenog u mornarsku uniformu. Dotaknula je svog mua, koji je licem bio okrenut od tog lika na koji mu je nastojala obratiti pozornost govorei: "Willie, tko je ovo?" Mu je glasno povikao: "to, do vraga, radite ovdje?" Prikaza mu se prijekorno obratila: "Willie, Willie!" nakon ega se pomaknula prema zidu sobe. ena se prisjea: "Dok je prolazio pokraj svjetiljke, duboka je sjena prekrila sobu, kao da ivi ovjek zaklanja svjetlo pred nama svojim tijelom, i potom je nestao u zidu." Nakon toga je Willie rekao svojoj eni da je to bio njegov otac, pomorski asnik, koji je umro 14 godina prije, a kojega ona nikada nije vidjela. Kako je Willie bio veoma zabrinut zbog neke velike financijske transakcije, prikazu svog oca je protumaio kao upozorenje da se ne uputa u taj posao (Griffin, 1997., str. 222). Pretpostavimo li da je u opisanom sluaju ena bila glavni vidjelac, a prikaza halucinacija, bilo bi neobino to je upravo ona halucinacijom proizvela sliku mrtvog oca svog supruga, kojeg nikada nije upoznala ni vidjela. Istraiva paranormalnih pojava bi mogao rei da je ena superizvanosjetilnom percepcijom 'primila' suprugovu tjeskobu i njegove podsvjesne misli o ocu, te na temelju toga, superpsihokinezom stvorila stvarnu prikazu, ujedno je uinivi vidljivom ne samo sebi, ve i svom suprugu. Ali, to je moda suvie nategnuto da bismo mogli izbjei hipotezu o preivljavanju due nakon smrti. U ovom je sluaju jednostavnije pretpostaviti da je preivjeli duh Willijeva oca, u nastojanju da spasi svoga sina od financijske propasti, proizveo svoju vlastitu prikazu. Griffin istie da je u takvim sluajevima (1997., str. 223): "Frederick Myers pretpostavio da zagrobna dua, ili neki takav element, proizvodi navodno fizike uinke u prostoru u kojemu se prikaza vidi."

Dokaz o postojanju nadljudskih osoba u kozmikoj hijerarhiji

U sluajevima prikaza, opsjednutosti i komunikacije s duhovima, koje smo gore razmotrili, ini se da je entitet koji se pojavljuje, opsjeda ili komunicira, preminuli ovjek. Ali u nekim sluajevima ini se da je takav entitet nadovjek, to dokazuje kontakt s biima na drugoj razini kozmike hijerarhije od one koju nastanjuju mrtvi.

Demonska opsjednutost
Dana 15. 01. 1949., lanovi obitelji Doe, koji su ivjeli u okrugu Georgetown, Washington, uli su u svojoj kui neobine zvukove nalik kucanju i grebanju (Doe je pseudonim koji se koristi u izvjeima o tom sluaju). Isprva su pomislili da je to duh njihova preminulog roaka. Kada su zvukovi naposljetku prestali, iz kue su poeli nestajati i iznova se pojavljivati mali predmeti. Komadi namjetaja neobjanjivo su se pomicali, a slike na zidovima tresle. Nekoliko tjedana poslije, trinaestogodinji sin suprunika Doe, Roland, poeo je pokazivati neobine simptome. Razgovarao je u snu i glasno izgovarao proste rijei. Kada su ga jedne veeri uli kako vriti, otili su u njegovu sobu i ugledali ga kako na svom madracu lebdi u zraku. Doeovi, koji su bili luterani, zatraili su pomo sveenika. Nekoliko veeri poslije, sveenik je svjedoio slinoj Rolandovoj levitaciji. Te se levitacije nisu ponavljale samo u kui Doeovih, ve i u kuama drugih obitelji, kao i u bolnicama. Prvi put kada su te levitacije poele, Roland je poeo pokazivati znakove opsjednutosti. Tijelo mu se poelo estoko griti i demon je preuzeo vlast nad njegovim tijelom i glasom (Rogo, 1982., str. 41-42). Roditelji su, stoga, zakljuili da Rolandu moe pomoi samo rimokatoliki egzorcistiki obred. Crkveni su se dostojanstvenici odazvali njihovoj molbi i Roland je odveden u bolnicu u St. Louis, gdje je nad njim trebao biti izvren egzorcistiki obred. Obred su vodili otac Raymond Bishop, otac F. Bowdern i otac Lawrence Kenny. Pritom su u dnevnik biljeili brojne nadnaravne pojave koje su se zbivale tijekom obreda. Roland je levitirao, itao misli egzorcista, pokazivao znanje latinskog i neobino veliku snagu, jer se opirao uvarima koji su ga pokuavali zadrati na krevetu. Nekim od tih obreda nazoio je otac Charles O'Hara sa Sveuilita Marquette u Milwaukeeju. Poslije je rekao ocu Eugenu Gallagheru sa Sveuilita u Georgetownu: "Jedne se veeri djeak otrgnuo iz ruku svojih uvara i odletio prema ocu Bowdernu, koji je stajao na odreenoj udaljenosti od njegova kreveta, [drei] obrednu [knjigu] u svojim rukama. Djeak je vjerojatno naumio napasti oca, no zaustavio se pred knjigom. U trenutku kada ju je dotaknuo rukom - uvjeravam vas, to sam vidio svojim oima - nije ju poderao, ve ju je rastopio. Knjiga se rasprila na tanke komadie, koji su se rasuli po podu." (Rogo, 1982., str. 43). Nekoliko tjedana poslije, demon je konano napustio Rolandovo tijelo. Rogo kae (1982., str. 43): "Naalost, vei dio dnevnika koji su pisali Rolandovi egzorcisti danas je izgubljen. Izvjee o tom sluaju, koje su napisali

sveenici, nalazilo se u posjedu oca Gallaghera do 1950., kada ga je posudio koledu. No, tada su se neke od 16 stranica tog izvjea zagubile. Meutim, veina neposrednih svjedoka koji su sudjelovali u tom dogaaju, u St. Louisu kao i u Georgetownu, danas su jo uvijek ivi." Upravo je na tom sluaju William Peter Blatty utemeljio svoj roman The Exorcist, koji je poslije ekraniziran i postao je svojevrstan filmski klasik. Dana 22. 12. 1693., esnaestogodinji Carlo Maria Vulcano, uao je kao redovniki novak u samostan jeronimskog reda u Napulju (Gauld i Cornell, 1979., str. 158-166). Uveer, 4. 05. 1696., na hodnik ispred sobe u kojoj su spavali Carlo i drugi novaci, tajanstveno je poelo padati kamenje. Isto se dogodilo i sljedee noi. Pripravnici su odjurili u hodnik na kojemu su vidjeli samo kamenje koje je lealo posvuda na podu. Kasnije te veeri, Carlo, koji je bio sam u svojoj sobi, uoio je neko pomicanje u mraku. A onda je zauo glasan krik, koji ga je preklinjao da moli za njega. Carlo je izjurio iz sobe viui: "Isuse, Isuse, pomozi mi, pomozi mi." (Gauld i Cornell, 1979., str. 162). Jedan od nadstojnika, uitelj Squillante, uspio ga je umiriti, nakon ega je blagoslovio njegovu sobu i rekao mu da se vrati na spavanje. Dok je leao u krevetu, Carlo je pred vratima ugledao lik odjeven u halju benediktinskog redovnika. Lik je uao u sobu i iznova poeo preklinjati za molitve u njegovo ime. Carlo i ostali pripravnici otrali su u sobu za molitvu i ondje izgovorili molitve i krunicu. Neposredno nakon to su zavrili, uli su glasno komeanje u hodniku, nakon ega je sve utihnulo. Prijepodne sljedeeg dana, kamenje je padalo u razliitim sobama diljem samostana, nakon ega je iznova sve utihnulo. Te veeri, dok je Carlo pokuavao zaspati, ponovno je uo glas kako ga doziva. No, zanemario ga je, pripisavi ga svojoj mati. Ali glas ga je poeo izazivati: "Ne eli odgovoriti?" U tom se trenutku Carlov krevet sruio, a plahte i deke su odletjele u zrak. Carlo je izjurio iz sobe, dok su komadi namjetaja iza njega padali, a prozori se irom otvarali. Sljedeih nekoliko dana, kamenje je nastavilo padati na razliitim mjestima u samostanu. Demon je lupao o vrata glasno viui. Tijekom tih napada, posvuda su lebdjeli madraci, plahte i jastuci. Demon je ispod svetih slika stavio posude s izmetom, koji je bacao na Carla, dok je na ostale bacao kamenje. Uveer, 11. 05. demon se glasno obratio nadstojniku pripravnika prostim jezikom. Nakon to su ga upitali kako se zove, demon se predstavio kao Vrag iz pakla i izjavio da ga je Bog odredio 'da neprestano uznemiruje onog pripravnika.' (Gauld i Cornell, 1979., str. 163). Dana 13. 05., dva

su redovnika, nosei svete relikvije, stala pred vrata Carlove sobe ne bi li sprijeili demona da ue. Meutim, kada se te veeri probudio, Carlo je ugledao lik plamena lica, odjeven u crnu halju kako sjedi uz njegov krevet. Demon je uzviknuo: "Sada u ti obznaniti tko sam." (Gauld i Cornell, 1979., str. 163). Carlo je dohvatio svetu sliku i gurnuo je demonu u lice. Demon je na to podivljao, prestraivi dvojicu redovnika. Onda su pred vrata sobe stigli uitelj i nekoliko neofita. Carlo je pokuavao izai iz sobe, no demon ga je zgrabio za reverendu i povukao ga natrag. Nakon to je Carlo nekoliko puta izgovorio imena Isusa i Marije, demon je oslabio svoj stisak i Carlos se uspio osloboditi. Ali na reverendi mu je ostao otisak dlana koji se nije mogao ukloniti. Ni demonski likovi otisnuti na zidu sobe nisu se mogli izbrisati, radi ega je sa zida poslije skinuta buka. Djeak je poslije odveden u kuu svoga strica Domenica Galisija, a 22. 05. odveden je u Sorrento da vidi ostatke sv. Antuna. Ali demon ga je i ondje uznemirivao. Carla su stoga odveli natrag u napuljski samostan, gdje se demon stalno pojavljivao i izvodio estoke napade. Katkad bi se zgrada zatresla kao uslijed potresa. Jednom prilikom, kada su Carlo i neki redovnici bili u sobi, na njih se sruio dio stropa. Sreom, nitko nije bio ozlijeen. Uitelj pripravnika zapovjedio je demonu da obnovi strop, nakon ega su se, na iznenaenje svih prisutnih, svi komadii drveta i buke uzdigli u zrak i iznova sastavili. No, uznemiravanja su se nastavila. Kardinal Ursini izveo je egzorcistiki obred, ali demon ni nakon toga nije prestao djelovati. Premda su Carla premjetali s mjesta na mjesto, demon ga je posvuda pratio. U samostanu u Capriju, otac Pietro je elio izvriti egzorcizam, no knjigu s obrednom procedurom je ostavio u Napulju. Kada je poeo moliti, pojavio se demon, pred noge mu bacio knjigu i rekao: "Iako me to nadasve zbunjuje, u prokleto ime onoga momka obvezan sam ti donijeti ovu knjigu." (Gauld i Cornell, 1979., str. 165). Dana 12. 01. 1697., Carlo se vratio kui. Ponekad, kada je Carlo izbivao iz kue obavljajui crkvene slube, pojavio bi se demon u njegovu obliju koji bi tukao Carlova brata i muio mu majku. Nedugo potom stvari su se smirile na nekoliko mjeseci. Stoga se Carlo 30. 03. vratio u samostan. Meutim, demon je istoga trenutka nastavio s uznemiravanjima. Tada su samostanski poglavari odluili da je najbolje da Carlo odustane od zareenja. Demon se nakon toga vie nikada nije pojavio. Gauld i Cornell objanjavaju (1979., str. 158): "Taj je sluaj zabiljeio jedan od redovnika ... koji je, ini se, biljeio pojedinosti o dogaajima, a njegovo izvjee danas je sauvano u obliku dvaju istovjetnih onovreme-

nih rukopisa naslovljenih Caso successo in Napoli nell'anno 1696. a 4 maggio nella casa dei P. P. Gerolomini ('Sluaj koji se zbio u Napulju, 4. svibnja godine 1696. u kui hijeronimiskih otaca). Jedan od tih rukopisa pribavio je poznati talijanski pisac o parapsiholokim fenomenima, Francesco Zingaropoli, koji ga je i objavio, zajedno s uvodom i popratnim biljekama u obliku male i iznimno rijetke knjige naslovljene Gesta di uno 'spirito' nel monastero dei P. P. Gerolomini in Napoli (Napulj, 1904.)" U svojoj knjizi Chinese Religion: An Introduction, Laurence G. Thompson sa Sveuilita June Kalifornije, navodi izvjee o egzorcistikom obredu koji je izvrio taoistiki redovnik. Tom je obredu svjedoio Peter Goullart, koji ga je opisao u svojoj knjizi objavljenoj 1961., godine. Goullart je sa svojim suputnicima stigao u taoistiki hram u Kini. U dvoritu ispred hrama ugledali su mladia starog oko 25 godina, kojega je opsjedao demon kojeg su taoisti nazivali kuei. Iscrpljen mladi, mahnitog pogleda, leao je na slamnatoj prostirki postavljenoj preko eljeznog okvira kreveta. Pokraj njega su stajali taoistiki redovnik i dva pomagaa, a obredni predmeti su se nalazili na malom pokretnom oltaru. Opsjednutog mladia okruivala su etiri snana mukarca. Nakon izgovaranja mantri iz knjige zaziva, priao mu je sveenik. Goullart pie: "Oi su mu bile pune zlobe dok je podmuklo i s mrnjom promatrao sveenika kako mu se pribliava odmjerenim koracima. Odjednom je divljaki zaurlao i iskoio iz kreveta, pri emu su ga etiri uvara pokuala obuzdati." Sveenik je rekao demonu kuei koji je opsjedao mladia: "Izlazi! Izlazi! Zapovijedam ti da izae!" Iz mladievih usta izale su rijei: "Ne! Ne! Ne moe nas istjerati... Mi smo snaniji od vas!" Te i druge rijei izgovorio je iznimno brzo: "... neobinim, kretavim glasom koji je zvuao mehaniki, neljudski - kao glas papige." (Nicola, 1974., str. 102). Sveenik je ponavljao zapovijedi, dok su 4 snana mukarca vrsto drala nemirnog mladia za eljezni krevet. Zavijao je poput ivotinje, pokazujui zube kao kljove. Iznenada se oslobodio iz ruku uvara koji su ga drali i bacio se na sveenika, rukama mu stiskajui vrat. uvari su ga povukli natrag na krevet o koji su ga svezali konopcem. Onda je mladievo tijelo poelo naotjecati. Goullart pie: "Stravian se postupak iznova nastavljao, sve dok se nije pretvorio u groteskni ljudski balon ... udovino, oteeno tijelo treslo se od greva ... Izgledalo je kao da su nevidljive sile koje se u njemu skrivaju, otvorile sve otvore njegova tijela iz kojega su poele sipati nevjerojatno obilne bujice smrdljivih izluevina i isparina ... To je trajalo sat vremena." (Nicola, 1974., str. 103). Nakon tih patnji, mladievo je tijelo iznova poprimilo normalan oblik.

Nakon toga je sveenik uzeo obredni ma i stao iznad opsjednutog mladia, zapovijedajui demonima: "Napustite ga! Napustite ga, u ime Vrhovne sile koja vam nikada nije dopustila da ukradete tijelo ovoga ovjeka!" (Nicola, 1974., str. 103). Mladievo se tijelo nakon tih rijei ukoilo i otealo, a krevet se pod njim svinuo. etiri ga uvara nisu mogla podii. To su uspjeli tek uz pomo trojice mukaraca, koji su se nalazili meu okupljenim promatraima. U tom je trenutku opsjednuti mladi problijedio. uvari su ga polegli na drveni krevet. Taoistiki sveenik je ponovno poeo izgovarati mantre iz svoje knjige zaziva, a potom ga je poprskao svetom vodom i priao mu, drei ma u ruci. Tada su njegovi napori urodili plodom. Glasno je zazvao demone: "Pobijedio sam! Izlazite! Izlazite!" (Nicola, 1974., str. 103). Tijelo opsjednutog mladia poelo se griti, a iz usta mu je izlazila pjena. Pritom je noktima vrsto grebao tijelo, koje je uskoro bilo prekriveno krvlju. Ustima punima pjene izgovorio je rijei: "Proklet bio! Proklet bio! Odlazimo, ali svojom e krvlju platiti za ovo!" Goullart je napisao: "Na krevetu se odvijala strana borba, siroti se ovjek izvijao i prevrtao poput smrtno ranjene zmije, pri emu je iznova mijenjao boju. Odjednom se leima sruio na krevet i umirio. Otvorio je oi. Pogled mu je bio normalan i ugledao je svoje roditelje, koji su mu prili da ga odvedu kui." (Nicola, 1974., str. 104).

Marijina ukazanja
Prethodno u ovom poglavlju razmotrili smo sluajeve vienja zagrobnih prikaza od strane obinih ljudi, kao dokaz postojanja svjesnih inteligentnih bia u drugim kozmikim razinama. Sada emo razmotriti drugu kategoriju prikaza - prikaze nadljudskih bia. Najbolje dokumentiran dokaz tog tipa izvjea su o Marijinim ukazanjima. Juan Diego bio je Aztek koji se obratio na kranstvo nedugo nakon panjolskog osvajanja Meksika. ivio je u gradiu Quahutitlan pokraj Mexico Cityja. Svakoga je dana odlazio pjeice u crkvu, koja se nalazila u mjestu Tlatiloco. Na tom bi putu prolazio pokraj breuljka Tepeyacac. Ujutro 8. prosinca 1531., dok je prolazio pokraj tog breuljka, Juan Diego je zauo glazbu koja je dopirala s vrha brda. Kada je glazba utihnula, zauo je enski glas kako ga doziva imenom. Uspeo se na breuljak i ugledao blistavu figuru prekrasne djevojke tamne puti, nalik Indijanki. Obratila mu se aztekim jezikom nahuatl i predstavila se kao Blaena Djevica Marija. Zatraila ga je da kae mjesnom biskupu da joj izgradi crkvu na breuljku Tepeyacac. Zanimljivo je spomenuti da se na tom breuljku neko nalazio hram posveen aztekoj boici Zemlje, Coatlique (Mini, 2000., str. 92).

Juan Diego je nakon toga otiao u rezidenciju biskupa Zumarrage, iekujui njegovu audijenciju. Biskup ga je nakratko posluao i potom mu predloio da poslije jo malo razgovaraju. Shvativi da biskup nije povjerovao njegovoj prii, Juan Diego je otiao na Tepeyacac, gdje je opet ugledao prikazu koja mu je rekla da ponovno posjeti biskupa. Sljedeeg je dana Juan opet otiao u Mexico City i, nakon brojnih potekoa, uspio ishoditi prijam kod biskupa. Tada je Zumarrage bio mnogo ljubazniji. Rekao je Juanu Diegu da zamoli prikazu da mu dade znak koji e posvjedoiti njezinoj boanskoj prirodi. Juan Diego je pristao i otiao. Kada je trei put ugledao prikazu, rekla mu je da e mu dati znak sljedeeg dana. Sljedeeg dana je Juan Diego saznao da mu je stric obolio. Budui da je stric traio sveenika, umjesto da ode na breuljak i vidi Bogorodicu, Juan Diego je otiao u potragu za sveenikom. Na tom je putu proao pokraj breuljka i zauo glas prikaze kako ga zove da joj prie, kako je i obeao. Odgovorio joj je da e doi, ali tek nakon to stricu dovede sveenika. Glas mu odgovori optuujui ga zbog nevjerovanja. A kada mu je prikaza rekla da e mu se stric oporaviti, Juan Diego je pristao uspeti se na brdo, ali tek nakon to mu prikaza da obeani udesni znak. Pristala je. Kada je stigao na vrh brda, Juan Diego je shvatio da se promijenilo. Na mjestu gdje je do tada rastao samo korov i kaktusi, ugledao je toga dana, 12. 12. 1531., usred cie zime, prekrasan vrt bujnog, mirisnog cvijea, meu kojem i kastiljske rue, kao i drugo ne-sezonsko panjolsko cvijee. Prikaza je ubrala nekoliko cvjetova i stavila ih u Diegov ogrta. Rekla mu je da pokae to cvijee biskupu kao znak koji je traio. Osim toga, rekla mu je da ne otvara ogrta i ne pokazuje cvijee prije nego li doe do biskupa. Kada je stigao u biskupovu rezidenciju, probivi sekroz gomilu neljubaznih slugu i uvara koji su eljeli vidjeti to nosi, Juan je doao pred samog biskupa. Kada je otvorio svoj ogrta, iz njega nije ispalo samo cvijee, ve je na samom ogrtau ostao slikovit otisak Bogorodiina lika. Bio je to blistav prikaz lijepe tamnopute djevojke u molitvi, koja je stajala pod svjetlom polumjeseca, koji je u svojim rukama drao aneo. Jasno se moglo vidjeti da to nije slika, ve dio tkanine ogrtaa. Biskup Zumarraga je bio osupnut tim udesnim znakom, te je dopustio da se na breuljku izgradi crkva. Ogrta, na kojemu slika nije izblijedjela, jo je danas izloen u crkvi Djevice iz Guadalupea u Villa Maderi (Rogo, 1982., str. 117-120). Rogo pie (1982., str. 120): "U razdoblju od 1531. do 1648., sastavljeno je ak 33 zapisa o dogaajima koji su se zbili u 12.mj. 1531. Kako tvrdi otac Jose Bravo Ugarte, strunjak za meksiku povijest, u svojoj

knjizi Cuestiones historicas guadalupanas (1946.), nema nimalo dvojbe da se pria o udu iz Guadalupea ne osniva na vrstim povijesnim injenicama. ak je i Zumarraga navodno napisao izvjee o udu, premda je taj opis uniten u poaru koji je 1778., zahvatio pismohranu samostana, u kojoj je bio pohranjen. Crkva je 1666., provela slubenu istragu tog uda, i dokumentirala dokaz koji potvruje njegovu istinitost." Prilikom tih istraivanja, skupina slikara pregledala je prikaz na ogrtau i zakljuila da ga nisu mogli izraditi ak ni najvjetiji umjetnici. Izjavili su: "Nijedan umjetnik ne moe naslikati ni proizvesti tako vjeto, istanano i isto oblikovan lik na tako gruboj tkanini." (Mini, 2000., str. 167). Brojni su istraivai tijekom godina istraivali ogrta i sliku na njemu. O udesno ouvanoj tkanini ve se davno pisalo. Godine 1660., otac Florencia napisao je u svojoj povijesnoj knjizi La estrella del norte de Mexico: "Grubo platno ... postojano se odralo vie od stotinu godina. To je udesno, budui da je cjelovito i vrsto kao i prvog dana, osobito kada uzmemo u obzir da se nalazi na mjestu podlonom vjetru, slanoj praini, toplini svijea i tamjana, koje vjernici neprestano prinose - nije nimalo izblijedjela, potamnjela ili popucala." (Rogo, 1982., str. 120). Na uveanim fotografijama Bogorodiinih oiju, koje su izraene u 20. st., vidi se odraz ljudskog lica u svakom oku, navodno lica Juana Diega. Skupina oftalmologa pregledala je te slike 1965. Mini je izjavio (2000., str. 169): "Ustanovili su da se odrazi ne nalaze samo u ronicama oba njezina oka, ve i u leama... Lice Juana Diega pojavljuje se tri puta u svakom Bogorodiinom oku. Jednom se pojavljuje na povrini ronice, potom na vanjskoj povrini lee, a trei put na unutranjoj povrini lee ... Odrazi lica Juana Diega u Bogorodiinim oima zadravaju savrene optike proporcije pod najstroim znanstvenim ispitivanjima. Znanstvenici su ustanovili da se odrazi u svakom oku nalaze na poloajima koji tono odgovaraju zakonima optike fizike." Godine 1979., Philip Callahan, biofiziar s Floridskog sveuilita, pregledao je lik na ogrtau na kojemu nije zamijetio tragove kista, kao ni: "kopiju crtea koja bi bila nacrtana ispod njega." (Rogo, 1982., str. 121). Isto tako, potvrdio je da lik nije nimalo izblijedio ili napuknuo, to je neobino kada je rije o slici staroj 400 godina. Meutim, ustanovio je da je izvorna slika bila prepravljana. Oko lika Bogorodice naslikane su opekline od sunca, a ogrta joj je obrubljen zlatnim rubom i prikazima zvijezda. Ali, Callahan je istaknuo da su ti dodaci izblijedjeli, dok su se na izvornoj slici zadrale sve boje. Ogrta na kojemu se nalazi slika, izraen je od vlati kaktusa,

koje su trebale istrunuti stotinama godina prije. Callahan je ispitao vlati ne bi li utvrdio da je ogrta bio obraen kako bi se sprijeilo truljenje, no odbacio je tu mogunost (Rogo, 1982., str. 120). Selo Pontmain nalazi se u blizini grada Le Mansa u sjeverozapadnoj Francuskoj. Hladne zimske veeri 17. 01. 1871., dvanaestogodinji Eugene Barbadette i njegov desetogodinji brat Joseph, radili su u staji na oevoj farmi. Odluili su se nakratko odmoriti, te su izali van. Nebo je bilo vedro i posuto zvijezdama. Eugene je tada u zraku zamijetio lik lijepe ene. Bila je odjevena u plavu haljinu proaranu zlatnim zvijezdama, a na glavi je imala plavi veo. Isprva je pomislio da je ta vizija znak da je njegov brat, koji je tada sluio u francuskoj vojsci, poginuo u ratu protiv Prusa, koji su napali Francusku u Francusko-pruskom ratu 1871. No, tada je primijetio da se ena smije, radi ega je zakljuio da ta vizija zacijelo znai neto dobro. Pokraj njih je stajala susjeda Jeanette Detais, koja ih je dola posjetiti. No, ona nije vidjela viziju. Eugeneov otac, gospodin Barbadette i mlai brat Joseph takoer su izali van. Otac, za razliku od Josepha, nije vidio nita. Joseph i Eugene su potom poeli razgovarati o onome to su vidjeli. Tijekom veeri, djeaci su vie puta vidjeli prikazu, za razliku od drugih ljudi koji su dolazili, ukljuujui gospou Barbadette, njezinu slukinju i mjesnu redovnicu, sestru Vitaline. Sestra Vitaline je zakljuila da tu prikazu mogu vidjeti samo djeca. Vratila se u samostan da dovede dvije djevojice, koje su ondje ivjele, jedanaestogodinju Francoise Richer i devetogodinju Jeanne-Marie Lebosse. Sestra Vitaline im namjerno nije htjela rei nita o viziji, no u trenutku kada su djevojice izale na ulicu, rekle su sestri Vitaline da vide prikazu. Vidjele su lijepu enu na nebu, odjevenu u plavu haljinu posutu zvijezdama. Nedugo potom, iz svoje je kue izaao Joseph Barbadette, koji je i tada ugledao prikazu. Sva druga djeca koja su dovedena na to mjesto vidjela su prikazu, za razliku od odraslih. Djeca su potom poela opisivati njezine promjene. Oko lika ene pojavio se ovalni okvir s etiri svijee. Nakon toga se na nebu pod njom, poela oblikovati poruka, slovo po slovo. Poruka je glasila: Mais priez, Dieu vos exaucera en peu de temps. Mon Fils se laisse toucher, to znai: 'Molite, Bog e uskoro uti vae molitve. Moj Sin doputa da bude ganut." Neposredno prije oblikovanja poruke, djeca su se razbjeala na razliita mjesta, to znai da meusobno nisu komunicirala, premda su svi vidjela istu poruku. U meuvremenu je u Pontmain stigao glasnik, koji je objavio da se Prusi pribliavaju selu. Nakon oblikovanja poruke na nebu, lik ene, koju su

katolici poistovjetili s Blaenom Djevicom Marijom, podigla je svoje ruke u znak blagoslova. Nakon toga je poruka iezla, a Bogorodica se namrtila dok joj se na prsima postupno oblikovao znak kria. Konano, dva sata nakon prvog pojavljivanja prikaze, ieznula je. Pruska vojska se tajanstveno zaustavila pred gradom Lavalom. Godine 1875., biskup Lavala je posvjedoio istinitost marijanskog vienja u Pontmainu, a na mjestu na kojemu je prikaza viena podignuta je crkva (Rogo, 1982., str. 214-217). Portugalski gradi Fatima bilo je 1917., mjesto najuvenijih Marijinih ukazanja. Prikazu su nekoliko puta vidjela 3 djeteta: Lucia dos Santos (9 god.), Francisco Marto (8 god.) i Jacinta Marto (6 god.). Sva su djeca bila pastiri i zajedno su vodili stado na ispau, a bili su i roaci. Prije vienja Marije, djeca su vidjela aneoske prikaze. Prvi aneo objavio se Luciji 1915., kada je uvala ovce zajedno s 3 druge djevojice. Lucia se prisjea: "Vidjeli smo figuru visoko u zraku iznad drvea; nalikovala je snjenom kipu i bila je gotovo prozirna pod svjetlom sunevih zraka ... Poeli smo moliti, pogleda uprtih u lik pred nama, a kada smo zavrili s molitvama, lik je nestao." (Maria Lucia, 1998., str. 61). Lucia i njezini prijatelji vidjeli su taj lik jo 2 puta nakon toga. Jednoga dana 1916., Lucia je uvala ovce s Franciscom i Jacintom u masliniku na podnoju brda. Nakon ruka su molili krunicu i potom poeli igrati igru koju su zvali 'kamenii'. Odjednom je zapuhao snaan vjetar, pod kojim su se zatresle kronje drvea. Djeci je to bilo neobino, budui da je bio vedar dan. Potom se pojavila figura, koju je Lucia vidjela 1915., no ovaj puta mnogo jasnije. Lik je lebdio meu kronjama maslina, pribliavajui im se. "Bio je to mladi od oko 14 ili 15 godina, bjelji od snijega i proziran poput kristala obasjanog suncem, i bio je veoma lijep. Kada nam je priao, rekao je: 'Ne bojte se, ja sam aneo mira. Molite sa mnom", rekla je Lucia (Maria Lucia, 1998., str. 63). U ljeto iste godine, aneo se ponovno objavio pokraj bunara na imanju Lucijine obitelji. Lucia je te doivljaje ovako opisala (1998., str. 161-162): "Toliko smo snano osjetili Boju prisutnost, da nas je posve obuzela i gotovo potpuno izbrisala. inilo nam se kao da su nam oduzeta sva tjelesna osjetila, to je trajalo prilino dugo. Tijekom tih dana, sve nae svakodnevne poslove obavljali smo vani kao da nas vodi to isto nadnaravno bie koje nas je onamo nagonilo. Osjeali smo mir i radost, ali iznutra, jer nae su due bile posve uronjene u Boga. Ali bili smo i fiziki veoma iscrpljeni." Kada su se djeca 13. 05., uvajui ovce igrala na padini brda na mjestu koje se zove Cova da Iria, odjednom su ugledali bljesak svjetlosti. Lucia

im je rekla: "Najbolje da se vratimo kui. To je munja. Moda e biti oluja." Djeca su stoga odvela ovce niz padinu. Na putu, pokraj velikog stabla crnike, opet su vidjela bljesak. Lucia je rekla: "Odmaknuli smo se samo nekoliko metara, kada smo pred sobom, na malom stablu crnike, ugledali Gospu u bijeloj halji. Bila je blistavija od Sunca i iz nje je izbijala svjetlost jasnija i jaa od kristalne ae ispunjene bljetavom vodom kada je obasjana zrakama uarenog sunca. Preneraeno smo se zaustavili pred Prikazom. Bila nam je toliko blizu da smo bili okupani svjetlou koja ju je okruivala ili, tonije, koja je iz nje izbijala." (Maria Lucia, 1998., str. 164). ena im se obratila: "Ne bojte se. Neu vam uiniti zlo." Lucia ju je pitala: "Odakle dolazi?" ena odgovori: "Dolazim s neba." (Maria Lucia, 1998., str. 165-166). Rekla je djeci da eli da dou na isto mjesto i u isto vrijeme 6 mjeseci poslije: "Poslije u vam rei tko sam i to elim." Lucia ju je upitala moe li ona (Lucia) otii na nebo. ena joj je odgovorila potvrdno, a na njezina daljnja pitanja rekla joj je da i Jacinta i Francisco mogu otii na nebo. Potom ih je pitala jesu li spremni predati se Bogu i, za dobrobit svih grjenika svijeta, na sebe preuzeti sve nevolje koje e im On poslati. Djeca odgovorie da su spremna, nakon ega im je ena rekla da e im Bog svojom milou pruati utjehu. Nakon toga je, pie Lucia: "... prvi put rairila svoje ruke iz kojih je prema nama izbijala toliko snana svjetlost da su njezine zrake prodrle u naa srca i u najvee dubine naih dua, pri emu smo se mogli vidjeti u Bogu, koji je bio to svjetlo, jasnije nego to se moemo vidjeti u najboljim zrcalima." (Maria Lucia, 1998., str. 166). ena je rekla djeci da svakoga dana mole krunicu kako bi okonao Prvi svjetski rat i zavladao mir. Lucia pie: "Nakon toga se poela spokojno uspinjati prema istoku, sve dok nije nestala u beskrajnom prostoru. inilo se da joj svjetlo koje ju je okruivalo, otvara put prema nebeskom svodu." Djeca su se, na Lucijin zahtjev, sloila da o tom ukazanju nikome nita ne govore. No, Jacinta je te veeri to povjerila svojoj obitelji. Vijest se proirila selom i svi su stanovnici poeli govoriti o Marijinom ukazanju. Lucia nije naila na podrku svoje obitelji, osobito majke. Rekla je: "Moja se majka zabrinula i nastojala me pod svaku cijenu uvjeriti da poreknem to sam rekla. Jednoga dana kada sam otila uvati ovce, majka je vrsto odluila primorati me da priznam da sam lagala, pri emu nije tedjela ni zagrljaje, ni prijetnje, pa ak ni batine metlom. No, time je postigla samo moju upornu utnju ili potvrdu svega to sam do tada ve rekla ... Upozorila me da e me te iste veeri primorati da odem ljudima koje sam obmanula i priznam im da sam lagala, te od njih zatraim oprost." (Maria Lucia, 1998., str. 32-33).

Djeca su se 13. 06. okupila u dogovoreno vrijeme i na dogovorenome mjestu, gdje su ekali da im se objavi lik ene. Tada su ponovno ugledali bljesak svjetlosti, nakon ega se pred njima, meu kronjama istog stabla crnike, pojavila ena. Ondje se okupilo oko 50 seljana, no oni nisu nita vidjeli. Lucia je rekla eni: "Zamolila bih te da nas odvede na nebo." ena je odgovorila: "Da, Jacintu i Francisca u uskoro odvesti, ali ti e ostati ovdje jo neko vrijeme. Isus te eli iskoristiti da ljude upozna sa mnom i da me zavole." ena je uvjerila Luciju da nee biti sama i potom je rairila ruke iz kojih je izbijala svjetlost. Lucia je rekla: "Vidjeli smo sebe uronjene u to svjetlo, uronjene u Boga. inilo se da su Jacinta i Francisco u onom dijelu svjetlosti koje se uzdizalo prema nebu, a ja u onome koje se izlijevalo na zemlju." (Maria Lucia, 1998., str. 169). Objava da e Jacinta i Francisco prvi uzai na nebo bila je prva od triju uvenih fatimskih tajni, koje je Lucia poslije otkrila. Naime, Jacinta i Francisco su 1918. oboljeli od gripe. Francisco je umro 1919., a Jacinta 1920. Jacinta je prije smrti nekoliko puta imala viziju ene. Premda nitko drugi nije 13. 06. vidio lik ene, neki ljudi koji su ondje bili prisutni zamijetili su neke paranormalne pojave. Veleasni V. Dacruz, panjolski sveenik koji je veoma podrobno prouavao kronologiju fatimskih dogaaja, primijetio je: "Dan je bio vedar i topao, kao to je uobiajeno tijekom lipnja u Portugalu. Tijekom itavog razdoblja pojavljivanja prikaze, suneva je svjetlost bila na neuobiajen nain priguena, bez nekog oitog razloga. Istodobno, najvie kronje drveta bile su svinute poput suncobrana i tako su ostale, kao da ih pritie neki nevidljivi, teki predmet. Oni koji su se nalazili najblie drvetu, posve su jasno uli Lucyne [Lucijine] rijei, kao i zvuk Gospodinova glasa koji joj je odgovarao povremeno se izmjenjujui s djevojinim glasom, koji je podsjeao na neodreen apat ili glasno zujanje pele. Nakon to je prikaza nestala, pokraj drveta se zauo glasan prasak, koji su svjedoci usporedili s eksplozijom rakete, a Lucia je povikala: "Evo! Odlazi." U tome su trenutku promatrai vidjeli kako se iz drveta uzdie prekrasan bijeli oblak, koji su jo neko vrijeme mogli vidjeti dok je putovao prema istoku. Nadalje, nakon Gospina odlaska, gornje kronje drveta, koje su i dalje ostale svinute kao suncobran, nagnule su se prema istoku, kao da ih je Gospa povukla za sobom svojom haljinom dok je odlazila. A taj dvostruki pritisak, uslijed kojeg su se grane svinule, najpriie u obliku krivulje, a potom u smjeru istoka, bio je toliko snaan da su grane ostale u takvom obliku jo nekoliko sati poslije, da bi se potom polako vratile u normalan poloaj." (Rogo, 1982., str. 224-225). Nakon tog

drugog vienja, diljem Portugala poele su kolati vijesti o neobinim dogaajima. Dana 13. 06., mnogo vei broj ljudi, 4 ili 5 tisua okupilo se kako bi s djecom u dogovoreno vrijeme doekalo prikazu. Gospa se pojavila na isti nain kao i prije. I tada su promatrai, premda nisu vidjeli samu Gospu, primijetili da se suneva svjetlost priguila i iznad drveta na kojemu je ena navodno sjedila, vidjeli krug od svjetla, te uli glas koji je apatom odgovarao Luciji (Rogo, 1982., str. 225). Lucija je odluno rekla eni: "elim te zamoliti da nam kae tko si i da izvede udo, kako bi svi povjerovali da nam se prikazuje." ena joj je odgovorila: "Nastavi dolaziti ovdje svakog mjeseca. U 10.mj. u ti rei tko sam i to elim, i izvest u udo tako da ga svi vide i vjeruju." Osim toga, zatraila je od djece da se rtvuju u ime svih grjenika svijeta. Nakon toga im je svjetlou, koja joj je izbijala iz ruku, pokazala stranu viziju. Lucia je rekla: "Izgledalo je kao da zrake svjetlosti prodiru u zemlju i vidjeli smo ognjeno more. U toj su vatri bili demoni i due u ljudskom obliju, nalik prozirnoj eravici." I dodala je: "Zacijelo me taj prizor natjerao u pla, jer su ljudi rekli da su me uli." (Maria Lucia, 1998., str. 170). ena je objasnila djeci da je ono to su vidjeli pakao u koji odlaze grjenici i da e, slijede li njezine upute, mnoge due sprijeiti da onamo odu nakon smrti, te da e time osigurati i mir na svijetu. Rekla im je: "Rat [Prvi svjetski rat] e okonati. Ali, ako ljudi ne prestanu vrijeati Boga, jo e straniji rat izbiti tijekom pontifikata Pija XI. Kada vidite nono nebo obasjano nepoznatom svjetlou, znajte da je to veliki znak od Boga, kojim e vas upozoriti da e kazniti svijet zbog njegovih zloina ratom, glau i progonima Crkve i Svetoga oca." Potom je rekla da e poslije doi da zatrai obraenje Rusije, tvrdei da e u suprotnom, Rusija: "... iriti svoje zablude diljem svijeta, uzrokujui ratove i progone." (Maria Lucia, 1998., str. 170,174). Pritom je posebno naglasila: "Na kraju e moje Bezgreno srce ishoditi pobjedu. Sveti otac e mi posvetiti Rusiju i ona e se obratiti, a na svijetu e zavladati razdoblje mira." (Maria Lucia, 1998.. str. 110). Nakon toga im je naredila da nikome ne odaju njezinu objavu. To je druga uvena fatimska tajna. Prema toj objavi, drugi veliki rat trebao je poeti tijekom vladavine pape Pija XI. Meutim, on je umro 10. 02. 1939., nekoliko mjeseci prije njemake invazije na Poljsku u rujnu te godine, to je oznailo poetak Drugog svjetskog rata. Urednik Lucijinih rukopisa o Fatimi, otac Louis Kondor, izjavio je: "Na prigovor da je Drugi svjetski rat... ustvari poeo tijekom pontifikata Pija XII., ona [Lucia] je odgovorila da je rat zapravo poeo pripoje-

njem Austrije 1938." Dalje je rekao: "Lucia je pretpostavila da je 'nevjerojatna' aurora borealis, koja se vidjela u noi od 25. do 26. 01. 1938., bio Boji znak koji je objavljivao neminovan poetak rata." Gospino obeanje da e se vratiti ostvareno je Lucijinim vienjem 1925 godine. Propast komunistikih reima u Istonoj Europi i Rusiji, Lucia je protumaila kao ostvarenje Gospinih objava o Rusiji." (Maria Lucia, 1998., str. 110). Nakon to je obznanila te dvije tajne, Gospa je objavila i treu fatimsku tajnu. Lucia ju je zapisala 3. 01. 1944., a Vatikan ju je na engleskom jeziku obznanio tek 26. 06. 2000. Tekst glasi: "Slijeva i malo iznad Nae Gospe, vidjeli smo anela koji je u lijevoj ruci drao ognjeni ma iz kojega su izbijali plamenovi, izgledajui kao da e zapaliti itav svijet. No, plamenovi su ugasli u dodiru s blistavim zrakama svjetla koje je Naa Gospa isijavala prema njemu iz svoje desne ruke. Desnom rukom uperenom prema zemlji, aneo je glasno uzviknuo: 'Pokora, pokora, pokora.' U tom smo trenutku, u beskrajnom svjetlu, koje je bilo Bog (neto slino odrazu ljudi u ogledalu dok prolaze pokraj njega), vidjeli biskupa u bijeloj halji (pomislili smo da je to Sveti otac). Drugi biskupi, sveenici, klerici, kako mukarci tako i ene, uspinjali su se uz strmu planinu, na ijem je vrhu stajao kri sastavljen od grubo obraenih panjeva, poput onih hrasta plutnjaka s korom. Prije nego je stigao do kria, Sveti otac je proao kroz veliki, napola razruen grad, drui i oklijevajui krenuti dalje, obuzet boli i tugom, molio je za due umrlih ija je trupla viao na putu; kada je stigao na vrh planine, kleknuo je pred velik kri i tada ga je skupina vojnika ubila ispalivi na njega metke i strelice. Na isti su nain, jedan za drugim, pogibali i drugi biskupi, sveenici, klerici, kako mukarci tako i ene, te brojni laici razliitih poloaja i ugleda. Ispod krakova kria stajala su dva anela, a svaki je od njih u svojoj ruci drao jedno kristalno kropilo ispunjeno krvlju muenika, kojom je prskao due koje su uzlazile Bogu." Iz opisanog bismo mogli zakljuiti da je Bogorodica bila zadovoljna propau komunizma u Rusiji, radi ega se njezino tree pretkazanje nije ostvarilo. Neki su pretpostavili da je pokuaj atentata na papu Ivana Pavla II. bio dio ispunjenog proroanstva. Kako su se vienja nastavljala, antiklerikalna portugalska vlada je u fatimskim dogaajima vidjela prijetee arite preporoda katolikih religijskih osjeaja, koji su mogli imati politike posljedice. Zakljuivi da sveenici ohrabruju djecu da izmiljaju ukazanja, vlada je imenovala okrunog slubenika, Arthura d'Oliveiru Santosa, da dokae da djeca lau. Santos je stigao u Fatimu 11. 08. i ondje ispitao djecu. Unato njegovim prijet-

njama, djeca su odbila priznati da su govorila lai u dogovoru s mjesnim sveenicima (Rogo, 1982., str. 226). Dana 13. 08., kada se svjetina okupila u iekivanju ukazanja, vladini su slubenici odveli Luciu i njezine roake. Premda djeca nisu bila prisutna na dogovorenome mjestu u dogovoreno vrijeme, ipak su se dogodile neke neobine stvari. Rogo kae (1982., str. 226): "Svjetina je ula glasnu eksploziju, a u trenutku kada se lik ene trebao pojaviti, nebo je obasjala blistava munja. Sunce se pomrailo, a nebo nad Covom bilo je prekriveno mnotvom boja. Pokraj hrasta pojavio se bijeli oblak, koji se ondje nakratko zadrao, da bi se potom uzdigao u nebo i brzo odletio dalje." U meuvremenu, Santos je u Ouremu prisilno ispitivao djecu, koju je potom zadrao u pritvoru (Maria Lucia, 1998., str. 77). Pritom im je prijetio i smru. Ustvari, Santos je svakome pojedinano rekao da su ostala djeca ubijena i da e i oni biti ubijeni ne priznaju li da su izmislili fatimska vienja. Lucia je rekla (1998., str. 36) da su im ak i nakon toga prijetili da e biti 'ivi spaljeni'. Kada su bili zatvoreni u elijama, drugi su ih zatvorenici pokuavali uvjeriti da se izbave priznanjem da su lagali. No, u elji da odre obeanje dano Gospi, da nikome nee odati to im je rekla, izjavili su da bi radije umrli. Budui da nije uspio ishoditi nikakva priznanja, Santos je djecu uskoro oslobodio. Premda djeca nisu stigla u dogovoreno vrijeme na mjesto na kojemu se 13. 08. dogodilo ukazanje, ena im se ponovno objavila 19. 08., dok su uvali ovce u mjestu Valinhosu. Drugo ukazanje dogodilo se na istome mjestu 13. 09. Tada se ondje okupilo 30.000 ljudi. Oko podneva sunce se pomrailo, a na nebu su se pojavile zvijezde. Osim toga, na drvetu na kojemu se ena obino pojavljivala, vidjeli su svjetlosnu kuglu. Monsignor John Quareman, vice-general gradia Leirie, rekao je: "Na moje iznenaenje, jasno sam mogao vidjeti svjetlosnu kuglu kako dolazi s istoka prema zapadu, polako i velianstveno klizei zrakom ... I moj je prijatelj, sreom, imao istu neoekivanu viziju. Odjednom je ta prekrasna svjetlosna kugla iezla iz vidokruga." (Rogo, 1982., str. 227). Tom se prilikom s neba spustila i kia bijelih cvjetnih latica, koje su tajanstveno nestale prije nego li su pale na zemlju. Konano, 13. 10. dogodilo se posljednje i najznaajnije vienje. Vladini slubenici bili su uvjereni da se obeano udo nee dogoditi, radi ega su odluili to iskoristiti unaprijed lansirajui veliku propagandnu kampanju za razotkrivanje itavog fatimskog fenomena (Rogo, 1982., str. 228). Lucia je rekla (1998., str. 177): "Prilino smo rano izali iz kue, pret-

postavivi da e nas zadrati na putu. Gomila od oko 70.000 ljudi zakrila je ceste. Kia je lijevala poput bujice." Meu svjetinom su se nalazili crkveni dostojanstvenici, vladini i vojni slubenici, kao i izvjestitelji vodeih portugalskih novina. Osim toga, vlada je uz ceste postavila vojsku. Lucia i njezini roaci potom su prili drvetu na kojemu im se gospa obino objavljivala. Okupljenoj je svjetini rekla da zatvore svoje kiobrane i ponu moliti krunicu. Pljusak se pretvorio u sitnu kiu, nakon ega se na nebu pojavila munja, a pred djecom gospa. Predstavila se kao Gospa od krunice i s Lucijom izmijenila par rijei o temama o kojima su razgovarale tijekom prethodnih susreta. Lucia je napisala: "Nakon toga je rairila ruke i usmjerila ih prema Suncu, tako da su reflektirale svjetlost, a kada se poela uspinjati, odraz njezine svjetlosti i dalje se projicirao na Suncu." Tada je Lucia rekla okupljenima da pogledaju Sunce, koje je do tada bilo skriveno iza gustih oblaka (Maria Lucia, 1998., str. 177). Ljudi koji su gledali u tom smjeru, vidjeli su blistav, srebrni disk. Neki istraivai vjeruju da je to bio NLO. Drugi vjeruju da je to proizvelo samo Sunce svojim kretanjem. Blistavi se disk okretao oko svoje osi, izbijajui u svim smjerovima zrake duginih boja. To je trajalo 12 minuta, nakon ega se disk krivudavim kretnjama sjurio prema tlu. Taj je pad bio popraen drastinim poveanjem temperature, to je izazvalo paniku meu okupljenom svjetinom. Disk je iznenada ponovno uzletio prema nebu. Zaprepatena svjetina je uoila da se kiom natopljena zemlja, kao i njihova odjea, osuila pod vruinom plamena koji je proizveo disk. O tim su dogaajima izvijestile gotovo sve vee novine, ukljuujui antiklerikalni list O Seculo. Tijekom 40-ih i 50-ih god. 20. st., u Portugal su dolazili istraivai iz cijeloga svijeta, koji su ispitali veinu preivjelih svjedoka tih dogaaja i zabiljeili njihova svjedoanstva (Walsh, 1947., Haffent, 1961.). Profesor pri Sveuilitu u Coimbri, dr. Almeida Garrete, opisao je svoje iskustvo u Fatimi: "Blistavo sunce je svojim zrakama probuilo gustu zavjesu od oblaka, koji su ga sakrivah. Sve su oi bile uperene prema njemu kao magnetizirane. Osobno sam pokuavao gledati ravno u njega i nalikovao mi je savrenom, premda ne zasljepljujui svjetlom disku ... inilo se da se taj areni, blistavi disk vrtoglavo kree. To nije bila treperava zvijezda. Nevjerojatno se brzo okretao oko sebe. Iznenada se meu svom tom vrevom prolomio glasan krik boli. Sunce, koje se i dalje brzo okretalo oko sebe, odvojilo se od nebeskog svoda i, poprimivi krvavo crvenu boju, sjurilo prema zemlji, prijetei da e se obruiti na nas golemom teinom svoje vatrene mase. Ljudi su proivljavali trenutke stravine napetosti. Svim tim

dogaajima koje sam opisao, svjedoio sam osobno, smireno i hladnokrvno, ne osjeajui nikakvu uznemirenost." (Rogo, 1982., str. 230). I drugi ljudi, koji nisu bili u Fatimi, vidjeli su taj disk i nain na koji se kretao. Godine 1931., otac Ignatius Lawrence Pereira rekao je da je svjedoio tom dogaaju kada je imao 9 godina, na putu do kole udaljene 14 km od Fatime. Ovako ga je opisao: "Na je uitelj izjurio iz uionice, a djeca su ga slijedila. Ljudi okupljeni na glavnom trgu plakali su i vikali, pokazujui prema Suncu ... Pogledao sam Sunce koje nije bilo blistavo, ve blijedo. Nalikovalo je snjenoj grudi koja se okretala oko sebe ... A onda se iznenada odvojilo od neba i poelo okretati desno-lijevo, kao da pada na zemlju. Potpuno preneraen, odjurio sam prema okupljenim ljudima. Svi su plakali, uvjereni da je kraj svijeta... Tijekom tog fenomena, koji je trajao vie minuta, predmeti oko nas reflektirali su dugine boje, plavu, utu, crvenu, itd. A sve te neobine pojave samo su izazivale jo vei strah u ljudima. Otprilike deset minuta poslije, Sunce se ponovno uspelo na svoje mjesto na nebu, brzo kao to se i spustilo i jo uvijek je bilo blijedo i bez sjaja." (Rogo, 1982., str. 231). Nakon to je prikaza ene otila, Lucia je vidjela jo prikaze Marije, sv. Josipa i Isusa (Maria Lucia, str. 177-178). Dana 24. 06. 1981., dvije djevojice, Ivanka Ivankovi i Mirjana Dragievi etale su panjakom pokraj sela Meugorja u Bosni i Hercegovini, koja je tada bila dio Jugoslavije. Ivanka je na jednom od obronaka Podbrda, na udaljenosti od nekoliko stotina metara, ugledala blistav lik mlade ene, koja je lebdjela na sivom oblaku. Zazvala je svoju prijateljicu Mirjanu i rekla joj da se tu nalazi 'Naa Gospa'. Mirjana, koja joj isprva nije povjerovala, odbila je pogledati prema tome mjestu, pa su djevojice otile sastati se s nekim prijateljima. Kasnije toga dana, Ivanka i Mirjana su se vratile na mjesto vienja prikaze s prijateljicom Milkom Pavlovi. Tada su sve 3 vidjele prikazu. Vidjela su je i njihovi prijatelji, koji su poslije onamo doli (Vicka Ivankovi, Ivan Ivankovi i Ivan Dragievi). Svi su je identificirali kao Bogorodicu s djetetom Kristom. utke su je promatrali 45 minuta, sve dok nije nestala (Hancock, 1998., str. 25-26). Vrativi se u selo, djeca su ispripovijedala ostalima to su vidjeli, no nitko im nije povjerovao. Milkina sestra Marija rekla joj je da je vjerojatno halucinirala, dok je Vickina sestra sarkastino primijetila da je vidjela NLO. Sljedeeg su se dana Ivanka, Mirjana, Vicka i Ivan Dragievi vratili na mjesto vienja u pratnji jo dvoje djece (sumnjiave Marije Pavlovi i djeaka, Jakova Cola) i dvojice odraslih (Hancock, 1998., str. 27-28). Ivanka je na Podbrdu vidjela prikazu koja ih je pozivala da joj priu. Vicka je poslije rekla: "Trei smo se uspeli na brdo, lako kao da hodamo

po ravnom tlu. Nismo traili ak ni stazu. Jednostavno smo dotrali do Nje. Pet minuta poslije bili smo na vrhu brda, kao da nas je neto vuklo po zraku. Bila sam prestraena, iako sam bila bosa, nijedan me trn nije ogrebao." (Hancock, 1998., str. 27). Uspon do vrha brda, veoma brzim hodom, obino traje dvadeset minuta. Kada su se djeca pribliila prikazi, osjetila su da ih neto primorava da kleknu. Jedno od njih, Vicka, pitala je Mirjanu koliko je sati. Mirjana je rekla da se broj 12 na satu, promijenio u broj devet. Djeca su to protumaila kao manje udo, kao znak kojim im prikaza eli rei da je stvarna. Sljedeeg dana, 26. 06., tisue je ljudi pratilo djecu do podnoja brda. Anne Marie Hancock pie (1998., str. 28): "Bogorodiinoj viziji tada je prvi put prethodilo blistavo svjetlo, koje su osim djece vidjeli i svi ostali promatrai. Ta svjetlost nije obasjala samo to podruje, ve itavo selo!" Ivanka, Mirjana i Vicka su se onesvijestile, a kada su se probudile, jo su 30 minuta promatrale prikazu. U subotu, 27. 06. 1981., tadanja milicija je ispitala djecu, testirajui njihovo psihiko i fiziko zdravlje. Ustanovilo se da su normalni. No, tada su ih, vjerojatno pod pretpostavkom da je jedno od djece utjecalo na ostale, nagovorivi ih da izmisle priu o viziji, razdvojili u dvije skupine. Jedna je skupina otila na vrh brda, dok je druga ostala na podnoju. Ali prikaza se pojavila djeci obiju skupina, dok su djeca na podnoju brda preduhitrila odrasle, koji su ih nadzirali i pred njima odjurila na vrh brda. Lik ene je nakon toga nestao, a sva su djeca kleknula. Potom se opet pojavilo blistavo svjetlo, koje je vidjelo mnotvo okupljenih ljudi, a nakon nje lik ene. Kao i obino do tada, vidjela su je samo djeca. ena se tada prvi put izriito predstavila kao Djevica Marija. A tom se prilikom objavila i jo jednom djetetu, Ivanu, kojega roditelji nisu putali iz kue (Hancock, 1998., str. 29). U nedjelju, 15. 06. 1981., 15.000 ljudi okupilo se na Podbrdu. Zabrinuti vladini slubenici odveli su djecu u itluk radi daljnjih ispitivanja. Nadajui se da e dokazati da su djeca psihiki nestabilna, naredili su drugom lijeniku da ih pregleda, no on je takoer ustanovio da su psihiki i fiziki zdravi. Te su se veeri djeca ponovno vratila na Podbrdo, a kada su ugledali Bogorodicu, preklinjali su je da uini neki znak da je i drugi promatrai mogu vidjeti (Hancock, 1998., str. 31). Zamolili su je da izlijei nijemog djeaka Danijela. Danijel, koji je tada imao dvije i pol godine, nije mogao ni hodati. Bogorodica im je rekla da kau Danijelovim roditeljima, koji su se nalazili medu okupljenom svjetinom zajedno s Danijelom, da vrsto vjeruju da e im sin ozdraviti. Obitelj je nakon toga krenula kui, zaustavivi se uz put u jednom restoranu. On-

dje je Danijel lupio akom o stol i rekao: "Dajte mi neto za piti." Poslije je poeo hodati i trati (Hancock, 1998., str. 59). Hancockova pie (1998., str. 58): "Postoje brojna svjedoanstva o ozdravljenjima u Meugorju. Otac Rupi je u svojoj knjizi dokumentirao pedeset est sluajeva. Tjelesna ozdravljenja odnose se na bolesti oiju i uiju, artritis, probleme sa ilama, neuroloke bolesti, ozljede, tumore, te mnotvo drugih. Zabiljeeni su i sluajevi u kojima su se ljudi, nakon vie pokuaja, izlijeili od ovisnosti i puenja, kao i sluajevi izljeenja psihikih bolesti. Opisane su i razliite metode izljeenja." Bogorodica je rekla djeci: "Ja ne mogu ozdravljati; to samo Bog moe." Vladini slubenici su 20. 06. 1981., odluili zaustaviti okupljanja svjetine koja je eljela vidjeti Bogorodicu, tako to su sprjeavali pristup djeci. U Bijakovie su dole dvije socijalne radnice kako bi odvele djecu. Dobile su zapovijed da osiguraju da djeca ne budu na Podbrdu u uobiajeno vrijeme kada se objavljivala Bogorodica. Dok su ih odvodili, djeca su zahtijevala od vozaa da zaustavi automobil. Kada su izala iz automobila, poela su moliti. U tom su trenutku ugledala blistavo svjetlo kako im prilazi s brda. Vidjele su ga i dvije socijalne radnice. Tada se Bogorodica drugi put prikazala djeci (Hancock, 1998., str. 31-32). Socijalne radnice su nakon toga dale ostavku. Odluna da okona itavu stvar, milicija je odluila sama sprijeiti djecu da prilaze mjestu ukazanja. Kada se katoliki sveenik, otac Jozo, 1. 07. 1981. molio u svojoj crkvi, dogodilo se neto neobino. Poslije se prisjetio: "Dogodilo se neto za mene od kljunog znaaja ... prekretnica i trenutak spoznaje. Dok sam molio, uo sam glas kako mi govori: 'Izai i zatiti djecu.'" (Hancock, 1998., str. 33). U tom su trenutku djeca trala prema crkvi, bjeei pred milicajcima koji su ih progonili. Otac Jozo ih je sakrio u crkvi, a kada ga je milicija pitala je li ih vidio, uputio ih je prema Bijakoviima. Otac Jozo skrivao je djecu u crkvi jo neko vrijeme. Poslije je obavijestio njihove roditelje da zakon zabranjuje miliciji da ispituje malodobnu djecu bez doputenja roditelja. Kada je milicija poslije zatraila od roditelja doputenje za ispitivanje djece, odbili su ih. Otac Jozo, premda je spremno zatitio djecu, do tada nije vjerovao u privienja. No, poslije, ljeti, i sam je doivio viziju (Hancock, 1998., str. 33). Dana 12. 08. 1981., milicija je zabranila javna okupljanja na mjestu vienja na Podbrdu. Bogorodica se poslije toga nastavila ukazivati u prisutnosti djece u kuama i na drugim mjestima. Premda su se ljudi nekako uspijevali kriom okupljati, vlast je nastavila vriti pritisak. Tako je uhitila

oca Jozu, zaplijenila sve njegove crkvene zapise, koji su sadravali najbolja svjedoanstva o ukazanjima (Hancock, 1998., str. 34-35). Tijekom suenja ocu Jozi (koje je trajalo od 21. do 22. 10. 1981.), seljaci su vidjeli kako se kri na brdu Krievac pretvorio u stup svjetlosti. Osim toga, ukazala im se i Bogorodica. Otac Jozo osuen je na kaznu od 3 i pol godine zatvora, no zahvaljujui prosvjedima seljaka, osloboen je nakon osamnaest mjeseci (Hancock, 1998., str. 35). Ukazanja su se nastavila u prisutnosti djece u crkvi sv. Jakova, kao i na drugim mjestima. Tvrdi se da je Bogorodica tada svakom djetetu otkrila 10 tajni u razdoblju od nekoliko mjeseci. Mirjana je prva saznala svih 10 tajni, od kojih posljednju 25. 12. 1982. Nakon toga su i druga djeca tvrdila da su poela primati poruke od Bogorodice kroz svoja srca. Bogorodica, koja se ukazala Ivanu, zahtijevala je da seljaci poste i mole 3 dana prije Njezina 2.000. roendana, 5. 08. 1984. Mnogi ljudi u svim krajevima svijeta pridruili su se tim molitvama i postu. Na dan Bogorodiina roenja, u Meugorju se okupilo 35.000 ljudi. Hancockova pie (1998., str. 39): "Upravo se toga dana, rano ujutro, to je prvi put slubeno zabiljeeno, Bogorodica ukazala veem broju ljudi na brdu Krievac. Vie tisua ljudi kampiralo je ispred crkve. Mnogi od njih tu su viziju opisali kao siluetu ene odjevenu u blistavu bijelu haljinu, s rukama uzdignutima k nebu. Neki su je opisali kao figuru u arenoj odjei... Mnogi drugi su izvijestili o drugim znakovima i udima kojima su svjedoili toga dana, ukljuujui neobino, divljako okretanje Sunca na svojoj putanji." Hancockova tvrdi (1998., str. 62) da su svjedoci tog sunevog fenomena vidjeli da se Sunce 'okree na svojoj osi', kao da se kree prema njima, nakon ega se ponovno vratilo na mjesto. Opisujui dogaaj kojemu je osobno svjedoila jednom drugom prilikom, Hancockova je napisala (1998., str. 62): "Ni najvjetiji umjetnik ne bi mogao dostojno prikazati prizor koji se odvijao na nebu pred mojim oima, koji je grafiki bio toliko lijepo oblikovan i obojen. Bila sam iskreno obuzeta strahopotovanjem. Osobno sam vidjela okretanje, koje je bilo gotovo hipnotiko, tako da sam ukoeno zurila u taj zlatni vrtlog, naizgled prekriven diskom koji mi je titio oi. Bio je neopisivo pulsirajue blistav. Dok se okretao, izgledalo je kao da se kree prema nama, premda je istodobno slijedio svoju putanju. inilo se kao da se moe pomicati u svim smjerovima istodobno. Isijavao je ivim bojama fuksije, ljubiaste, lavanda-plave, srebrne i smaragdne. U trenutku kada ste prepoznali jednu boju, ona bi se pretvorila u drugu, njeno se s njome stapajui i mijeajui sa sljedeim

spektrom. Poznato je da dugo, izravno promatranje Sunca moe stvarno otetiti mrenicu oka. Meutim, nakon to sam 30 minuta zurila u Sunce, ono nije nakodilo mojim oima. Mnogi su promatrai nakon toga pregledali oi kod oftalmologa, no rezultati su uvijek bili isti: nikakva teta, bez objanjenja!" I primijetila je: "Drugi tvrde da su vidjeli Svetu Majku sa Svetim Srcem i aneoskim glasnicima." Neki izvorni vidioci i danas imaju ukazanja i izvjeuju o primljenim porukama, kao i tajnama koje e u odgovarajue vrijeme objaviti posebno odabrani sveenici.

Chaitanya Mahaprabhu: Suvremena inkarnacija boanstva

Biblija izvjeuje o bojim ukazanjima na Zemlji u razdobljima prije oko 6.000 do 2.000 godina. Ali, indijska predaja Gaudiya Vaishnava biljei takva ukazanja koja su se dogodila u 15. st. Prema povijesnim zapisima u Gaudiya Vaishnava, Chaitanya Mahaprabhu, koji se 1486. ukazao u Mayapuru u Zapadnom Bengalu, bio je avatar, boanska inkarnacija na Zemlji. Otiao je sa ovoga svijeta 1534. Njegovi su suvremenici bili Magellan (1480.-1521.), Kopernik (1473.-1543.), da Vinci (1452.-1519.), Kolumbo (1451.-1506.), kao i druge poznate linosti ranog modernog doba. U to je doba Indija uivala glas bogate zemlje u kojoj cvjetaju filozofija i znanosti. Biografski zapisi koji svjedoe o boanstvenosti Chaitanye Mahaprabhua, postali su klasici bengalske knjievnosti. Glavni izvor kojim sam se sluio pri prikazivanju glavnih znaajki njegova ivota, knjiga je Krishnadasa Kaviraje Goswamija, koji je ivio u 16. st., naslovljena Chaitanya Charitamrita. To je djelo napisao nedugo nakon odlaska Chaitanye Mahaprabhua s ovoga svijeta. Prva stvar koja se brzo dade zakljuiti iz tog ivotopisa je injenica, da je Gaudiya Vaishnava veoma oprezna u prihvaanju boanske prirode Chaitanye Mahaprabhua, pri emu svoj sud osniva na kombinaciji pisanih svjedoanstava, koji su prethodili njegovu pojavljivanju, manifestacijama njegovih nadljudskih moi i pokusnim testovima njegovih simptoma. Jedno od proroanstava o dolasku Chaitanye Mahaprabhua, nalazi se u Shrimad Bhagavatam, koja se katkad naziva Bhagavatapurana. U petom poglavlju jedanaestog pjevanja Shrimad Bhagavatam, veliki mudrac Narada Muni obznanjuje Vasudevi identitet glavnog avatara, koji e se tovati u sva etiri vremenska razdoblja (yuga) u vedskom ciklusu yuga (satya yuga. treta yuga, dvapara yuga, kali yuga). Nakon to je opisao avatare prvih triju yuga, Narada Muni je opisao i etvrtog avatara. Budui da je Narada

Muni govorio na kraju tree yuge, njegove su izjave o etvrtom avataru koji e se pojaviti u kali yugi, stoga bile proroanske. Kako se tvrdi u Shrimad Bhagavatam, taj tekst sastavljen je prije 5.000 godina. ak i dananji uenjaci, koji mu pripisuju mlae podrijetlo, tvrde da je staro najmanje 1.000 godina. U svakom sluaju, opisi etvrtog avatara prethode pojavljivanju Chaitanye Mahaprabhua. Narada Muni je rekao: "Ljudi e u kali yugi tovati i Vrhovnu boansku osobu, slijedei razliita pravila objavljenih svetih tekstova. uj, sad, ovo to u ti rei. U razdoblju kali, inteligentne osobe skupno izgovaraju molitve kojima tuju inkarnaciju boanstva, koji neprestanim pjevanjem zaziva imena Krine." (Shrimad Bhagavatam, 11.5.31-32). U vrijeme svoje prisutnosti na Zemlji, Chaitanya Mahaprabhu je putovao diljem Indije, pjevajui zazivajui imena Krine u obliku mantre Hare Hrina: Hare Krina, Hare Krina, Krina Krina, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama Rama, Hare Hare. U tom su mu se skupnom pjevanju pridruili milijuni ljudi. Chaitanya Mahaprabhu je predvidio da e se to pjevanje rairiti posvuda, u svakom gradu i selu na svijetu, a to se proroanstvo u novije doba i ispunilo. Moj duhovni uitelj, Njegova Boanska Milost, A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, guru iz linije nasljednika Chaitanye Mahaprabhua, 1965., je doplovio iz Indije u New York, gdje je poeo diljem svijeta poduavati izgovaranje mantre Hare Krina, radi ostvarenja proroanstva Chaitanye Mahaprabhua. Danas se ta pjesma moe uti na ulicama gotovo svih svjetskih gradova i sela. Roenje Chaitanye Mahaprabhua navijeteno je snovima. Njegov otac, Jagannatha Mishra, rekao je svojoj eni, Sachi Devi: "U snu sam vidio kako mi u srce ulazi sjajno prebivalite Gospodinovo. Tada sam shvatio da e se uskoro roditi velika osoba." (Chaitanya Charitamrita, Adi-lila, 13.84-85). Roenje Chaitanye Mahaprabhua podudaralo se s pomrinom Mjeseca. Sukladno obiaju, Vaishnava Hindusi se u vrijeme mjeseeve pomrine kupaju u svetim rijekama, kao to je Ganges, glasno izgovarajui mantru Hare Krina. Tako su i u trenutku roenja Gospodina Chaitanye, obale Gangesa u Navadvipi u Zapadnom Bengalu, odzvanjale mantrom Hare Krishna, odajui proroanski bljesak njegove budue misije. Horoskop Chaitanye Mahaprabhua potvrdio je da je on velika boanska osoba koja e izbaviti ovjeanstvo od jada i nevolja materijalnog svijeta. I na njegovim stopalima, rukama i tijelu nalazile su se znakovite povoljne kombinacije znaajki i obiljeja, koji su upuivali na to da je on inkarnacija vrhovne boanske osobe.

Chaitanya Mahaprabhu je do svoje 25. godine ivio u Navadvipi, gdje je izveo brojna uda. Nakon toga je postao samnyasin, pripadnik duhovnog reda ivota. Samnyasini polau prisegu o doivotnom celibatu i nadaleko putuju poduavajui ljude duhovnim stvarima. Chaitanya Mahaprabhu je najprije otiao u kuu jednoga od svojih glavnih suradnika, Advaite Prabhua. Ondje mu je pokazao svoj univerzalan oblik, potvrdivi, tako, svoj status inkarnacije osobe vrhovnog boanstva (Caitanya Charitamrita, Madhyalila, 17.10). Univerzalan oblik je nadasve nadahnjujui prizor okupljanja svih planeta i nebeskih tijela u obliku inkarnacije, koja je istodobno prisutna u svima njima. Nakon toga je Chaitanya Mahaprabhu otputovao u sveti grad Jagannatha Puri u dravi Orissi. Ondje je uao u hram Jagannathe, jednog od oblika Vinua i, manifestirajui simptome duhovne ekstaze, onesvijestio se kada je ugledao oltarno boanstvo. Hramski uvari ve su navikli da hodoasnici doivljavaju ekstatina stanja, nadajui se da e drugi povjerovati da su boje inkarnacije. Pomislivi da je i Chaitanya Mahaprabhu jedan od takvih prevaranata, prili su mu u nastojanju da ga istjeraju iz hrama. No, u tome ih je sprijeio Sarvabhauma Bhattacharya, jedan od glavnih uitelja Jagannatha Purija. On je osjetio da samnyasin, koji je leao na podu, nije obian prevarant. U uvodu u svoj prijevod i komentar Shrimad Bhagavatam, A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada veli: "Sarvabhauma Bhattacarya, koji je bio glavni imenovani pandit na dvoru kralja Orisse, maharade Prataparudre ... spoznao je neuobiajenost njegova transcendentnog transa ... Gospodina su bez odlaganja odveli u kuu Sarvabhaume Bhattacarye, koji je u to doba bio dovoljno utjecajan autoritet, budui da je bio sabha-pandita ili dravni dekan fakulteta sanskrtske knjievnosti. Ueni pandita elio je podrobno ispitati transcendentne sposobnosti Gospodina Caitanye, jer su beskrupulozni vjernici esto oponaali fizike simptome, razmahujui se svojim transcendentnim postignuima ne bi li privukli pozornost naivnih ljudi i tako ih iskoristili. Obrazovani uenjakpoput Bhattacarye, moe prepoznati takve prevarante, a onda kada ih pronae, istoga ih trenutka odbacuje. U sluaju Gospodina Caitanye Mahaprabhua, Bhattacarya je testirao sve simptome na temelju shastra [sanskrtskih tekstova]. Pritom se sluio metodama znanstvenika, a ne zaluenog sentimentalca. Promatrao je kretnje Gospodinova trbuha, oslukivao Mu otkucaje srca i dah iz nosnica. Provjeravao Mu je i bilo, te uoio da su Mu sve tjelesne aktivnosti privremeno obustavljene ... Tako je spoznao da je Gospodin stvarno u nesvjesnom transu i poeo Ga je lijeiti na propisan nain."

Nakon kratkog boravka u Jagannatha Puriju, Chaitanya Mahaprabhu je otiao na estogodinje putovanje junom Indijom. U jednom selu upoznao je brahmana imena Vasudeva, koji je obolijevao od teke gube. Kada ga je Chaitanya zagrlio, Vasudeva je odmah ozdravio (Chaitanya Charitamrita,. Madhya-lila, 7.141). Vrativi se u Jagannatha Puri, Chaitanya Mahaprabhu je sudjelovao na uvenoj godinjoj sveanosti Rathayatra. Na toj se sveanosti hramska boanstva podiu na velika drvena kola sa arenim baldahinima, i potom izvode na procesiju gradom. Milijuni hodoasnika sudjeluju na sveanosti i tisue pomau vui divovska kola dugim konopima. Impozantnost toga prizora do nas je dola u obliku izraza 'Juggernaut' (to ima znaenje neumoljive, nezaustavljive sile), koji je iskrivljen oblik rijei jagannatha (gospodar univerzuma). Tijekom jedne takve sveanosti, Chaitanya Mahaprabhu podijelio je svoje sljedbenike u nekoliko skupina. Svaka od njih baratala je runim cimbalima i bubnjevima, glasno pjevajui i pleui. Dok su promatrali taj prizor, Sarvabhauma Bhattacharva i kralj Orisse vidjeli su da se Chaitanya Mahaprabhu proirio u 7 oblika i da istodobno pjeva i plee u svih sedam skupina (Chaitanya Charitamrita, Madhya-lila, 13.52). Nakon toga je Chaitanya Mahaprabhu posjetio sveti grad Vrindavan, u kojemu se prije 5.000 godina objavio Krina. Chaitanya Mahaprabhu je inkarnacija Krine, kojeg Shrimad Bhagavatam i Bhagavatam Gita opisuju kao Vrhovnu boansku osobu, izvor svih inkarnacija. Chaitanya Mahaprabhu je u Vrindavanu saznao vijesti o novom ukazanju Krine, koji se preputao svojim razbibrigama. Gomile ljudi dolazile su Chaitanyi Mahaprabhuu govorei: "Krina se ponovno prikazao na vodama jezera Kaliya. Plee na klobucima zmije Kaliye, a dragulji na njima su plameni. Svi su vidjeli Gospodina Krinu. U to nema dvojbe." (Chaitanya Charitamrita,. Madhya-lila, 18.94-95). Tri su dana ljudi to ponavljali Chaitanyi Mahaprabhuu. Treega mu je dana njegov osobni pomonik rekao da eli otii da vidi Krinu. Chaitanya Mahaprabhu mu otro odgovori: "Iako si uen ovjek, postao si budala jer si dopustio da na tebe utjeu tvrdnje drugih budala ... Budalasti ljudi koji su u zabludi, uzrokuju samo uznemirenost i izazivaju komeanje. Nemoj postati lud. Jednostavno sjedi ovdje i sutra naveer vidjet e Krinu." Sljedeeg su jutra neka ugledna, inteligentna i iskusna gospoda posjetila Chaitanyu Mahaprabhua. Kada ih je zatraio da mu kau to se dogaa na jezeru Kaliya, odgovorili su: "Nou na jezeru Kaliya ribar pali baklju na svome amcu i hvata mnotvo riba. Ljudi koji ga promatraju iz daljine, pogreno misle da vide Krinu kako plee na ti-

jelu zmije Kaliye. Te lude misle da je njegov amac zmija Kaliya, a baklja dragulji na njezinim klobucima. Isto tako misle da je ribar Krina." I dodali su: "Ustvari, Gospodin Krina se vratio u Vrindavanu. To je tono i tono je da su Ga ljudi vidjeli. Ali, misle da vide Krinu na pogrenome mjestu." Gospoda su time eljela rei da znaju da je Chaitanya Mahaprabhu pravi avatar. Osobita je znaajka Chaitanye Mahaprabhua bila to je veinu vremena skrivao svoj pravi identitet boanske inkarnacije, ne bi li umjesto toga mogao poduavati ljude kako da razumiju i tuju boga. Radi toga se on katkad naziva i channa, ili skriveni, avatar. Chaitanya Mahaprabhu proveo je posljednjih 18 godina ivota u svetom gradu Jagannatha Puri. Posljednjih 12 godina bio je u stanju duhovnog transa i ivio je u osami, u sobi jedne od kua pokraj uvenog hramskog kompleksa. Krishnadasa Kaviraja Goswami, u Chaitanya Charitambrita (Madhya-lila, 2.8), tvrdi da, iako su vrata kue bila zakljuana, Chaitanya Mahaprabhu je katkad nou nesvjesno leao pred glavnim ulazom u hram u Jaggannatha Puri. Chaitanya Mahaprabhu je nestao 1534., stopivi se s Krinom na oltaru hrama Tota Gopinatha.

Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI)

Premda su potkrijepljeni uvjerljivim svjedoanstvima, avatari i marijanska vienja su religijske manifestacije ideje o postojanju izvanzemaljske inteligencije, na kojoj se ideji osniva moj koncept ljudske devolucije. Ideji o postojanju izvanzemaljske inteligencije koja je sudjelovala u stvaranju ljudske vrste, moe se pristupiti i s druge toke gledita - one suvremene znanosti. Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom sastavni je dio suvremene materijalistike znanosti, koja pretpostavlja da su izvanzemaljske inteligencije, ukoliko one postoje, zacijelo povezane s biolokim oblikom sastavljenim od obinih kemijskih elemenata. Ali, kako emo vidjeti, slijedimo li takvo razmiljanje do njegova prirodnog zakljuka, uoit emo da u konanici postoji stjecaj jedne vrste izvanzemaljske inteligencije, ije postojanje zastupaju neki suvremeni znanstvenici i one vrste koju zastupaju razliite religijske predaje, a koje su vie izvandimenzionalne, nego jednostavno izvanzemaljske. Neki su znanstvenici u 19. st. predloili postavljanje golemih ogledala ili znakova u krajolicima diljem Zemlje, koji e se moi vidjetina velikim udaljenostima iz svemira, a koji bi imali svrhu signalizirati nau prisutnost izvanzemaljskim inteligencijama. Nadali su se da e te inteligencije nakon toga poeti s nama komunicirati. Swift primjeuje (1990., str. 6): "Mate-

matiar Karl Friedrich Gauss predloio je sadnju irokih umskih obrua u Sibiru u obliku pravokutnog trokuta. Unutar tog trokuta posadila bi se penica, radi snanog dojma ujednaene boje. Ta osnovna shema ukljuivala bi jo i kvadrate na svakoj stranici trokuta, koji bi oblikovali klasinu ilustraciju Pitagorina pouka... Beki astronom, Joseph von Littrow, navodno je predloio da se iskopaju kanali kroz Saharu, koji bi imali oblik geometrijskih likova s jednom stranicom dugom 32 km." To je prilino zanimljivo u kontekstu suvremenih izvjea o krugovima u itu. Moda su izvanzemaljske inteligencije shvatile da je postavljanje takvih krajobraznih znakova na Zemlji, dobar nain uspostavljanja komunikacije s ljudima. Temelji suvremenih SETI programa postavljeni su 1959., kada su fiziari Giuseppe Cocconi i Phillip Morrison sa Sveuilita Cornell, poeli zagovarati sustavno traganje za signalima iz svemira. Pretpostavili su da bi ti signali najvjerojatnije bili radijski. Frank Drake, koji je neovisno stigao do istog zakljuka, poeo je 1960. tragati za takvim signalima uz pomo radio-teleskopa u Amerikom nacionalnom radio-astronomskom opservatoriju u Green Banku, West Virginia. Njegov 'Projekt Ozma' rezultirao je otkriem dviju slinih zvijezda nalik naem Suncu. Nakon toga, 1961., Drake, Coconi, Morrison i drugi znanstvenici, ukljuujui Carla Sagana, sudjelovali su na konferenciji o SETI, koju je organizirala Amerika nacionalna akademija znanosti u Green Banku (Swift, 1990., str. 8). injenica da je ta konferencija odrana pod pokroviteljstvom najvee amerike nacionalne znanstvene organizacije, izvukla je izvanzemaljsku inteligenciju s podruja rubne znanosti i smjestila je u glavnu struju. Meutim, tijekom prvih nekoliko godina istraivanja izvanzemaljske inteligencije, taj program nije ishodio znaajnije financijske potpore, i veina radijskoteleskopskih istraivaa usredotoila se samo na nekoliko zvijezda i nekoliko radijskih frekvencija. Istraivanja su se 80-ih god. 20. st. intenzivirala, proirivi se na istraivanja vie milijuna radijskih frekvencija diljem svemira. Ta su istraivanja uivala podrku znanstvenih odbora, kao i skromnu financijsku potporu amerike vlade u iznosu od 1,5 milijuna dolara godinje. I sovjetska je vlada financirala istraivanja izvanzemaljske inteligencije, i to u mnogo veoj mjeri od amerike. Sovjetska istraivanja organizirao je Odsjek za istraivanja svemirskih signala umjetnog podrijetla u sklopu Sovjetskog vijea za radio-astronomiju (Swift, 1990., str. 16-17). Godine 1992., NASA je poela program SETI, koji je tijekom 10 godina dobio potporu u iznosu od 100 milijuna dolara iz dravne blagajne. Taj su program predvodila dva tima. Jedan, koji se nalazio u Centru za istraivanja

Ames, provodio je ciljanu potragu usredotoenu na 800 zvijezda udaljenih 80 svjetlosnih godina od Zemlje. Ta se potraga osnivala na pretpostavci da je posve mogue da su se ljudske civilizacije nalik naoj, u naoj galaksiji pojavile mnogo puta. Drugi tim, sa sjeditem u 'Jet Propulsion Laboratory' u Pasadeni, Kalifornija, provodio je opsenija istraivanja pod nazivom 'All Sky Survey'. To se istraivanje osnivalo na pretpostavci da napredni inteligentni oblici ivota nisu tako uobiajeni i da ih stoga trebamo traiti u mnogo irem podruju svemira. Godine 1993., NASA-in program SETI izgubio je dravnu financijsku potporu, All Sky Survey je obustavljen, ali program ciljane potrage nastavio se pod imenom projekt 'Phoenix', koji je provodio Institut SETI, nevladina organizacija koja se financirala privatnim zakladama (Lamb, 1997., str. 224). U nedavno objavljenom lanku u asopisu Nature (2001., str. 260) saznajemo da su Institut SETI i druge sline organizacije uglavnom financirali: "... bogati pioniri tehnologije, kao to su William Hewlett, David Packard, Gordon Moore, Paul Allen i Barney Oliver." Svi ti programi osnivali su se na standardnim materijalistikim kozmologijama suvremene znanosti, koje ukljuuju svemir i oblike ivota sastavljene samo od uobiajenih materijalnih elemenata i energija, koje djeluju sukladno poznatim zakonima fizike. Polazei od tih pretpostavki, znanstvenici su na razliite naine izraunali vjerojatnost nastanka inteligentnih oblika ivota, mogue razine njihova tehnolokog napretka, kao i mogua vremenska razdoblja nakon kojih bi mogli pokuati izvriti meuzvjezdanu ili intergalaktiku komunikaciju ili kolonizaciju. Neki znanstvenici uvjereni su u veliku vjerojatnost postojanja veeg broja izvanzemaljskih civilizacija, dok drugi istiu veoma malu vjerojatnost postojanja barem jo jedne takve civilizacije. Ovdje neu istraivati pojedinosti izraunavanja do kojih su stigli razliiti istraivai, jer su temeljne pretpostavke, na kojima se ta izraunavanja osnivaju, manjkave. Univerzum ne tvore samo puka materija i energija (u svim svojim egzotinim varijantama, ukljuujui tamnu materiju i tamnu energiju). ivot ne tvore samo kemijski elementi. I, osim toga, postoje brojni drugi naini komunikacije osim radijskih signala.

Izvanzemaljski posjetitelji
Velik broj istraivaa izvanzemaljske inteligencije tvrdi, da do sada ne raspolaemo nijednim dokazom da su izvanzemaljska bia ikada posjetila Zemlju, ili da su s nama pokuala uspostaviti komunikaciju. Neki to tumae kao dokaz da takva bia ne postoje. Tvrde da bi civilizacije nalik

ljudskoj, da stvarno postoje negdje u svemiru, do sada ve zacijelo istraile ili kolonizirale svaki nastanjiv planet u svemiru. Drugi istraivai pretpostavljaju da su takve inteligencije moda ve na Zemlji ili da su bile na Zemlji, no mi ih do sada jo nismo uoili. Ali, neki su ih istraivai moda zamijetili. To nas vodi na temu NLO-a i otmica kao dokaza postojanja izvanzemaljskih inteligencija. Religijske predaje, ukljuujui idovsko-kransku, od pamtivijeka su izvjeivale o anelima i nadnaravnim biima koji su silazili na Zemlju i odlazili u nebo bez pomoi ikakvih strojeva, ali i o takvim posjetima koji su ukljuivali svojevrsne strojeve. Indijska vedska knjievnost obiluje opisima najrazliitijih vimana ili svemirskih letjelica, a temu je podrobno istraivao Richard L. Thompson u svojoj knjizi Alien Identities. Suvremena izvjea o NLO-ima stoga nisu novost, ve predstavljaju nastavak itavog niza opaanja izvanzemaljskih ili izvandimenzionalnih letjelica. Suvremena izvjea o fenomenu NLO-a zapoela su 1947., a nastavljaju se i danas. Fenomen NLO-a karakterizira nekoliko znaajki. Prije svega, to su vienja leteih objekata nalik strojevima koji se ne mogu objasniti pojmovima postojeih ljudskih tehnologija. Druga su znaajka ovjekolika stvorenja, koja su povezana s tim strojevima, a trea su paranormalne pojave povezane s tim strojevima i humanoidima, kao i njihove interakcije s ljudima. O vienjima NLO-a izvijestili su profesionalni znanstvenici. U pismu upuenom asopisu Science, J. Allen Hynek, predsjednik odsjeka za astronomiju pri Sveuilitu Northwestern, rekao je: "... neka od najboljih, najopirnijih izvjea potjeu od strunih znanstvenika." (Markowitz, 1980., str. 255). Hynek je radio kao znanstveni savjetnik o NLO-ima pri Amerikim zrakoplovnim snagama, u razdoblju od 1948. do 1968., a poslije je bio voditelj civilnog Centra za prouavanje NLO-a. Godine 1952., skupina od 40 profesionalnih astronoma obznanila je da je pet njihovih astronoma vidjelo NLO-e. To je ispitivanje ukljueno u izvjee o fenomenu NLO-a, koje je financirala vlada. Autor tog dijela izvjea rekao je o vienjima NLO-a sljedee: "To moda ne treba iznenaivati, s obzirom na to da astronomi promatraju nebo." Dalje je dodao da astronome: "... sigurno nee zavarati baloni, letjelice i slini objekti, kako je to sluaj s obinim ljudima." (Condon, 1969., str. 516). Istraiva NLO-a, Jacques Vallee, neko je radio kao profesionalni astronom. On se prisjea: "Ozbiljno sam se za to zainteresirao 1961., kada sam vidio da francuski astronomi briu magnetsku vrpcu na kojoj je tim

za praenje satelita zabiljeio 11 podataka o nepoznatom leteem obiektu, koji nije bio zrakoplov, balon, kao ni neka druga kruna letjelica. 'Ljudi bi nam se smijali da to objavimo!', tada se obiavalo govoriti. Najbolje da zaboravimo cijelu stvar. Ne izazivajmo poruge opservatoriju." (Vallee, 1979., str. 7). Fiziar i meteorolog pri Sveuilitu u Arizoni, James McDonald, rekao je 1967.: "Intenzivna analiza vie stotina nevjerojatnih izvjea o NLO-ima, kao i intervjui koje sam osobno proveo s desecima kljunih svjedoka bitnih sluajeva, doveli su me do zakljuka da problem NLO-a ima izvanredno velik znanstveni znaaj." McDonald je zagovarao: "... pretpostavku da su NLO-i moda izvanzemaljske svemirske letjelice bez posade, tvrdei da je to: "... najmanje nezadovoljavajua pretpostavka za objanjenje danas dostupnih dokaza o NLO-ima." (McDonald, 1967., str. 1). Astrofiziar Peter Sturrock poslao je 70-ih god. 20. st, anketu o NLO-ima meu 2611 lanova Amerikog astronomskog drutva. Rezultati te ankete, objavljeni 1977., otkrili su da je 1300 lanova odgovorilo na pitanja, te da su izvijestili o 60 vienja NLO-a (Sturrock, 1977.). U 7.mj. 1979., asopis Industrial Research/Development anketirao je 1200 znanstvenika i inenjera o NLO-ima. Pitanja su glasila: 'Vjerujete li da NLO-i postoje?' ezdeset jedan posto ispitanih odgovorilo je potvrdno. Ustvari, 8% ih je odgovorilo da je vidjelo NLO-e, a ostalih 10% da ih je moda vidjelo. etrdeset posto ispitanika odgovorilo je da vjeruje da NLO-i dolaze iz svemira (Fowler, 1981, str. 221-222). Vjerojatno najpoznatiji znanstvenik koji je pozitivno govorio o postojanju NLO-a, bio je psihijatar Carl Jung, koji je rekao: "Koliko mi je poznato, utvrena je injenica, potkrijepljena brojnim promatranjima, da NLO-i nisu bili samo vieni, nego i zamijeeni na radarskim zaslonima, te da su ostavili tragove na fotografskim snimkama ... Sve se svodi samo na to: naime, da je posrijedi radarski eho psihikih projekcija ili pojava stvarnih predmeta koji stvaraju mogunost za mitoloke projekcije." (Jung, 1959., str. 146-147). Nakon prvih izvjea o vienjima NLO-a 1947., neki vii asnici Amerikih zrakoplovnih snaga zainteresirali su se za taj fenomen. Edward Condon je u svom slubenom izvjeu o istraivanjima NLO-a, koje je provodila amerika vojska, rekao: "U zrakoplovstvu su postojali pojedinci koji su odluno vjerovali u apsurdnost tih pojava... Drugi asnici zrakoplovstva ozbiljno su razmatrali temu NLO-a, i vjerovali su da je posve mogue da ameriki zrani prostor napadnu strane sile tajnim orujem ili moda posjetitelji iz svemira." (Condon, 1969., str. 503).

ef stoera amerike vojske i admiral flote amerikog ratnog zrakoplovstva, general Nathan Twining, napisao je 23. 09. 1947., sljedee o leteim diskovima vienima u razliitim dijelovima zemlje: " 1 . Fenomen o kojemu se izvjeuje stvaran je, a ne prividan ili izmiljen. 2. Postoje predmeti koji oblikom vjerojatno nalikuju disku, a koji su toliko veliki da izgledaju poput zrakoplova koje je izgradio ovjek. 3. Mogue je da su neka zbivanja prouzroile prirodne pojave, kao to su meteori. 4. Svojstva o kojima je izvijeteno, kao to su izvanredno veliki omjeri uspona, okretnosti (osobito prilikom okretanja) i hoda, koji valja protumaiti kao nejasan u trenutku kada ga prijateljska letjelica ili radar zamijeti ili s njime stupi u kontakt, dovela su do pretpostavke da se nekima od tih objekata upravlja runo, automatski ili na daljinu." (Condon, 1969., str. 894). Na Twinningovu zapovijed za osnutkom istrane skupine, zrakoplovstvo je organiziralo projekt 'Sign', koji je djelovao do veljae 1949. Istraivanja, koja su polazila od pretpostavke ozbiljne mogunosti izvanzemaljske prirode NLO-a, provodio je Air Technical Intelligence Center (ATIC) (Zrakoplovno tehniko obavjetajno sredite) sa sjeditem u zrakoplovnoj bazi Wrigh-Patterson pokraj Daytona, Ohio. Nakon toga su se ATIC-ova istraivanja nastavila pod imenom projekt 'Grudge'. Meutim, tada su neki promijenili stav prema tomu fenomenu. J. Allen Hynek, koji je radio na tom projektu, rekao je: "Promjene koje su zadesile projekt 'Grudge', oznaile su usvajanje stava strogog odbacivanja problema NLO-a. Izvjea slube za javne odnose o pojedinim sluajevima vienja NLO-a, posve su odudarala od stvarnih injenica. Ako je neki sluaj sadravao elemente koji su se mogli pripisati zrakoplovu, balonu, itd., u izjavama za tisak je automatski postao taj objekt." (Hynek, 1972.a, str. 174). Kapetan Edward J. Ruppelt, jedan od sudionika projekta, rekao je: "Tu drastinu promjenu slubenog stajalita teko je objasniti, kao to ni mnogi ljudi, koji su znali to se dogaa unutar projekta 'Sign', nisu u to mogli vjerovati." (Hynek, 1972.a, str. 175). U posljednjem izvjeu o projektu 'Grudge', objavljenom u 8.mj. 1949., reeno je da ne postoje nikakvi dokazi o visokotehnolokim napravama, a izvjea o NLO-ima su objanjena kao pogreke, zablude ili izmiljotine. Projekt 'Grudge' slubeno je obustavljen u 12.mj. 1949. General C. B. Cabell, voditelj obavjetajne zrakoplovne slube, ponovno je pokrenuo projekt Grudge 1951., povjerivi vodstvo kapetanu Ruppeltu. Ruppelt je bio ovjek bez predrasuda, premda je ak i on imao granice. Iako je bio spreman ozbiljnije razmotriti sluaj neidentificiranih leteih objekata, problem su mu predstavljala izvjea o NLO-ima koji su

sletjeli na zemlju. A takvih je izvjea bilo prilino mnogo. Ruppelt je poslije napisao da su on i njegov tim, sustavno eliminirali takva izvjea iz sustava izvjeivanja (Vallee, 1969.b, str. 28). Za NLO-e se zainteresirala i CIA. Zamjenik voditelja znanstvene obavjetajne slube pri CIA-u, H. Marshall Chadwell, obavijestio je memorandumom voditelja CIA-e, Waltera Smitha o velikoj upuenosti javnosti u NLO-e, i rekao mu da Air Technical Intelligence Center sa sjeditem u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, zaprima velik broj izvjea o djelovanjima NLO-a. Najvie je bio zabrinut miljenjem javnosti: "Zanimanje javnosti za taj fenomen, koje se odraava u amerikom tisku, kao i u pritisku koji se iznova vri na Zrakoplovne snage, zahtjevima za istraivanje fenomena, upuuje na to da je velik dio nae javnosti psihiki spremno prihvatiti nevjerojatno. U toj injenici poiva opasnost poticanja masovne histerije i panike." (Thompson, 1993., str. 81). Chadwell je strahovao da e lana izvjea o NLO-ima skrenuti pozornost vojske od stvarnih promatranja sovjetskih bombardera. Osim toga, strahovao je da bi neprijatelji mogli iskoristiti mentalno stanje amerike javnosti s ciljem izazivanja psiholokog rata protiv Sjedinjenih Drava. Godine 1953., CIA je organizirala povjerenstvo za prouavanje fenomena NLO-a, koje je postalo poznato kao Robertsonovo povjerenstvo, po dr. H. P. Robertsonu, voditelju skupine za procjenu oruanih sustava pri Ministarstvu obrane. Robertsonovo povjerenstvo ukljuivalo je nekoliko istaknutih fiziara. Ti su znanstvenici zakljuili da NLO-i ne predstavljaju stvarnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, tj. da to nisu strojevi stranih ili izvanzemaljskih sila. Meutim, rekli su: "... neprestano isticanje izvjea o tim fenomenima... rezultira prijetnjom ispravnom funkcioniranju obrambenih politikih tijela." (Condon, 1969., str. 519). Povjerenstvo je savjetovalo da: "... nacionalne agencije za sigurnost bez odlaganja poduzmu korake za oduzimanje posebnog statusa Neidentificiranim leteim objektima, koji im je dodijeljen, i da s njih uklone auru tajanstvenosti koja ih, naalost, okruuje." (Condon, 1969., str. 519-520). Povjerenstvo je preporuilo sustavni program razotkrivanja. '"Razotkrivanje bi rezultiralo smanjenjem interesa javnosti za letee tanjure, koji danas izazivaju snanu psiholoku reakciju." (Condon, 1969., str. 915-916). Godine 1953., to je moda bio daljnji razvoj povezan s Robertsonovim povjerenstvom, Ameriko ratno zrakoplovstvo je donijelo pravilo (Air Force Regulation 200-2) koje je javnosti zabranjivalo izvjeivanje o NLOima koje je vidjela vojska. "Kao odgovor na ispitivanja mjesnog stanovni-

tva o NLO-ima, koji su vieni u blizini zrakoplovnog stoera, informaciju o tome moe tisku ili javnosti obznaniti zapovjednik dotinog zrakoplovnog stoera samo ako je taj objekt sigurno identificiran kao prepoznatljiv ili poznat." (Thompson, 1993., str. 83-84). Drugim rijeima, vojska ne bi obznanila vienje svega to se ne bi moglo identificirati kao meteoroloki balon, obian zrakoplov, planet ili meteor. Posljedica takve politike jest, da u sluaju da su izvanzemaljski NLO-i doista zamijeeni, slubeni vojni ili vladini izvori o njima ne bi izvijestili javnost. Meutim, projekt 'Grudge je nastavio prikupljati izvjea zrakoplovstva o NLO-ima. Godine 1959., naziv programa Amerikog zrakoplovstva za istraivanje NLO-a, promijenjen je u projekt 'Blue Book'. Godine 1964., nevladin Nacionalni odbor za istraivanje zranih fenomena, objavio je izvjee pod naslovom The UFO Evidence, koje je navodilo 92 sluaja vienja NLO-a od strane zrakoplovnih posada amerike vojske. Ti NLO-i vieni su u razdoblju od 1944. do 1961. Meu drugim sluajevima, 44 su ukljuivala sluajeve amerikih zrakoplova koje su NLO-i progonili ili su pokraj njih prozujali, amerikih zrakoplova koji su proganjali NLO-e ili NLO u niskom letu iznad amerikih vojnih stoera (Hali, 1964., str. 19-22). Ameriko zrakoplovstvo je 1969. obustavilo slubeni projekt za istraivanje NLO-a, 'Blue Book'. Saetak i procjena cjelokupnog istraivanja pojavili su se u projektu 'Condon', objavljenom iste godine. Premda je projekt 'Condon' sadravao brojna iscrpna izvjea o neobjanjenim vienjima, u njemu je zakljueno: "... istraivanja NLO-a koja su se provodila tijekom proteklih 21 godinu, nisu rezultirala znanstveno znaajnim otkriima", i dalje: "... daljnja opsena istraivanja NLO-a vjerojatno bi bila neopravdana u oekivanja da e pridonijeti napretku znanosti." (Condon, 1969., str. 1). Na pitanje to valja uiniti s izvjeima javnosti o NLO-ima, koja stignu do vlade i vojnih organa, u izvjeu je reeno: "... toplo preporuujemo uiteljima da se suspreu od pohvaljivanja kolskih radova svojih uenika, koji se osnivaju na njihovu itanju danas dostupnih knjiga ili novinskih lanaka o NLO-ima. Uitelji koji primijete da su neki njihovi uenici izrazito motivirani u tom smjeru, trebali bi pokuati usmjeriti njihova zanimanja na podruja ozbiljnih astronomskih i meteorolokih studija, kao i u smjeru kritike analize fantastinih pretpostavki, koje se odravaju na varljivom razmiljanju ili lanim informacijama." Condon, 1969., str. 5-6). Od toga razdoblja, slubena politika amerike vlade i vojske osnivala se na ne-odavanju informacija o fenomenu NLO-a. Usprkos tomu, visoki

vladini dunosnici izvjeivali su o vienjima NLO-a, i pokuavali su uvjeriti vladine agencije da obznane informacije o njima. Predsjednik Ronald Reagan, u svojstvu guvernera Kalifornije, rekao je da je vidio NLO dok se vozio zrakoplovom iznad june Kalifornije. Nedugo nakon tog incidenta, 1972., Reagan je rekao sljedee Normanu Milleru, efu washingtonske podrunice Wall Street Journal-a.: "Slijedili smo ga nekoliko minuta. Bila je to sjajna bijela svjetlost. Slijedili smo ga do Bakersfielda, kada se iznenada, na nae veliko iznenaenje, uzdigao visoko u nebo." (Burt, 2000., str. 308). I pilot se prisjetio tog dogaaja. Rekao je: "NLO je najprije letio normalnom brzinom, da bi u trenutku dosegnuo nevjerojatno veliku brzinu... taj predmet sigurno nije bio drugi zrakoplov. No, o tom smo dogaaju slubeno izvijestili tek nakon dugo vremena, jer bi vas smatrali ludima da ste rekli da ste vidjeli NLO." Znanstveni savjetnik amerikog predsjednika Jimmyja Cartera, elio je da NASA osnuje odbor za istraivanje NLO-a. Ali, NASA je odbila taj zahtjev strahujui da e se izvrgnuti ruglu (Henry, 1988., str. 122). Mnoge su velike zaklade pokazale zanimanje za istraivanje NLO-a. Marie Galbraith, supruga Evana Griffina Galbraitha, amerikog veleposlanika u Francuskoj od 1981. do 1985., putovalaje diljem svijeta prikupljajui informacije o NLO-ima od znanstvenika, koji su se bavili takvim istraivanjima. Nakon toga je s jo nekim ljudima, sastavila izvjee pod naslovom Unidentified Flying Objects Briefing Document, The Best Available Evidence (Saeto izvjee o neidentificiranim leteim objektima, najbolji dostupni dokazi), koje su poslali visokim dunosnicima amerike vlade. Laurence Rockefeller je pruio podrku radu Marie Galbraith. Osim toga, Marie Galbraith je organizirala i kolokvij o znanstvenim dokazima za NLO-e, koji je odran u 9.mj. 1997. u zgradi Rockefeller Brothers Fund-a u Pocanticu. New York, takoer uz potporu Laurencea Rockefellera. Moderator kolokvija bio je astrofiziar Peter Sturrock (COMETA, 1999., str. 51). Vladine i vojne organizacije diljem svijeta pokazale su veliko zanimanje za NLO-e. Stoerni brigadir, Joao Adil Oliveira, ef glavnog stoera obavjetajne slube brazilskih zrakoplovnih snaga, rekao je 2. 11. 1954. lanovima vojnog ratnog koleda: "Problem leteih diskova privukao je pozornost cijelog svijeta. Ali, taj je problem ozbiljan i zasluuje ozbiljne razmatranje. Za njega su zainteresirane gotovo sve vlade velikih sila, koje o njemu raspravljaju ozbiljno i povjerljivo, s obzirom na njegov velik vojni znaaj." (Burt, 2000., str. 311). U pismu datiranom 5. 05. 1967., zrakoplovni maral, Rosenum Nurjadin, vrhovni zapovjednik indonezijskih

zrakoplovnih snaga, napisao je: "NLO-i vieni u Indoneziji, istovjetni su onima vienima u drugim zemljama. Oni katkad predstavljaju problem naoj zranoj obrani, a jednom smo prilikom bili primorani na njih otvoriti vatru." (Burt, 2000., str. 313-314). Godine 1974., u intervjuu za novine UFO News, general Kanshi Ishikawa, ef stoera japanskih zrakoplovnih obrambenih snaga, rekao je: "Brojni nam dokazi kazuju da su radari uhvatili NLO-e, to znai da su NLO-i stvarni i da moda dolaze iz svemira ... Snimke NLO-a, kao i razni drugi dokumenti znanstveno dokazuju da leteim tanjurima upravljaju mnogo napredniji ljudi." (Burt, 2000., str. 314). U sklopu Kineske akademije drutvenih znanosti nalazi se razred pod nazivom Kineska organizacija za istraivanje NLO-a. U novinama China Daily od 27. 08. 1985., prof. Liang Renglin sa Sveuilita Guangzhou Jinan, izjavio je: "Tijekom proteklih 5 godina, u Kini je objavljeno vie od esto izvjea o NLO-ima." (Burt, 2000., str. 322). Godine 1984., Sovjetska akademija znanosti osnovala je vijee za istraivanje neuobiajenih atmosferskih pojava. Predsjednik vijea bio je akademik Vsesvolod Troitsky, a potpredsjednik uveni kozmonaut, general Pavel Popovi. Akademija znanosti je 1988., odrala konferenciju o NLO-ima, kojoj je bilo nazono 300 znanstvenika (Clark, 1998., str. 978). U 6.mj. 1989., general Igor Maltsev, zapovjednik sovjetskog ratnog zrakoplovstva, raspravljao je o susretima vojske s NLO-ima u lanku objavljenom u asopisu Soviet Military Review: "Sumnjiavcima i onima koji to nisu, ova informacija moe posluiti kao slubeno dokumentiran dokaz o neospornosti postojanja NLO-a. Nadamo se da e to otvoreno priznanje tog fenomena okonati dvosmislena nagaanja i njegovo postojanje oznaiti utvrenom injenicom. Sada raspolaemo temeljima za tvrdnju da NLO-i nisu predmet optike varke ili obmane navodno uzrokovane globalnom psihozom. Ti su objekti zamijeeni tehnolokim napravama, a strunjacima stoje na raspolaganju i snimke." (Burt, 2000., str. 315). Francuska vlada aktivno provodi program istraivanja NLO-a. Prve organizirane studije poele su 1976., kada je Institute de Hautes Etudes de Defense Nationale (IHEDN) osnovao odbor za prouavanje NLO-a. Tim je odborom predsjedao general Nacionalne andarmerije (Gendarmerie National), Blanchard. To je dovelo do osnutka Groupe d'Etude des Phenomenes Aerospatiaux Non Identifies (GEPAN). Godine 1977., GEPAN je objavio izvjee u 5 svezaka, koje je bilo usredotoeno na 11 podrobno istraenih sluajeva. Sociolog Ronald Westrum izjavio je 1978: "U 9 od 11 sluajeva, zakljueno je da su svjedoci vidjeli materijal-

nu pojavu, koju nisu mogli objasniti kao prirodnu pojavu ili ljudsku napravu. Jedan od zakljuaka cjelokupnog izvjea jest, da iza fenomena u cjelini stoji: 'letei stroj iji naini odravanja i pogona nadilaze nae znanje." (Fowler, 1981., str. 224-225). GEPANj e poslije postao Service d'Expertise des Phenomenes de Rentree Atmospherique (SEPRA), sluba u sklopu Centre National d'Etudes Spatiales (CNES), francuske inaice NASA-e (COMETA, 1999., str. 7). Godine 1999., skupina visoko pozicioniranih znanstvenika, vojnih asnika i vladinih dunosnika, predstavila je francuskoj vladi izvjee o NLO-ima, naslovljen UFOs and Defense: What Should We Prepare For?, koje je sastavio Odbor za dubinska istraivanja (COMETA). Pokretaka snaga iza COMETA-e bio je francuski zrakoplovni general Denis Letty. Osim njega, lanovi COMETA-e bih su: zrakoplovni general Bruno Le Moine; admiral Marc Merlo; Denis Blancher, ministar unutarnjih poslova; Francoise Lepine iz zaklade za obrambena istraivanja; Christian Marchal, ravnatelj istraivanja pri ONERA-i, Nacionalnoj slubi za aviokozmike studije i istraivanja; Michael Algrin, doktor politikih znanosti; Alain Orszag, doktor fizikih znanosti i inenjer naoruanja; Pierre Boscond, inenjer naoruanja; i inenjer Jean Dunglas. Pri sastavljanju izvjea sudjelovali su i neki drugi visokopozicionirani vojni i vladini slubenici (COMETA, 1999., STR. 6). General Norlain, voditelj IHEDN-a, rekao je sljedee o COMETA-i: "Gotovo svi njezini lanovi imaju, ili su imali tijekom svojih karijera, odgovorne poloaje u obrambenoj, industrijskoj, obrazovnoj, istraivakoj ili razliitim drugim sredinjim administracijama." I dodao je: "Nadam se da e preporuke COMETA-e, koje su nadahnute zdravim razumom, organi nae vlasti ispitati i provesti u djelo." (COMETA, 1999., str. 5). Profesor Andere Lebeau, bivi predsjednik Centre National d'Etudes Spatiales (CNES), napisao je predgovor izvjeu COMETA-e, u kojemu je rekao: "Izvjee je korisno stoga to pridonosi oslobaanju fenomena NLO-a iracionalnosti koja ga okruuje." (COMETA, 1999., str. 2). Vladini i vojni slubenici Velike Britanije odavno su pokazivali zanimanje za NLO-e. U londonskim novinama Sunday Dispatch, 11. 07. 1954., vrhovni zapovjednik jedinica RAF-a, rekao je sljedee o NLO-ima: "Izvijeteno je o vie od 10.000 vienja, od kojih se veina ne moe znanstveno objasniti... Uvjeren sam da ti objekti postoje i da ih nije proizveo nijedan narod na Zemlji. Stoga sam primoran samo prihvatiti teoriju da potjeu iz nekog izvanzemaljskog izvora." (Burt, 2001., str. 312).

Britansko ministarstvo obrane (MOD) istrauje NLO-e od 1964., posredstvom Odjela 2a, odsjeka sekretarijata (zrakoplovnog stoera), skraenog naziva Sec(AS)2a. Nick Pope, koji je bio predsjednik tog odsjeka od 1991. do 1994., opisao je svoje djelatnosti u knjizi Open Skies, Closed Minds. Pope je nakon toga ostao slubenik Ministarstva obrane. U izvjeu COMETA-e kae se sljedee o Popeu: "Davao je izjave za tisak i sudjelovao je u televizijskim emisijama. Suraivao je s ufolokim organizacijama i davao njihovu adresu i telefonski broj svjedocima, koji su mu pisali. U svojim je prepiskama priznao da se samo mali broj sluajeva vienja NLO-a ne moe objasniti i da ih je MOD spreman razmotriti... U svojoj knjizi, Nick Pope iznosi razliite pretpostavke za objanjenje odreenih neidentificiranih sluajeva, koji su predmet uvjerljivih i iscrpnih izvjea. vrsto zagovara teoriju o izvanzemaljskom podrijetlu." (COMETA, 1999., str. 52-53). Godine 1987., u svom predgovoru knjizi Timothyja Goodea, Above Top Secret, Lord Hill-Norton, zapovjednik civilnih snaga pri Ministarstvu obrane, napisao je sljedee o NLO-ima: "Osobe koje, prema mom miljenju, uivaju besprijekoran ugled, posvjedoile su istinitost velikog broja vienja. Zapanjujue je to su mnogi od njih bili iskusni promatrai, poput policijskih slubenika, te civilnih ili vojnih pilota. Njihova su opaanja u mnogim sluajevima potvrdile tehnike naprave, kao to su radari ili, jo uvjerljivije ... smetnje u razliitim elektronskim aparatima." (Burt, 2001., str. 312-313). Razmotrimo sada neke zanimljivije sluajeve pojavljivanja NLO-a. Te emo sluajeve svrstati u etiri kategorije: 1. vienja leteih objekata koji pokazuju znaajke inteligentnog upravljanja i svojstva koja ne posjeduju poznate letjelice; 2. vienja slijetanja NLO-a koji su ostavili fizike tragove; 3. vienja NLO-a koja ne ukljuuju samo slijetanja, ve i ovjekoliku posadu; 4. otmice.

Vienja neidentificiranih leteih objekata

Piloti zrakoplova tvrtke 'Trans World Airways', 8. 03. 1950. vidjeli su NLO u blizini Daytona, Ohio. Oblinji zrakoplovni stoer 'Wright-Patterson, zaprimio je jo dvadesetak izvjea o NLO-ima iz istog podruja. Vojno osoblje Obavjetajnog centra za zrakoplovnu tehnologiju (Air Technical Intelligence Center) u tom je podruju takoer vidjelo NLO-e. Dva vojna pilota, koji su vidjeli NLO, opisali su ga kao velik, kruni i metalni predmet. Taj se predmet pojavio i na radaru. Nakon to ga je vidjela posada vojnog zrakoplova, objekt je velikom brzinom uzletio visoko u nebo i nestao (Hall, 1964., str. 84).

Postoje brojna vojna izvjea o NLO-ima koji su uhvaeni radarom. Nekad se takvi radarski kontakti objanjavaju kao uinci nepravilnog irenja. Strunjak za atmosferske pojave, koji je pisao o radarskim kontaktima s NLO-ima, rekao je sljedee u Condonovu izvjeu: "Naizgled postoje neki veoma neobini uinci irenja, koji se rijetko susreu ili se o njima rijetko izvjeuje, a dogaaju se pod tako neuobiajenim atmosferskim uvjetima, da bi mogla biti rije o nepoznatoj pojavi... ini se da je to jedini razuman zakljuak koji se moe izvesti na temelju istraivanja nekih od najneobinijh sluajeva." Drugim rijeima, jedini nain objanjenja pojavljivanja NLO-a na radarima bila bi pretpostavka nepoznatih uinaka emisije radijskih signala (Condon, 1969., str. 175). Naravno, drugo objanjenje moglo bi biti da je rije o izvanzemaljskim leteim strojevima nepoznatih kapaciteta. Uveer 13. i 14. 08.a 1956., vojni kontrolori leta, radarski operateri i vojni piloti izvijestili su o pojavljivanju NLO-a, koji su se pokretali velikom brzinom, ujedno se neobjanjivo zaustavljajui i iznova polijeui iznad i oko ameriko-britanskih ratnih zrakoplovnih stoera u Lakenheathu i Bentwatersu. Dana 13. 08. u 22 h, radarski operateri u Bentwatersu su uoili objekt, koji se pokretao iz smjera istoka prema zapadu brzinom od 3200-6400 km/h. Istodobno, osoblje zrakoplovnog kontrolnog tornja u Bentwatersu zamijetilo je blistavo svjetlo koje se pomicalo u istom smjeru 'nevjerojatnom brzinom', na visini od 1200 m iznad zemlje. Radarski operater u Bentwatersu izvijestio je radarski kontrolni centar u Lakenheathu o pojavi neidentificiranog objekta na radaru. Jedan operater je uoio nepokretan predmet u zraku, oko 40 km jugozapadno od Lakenheatha. Taj se predmet nalazio na putanji leta predmeta koji su operateri u Bentwatersu osobno vidjeli i zabiljeili na radaru. Nakon toga su operateri u Lakenheathu ugledali objekt, koji se odjednom poeo kretati brzinom od 600-950 km/h. Nekoliko se puta zaustavio i iznova krenuo. Svaki put kada bi krenuo, preao je udaljenost od 13 do 30 km u razliitim smjerovima. Ta zaustavljanja i kretanja (koja su ukljuivala trenutano ubrzanje od 950 km/h) nisu zabiljeena samo radarom, ve i vizualnim kontaktom sa zemlje. RAF je poslao jednog od svojih lovaca za neidentificiranim objektom. Uz upute radarskih operatera na tlu, pilot lovca ugledao je objekt i zabiljeio ga je na svom radaru. Nakon toga je nestao. Radarski operateri potom su ga ponovno odveli do mjesta na kojemu se nalazio objekt. Kada ga je pilot drugi put vidio, objekt se kretao velikom brzinom iza njega, slijedei ga. Pilot se potom poeo uspinjati, pa ponirati i okretati ne bi li ga objekt

izgubio iz vida, no, kako su potvrdila radarska promatranja, objekt ga je nastavio slijediti odravajui istu udaljenost. Budui da je ostao bez goriva, pilot se okrenuo prema stoeru. Objekt ga je slijedio jo neko vrijeme, nakon ega se zaustavio usred zraka. Potom se ponovno poeo kretati prema sjeveru, brzinom od 950 km/h, te nestao iz radara. Potraga drugog lovca nije rezultirala uspjehom. U izvjeu iz Lakenheatha, koje je ukljueno u projekt 'Blue Book', pie: "injenica da su nevjerojatna ubrzanja i iznenadna zaustavljanja objekta zabiljeena radarom i vizualnim kontaktom sa zemlje, nedvojbeno potvruje vjerodostojnost izvjea." Condonska komisija, koja je izvijestila o zapisima projekta Amerikog ratnog zrakoplovstva, 'Blue Book', o vienjima NLO-a, protumaila je vienja iz Lakenheatha kao 'neidentificirana'. Izvjee COMETA-e odbacilo je pokuaje Phillipa Klassa da objasni taj sluaj kao spoj pojavljivanja meteora i radarskih anomalija (COMETA, 1999., str. 12-13; Condon, 1969., str. 250-256; Thompson, 1993., str. 89). Osoblje ruskih zrakoplovnih snaga 21. 03. 1990., primijetilo je NLO-e u regiji Pereslavl-Zalesski, koja se nalazi istono od Moskve. General Igor Maltsev, zapovjednik ruskih zrakoplovnih snaga, obavijestio je o tom dogaaju u novinama Rabochaya Tribuna. Rekao je da je borbeni zrakoplov poslan da presretne prvi NLO, koji je zabiljeio radar i koji je osobno vidjelo stotinu promatraa: "Budui da nisam strunjak za NLO-e, mogu samo povezati podatke i iznijeti svoju pretpostavku. Kako proizlazi iz podataka prikupljenih od tih svjedoka, NLO je bio disk promjera 100-200 m. Sa svake strane nalazila su se bljetava svjetla. Osim toga, objekt se okretao oko svoje osi, izvodei okomite i vodoravne manevre u obliku slova 'S'. Nakon toga je NLO poeo lebdjeti iznad tla, da bi potom uzletio brzinom 2 ili 3 puta veom od one suvremenih borbenih zrakoplova." Vieni su i drugi NLO-i. General Maltsev je rekao: "Objekti su letjeli na visini od 100 do 7000 m. Pritom su se kretali posve beumno i zapanjujue okretno. Izgledalo je kao da uope nemaju inerciju. Drugim rijeima, na neki su nain prevladavali gravitaciju. Rijetko koji suvremeni zemaljski strojevi pokazuju takva svojstva." (COMETA, 1999., str. 16; Rabochaya Tribuna, 1990.). Uveer 30. 03. 1990., kapetan belgijske policije izvijestio je sjedite belgijskih zrakoplovnih snaga o pojavi NLO-a. Tamonji su asnici bez odlaganja odluili provjeriti tu vijest. Nakon toga su zaprimili i druga izvjea o vienjima NLO-a, koje su zabiljeili i radari radarskog centra NATO-a u Gionsu, kao i belgijski dravni centar za radarsku kontrolu u Semmerzakeu. Analitiari sjedita belgijskog zrakoplovstva iskljuili su

uobiajena objanjenja lanih radarskih kontakata, osobito iznenadne promjene temperature. Zrakoplovi F-16, koji su poslani da presretnu nepoznati objekt, uspostavili su radarsku vezu. U novinama Paris Match objavljeno je sljedee: "Od poetne brzine od 280 km/h, objekt je dosegnuo brzinu od 1800 km/h, sputajui se s visine od 3000 m do 1700 m... u samo jednoj sekundi! Ta nevjerojatna brzina jednaka je 40 jedinica gravitacijske sile (G). Takva bi brzina prouzroila trenutanu smrt pilota. Pilot moe podnijeti brzinu od oko 8 G ... Spustio se na visinu od 1700 m, nakon ega je ubrzano poeo ponirati, spustivi se na visinu od 200-ak m iznad tla, pri emu je izbjegao radarima lovaca i zemaljskoj kontroli u Glonsu i Semmerzakeu. Taj se manevar dogodio iznad predgraa Bruxellesa, koje obiluju umjetnom rasvjetom, radi ega su piloti izgubili iz vidokruga predmet koji je letio ispod njih. Isti se scenarij ponovio dva puta tijekom sljedeih nekoliko sati. Velik broj promatraa na zemlji svjedoio je fantastinoj igri skrivaa. Meu njima je bilo 20 policajaca, koji su vidjeli i predmet i zrakoplove F-16. Taj je susret trajao 75 minuta." Neobina znaajka tog dogaaja je to nepoznati objekt nije probio zvuni zid, iako je vozio brzinom veom od brzine zvuka. Bio je to samo jedan od nekoliko stotina pojavljivanja NLO-a u Belgiji otprilike u istom razdoblju. Belgijsko zrakoplovstvo je u suradnji s civilnim organizacijama koje su se bavile istraivanjem NLO-a, izvjeivalo i istraivalo sluajeve njihova pojavljivanja (Thompson, 1993., str. 100-101). Zrakoplov "Air France"-a na letu 3532, 28. 01. 1994. letio je iz Nice u London. Kapetan zrakoplova bio je Jean-Charles Duboc, a kopilot Valerie Chauffour. U 13:14h, zrakoplov se nalazio na visini od 11.900 m, oko 50 km zapadno od Pariza. Glavni stjuard, pilot i kopilot zamijetili su na udaljenosti od oko 50 km okrugli predmet, zakljuivi da leti na visini od 10.500 m. Nepoznati je predmet bio prilino velik i izgledao je kao da mijenja oblik od zvonolikog do oblika diska. Nakon toga je iznenada nestao iz njihova vidokruga. Kapetan je o tome obavijestio navigacijski kontrolni centar u Reimsu, koji, meutim, nije zabiljeio nikakve druge letove u tom podruju. Ali centar za zranu obranu ustanovio je da je kontrolni centar u Cinq-Mars-la-Pileu na radaru zabiljeio pojavu neidentificiranog objekta u blizini leta 3532. Taj su objekt pratili 50 sekunda, nakon ega je nestao u istom trenutku kada je posada zrakoplova izvijestila o njegovu nestanku. Centar za zranu obranu je nakon istraivanja ustanovio da nijedan drugi zrakoplov nije imao zakazan let u blizini tog podruja, a iskljuili su i teoriju o meteorolokom balonu. Taj je sluaj istraio i sjeverni regionalni zrakoplovni navigacijski centar Francuske (COMETA, 1999., str. 11).

Slijetanja i fiziki tragovi

Inenjer, dr. William T. Powers, napisao je u pismu objavljenom 7. travnja 1967., u asopisu Science: "Godine 1954., postojalo je vie od 200 izvjea iz svih podruja svijeta o slijetanjima objekata ... Oko 51 posto tih izvjea odnosilo se na sluajeve slijetanja koje je vidjelo vie ljudi... U 18 sluajeva u kojima je te dogaaje vidjelo vie svjedoka, neki od njih nisu znali da jo netko promatra istu pojavu u isto vrijeme i na istome mjestu. U 13 sluajeva bilo je vie od 10 svjedoka. Kako nam valja postupiti s takvim izvjeima? Jedno je sigurno: ne moemo ih odbaciti." (Powers, 1967.). Mnoga od tih slijetanja rezultirala su fizikim tragovima na tlu. Godine 1981., istraiva NLO-a, Ted R. Phillips, objavio je izvjee o 2108 sluajeva slijetanja NLO-a iz 64 zemlje. U 705 sluajeva, NLO-e je vidjelo vie svjedoka. Phillips je izjavio: "NLO-i koje je vidjelo vie svjedoka, navodno su izgledali kao vrsta, vjeto konstruirana tijela kojima je upravljala neka inteligencija ... Proizvodili su fizike tragove koji se u veini sluajeva ne mogu objasniti prirodnim pojavama ili na uobiajen nain." Fiziki tragovi ukljuivali su vegetaciju izmijenjenu pod utjecajem topline, pritiska i dehidracije, kao i tragove koje su ostavile naprave za slijetanje (Thompson, 1993., str. 67-68). Razmotrimo u nastavku nekoliko takvih sluajeva. U 5.mj. 1957., ameriki astronaut, L. Gordon Cooper predvodio je snimateljsku ekipu u zrakoplovnom stoeru Edwards, koja je snimala postavljanje sustava za precizno slijetanje. Cooper se prisjea: "Predvodio sam snimateljsku ekipu koja je snimala postavljanje sustava u trenutku kada su ugledali tanjur. Snimili su ga dok je letio iznad njih, nakon ega se zaustavio u zraku, ispruio 3 noge nalik napravama za slijetanje i polako se spustio u osueno korito jezera! Ti su momci bili struni kamermani, tako da je kvaliteta snimke veoma dobra. Uspjeli su mu se pribliiti na udaljenosti od 18 do 25 m, pri emu su itavo vrijeme snimali. Bio je to klasian tanjur, sjajne srebrne boje i gladak, promjera oko 9 m. Bilo je posve jasno da je posrijedi izvanzemaljska letjelica. A kada su joj se snimatelji pribliili, uzletjela je. Poslije mi je visokopozicionirani asnik rekao da film, nakon razvijanja, stavim u sigurnosnu torbu i poaljem ga u Washington. To sam i uinio kada je film vraen iz laboratorija i snimke su prikazivale sve ono o emu su kamermani izvijestili." (Burt, 2000., str. 317; Clark, 1998., str. 666). Jean-Jacques Velasco, predsjednik GEPAN-a, francuske vladine agencije koja je 1970-ih istraivala NLO-e, izvijestio je o sluaju Collini. Dana 8. 02. 1981., u 1 7 h , gospodin Collini je ugledao ovalni NLO kako

stoji u blizini vrta u kojemu je radio. Objekt je ostao na tlu manje od minute, nakon ega se uzdigao i odletio. Collini je otiao na to mjesto, gdje je na tlu zamijetio okrugle tragove i otisak u obliku krune. Na nalog GEPAN-a, mjesna policija je prikupila uzorke tla i oblinje vegetacije. Poslije je i GEPAN-ov tim pregledao to mjesto. Ustanovili su da svjedok ne pati ni od kakvih psiholokih problema. Nadalje, otkrili su znakove da je zemlja na mjestu slijetanja bila zagrijana pod temperaturom od 300C-500C, kao i tragove cinka i fosfata. Utvreno je i da su oblinje lucerne izgubile 30-50% klorofilnih pigmenata (Velasco, 1987., str. 56-57).

ovjekolika stvorenja
Na simpoziju o NLO-ima, odranom 1969., pod pokroviteljstvom Amerikog drutva za unaprjeenje znanosti, J. Allen Hynek je rekao: "Danas raspolaemo s 1500 izvjea o bliskim susretima, meu kojima polovica ukljuuje posadu letjeUca. Ve godinama posjedujemo izvjea o posadi letjelica, dok se u pismohranama Zrakoplovstva nalazi samo nekolicina; osoblje projekta Blue Book saeto je, i bez istraivanja, takva izvjea svrstalo u 'psiholoku' ili patoloku kategoriju." (Hynek, 1972.b, str. 47-48). Meu 2108 sluajeva koje opisuje Ted R. Phillips u svojoj studiji o slijetanjima NLO-a iz 1981., 460 sluajeva ukljuuje vienja ovjekolikih stvorenja. Meu tim stvorenjima, 310 ih je bilo nieg rasta od prosjenih ljudi, 87 normalnog ljudskog rasta, a 63 su bila vea od prosjenih ljudi (Thompson, 1993., str. 67-68). uveni NLO koji se sruio u Roswellu, takoer je sadravao ovjekoliku posadu. U 07. 1947., stanovnici Corone u Novom Meksiku, udaljenom oko 120 km sjeverozapadno od Roswella, izvijestili su o vienju leteeg srebrnog diska koji je proletio iznad njih. Sljedeeg dana je William 'Mac' Brazel pronaao krhotine na ranu pokraj Corone. Na mjesto su stigli vojni asnici iz zrakoplovnog stoera u Roswellu, meu kojima i asnik obavjetajne slube, bojnik Jesse Marcel. Marcel je rekao da je otkrio iznimno svijetle metalne grede na kojima su bili urezani neobini znakovi, kao i izrazito tanke metalne listie koji se nisu mogli uleknuti ak ni uslijed estokih udaraca ekiem. Zapovjednik zrakoplovnog stoera u Roswellu, pukovnik William Blanchard, izdao je priopenje za javnost u kojemu je obznanio otkrie sruenog leteeg diska, koji je prenesen zrakoplovom B-29 u Wright Field, Ohio. Nakon toga je general Roger Ramey, zapovjednik 8. eskadrile, odobrio izjavu za tisak u kojoj je reeno da je olupina ustvari meteoroloki balon. Ali, bojnik Jesse Marcel posvjedoio je na video-snim-

ci sljedee: "S obzirom da sam bio upoznat sa svim naim aktivnostima, bio sam siguran da to nije meteoroloki balon, zrakoplov, kao ni projektil." Dalje je izjavio da mu je taj zapovjednik rekao da skrije stvarnu olupinu s mjesta nesree. Robert Shirkley, pomoni asnik operativnog stoera u Roswellu, bio je prisutan kada je B-29 stigao u Roswell da preuzme olupinu. Svjedoio je ukrcavanju dijelova leteeg tanjura, kako je zakljuio, ukljuujui metalnu gredu s neobinim natpisima. General Arthur E. Exon bio je porunik bojnog broda u Wright Fieldu kada je olupina stigla zrakoplovom iz Roswella. On opisuje: "Nitko s kime sam razgovarao nije poznavao taj metal i materijal. Nikada nisam saznao to su otkrili. Neki momci su mislili da je ruska, ali openito su se sloili da dijelovi potjeu iz svemira." (Randle i Schmitt, 1991., str. 110). Dalje je rekao: "Postojalo je i drugo mjesto ... na kojemu se navodno nalazio glavni dio letjelice ... a gdje su rekli da se nalaze tijela ... Svi su navodno otkriveni izvan letjelice, premda su bili u prilino dobrom stanju." (Randle i Schmitt, 1991., str. 110). Supruga jednog vojnog pilota posvjedoila je da joj je mu rekao kako je odvezao olupinu i tijela iz Roswella u Dayton. Ohio, na mjesto u blizini zrakoplovnog stoera 'Wright-Patterson' (Thompson, 1993., str. 103-107). Godine 1997., pukovnik Gregory Corso objavio je izvanrednu knjigu The Day After Roswell. Pukovnik Corso je od 1953. do 1957., bio slubenik Nacionalnog vijea za sigurnost U svojoj je knjizi izjavio da se u Roswellu sruila izvanzemaljska svemirska letjelica, te da je on osobno vidio tijelo jednog od izvanzemaljaca. Corso je od 1961. do 1962., radio kao ef skupine koja je istraivala nepoznatu tehnologiju u odsjeku za istraivanje i razvoj amerike vojske. Rekao je da je tijekom tog razdoblja pridonio uvoenju tehnolokih inovacija u ameriku vojnu i civilnu industriju, koje su se osnivale na izvanzemaljskoj opremi uzetoj iz krhotina letjelice iz Roswella. Senator Strom Thurmond, predsjednik odbora vojnih slubi amerikog Senata, napisao je predgovor prvom izdanju spomenute knjige, ali je on poslije povuen iz tiska (COMETA, 1999., str. 52; Corso, 1997.). U Valensoleu, francuskom departmanu Alpes-de-Haute Provence, 1. 07. 1965., farmer Maurice Masse otiao je u svoje polje lavande, u kojemu je ugledao kruni metalni predmet veliine malog automobila, koji je stajao na 6 nogu. Iz njegova sredita izbijala je otvorena metalna cijev koja je vodila do tla. Kada mu se Masse pribliio, dva mala ovjekolika stvorenja okrenula su cjevastu napravu prema njemu, uslijed ega se Masse paralizirao. Potom su uli u letjelicu, koja je uzletjela, uvukavi svojih 6 nogu i sredinji otvor. Letjelica je uzletjela visoko u zrak velikom brzi-

nom i potom nestala. Taj je sluaj podrobno istraivala Gendarmerie Nationale, koja je otkrila uleknue na mjestu na kojemu je letjelica stajala, a usred koje se nalazila rupa promjera 19 cm i duboka 40 cm. Istraivai su ustanovili da su stabljike lavande, na povrini od 100 m du putanje letjelice, osuene. Godinama nakon tog dogaaja, na tomu mjestu nije uspijevala nijedna biljka. Istraivai nisu pronali nijedan dokaz koji bi mogli pripisati psihopatologiji ili prijevari (COMETA, 1999., str. 20). Dana 29. 08. 1967., u blizini Cussaca u francuskom departmanu Cantal, dva djeteta koja su uvala krave ugledala su s druge strane seoske ceste, 4 mala ovjekolika stvorenja, koja su stajala pokraj svijetlog kuglastog predmeta. Stvorenja su potom ula u letjelicu na neobian nain, lebdei zrakom, nakon ega su glavom uronili u vrh kugle. Kugla se pitajui velikom brzinom uzdigla i poletjela visoko u zrak spiralnom putanjom. Djeca su osjetila snaan miris sumpora. Taj je sluaj 1978., istraio GEPAN, francuska vladina agencija koja je istraivala NLO-e. Istraivai su razgovarali s policajcem koji je stigao na mjesto nedugo nakon incidenta. On je zamijetio tragove na tlu i osjetio je snaan miris sumpora. Drugi svjedok, koji je radio u blizini, posvjedoio je da je uo pitanje. Lijenik i otac djece (seoski naelnik), rekao im je da su djeca osjetila miris sumpora nakon tog dogaaja, te da su im oi danima poslije suzile. Odgovorni slubenik GEPAX-a zakljuio je sljedee o sluaju: "Ti razliiti elementi ne sadre nikakve pogreke ili nedosljednosti, na temelju kojih bismo mogli posumnjati u iskrenost svjedoka ili razumno pretpostaviti da je rije o lai, prijevari ili halucinaciji. Pod takvim okolnostima, unato injenici da su glavni svjedoci malodobni, i bez obzira na nevjerojatnu prirodu injenica o kojima su posvjedoili, smatram da su ih stvarno vidjeli." (COMETA, 1999., str. 21). U 1.mj. 1975., poslovni ovjek, 72-godinji George O'Barski, vozio se automobilom iz svoje trgovine u Manhattanu prema kui u New Jerseyu. Prolazei kroz North Hudson Park, uo je statike smetnje na svom radiju, dok je pokraj njegova automobila glasno prozujao svjetlucavi letei objekt. Objekt je sletio u parku ispred njega. Bio je dug oko 9 m, a na trupu su se nalazili uski, svjetlei prozori. Lebdio je na visini od 3 m. Potom je sletio na etiri noge. Iz vrata, koja su se nalazila izmeu 2 prozora, izalo je nekoliko malih ovjekolikih stvorenja s kacigama na glavama. Nakon to su iskopali malo zemlje, vratili su se u letjelicu, koja je poletjela prema sjeveru. Bilo je to u 1 ili 2 h ujutro. Sljedeeg se dana O'Barski vratio na to mjesto i vidio je rupe u zemlji, koje su za sobom ostavila nepoznata

stvorenja. Istraiva NLO-a, Budd Hopkins, razgovarao je o tome sa stanovnicima toga podruja. Bill Pawlowski, vratar stambene zgrade 'Stonehenge', koja se nalazila u blizini, rekao je da je oko 2 ili 3h ujutro jednoga dana u 1.mj., vidio tamni predmet s 10 ili 15 osvijetljenih prozora, kako lebdi u oblinjem parku oko 3 m iznad zemlje. Poslije je to spomenuo i policijskom poruniku Alu Del Gaudiju, koji je ivio u spomenutoj zgradi. Drugi vratar, Al Gonzalez, vidio je isti objekt na istomu mjestu 6 dana prije nego su ga vidjeli O'Barski i Pawlowski. Kua obitelji Wamsley nalazila se oko 14 ulica udaljena od zgrade 'Stonehenge' na putu prema kojemu je, kako je rekao O'Barski, letjelica krenula iz parka. Jedne subote u sijenju, kasno uveer, dvanaestogodinji Robert Wamsley je kroz prozor svoje kue vidio svjetleu, okruglu letjelicu s pravokutnim prozorima. Potom je s drugim ukuanima izaao iz kue, gdje su svi promatrali letjelicu oko dvije minute, koja je polako odmicala (Hopkins, 1981., str. 23-28; Thompson, 1993., str. 51-53). Teorija postojanja izvanzemaljskih ovjekolikih stvorenja razorna je za darvinistiku teoriju evolucije. Evolucionisti danas tvrde da su ljudi na ovom planetu nastali djelovanjem iskljuivo zemaljskog procesa fizioloke evolucije. Prema tome, ukoliko postoje drugi ljudi, oni su zacijelo nastali posve drukijim evolucijskim procesom, koji se odvijao negdje drugdje u svemiru. Veoma je mala mogunost da su stvorenja koja posjeduju ovjekoliku inteligenciju i tijela, mogla nastati na takav nain. Naime, zbog razloga objanjenih u 4. poglavlju, mala je mogunost nastanka bilo kojeg oblika ivota iz kemijskih tvari. ak i pod pretpostavkom mogueg oblikovanja jednostavnih, jednostaninih organizama, oni se nuno ne bi morali oblikovati u viestanine organizme. A pretpostavimo li da se na taj nain mogu oblikovati viestanini organizmi, nema nikakvog razloga zbog kojega bi oni vie nalikovali ivotinjama, a ne biljkama, ili da bi bili kopneni, a ne vodeni organizmi. ak i da pretpostavimo da su se na neki nain, u nekom drugom podruju svemira, razvili neki mali etverononi sisavci, koji su ujedno i kraljenjaci, ne postoji velika vjerojatnost da bi se razvili u ovjekolika stvorenja. Vratimo se 50 milijuna godina unatrag, u doba eocena. U tom su se razdoblju na Zemlji pojavili prvi primati. Istaknuti znanstvenik Theodosius Dobzhansky (1972., str. 173), utemeljitelj suvremene teorije evolucije, rekao je: "ovjek posjeduje najmanje 100.000 gena, a moda polovica (ili vie) tih gena promijenila se barem jednom od razdoblja eocena. Praktiki, vjerojatnost da e se istih 50.000 gena promijeniti na isti nain i potom biti iznova izabrani istim redoslijedom, kao i tijekom ovjekove

evolucijske povijesti, jednaka je nuli." Prema najnovijim procjenama, ovjek posjeduje oko 30.000 gena. No, Dobzhanskyjeva tvrdnja ipak je valjana. Iz nje proizlazi da (posluit u se izrazom Stephena J. Goulda), 'prevrtimo' li evoluciju unatrag, praktiki je nemogue da e iz nje proizai ljudi. Naravno, mogli bismo pretpostaviti da su se ljudi razvili negdje drugdje i da je na planet u odreenom razdoblju povijesti bio posijan ljudskim genima. Ali to nas odvodi daleko od dananjih teorija evolucije, i ostavlja nas bez odgovora na veoma teko pitanje kako su se ljudi razvili negdje drugdje. Najjednostavnije objanjenje postojanja slinih tipova ljudi u razliitim podrujima svemira jest zajedniki inteligentni izvor.

Otmice
Mnogi sluajevi slijetanja neidentificiranih letjelica i njihove ovjekolike posade, ukljuuju i otmice. Godine 1985., David Webb je objavio studiju o sluajevima otmica. Ustanovio je da je od 300 takvih sluajeva, 140 bilo podrobno istraeno, pri emu nisu otkriveni znakovi prijevare ili psihike nestabilnosti svjedoka (Webb, 1985.). Prvi sluaj otmice koji je privukao pozornost javnosti, bio je sluaj Betty i Barneva Hill (Clark, 1998., str. 489-499). Betty je 26. 09. 1961., poslala pismo o susretu s NLO-om Donaldu E. Keyhoeu, bivem bojniku mornarike pjeadije, koji je tada bio voditelj NICAP-a (National Investigating Committee on Aerial Phenomena (Nacionalni odbor za istraivanje zranih fenomena). NICAP je taj sluaj povjerio Walteru N. Webbu, astronomu iz Bostona koji je takoer istraivao NLO-e. Webb je proveo niz ispitivanja. Betty Hill imala je 41 godinu kada je prvi put imala bliski susret s NLO-om. Radila je kao socijalna radnica u slubi drave New Hampshire, a volontirala je i za "Udrugu za unapreenje prava obojenih". Barney Hill, koji je tada imao 39 godina, radio je kao otpremnik u bostonskoj potanskoj slubi. I on je bio lan voditeljskog odbora programa za sirotinjsku potporu i savjetnik pri Amerikom vijeu za graanska prava. Uveer 19. 09. 1961., Hillovi su putovali iz Quebeca prema svom domu u Portsmouthu, New Hampshire. Dok su prolazili kroz New Hampshire, ugledali su blistavo svjetlo na nebu. Svjetlo je prolo pokraj Mjeseca i potom im se poelo primicati. Barney je zaustavio automobil, izvadio pitolj iz prtljanika i potom se opet odvezao. Betty je promatrala predmet dvogledom. Letio je nie i blie automobilu. Vidjela je disk koji se okretao, uz iji su se rub nalazili osvijetljeni prozori. Barneyjoj je rekao da je moda rije o zrakoplovu, no kada je i sam pogledao kroz dvogled, nije mogao

vidjeti krila, a nisu ni uli zvuk zrakoplovnih motora. Ponovno su se zaustavili. Objekt je sve vie odmicao, sve dok nije proao iza planinskog vrha udaljenog oko 1,5 km. Kada su ponovno krenuli, objekt im se iznova pribliio. Spustio se na istinu s njihove desne strane, lebdei na visini od oko 30 m. Vie se nije okretao, a bio je velik otprilike kao zrakoplov s 4i motora. Barney je zaustavio automobil i izaao da promotri letjelicu dvogledom. Letjelica se tiho pomicala s jedne na drugu stranu ceste, i dalje lebdei na visini od 30 m. Potom se poela sputati. Barney je kroz dvogled, iza prozora na letjelici, vidio nekoliko ovjekolikih stvorenja koji su se pomicali i promatrali ga. Nakon toga su se svi osim jednog odmaknuli od prozora i posvetili se kontrolnim instrumentima, kako se inilo. Letjelica se potom pribliila Barneyu na udaljenosti od 22,5 m. Stvorenje koje je ostalo na prozoru i dalje je intenzivno promatralo Barneya, koji je pomislio da ga ele uhvatiti. Stoga je odjurio natrag prema autu, viui: "ele nas uhvatiti!" Vratio se u auto i hitro odvezao. Suprunici su pokraj mjesta Indian Head, uli glasan zvuni signal, koji je naizgled dolazio sa stranjeg dijela automobila. U tomu se trenutku auto zatresao. Barney i Betty su osjetili trnce i pospanost, nakon ega su utonuli u polu-san. Nekoliko trenutaka poslije, ponovno su uli zvuni signal. Jo uvijek su se vozili u autu, ali su izgubili pojam o vremenu. Shvatili su da se nalaze u Ashlandu, oko 56 km dalje od mjesta na kojemu su prvi put uli zvune signale. Postupno su doli svijesti i posve se razbudili. Kada su stigli kui, Hillsovi su osjetili nelagodu. Barneyje osjetio neto u donjem dijelu trbuha. Betty je zamijetila ruiasti prah na svojoj haljini. Nisu se mogli jasno sjetiti to se dogodilo nakon to su napustili Indian Head, gdje su vidjeli letjelicu kako lebdi iznad zemlje pokraj njihova automobila. Barney je o tom susretu izvijestio asnika zrakoplovnih snaga u stoeru 'Pease'. Projekt 'Blue Book' je taj sluaj svrstao u kategoriju sluajeva koji ne raspolau s dovoljno dokaza za izvoenje nekog suda, premda su kao mogue objanjenje naveli planet Jupiter. Betty je primijetila dvanaest okruglih oznaka na prtljaniku automobila. Kada je iznad njih stavila kompas, igla se poela okretati, premda je mirovala kada je Betty kompasom prelazila preko drugih dijelova automobila. Tijekom sljedeih nekoliko tjedana, Betty Hill je usnula niz veoma slikovitih, uznemirujuih snova. U studenom je veoma iscrpno zabiljeila sva svoja sjeanja na te snove. Slijedi saetak tih opisa. Izvanzemaljci su odvodili Betty i Barney kroz umu do letjelice. Jedan joj je izvanzemaljac

rekao da e ih pregledati i potom pustiti. Kada su uli u letjelicu, Barneya su odveli u jednu, a nju u drugu prostoriju. Ondje su je izvanzemaljci pregledavali i ispitivali na razliite naine, a uzeli su i nekoliko uzoraka njezina tkiva. Nakon pregleda joj se obratio jedan od ovjekolikih bia. Tijekom tog razgovora, ugledala je knjigu s neobinim pismom i trodimenzionalnu zvjezdanu kartu, na kojoj je bila oznaena domovina ovjekolikih bia. Nakon toga je u njezinu prostoriju doveden Barney. Dok su ih ispraali iz letjelice, Betty je nosila knjigu ispisanu pismom tih ovjekolikih bia. eljela ju je zadrati kao dokaz da postoje, ali su joj bia oduzela knjigu. Rekli su joj i da se nee sjeati to se dogaalo unutar letjelice. Potom su ih odveli do njihova automobila, pokraj kojega su stajali dok se suprunici nisu odvezli. Nakon toga su nastavili vonju prema svojoj kui. Tijekom ispitivanja od strane istraivaa NICAP-a 25. studenog, Hillovi su shvatili da je njihovo putovanje ukupno trajalo ak 7, umjesto uobiajenih 4 sata. ak i uz nekoliko zaustavljanja kojih su se sjeali, nedostajalo im je sjeanje na 2 sata. Stoga su pokuali rekonstruirati itavo putovanje, no shvatih su da se blijedo sjeaju samo onoga to se dogodilo izmeu Indian Heada i Ashlanda. Betty je pomislila da njezini neobini snovi moda mogu objasniti izgubljeno vrijeme. U meuvremenu, na donjem dijelu Barneyeva trbuha pojavile su se okrugle bradavice, koje je dao kirurki ukloniti. Osim toga, poeo je osjeati napade tjeskobe i iznova je poeo pretjerano piti. Radi toga se obratio za pomo psihijatru. Poslije su se Hillovi podvrgnuli hipnozi ne bi li vratili sjeanje na izgubljeno vrijeme i tako objasniti svoje snove i psihike nelagode. Od 1.mj. do 6.mj. 1964., posjeivali su bostonskog psihijatra Benjamina Simona, koji je provodio terapije hipnozom. Barney se prvi podvrgnuo hipnozi, neovisno o Betty. Simon mu je savjetovao da zaboravi sve to se sjetio pod hipnozom. Slijedi opis tih sjeanja. Nakon to je iz blizine vidio NLO, vratio se s Betty u automobil i odvezao se. U trenutku kada su prvi put uli zvune signale, u blizini Indian Heada, skrenuo je s autoceste (cesta 3) u umu protiv svoje volje, kao da je njime upravljala neka via sila. Na uskoj cesti vidio je 6 ovjekolikih stvorenja, koja su mu pokretima signalizirala da stane. Rekli su mu da se ne boji i da zatvori oi. Nakon toga je osjetio da ga netko vodi iz auta i da se uspinje rampom. Kada je otvorio oi, nalazio se u letjelici, na mjestu koje je opisao kao 'operacijsku dvoranu'. Ponovno je zatvorio oi. Tada je bio podvrgnut lijenikom pregledu. Osjetio je da mu je na prepone stavljena posuda za izvlaenje uzorka sjemena. Nakon pregleda, dok su mu oi jo uvijek bile zatvorene, odveli su ga iz letjelice niz rampu. Kada je otvorio oi, ugledao je svoj automobil i Betty.

Nije znao zato su ondje doli. Odvezli su se 30-ak km natrag na cestu br. 3. Nakon odreenog vremena, dok su vozili tom cestom, u blizini Ashlanda drugi put su uli zvune signale. I Betty je bila podvrgnuta hipnozi, a njezina su sjeanja uglavnom odgovarala opisima njezinih snova i podudarala su se s Barneyevim sjeanjima pod hipnozom. Poslije su izraunali da su u letjelici proveli oko 2 sata, to je objanjavalo ono izgubljeno vrijeme. Barney i Betty su vjerovali da su ovjekolika stvorenja s njima telepatski komunicirala. Simon je pokuao uvjeriti Barneya da se njegova sjeanja pod hipnozom osnivaju na sjeanjima na Bettyne snove. Ali Barney je odbacio to objanjenje, istiui da su njegova iskustva sadravala elemente kojih nije bilo u Bettynim snovima (kao to je tvrdnja da ga je na umskom putu zaustavilo 6 ovjekolikih bia). U svakom sluaju, Simonova je terapija bila uspjena s obzirom na to da su se Hillovi oslobodili osjeaja tjeskobe i uznemirenosti. Novine su poslije toga poele izvjeivati o sluaju suprunika Hill, a 1965., o njihovim je iskustvima John G. Fuller napisao knjigu The Interrupted Journey ("Prekinuto putovanje"). Odlomci iz te knjige objavljivali su se u asopisu Look, a naposljetku je i pretvorena u TV-film, naslovljen The UFO Incident. Suprunici Hill su se proslavili. Barney je umro 1969., ali Betty sam upoznao prije nekoliko godina, kada sam drao predavanje na konferenciji koju je organizirala podrunica MUFON-a u Portsmouthu, New Hampshire. Neke injenice potvruju dogaaje u kojima su sudjelovali suprunici Hill. Te je veeri radar zabiljeio NLO u blizini uzletita zrakoplovnog stoera Pease u New Hampshireu, iako ne u istom podruju u kojemu su Hillovi doivjeli bliski susret. Amaterski astronom, Marjorie Fish, izradila je trodimenzionalnu kartu zvijezda u blizini Suneva sustava, koja je odgovarala karti koju je vidjela Betty Hill. Na temelju informacija koje je saznala od Hillovih, Fishova je zakljuila da ovjekolika stvorenja potjeu sa zvijezda Zeta 1 Reticuli i Zeta 2 Reticuli. U prosincu 1974., urednik asopisa Astronomy, Terence Dickinson, napisao je lanak o zvjezdanoj karti, objavljen u istim novinama. Dickinson je zamolio znanstvenike da iznesu svoja miljenja o tome. Mnogi od njih bili su iznenaeni oitom podudarnou izmeu te karte i stvarnih zvijezda. Tijekom sljedee godine, u spomenutom su asopisu objavljena pisma znanstvenika koji su raspravljali o vjerodostojnosti zvjezdane karte. Zabiljeen je i drugi sluaj otmice, koji je postao poznat kao sluaj iz Buff Ledgea. Glavni istraitelj bio je Walter N. Webb, voditelj planetarija

bostonskog Muzeja znanosti. Dana 7. 08. 1968., esnaestogodinji djeak i devetnaestogodinja djevojka radili su u privatnom ljetnom kampu za djevojice pokraj Buff Ledgea, smjetenog na obali jezera Champlain u dravi Vermont. Djeak je objasnio da su se on i djevojka sunali na doku kada se pred njima pojavio veliki NLO, iz kojega su izala jo 3 manja. Jedan od 3 NLO-a pribliio im se, isputajui zvukove koji su naizgled bili sinkronizirani s njegovom pulsirajuom aurom. Objekt je bio veliine male kue. Djeak je unutar njega mogao vidjeti neka ovjekolika stvorenja s velikim glavama i oima i malim ustima. Bili su odjeveni u srebrne uniforme. Telepatski su mu rekli da dolaze sa drugog planeta i da mu nee nauditi. Kada je pokuao ustati i dotaknuti dno NLO-a, koji je tada lebdio iznad njegove glave, ugledao je zraku svjetlosti i osjetio kako gubi svijest i uzdie se u zrak, istodobno se drei za djevojku. Sljedee to se sjea jest da je bila veer i da se opet nalazio na doku s djevojkom, dok je NLO lebdio iznad njih i potom nestao. Djeak i djevojka su se razili. Djeak je bio veoma umoran, ali prije nego li je zaspao, nazvao je oblinji zrakoplovni stoer 'Plattsburgh' i obavijestio je o svom doivljaju. Osoba s kojom je razgovarao rekla mu je da su zaprimili i pozive drugih ljudi, te da za taj dogaaj nisu odgovorni vojni zrakoplovi. Djeak o tom dogaaju nije razgovarao s djevojkom, a nakon to su napustili kamp, vie se nisu vidjeli. Nekoliko je puta uzaludno pokuao povjeriti ta iskustva svojim prijateljima i roacima koji mu nisu vjerovali. No, 10 godina poslije, jo uvijek je esto razmiljao o tome. Stoga je kontaktirao Waltera Webba, koji je odluio podrobno istraiti taj sluaj. Webb je uz suradnju strunih klinikih psihologa podvrgnuo mukarca i enu odvojenim hipnozama. Obje su osobe opisale slina iskustva, koja su se odnosila na njihovo putovanje NLO-om do matinog broda, koji se nalazio u svemiru. Tijekom putovanja, oba su ispitanika bila podvrgnuta medicinskim ispitivanjima od strane izvanzemaljaca. Mukarac je izvijestio da je s izvanzemaljcima komunicirao telepatski. Rekao je da su tijekom povratka na Zemlju, proli pokraj televizijskog zaslona, koji se nalazio u NLO-u, na kojemu je vidio sebe i djevojku kako lee na doku. enina sjeanja na dogaaje prije ulaska u NLO, uglavnom su se podudarala sa sjeanjima mukarca. Oboje su bili podvrgnuti psiholokim testovima, koji nisu utvrdili nikakve poremeaje njihova psihikog zdravlja (Webb, 1988.; Thompson, 1993., str. 116-122). injenica da su izvjea mukarca i ene, koji meusobno nisu odravali nikakvu vezu, bila do najmanjih pojedinosti nevjerojatno slina, uvjerila je Webba u istinitost tog dogaaja.

Postoje stotine takvih izvjea o otmicama, od kojih su mnoga meusobno veoma slina. esto takva izvjea sadravaju snaan seksualni element. U nekim sluajevima tvrdi se da su izvanzemaljci uzimali uzorke sperme i jajaaca, ili su izvodili neke druge medicinske zahvate povezane s ljudskim reproduktivnim organima. U drugim sluajevima su izvanzemaljci osobno spolno opili s ljudima. Brazilskog farmera Antonija Villasa Boasa, izvanzemaljci su oteli 1957., kada su ga ukrcali na palubu letjelice kojom su upravljala 'siva' bia. Ondje mu je prila gola ena koja ga je zavela. Nakon toga su ga ostavili na zemlji. (Creighton, 1969.; Thompson, 1993., str. 135-136) ene su obino tvrdile da su ih izvanzemaljci oplodili, mehaniki ili spolnim openjem, te da nose hibridnu djecu. (Hopkins, 1987.; Jacobs, 1992.; Fowler, 1992.; Thompson, 1993., str. 137-138). Istraivai koji su podvrgnuli otete psiholokim procjenama, zakljuili su da su svi psihiki zdravi. Godine 1981., psihologinja dr. Elizabeth Slater, testirala je i intervjuirala devet otetih osoba, ne znajui nita o njihovim iskustvima s NLO-ima. Ustanovila je da su svi normalni, premda pate od nekog oblika tjeskobe (Slater, 1983.a, str. 18). Nakon to je saznala za njihova iskustva, izvijestila je: "Prvo i kljuno pitanje glasi mogu li se iskustva, o kojima govore nai ispitanici, objasniti strogo sa stajalita psihopatologije, tj. mentalnog poremeaja. Odgovor je kategoriki negativan" Dr. Slater je zakljuila kako je tjeskoba, koju su pokazivali njezini ispitanici, oekivana s obzirom da su bili rtve otmice, a mogla bi se oznaiti, kako je rekla, kao 'trauma velikih razmjera'. Rekla je da s obzirom na to: "... psiholoki uinak [otmice] moe odgovarati posljedicama koje uoavamo na rtvama zloina ili prirodnih nepogoda." (Slater, 1983.b, str. 33; Thompson, 1993., str. 153). Do slinih zakljuka stigli su i drugi psihijatri i psiholozi. U svojim studijama, psihijatrica Rima Laibow nije pronala nikakve dokaze da otete osobe pate od psihoze. No, zamijetila je simptome PTSP-a, i istaknula da oni obino nastupaju samo u sluajevima ljudi koji su doivjeli izrazito stresna fizika iskustva. PTSP obino nije posljedica isto psiholokih iskustava, kao to su none more ili halucinacije. Nadalje, istaknula je da su psihotike uobrazilje obino bizarno jedinstvene, dok su izvjea o otmicama meusobno veoma slina (Conroy, 1989., str. 237-240). Dr. Jean Mundy radila je u bolnici St. Vincent u New Yorku, kao kliniki psiholog. U svojim studijama o otmicama ustanovila je, kao i Slaterova, da rtve ne pate od psihoze i da pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremeaja: "Na takav nain reagiraju ljudi koji su doivjeli stravinu traumu - rtve holokausta, vijetnamski veterani ili rtve silovanja. Premda ne

znamo kakvu su tono traumu doivjeli, znamo da ona nije proizvod njihove uobrazilje. To je neto to ih je pogodilo izvana i, u izvjesnom je smislu 'stvarno'." (Stark, 1990., str. 30; Thompson, 1993., str. 154-155). Psihijatar na Sveuilitu u Harvardu, dr. John E. Mack, prvi put je uo za sluajeve otmica od istraivaa NLO-a, Budda Hopkinsa. Nakon to je prouio neka izvjea koja je prikupio Hopkins, zakljuio je da su autentina (1994., str. 2): "Veina informacija koje su pruile rtve otmice ... nije nikada bila objavljena u tisku ili drugim medijima. Nadalje, ti su pojedinci dolazili iz razliitih krajeva zemlje i meusobno nisu odravali nikakve veze." inilo se da to iskljuuje teoriju o dosluhu i ponavljanju banalnih dogaaja kao objanjenja slinosti tih izvjea. Mack je dodao (1994., str. 2): "U ostalim aspektima izgledali su psihiki potpuno zdravi, budui da su oklijevali povjeriti svoja iskustva, strahujui da im nitko nee vjerovati ili da e biti izvrgnuti ruglu, kako je to do tada bio sluaj. Hopkinsa su posjetili na velik osoban troak i, osim u veoma rijetkim sluajevima, materijalno se nisu okoristili pripovijedanjem svojih pria ... Ono s ime se Hopkins susreo u vie od 200 sluajeva otmica, s kojima se upoznao tijekom 14 godina, bila su izvjea o iskustvima koja su odgovarala stvarnim dogaajima: izrazito iscrpne prie bez nekog oitog simbolikog obrasca; izrazito snane emocionalne i fizike posljedice, koje su katkad rezultirale malim ozljedama na tijelima rtava; i dosljednost najmanjih pojedinosti pria." Mack je nakon toga osobno razgovarao s nekoliko Hopkinsovih ispitanika. Zakljuio je (1994., str. 3): "Nijedan od njih nije patio od oitih psihikih poremeaja, osim u posrednom smislu, naime, osjeali su zabrinutost, to je naizgled bila posljedica neega to im se oito dogodilo. Nita nije upuivalo na to da su njihove prie proizvod zablude, pogrenog tumaenja snova ili plod mate. Nitko od njih nije odavao sliku osobe koja bi izmislila neobinu priu radi osobne koristi." Nakon toga se posvetio istraivanju svojih subjekata. Do 1994., prikupio je studije o 76 pojedinaca, koje su zadovoljile njegove 'veoma stroge kriterije', a koje nisu upuivale na: "... neki oiti psihiki poremeaj koji bi mogao objasniti priu." (Mack, 1994., str. 3-4). Mack je doivio velike neugodnosti od svojih harvardskih kolega zbog istraivanja izvanzemaljskih otmica. U novinama Boston Globe objavljeno je sljedee: "Nakon dugogodinje istrage, Harvard Medical School je odluio da nee cenzurirati psihijatra Johna Macka ... Mack je 1994., postao cause celebre u Harvardu nakon objavljivanja njegova bestsellera Abduction.

U brojnim televizijskim i novinskim intervjuima nazivali su ga 'harvardskim profesorom koji vjeruje u NLO-e', to je izazvalo gnjev mnogih njegovih kolega." (Beam, 1995., str. 1). Posebno fakultetsko vijee medicinske kole odluilo je provesti istragu. U Boston Globeu je objavljeno: "U preliminarnom izvijeu vijea Medicinske kole ... Mack je kanjen zbog priznavanja obmana mnogih njegovih pacijenata, koji su tvrdili da su ih oteli izvanzemaljci. Osim toga, vijee je utvrdilo da je Mack prekrio standarde ponaanja koji se oekuju od svih lanova fakulteta Sveuilita u Harvardu.'" (Beam, 1995., str. 1). Neki su predlagali da mu se oduzme profesura, ali Mack je svojom estokom obranom izbjegao kanjavanje od strane Sveuilita.

Paranormalni aspekti bliskih susreta s izvanzemaljcima

Brojne su rtve otmice izvijestile o paranormalnim pojavama. Jedan takav primjer je i sluaj Betty Andreasson. Godine 1975., Betty Andreasson je poslala pismo J. Allenu Hyneku, predsjedniku Centra za prouavanje NLO-a i bivem voditelju projekta Amerikog zrakoplovstva, 'Blue Book'. U tom pismu je opisala svoj susret s izvanzemaljcima, koji se dogodio 1967. Hynek je njezino pismo proslijedio Humanoid Study Group of the Mutual UFO Network. Istraivai povezani s tom skupinom pozabavili su se tim sluajem. Iskustva gospode Andreasson poela su 25. 01. 1967. u South Ashburtonu, Massachusetts (Clark, 1998., str. 86-89). Jedne veeri nalazila se u svojoj kui sa sedmoro svoje djece, stare od 3 do 11 godina. S njima su bili i njezini roditelji. U 18:35 h, u kui je nestalo struje. Betty, koja se nalazila u kuhinji, ugledala je ruiasto svjetlo kako ulazi kroz prozor iz mranog, maglovitog vrta u stranjem dijelu kue. Kada su njezina djeca ula u kuhinju, okrenula se od prozora i odvela ih u dnevnu sobu. Umeuvremenu, njezin otac, koji je gledao kroz prozor u stranji vrt, vidio je nekoliko ovjekolikih stvorenja. Jedan od njih ga je pogledao, to je u njemu izazvalo udan osjeaj. Sljedee ega se Betty sjea je da se ujutro probudila osjeajui nelagodu, kao da joj se neto neobino dogodilo. Njezina najstarija ki Becky, koja je imala 11 godina, osjeala se kao da se probudila iz none more. Tijekom sljedeih nekoliko godina, Betty su se povremeno vraale slike izvanzemaljskih bia i mjesta. Nakon to je stupila u vezu s istraivaima NLO-a, oni su je podvrgnuli hipnozi, uslijed koje se sjetila to se dogodilo nakon to je vidjela svjetlo koje je ulazilo kroz kuhinjski prozor. Svi ukuani, osim nje, bili su paralizirani, osjeajui kao da se vrijeme zaustavilo. Kroz zatvorena ulazna vrata kue ulo je 5 ovjekolikih

stvorenja, koja su potom ula u kuhinju. Bili su to tipini 'sivi' izvanzemaljci niska rasta i velikih glava i oiju. Betty, koja je bila velika katolkinja, bila je uvjerena da su to aneli. Komunicirali su telepatski. Njihov voa zvao se Quazgaa. Betty mu je dala Bibliju, a Quazgaa njoj plavu knjigu. (Bettyna ki Becky rekla je pod hipnozom da vidi svoju majku kako stoji s malim ljudima, od kojih je jedan drao plavu knjigu.) Nakon toga je Quazgaa preao dlanom preko Biblije koju je drao u ruci, uslijed ega se pojavilo nekoliko Biblija. Svaki od neobinih bia uzelo je jedan primjerak i poeo gledati kroz njega. Betty je primijetila da su sve stranice bile bljetavo bijele. Kada je pogledala plavu knjigu, koju joj je dao Quazgaa, prve tri stranice bile su bljetavo bijele, dok su se na ostalim stranicama nalazile neobine slike. ovjekolika stvorenja rekla su Betty da su dola spasiti svijet od samounitenja i zamolila su je da ih slijedi. Quazgaa joj je rekao da stane iza njega. Nakon toga su svi proli kroz zatvorena vrata i potom odletjeli zrakom do letjelice u obliku diska. Letjelica je postala prozirna, a Betty je u njoj mogla vidjeti nekoliko kristalnih kugli koje su se okretale. Nakon toga su odletjeli u letjelici. Ondje su Betty odveli u sobu radi ispitivanja. Nakon ispitivanja, koje je ukljuivalo intruzivne preglede neobinim instrumentima, dva su ovjekolika bia odvela Betty u razgledavanje. Lebdjeli su mranim tunelom i proli kroz bljetavi stakleni zid, koji se nalazio na dnu tunela i vodio je u podruje koje je blistalo crvenkastom bojom. Ondje je vidjela stvorenja koja nisu nalikovala ljudima. Oi su im se nalazile na dugim stabljikama, koje su izbijale iz njihovih okruglih tijela s rukama i nogama. Potom je u pratnji istih bia, ula u zeleni svijet u kojemu je boravilo mnotvo bia nalik biljkama. Nakon toga je ula u kristalni svijet, gdje su se nastavila njezina neobina iskustva. Betty je vjerovala da je u taj svijet vodi Isus ili sam Bog, premda nigdje nije vidjela karakteristine kranske simbole. Nakon toga je otputovala kroz druga dva svijeta natrag do prvog polazita. Ondje joj je Quazgaa rekao da su ovjekolika stvorenja prijatelji i da ele dobro ljudskoj vrsti. Nadali su se da e ljudi nastojati stei spoznaju duhovnim putovima. Potom joj je rekao da e je vratiti njezinoj kui i da e nakratko zaboraviti to joj se dogodilo, premda e te tajne biti pohranjene u njezinu umu kako bi ih se poslije mogla sjetiti. Dva su je bia izvela iz letjelice i uvela je kroz stranji vrt, u njezinu kuu. Ondje je vidjela svoju djecu i roditelje, koji su nepomino stajali. Stvorenja su ih sve uputila u njihove spavae sobe. Jedan od njih, koji se zvao Joohoop, rekao je Betty

da zadri plavu knjigu, koju je jo uvijek drala u rukama, sljedeih 10 dana. Nakon toga ju je odveo u njezinu spavau sobu, gdje je zaspala. Hynek je napisao predgovor jednoj od knjiga o Betty Andreasson, koje je napisao Raymond Fowler: "Ovdje nalazimo 'svjetlosna bia kojima zidovi ne predstavljaju nikakvu prepreku za ulazak u sobe, i kojima nije teko preuzeti sablasnu kontrolu nad umovima svjedoka. Ako to predstavlja naprednu tehnologiju, tada je zacijelo rije o paranormalnom ... 'Oni' su na neki nain ovladali misterijem uma nad materijom." (Fowler, 1979., str. 9). Postoje mnogi sluajevi slini opisanom. To je dovelo do velikog raskola meu istraivaima NLO-a. Jedna skupina eli se usredotoiti na isto 'znanstveni' dokaz o izvanzemaljcima koji posjeuju Zemlju u letjelicama naprednijima od naih, ali koje ipak djeluju sukladno poznatim zakonima fizike. Druga skupina, kojoj pripada i Hynek, tvrdi da svi dokazi zajedno upuuju na pretpostavku da NLO-i koje susreemo moda ne pripadaju samo izvanzemaljskim, ve i izvandimenzionalnim biima, koja su povezana sa stvorenjima koja se obino nazivaju nadnaravnima. Osobno zagovaram potonje tumaenje izvjea o fenomenu NLO-a. Jedno od prvih paranormalnih objanjenja novijih pojavljivanja NLO-a, predloio je N. Meade Layne, koji je osnovao 'Borderland Sciences Research Associates'. On je NLO-e nazivao 'eterinim brodovima'. Layne je 1950. napisao sljedee o NLO-ima: "Zrani oblici su konstrukcije misli, konstrukcije uma. Kao takvi, oni su ustvari vozilo stvarnog entiteta koji ih stvara. Kao to i nai zemaljski umovi vladaju naim tijelom i s njime se poistovjeuju, tako i entitet eterinog svijeta oblikuje za sebe od eterine tvari, tijelo ili vozilo. To tijelo moe imati bilo kakav oblik i veliinu, moe biti bilo tko od stotinu mutanata - a takvi su neodreeni i promjenjivi oblici o kojima izvjeuju ljudi koji su vidjeli letee tanjure diljem svijeta ... Neprobojan elik diskova koji su sletjeli svojevrstan je eterini izotop naeg zemaljskog elika ili, moemo ga nazvati 'eterinim elikom'. Oblici, vozila i entiteti koji njima upravljaju, tvore jedno bie, kao to je ovjek psihofiziko jedinstvo uma i tijela. Tijelo tog eterinog entiteta je misaoni oblik koji moe putovati svugdje i prodirati u nau zemlju i more, jednako lako kao i na zrak." (Layne, 1950., u: Clark, 1998., str. 697). Premda su mnogi 'konzervativni' istraivai NLO-a odbacili Layneovu teoriju, Jerome Clark istie da su: "... neki jo konzervativniji ufolozi ipak razmatrali mogunost da NLO-i ne potjeu iz svemira, ve da nas moda posjeuju iz etvrte dimenzije - to je drugi naziv za eterini svijet." (Clark, 1998., str. 697)

Trend paranormalnih teorija osobito je zavladao 1960-ih, a traje i danas. Gordon Creighton, esti dopisnik asopisa Flying Saucer Review, napisao je 1967.: "Tvrdi se da neka stvorenja iz NLO-a, koje su ljudi navodno vidjeli ... odgovaraju naoj zapadnjakoj, kranskoj ideji anela ... ili onome to bi Hindusi i drugi azijski narodi nazivali 'devama'. I ... postoji obilje dokaza da postoje druga i posve razliita stvorenja, koja opisom doista odgovaraju tradicionalnim svjetskim predodbama 'demona', 'goblina', 'trolova', i dr." (Creighton, 1967.; Clark, 1998., str. 699). Zamjenik urednika asopisa Flying Saucer Review, Dan Lloyd, napisao je 1969.: "Ono to se trenutno dogaa s obzirom na ovjekov odnos prema duhovnom svijetu, ne moe se iskriviti na gori nain nego irenjem obmane da fiziki strojevi dolaze na Zemlju s tjelesnim biima iz svemira." (Lloyd, 1969.; Clark, 1998., str. 699). John Alva Keel drugi je kontroverzni teoretiar NLO-a, koji je zagovarao teoriju o paranormalnom. Rekao je sljedee o NLO-ima: "Objekti su moda sastavljeni od energije iz viih frekvencija elektromagnetskog spektra. Na neki nain sposobni su sputati se do ogranienog (veoma ogranienog) podruja vidljive svjetlosti i moe ih se oblikovati u bilo koje eljene oblike... ukljuujui cepeline, zrakoplove i 'letee tanjure'... Oni... jednostavno preuzimaju oblik koji je nama razumljiv. Nakon to ostvare svoju misiju i, recimo tako, odvedu jo jednog policajca na krivi trag,... iznova preuzimaju energetsko stanje i nestaju iz naeg vidokruga." (Keel, 1969.; Clark, 1998., str. 550-551). Jacques Vallee postao je jedan od najistaknutijih pristaa nadnaravnog objanjenja NLO-a. On je 1956. diplomirao matematiku na Parikom sveuilitu, a 1961. magistrirao astrofiziku na francuskom Sveuilitu Lille. Godine 1962., Vallee se odselio u Sjedinjene Drave, gdje je studirao na Teksakom sveuilitu i radio u opservatoriju. Godine 1963., otiao je na Sveuilite Northwestern u Chicagu, gdje je doktorirao kompjutorske znanosti i radio pod J. Allenom Hynekom, efom odsjeka za astronomiju i predsjednikom projekta 'Blue Book'. U svojim ranim radovima, Vallee je zagovarao praktino gledite o NLO-ima, ali u svojoj knjizi Passport to Magonia, odluno je podravao paranormalno objanjenje. Magonia je latinska rije koja znai arobna zemlja. U srednjovjekovnoj Francuskoj njome su neki obiavali nazivati mjesto na nebu odakle su izlazili brodovi plovei po oblacima (Clark, 1998., str. 702). Ufolog Jerome Clark (1998., str. 969) rekao je sljedee o knjizi Passport to Magonia: "U noj Vallee tvrdi da se fenomen NLO-a moe bolje razumjeti u kontekstu pukih predaja o nadnara-

vnim biima (vilama, anelima, demonima, duhovima) nego astronomskih nagaanja o postojanju ivota na drugim planetima." Vallee je, pak, rekao (1988., str. 253): "Vjerujem da fenomen NLO-a predstavlja dokaz o postojanju drugih dimenzija izvan prostora i vremena; NLO-i moda ne dolaze iz obinog svemira, ve iz multiverzuma koji nas posvuda okruuje i iju smo uznemirujuu zbiljnost uporno odbijali razmotriti, usprkos dokazima kojima stoljeima raspolaemo." Hynek je s vremenom poeo prihvaati ideje svog biveg studenta, Valleea. Odbacio je ideju da su NLO-i mehanike svemirske letjelice, uglavnom zbog suvie velike udaljenosti izmeu Zemlje i zvjezdanih sustava, koji se nalaze izvan naeg Sunevog sustava. Godine 1978., na konferenciji odranoj pod pokroviteljstvom MUFON-a (Mutual UFO Network), rekao je da supercivilizacija, koja postoji negdje u svemiru, moda upotrebljava sposobnosti: "ESP [izvanosjetilna percepcija, nap. prev.], psihokineze, teleportacije, mentalne telepatije kao dio svoje svakodnevne tehnologije, kao to mi upotrebljavamo tranzistore i raunala ... NLO-i su moda doista proizvod takve tehnologije. Ideja izgradnje operativnih svemirskih letjelica i njihova putanja u svemir iz Cape Canaverala, takvoj bi tehnologiji izgledala arhaino i djetinjasto. Kada oni ele negdje otii, moda je dovoljno da se samo zamisle na tom mjestu, projicirajui misao ili energetsko polje u odreeni dio svemira u koji ele otii i tu misao ili polje manifestiraju na toj razini." (Hynek, 1978.; Clark, 1998., str. 704). Paranormalna objanjenja fenomena NLO-a postajala su sve popularnija. U doktorskoj disertaciji za Pennsylvanijsko Sveuilite, Peter M. Rojcewicz je napisao da fenomen NLO-a: "... predstavlja vieslojan kontinuum iskustava s vjerovanjima u vile, demone, anele, duhove, prikaze... fantomske brodove, kachine ... vimane [vedski svemirski brodovi], tajanstvene neobiljeene helikoptere i zrakoplove, tajanstvene letjelice i razna druga 'udovita' povezana s nepoznatim zranim fenomenima o kojima se izvjeuje." (Rojcewicz, 1984.; Clark, 1998., str. 706). Mnogi sluajevi koje je prouavao harvardski psihijatar John E. Mack, sadre izrazite paranormalne elemente. U 5.mj. 1997., Mack je upoznao (1999., str. 166-177) 56-godinjeg Sequoyah Trueblood, amerikog Indijanca iz plemena Choctaw. Sequoyah se u 7.mj. 1970., vratio u Ameriku iz Vijetnama, gdje je sluio kao asnik amerike vojske. Dana 4. 07. sjedio je sa svojom enom i promatrao djecu kako se kupaju u bazenu u njihovoj kui u Laurelu, Maryland. Tada ih je neobjanjivo napustio i odvezao se u zranu luku Washington/Baltimore, gdje se ukrcao na let za Oklahoma

City. Otamo je nazvao svog prijatelja, koji ga je odveo u kuu drugog prijatelja u oblinjem Normanu. Otiao je u spavau sobu da se odmori. Dok je leao na krevetu, duboko diui, osjetio je kako ponire u vrtlog osvijetljen raznobojnim svjetlima, nakon ega se naao u vrtu u kojemu je vidio srebrni disk. Na stubama koje su vodile od dna letjelice, vidio je malo, androgino, sivo ovjekoliko bie s velikim oima. Bie mu se telepatski obratilo, rekavi mu da dolazi iz nekog drugog mjesta na koji e ga odvesti. Mack pie (1999., str. 175): "Sequoyah ne razlikuje bia koja su ga, kako tvrdi, odvela u svemirsku letjelicu od duhova-uvara, koji su ga vodili i uvali tijekom itavog ivota. On smatra da je rije 'izvanzemaljac' koju koriste bijelci, samo drugi izraz nae odvojenosti od duha. Vjeruje da postoje mnogi drugi planeti, zvijezde i univerzumi koje nastanjuju bezbrojna bia. Ta su bia uvijek meu nama i objavljuju se u ovjekolikom obliku tako da mogu s nama komunicirati i vratiti nas Izvoru ... Oblik koji duh odabire u odreenom sluaju - primjerice, ovjek, ovjekoliko stvorenje ili ivotinja - sveti je misterij. Kako tvrdi Sequoyah, svi smo mi u izvjesnom smislu izvanzemaljci, jer su zvjezdana bia sudjelovala u stvaranju ljudske vrste i oduvijek su bila nai uitelji." Sequoyah je dobrovoljno uao u letjelicu s androginim ovjekolikim biem. Letjelica je potom krenula na svoje putovanje. Sequoyah je kroz mali prozor mogao vidjeti Mjesec i Sunce, a potom i mnogobrojne zvijezde koje su prolazile strelovitom brzinom. Nakon toga su stigli na mjesto, koje je sliilo nekom drugom svijetu ili drugoj dimenziji stvarnosti. Letjelica je lebdjela iznad grada s prekrasnim bijelim zgradama. Sequoyah i androgin su se spustili u grad, i to na nain koji je Sequoyah opisao kao proces 'dematerijalizacije i rematerijalizacije' (Mack, 1999., str. 177). Stanovnici grada bili su mukarci i ene odjeveni u bijelu odjeu. Sequoyah i androgin hodali su ulicom okruenom bijelim graevinama s 300 katova. Kada su stigli na istinu nalik parku s drveem, Sequoyah je saznao da ljudi u tom bezvremenom svijetu ive u miru i da se hrane disanjem. Jedan od njihovih voa rekao mu je da je ondje doveden kako bi vidio potencijal ljudske vrste na Zemlji. Rekao mu je da e ga vratiti na Zemlju kako bi poduio svoje sunarodnjake, kao i druge narode Zemlje, o miru i ljubavi kojima je svjedoio. Osim toga, dopustili su mu da ostane ondje jo neko vrijeme ako eli prije nego li se vrati na Zemlju. Ali, Sequoyah se odjednom veoma snano prisjetio svoje ene, djece, automobila i doma: "Gotovo me obuzela psihoza, jer tada sam prvi put spoznao koliko sam vezan za materijalni svijet." (Mack, 1999., str. 177) Izvanzemaljska bia rekla su Sequoyah: "To

je jedan od velikih problema na Majci Zemlji. Ondje ostajete privremeno. Ova vaa tijela samo su orua koja su vam dana da njima uite." (Mack, 1999., str. 177) Vezanost za ta materijalna tijela izvor je patnji svjesnog ja koje poiva u tijelu. Sequoyah je izrazio elju da se vrati. Tijekom putovanja, ponovno je vidio zvijezde kako pokraj njih prolaze, a onda Sunce i Mjesec. Stigao je u vrt u kojemu je prvi put vidio letjelicu, nakon ega je uao u vrtlog obasjan raznobojnim svjetlima, da bi se ponovno naao na krevetu u kui svog prijatelja u Normanu, Oklahoma. Mack smatra da je paranormalni aspekt fenomena NLO-a iznimno znaajan. On kae (1999., str. 268-269): "Pokuaji pronalaenja fizikih dokaza o postojanju NLO-a i materijalnih aspekata otmica, nastavit e se, i to vjerojatno opravdano, ako ni zbog ega drugog onda barem zbog injenice da oni potvruju stvarnost tog fenomena. Ali, osobno sam uvjeren da e tajne o otmicama, zbog svoje suptilnosti i teke shvatljivosti biti uskraene onima koji polaze iskljuivo od vjerodostojnog gledita, pokuavajui potpuno odvojiti svjedoka i vieno, subjekt i objekt." I dodaje (1999., str. 269): "ini se sve jasnijim da mi postojimo u viedimenzionalnom svemiru ili multiverzumu ... ini se da svemir ... nije samo prazno podruje mrtve materije i energije, ve da je nastanjen biima, stvorenjima, duhovima, inteligencijama, bogovima ... koji ve tisuljeima neposredno sudjeluju u ivotu ljudi."

Zakljuak
Godine 1999. odrao sam predavanje o zabranjenoj arheologiji studentima Sveuilita u Olsztynu u Poljskoj. Kao i obino, predstavio sam dokaz o izvanredno velikoj starosti ovjeka, koji se suprotstavlja opeprihvaenim darvinistikim teorijama podrijetla ovjeka. Nakon predavanja, studenti su me pitali imam li alternativu darvinistikoj teoriji. Ukratko sam im opisao ideju ljudske devolucije. Takoer sam spomenuo da je Poljska domovina Nikole Kopernika, koji je revolucionirao astronomiju svojom teorijom heliocentrinog sustava. Pri tome sam im navijestio da je nastupio trenutak za takvu revoluciju u biologiji, koja e okonati njezino uporno ustrajanje na geocentrizmu. Doista, nastupio je trenutak za izvanzemaljsku, ali i izvandimenzionalnu biologiju s kozmikom hijerarhijom bia, na ijem je vrhu vrhovno inteligentno bie, iza kojega slijede polubogovi i ljudi poput nas. Podrijetlo ljudi moi e se objasniti u kontekstu tog sustava i u odnosu na druga bia u toj hijerarhiji.

9. POGLAVLJE

PARANORMALNA MODIFIKACIJA I PROIZVODNJA BIOLOKIH OBLIKA

Ljudi su tisuama godina sudjelovali u inteligentnoj modifikaciji biolokih oblika i razvojnim procesom uzgoja odabirom. Na taj su nain stvarali biljke i ivotinje eljenih svojstava, ukljuujui veliinu, boju i omjer rasta. Sam Darwin iskoristio je rezultate takve namjerne modifikacije biolokog oblika kao jedan od temeljnih stupova svoje teorije evolucije prirodnim odabirom. Govorio je - ako ljudi u kratkom vremenskom razdoblju mogu potaknuti takve promjene u malom omjeru, kakvi se tek procesi mutacije i prirodnog odabira mogu postii u razdoblju od vie milijuna godina. Drugim rijeima, Darwin se pozivao na neto nama vidljivo (selektivan uzgoi postojeih vrsta), kako bi nam pokazao neto nevidljivo (podrijetlo novih vrsta). Ali, postoji i druga vrsta inteligentne modifikacije biolokih oblika i razvoja, koja nadilazi uobiajene procese selektivnog uzgoja, koje je Darwin naveo kao dokaz mogue evolucije novih sloenih oblika. Pritom govorim o paranormalnoj modifikaciji biolokih oblika i razvoja. Ta paranormalna modifikacija moe se razvijati na razliite naine, pa tako i mentalnim prenoenjem namjera ljudi, majinim prenoenjem dojmova zametku u utrobi, prenoenjem fizikih promjena od strane preivjele due, i utjecajem nadljudskih bia iz niih razina kozmike hijerarhije na ljudski organizam. Uspijevamo li iz naeg iskustva izdvojiti takve vidljive paranormalne modifikacije biolokih oblika i razvoja, s pravom moemo pretpostaviti da mnogo monije sile mogu postii mnogo vie. Umjesto jednostavne modifikacije postojeih vrsta, te sile, zahvaljujui svojim veim paranormalnim sposobnostima, moda mogu stvarati nove bioloke oblike. Takvo se razmiljanje u biti ne razlikuje od darvinistike teorije. U ovom emo poglavlju razmotriti sluajeve modifikacije i stvaranja biolokih oblika ljudskim i prividno nadljudskim djelovanjem.

Suvremena znanstvena izvjea o staninim modifikacijama u laboratorijima

Izlaganje emo zapoeti sluajevima modifikacije jednostaninih organizama u laboratorijskim uvjetima ljudskim djelovanjem. Neke od tih sluajeva u najkraim je crtama saeo Dossey (1993., str. 190). U nizu Barryjevih pokusa, 10 subjekata trebalo je pokuati usporiti rast gljivinih kultura. Subjekti, s udaljenosti od 1,3 m, 15 su se minuta mislima usredotoivali na 194 kulture, nastojei usporiti njihov rast. Nakon toga su kulture stavljene na nekoliko sati u inkubaciju. Od 194 kulture, 151 ih je pokazivalo znakove sporijeg rasta od uobiajenog. Tedder i Monty (1981.) replicirali su Barryjev pokus, sa skupinom subjekata koji su bih udaljeni od 1,6 do 24 km od posuda s gljivinim kulturama. Ta je skupina uspjela usporiti rast gljiva u svih 16 pokuaja. Nash je (1982.) izveo pokus sa 60 subjekata, koji su pokuavali utjecati na rast bakterijskih kultura. Izvijestio je da su subjekti uspjeli znatno usporiti i ubrzati rast kultura. Opisujui drugi niz Nashovih pokusa (1984.), Dossey je rekao (1993., str. 190): "60 sveuilinih dobrovoljaca... trebalo je izmijeniti genetsku sposobnost bakterije Escherichia coli, koja obino mutira zbog nesposobnosti prerade eerne laktoze (negativne laktoze' do sposobnosti da je iskoritava (pozitivna laktoza) u poznatom omjeru. Subjekti su pokuali utjecati na 9 epruveta s bakterijskim kulturama - pri emu su nastojali poveati mutaciju triju kultura od negativne do pozitivne laktoze, triju od smanjene mutacije negativne laktoze do pozitivne laktoze, dok na ostale tri nisu pokuavah utjecati. Pokus je rezultirao stvarnim mutacijama bakterija u eljenom smjeru." To je bitno, jer subjekti nisu uspjeli inducirati samo rast, ve i utjecati na genetsku strukturu organizma. Dossey primjeuje (1993., str. 191-192): "Iako sumnjiavci esto kritiziraju duhovna ozdravljenja pripisujui ih autosugestiji ili placebo-uinku, gore opisani pokusi pokazuju da to nije tono, osim ukoliko sumnjiavci ne pridaju bakterijama i kvascu viu razinu svijesti. Ti rezultati upuuju na zakljuak da uinci duhovnog iscjeljenja mogu biti posve neovisni od psihologije subjekta." Beverly Rubik je proveo laboratorijska istraivanja voljnih uinaka iscjelitelja na bakterijske sustave dok je obnaao poloaj direktora Instituta za granine znanosti pri sveuilitu Temple u Philadelphiji, Pennsylvania. Pokusi su se izvodili na bakteriji Salmonella typhimurium, ija su svojstva veoma dobro istraena. Glavni subjekt pokusa bila je duhovna iscjeliteljica

Olga Worrall, ije su iscjeliteljske sposobnosti potvrene u brojnim drugim pokusima. Jedan od niza pokusa trebao je istraiti voljne uinke na bakterijske kulture, koje su bile tretirane niskim i visokim koncentracijama antibiotika tetraciklina i kloramfenikola, koji u razliitim stupnjevima usporavaju rast kultura. Olga Worrall je pritom drala ruke u blizini posuda s kulturama, ne dotiui ih. Nakon reprodukcije oko 20 generacija bakterijskih kultura (bakterije se reproduciraju dijeljenjem), kulture na koje je Worrallova utjecala usporeene su s kontrolnim kulturama. U svim sluajevima zamijeeno je znatno poveanje rasta bakterijskih kultura na koje je utjecala Worrallova. U pokusima u kojima su bakterijske kulture bile tretirane niskim koncentracijama (1 mg/ml) tetraciklina, kulture na koje je utjecala Worrallova rasle su za 121% bre od kontroliranih kultura. U pokusima u kojima su kulture bile tretirane visokim koncentracijama tetraciklina (10 mg/ml), kulture na koje je utjecala Worrallova rasle su za 28% bre od kontrolnih uzoraka. U pokusima u kojima je u kulture ucijepljeno 10 mg/ml kloramfenikola, uzorci na koje je utjecala Worrallova rasli su za 70% bre od kontrolnih. A u pokusima u kojima je u kulture ucijepljeno 100 mg/ml kloramfenikola, kulture na koje je utjecala Worrallova rasli su od 22-24% bre od kontroliranih kultura (Rubik, 1996., str. 105). Drugi niz pokusa obuhvaao je studije pokretljivost bakterija. Bakterije su stavljene na objektna mikroskopska stakalca u otopinu fenola dovoljnu da ih paralizira, no ne i ubije. Nakon toga su promatrane pod mikroskopom. Rubik primjeuje (1996., str. 108): "Primjena ... fenola u potpunosti paralizira bakteriju u roku od 1-2 min. Worrallova je sprijeila taj uinak ... tako da je u prosjeku do 7% bakterija nastavilo plivati nakon 12 minuta podvrgnutosti fenolu, u usporedbi s kontrolnim skupinama koje su u svim sluajevima bile potpuno paralizirane."

Lijeenje ljudi na daljinu

Danas brojni ljudi diljem svijeta, uz zapadnjake metode lijeenja ili umjesto njih, pribjegavaju alternativnoj medicini. Mnoge alternativne metode lijeenja ukljuuju duhovne i paranormalne utjecaje, kao to je molitva. Studija objavljena u Journal of the American Medical Association (Eisenberg i dr., 1998.) pokazala je da je 35% Amerikanaca molitvom rijeilo svoje zdravstvene probleme. Druga studija, objavljena u asopisu Time (Wallis, 1996.), pokazala je da 82% Amerikanaca vjeruje da molitva ima mo iscje-

ljenja. Studija objavljena u Annals of Internal Medicine (Astin i dr., 2000.) pokazala je da: "... mnogobrojni dokazi upuuju na vezu izmeu religioznosti i duhovnosti i uspjenih ozdravljenja." U potvrdu te tvrdnje, autori studije citirali su izvjea iz razliitih znanstvenih i medicinskih publikacija. U svojoj studiji, Astin i suradnici podrobno su analizirali objavljena medicinska izvjea o 'lijeenju na daljinu', koje oni definiraju kao: "... strategije koje navodno dovode do izljeenja svojevrsnom izmjenom ili kanalizacijom nadfizike energije", kao i molitvom (Astin i dr., 2000., str. 93). Pregledavajui strunu literaturu, Astinova je skupina pronala sluajeve 100 klinikih pokuaja izljeenja na daljinu. Te su sluajeve potom analizirali na temelju strogih kriterija, te je analiza rezultirala iskljuenjem velikog broja sluajeva iz razmatranja. Izjavili su (2000., str. 904): "Glavni razlozi zbog kojih smo iskljuili analizirane sluajeve iz razmatranja nedostatak je sporadinosti, nepostojanje potrebne kontrole placebo-uinka, injenica da u pokusima nisu sudjelovali ljudski subjekti ili je u njih ukljuena neklinika populacija, te injenica da ti pokuaji nisu objavljeni u asopisima uz recenziju strunih kolega." Nakon tog postupka stroge selekcije, preostalo je 23 sluaja klinikih pokuaja izljeenja na daljinu. Astinova je skupina ustanovila da su ak i oni sadravali neke manje metodoloke nedostatke, koji se mogu otkloniti boljim planiranjem pokusa i kontrolama. U svakom sluaju, ustanovili su da je 13 od 23 studije (57%) rezultiralo pozitivnim izljeenjem. Zakljuili su (2000., str. 910): "Usprkos metodolokim nedostacima koje smo zabiljeili i s obzirom na to da je oko 57% nasuminih pokuaja izljeenja na daljinu pod uvjetima kontroliranog placebo-uinka, koje smo razmotrili pokazalo pozitivne uinke izljeenja, zakljuujemo ... da taj dokaz opravdava daljnja istraivanja." to se tie istraivanja na neljudskim subjektima, kao to su bakterije, Astinov je tim, citirajui Benorovu kritiku (1990.) zakljuio (2000., str. 904): "Otkria na temelju kontroliranih pokuaja izljeenja neljudskih biolokih sustava na daljinu, dovoljno su provokativna da opravdaju daljnja istraivanja."

Lokalna izljeenja od strane duhovnih iscjelitelja

Razmotrimo sada neke jedinstvene sluajeve izljeenja od strane duhovnih iscjelitelja. Kranska duhovna iscjeliteljica, Kathryn Kuhlman, koja je djelovala u razdoblju od 40-ih do 70-ih god. 20. st., odgovorna je za nekoliko zanimljivih sluajeva izljeenja koja su naizgled veoma dobro dokumentirana, kao to je sluaj Georgea Orra. Orr je 1925. radio u 'Laurence Foundry Company' u Grove Cityju, Pennsylvania, kada mu je kap rastopljenog

eljeza upala u oko, teko mu otetivi vid. Dr. C. E. Imbrie ustanovio je da mu je ronica prekrivena oiljkom, zbog ega je gotovo u potpunosti oslijepio. Ministarstvo rada i industrije je 1927., utvrdilo da je ozljeda oka jednaka gubitku oka i Orru je odobrena odteta. Orr je s nekim obiteljskim prijateljima 4. 05. 1947., prisustvovao jednom od Kuhlmaninih okupljanja odranih u Franklinu, Pennsylvania. Prilikom molitve za ozdravljenje, osjetio je trnce u oku, koje je ubrzo poelo suziti. Poslije, dok se automobilom vozio kui, shvatio je da moe vidjeti na bolesno oko, s kojega je posve nestao oiljak. Dr. Imbrie koji ga je poslije pregledao, bio je potpuno iznenaen (Rogo, 1982., str. 275-277). Sluaj Georgea Orra zanimljiv je jer njegovo ozdravljenje nije bila samo posljedica aktivacije regenerativnih sposobnosti samoga organizma. Rogo tvrdi (1982., str. 277): "Budui da oiljak ne moe jednostavno nestati ili se rastopiti, ozdravljenje Georgea Orra mora se smatrati pravim udom ... To ozdravljenje ne nastupa prirodnim putem, jer Orr tada nije bio podvrgnut nikakvim medicinskim tretmanima, a njegovo je ozdravljenje nastupilo trenutano i bilo je potpuno i trajno." Karen George rodila se hroma 1948., u Conwayu, Pennsylvania. Rogo kae (1982., str. 277): "Stopalo lijeve noge bilo je izvrnuto prema gore, jer mu je iz povrine izbijala okrugla mesnata izraslina u obliku oraha. Noni prsti takoer su bili zbijeni, a aica koljena bila je iskrivljena u stranu." Kada je Karen imala 3 m j . , lijenik joj je na nogu stavio prvu od brojnih proteza, koje su bile posve neuinkovite. Karenina majka se prisjea: "Kada nakon prve proteze nismo primijetili nikakvo poboljanje, promijenili smo lijenika. Karen je tada imala etiri mjeseca. Odveli smo je drugom ortopedu kojeg su nam preporuili. On joj je bez odlaganja stavio gips na itavu nogu, koji je nosila mjesec dana. Tijekom tog razdoblja, Karen gotovo nije prestajala plakati od bolova. Kada su joj skinuli gips, noga je bila svinuta kao i prije. Lijenik joj je nakon mjesec dana stavio drugi gips. Karen je i tada plakala gotovo cijele dane i noi. A kada joj je skinuo gips, noga se ponovno iskrivila." (Spraggett. 1970., str. 77-78). Ortoped je rekao Georgeovima da Karen moe otii na operaciju kada navri dvije i pol godine. Ali njezini roditelji nisu eljeli ekati toliko dugo. a nisu ni vjerovali u operacije. Gospoa George je rekla: "U lijenikoi ekaonici upoznali smo druge roditelje ija su djeca patila od istih problema. Oni su nam govorili da su im djeca bila podvrgnuta brojnim operacijama, nakon kojih su katkad godinama jo uvijek bila deformirana. Osim

toga, iz razgovora s drugim roditeljima i nakon to smo vidjeli njihovu djecu, znali smo da je Karenin sluaj veoma ozbiljan." (Spraggett, 1970., str. 79). Nakon to su uli za Kathryn Kuhlman, Georgeovi su odveli svoju ki na jedno od njezinih okupljanja. Kuhlmanova i njezina kongregacija molili su za Kareninom ozdravljenje. Dva dana poslije, izraslina na Kareninu stopalu je nestala. Spraggett primjeuje (1970., str. 80): "Karen George nakon toga vie nije lijeila stopalo. Njezina ju je majka redovito vodila na udotvorna izljeenja Kathryn Kuhlman. Tijekom mjesec dana, stanje Karenina stopala nezamjetljivo se poboljavalo, dok ga njezina majka jednoga dana nije pregledala i ustanovila da je potpuno normalo." Spraggett (1970., str. 80) je osobno posjetio Karen, koja je tada imala 20 godina i uvjerio se da joj je stopalo potpuno normalno.

Izljeenja nakon odreenog vremena

Katkad udotvorna ozdravljenja nisu povezana samo sa ivim ljudima, ve i s mrtvima, kao to su sluajevi izljeenja od strane preminulih svetaca. To se dogodilo i Johnu Faganu, lukom radniku iz Glasgowa (Rogo, 1982., str. 266-271). Sredovjeni je Fagan 26. 04. 1967., poeo povraati krv. Primljen je u bolnicu 'Glasgow Royal Infirmary', gdje je bio podvrgnut medicinskim testovima, koji su pokazali da Fagan boluje od raka eluca. Lijenici, koji mu nisu rekli da boluje od raka, preporuili su Faganu operaciju. Rogo primjeuje (1982., str. 267): "Operacijom je utvreno da mu je rak zahvatio eludac i debelo crijevo. eludac je bio teko nagrizen irevima, a rak se do trenutka operacije oito proirio. Budui da tumor nisu mogli u potpunosti ukloniti, lijenici su rekli gospoi Faganu da je njezinu suprugu preostalo jo samo 6 mjeseci do godine dana ivota. Fagana nisu ni tada izvijestili o njegovu stanju." Nakon to je otputen iz bolnice, Faganovo se stanje poelo pogoravati. Kada se 21. 12. 1967., ponovno vratio u bolnicu, lijenici su obavijestili gospou Fagan da se u organizmu njezina supruga razvio drugi tumor koji ne mogu operirati. Rekli su joj, stoga, da mu mogu prepisati samo lijekove za smanjenje bolova. Gospoa Fagan je skrbila o svom suprugu kod kue, gdje je leao u krevetu iekujui smrt. Otac John Fitzgibbon, sveenik katolike crkve Blaenog Johna Ogilviea, poeo je posjeivati suprunike Fagan, koji su bili katolici. Oekujui najgori ishod, otac Fitzgibbon je dao Faganu posljednju pomast, a gospoi Fagan medalju blaenog Johna Ogilviea, kotskog katolikog muenika kojeg su protestanti ubili 1614., te joj preporuio da

mu upuuje svoje molitve. Gospoda Fagan ga je posluala, a esto su joj se u tim molitvama pridruili Faganovi prijatelji. Rogo primjeuje (1982., str. 268): "Fagan je do 3.mj. toliko oslabio da nije mogao ustati iz kreveta, jesti, ak ni govoriti. Neprestano je povraao, budui da mu se eludac tada doslovno raspadao ... Lijenik Faganovih, Archibald MacDonald doao je ... [6. 03.] ... pri emu ga je stanje njegova pacijenta toliko potreslo, da je mogao samo priopiti gospodi Fagan da e se nakon vikenda ponovno vratiti kako bi potpisao potvrdu o smrti. Njezinu je suprugu prepisao tablete protiv bolova i otiao. Fagan je nakon toga zaspao dubokim snom." Sljedeeg dana Faganovo se stanje potpuno promijenilo. Bolovi i povraanje su prestali i izrazio je elju za hranom. Dr. MacDonald bio je zapanjen njegovim oporavkom, koji je uskoro rezultiralo potpunim ozdravljenjem. Kada se vijest o Faganovu udesnom ozdravljenju proirila, dostojanstvenici Katolike crkve u kotskoj nadali su se da e konano uvjeriti Vatikan da kanonizira Johna Ogilviea. U tu svrhu su morali podrobno dokumentirati sluaj Johna Fagana. Organizirali su raspravu, koju je predvodio otac Thomas Reilly, a na kojoj je dr. MacDonald iznio svoje izvjee o tom sluaju, i nakon ega je izabran odbor sastavljen od 3 glasgowska lijenika, koji su imali zadatak dalje istraiti sluaj. Nakon dvogodinjeg istraivanja, odbor nije pronaao nijedno medicinsko objanjenje Faganova ozdravljenja. Godine 1971., Vatikan je u kotsku poslao dr. Livija Capacaccija, strunjaka za bolesti eluca i crijeva sa Sveuilita u Rimu. Premda je dr. Capaccia vjerovao da je Faganovo ozdravljenje udotvorno, otac Reilly ga je ohrabrivao da paljivo razmotri mogua prirodna objanjenja. Doktor Capaccia je, stoga, odboru iznio nekoliko moguih objanjenja na razmatranje. Naprimjer, rekao je da je kod tumornih izraslina, koje su se poslije pojavile, moda bila rije o spontanoj remisiji. Odbor je ustvrdio da medicinski dokazi iskljuuju tu mogunost. Prema drugoj teoriji, uzrok pogoranja Faganova zdravstvenog stanja nisu bile sekundarne tumorske izrasline. U svezi toga, dr. Gerard Crean, strunjak za bolesti eluca i crijeva iz Edinburgha, zakljuio je da su prvom operacijom bile uklonjene sve tumorske izrasline, te da je pogoranje zdravstvenog stanja bila posljedica gnojnih izluevina iz apscesa, koji se poslije spontano zalijeio. Rogo primjeuje (1982., str. 270): "Creanova teorija odbaena je iz sljedeih razloga: 1.) Fagan je bio preblizu smrti da je bolovao od obinog ira; 2.) Nakon prve operacije potvreno je da nisu odstranjene sve tumorske izrasline iz Fagaonva tijela; 3.) Pogoranje Faganova stanja podudaralo se s prvotnom dijagnozom i prognozom njegova lijenika. Raspravom nije utvreno ni-

jedno alternativno objanjenje, i zakljueno je da je Fagan bolovao od sekundarnog malignog tumora koji se - bez oitog medicinskog objanjenja - iznenada spontano izlijeio." U 05. 1971., Fagan je podvrgnut podrobnim medicinskim ispitivanjima u bolnici 'Western General' u Edinburghu. Strunjaci su zakljuili da je pogoranje Faganova zdravstvenog stanja: "posve dosljedno anamnezi pacijenta koji boluje od recidiva karcinoma eluca", i da se njegovo ozdravljenje: "ne moe zadovoljavajue objasniti." (Rogo, 1982., str. 270). Doktor Capacaccia se vratio u Glasgow u 10.mj. 1971., gdje je pregledao sve medicinske dokaze uz savjetovanje s lijenicima, koji su proveli istragu. Zakljuio je da je Faganovo izljeenje udotvorno i o tome izvijestio Vatikan. Papa Pavao VI. obznanio je da je za to udotvorno izljeenje odgovoran John Ogilvie, koji je ubrzo potom proglaen svecem. Posmrtna izljeenja pripisuju se i peruanskom svecu, sv. Martinu de Porresu, koji je roen 1579., a umro je 1639. Postupak kanonizacije, koji provodi Katolika crkva, odvija se u dvije osnovne faze. Prva obuhvaa beatifikaciju, a druga kanonizaciju. Sveti Martin de Porres beatinciran je 1837., a kanoniziran 1857., godine. Prilikom procesa beatifikacije, papa Grgur XVI. je 19. 03. 1836., priznao sljedee ozdravljenje kao udotvorno. Kada je jedna ena iz Lime razbila posudu, komadi srebra uletio joj je u onu jabuicu, iz koje je potom potekla sva tekuina. ena je uslijed te ozljede nepovratno oslijepila. Rogo primjeuje (1982., str. 265): "Poglavar oblinjeg samostana poslao joj je komadi kosti, relikviju Martina de Porresa i rekao joj da je dri na oboljelom oku. ena ga je posluala i sljedee joj je jutro oko posve ozdravilo i ponovno je progledala. Premda je s medicinskog gledita to bilo posve nemogue, enin osobni lijenik, koji je prethodno pregledao ozljedu, potvrdio je njezin oporavak." Drugo ozdravljenje povezano s beatifikacijom sv. Martina iz Porresa takoer se dogodilo u Limi. Jednom je djetetu napuknula lubanja nakon to je palo s balkona s visine od 5 m, to je izazvalo greve u njegovu tijelu. Lijenik koji ga je pregledao ustanovio je da mu je stanje neizljeivo. Djetetova majka i panjolska plemkinja, kod koje je radila, molile su se Martinu de Porresu. Nekoliko sati poslije, dijete je posve oporavljeno ustalo iz kreveta. Vatikan je 1962., priznao kao udotvorna jo dva sluaja ozdravljenja. Godine 1948., u Portugalu, starica Dorothy Caballero Escalante patila je od neoperabilnog zapletaja crijeva. Njezina ki, koja je saznala da joj je majka smrtno bolesna, poela se moliti Martinu de Porresu, nakon ega joj je majka ubrzo potpuno ozdravila. Godine 1956., na Kanarskim otocima,

etverogodinji Anthony Cabrera Perez igrao se na gradilitu u Tenrifeu, kada mu je velik betonski blok pao na nogu razmrskavi je. Na mjestu udarca poslije se razvila gangrena. Nakon neuspjenih medicinskih tretmana, lijenici u bolnici 'St. Eulalia' odluili su djeaku amputirati nogu kako bi mu spasili ivot. No, djeakovi su se roditelji molili Martinu de Porresu. Sljedee jutro, gangrena se povukla, a nedugo potom i djeakova je noga potpuno ozdravila.

Stigmatici
Tijekom stoljea, na tijelima nekih krana, ukljuujui i kranske svece, razvili su se oiljci (stigme) nalik ranama na tijelu razapetog Krista. Ti ljudi, koji se nazivaju stigmaticima, obino imaju rane na dlanovima i stopalima, koje odgovaraju ranama od avala, a katkad i na boku, na mjestu na kojemu je Longin kopljem probo Krista. Neki autori su te stigme protumaili kao psihosomatske posljedice, koje na tijelu izaziva sam stigmatik zamiljajui prizor raspea. Dokaz koji podrava tu teoriju je injenica da se rane uglavnom, uz neznatne razlike, pojavljuju na istim mjestima (Stevenson, 1997., str. 34-42), kao to je to sluaj na umjetnikim prikazima raspea. Drugim riieima, kao to i umjetnici na razliite naine zamiljaju rane na Kristovu tijelu, isto ine i stigmatici. S druge strane, stigme na tijelu stigmatika moe izravno manifestirati neko nadnaravno bie, ili one mogu biti posljedica zdruenih psihosomatskih i nadnaravnih utjecaja. Osobno zagovaram potonju teoriju, premda u oba sluaja stigme doista predstavljaju paranormalnu modifikaciju biolokog oblika. Stevenson tvrdi da se osim stigmi, u ivotu stigmatika obino pojavljuju i razne druge paranormalne pojave, ukljuujui: "... vizije, bilokacije, iscjeliteljske moi, izvanosjetilna percepcija, sposobnost ivota bez hrane i vode, te ne-propadanje fizikog tijela nakon smrti." Njemaki psihijatar A. Lechler, prouavao je sluaj Elisabeth K, na ijem su se tijelu takoer pojavljivale stigme. Premda ne navodi njezino prezime, Lechler je podrobno dokumentirao svoju opsenu studiju o hipnotiki induciranim stigmama, priloivi i fotografije. Elisabeth K. rodila se 1902., i bolovala je od brojnih psihijatrijskih poremeaja. Lechler ju je poeo lijeiti krajem 1920-ih, a njegovo izvjee o tom sluaju (1933.) ukratko je opisao Stevenson (1997., str. 43-52). Elisabeth se obiavala poistovjeivati s patnjama drugih ljudi. Naprimjer, kada bi vidjela osobu koja epa, poela bi epati. Kada je jednom prilikom saznala da neka osoba pati od upaljene tetive u ruci, ubrzo potom na njezinoj ruci pojavili su se simptomi upale, ukljuujui crvenilo, bol i oti-

canje. Lechler je napisao (1933., str. 11): "Kada bi u Bibliji proitala prie o ozdravljenju hromog, osjetila bi da i sama epa i da ne osjea svoje noge. Jednom je sluala predavanje (popraeno ilustracijama na dijapozitivima) o Isusovim patnjama i smrti. Dok je promatrala sliku Spasitelja na kriu, osjetila je veliku bol u dlanovima i stopalima, na mjestima na kojima su Isusu bili pribijeni avli." Taj se dogaaj zbio 1932. Lechler je razmiljao hoe li se na njezinu tijelu stvarno pojaviti stigme. Stoga je hipnotizirao Elisabeth i rekao joj da te noi, kada bude spavala, nastavi misliti kako joj se avli zabijaju u dlanove i stopala. Sljedee jutro Elisabeth se probudila uznemirena, pokazujui Lechleru svoje dlanove i stopala. Lechler je zabiljeio (1933., str. 11): "Na mjestima na tijelu, o kojima sam joj govorio prilikom hipnoze, nalazile su se crvene otekline (otprilike veliine novia) ispod kojih je koa bila otvorena i vlana. Elisabeth se smirila kada sam joj objasnio uzrok tih rana [njegove hipnotike sugestije]. Nakon toga sam joj, uz njezin pristanak i u budnom stanju, sugerirao da e rane postati dublje i da e joj iz oi lijevati krvave suze." Rane su doista postale dublje, a tkivo ispod njih je izgledalo krvavo. Meutim, Elisabeth nije ronila krvave suze. Lechler joj je nakon toga ponovno podvrgnuo hipnozi i, dva sata poslije, Elisabeth su iz oiju poele lijevati krvave suze. Lechler ju je fotografirao i poslije je objavio snimke rana na tijelu i suznog lica. Poslije joj je sugerirao da e suze prestati, to se i dogodilo. Sugerirao joj je i da e joj se rane na tijelu zatvoriti, to se i dogodilo 48 sati poslije. Lechler je nedugo potom drugi put inducirao stigme na Elisabethinim dlanovima i stopalima, prilikom ega je prvi put jasnije primijetio krvarenje. Drugi joj je put sugerirao da joj na glavu stavlja krunu od trnja. Sljedee joj je jutro elo bilo crveno i oteeno, te prekriveno trokutastim ranama, nalik onima koje nastaju od uboda trnja. Kada joj je Lechler sugerirao da e iz rana potei krv, to se sat vremena poslije i dogodilo. Lechler tijekom tih pokusa nije neprestano promatrao Elisabeth. Shvativi da ne moe biti potpuno siguran da si nije sama nanijela te rane, proveo je niz pokusa, tijekom kojih ju je neprestano promatrao izravno ili uz nadzor bolnikog osoblja. I ti su pokusi rezultirali pojavom stigmi rana na dlanovima i stopalima, krvavim suzama i ranama na elu. U nekim od tih sluajeva, Lechler je osobno svjedoio krvarenju rana. Drugi je poznati sluaj stigmatizacije Therese Neumann (1898.-1962.) (Rogo, 1982., str. 65-69). Kao pobona katolkinja koja je ivjela u bavarskom selu Konnersreuthu, Therese je sanjala o poslu misionara u Africi.

Ali 10. 03. 1918., ozlijedila se pokuavajui zapaliti vatru na oblinjoj farmi. Nekoliko tjedana poslije, pala je niz stube, nakon ega je zaprimljena u bolnicu zbog unutarnjeg krvarenja i greva. Nakon otputanja iz bolnice, njegovala se kod kue, gdje je kao invalid bila prikovana za krevet, zbog ega je patila od tekog dekubitusa. Lijevo stopalo joj se poelo raspadati uslijed atrofije, a izgubila je i vid. Tijekom tog razdoblja, Therese je razvila duboku privrenost prema Theresi iz Lisieuxa. Rogo pie (1982., str. 66): "Na dan beatifikacije Therese iz Lisieuxa, 29. 04. 1925., Neumannova je spontano progledala. Nekoliko dana poslije, obnovilo se tkivo ... na njezinom lijevom stopalu, nakon to su joj pod zavoje stavili ruine latice s groba sv. Therese. Na dan slubene kanonizacije Therese iz Lisieuxa, 17. 05. 1925., Neumannina paraliza trenutano je nestala. A 10. 09., na obljetnicu smrti sv. Therese, Neumannica se toliko oporavila i ojaala, da je bez pomoi mogla ustati iz kreveta." Rogo je istaknuo (1982., str. 66) da je uzrok Theresine paralize i sljepoe moda bio posve psiholoki. U svakom sluaju, ozdravljenje stopala doista je bilo udesno. Godine 1926., u doba korizme, Theresa je sanjala Krista, nakon ega su joj se na tijelu pojavile stigme. Dlanovi i stopala bili su joj prekriveni krvavim ranama, a krvarila je i iz prsiju. Rekla je: "Neprestano osjeam bol u pet rana, premda sam se ve navikla na nju. Osjeam kao da mi neto prodire kroz dlanove i stopala. Rana na boku ini se kao da je zapravo rana u srcu. Osjeam je svaki put kad progovorim. Udahnem li duboko kad brzo priam ili hodam, osjeam probadanje u srcu. Ta bol prestaje kada utim. Ali, voljno trpim tu bol. Ustvari, rane se zatvaraju tijekom tjedna. Stvarna je bol mnogo dublje." (Rogo, 1982., str. 67). Poslije, u studenom, na Theresinom se elu pojavilo 8 rana, stigme koje se povezuju s trnovom krunom. Godine 1927., produbile su joj se rane na stopalima, koje su se proirile od prsta sve do pete. Na slian nain su joj se i rane na rukama proirile sve do dlanova. Rogo je rekao (1982., str. 67): "Iz rana na njezinim rukama postupno su se poele pojavljivati izboine nalik avlima. Te izboine, koje su se naizgled oblikovale od otvrdnute koe, pregledalo je nekoliko lijenika i sveenika. Pritom su joj podrobno pregledali stopala i ruke, poglavito podruja rana. Na stranjoj strani ruku jasno su se vidjeli avli, koji su bili zabijeni s vanjske strane dlanova, kao i na stopalima, a okruivalo ih je meko tkivo nalik membrani. Ta membrana bi puknula dok je Theresa proivljavala ekstatina stanja, pri emu bi iz nje potekla krv." Theresa je svakog petka imala vizije raspea, tijekom kojih joj je iz rana istjecala velika koliina krvi, koju su neprestano morali upijati zavojima.

Osim stigmi, Theresa je pokazivala i druge paranormalne sposobnosti, kao to su udotvorna izljeenja drugih ljudi, vidovnjatvo i istodobno pojavljivanje na dvama razliitim mjestima (bilokacija). Stevenson opisuje sljedei zanimljiv dogaaj povezan s Theresinim stigmama (1997., str. 49): "leski lijenik, dr. A. Mutke... osobito se zainteresirao za sluaj Therese Neumann, koji je privlaio veliku pozornost javnosti 20-ih i 30-ih god. 20. st. Tijekom tog razdoblja, lijenik je obolio od teke bolesti. Jednog dana tijekom oporavka, posjetio ga je kolega lijenik, koji mu je rekao: 'to ti se dogodilo s rukama? Pune su stigmi.' Na stranjoj strani svake njegove ruke nalazile su se tamnocrvene, gotovo krvave rane veliine oko 2 marke (tadanji njemaki novac)... Stigme su se pojavljivale i nestajale - na obje ruke - ukupno 5 puta. U 11.mj. 1934., dr. Mutke je napisao regensburkom biskupu izvjee o tome to mu se dogodilo, ali javnost nikada nije doznala za taj sluaj, radi ega nismo upoznati s njegovim pojedinostima." Gemma Galgani (1878.-1903.) predstavlja drugi dobro dokumentiran sluaj stigmate (Thurston, 1952., str. 52-54). Stigme na njezinu tijelu pojavljivale su se svakog etvrtka naveer, a nestajale petkom poslijepodne. Njezin ivotopisac, otac Germano di St. Stanislao, na sljedei je nain opisao tu stigmatizaciju: "Na leima i dlanovima obje ruke pojavljivali su se crveni oiljci, a ispod epiderme raspuklina koja se postupno otvarala. Ta je raspuklina bila duguljasta na stranjim dijelovima ruku, a na dlanovima nepravilno okrugla. Nekoliko trenutaka poslije, membrana bi pukla i na tim nevinim ruicama pojavili bi se oiljci mesnatih rana. Te su rane na dlanovima bile promjera oko 1,3 cm, a na stranjoj strani ruku rana je bila duga oko 0,5 cm i iroka oko 0,3 cm." Otac Germano je rekao da su rane: "... izgledale kao da prolaze kroz ruku - na obje strane su se nalazili povezani otvori." Tkivo unutar rana na svakoj ruci, rekao je, u rijetkim je sluajevima bilo: "... tvrdo i nalikovalo je glavi uspravnog i odlomljenog avla promjera oko 2,5 cm." (Thurston, 1952., str. 53). Stigme su nestajale nedugo nakon svakog pojavljivanja, ne ostavljajui za sobom nikakve oiljke. Otac Germano je rekao: "Nakon ekstaze koju je doivljavala petkom, krv je trenutano prestala istjecati iz svih pet rana. Sirovo meso se oporavilo, kao i ranjena tkiva, a tijekom sljedeeg dana ili najkasnije u nedjelju, nije ostalo ni traga tim dubokim upljinama, ni na mjestu njihova sredita, kao ni oko rubova. Koa se potpuno obnovila, tako da se nije nimalo razlikovala od ostalih neozlijeenih podruja. Meutim, promijenila je boju, tako da su na njoj ostali bjelkasti tragovi." (Thurston, 1952., str. 54).

Majinski uinci
Neki medicinski strunjaci i drugi znanstvenici dugo vjeruju da trudnice mogu svojim snanim mentalnim peatima utjecati na razvoj djeteta u utrobi. Naprimjer, vidi li trudnica osobu s ozljeenim stopalom i o tome poslije stalno misli, moe roditi dijete s deformiranim stopalom. Takvi se sluajevi nazivaju 'majinski uinci'. To je stajalite bilo uvrijeeno meu drevnim Grcima i Rimljanima, kao i meu europskim lijenicima do 19. st. (Stevenson, 1992., str. 353-356). Godine 1890., W. C. Dabney pregledao je 69 izvjea iz medicinske enciklopedije objavljenih u razdoblju od 1853. do 1886., koja su biljeila sluajeve koji su odgovarali povezanosti mentalnih dojmova majke i fizike deformacije novoroeneta. Opisujui Dabneyeve zakljuke, Stevenson je izjavio (1992., str. 356): "Ustanovio je da su defekti povezani s nedostacima u razvoju embrija [kao to je deformiran ili nedostajui ud] uglavnom povezani s dojmovima kojima je majka bila izloena tijekom prvih tjedana trudnoe; suprotno tomu, madei i druge nedostaci na koi i kosi, uglavnom su bili povezani s dojmovima kojima je majka bila izloena tijekom posljednjih stadija trudnoe." (Autorova interpolacija.). Meutim, krajem 19. st. lijenici su uglavnom prestali vjerovati u fenomen majinskih dojmova. Dabney je ponudio sljedee objanjenje (1890., str. 191): "... mislioci su poeli dvojiti u istinitost onih stvari koje nisu mogli razumjeti." Takve su dvojbe prevladale u 20. st., kada je medicinska znanost postala iskljuivo materijalistika u svojim pretpostavkama o prirodi ljudskog organizma. Stevenson je pretpostavio (1992., str. 356) kako je neuspjeh zapadnjakih medicinskih strunjaka da pronau bilo kakvo materijalistiko objanjenje majinskih dojmova: "... naposljetku rezultiralo poricanjem mogunosti da uope postoje fenomeni koji iziskuju objanjenje." U svakom sluaju, u mnogim dijelovima svijeta jo se i danas prihvaa stvarnost fenomena majinih dojmova na dijete. Stevenson je razmotrio 50 sluajeva majinih dojmova (1997.). Naprimjer, Sylvia Hirst Ewing vjerovala je da je inkarnacija mrtve Julije Ford. Julija Ford je u predjelu oko sredita svog desnog oka imala malu rupu. Slina pukotina nalazila se i na koi Sylvije Ewing. Iz te bi pukotine katkad izbijao gnoj, sluz ili vlana tekuina. Kada je zatrudnjela, Sylvia Ewing je neprestano strahovala da e joj se dijete roditi sa slinom runom pukotinom. Njezin sin, Calvin Ewing, rodio se 28. 01. 1969. s pukotinom, koja se nalazila na istome mjestu kao i na tijelu njegove majke (Stevenson, 1992., str. 364). U nekim se sluajevima majinski dojmovi dogaaju u snovima (Stevenson, 1992., str. 364). Brydon je (1886.) izvijestio o sluaju ene koja je bila

trudna 4 mjeseca, i koja je sanjala da joj je takor odgrizao palac na desnoj nozi. Njezino se dijete rodilo bez palca na desnom stopalu. Hammond (1868.) je opisao sluaj trudnice koja je sanjala mukarca koji je izgubio dio uha. Njezino je dijete roeno sa slinim defektnim uhom. Hammond je izjavio (1868., str. 19): "Pregledao sam to dijete i uho mu izgleda tono kao da mu je dio odsjeen otrim noem." Karl Ernst von Baer (1792.-1876.) jedan je od osnivaa suvremene embriologije. Jednom je prilikom rekao svojoj sestri, koja je izbivala iz kue, da je u daljini vidio vatru i da je strahovao da to gori njezina kua. U to je doba njegova sestra bila trudna 6 ili 7 mjeseci. Ker koju je poslije rodila, imala je crveni oiljak na elu, koji je na vrhu bio iljat, nalik plamenu (Stevenson, 1997., str. 105-106). Druzi su islamska sekta iji sljedbenici uglavnom ive na podruju Izraela, Sirije i Libanona. Izraelka Tamimi Mishlib bila je Druzijka. Druzi vjeruju da trudnica moe prouzroiti stvaranje madea na svom djetetu u utrobi pod sljedeim uvjetima: 1.) kada razvije udnju za odreenom hranom, 2.) kada ne jede tu hranu, 3.) kada u pokuaju suzbijanja elje za hranom prstom pritie odreeni dio svoga tijela. Uslijed toga, njezino e se dijete roditi s madeom na istome mjestu na svom tijelu. Taj psihosomatski utjecaj djelovat e u razdoblju kada je zametak osobito osjetljiv na takav utjecaj, tj. tijekom prva tri mjeseca trudnoe. Tamimi Mishlib je odluila provjeriti istinitost tog narodnog vjerovanja. Jednoga je dana osjetila veliku elju za medom. Odluivi oduprijeti se toj elji, jednostavno je promatrala med. Pritom je palcem lijeve ruke pritiskala podlakticu desne ruke. Njezin sin, Hamad Mishlib, roen je s madeom na desnoj podlaktici, koji se nalazio na istome mjestu na kojemu je njegova majka pritiskala podlakticu svoje desne ruke (Stevenson, 1997., str. 150-151).

Uinci reinkarnacije na bioloke oblike

Kako smo vidjeli u 6. poglavlju, psihijatar Ian Stevenson je dokumentirao velik broj sluajeva o sjeanjima na prole ivote, o kojima su spontano izvjeivala malodobna djeca. Od 895 sluajeva djece koja su tvrdila da se sjeaju svojih prolih ivota, 309 djece je na svome tijelu imalo neobine madee i/ili uroene fizike nedostatke (Stevenson, 1993., str. 405). Ti madei ili nedostaci izgledom i lokacijom odgovarali su ranama ili drugim oiljcima preminule osobe, ijeg se ivota odreeno dijete sjealo. Oiljke na tijelu umrle osobe potvrdili su ivi svjedoci koji su je poznavali. Stevenson je u 49 sluajeva uspio prikupiti posmrtna medicinska izvjea

i potvrde o smrti, kako bi provjerio jesu li se na tijelu preminule osobe nalazile kakve rane ili oiljci. Podudarnost madea na tijelu ivog djeteta i rane na tijelu preminule osobe pozitivno je potvrena, ako su se obje znaajke nalazile u podruju od 10 cm 2 na istome mjestu na tijelu. Stevenson je istaknuo da su od 49 sluajeva o kojima je medicinska dokumentacija bila dostupna, tjelesne znaajke odgovarale u 48 sluaja (88%) (Stevenson, 1993., str. 405). Ta velika podudarnost dodatno je osnaila uvjerenje u istinitost drugih sluajeva sjeanja djece o ranama i drugim oznakama na tijelu preminulih osoba. Od 18 sluajeva u kojima su 2 madea na odreenom subjektu odgovarala prostrijelnim ulaznim i izlaznim ranama, u 14 sluajeva je dokaz jasno pokazao da manji made odgovara ulaznoj, a vei izlaznoj prostrijelnoj rani. Izlazne rane su gotovo uvijek vee od ulaznih rana od vatrenog oruja. Kako tvrdi Stevenson (1997., str. 11311137), vjerojatnost da e se jedan made nalaziti na istome mjestu na kojemu se nalazila rana na tijelu preminule osobe, iznosi 1:160. Vjerojatnost da e poloaj dvaju madea odgovarati poloajima dviju rana iznosi 1:25 600. Stevenson citira sluajeve (1997., str. 1135) u kojima udaljenost izmeu madea i rane iznosi 5 cm. U sluaju podudarnosti jednog madea i rane, vjerojatnost za takvu meusobnu udaljenost iznosi 1:645, a vjerojatnost takve udaljenosti dvaju madea i rana je 1:416 025. Razmotrimo sada neke primjere neobinih madea povezanih s ranama zadobivenima u prolom ivotu. Henry Demmert III roen je s madeom koji je odgovarao rani od noa, kojoj je podlegao Henry Demmert, mlai. (Stevenson, 1997., str. 417-421). Henry Demmert, (mlai) roen je u Juneauu, Aljaska, 6. 12. 1929. Otac mu je bio Henry Demmert (stariji). i imao je enu Muriel. Budui da su Henry i Muriel bili Indijanci iz plemena Tinglit, svojem su sinu nadjenuli plemensko ime Shtani. Muriel Demmert je umrla nedugo nakon poroda, a Henry Demmert, (stariji) se 1932., oenio drugom enom, Gertrudom. Kada je Henry Demmert (mlai) odrastao, radio je kao ribar u Juneauu. Jedne veeri, 6. 03. 1957., otiao je s prijateljima na zabavu na kojoj su obilato pili. Oko 5:30 ujutro izbila je tunjava, u kojoj je Henry Demmert (mlai) uboden noem u srce. Umro je u bolnici u Juneauu u 6:45 ujutro. U potvrdi mrtvozornika navedeno je da je no probio lijevo pluno krilo i srce. Henry Demmert, (stariji) i njegova druga ena, Gertrude, imali su ki Carole, koja se udala za Cyrusa Robinsona, kojemu je rodila sina, Henryja. Nedugo prije Henryjeva roenja, Gertrude Demmert gaj e sanjala. U tom je snu dijete trailo nju i Henryja Demmerta. Henry Robinson rodio

se 5. 10. 1968. Kada su Henry Demmert (stariji) i Gertruda ugledali svog novoroenog unuka, uoili su na njegovu tijelu made, koji se nalazio na istome mjestu na kojemu se nalazila rana od noa, kojoj je podlegao Henry Demmert (mlai). Nedugo nakon Henryjeva roenja, njegovi su se roditelji rastali, a Henryja su posvojili Henry Demmert (stariji) i Gertruda. Nadjenuli su mu ime Henry Demmert III., uvjereni da je on inkarnacija njihova sina Henryja Demmerta. Osim toga, nadjenuli su mu i isto plemensko ime (Shtani). Kada je Henry Demmert III. imao oko dvije godine, poeo je svome djedu govoriti neto o svojoj rani. Stevenson je napisao (1997., str. 420): "Pokazujui na svoj made, rekao je da se 'ondje ozlijedio'. Dodao je da mu se to dogodilo kada je 'bio velik'." Ian Stevenson je 1978. pregledao Henryja Demmerta III. i fotografirao njegov made. Izvijestio je (1997., str. 420): "made je bio mali i nalazio se u blizini lijeve bradavice, otprilike na mjestu estog rebra. Bio je ... dug otprilike 3 cm i irok 8 mm. Srednji dio madea bio je neto iljatiji od bonog dijela. Made nije bio uzdignut, premda je moda bio dijelom utisnut u okolnu kou." Dodao je (1997., str. 420): "no uperen u prsa na mjestu madea ili u njegovoj blizini, probio bi srce da je uao okomito posred prsa. Ali, na tomu se mjestu na tijelu drugog lana obitelji nalazio made." Made je bio otprilike trokutastog oblika. Stevenson primjeuje (1997., str. 421): "injenica da je made otprilike trokutastog oblika upuuje na pretpostavku da je oruje, kojim je uboden Henry Demmet (mlai), imao jednu otricu, poput skakavca ili kuhinjskog noa, te da nije bila rije o bodeu s dvije otrice." Ekouroume Uchendu bio je pripadnik nigerijskog plemena Igbo i, kako opisuje Stevenson (1997., str. 1652): "prakticirao je plemensku medicinu." Imao je sestru Wankwo. Kada je Wankwo odrasla i udala se, posvadila se s mukarcem imena Kafor. Kafor je prijetio da e je ubiti, radi ega se Wankwo obratila za pomo svom bratu Ekourourmeu Uchendu. Ekourourme je ubio Kafora vraanjem, a nedugo potom umrla je i Wankwo. Ekouroume Uchendu je imao nekoliko ena. Godine 1946., jedna od njegovih glavnih ena, Onyenyerego, rodila mu je ki Nwanyi. Ekouroume Uchendu je saznao iz proroanstva da je Nwanyji inkarnacija njegove sestre Wankwo. Nwanyi je umrla kada je imala samo jednu godinu. Ekouroume je bio uvjeren da je njezina smrt bila hotimina. Stevenson je izjavio (1997., str. 1633): "smatrao je da je najmanje to je mogla uiniti - kao inkarnacija njegove sestre Wankwo - s obzirom na sve to je uinio kako bi ubio Kafora, to da ostane u obitelji due od godinu dana. U naletu bije-

sa, kako se ini, odsjekao je nekoliko runih i nonih prstiju s Nwanyjina trupla. Osim toga, uetom joj je svezao noge, ime ju je simbolino elio onemoguiti da vie ikada hoda. Kako bi sprijeio Wankwo/Nwanyji da se ikada vie vrati, stavio je nekoliko njezinih prstiju koje joj je odsjekao, zajedno s nekim 'travama' u malu vreu koju je objesio u svojoj kui. Tim je obredom nastojao zauvijek istjerati Wankwo/Nwanyji i sprijeiti je da se ponovno rodi u njegovoj obitelji." Nakon toga je Ekourourme Uchendu uzeo jo jednu enu, Irodirionyerku, koja nije znala nita o Nwanyji i obrednom unakaenju njezina tijela nakon smrti. Irodirionyerku je u razdoblju od 3 godine rodila troje djece. Jednoga dana, dok je preureivala unutranjost kue, skinula je vreicu u kojoj su se nalazili Nwanyiini prsti, ne znajui to je u njoj. Stevenson je rekao (1997., str. 1635-1636) da je Irodirionyerku tada bila trudna. Ki Cordelia, koju je 1958., rodila u selu Umokue u dravi Imo, Nigerija, rodila se s fizikim nedostacima. Stevenson ih je ovako opisao (1997., str. 1636): "Nekoliko prstiju svake ruke bilo je izrazito skraeno, a na nekima nije bilo noktiju ... Donji dio lijeve noge iznad glenja bio je izrazito stegnut (Tvrdilo se da je to brazda od ueta kojom je Ekouroume Uchendu svezao Nwanyjine noge.). I na desnoj nozi, otprilike na istome mjestu, nalazio se slian, iako ne toliko izraen oiljak ... Svi noni prsti (osim palca na desnom stopalu) bili su skraeni i ni najednom nije bilo noktiju... Ekouroume Uchendu je rekao da nije odsjekao sve prste na Nwanyjinu truplu, i da uroeni nedostaci Cordelijinih prstiju 'tono odgovaraju' oiljcima koji su nastali nakon unakanjenja Nwanyjeva trupla." Irodirionyerku nije imala problema tijekom trudnoe, osim to se Cordelia rodila neto kasnije od uobiajenog termina i porod je trajao neto due. Irodirionyerku je bila dobrog zdravlja i nije konzumirala alkohol ni droge. Njezina prethodna 3 djeteta, kao i dijete koje je rodila poslije Cordelije bila su normalna. Ali ona i njezin mu rekli su da nitko u njihovim obiteljima nije imao uroene fizike mane (Stevenson, 1997., str. 1638). Pripadnici nekih zapadnoafrikih plemena obiljeavala su tijela svoje mrtvoroenadi njihovim unakanjavanjem, tako da ih mogu prepoznati u sluaju da se ona reinkarniraju u istoj obitelji kao 'ponovljeno dijete' (Stevenson, 1997., str. 1626). Sunita Khandelwal se rodila 19. rujna 1969., u gradiu Laxmangarhu pokraj grada Alwara u istonom dijelu indijske pokrajine Rajasthan. Bila je esto dijete trgovca itom, Radhey Shyam Khandelwala i njegove ene Santare Bai. Sunita se rodila s velikim madeom na desnoj strani glave.

Kada je navrila dvije godine, Sunita je poela govoriti o svom prolom ivotu. Prvo to je rekla bilo je: "Odvedite me u Kotu." Kota je grad u jugoistonom dijelu Rajasthana, udaljen od 360 km od Laxmangarha. Kada ju je njezina obitelj pitala to se nalazi u Koti, odgovorila im je: "Imala sam dva brata. Ja sam bila jedina ker. Imala sam mamicu i taticu. Imali smo trgovinu sa srebrom i trezor. Imali smo auto i motor. Moja je majka imala mnogo sarija." Neke njezine izjave o trgovini nisu bile toliko odreene, jer je samo govorila da su u njoj bili srebrni novii. Isto tako, rekla je da joj je stric bio stariji od oca. Pokazujui na made na elu, rekla je: "Pogledaj ovo, pala sam." (Stevenson, 1997., str. 468). Kada je Sunita imala 3 godine, zahtijevala je da je odvedu u Kotu, odbijajui jesti sve dok joj nisu udovoljili. Njezini su je roditelji odveli u oblinji Jaipur, rekavi joj da je to Kota. Ali Sunita im je rekla: "To nije Kota. To je Jaipur. Bit ete kanjeni jer laete." (Stevenson, 1997., str. 468). Nakon toga je Sunita pripovijedala jo neke prie o svom ivotu u Koti. Rekla je da joj je otac bio pripadnik trgovake kaste banja, i da mu se trgovina nalazila na bazaru Chauth Mata, dok im se kua nalazila u etvrti Brijrajpura. Otkrivi jo neke pojedinosti o okolnostima svoje smrti, rekla je: "Bila sam djevojica i umrla sam kada sam imala 8 godina", te: "Moja me sestrina gurnula niz stube jer sam traila vode." (Stevenson, 1997., str. 469). Istraiva reinkarnacije iz Jaipura, H. N. Banerjee, saznao je za Sunitin sluaj 1974., preko prijatelja iz obitelji Khandelwal. Iako prvotno nije vjerovao njezinoj prii, Khandelwali su mu dopustili da ih, zajedno s njihovom kerkom odvede u Kotu. Ondje su najprije otili u fotografsku trgovinu Pratapa Singha Chordije, koji je poznavao mnoge stanovnike Kote. Na temelju informacija koje su mu dali, Chordia je pretpostavio da je Sunitin otac iz njezina prolog ivota moda bio Prabhu Dayal Maheshwari. Sunita je jednom prilikom kada je govorila o svom ocu, spomenula ime 'Prabhu'. Osim toga, Prabhu Dayal je imao trgovinu s nakitom (srebrnim nakitom), koja se nalazila na bazaru Chauth Mata. Meutim, Chordia nije znala da je Prabhu Dayal imao ker, koja je poginula pri padu sa stuba. Na Chordijin savjet, Banerjee i njezini roditelji su otili na bazar Chauth Mata ne bi li ondje pronali trgovinu Prabhu Dayala. Stevenson pie (1997., str. 470): "Kako tvrdi njezina majka, Sunita je prepoznala trgovinu i ovjeka koji je u njoj sjedio piui. Rekla je da je to njezin otac. Bio je to Prabhu Dayal Maheshwari, koji je sjedio u svojoj trgovini s nakitom. Objasnili su mu o emu je rije... Prabhu Dayal je nakon toga pozvao Sunitu u

svoju kuu. Sunita ih je vodila sve dok nisu stigli do Dayalove kue. Ondje je prepoznala jo neke stvari i rekla jo neke pojedinosti o svom ivotu, kojih se prisjetila. Prabhu Dayal i njegova ena izgubili su ker jedinicu u travnju 1968. Ta djevojica, koja se zvala Shakuntala, pala je kroz nisku balkonsku ogradu, pri emu je udarila glavom o betonski pod. Nekoliko sati poslije je umrla. Izuzev nekih iznimaka, sve to je Sunita rekla u Laxmangarhu o Shakuntalinu ivotu i smrti u Koti bilo je tono." Stevenson je naveo neke tone pojedinosti (1997., str. 487): "Bila je ker jedinica; umrla je u dobi od osam godina; roditelji su joj bili ivi; oeva majka je umrla, ali joj je djed bio iv; otac joj je imao jednog, starijeg brata; imala je dva brata i sestrinu." Stevenson je detaljno opisao i neke druge, mnogo osobnije Sunitine tvrdnje i ponaanja, kao to je njezina omiljena hrana i nadimci kojima je nazivala roake, a koja su svojstva i ponaanje odgovarali Shakuntali. Sunitina i Shakuntalina obitelj nikada se nisu upoznale. Meutim, Sunitin ujak, draguljar koji je ivio u Delhiju, povremeno je susretao Prabhua Davala u Koti, ah njihovi su odnosi bili isto trgovake, a ne drutvene prirode. Nikada nije bio u kui Prabhua Dayala i nije znao nita o smrti njegove keri (Stevenson, 1997., str. 473-474). Stoga je malo vjerojatno da je Sunita saznala pojedinosti i Shakuntalinom ivotu i smrti od lanova svoje obitelji. Stevenson je otiao u Kotu i ondje provjerio sljedee pojedinosti o Shakuntalinoj smrti. Kasno poslijepodne, 4. travnja 1968., Shakuntala se nalazila na balkonu u unutranjem dvoritu svoje kue, gdje se igrala sa svojom mlaom roakinjom. Balkon je bio ograen niskom ogradom. Njezina majka, Krishna Devi, ula je kako joj je ki pala s balkona na betonski pod, s visine od oko 5 metara. Kada ju je ugledala, Shakuntala je bila u nesvijesti i krvarila je iz uha. Krishna Devi je pozvala svog supruga, koji je brzo stigao kui iz trgovine. Stevenson pie (1997., str. 474): "Prabhu Dayal je rekao da je, kad je doao kui, primijetio da je Shakuntala ozlijedila tjeme i da joj ta rana krvari." Nakon toga je odveo svoju ki u bolnicu u Koti. Medicinska izvjea pokazuju da je Shakuntala bila primljena u bolnicu i da je umrla 9 sati poslije od ozljede glave (Stevenson, 1997., str. 475). Sunita se rodila s velikim madeom na tjemenu, koji je tri dana krvario. Stevenson je opisao taj made koji je vidio na fotografiji snimljenoj 1979.: "Made je bio okrugao s nepravilnim rubovima i promjera oko 2,5 cm. Na njemu ... nije bilo dlaka ... i bio je blago izboen i naboran." Jedan Sunitin roak rekao je da nitko u njihovoj obitelji nema takav made.

Prisjeajui se to se dogodilo u razdoblju od njezina kobnog pada do ponovnog roenja, Sunita je rekla: "Otila sam gore. Ondje se nalazio baba (svetac) s dugom bradom. Provjerili su moj ivot na zemlji i rekli: 'Poaljite je natrag.' Ondje su i neke sobe. Vidjela sam Boju kuu. Veoma je lijepa. Ne znate ega sve ondje ima." (Stevenson, 1997., str. 484). Slijede kratki opisi drugih sluajeva koje je zabiljeio Stevenson. Jedna ena u Tajlandu rodila se s 3 ravna oiljka na sredini lea. Kada je bila djevojica, sjetila se svog prolog ivota u kojemu je bila ena, koja je ubijena trima udarcima sjekirom po glavi (Stevenson, 1993., str. 140). Jedna Burmanka roena je s dva okrugla madea na prsima, koji su se meusobno preklapali, i svaki je bio vei od drugog. Kada je bila djevojica, sjetila se da je u prolom ivotu poginula nakon sluajnog ranjavanja pukom. Kako tvrdi svjedok koji ju je poznavao, puka kojom je ubijena bila je nabijena dvjema razliitim vrstama metaka (Stevenson, 1993., str. 410411). Burmanska djevojica roena je s dugim, okomitim madeom koji joj se nalazio na sredini donjeg dijela prsiju, iznad trbuha. Tvrdila je da je u prolom ivotu bila jedna od svojih strina, koja je umrla tijekom operacije srca. Stevenson je pribavio medicinska izvjea o njezinoj strini (1993., str. 41), i ustanovio da je oiljak od operacije odgovarao djevojinom madeu. Dalje pie (1993., str. 411): "Dvije Burmanke, kada su bile djevojice, sjetile su se ivota osoba koje su umrle nakon ugriza otrovnih zmija, a made svake od njih odgovarao je oiljcima od medicinskih lijeenja, koji su ostali na mjestu zmijskih ugriza na tijelima osoba, ijih se ivota sjeaju." Jedan djeak iz Turske roen je s deformacijom desnog uha, a desna strana lica bila mu je nerazvijena. Djeak se sjeao svog prolog ivota kao mukarca koji je umro nakon to ga je netko upucao pukom u glavu. Nakon to je potvrdio da je taj ovjek doista postojao, Stevenson (1993., str. 411) je provjerio medicinska izvjea o njemu, i ustanovio da je umro u bolnici 6 dana nakon to mu je puka raznijela desnu stranu lubanje. Djeak iz Indije, koji se rodio s nerazvijenim prstima jedne ruke sjeao se da je u prolom ivotu bio dijete, koje je izgubilo prste nakon to je stavilo dlan u poljoprivredni stroj na farmi. Stevenson je rekao da u veini sluajeva brahidaktilije (skraenih prstiju) u prstima jo uvijek ima kostiju. Obino je skraen srednji prst ruke. Ali u ovom sluaju, djeakovi prsti bili su bez kostiju. Isto tako, rijetki su sluajevi u kojima su oteeni samo prsti jedne ruke. Stevenson je rekao (1993., str. 411) da u medicinskoj literaturi nije mogao pronai nijedan objavljen sluaj. Djevojica iz Burme roena je bez donjeg dijela desne noge. Stevenson izvjeuje (1993., str.

411-412): "Rekla je da se sjea da je u prolom ivotu bila djevojica koju je pregazio vlak. Svjedoci su rekli da je vlak najprije preao preko djevojine desne noge, nakon ega ju je pregazio kamion." Netko bi mogao rei da su djeca, koja su svjesna svojih madea, moda izmislila svoje prole ivote s dogaajima koji odgovaraju njihovim madeima. No, valja imati na umu da je Stevenson provjerio veinu sluajeva koje je prouavao, pri emu je provjerio je li osoba iz prolog ivota doista postojala, pregledao njezinu anamnezu kao i ranu ili oiljak, koji je odgovarao madeu ive osobe. Stevenson je ponudio svoje objanjenje tih dokaza (1997., str. 20992100): "Vjerujem da sluajevi koje sam opisao u ovoj knjizi snano upuuju ... na utjecaj preminule osobe na zametak osobe koja e biti poslije roena, i (u veini sluajeva) posjedovat e sjeanja na dogaaje iz ivota te preminule osobe ... nadalje upuuju na interakciju uma i tijela tijekom ivota i na opstanak uma nakon smrti. Isto tako upuuju na to da oblik preminule osobe u takvom sluaju moe utjecati na oblik osobe koja e se poslije roditi i koja e se sjeati ivota prve osobe. I naposljetku, upuuju na to da sjeanja o ivotu prve osobe postoje na nekom posrednom nositelju izmeu smrti i pretpostavljenog ponovnog roenja." Naime, Stevenson je zakljuio (1997., str. 2102): "... mentalne slike u umu preminule osobe koja je preivjela smrt, katkad mogu utjecati na oblik zametka ili fetusa tako da uzrokuju nastanak madea ili uroene tjelesne nedostatke."

Paranormalna izljeenja od strane ljudi koji djeluju kao duhovni mediji

Joao Texeira de Faria, poslije poznat kao Joao de Deus (Ivan od Boga), brazilski je duhovni iscjelitelj svjetskoga glasa. U nastavku u ga nazivati Ivan od Boga. Za izvjea o njegovim aktivnostima, koje opisujem u ovom odlomku, oslanjao sam se na djelo Pelligrino-Estricha (1997.). Ivan od Boga rodio se 1942., u gradiu u brazilskoj dravi Goias. Njegova je obitelj bila veoma siromana i nije mu mogla osigurati osobitu naobrazbu. Kada je u dobi od 16 godina besposleno tumarao, zaustavio se na potoku pokraj Campo Grandea kako bi se okupao. Ondje je uo kako ga neka ena doziva imenom. U sjeni drvea ugledao je lijepu svjetlokosu enu. Nekoliko su minuta razgovarali. Iste noi je zakljuio da je to zacijelo bila sveta Rita iz Cascije (1386.-1456.), zatitnica nemonih, siromanih i oajnih. Sljedeeg se dana vratio na potok, no umjesto ene, ugledao je zraku svjetlosti. Kada se okrenuo, zauo je enu kako ga doziva: "Joao. Mora otii u

'Duhovni centar Redemptor' u Campo Grandeu. Ondje te ekaju." U meuvremenu je nestala zraka svjetlosti. Ivan je otiao u centar, gdje ga je doekao mukarac koji mu je rekao da su ga oekivali. Ivan se onesvijestio, a kada se 3 sata poslije probudio, ljudi oko njega su mu estitali. Obavijestili su ga da ga je opsjeo entitet kralja Salomona i da je izlijeio mnoge ljude. Ivan je 3 mjeseca nakon toga boravio u kampu kao iscjelitelj i zakljuio je da mu je to ivotni poziv. Putovao je od mjesta do mjesta, iz kojih je odlazio kada su mjesni lijenici, zubari ili sveenici pozvali policiju u nastojanju da ga optue zbog razliitih kaznenih prekraja, kao to je nadri-lijeenje. Naposljetku je 1978. otvorio svoju kliniku u brazilskom selu Abadianiji, gdje se i danas nalazi. Godine 1981., bio je optuen zbog ilegalne lijenike prakse, ali ga je porota oslobodila (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 32-39). est godina poslije, 1987., osobno je pretrpio modani udar, koji mu je dijelom paralizirao tijelo. Meutim, nakon izvjesnog razdoblja uspjeno se izlijeio (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 26-27). Klinika Ivana od Boga nalazi se u selu Abadianija u visoravni Goias. Tisue ljudi iz cijeloga svijeta ondje dolaze radi ozdravljenja. Klinika se nalazi u maloj bijeloj zgradi, u kojoj se Ivan rano ujutro odmara u maloj sobi ukraenoj slikama Krista, Bogorodice i dona Inacija, glavnog entiteta koji djeluje kroz Ivana i iscjeljuje ljude. Ustvari, klinika se zove Casa de Don Inacio, ili Kua dona Inacija. Ozdravljenja poinju svakoga dana u 8 sati ujutro i nastavljaju se do veeri. Ivan od Boga je primio poasne diplome i nagrade od brojnih poznatih osoba, vlada i institucija. Primjerice, predsjednik Perua uruio mu je dravnu medalju asti jer je izlijeio njegova sina (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 15-16). U klinici se nalazi nekoliko soba. U maloj sobi Ivan od Boga poinje svoj dan zazivajui jedno od 33 duhovna entiteta da uu u njega. Pelligrino-Estrich kae (1997., str. 42): "Entiteti su duhovi preminulih lijenika, kirurga, iscjelitelja, psihologa i teologa, ije su due dosegnule toliko visoku razinu da se vie ne moraju reinkarnirati na naoj fizikoj razini postojanja. Meutim, nastavljaju se uzdizati na duhovnoj razini irenjem svoje dobrohotnosti i vrenjem djela milosra." Ti su entiteti u cjelini Isus Krist, Djevica Marija i don Inacio (sv. Ignacije Loyola, utemeljitelj isusovakog reda). Nakon to entitet ue u njega i preuzme njegovo tijelo, Ivan od Boga poinje svoj rad. Iako u sebi moe obuhvatiti samo jedan entitet, moe ih mijenjati po volji. Isto tako, entiteti djeluju na pacijente i kada ne ulaze u tijelo Ivana od Boga (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 44). Ljudi koji dolaze radi ozdravljenja, najprije prolaze kroz dvije sobe, koje se nazivaju 'sobe strujanja', i u kojima mediji sjede sa svake strane radi

proizvoenja ili protoka duhovne energije. U prvoj od tih soba meditira 20 ili 30 medija; u drugoj, ili glavnoj sobi nalazi se 50 medija. Nakon to prou pokraj medija u drugoj sobi strujanja, pacijenti stiu pred Ivana od Boga, koji sjedi na stolcu prekrivenim bijelom tkaninom. Entitet koji se nalazi u Ivanovu tijelu procjenjuje prole ivote pacijenta koji stoji pred Ivanom, njegovo zdravlje, duhovnu svijest i trenutne okolnosti. Ovisno o prirodi sluaja, entitet propisuje razliite metode lijeenja, ukljuujui ljekovito bilje, nevidljive ili vidljive operacije. Ljekovito bilje se pribavlja u ljekarni u sklopu klinike. Pacijenti kojima entitet propie nevidljive operacije odlaze u sobu za lijeenje. Pacijenti koji pate od osobito tekih bolesti lijeu u krevet, gdje padaju u komu dok entiteti nad njima obavljaju nevidljivu operaciju. Drugi sjede na krevetima, pri emu ih dvanaest strunih iscjeliteljskih medija vode kroz molitvu i meditaciju, i istodobno su podvrgnuti nevidljivim operacijama od strane entiteta. Ivan od Boga 2 put dnevno ulazi u tu sobu i govori: "U ime Isusa Krista, svi ste izlijeeni. U ime Boga, pustite da ono to treba biti uinjeno, bude uinjeno." (PeUigrino-Estrich, 1997., str. 19). U tome trenutku, unutarnje nevidljive operacije su okonane. Pelligrino-Estrich kae (1997., str. 19): "Timovi znanstvenika utvrdili su nakon tih nevidljivih operacija, uz pomo rendgenskih zraka, da se u tijelu pacijenata nalaze rezovi i avovi." Ivan od Boga izvodi vidljive operacije u velikoj dvorani. Pacijenti najprije odlaze u glavnu sobu strujanja, gdje pola sata meditiraju. Nakon toga, Ivan od Boga odvodi nekoliko njih u glavnu dvoranu, gdje ih podvrgava vidljivoj operaciji. Tu operaciju provodi uz pomo duhovnih entiteta, razliitih medicinskih strunjaka i primjenom kirurkih instrumenata, kao to su skalpeli (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 20-22). Pelligrino-Estrich kae sljedee o Ivanu od Boga (1997., str. 42-43): "Prstima se slui izrazito precizno i vjeto, ak i kada mu je glava okrenuta ili mu je panja usmjerena negdje drugdje. Mnoge rutinske kirurke poslove ne bi mogli napraviti najstruniji kirurzi." Ivan od Boga kae: "Nisam ja taj koji lijei. Bog je iscjelitelj - ja sam samo posrednik." (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 44). Pacijenti nad kojima se obavljaju te operacije, pod utjecajem svojevrsne duhovne anestezije, ne osjeaju bol (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 45). Ivan od Boga posjeduje i mistinu antiseptiku mo. Pelligrino-Estrich pie (1997., str. 45): "Koliko je poznato, u toj kui nije bilo nijednog sluaja infekcije, ak ni nakon stotina tisua operacija koje su ondje izvrene tijekom proteklih 30 godina." Druga neobina znaajka tih operacija je iznimno mala koliina krvi koja istjee iz pacijenta, ak i kada ta operacija iziskuje velike rezove (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 46).

Ozdravljenja nisu samo rezultat vidljivih ili nevidljivih operacija, ve njihov uspjeh moe ovisiti i o uklanjanju negativnih utjecaja tetnih entiteta, koji su se moda vezali za pacijente (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 90). Valja razmotriti i drugi imbenik, a to je popis pacijentovih karmikih dugova. Pelligrino-Estrich kae (1997., str. 96): "Popis je utisnut u nadsvjestan um i prenosi ga dua, koja sa sobom nosi dug i bolest ili oboljenje koje odabire kada se reinkarnira. Ta se bolest moe odmah manifestirati, kao to je sluaj s uroenim fizikim manama i deformacijama, ili se mogu razviti bilo kada tijekom ivotnog ciklusa. Karmika bolest iz prolog ivota moe se izlijeiti samo vraanjem duga... Taj se dug moe otplatiti nesebinom slubom ovjeanstvu, ili osobnim patnjama u obliku neizljeivosti duga. Ultimativni je cilj svjesnost, uenje i oienje due." Sve operacije se snimaju video-kamerom, a te se snimke mogu vidjeti u klinici ili kupiti. Na kraju dana, Ivan od Boga odrava posebnu seansu sa svim svojim medijima-pomagaima, nakon ega doputa entitetu da napusti njegovo tijelo. Iscjeliteljske moi Ivana od Boga bile su predmet brojnih znanstvenih studija. Naprimjer, skupina lijenika i znanstvenika s fakulteta za kliniku biofiziku pri brazilskom sveuilitu 'Dr. Bezerro de Menezes', pod vodstvom dr. A. Arlete Savaris, dvije je godine prouavala i testirala Ivana od Boga. Ti rezultati, koji su potvrdili istinitost ozdravljenja, objavljeni su u sklopu sveuilita u knjizi Curas Paranormais Realizadas por Joao da Faria, premda dostupnoj samo na portugalskom jeziku (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 100). Godine 1984., dr. Klaus Schubert iz Njemake proveo je niz istraivanja zajedno sa skupinom drugih znanstvenika. Njihovi su zakljuci bili pozitivni, a to je istraivanje rezultiralo i objavljivanjem dokumentarnog filma naslovljenog Joao de Deus (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 111). Drugi niz ispitivanja proveli su Alexander Moreira de Almeida, Tatiana Moreira de Almeida i Angela Maria Gollner s medicinskog fakulteta pri federalnom sveuilitu 'Juis de Fora' u brazilskoj dravi Minais Gerais. Autori, koji su se pri istrazi usredotoili na vidljive operacije, izjavili su: "Snimili smo i fotografirali niz operacija, razgovarali s pacijentima i pregledali ih, te prikupili sve organske tvari radi patolokih ispitivanja na sveuilitu. Nijedan pacijent nije primio nijedan oblik anestezije, a samo je jedan od njih rekao da je tijekom operacije osjeao umjerenu bol... Nije zamijeena primjena nikakvih antiseptika... Nai zakljuci vrsto potvruju istinitost operacije. Patoloka ispitivanja su potvrdila kompatibilnost uklonjenih organskih tvari i da je rije o ljudskom tkivu." (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 103-105).

Veza izmeu vidljivih kirurkih operacija i ina stvarnog izljeenja katkad je prilino tajanstvena. Jedna od tehnika kojom se koristi Ivan od Boga jest umetanje kirurkih tipaljki u nos pacijenta, koje potom zaokree. Zanimljivo je da se tom tehnikom koristi za izljeenje svih dijelova tijela. Pelligrino-Estrich kae (1997., str. 110): "U jednom sluaju ta je tehnika upotrijebljena za spajanje 6 teko slomljenih kostiju pacijentova stopala. ovjek je uao u kliniku hodajui na koljenima, a iz nje izaao na ponovno sastavljenim stopalima! Tjedan dana poslije vratio se na posao." Naravno, nama su zanimljivije nevidljive operacije, jer na bolji nain demonstriraju paranormalnu modifikaciju biolokih oblika. Dr. Klaun iz drave Minas Gerais, koji je netom diplomirao medicinu, obolio je od tumora na mozgu. Otiao je na lijeenje u Ameriku, gdje su mu rekli da je tumor mogue kirurki odstraniti, no da su anse za preivljavanje operacije polovine. Isto tako, rekli su mu da e, ukoliko i preivi operaciju, vjerojatno biti paraliziran od struka nanie. Otac dr. Klauna bio je lijenik i slubenik u brazilskom ministarstvu zdravstva. S obzirom na to, poznavao je Ivana od Boga, jer je esto zaprimao primjedbe od lijenika koji su ga optuivali za nadri-lijeenje, ali i svjedoanstva zadovoljnih pacijenata. Obitelj dr. Klauna odluila je, stoga, pokuati sina podvrgnuti duhovnoj operaciji u klinici Ivana od Boga u Abadianiji. U studenom 1994., Klaun je doao u Abadianiju sa ocem i jo dvojicom lijenika. Ta su dva lijenika izvorno dijagnosticirala njegov tumor u mozgu (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 107). Pelligrino-Estrich kae (1997., str. 108-109): "[Klaun] je smjeten u sobu za intenzivne operacije i ondje je leao u komi 3 dana, tijekom kojih je duh na njemu vrio operaciju. Tri dana i noi tijelo mu je bilo disfunkcionalno - nije primalo ni probavljalo hranu, niti se kretalo. Kada se treeg dana napokon probudio, savjetovali su mu ponovljeni rendgenski pregled. Rendgen je pokazao da je golemi tumor potpuno nestao. Rendgenske snimke prije i nakon operacije, kao i kritika opaanja strunih lijenika tvorila su medicinski potvren fenomen. Svi su bili spremni potvrditi njegovo stanje prije i nakon operacije. Dana 15. 11. 1994., putena je video snimka pred stotinama ljudi, na kojoj su svi lijenici i pacijenti posvjedoili njihovim opaanjima i uspjenom izljeenju. Najprije je radiolog pokazao rendgenske snimke prije operacije i dao svoju izjavu. On je rekao da pacijent sigurno ne bi preivio normalnu operaciju ... Dr. Maureso de Veta iz brazilskog ministarstva zdravstva ... dao je svoje struno miljenje o neoperabilnosti tumora i potvrdio je da je tumor doista nestao,

bez ikakvih tragova kirurkih zahvata u lubanji." Sam je Klaun rekao da su njegovi lijenici: "... bili zapanjeni injenicom da rendgenske snimke nisu pokazivale nikakve tragove kirurkog reza na tumoru i mojim nevjerojatno dobrim zdravljem." (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 109). Ordinacija brazilskog lijenika dr. Roneia Pappena, nalazi se u Rua Santo Antonio br. 653 u Porto Alegreu. Doktor Pappen je 22. 08. 1995., doivio automobilsku nesreu u kojoj mu je bila smrskana lubanja i oteene oi i optiki ivci. Nakon te nesree je potpuno oslijepio. Osim toga, imao je i velike unutarnje ozljede. Kolege su mu rekli da vie nikada nee progledati. Upoznat s djelima Ivana od Boga, dr. Pappen je 12. 10. 1995., otiao u Abadianiju. Ondje je bio podvrgnut nevidljivim operacijama i nakon odreenog vremena potpuno mu se vratio vid. Od tada, osim u svojoj lijenikoj ordinaciji, radi i kao pomonik Ivana od Boga (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 55). Deanna Rovacchi iz Firence potpisala je 26. 10. 1996., svjedoanstvo o svom ozdravljenju: "Borila sam se s rakom 8 godina. Imala sam mastektomiju (uklonjena mi je desna dojka) i proteklih osam godina lijeila sam se u jednoj od najpoznatijih klinika za tumore u Europi, klinici 'Steiner' u Bernu, vicarska. Uz strogu dijetu, lijekove i injekcije, uspjela sam usporiti irenje tumora, ali poetkom 1995., prema najboljim prognozama mogla sam oekivati samo 12 mjeseci ivota ... Imala sam dva tumora na vratu, jedan vei u trbuhu i kvrice na lijevoj dojci... Prvog tjedna u 7.mj. 1996., otputovala sam u Brazil ... sa svojom najboljom prijateljicom Marom, koja je bolovala od sline bolesti kao i ja. Joao Teixeira da Faria nas je obje operirao i pripisao nam ljekovite trave, te smo se vratile u Italiju ... Mara i ja smo 11. 10. 1996., otile na redoviti pregled u kliniku 'Steiner'. Lijenici su bili iznenaeni. Ustanovili su da su Mari nestali svi tumori, dok je meni ostao samo tumor na vratu, koji se ubrzano smanjivao. Lijenici su rekli da neto takvo nikada nisu vidjeli tijekom svih godina koliko rade u klinici. Osim to su tumori nestali, bolest se potpuno povukla." (Pellegrino-Estrich, 1997., str. 136-137). Zanimljivo je da su neki od najveih neprijatelja Ivana od Boga postali njegovi zadovoljni pacijenti. Naprimjer, 3. 07. 1996., Ivan od Boga je meu pacijentima u ekaonici ugledao policijskog naelnika Firta Frankija, jednog od tuitelja koji je pokretao tube protiv njega. Ivan, koji je bio u vlasti jednog od svojih entiteta, rekao mu je: "Progonite me vie od 10 godina. ivot ste mi uinili paklom i sada mi se obraate za pomo?! Dopustite mi da vam jednom zauvijek pokaem kako radim." (Pelligrino-Estrich,

1997., str. 40). Nakon toga mu je 6 njegovih pacijenata posvjedoilo o ozdravljenju. Ivan od Boga mu je potom rekao: "Prije 10 godina doli ste kod mene pretvarajui se da ste bolesni i nakon toga ste lano svjedoili protiv mene. Znali ste da su moja iscjeljenja istinita jer ste mi poslali svoje prijatelje na lijeenje, ali ste me i dalje progonili. Priznajete li javno, pred ovim svjedocima da je moj rad izvoran?" (Pelligrino-Estrich, 1997., str. 41). Franki je pristao potvrditi vjerodostojnost Ivanovih iscjeliteljskih moi.

Nadnaravna ozdravljenja u Lourdesu

Lourdes je gradi koji lei u podnoju Pireneja u junoj Francuskoj. To je jedno od najpoznatijih mjesta marijanskih ukazanja, koje se poelo poistovjeivati i s udotvornim ozdravljenjima. Ozdravljenja u Lourdesu ne dogaaju se posredovanjem ljudi, kao to je Ivan od Boga. Ondje neki entitet naizgled izravno djeluje na pacijente. Taj entitet, ini se, bez obzira je li doista rije o Djevici Mariji, prebiva na vioj razini kozmike hijerarhije od due obinog preminulog ovjeka. Tri djevojice iz Lourdesa (Bernadette Sourbirous, njezina sestra i prijateljica) 11. 02. 1858., otile su u umu po drva za ogrjev. Dok su druge dvije djevojice prelazile potok Gave, Bernadette, koja se bojala da e se prehladiti, ostala je na drugoj strani potoka i promatrala ih. Kada je ostala sama, ugledala je zlatni oblak kako izlazi iz pilje u stjenovitom breuljku na drugoj strani potoka. Usred tog zlatnog oblaka nalazila se prekrasna djevojka u bijeloj odjei. Bernadette je kleknula i poela moliti. Kada su se druge dvije djevojice vratile, ugledale su je kako klei, ali nisu vidjele nita. Bernadette im je ispripovijedala to je vidjela i zamolila ih da to nikome ne kau. Djevojice je nisu posluale. Prvotno nitko u Lourdesu nije povjerovao toj prii. Bernadette je, stoga, odluila vratiti se u pilju, to je i uinila 14. 02., u pratnji nekoliko svojih sugraana. Ondje je opet ugledala entitet, no njezini sugraani nisu. Isto se dogodilo i 18. 02. Tijekom tih posjeta, ljudi koji su je pratili vidjeli su kako Bernadette zapada u stanje nalik ekstazi i odgovara na rijei nevidljivog entiteta, kojeg je samo ona mogla vidjeti i uti. Svakim novim posjetom oko pilje se okupljao sve vei broj ljudi (Rogo, 1982., str. 284-285). Bernadette je 25. 02. kao i obino kleknula na zemlju i ula u stanje ekstaze. U jednom je trenutku ustala, nakratko hodala i opet pala na zemlju. Potom je poela kopati i iz rupe koju je iskopala, poela je izlaziti voda. Poslije je objasnila: "Dok sam molila, Gospa mi je rekla prijateljskim, ali ozbiljnim glasom: 'Idi, pij i operi se u izvoru.' Budui da nisam znala gdje

je izvor, a nisam mislila ni da je to bitno, otila sam do Gave. Gospa me pozvala natrag i prstom me uputila da odem ispod pilje na lijevu stranu; posluala sam je, no ondje nisam vidjela nikakvu vodu. Stoga sam poela kopati zemlju i voda se pojavila. Nakon to sam pustila da se oisti od mulja, malo sam ispila i oprala se." (Estrade, 1958., str. 94). Tijekom sljedeih nekoliko dana, voda je i dalje istjecala iz rupe, postupno oblikujui jezero. udotvorna pojava izvora osnaila je vjeru ljudi, koji su se ondje okupljali. Drugi paranormalan dogaaj zabiljeio je dr. Pierre Romain Dozous, koji se nalazio pokraj pilje tijekom jedne od Bernadettinih ekstaza. Izjavio je: "U lijevoj je ruci drala krunicu, a u desnoj blagoslovljenu svijeu, koja je gorjela ... Odjednom se zaustavila i stavila svijeu ... pod svoju lijevu ruku. Prsti su joj bili dovoljno rastvoreni da kroz njih proe plamen ... ali na koi joj nisam vidio nikakve tragove opeklina ... pogledao sam na sat i promatrao je kako stoji u tom poloaju 15 minuta ... Bernadette je ustala i krenula prema izlazu iz pilje. Zadrao sam je na trenutak i zamolio da mi pokae svoju lijevu ruku, koju sam paljivo pregledao. Na njoj nije bio ni najmanji trag opeklina." (Bertrin, 1908., str. 49-50). Drugi su svjedoili slinim epizodama s Bernadettom i upaljenom svijeom. Zanimljiva je injenica da joj koa na dlanovima nikada nije bila spaljena. Bertrin pie (1908., str. 50-51): "Iako nervoza moe uzrokovati neosjetljivost, ne moe sprijeiti vatru da spali kou s kojom je u dodiru ... postoji li takav luak koji moe staviti dlan iznad plamena i drati ga ondje 15 minuta, a da se pri tome ne spali?" Stanovnici Lourdesa poeli su uzimati kui vodu iz izvora u pilji i tvrdili su da ozdravlja najrazliitije bolesti. Danas se na tome mjestu nalazi crkva i iskopane su brojne kupelji s izvorskom vodom. Hodoasnici koji ondje dolaze u nadi za ozdravljenjem strogo se nadziru, a lijenici iz Medicinske ustanove ('Bureau des Constantations Medicales' (BCM)) od 1884., podrobno biljee ozdravljenja. lanovi Medicinske ustanove nisu samo pripadnici katolike vjeroispovijesti. Ured je smjeten u Lourdesu, a u Parizu se nalazi i savjetni odbor, koji ispituje osobito zanimljive sluajeve (Rogo, 1982., str. 285-286). Rogo opisuje procedure zaposlenika BCM-a pri dokumentiranju sluajeva ozdravljenja (1982., str. 286-287): "Kada neki hodoasnik iz Lourdesa vjeruje da je izlijeen, bez odlaganja se odvodi u ured BCM-a, gdje ga pregledava lijenik, koji mu uzima i sva medicinska izvjea i dokumente koje je moda sa sobom donio. Ta poetna procjena od strane BCM-a ima svrhu utvrivanja je li pacijent bio stvarno bolestan ili ozlijeen u vrijeme

putovanja, je li stvarno ozdravio u svetitu i je li izlijeen na medicinski neobjanjiv nain. Ukoliko pacijentovo izljeenje doista odgovara tim trima zahtjevima, BCM o tome izvjeuje lijenika iz pacijentova grada ili okruga. Nakon toga se pacijent alje kui, a lijeniku kojeg mu odrede nalau da ga godinu dana redovito pregledava. Ta procedura slui kao mjera opreza radi sprjeavanja mogunosti povratka bolesti, koju su slubenici iz Lourdesa moda previdjeli. Osim toga, od lijenika se oekuje da ispita pacijentova osobnog lijenika i od njega prikupi sva medicinska izvjea o njegovu sluaju, ukoliko postoje. Nakon toga se pacijent upuuje da se nakon godinu dana vrati u Lourdes, gdje e ga iznova pregledati slubenici BCM-a. Tek nakon to se svi lijenici, koji sudjeluju u toj procjeni, sloe da je njegov sluaj medicinski neobjanjiv, tretira se kao udesno ozdravljenje. Pri izradi te konane procjene, BCM ispituje nekoliko znaajki po kojima se, prema miljenju njegovih strunjaka, udesno ozdravljenje razlikuje od biolokog. Pri tome provjeravaju je li ozdravljenje bilo trenutano, je li dovelo do njegova potpunog oporavka, je li se njegovo stanje mijenjalo sukladno normalnim procesima koji se odvijaju prilikom biolokog lijeenja, i je li se dogodilo u trenutku kada pacijent vie nije bio podvrgnut uobiajenim metodama lijeenja. Isto tako, toj strogoj analizi podvrgavaju se sluajevi udesnog oporavka oteenog uda ili organa - kao to je trajno oteen vid." Godine 1868., Belgijanac Pierre de Rudder iz Jabbekea, slomio je nogu pri padu s drveta. Lijenici su mu iz rane morali izvaditi velike komade kosti. Budui da zbog nedostatka kosti nisu mogli spojiti dijelove slomljene noge, odravala se na mjestu samo miiima i koom. Lijenici su preporuili amputaciju, na koju de Rudder nije pristao. Nakon to je osam godina trpio velike muke, otputovao je u belgijski grad Oostacker u kojemu se nalazi kip Nae Gospe iz Lourdesa. Prije odlaska posjetio je dr. van Hoestenberghea u Jabbekeu. Lijenik je zamijetio otvorenu ranu na mjestu prijeloma i da izmeu dva komadia slomljene kosti razdvaja prostor irine 3 cm. De Rudder je otputovao u Oostacker u velikim bolovima, jer mu je iz rane istjecao gnoj i krv. Tri su mu ovjeka pomagala da izae iz vlaka. Kada je hodajui na takama stigao u svetite Nae Gospe iz Lourdesa, poeo je moliti. Usred molitve osjetio je kako ga obuzima neobian osjeaj. U tom je trenutku ustao i poeo hodati bez taka. Slomljena nona kost potpuno je zacijelila (Rogo, 1982., str. 293-294). Kada se de Rudder vratio u Jabbeke, dr. van Hoestenberghe ga je pregledao i zapanjio se promjenom na nozi, nakon ega je napisao sljedee

izvjee lijenicima u Lourdesu: "Pierre je bez dvojbe ozdravio. Vidio sam ga vie puta tijekom posljednjih 8 godina i, moje mi struno medicinsko znanje govori da je takvo izljeenje posve neobjanjivo. Ponavljam, ozdravio je potpuno, iznenada i trenutano, bez razdoblja oporavka. Osim to su se kosti iznenada spojile, ini se da se stvorio djeli kosti koji je zamijenio one komade, koje sam osobno vidio kako izlaze iz rane." (Rogo, 1982., str. 294). De Rudder je umro 1898., a dr. van Hoestenberghe je 1900., ishodio doputenje za ekshumaciju i obdukciju njegova tijela. Svoje je studije dokumentirao i fotografijama. Rogo pie (1982., str. 294): "Te fotografije jasno pokazuju da su 2 dijela de Rudderove none kosti meusobno spojena novim fragmentom zdrave kosti, duge oko 2,5 cm koja se naizgled trenutano oblikovala preko njezinih slomljenih krajeva. Takav rast ili obnova kosti medicinski je neoekivana... Danas se de Rudderove none kosti uvaju na Sveuilitu u Louvainu u Belgiji." Lijenik iz BCM-a, dr. Prosper Gustave Boissarie, opisao je sluaj Joachime Dehant, na ijoj se nozi: "... 12 godina nalazila rana duga 30 cm i iroka 15 cm, koja je sezala do kosti, uzrokujui gangrenu." (Boissarie, 1933., str. 3). Ta je rana nastala kao posljedica kolere i tifusa. Joachime Dehant imala je 29 godina i bila je teka samo 27 kg. Joachimeu Dehant, koja je ivjela u Belgiji, poslali su u Lourdes na zahtjev grofice Limminghea. Dehantica je bila toliko sigurna da e ondje ozdraviti, da je eljela kupiti cipelu i arapu za svoju ozljeenu nogu. No, rekla je: "Nitko mi nije mogao izmjeriti bolesnu nogu i stopalo. Velika rana duga oko 30 cm, protezala se od glenja do koljena, prekrivajui mi nogu i stopalo, koje je bilo potpuno iskrivljeno, te tanje i manje od drugog stopala. Stoga sam se trebala zadovoljiti mjerama drugog stopala." (Boissarie, 1933., str. 3). Joachime Dehant je otputovala iz Belgije 10. 09. Putovanje vlakom bilo je veoma naporno jer su joj iz rane neprestano istjecali krv i gnoj, isputajui straan smrad. Povremeno bi promijenila zavoje, pri emu je svaki put izvadila komadie mrtvog tkiva. U Lourdes je stigla 13. 09. Odvedena je u kupelj, no prije toga je jo jednom promijenila zavoje: "To je trajalo sat vremena. Uklonila sam komadie raspadnute kosti i gangrenozno meso, koje sam ostavila na podu." (Boissarie, 1933., str. 4). Prvo kupanje nije rezultiralo ozdravljenjem. Sljedee je jutro, stoga, ponovno otila na kupalite i u vodi je ostala 27 minuta. Kada je izala, njezina prijateljica, Leonie Dorval, uklonila joj je zavoje s noge i rekla: "Joachime, rana

je nestala. Ozdravila si!" Joachime je odgovorila: "Blaena Naa Gospa od Lourdesa! Vidi kako dobro zna posao! Osim to mi je stavila novu kou na nogu, stvorila je i novo meso i list!" (Boissarie, 1933., str. 5). Svi koji su vidjeli Joachime Dehant prije njezina ozdravljenja bili su zapanjeni. Dr. Boissarie je rekao da je iz vode izala (1933., str. 3): "... potpuno zdrava, a rana je bila prekrivena koom." Joachime se sljedeeg dana opet okupala u izvorskoj vodi. Tom se prilikom dogodila druga nevjerojatna preobrazba. Osim rane na nozi, Joachime je patila i od deformacije kuka, koljena i stopala. Opisujui to se dogodilo nakon izljeenja rane na nozi, Bertrin je napisao (1908., str. 105-106): "Obje su vidjele kako joj se deformirano stopalo izravnava, sve dok nije bilo uspravno poput kazaljki sata. Noga se ispravila na pravu duinu, miii vie nisu bili skvreni i koljeno je povratilo svoj normalan oblik. U trenutku je osjetila stravino bolan trzaj. Joachime se onesvijestila, a Leonie je pomislila da umire. No, nekoliko trenutaka poslije se osvijestila i otvorila oi. Sve je bilo gotovo. Bol je potpuno nestala, a tijelo, koje je toliko dugo bilo deformirano, ispravilo se i postalo okretno." Kada se vratila u Belgiju, Joachime je pregledao dr. Gustave Froidbise, koji je potvrdio njezino ozdravljenje. Isto tako, posvjedoio je da je vidio ranu na njezinoj nozi prije nego je otputovala iz Belgije, odbacivi, tako, svaku dvojbu da se izlijeila prije odlaska u Lourdes." (Boissarie, 1933., str. 8). Slijedi tekst njegove izjave, koju je dao nakon to je pregledao Joachime neposredno prije odlaska iz Lourdesa: "Ja, dolje potpisani Gustave Froidbise, doktor medicine, itd., u Oheyu u pokrajini Namur, Belgija, izjavljujem da sam pregledao gdicu. Joachime Dehant, 29 god., roenu u WanferceeBauletu s prebivalitem u Gesvesu, i potvrujem sljedee: Dislokacija desnog kuka. Retrakcija lateralnih miia goljenice desne noge, koja uzrokuje hromost (talipes varus). ir koji prekriva dvije treine vanjske povrine desne noge. To je moja trenutna izjava, Ohey, 6. 09. 1878. Dr. G. Froidbise" (Bertrin, 1908., str. 106). Tom je dokumentu priloio rezultate pregleda Joachime Dehant, koji je izvrio onoga dana kada se vratila iz Lourdesa: "Ja, dolje potpisani doktor medicine, itd., u Oheyu, pokrajina Namur u Belgiji, izjavljujem da sam pregledao gospoicu Joachime Dehant, 29 god., roenu u Wanfercee-Bauletu s prebivalitem u Gesvesu, i potvrujem da su lezije, opisane u priloenom dokumentu, potpuno nestale. Na mjestu gdje se prije nalazio ir vidljivo je samo crvenilo. - Doktor G. Froidbise. Gesves, 19. 09. 1878." (Bertrin, 1908., str. 107). Doktor Henri Vergez s medicinskog fakulteta Sveuilita u Montpellieru, izjavio je: "Iznenadno iscjeljenje

rane ili, tonije, prestanak irenja kroninog ira koji je bio u stanju izrazitog raspadanja, kao i spontana redukcija dislokacije kuka, injenice su koje nadilaze prirodno objanjenje." (Bertrin, 1908., str. 107). Neki skeptici su ak pretpostavili da Joachime Dehant nije uope bila bolesna. Ali, te su dvojbe otklonila svjedoanstva brojnih pouzdanih svjedoka. Profesor prava pri Katolikom sveuilitu u Louvainu, Simon Deploige i lijenik, dr. Royer, podrobno su istraili dokaze o postojanju rane. Doktor Boissarie opisuje njihove metode (1933., str. 8-9): "Polazei od izjave dr. Froidebisea dane 6. 09., slijedili su anamnezu ira, recimo tako, od sata do sata, sve do trenutka njegova nestanka. Ispitali su ...: 1. Susjede Joachime Dehant, koji su vidjeli ir neposredno prije njezina odlaska u Lourdes; 2. Putnike u vlaku; 3. Upravitelje hotela u Lourdesu u kojemu je Joachime odsjela. Nijedan od tih svjedoka nije bio rodbinski povezan s djevojkom ... Svi svjedoci ispitani su u njihovim kuama bez prethodne obavijesti, to je otklonilo mogunost dosluha meu njima. Svi su proitali svoje izjave i potvrdili njihovu istinitost i tonost." Deploige i Royer su zakljuili: "ini se da su istragom utvrene dvije injenice: 1.) injenica da se na tijelu gospoice Joachime, barem do 12. 09. 1878. u 22 h, a moda i ujutro 13. 09., nalazio ir koji je prekrivao gotovo cijelu nogu od koljena do glenja, otkrivajui meso s bubuljicama, koje je mjestimice bilo upaljeno i tamne boje, gadnog izgleda, iz kojega je obilno istjecao gnoj, isputajui straan smrad i, kako proizlazi iz medicinskih izvjea, nije se mogao izlijeiti prirodnim putem za 13 dana i nije pokazivao nikakve znakove oporavka. 2.) injenica da je 13. 09. prijepodne ili, najkasnije oko 21 ili 22 h uveer, isti ir potpuno nestao i na njegovu je mjestu narasla nova, suha koa." (Boissarie, 1933., str. 9). Nakon to su pregledali medicinske dokaze, crkveni dostojanstvenici su proglasili njezino ozdravljenje udotvornim. U poetku povijesti udotvornih ozdravljenja u Lourdesu, neki su tvrdili da su ona moda posljedica ljekovitih svojstava vode. Kemijska analiza je pokazala da se mineralni sastav te vode ne razlikuje od ostalih voda u tom podruju (Bertrin, 1908., str. 116). Drugi su tvrdili da uzrok ozdravljenja poiva u sugestivnoj moi samih pacijenata. Ali, ak i veoma mala djeca, koja nisu sposobna razumjeti takve sugestije, bila su izlijeena od tjelesnih mana. Bertrin pie (1908., str. 142-143): "George Lemesle, star dvije godine i sedam mjeseci, izlijeio se od djeje paralize (1895.); Fernand Balin, star dvije godine i est mjeseci, izlijeio se od iskrivljenog koljena (1895.); mali Duconte, star dvije godine, kojega je voljena majka odnijela

gotovo mrtvog u pilju (1858.), ozdravio je; Yvonne Aumaitre, koju je njezin otac lijenik uronio u udotvornu vodu, usprkos njezinim krikovima, izala je iz vode izlijeena od hromosti (1896.); A. Mertens, stara devetnaest mjeseci, izlijeila se od paralize desne ruke (1895.); dojene Pierre Estournet, vratio je vid (1864.); i, naposljetku, jednogodinjem Paulu Mercereu zacijelile su dvije slomljene kosti (1866.). Naravno, ta ozdravljenja ne mogu se objasniti psihoterapijom." Dr. Alexis Carrel, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 1912., odluno je podravao ozdravljenja u Lourdesu (Rogo, 1982., str. 261). U 11.mj. 1882., vojnik Francois Vion-Dury zaradio je opekline na licu dok je spaavao ljude iz poara, koji je izbio u hotelskom restoranu u Dijonu. Opekline su mu otetile one ronice, uslijed ega je gotovo potpuno oslijepio. Otputen je iz vojske 11. 07. 1884. U postupku ishoenja veeg iznosa mirovine, pregledao ga je dr. Dor iz Lyona, koji je 16. 09. 1884., izjavio: "Premda se ronica lijevog oka oporavila, to oko jo uvijek nije u mogunosti razlikovati dan i no. Gospodin Vion-Dury desnim okom teko uspijeva nabrojati prste ruke udaljene 30 cm. Radi toga je nesposoban za rad i valja se smatrati potpuno i neizljeivo slijepim na oba oka." (Agnellet, 1958., str. 52). Vion-Dury je 1890., primljen u bolnicu u Confortu. Tamonje redovnice su ga uvjerile da se moli Naoj Gospi od Lourdesa i dale su mu boicu s vodom iz Lourdesa. Sljedeeg dana nakon molitve, premazao je oi tom vodom. Poslije je rekao: "Vid mi se u trenutku vratio. Ni sam nisam mogao vjerovati." (Agnellet, 1958., str. 53). Doktor Dor, koji je bio protestant, izvijestio je sljedee na konferenciji oftalmologa odranoj u Parizu: "Vion-Dury je bio gotovo potpuno slijep. Otrina vida svakog oka iznosila je otprilike 1/50 ... Odvajanje ronica dijagnosticirao je velik broj strunjaka i to je oteenje odolijevalo svim metodama lijeenja. Nakon toga mu se, bez ikakvog posebnog tretmana ... vid gotovo u potpunosti vratio." (Agnellet, 1958., str. 53). Crkva je priznala ozdravljenje Viona-Duryja udotvornim. Catherine Lapeyre je 1887., oboljela od raka jezika. Iako joj je lijenik preporuio operaciju, Catherine je otila u Lourdes. Meutim, nakon to je prvi put isprala usta vodom i oprala se, nije ozdravila. U 1.mj. 1889., primljena je u bolnicu u Toulouseu. Nakon neuspjenih pokuaja lijeenja, kirurg je odluio ukloniti tumor s jezika, koji je fotografiran prije operacije. Boissarie je rekao da je na fotografiji prikazan (1933., str. 40): "... maligni, nepravilan tumor na jeziku, koji je vegetirao." Tri mjeseca nakon operacije, tumor se vratio. Kirurg je preporuio drugu operaciju, koju je

Catherine odbila. Otila je iz bolnice i unajmila sobu u Toulouseu. U srpnju 1889., nisu joj dopustili da ode na hodoae u Lourdes, budui da je ondje ve bila 1887. Njezini su je prijatelji savjetovali da im se pridrui u molitvama Bogorodici tijekom 9 dana. Catherine je pristala, a oprala se i vodom iz Lourdesa. Devetog je dana ozdravila. Boissarie je rekao (1933., str. 41): "Tumor se smanjio i nestao. lijezde na vratu vie nisu bile oteene; mogla je jesti i govoriti. Strana bol u glavi, koja se irila do ivaca jezika i uzrokovala je dodatne bolove u uhu, potpuno je nestala. Nakon samo nekoliko sati, te su patnje i bolest, koja se inila neizljeivom i koja se vratila nakon operacija, nestale, ostavivi za sobom samo mali oiljak." I dodao je (1993., str. 42): "S obzirom na to, na temelju izjava lijenika i uznapredovanog tumora vidljivog na fotografiji, koja jasno pokazuje stanje stvari, nema nimalo dvojbe da je Catherine Lapeyre bolovala od tumora na jeziku i, neizljeive bolesti koja bi nakon kratkog razdoblja neizbjeno rezultirala smru. Njezin oporavak, koji se dogodio nakon samo nekoliko sati, bez ikakvog lijenikog tretmana, suprotstavlja se svim oekivanjima. S takvim se rezultatima ne susreemo u medicinskoj praksi." Kada su Catherine Lapeyre 1897., pregledali lijenici iz Lourdesa, ustanovili su da joj je jezik potpuno izlijeen i da se tumor sigurno nee vratiti. Amelie Chagnon roena je u Francuskoj 1874. Kao dijete je bila duboko privrena Djevici Mariji. Kada je imala 13 godina, stopalo joj je poelo crveniti i otjecati. Iako je 1889., otila u Lourdes, ondje nije ozdravila. Kada je imala 17 godina, oboljela je od tuberkuloze, uslijed ega joj je poela propadati kost u stopalu. Ta je kost omekala, a zglobovi su se poeli odvajati od ostalih kostiju stopala. Oko kosti se oblikovala duboka, gnojna rana. Osim toga, otjecalo joj je i koljeno. Lijeenje u bolnici u Poitiersu nije bilo uspjeno i inilo se da je njezina bolest neizljeiva. Tri mjeseca je nepokretno leala u krevetu. Tijekom tog razdoblja, izrazila je elju da jo jednom ode u Lourdes i odbijala je daljnje lijeenje." (Boissarie, 1933., str. 10-14). Amelie je stigla u Lourdes 21. 08. 1891. Bila je toliko sigurna da e ozdraviti da je sa sobom donijela par novih cipela, premda 4 godine nije mogla nositi cipele. Jednom je zaronila u izvorsku vodu, no nita se nije dogodilo. Meutim, kada je zaronila drugi put, osjetila je iznenadan kljocaj u koljenu i intenzivnu bol koja se irila iz stopala. Ozdravila je. Boissarie pie (1933., str. 10-11): "Trule, rane, tuberkuloza kosti, oteena artikulacija - sve je nestalo za nekoliko trenutaka. Na mjestu rane pojavio se tvrd oiljak. Raspadnuta, klimava kost, koja je ostavila plavkast trag ispod

koe, zacijelila je i ovrsnula. Bila je spojena sa susjednim dijelovima. Koljeno vie nije bilo nateeno i bolno, ve se potpuno oporavilo." Jedna od Amelienih njegovateljica gospoda de la Saliniere, prisjea se: "Nas 6 pridravalo je plahtom djevojku u vodi... Izmeu dva zarona, u trenutku kada smo je dignuli na plahti da je izvadimo iz vode, jasno sam vidjela ranu na njezinom stopalu. Amelie je zahtijevala: Ako me vratite u vodu, sigurno u ozdraviti, na to smo ponovno sili trima stubama u vodu ... Koliko smo se iznenadili kada smo, nakon otprilike dvije minute, vidjeli djevojku kako skae s plahte i poinje hodati, govorei: Vie nita ne osjeam; Blaena Djevica me izlijeila. Odmah sam kleknula da joj pregledam stopalo, na kojemu sam jasno vidjela ruiastu povrinu, koja je izgledala kao da je nedavno zacijelila." Amelie Chagnon je nakon toga otila u medicinski ured, gdje su je pregledali lijenici, ukljuujui dr. Boissariea, koji je rekao (1933., str. 15-16): "Pokazala nam je lijenike potvrde u kojima je pisalo da ima bijelu oteklinu na koljenu i ranu. te da joj se raspada kost. Uzalud smo traili tragove tih oboljenja. Nismo ih pronali ni na stopalu, ni na koljenu ... Ozdravljenje ... je bilo trenutano." Lijenici koji su lijeili Amelie Chagnon u Poitiersu dali su svoja svjedoanstva. Doktor Dupont je rekao: "Nekoliko mjeseci sam lijeio gospoicu Amelie Chagnon od truljenja kosti stopala i bijele otekline na koljenu. Odluio sam izvaditi cijelu oboljelu kost i ubrizgati cinkov klorid u koljenina tkiva. Mlada me djevojka preklinjala da odgodim to lijeenje do njezina povratka iz Lourdesa. Dan prije odlaska, toliko je patila da sam se zabrinuo hoe li izdrati putovanje. Nekoliko mjeseci nije izala iz kreveta. Kada se vratila ... stopalo joj je zacijelilo ... Vie nije osjeala bol u kosti. Koljeno je mogla pomicati bez ikakvih potekoa i boli. Djevojka je kleknula, ustala i hodala bez ikakvih patnji." (Boissarie, 1933., str. 16). Dodao je: "Primio sam vie od stotinu pisama ljudi koji su me molili da im pruim informacije o tom sluaju. Autori veine tih pisama bili su kolege lijenici. Svima sam odgovorio: 'Bolest i ozdravljenje su neosporni.'" (Boissarie, 1933., str. 16). Medicinski ured u Lourdesu takoer je prikupio izjave sestara koje su njegovale Catherine u Poitiersu, kao i hodoasnika koji su je pratili u Lourdes. Marie Briffaut je oboljela u 8.mj. 1888. etiri je godine nosila gips na nozi i nije mogla ustati iz kreveta. Bolovala je od koksalgije, bolova u kukovima. Kosti zgloba su joj se raspadale i na njima se pojavila gnojna rana iz koje su ispadali komadii raspadnute kosti. itava joj je noga otekla

i neprestano je osjeala veliku bol. Osim toga, infekcija joj je trovala krv (Boissarie, 1933., str. 22-23). Opisujui njezino stanje, Briffaut je rekla: "Dvije godine jezik mi je bio crne boje, usta suha i povraala sam sve to bih popila, jer nisam mogla normalno jesti. Jednoga dana, kada su mi eljeli promijeniti plahte, leda i noga su mi se prilijepili za gips, radi ega su mi morali oderati kou kako bi me mogli dii; tijelo mi je bilo prekriveno krvlju ... Lijenici su postupno prorijedili svoje posjete. Proglasili su me neizljeivom i rekli su mi da u uskoro umrijeti." (Boisarrie, 1933., str. 23). Budui da nije mogla hodati, u Lourdes je otputovala u kutiji nalik kovegu. Susjedi su mislili da e na putovanju umrijeti. No, nekako je uspjela izdrati putovanje due od 1000 km. i u Lourdes je stigla u 9.mj. 1893. Prvo kupanje u lourdskom jezeru nije bilo uinkovito. Kada su je sljedei dan zaronili u vodu, osjetila je da se neto dogaa: "Bolovi su prestali. Noga mi vie nije bila teka. inilo se kao da je netko s mene uklonio golemi uteg koji me pritiskao." (Boissarie, 1933., str. 23). Nakon to su je izvadili iz vode, rekla je: "Izlijeena sam." (Boissarie, 1933., str. 23). Njezine su je njegovateljice pregledale. Marie Chagnon je rekla: "Rana je nestala; noga vie nije bila crna, ni oteena; kada su je dotaknuli, nisam osjetila nikakvu bol - bila sam izlijeena!" (Boissarie, 1933., str. 23). Ruth Cranston, protestantska istraiteljica, 50-ih god. 20. st. ishodila je pristup dokumentima BCM-a u Lourdesu, na temelju kojih je napisala knjigu o tamonjim ozdravljenjima, naslovljenu The Miracle of Lourdes (1955.). Slijedi opis jednog sluaja koji je zabiljeila. Charles McDonald iz Dublina, obolio je 1924., od tuberkuloze. Sljedee mu se godine zdravlje malo poboljalo i odselio se u Junu Afriku, gdje je 1931., ponovno obolio. Vratio se u Dublin, gdje mu se stanje pogoralo i lijenici su ga proglasili neizljeivim. U 11.mj. 1935., premjeten je u hospicij kako bi se ondje pripremio za neizbjenu smrt. Stoga je odluio posljednju nadu pronai u Lourdesu. U to je vrijeme bolovao od Pottove bolesti, koja mu je unitila kost u dvanaestom torakalnom kraljeku, to je dovelo do iskrivljenja kraljenice. Kost desnog ramena pokazivalo je simptome tuberkuloznog artritisa, a bolovao je i od nefritisa, akutne upale bubrega. McDonald je stigao u Lourdes 5. 09. 1936. Tada ve nije mogao hodati. No, dan nakon kupanja u lourdskom izvoru, prohodao je, a kada se vratio u Irsku, lijenici su utvrdili da je izlijeen i od tuberkuloze, artritisa i nefritisa. Nakon to je proao ispitivanja od strane BCM-a, vratio se u Lourdes godinu dana poslije, u 9.mj. 1937. Trideset dva lijenika BCM-a pregledala su ga i prouila njegova medicinska izvjea, meu kojima je bila i izjava njegova lijenika

koji je potvrdio da je McDonald otiao u Lourdes u uznapredovanom stadiju tuberkuloze s razliitim popratnim komplikacijama. BCM je utvrdio da McDonaldov sluaj odgovara njegovim kriterijima udotvornog ozdravljenja (Rogo, 1982., str. 287-288). U izvjeu BCM-a je pisalo: "Charles McDonald bolovao je od: 1.) tuberkuloze lijevog ramena ...; 2.) tuberkuloze lene kraljenice ...; 3.) kroninog nefritisa uz obilno gnojenje, krvarenje i albumen. Ta tri stanja bila su u punom razvoju u trenutku njegova hodoaa u Lourdes... Napredovanje im je iznenada zaustavljeno 7. 09. [1936.]. Trenutano funkcionalno ozdravljenje uslijedilo je samo 4 dana nakon kupanja u bazenu ... povratkom normalnog urinarnog izmeta bez zaraznih bakterija; prestankom boli, djelominim povratkom pokreta lijeve ruke i lumbalnog podruja ... S gledita dananje znanosti, to je medicinski neobjanjivo; s obzirom na izvanredno brzo izljeenje tih tuberkuloznih oboljenja, koje su strunjaci proglasili neizljeivima i na ije je simptome upuivala opa infekcija, a u razvijenom stadiju lokalna okotavanja." (Rogo, 1982., str. 288-289). Doktor Pierre Cot je 4. 07. 1921., podnio sljedeu izjavu o medicinskom stanju gospoice Irene Salin, koja je tada imala 21 godinu, kako bi ishodio doputenje za njezino hodoae u Lourdesu: "Ja, gore potpisani Pierre Cot, doktor Fakulteta u Montpellieru, s prebivalitem u Maussanneu, izjavljujem i potvrujem da sam dvije godine skrbio o gospoici Irene Salin, koja je bolovala od Pottove bolesti u lumbalnom podruju. Ustvari, pacijentica predstavlja dokaz o postojanju bolesti u posljednja tri lumbalna kraljeka, s neprestanim bolovima u itavom podruju. Primorana je nositi gipsani steznik." (Marchand, 1924., str. 51). Pottova bolest je tuberkuloza kraljenice s unitenjem kostiju, koja rezultira iskrivljenjem kraljenice. Dijagnozu Pottove bolesti, koju je postavio dr. Cot, potvrdila su 4 druga lijenika, kao i priloene rendgenske snimke." (Marchand, 1924., str. 55). Stanje Irene Salin bilo je toliko loe da nije mogla samostalno hodati. Doktor Cot je nije osobito podravao u njezinoj elji da ode na hodoae u Lourdes. To joj je dopustio samo pod uvjetom da ostane u svom gipsanom stezniku i da na vratu nosi tzv. 'Bonnetovu udlagu' te da putuje u napravi nalik kolijevki, koja se zvala gouttiere. Irene je nakon mukotrpnog putovanja stigla u Lourdes 18. 08. 1921. Ondje se dva puta okupala u jezeru, no bez trenutanih rezultata. Stoga se 23. 08. ukrcala na vlak za Provansu, izrazivi nadu da e jednoga dana doista ozdraviti u Lourdesu. Tijekom putovanja ustanovila je da moe hodati. A dok se vozila u

koiji iz eljeznike postaje do svoje kue, dr. Cot, koji je onuda sluajno prolazio svojim autom, iznenadio se kada je vidio da je ozdravila. Posjetio ju je 26. 08., kada joj je uklonio udlagu i ustanovio da su svi simptomi bolesti nestali. Doktor Cot je 14. 09. napisao: "Dvadesetjednogodinja Irene Salin, koja je bolovala od Pottove bolesti u lumbalno-krinom podruju, nosila je Bonnetovu udlagu od 03/1919. do 06/1920.; nakon toga, budui da bolni simptomi nisu prestajali i nije mogla hodati, stavljen joj je gipsani steznik, koji je nosila od 5. 04. 1921. do 26. 08. iste godine. Toga sam joj dana skinuo gipsani steznik i izjavljujem da gospoica Salin tada vie nije pokazivala nijedan klasian simptom Pottove bolesti. Pokreti pret i postfleksije kime, kao i lateralni pokreti, bili su potpuno slobodni i bezbolni. Pacijentica je hodala bez napora i nije se umarala. S obzirom na to, obvezan sam jamiti, potpuno nepristrano, kako i udostoji ovakvim potvrdama, da je takvo potpuno i trenutano ozdravljenje mogue protumaiti samo kao nadnaravno." (Marchand, 1924., str. 54). Lijenici bolnice 'Saint-Louis' u Parizu 1927., su dijagnosticirali tuberkulozu trinaestogodinjoj Louise Jamain. Godine 1930. operirana je u drugoj bolnici, no taj zahvat nije zaustavio irenje bolesti. Godine 1937., na rubu smrti, bolujui od plune, crijevne i trbune tuberkuloze, primljena je u bolnicu Laennec. Premda se nije mogla sama hraniti i iskaljavala je krv, odluila je otii u Lourdes. Ukrcala se na vlak 28. 03. U vlaku i nakon dolaska u Lourdes, imala je estoke napadaje kalja s iskaljavanjem krvi. Dana 1. 04. odvedena je na veernju procesiju koja se odravala u Lourdesu. No, ondje se onesvijestila, radi ega je odvedena u bolnicu, gdje je leala nepokretna, gotovo kao mrtva. Louise Jamain poslije je pripovijedala: "Bilo je 3 h ujutro i leala sam u krevetu u bolnici 'Saint-Michel' u Lourdesu. Tri prijatelja koja su stajala pokraj mog kreveta, razgovarali su o potekoama oko organizacije mog sprovoda i otpremanja mojeg tijela natrag u Pariz. Sjetili su se da nemam obitelj, da mi je otac mrtav, jer je poginuo u ratu od trovanja plinom, te da su mi majka i 4 brata umrli od tuberkuloze. Ali ja sam zatraila da mi daju neto za jelo. Moji su mi prijatelji donijeli alicu bijele kave. Moete samo zamisliti koliko su bili iznenaeni, budui da su me 6 mjeseci hranili intravenozno i serumima." (Agnellet, 1958., str. 110). Nakon to je popila kavu, Louise je zaspala. Sljedee jutro je ustala iz kreveta gladna i spremna da neto pojede. Nakon toga je otila u BCM. Lijenici su bili iznenaeni njezinim oporavkom. Kada se nekoliko sati poslije ukrcala na vlak za Pariz, svi znakovi

bolesti su nestali. U Parizu je primljena u bolnicu Laennec. Agnellet pie (1958., str. 111): "Osoblje se iznenadilo kada je vidjelo da hodnikom odjela za plune bolesti hoda pacijentica, koja je prema svim pravilima ve trebala biti pokopana. Neki zaposlenici odjela na kojemu je nekoliko dana prije leala na samrti, u nevjerici su zahtijevali provjeriti njezino izljeenje, a moda ga i opovrgnuti. No, njihovi su napori bili uzaludni. Na rendgenskim snimkama nisu se vidjeli znakovi plune lezije, kao ni tragovi Kochovih bacila u slini. Njezin je oporavak kliniki utvren, a svojim su ga potpisima potvrdili dr. Bezancon i dr. Cachin, posljednje osobe od kojih bi se oekivalo da bi primili mito od Bazilike u Lourdesu." Crkveni dostojanstvenici proglasili su 1951., ozdravljenje Louise Jamain udom. Gerard Baillie rodio se 1940., u Francuskoj. Kao djeak je oslijepio od korioretinitisa. Agnellet pie (1958., str. 118): "To je progresivna bolest infektivne degeneracije unutarnjih slojeva oka, CHOROID i mrenice. Dok se "unjevi" i "tapii" koji oblikuju osjetilne ivane nastavke u oku i mrenicu postupno unitavaju, vidno polje se suava, kao da se pred okom zatvara okrugla blenda fotoaparata. Kada se uniti unutar-okularni kraj optikog ivca, dolazi do atrofije samog ivca. To dovodi do potpune i neizljeive sljepoe, budui da se ivane stanice, nakon potpunog unitenja njihove jezgre, vie nikada ne obnavljaju. Samo se axon moe obnoviti, a u sluaju korioretinitisa propada itava stanica." Dvogodinji Gerard Baillie smjeten je u Ustanovu za slijepu djecu u Arrasu. Tamonji su strunjaci potvrdili da boluje od korioretinitisa. Dvije godine poslije, roditelji su ga odveli u Lourdes. Agnellet pie (1958., str. 119): "injenica da je Gerard pri dolaska u Lourdes bio potpuno slijep, potvrena je na temelju 15 dokumenata i svjedoanstava stotinu svjedoka." Nakon nekoliko dana provedenih u Lourdesu, Gerardu se postupno poeo vraati vid. To su potvrdili lijenici Medicinske ustanove, kao i drugi oftalmolozi. Godine 1950., vid mu se potpuno vratio, a lijeniki pregled: "... pokazao je da su se slojevi mrenice i optiki ivci potpuno obnovili." Gertrude Fulda i njezina sestra bile su poznate varijetetske plesaice u Austriji. Gertrude je 1937., osjetila strane bolove u trbuhu. Operacijom se ustanovilo da boluje od zapletaja crijeva i upale potrbunice, membrane koja obrubljuje trbunu upljinu. Nekoliko dana poslije, oboljela je od nefritisa, teke upale bubrega. Infekcija se proirila na nadbubrene lijezde. koje su prestale funkcionirati, uslijed ega je nastupila Addisonova bolest. Gertrude je razvila uobiajene simptome te bolesti. Koa joj je poprimila smekastu boju i izgubila je tek. Uskoro je poela gubiti gotovo sve meso

s tijela. Sedam je godina izbjegavala smrt jedino zahvaljujui hormonalnim injekcijama. No, lijenik je napokon objavio njezinoj baki da e Gertrude uskoro umrijeti. Baka joj je poslala boicu vode iz Lourdesa, kojom se Gertrude oprala, no bez rezultata. Stoga je odluila otii u Lourdes. No, to je uspjela tek 1950. Lijenici BCM-a pregledali su je 10. 07. i preporuili joj hormonsku terapiju, ne dopustivi joj odlazak u Lourdes. Gertrude je odbila terapiju i rekla da e umrijeti ne dopuste li joj da se okupa u vodama Lourdesa. Lijenici su 8. 08. pristali i Gertruda je trenutano ozdravila. Agnellet pie (1958., str. 141-142): "Nije bila rije o progresivnom poboljanju zdravstvenog stanja ili oporavku. Gertrude Fulda je trenutano ozdravila. BCM je zabiljeio njezino izljeenje 16. 08. 1950., a u tom izvjeuje pisalo da su svi simptomi bolesti nestali usprkos obustavljenim terapijama. Koa je ponovno poprimila normalnu boju, nestali su bolovi i sve organske funkcije su poele normalno djelovati. Analiza krvi potvrdila je ozdravljenje i krvni tlak joj se normalizirao. Nadbubrene lijezde, koje su unitavali granulomi koji su se oblikovali oko bubrega, odjednom su se obnovile i iznova su poele izluivati normalnu koliinu hormona u krv, koji su se do tada morali umjetno ubrizgavati u krvotok." Gertrudino ozdravljenje potvrdio je i njezin lijenik u Beu, kao i lijenici iz BCM-a u Lourdesu, kada se ondje vratila 1952.

Paranormalna proizvodnja djelominih i potpunih biolokih oblika

U sluajevima iz Lourdesa rije je o modifikaciji ili obnovi postojeih ili prethodno postojeih biolokih oblika djelovanjem bia, koje zauzima vie mjesto u kozmikoj hijerarhiji. Sada emo razmotriti proizvodnju djelominih ili potpunih biolokih oblika. S takvim smo se sluajevima susreli u jednom od prethodnih poglavlja, kada smo govorili o medijima. Naprimjer, u 5. poglavlju smo spomenuli da je Sir Alfred Russell Wallace, jedan od osnivaa teorije evolucije zajedno s Darwinom, svjedoio manifestaciji oblika u prisutnosti medija Haxbyja u Londonu. Haxby, koji je sjedio iza zastora u maloj sobi zastorom odvojenom od salona, u kojemu su sjedili Wallace i drugi svjedoci, uao je u stanje transa, nakon ega se iza zastora pojavio lik ovjeka u bijelom, koji se potom poeo kretati sobom. Wallace je tvrdio da mu je mogao osjetiti ruke i dotaknuti odjeu. Taj ljudski oblik fiziki se razlikovao od medija Haxbyja, to je iskljuivalo dvojbe o prijevari (Wallace, 1905., sv. 2, str. 328-329). Nakon to je lik nestao iza zastora, Wallace i drugi svjedoci su pogledali to se ondje dogaa.

Wallace je izjavio: "Haxby je sjedio na stolici u transu i nije bilo ni traga strancu u bijelom. Vrata i prozor stranje sobe bili su vrsto zakraunati, esto dodatno osigurani ljepljivim papirom, koji je bio netaknut." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 328-329). Prihvatimo li istinitost Wallaceovih opaanja, to iskljuuje ideju da je kroz prozor ili vrata stranje sobe kriom uao netko drugi, tko je glumio prikazu. Wallace je svjedoio i brojnim drugim materijalizacijama ljudskih oblika u prisutnosti medija Eglingtona. Dok je Eglington sjedio iza zastora objeenog iznad jednog kuta sobe, iz nje je izaao mukarac u dugom ruhu. Neposredno prije toga, Wallace i drugi svjedoci paljivo su pregledali zidove i pod iza zastora, ne naavi u njima nikakve tajne prolaze. A nakon materijalizacije, podrobno je pregledana i Eglingtonova odjea, meu kojom nisu pronaene nikakve halje. U meuvremenu, Wallace je s jo nekim osobama pregledao zidove i pod iza zastora, na kojima nije pronaao nita neuobiajeno. Ni Eglington nije ostavio za sobom nita iza zastora. I u tom je sluaju iskljuena mogunost da je Eglington radio u dosluhu s drugom osobom (Wallace, 1905., sv. 2, str. 329). Wallace je u prisutnosti medija Monka svjedoio zbiljskom stvaranju ovjekolikog oblika. Ta je seansa odrana u stanu u Londonu usred dana. S Monkova boka izala je nejasna figura, koja je s njime bila povezana maglovitim obruem. Wallace je napisao (1905., sv. 2, str. 330): "Monk je ... dlanom preao preko obrua i prekinuo ga. Nakon toga su se on i figura poeli odmicati jedno od drugoga, dok nisu bili meusobno udaljeni oko 1,5-2 m. Figura je tada preuzela oblik ene ogrnute platem, s jasno vidljivim rukama i dlanovima. Monk je ... pljesnuo dlanovima, na to je figura ispruila svoje dlanove i takoer pljesnula, a svi smo jasno uli njezin pljesak, premda je bio tii. Nakon toga mu se figura polako poela primicati, pri emu je postajala bljea i nia, dok se nije naizgled potpuno apsorbirala u njegovo tijelo, kao da je iz njega izrasla." Hensleigh Wedgwood rekao je Wallaceu da je vie puta vidio visokog mukarca u ogrtau kako izlazi iz Monka. Wedgwood ga je dotaknuo, pri emu je osjetio njegovu odjeu i tijelo. Jednom prilikom je figura digla stolac na kojemu je sjedio jedan od Wedgwoodovih kolega-istraivaa (Wallace, 1905., sv. 2, str. 331). Wallace je 1874., u Londonu svjedoio materijalizacijama ljudskih oblika u prisutnosti medija Kate Cook, koja je sjedila na stolcu iza zastora objeenog iznad jednog kuta sobe. Materijaliziran oblik nalikovao je eni u bijelom ogrtau, koja je bila via od Cooka i fiziki mu nije nalikovala. Wallace je rekao (1905., sv. 2, str. 328): "Mogao sam je vidjeti iz blizine, pri

emu sam joj pregledao crte lica, kosu i dotaknuo joj ruke." Pola sata poslije, materijalizirani oblik je nestao iza zastora. Samo nekoliko sekundi poslije, Wallace i drugi vidjeli su samo Kate Cook, koja je sjedila u transu u crnoj odjei. Sir William Crookes, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i predsjednik Kraljevskog drutva, svjedoio je brojnim materijalizacijama Kate Cook. Uobiajena skeptina objanjenja bila su da se Cookova brzo presvukla iza zastora i pred publiku izala kao ovjekolika materijalizacija, ali Crookes je posvjedoio da je jednom pratio materijaliziranu figuru iza zastora, gdje je vidio Kate Cook kako u transu lei na podu (Wallace, 1896., str. 189). Nadalje, jednom je prilikom elektriar i lan Kraljevskog drutva, C. E Varley, privrstio na Kate Cook elektronsku opremu za promatranje, kako bi pratio njezine mogue pokrete dok se nalazi u stanju transa iza zastora. Wallace primjeuje (1896., str. 188-189): "Naprava je bila toliko suptilna da je mogla trenutano zabiljeiti svaki pokret... duhovna materijalizacija se pojavila i pod takvim uvjetima, pri emu je pokazivala svoje ruke, govorila, pisala i dotaknula nekoliko osoba... na kraju pokusa, gospoica Cook se i dalje nalazila u stanju dubokog transa." U svojoj knjizi Lights and Shadows of Spritualism, medij D. D. Home posveuje dva poglavlja 'prijevarama i njihovu razotkrivanju'. Pokazao je kako lani mediji stvaraju razliite iluzije, kao to su materijalizacije ljudskih oblika i udova, predmeta, itd. Isto tako, pokazao je da ti lani efekti uspijevaju u uvjetima mraka i nedostatka odgovarajueg eksperimentalnog nadzora. Svoje materijalizacije je demonstrirao u osvijetljenim prostorijama i pod nadzorom uglednih znanstvenika i drugih istaknutih lanova drutva. Iako je bio veoma skeptian prema materijalizacijama, Home je vjerovao da su neke od njih stvarne: "Ne trebam podsjeati svoje itatelje da su paljivo izvedeni pokusi gosp. Crookesa s gicom. Cook potkrijepljeni dokazima, koji neosporno potvruju istinitost fenomena." (Home, 1879., str. 415). Home je osobno svjedoio i materijalizaciji udova. Prisjeajui se jedne seanse s medijem Homeom, Sir William Crookes je napisao: "Prekrasno oblikovana ruica izala je kroz otvor stola za objedovanje i pruila mi cvijet; pojavljivala se i nestajala 3 puta, pruivi mi mnotvo prilika da se uvjerim da je stvarna kao i moja ruka. To se dogodilo pod svjetlom, u mojoj sobi, dok sam drao medija za ruke i stopala." Crookes je zabiljeio i nekoliko drugih pojavljivanja ruku u prisutnosti Homea, koji je to vrijeme bio podvrgnut paljivom promatranju i nadzoru (Carrington, 1931., str. 175176).

U prisutnosti medija Eusapije Palladino opaene su materijalizacije razliitih dijelova ljudskog tijela. Astronom Camille Flammarion je 27. 07. 1897. bio nazoan na njezinoj seansi odranoj u kui obitelji Blech u Parizu. Kao i obino, iznad jednog kuta sobe objeen je zastor. Medij je sjedila izvan tog prirunog kabineta. Na pod unutar kabineta stavljeni su razliiti predmeti, meu kojima i dva pladnja s kitom, jedan vei, a drugi manji. Ti su pladnjevi postavljeni kako bi na njima moda ostali otisci materijaliziranih ruku ili stopala (Flammarion, 1909., str. 68). Flammarion i drugi sudionici fiziki su kontrolirali medija drei je za ruke i noge. Tijekom seanse, nekoliko su puta osjetili dodire i pljuske nevidljivih ruku. De Fontenay je vidio kako ruka uklanja list papira sa stola (Flammarion, 1909., str. 72). Tijekom pauze, gospoda Blech je pregledala pladnjeve s kitom, koji su leali na podu kabineta. Bili su netaknuti. Potom je mali pladanj stavila na okrugli stol izvan kabineta, a veliki na stolac u kabinetu. Seansa se nastavila uz priguena crvena svjetla. De Fontenay i Flammarion su nastavili drati medija za ruke. Flammarion je osjetio njezine prste kako se duboko zarivaju u njegov dlan. Nekoliko trenutaka poslije je rekla: "Gotovo je." Kada su poslije pregledali mali pladanj, na njemu su bili otisci etiri prsta, koji su se nalazili u istom poloaju kao prsti koji su vrsto stiskali Flammarionovu ruku (Flammarion, 1909., str. 74). Nakon toga se stolac, koji se nalazio u kabinetu, pomaknuo do gospoe Blech. Potom se uzdigla i zaustavila na vrhu njezine glave. Veliki pladanj s kitom, teak 4 kg, koji je stajao na stolcu, poeo je lebdjeti iznad stola zaustavivi se na rukama gospodina Blecha. Eusapija je rekla: "Gotovo je." Blech nije na svojim rukama osjetio nikakav pritisak na pladanj. Kada su ga pregledali, vidjeli su otisak ljudskog profila u kitu. Gospoda Blech se primaknula Eusapiji i poljubila je u obraz, na kojemu nije osjetila miris kita, koji je snano mirisao na laneno ulje. Otisak je nalikovao Eusapijinu licu (Flammarion, 1909., str. 74-75). Flammarion je uzeo pladanj s kitom, otiao u susjednu blagovaonicu i stavio ga na stol, kako bi svi mogli paljivije pregledati otisak lica. Kada je u blagovaonicu ula Eusapija s drugim sudionicima, Flammarion ju je pomno promatrao. itavo je vrijeme nepokretno stajala s dlanovima na stolu. Nakon toga se povukla u drugu sobu. Flammarion je napisao (1909., str. 77): "Slijedili smo je ne isputajui je iz vida, dok je pladanj i dalje stajao na stolu iza nas. Kada smo uli u sobu, naslonjena o jedna od dvostrukih vrata, promatrala je pladanj na stolu. Svjetlo ju je veoma dobro obasjavalo.

Bili smo udaljeni oko 2 do 3 m od nje i mogli smo jasno vidjeti sve pojedinosti. Eusapija je tada iznenada ispruila svoju ruku prema pladnju i potom se stenjajui spustila. Bezglavo smo odjurili do stola na kojemu smo ugledali, pokraj otiska glave, novi, veoma istaknut otisak dlana, koji se oblikovao pod svjetlom svjetiljke i nalikovao je Eusapijinu dlanu." Flammarion je 16. 11. 1897. organizirao seansu s Eusapijom u svojoj kui u Parizu. Pridruio im se i izrazito sumnjiavi Arthur Levy. Eusapija i istraivai sjedili su za stolom pokraj zastora objeenog iznad kuta sobe. Levy i drugi sudionik, George Mathieu, nadzirali su joj ruke i noge. Tijekom seanse, iznad Eusapijine glave se nekoliko puta pojavljivala i nestajala ruka (Flammarion, 1909., str. 89). Na drugoj seansi s Eusapijom, odranoj u Flammarionovoj kui, sudjelovali su gospodin i gospoda Pallotti. Soba je bila osvijetljena priguenim svjetlom none svjetiljke, koja se nalazila na odreenoj udaljenosti od stola. Dva svjedoka, gospoda Brisson i Pallotti, kontrolirali su Eusapijine ruke i noge. Gospoe Flammarion i Brisson sjedile su nekoliko metara dalje od stola, licem okrenute prema Eusapiji. Gospodin i gospoda Pallotti izrazili su elju da vide svoju ker. Flammarion pie (1909., str. 128): "Zastor se poeo estoko pomicati. Nekoliko sam puta vidio glavu mlade djevojke s visokim elom i dugom kosom, koja mi se klanjala. Tri puta se naklonila i pokazala tamni odraz svog profila u prozoru." Pallottiji su razgovarali s likom djevojke i osjetili su njezino lice i kosu. "Imao sam dojam da se ondje stvarno nalazi fluidno bie", rekao je Flammarion (1909., str. 128). Ali, smatrao je da su Palottijevi samo umislili da je ta materijalizacija njihova preminula ker. Drugi paljivi istraivai takoer su svjedoili materijalizaciji fluidnih udova na Eusapijinim seansama. Naprimjer, Frederick Myers je svjedoila materijalizaciji ruku koje su izlazile iz Eusapijina tijela (Gauld, 1968., str. 236-237). Drugom prilikom je gospoa Stanley vidjela sline izboine nalik rukama. Neposredno nakon toga dogaaja, gospoa Myers, koja je takoer bila na toj seansi, pomogla je drugim svjedocima da svuku i pregledaju Eusapiju. No, nisu pronali nita sumnjivo (Gauld, 1968., str. 237). Fluidni udovi, koje su vidjele gospoe Myers i Stanley, pojavili su se i na drugim Eusapijinim seansama. Nobelovac Charles Richet je izvijestio (1923., str. 419): "Venzano je svjedoio oblikovanju fluidne ruke, koja je izlazila iz desnog ramena medija i uhvatila au s vodom, koju je potom primaknula ustima medija. Tim su pokusima bili nazoni i profesori Morselli i Porro." Giuseppe Venzano bio je lijenik, Enrico Morselli psihijatar, a Francesco Porro astronom. Posebna istraivaka komisija, koja je istraila Eusapijine

materijalizacije, svjedoila je pojavljivanju fluidnih udova: "Gosp. Feildinga, koji je drao i vidio obje Eusapijine ruke, osjetio je dodir ive ruke iza zastora koja ga je, s 3 prsta i palcem, toliko vrsto ugrabila da je osjetio kako mu se nokti zarivaju u meso. Te su ruke katkad postajale vidljive. Gospodin Baggallyja, koji je takoer drao i vidio obje Eusapijine ruke, osjetio je kako ga neija ruka miluje od dlana uz itavu ruku (Richet, 1923., str. 420). Carrington citira izvjee prof. Felippea Botazzija, koji je sudjelovao na Eusapijinoj seansi odranoj na Sveuilitu u Napulju (1931., str. 175): "Botazzi je osjetio ruku oko svoga vrata. Pomaknuo je svoju ruku do toga mjesta. Rekao je: 'Osjetio sam ruku koja me dodirivala: lijevu ruku, koja nije bila ni hladna, ni topla, s koatim prstima koji su se raspali pod pritiskom; nisu se povukli tako da nisam osjetio povlaenje, ve su se raspali, dematerijalizirali, otopili" Nakon toga je osjetio dlan na svojoj glavi, i hitro je primaknuo svoju ruku da ga dotakne. Rekao je: 'Osjetio sam ga i uhvatio; opet se unitio i nestao u mom stisku" Poslije je osjetio ruku na svojoj podlaktici. Botazzi ju je ponovno uhvatio lijevim dlanom. Rekao je: Mogao sam je istodobno vidjeti i osjetiti; vidio sam ljudsku ruku prirodne boje i osjetio sam prste i dlan mlake, nervozne, grube ruke. Ruka se raspala i (svojim sam oima vidio) kako se vraa u tijelo gospode Palladino putanjom krivulje" (Carrington, 1931., str. 174-175). Njemaki filozofi znanstvenik Hans Driesch (1867.-1941.), bio je jedan od posljednjih istaknutih biologa koji je zagovarao uenje o vitalizmu (Berger, 1991., str. 113-114), prema kojemu se ivot ne moe objasniti samo zakonima materijalne znanosti. Osim toga, aktivno je sudjelovao u parapsiholokim istraivanjima i bio je predsjednik Drutva za parapsiholoka istraivanja. Smatrao je da postoji uska veza izmeu parapsiholokih pojava i njegova vitalistikog objanjenja biologije. Kako je tvrdio, u razvoju biolokih oblika sudjeluje neka bestjelesna upravljaka sila. To vitalno naelo opisao je Aristotelovim izrazom, entelehija (nerazoriva ivotna snaga). Driesch se poeo zanimati za vitalizam nakon to je izvrio neke pokuse s morskim jeevima. Nakon to je odvojio pojedine stanice embrija morskog jea u ranom stadiju, ustanovio je da te stanice ponovno rastu u odraslom morskom jeu. To je pripisao vitalnoj sili koja usmjerava i ureuje razvoj proste materije. Driesch je smatrao da su materijalizacije ektoplazmikih udova i tijela, koje proizvode Eusapija Palladino i drugi mediji, druga varijacija istog naela. Svoju je vitalistiku biologiju opisivao kao: "... most koji vodi do fizikih parapsiholokih fenomena." (Berger, 1991., str. 114). Vezu izmeu vitalistike biologije i parapsiholokih materijalizacija opisao je na sljedei nain: "Zamislite malo materijalno tijelo, koje se zove

jajacem i zamislite golemo i veoma sloeno materijalno tijelo, primjerice, slona, koje moe iz njega proizai: tu se pred vama odvija trajni protok materijalizacija ... irenje entelehijske kontrole." (Berger, 1991., str. 114).

Bilokacije
Drugi oblik paranormalnog proizvoenja biolokih oblika predstavlja fenomen bilokacije, kada se dvojni oblik neke osobe pojavljuje na drugome mjestu. Brojna izvjea o tome pronalazimo u ivotima kranskih svetaca. Rogo pie (1982., str. 81): "No, ne smijemo pretpostaviti da bilocirajui sveci prilikom izvoenja tog uda, alju samo neke svoja vlastita sablasna ili eterina prikazanja na veoma udaljena mjesta. Jer, kako proizlazi iz klasinih mistinih predaja, to 'drugo ja' sposobno je jesti, piti i izvravati sve ostale tjelesne funkcije. Ustvari, prema crkvenom nauku, tijekom procesa bilokacije, ljudsko se tijelo doista duplicira milou Bojom." Jednoga dana 1226., sv. Antun Padovanski (1195.-1231.) drao je propovijed u crkvi u Limogesu. Tijekom te mise, sjetio se da je obeao odrati propovijed u samostanu na drugom kraju grada. Stoga je prekinuo govor i kleknuo u znak molitve. U tom trenutku, redovnici su ugledali sv. Antuna kako ulazi u samostan i poinje propovijedati. Nakon toga je nestao u sjeni. U meuvremenu, u Limogesu, zavrio je svoju molitvu i ustao, te nastavio voditi misu (Rogo, 1982., str. 81-82). Brojni sluajevi bilokacije zabiljeeni su u ivotu sv. Martina de Porresa, roenog u Peruu 1579. On je kao mladi pristupio samostanu Svete krunice u Limi, ali nije se zaredio, ve je ondje sluio kao svjetovni pomonik. ivio je u samostanu, skromno sluei ostalim sveenicima do smrti 1639. Nakon njegove smrti, razliita su crkvena vijea ispitivala ljude koji su svjedoili njegovim udima, ukljuujui bilokacije. Rogo pie (1982., str. 82-83): "Izvorni dokumenti s izjavama svjedoka o udima tog sveca ukljuuju djela Processus ordinaria auctoritate fahricatus super sanctitae vitae, virtutibus heroicis et miraculis (1664.) i Beatificationis et canonizationis Servei Dei Fratis Martine Porres (1712.), a oba se uvaju u arhivima franjevakog reda Santa Sabina u Rimu. Drugi izvor podataka o bilokacijskim moima tog sveca je Responsio ad novas animadversions R. P. D. fidei promotes super dubio an constet de virtutibus ecc, objavljen u Rimu 1742. Korisni su i slubeni zapisi o beatifikaciji i kanonizaciji sv. Martina, objavljeni u Italiji 1960. i 1962." Jednog dana u samostanu u Limi, brat Franjo, prijatelj Martina de Porresa, teko je obolio. Dok je leao u krevetu u svojoj sobi iza zakljuanih vrata, ugledao je sv. Martina koji mu je donio ugljen za vatru. Pritom mu

je i spuvom oprao tijelo, promijenio plahte i nestao (Rogo, 1982., str. 8384). I drugi su redovnici u samostanu svjedoili slinim dogaajima. Osim toga, postoje izvjea o pojavljivanjima sv. Martina de Porresa u Japanu i Kini. Inae, sv. Martin je esto izraavao elju da bude misionar na Istoku. Sestra sv. Martina, Joan i njezin mu, jednoga su dana organizirali obiteljsko okupljanje u svome domu izvan Lime. Nedugo nakon to je izbila svaa meu roacima, na vratima se pojavio sv. Martin, koji je nosio hranu i pie. inilo se da je upoznat s razlogom svae, koju je rijeio pomirenjem. Martin je ostao u kui svoje sestre do jutra, kada se vratio u Limu. Joan je nekoliko dana poslije posjetila samostan i rekla tamonjim redovnicima da se Martin pojavio u njezinoj kui kako bi okonao svau meu roacima. Redovnici su se iznenadili jer je Martin u to vrijeme skrbio o pacijentima u samostanskoj bolnici (Rogo, 1982., str. 84). Jogi Dadaji posjetio je 1970., obitelj svojih sljedbenika u Allahabadu u Indiji. Povukao se u sobu njihove kue kako bi u miru meditirao. Kada je izaao, rekao je svojim domainima da se bilocirao u kui svoje urjakinje, koja je ivjela 400 km dalje, u Calcutti. To su potvrdili njegovi sljedbenici u Allahabadu, a poslije i istraivai parapsihologije, Karlis Osis i Erlendur Harldsson (1976.). Osisova i Haraldsson su razgovarali s obitelji Mukherjee u Calcutti, koji su im rekli da su vidjeli Dadajijevu prikazu u svojoj kui u vrijeme kada je on meditirao u Allahabadu. Njihova ki Roma rekla je da je itala knjigu u radnoj sobi kada je ugledala Dadajin lik, koji je prvotno bio dijelom proziran, da bi se potom posve materijalizirao. Dadaji joj je rekao da eli aj, nakon ega je Roma otila po alicu aja i keks, koje je nosila kroz dijelom otvorena vrata radne sobe. Njezini su roditelji vidjeli figuru kroz pukotinu u vratima. Ali nisu uli u radnu sobu, nego su ostali u dnevnoj sobi. No, kada su uli buku u radnoj sobi, uli su u nju, ali prikaza je otila. alica je bila napola prazna, a keksa vie nije bilo ... Za razliku od Rome, drugi lanovi njezine obitelji nisu bili Dadajijevi sljedbenici (Rogo, 1982., str. 90-91).

Zakljuak
U ovom sam poglavlju izloio samo dio golemog korpusa izvjea o paranormalnim modifikacijama i proizvoenjima biolokih oblika. Kao to je i Darwin promatrao modifikacije biolokih oblika selektivnim uzgojem, posluivi se tim opaanjima kao dokazom evolucije veih razmjera, mi moemo opaanja izloena u ovom poglavlju protumaiti kao dokaz paranormalne modifikacije i proizvodnje biolokih oblika veih razmjera - inteligentnog stvaranja najrazliitijih biolokih oblika, ukljuujui ljude.

10. POGLAVLJE

UNIVERZUM STVOREN ZA IVOT

ini se da je univerzum stvoren za ivot. Neke temeljne nepromjenjivosti prirode, odreeni omjeri izmeu sila prirode, naizgled su veoma dobro usklaeni. Da su njihove numerike vrijednosti imalo drukije, univerzum kakvog poznajemo ne bi postojao. Stabilni atomi, zvijezde i galaksije ne bi se oblikovali (Barrow i Tipler, 1996., str. 20). I, prema tome, sam ivot kakvog poznajemo ne bi postojao. ini se da su vrijednosti konstanti i omjera posve proizvoljni. Drugim rijeima, kako objanjavaju dananji znanstvenici, te vrijednosti nisu utvrene nijednim prirodnim zakonom ili svojstvom materije. Gotovo kao da su postavljene sluajno. Ali, to pobija zakon vjerojatnosti, u nevjerojatnim omjerima koji katkad nadilaze milijardu naprama jedan, tako da smo suoeni s pravim kozmolokim problemom koji se naziva 'problemom dobre usklaenosti'. Jedno od moguih objanjenja je da je fino usklaene vrijednosti postavila neka promiljena inteligencija. A to je posljednja stvar na koju bi veina dananjih znanstvenika pomislila. Jedan od naina izbjegavanja ideje o Bogu kao uzroku, jest pretpostavka o postojanju nebrojenog mnotva univerzuma. Stoga su kozmolozi poeli prihvaati teorije koje rezultiraju stvaranjem takvih univerzuma. Tako zamiljaju da u svakom univerzumu, temeljne konstante i omjeri imaju, sluajno, razliite vrijednosti. A mi sluajno ivimo upravo u univerzumu u kojemu su sve vrijednosti odgovarajue usklaene za postojanje ivota. To nas ne treba iznenaivati. Konano, da vrijednosti konstanti i omjera nisu upravo takve kakve jesu, ne bismo postojali ni mi da ih promatramo. Drugi nain izbjegavanja ideje o Bogu kao uzroku je pokuaj pronalaenja nekog do sada nepoznatog fizikog objanjenja, nove teorije svega, svojevrsne "superstring" teorije (tzv. - teorija superniti), koja e razjasniti finu usklaenost koju zamjeujemo u ovome univerzumu. Sve dosadanje rasprave o problemu fine usklaenosti odvijaju se unutar opeg okvira kozmologije Velikog praska. U sklopu te ope teorije, postoje deseci drugih teorija Velikog praska, kao i jo vei broj kozmologa Velikog praska. Nije mi namjera ovdje istraiti sve jedinstvene znaajke tih teorija,

ve predstaviti opu sloenu sliku svega to one obuhvaaju. Prije svega, svemir nastaje kao fluktuacija kvantnog mehanikog vakuuma, koji se moe usporediti s energetskim oceanom. Teorije multiverzuma pretpostavljaju da iz tog kvantnog mehanikog vakuuma proistjeu brojni svemiri. Ti su svemiri na poetku nemjerljivo mali, gusti i uareni. Potom se poinju ubrzano iriti tijekom kratkog vremenskog razdoblja. Dok se ire, pune se super uarenom plazmom. Protekom vremena i daljnjim irenjem, uslijed kojih se hlade, super uarena plazma se kondenzira u subatomske estice, koje se poslije poinju kondenzirati u vodik, helij i deuterij. Pri tome se proizvode i egzotinije vrste materije i energije, koje se nazivaju tamnom tvari i energijom. U podrujima mnogo guih koncentracija tamne tvari i energije, atomski se plinovi kondenziraju u zvijezde i galaksije. Unutar super-uarenih jezgri tih zvijezda, oblikuju se tei elementi. A kada zvijezde konano eksplodiraju u supernove, uslijed te vruine i udara oblikuju se jo tei elementi. Nakon proteka vie milijarda godina, stvara se vidljivi svemir. Premda njegova sudbina nije tono poznata, neki kozmolozi tvrde da e se i na svemir naposljetku sabiti u crnu rupu i moda iznova iskoiti iz bijele rupe. Teorija Velikog praska rezultat je opaanja o prividnom irenju svemira. Dvadesetih godina 20. st., astronom Edwin Hubble otkrio je da se svjetlo, koje do nas stie iz udaljenih galaksija, premjestilo prema crvenom kraju spektra. Udaljenije galaksije nalaze se blie tom crvenom kraju spektra. Prema crvenom kraju spektra bijeli valovi su dui. Tako su i valne duine svjetlosti, koje dopiru iz tih galaksija rastegnute. Da se galaksije udaljavaju od nas, to bi objasnilo rastezanje svjetlosnih valova. Zamislite amac s veslima u mirnom jezeru, pri emu se veslo okree odreenom stalnom brzinom. Promatrate amac s obale. Da je amac usidren na jednom poloaju, valovi bi do vas stizali u nepravilnim intervalima. Ali, da se amac pone udaljavati od vas, valovi bi do vas dopirali u jo veim intervalima, ak i da se veslo na amcu jo uvijek okree istom brzinom. Na isti bi se nain poveala valna duina svjetla koje dopire iz galaksija koje se udaljavaju. A upravo to znanstvenici promatraju. Valne duine svjetlosti su rastegnute. Isto tako, znanstvenici kau da je teorija Velikog praska predvidjela temperaturu pozadinske radijacije kozmikih mikrovalova. Pozadina kozmikih mikrovalova je toplina koja se zadrala nakon prvotne super-uarene ekspanzije svemira, koja se dogodila prije vie milijarda godina. Nadalje tvrde da teorija Velikog praska predvia veliku koliinu vodika, deuterija i helija koje opaamo danas u svemiru.

Postoje brojni kritiari teorije Velikog praska. Meu njima je i astronom Tom Van Flandern, koji je sastavio popis 20 najveih problema te teorije, koje zasluuju razmatranje. Neki smatraju da iz tih problema proizlazi da se svemir nije irio mijenjajui svoj prvotno mali oblik, kako danas vjeruje veina kozmologa. Umjesto toga pretpostavljaju nepromijenjeno stanje svemira. Osobno smatram da problemi teorije Velikog praska upuuju samo na to da se irenje svemira, koje je prvotno imalo oblik sitnog sjemena, ne moe potpuno objasniti bez razmatranja ideje Boga i njegovih moi. Osim toga, mnogi elementi teorije Velikog praska odgovaraju izvjeima o podrijetlu svemira iz drevnih indijskih sanskrtskih tekstova. Slijedi kratak opis vedskog izvjea podrijetla svemira iz Shrimad Bhagavatam i Brahma Samhita. Izvan vremena i prostora kakve poznajemo, Maha Vinu pluta u kozmikom snu na valovima Oceana Uzroka. Iz pora Maha Vinua izviru bezbrojni svemiri u obliku sjemena. Kada Maha Vinu pogleda te sjemene svemire, pri emu ih osnauje Svojim energijama, oni se poinju iriti bljeskom zlatne svjetlosti. Unutar svakog svemira postupno se poinju oblikovati elementi, od najlakeg do najteeg. Istodobno se oblikuju nebeska tijela. A svemir se nastavlja iriti. Viebrojni svemiri postoje onoliko dugo koliko traje jedan dah Maha Vinua. Svemiri izlaze iz Njegova tijela dok izdie i iznova mu ulaze u tijelo dok udie. Procjenjuje se da jedan dah traje 311 bilijuna godina. Unutar tog dugog vremenskog razdoblja, svaki svemir neprestano prolazi kroz pod-cikluse manifestacije i ne-manifestacije, od kojih svaki traje oko 8,6 milijarda godina. I kozmologija Velikog praska i vedska kozmologija pretpostavljaju postojanje mora transcendentne energije prije materijalne manifestacije svemira. Neki kozmolozi pretpostavljaju da se svemiri ire iz bijelih rupa i sabijaju se u crnim rupama. Iz bijelih rupa izlaze svemiri, dok ih crne rupe prodiru. Vedska verzija takoer pretpostavlja irenje svemira iz rupa i njihovo sabijanje u rupama, tonije, porama koe Maha Vine. Obje kozmologije pretpostavljaju prvotno razdoblje ubrzane inflacije, prvotnu eksploziju svjetlosti ili radijaciju. Isto tako, obje kozmologije pretpostavljaju da se svemir iri bez prestanka i da postoji vie svemira. Kada je mom guruu, Bhaktivedanti Swami Prabhupadi prvi put bila izloena teorija Velikog praska, on ju je odbacio. Njegovi su mu je uenici predstavili kao eksploziju prvobitne grude materije u kojoj nije sudjelovao Bog. Naravno, takva jednostavna eksplozija nije mogla rezultirati nastankom naeg univerzuma. Ali to nije tona slika onoga o emu govori teorija Velikog praska. Nakon to su mom guruu izloeni mnogo realniji elemen-

ti te teorije, bio je mnogo naklonjeniji prema njoj. Prihvatio je naelo irenja svemira, o emu svjedoi i razgovor koji je vodio sa svojim uenicima u Los Angelesu, 6. 12. 1973. (Conversations, 1989., sv. 6, str. 228-229). Bali Mardana: Prabhupada, kada svemiri izviru iz tijela Maha-Vine, poinju se iriti. Prabhupada: Da. Da. Bali Mardana: Da li se svemir jo uvijek iri? Prabhupada: Da... Karandhara: Dok izdisanje traje, svemir se iri... Prabhupada: Da. Karandhara: Udisanjem se svemir sabija. Prabhupada: Da. A u svom komentaru jednog od stihova iz Shrimad Bhagavatam (3.29.43), rekao je: "... tijelo itavog univerzuma se poveava." Neprestano ulaenje svemira u tijelo Maha Vine opisano je u Brahma Samhita (5.48), u kojem se tekstu Maha Vinu opisuje kao boja ekspanzija: "... u koju svi bezbrojni svemiri ulaze i iz kojega iznova izlaze pukim procesom Njegova disanja." Usprkos tomu, vedska kozmologija svemira koji se iri, razlikuje se od suvremene materijalistike kozmologije Velikog praska po tome, to jezgra vedskog svemira izvire iz Boga, kao jedna od Njegovih energija, ijim daljnjim razmjetanjem upravlja Bog. U sljedeoj u raspravi pokazati kako paljivo razmatranje suvremene kozmologije Velikog praska vodi do istog zakljuka. Argument u osnovi glasi ovako: ak i pod pretpostavkom, od koje polazi veina dananjih kozmologa, da se podrijetlo i razvoj svemira moe objasniti iskljuivo u kontekstu interakcije razliitih vrsta materije i fizikih sila, to nas navodi na zakljuak da je u finom usklaenju tih interakcija sudjelovala neka kozmika inteligencija. Polazei od tog zakljuka, moemo se vratiti unatrag i iznova procijeniti polazne pretpostavke suvremene kozmologije Velikog praska i opravdano izvriti neke temeljne promjene u njima, koje e mnogo jasnije uskladiti kozmologiju Velikog praska i vedsku kozmologiju. itatelj e moda zakljuiti, na temelju naina na koji raspravljam o kozmologiji Velikog praska, da njezine pretpostavke prihvaam kao neprijeporne. Meutim, jednostavno elim rei da prihvatimo li, teoretski, pretpostavke koje lee u osnovi kozmologije Velikog praska kao tone, iz toga e proizai odreeni zakljuci. Meutim, osobno mi ne bi odgovaralo da na taj nain poblie objasnim svaku moju aluziju na kozmologiju Velikog praska.

Antropijsko naelo
Prije vie stotina godina, astronomi su uglavnom vjerovali da je Zemlja sredite svemira. Onda je astronom Kopernik iznio ideju da se Zemlja okree oko Sunca. Astronomi su prihvatili to Kopernikovo naelo, ideju da Zemlja i njezini stanovnici ne zauzimaju sredinje mjesto u univerzumu. Ali, astronom Brandon Carter je u 20. st. iznio teoriju da Zemlja u odreenom smislu doista zauzima posebno mjesto u svemiru, ime se u izvjesnoj mjeri vratio na prijanje stajalite, koje nalazimo i u vedskoj kozmologiji. Da bi ljudi mogli postojati kao promatrai, rekao je Carter, moraju se nalaziti na odreenom poloaju u svemiru s odreenim znaajkama. Carter je to nazvao 'antropijskim naelom' (1974., str. 29). Prije svega, s obzirom na danas prihvaene ideje o kozmologiji, svemir bi morao biti odreene starosti da bi u njemu mogli postojati ljudi kao promatrai - tonije, morao bi biti star otprilike deset milijarda godina. Prema danas prihvaenim teorijama, upravo je to razdoblje dovoljno da sukcesivne generacije zvijezda pretvore helij i vodik u tee elemente, kao to je ugljik, jedan od glavnih sastojaka organskog ivota. U svemiru koji se iri, veliina svemira razmjerna je njegovoj starosti. To znai, tvrde suvremeni kozmolozi, da svemir sposoban odravati ljudski ivot koji se osniva na ugljiku, mora imati promjer najmanje deset milijarda svjetlosnih godina, a upravo je tolika veliina naeg svemira, kako proizlazi iz danas prihvaenih promatranja i izraunavanja (Barrow i Tipler, 1996., str. 3). Osobno ne prihvaam bespogovorno procjene dananjih kozmologa o veliini i starosti svemira, i tvrdim da se one neprestano mijenjaju. Prema nekim verzijama antropijskog naela, ljudi kao promatrai ne bi se trebali nalaziti samo u svemiru odreene starosti i veliine, nego i u svemiru gdje su vrijednosti fizikih konstanti i omjera prirodnih sila fino usklaene tako, da omoguuju oblikovanje tog svemira i cjelokupnog ljudskog ivota u njemu. Osobno me najvie zanima upravo to prvobitno fino usklaenje. Moja se rasprava o problemu fine usklaenosti osniva poglavito na dva glavna izvora: knjizi Just Six Numbers Sir Martina Reesa, kraljevskog astronoma iz Velike Britanije i na knjizi The Cosmological Anthropic Principle astronoma Johna D. Barrowa i fiziara Franka J. Tiplera.

Fina usklaenost
Fiziar John Wheeler, poznat po svojoj interpretaciji kvantne mehanike sa stajalita mnogobrojnih svjetova, napisao je (Barrow i Tipler, 1986., str. 7): "Nije posrijedi samo injenica da je ovjek prilagoen svemiru. Svemir je

prilagoen ovjeku. Zamislite svemir u kojemu se neka od fundamentalnih ... konstanti fizike mijenja, na jedan ili drugi nain, za nekoliko postotaka. U takvom svemiru ovjek nikada ne bi mogao nastati. To je sredinja toka antropijskog naela. Prema tom naelu, ivotvorni imbenik poiva u sreditu cjelokupnog sustava i konstrukcije svijeta." Razmotrimo, sada, brojane vrijednosti povezane s nekim od tih fundamentalnih konstanti i omjera prirodnih sila, i pogledajmo to se dogaa kada svaka od njih doivi samo blagu promjenu.

Veliki broj 'N' i gravitacija

Prema suvremenoj kozmologiji, veliina svemira i veliina predmeta i ivih bia koji postoje u njemu, razmjerni su omjeru elektromagnetske i gravitacijske sile (Rees, 2000., str. 27-31). Atomi su sastavljeni od subatomskih estica s razliitim elektronskim nabojima. Meu tim subatomskim esticama nalaze se elektroni i protoni. Elektroni su negativno nabijene, a protoni pozitivno nabijene estice. Elektromagnetsko privlaenje izmeu pozitivno i negativno nabijenih elektrona i protona, jedan je od imbenika koji sjedinjuje atom. Na subatomske estice koje tvore atom djeluje i gravitacijska sila. Ali gravitacijska sila je mnogo slabija od elektromagnetske. Omjer gravitacije i elektromagnetske sile dobiva se dijeljenjem snage elektromagnetske sile snagom gravitacijske sile. Rezultat (broj) koji se time dobiva (AT) je 1036, to znai da je gravitacijska sila 1.000.000.000.000.000.000.000.000. 000.000.000.000 puta slabija od elektromagnetske sile. Na atomskoj razini, utjecaj gravitacijske sile je neznatan. Ali, na veoj razini, utjecaj gravitacije mnogo je vei, premda mnogo slabiji od utjecaja elektromagnetske sile. Pozitivno i negativno nabijene estice u atomu uzajamno se ponitavaju. To znai da, na veoj razini, ne osjeamo velik uinak elektromagnetske sile (osim kada su elektromagnetski naboji u predmetu meusobno poravnati, kao u sluaju magneta ili elektrine struje). Ali, gravitacija nije uvijek pozitivna. to predmet ima veu masu, gravitacija je vea. Prema tome, kod veih skupina atoma njihove se mase udvostruuju i sukladno tome, poveava se gravitacijska sila. Zdruena gravitacijska sila u masi svih atoma na Zemlji dri nas na povrini Zemlje. Ustvari, gravitacijska sila odreuje veliinu ivih bia na nekom planetu. Ako je gravitacijska sila neto snanija, maksimalna veliina ivih bia e porasti. Zamislimo da je N 1030, umjesto 1036. Gravitacija bi tada bila 'samo' 1.000.000.000.00 0.000.000.000.000.000.000 puta slabija od elektromagnetske sile. Uslijed te male promjene (samo nekoliko nula manje), gravitacijska sila na Zemlji

bila bi toliko snana da nijedno bie vee od kukca ne bi izdralo taj pritisak. ak bi i ti sitni kukci morali imati goleme noge. A to nije sve. Sve u svemiru bilo bi mnogo manje. N p r , za nastanak zvijezde bilo bi potrebno milijardu puta manje atoma. Prema danas prihvaenom stajalitu, zvijezde se oblikuju kada gravitacijska sila atoma u plinovitim oblacima vodika i helija uzrokuje kondenzaciju plina. Plin se kondenzirajui zagrijava, a kada postane dovoljno gust i vru, potie fuzijske reakcije. Vruina koja se stvara uslijed fuzijskih reakcija izbacuje zvjezdanu grau, ali je gravitacijska sila dri unutra. Ravnotea izmeu vanjske ekspanzije i unutarnje kontrakcije, odreuje veliinu zvijezde. Zvijezda mora biti dovoljno velika da se dovoljno plinovitih molekula urui u jezgru uz pritisak dovoljan za poticanje procesa atomske fuzije. Isto tako, zvijezda mora odrati dovoljno veliku masu kako vruina, koja nastaje tom fuzijom ne bi izbacila svu zvjezdanu grau u vakuum. Ukratko, zvijezde moraju biti prilino velike. Meutim, ako je gravitacijska sila vea, fuziju bi mogao potaknuti manji broj atoma i manji broj atoma bi mogao prevladati vanjsku ekspanziju. Da je N 1030, a ne 1036, bilo bi dovoljno milijardu puta manje atoma da se prevlada sila vanjske ekspanzije. To znai da bi zvijezde bile mnogo manje. Osim toga, zvijezde bi mnogo bre izgorjele svoje nuklearno gorivo. Vatra odravana s malo goriva obino se gasi prije od vatre s velikom koliinom goriva. Kako tvrdi Reese (2000., str. 31), prosjean ivot zvijezde iznosio bi 10.000 godina, a ne deset milijarda godina. To bi imalo negativne posljedice na mogunost bioloke evolucije kakvu znanstvenici danas zamiljaju. I galaksije bi bile mnogo manje i bile bi gusto napuene zvijezdama. Gusta napuenost zvijezdama u galaksijama smetala bi putanjama planeta, koje krue oko tih zvijezda. Da putanja naeg planeta nije stabilna, temperature na Zemlji bile bi suvie velike da bi na njoj mogao opstati ivot kakvog poznajemo. Zato je vrijednost broja N upravo tolika? Rees kae (2000., str. 31): "Nemamo teoriju koja bi nam objasnila vrijednost broja N. Znamo samo to da nita tako sloeno kao ljudska vrsta ne bi moglo nastati da je N mnogo manji od 1.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000. 000.000."

Vezna energija
Vezna energija drugi je kozmiki broj koji snano utjee na znaajke naeg univerzuma (Rees, 2000., str. 43-49). On odreuje oblik atoma i nain na koji se odvijaju nuklearne reakcije. To je, naravno, veoma znaajno i za postojanje oblika ivota.

Atomi razliitih elemenata imaju razliite vezne energije. Za nas je najznaajnija vezna energija helija. Prema stajalitu dananje astrofizike, prva generacija zvijezda pretvara vodik u helij procesom fuzije. Jezgra atoma vodika sadri jedan proton. Jezgra vodikova izotopa, deuterija, sadri jedan proton i jedan neutron. Fuzijom dvaju atoma deuterija nastaje atom helija s dva protona i dva neutrona. Masa jezgre atoma helija jednaka je .999 (99.3%) mase dvaju protona i dvaju neutrona od kojih je sastavljena. Procesom fuzije, .007 (0.7%) mase pretvara se u energiju, uglavnom toplinu. Taj broj, .007 je vezna energija atomske jezgre i srodna je snanoj nuklearnoj sili koja spaja protone u atomu. Rees kae (2000., str. 48): "Koliina energije koja se oslobaa kada jednostavni atomi prolaze kroz proces nuklearne fuzije, ovisi o jaini sile koja 'lijepi' sastojke u atomskoj jezgri." to je vezna energija vea, vea je snaga nuklearne sile. Protoni u jezgri imaju pozitivan naboj, a pozitivni naboji e se uzajamno odbijati, uslijed ega e se atom raspuknuti. Ali snana nuklearna sila dovoljno je jaka da prevlada njihovo uzajamno odbijanje i odri protone u jezgri. Mi ne osjeamo tu silu jer ona djeluje samo unutar jezgre atoma. Da je vrijednost samo malo drukija, to bi imalo velike posljedice na strukturu atoma. Naime, da vrijednost iznosi .006, umjesto .007, to bi znailo da je snana nuklearna sila bila neto slabija nego to je sada. Ali to bi bilo dovoljno da sprijei oblikovanje elemenata teih od vodika. Tei elementi nastaju dodavanjem protona atomskim jezgrama. Vodik, koji je sastavljen od jednog protona, najlaki je element. eljezo ima 26 protona. No, da bi mogli nastati eljezo i tei elementi, najprije mora nastati vodik, pa helij. Jezgra helija obino se sastoji od dva protona i dva neutrona, dok se jednostavna jezgra vodika sastoji od samo jednog protona. Dakle, razvoj od vodika do helija iziskuje meuradnju, tj. pretvaranje vodika u svoj izotop, deuterij, koji se sastoji od jednog protona i jednog neutrona. Tek e se tada dvije jezgre deuterija moi fuzionirati i oblikovati jezgru helija s dva protona i dva neutrona. Snaga nuklearne vezne sile izmeu protona i neutrona u jezgri helija, uzrokuje oslobaanje dijela njezine mase u obliku energije, vezne energije. Dalje, da ta vezna energija iznosi .006 ukupne mase protona i neutrona, umjesto .007, snana nuklearna snaga bila bi slabija. Tonije, ne bi bila dovoljno jaka da se neutron vee uz proton. Ne bi se mogle oblikovati jezgre deuterija i, prema tome, ne bi se oblikovale ni jezgre helija. Vodikovi atomi bi se i dalje kondenzirali u tee mase, koje bi se uarile. Ali, ne bi nastupile fuzijske reakcije koje bi odravale zvijezdu. Ne bi se oblikovali ni drugi elementi. Ne bi postojali ni planeti, ni ivot kakav poznajemo.

to bi bilo da je iznosio .008 umjesto .007, to bi znailo da je snana nuklearna sila bila neto vea nego danas? To bi dovelo do drugog problema u procesu oblikovanja elemenata. Kako smo vidjeli, za meusobno vezivanje protona neophodna je snana nuklearna sila. Dananja snana nuklearna sila nije dovoljno snana da vee samo dva protona. Spoj dvaju protona zove se 'diproton'. U dananjem svemiru ne postoje stabilni diprotoni. Razlog tomu je injenica da je snaga odbijanja dvaju pozitivno nabijenih protona vea od vezne energije snane nuklearne sile. Ali, vezna energija, sa svojom trenutnom vrijednosti od .007, dovoljno je snana da uzrokuje da se proton vee s neutronom oblikujui deuterij. Slijedom toga, dva spojena atoma deuterija mogu oblikovati helij. To se dogaa jer neutroni opskrbljuju dodatnom koliinom vezne energije neophodne za spajanje dvaju protona. Budui da su neutroni elementarne estice bez elektrinog naboja, oni ne pridaju nikakvu dodatnu silu odbijanja. Dalje, da je vei od .008, dva protona bi se mogla meusobno spojiti i oblikovati diproton, izotop helija s dva protona i bez ijednog neutrona. To znai da bi se svi vodikovi atomi (od kojih svaki ima jedan proton) u poetku nastanka svemira veoma brzo sjedinili u diprotone. Danas samo neki vodikovi atomi tvore deuterij i normalan helij protekom dugih vremenskih razdoblja. To ostavlja vodik u svemiru za oblikovanje vodikovih spojeva neophodnih za ivot. Barrow i Tipler to ovako objanjavaju (1996. str. 322): "Da su snane interakcije tek neznatno jae, diproton bi bio stabilno vezno stanje s katastrofalnim posljedicama - sav vodik u univerzumu izgorio bi do He 2 tijekom prvih etapa Velikog praska, i danas ne bi postojali vodikovi spojevi, kao ni stabilne, dugotrajne zvijezde. Da je postojao diproton, mi ne bismo nastali!" Najznaajniji vodikov spoj je voda, a u svemiru u kojem bi bio vei od .008, ne bi bilo vode. Stabilne zvijezde ne bi postojale jer im je neophodan vodik kao gorivo, a vodika ne bi bilo. Prijelaz od helija do ugljika takoer iziskuje proces fine usklaenosti (Barrow i Tipler, 1996., str. 250-253). Kako tvrde kozmolozi, prve generacije zvijezda izgaraju vodikove jezgre procesom fuzije, uslijed ega se oblikuju jezgre helija. Naposljetku, zvijezdi ponestane vodik i njezina jezgra od helija postaje gua. Kondenzacijom se poveava temperatura zvijezde do toke kada se helij poinje fuzionirati u ugljik. Jezgra helija sastoji se od dva protona. Jezgru ugljika tvori est protona. Teoretski, fuzijom tri jezgre helija moe se oblikovati jezgra ugljika. No, to se u stvarnosti ne dogaa jer je mala vjerojatnost da e se tri jezgre helija istodobno sudariti na nain neophodan za oblikovanje jezgre ugljika. Umjesto toga, odvija se dvostruki proces. Najprije se dvije jezgre helija spajaju, oblikujui jezgru

berilija s 4 protona. Nakon toga se jezgra berilija spaja s drugom jezgrom helija, oblikujui ugljik. Meutim, problem predstavlja injenica da su jezgre berilija nestabilne i prilino se brzo iznova raspadaju u jezgre helija. Stoga fiziari smatraju da bi se mogla proizvesti samo veoma mala koliina ugljika, a sigurno ne onoliko koliko ga danas postoji u svemiru. No, tada je engleski astronom Fred Hoyle pokazao da jezgra ugljika sadri jedinstvenu razinu rezonantne energije, koja se nalazi neposredno iznad zdruenih energetskih razina berilija i helija. Dodatna koliina energije koja dopire do berilija i helija isijavanjem topline iz suneve jezgre, dovodi jezgre berilija i helija do te razine, omoguujui im da se spoje u jezgre ugljika mnogo bre od oekivanog. Stoga je mogue da se sav ugljik, proizveden na takav nain, trenutano pretvorio u kisik, ako su se jezgre ugljika spojile s jezgrama helija. Ah, razina rezonantne energije jezgre kisika nalazi se ispod zdruenih energija ugljika i helija. Ta sretna okolnost znai da je mnogo manje vjerojatno da e nastupiti fuzijska reakcija izmeu ugljika i helija. Upravo radi toga imamo dovoljno ugljika za opstanak oblika ivota koji se osniva na ugljiku. Rees primjeuje (2000., str. 50): "Ta prividna 'sluajnost' nuklearne fizike omoguuje nagomilavanje ugljika, ali nijedan slian uinak ne pojaava sljedeu etapu procesa, u kojoj ugljik zahvaa drugu jezgru helija i pretvara se u kisik. Kljuna rezonancija veoma je osjetljiva na nuklearnu silu. ak bi i pomak od 4% znatno iscrpio koliinu ugljika koja bi se stvorila. Hoyle je, stoga, tvrdio da bi na opstanak ugrozila ak i promjena za samo nekoliko posto." Komentirajui fino usklaene rezonancije koje su omoguile proizvodnju tekih elemenata u zvijezdama, Hoyle je rekao: "Ne vjerujem da bi ijedan znanstvenik na temelju razmotrenih dokaza, propustio izvesti zakljuak da su zakoni fizike svjesno konstruirani s obzirom na posljedice koje proizvode u zvijezdama." (Barrow i Tipler, 1996., str. 22).

(omega) i kozmika ravnotea sila

Kako tvrde dananji kozmolozi, svemir koji se iri je na poetku svog stvaranja mogao doivjeti tri razliite sudbine: 1.) Gravitacijska sila je mogla nadvladati silu ekspanzije i svemir se mogao ubrzano raspasti, bez oblikovanja zvijezda i galaksija. 2.) Sila ekspanzije mogla je nadvladati gravitacijsku silu, tako da bi se svemir poeo iriti suvie brzo da bi se mogle oblikovati zvijezde i galaksije. 3.) Gravitacijska i ekspanzijska sila mogle su se veoma paljivo prilagoditi, tako da se svemir iri idealnom brzinom da se u njemu mogu oblikovati zvijezde i galaksije, koje e trajati milijardama godina.

Prema tome, sudbina svemira ovisi o kritinoj prosjenoj gustoi tvari. Kako tvrde kozmolozi, kritina gustoa iznosi 5 atoma/m 3 . Ako gustoa prelazi 5 atoma/m 3 , gravitacijska e sila biti dovoljno snana da prouzroi raspadanje svemira. Ako je gustoa manja od 5 atoma/m 3 , svemir e se iriti prebrzo za oblikovanje zvijezda i galaksija. Kozmiki broj omega je omjer izmeu kritine i stvarne gustoe (Rees, 2000., str. 72-90). Ako su kritina i stvarna gustoa jednake, tada je omjer 1 i, slijedom toga, (omega) = 1. Taj omjer omoguuje polako irenje svemira u kojemu se mogu oblikovati zvijezde i galaksije, kao to je sluaj s naim svemirom. Ali u naem svemiru, stvarna gustoa vidljive tvari mnogo je manja od kritine gustoe. Uzmemo li u obzir sve vidljive tvari, u obliku zvijezda, galaksija i plinovitih oblaka, stvarna gustoa iznosi samo .04 kritine gustoe. Ali, opaanje kretanja vidljive tvari uvjerilo je znanstvenike da zacijelo postoji neki drugi oblik tvari u svemiru, takozvana tamna tvar ili materija. Naime, spiralne galaksije imaju oblik rotirajuih klinova iz ije svijetle sredinje jezgre izbijaju dva ili vie svijenih 'krakova' zvijezda. Kada astronomi promatraju spiralne galaksije, primjeuju da one ne sadre dovoljno obine vidljive tvari, koja bi mogla odravati krakove zvijezda toliko blizu sredita takvih galaksija. Naime, da bi galaksije mogle odrati takve oblike, morale bi sadravati deset puta vie tvari od vidljive. To znai da u njima postoji neka 'nedostajua tvar'. Kako ta tvar izgleda? Neki astrofiziari pretpostavljaju da je tamna tvar sastavljena od neutrina, neobinih estica s veoma malom masom, koje su se oblikovale u vrijeme Velikog praska ili od bezbroj crnih rupa s iznimno velikom masom. "Sramotno je", pie Rees (2000, str. 82), "to ne moemo objasniti vie od 90% svemira - to je jo gore imamo li na umu da je tamna tvar moda sastavljena od entiteta, ije mase iznose od 10-33 g (neutrini) do 1039 g (teke crne rupe), koja nesigurnost prelazi sedamdesetu potenciju od deset. Kada se vidljivoj tvari pridoda tamna tvar, stvarna gustoa tvari u svemiru iznosi oko .30 kritine gustoe. Da bi takva situacija mogla postojati danas, milijardama godina nakon irenja svemira, omjer stvarne gustoe tvari u svemiru i kritine gustoe morao bi biti gotovo jednak (tj. 1:1). Rees kae (2000., str. 88): "Stvaranje naeg svemira potaknuo je veoma fino usklaen impetus*, gotovo savreno dovoljan da uravnotei usporavajuu gravitacijsku silu. To moemo usporediti s ovjekom koji sjedi na dnu bunara i baca kamen u visinu na takav nain da se on zaustavi tono na vrhu - takva preciznost je zapanjujua: sekundu nakon Velikog praska.
* impetus, lat. - nasrtaj, iznenadna navala

se nije mogla razlikovati od jedinstva vie od jednog dijela u milijun milijardi (jedan u 1015) kako bi se svemir danas, nakon deset milijarda godina, jo uvijek irio i s vrijednou koja sigurno nije znatno odstupila od jedinstva."

(lambda): Levitacija osim gravitacije?

Da je gravitacija jedina sila koja sudjeluje u irenju svemira, astronomi bi zacijelo primijetili da se brzina njegova irenja postupno smanjuje. Gravitacija bi trebala usporavati brzinu kojom se svi materijalni predmeti u svemiru udaljavaju jedan od drugog. Ukratko, trebali bismo uoiti usporavanje irenja. Gravitacijska sila ovisi o ukupnoj gustoi tvari. to je vea gustoa, vea je gravitacija. to je vea gravitacija, vea je brzina usporavanja. Ovisno o tonoj gustoi tvari u svemiru, brzina usporavanja trebala bi biti vea ili manja. U svakom sluaju, usporavanje bi se trebalo odvijati, jer gravitacijska sila neutralizira (odnosno, usporava) irenje. Umjesto toga, znanstvenici su uoili jasno vei omjer ubrzanja. To je bilo unekoliko neoekivano, budui da iz toga proizlazi da osim gravitacije, postoji i neka druga temeljna prirodna sila koja nije privlana, nego odbijajua. Drugim rijeima, osim gravitacije moda postoji i antigravitacija. Antigravitacijsku silu su otkrili znanstvenici koji su se nadali da e utvrditi ukupnu koliinu tamne tvari u svemiru (Rees, 2000., str. 91-95). Vidljiva tvar u svemiru iznosi samo .04 kritine gustoe. Kritina gustoa je tona koliina tvari neophodne da svemir, koji je nastao Velikim praskom, postoji tijekom dugog vremenskog razdoblja s relativno stabilnim zvijezdama i galaksijama. Trebala bi postojati dovoljna koliina tvari da uspori brzinu irenja ne bi li se sva tvar u svemiru ubrzano rasprila u bezoblian plin. Meutim, ne bi smjela postojati tolika koliina tvari koja bi potpuno onemoguila irenje, uslijed ega bi se svemir ubrzano iznova uruio u crnu rupu. Budui da je vidljiva tvar u svemiru raspodijeljena na nain koji se suprotstavlja zakonima gravitacije, znanstvenici su zakljuili da postoje nakupine tamne tvari koje, premda su nevidljive, posjeduju gravitacijsku silu. Kozmolozi, uzimajui u obzir gravitacijsku silu tih nakupina nevidljive tamne tvari, mogu objasniti raspodijeljenost vidljive tvari. Meutim, kada se zbijena tamna tvar doda vidljivoj tvari, gustoa ukupne koliina tvari i dalje iznosi samo .30 kritine gustoe. Neki znanstvenici su pretpostavili da se trenutno stanje naeg svemira moe najbolje objasniti time, da stvarna gustoa tvari u svemiru veoma priblino odgovara kritinoj gustoi, tako da je njihov meusoban omjer iznosio 1:1 ( = 1). Meutim, to bi znailo da u svemiru mora postojati jo tamne tvari. S obzirom na to,

neki znanstvenici su pretpostavili da su velike koliine tamne tvari ravnomjerno rasporeene diljem svemira. Za razliku od nagomilane tamne tvari, ta ravnomjerno rasporeena tamna tvar ne bi svojom gravitacijskom silom zamjetno utjecala na pojedine galaksije. I, s obzirom na to, ne bi pokazivala svoj utjecaj u obliku nepravilne raspodjele tvari unutar i izmeu galaksija. Meutim, ravnomjerno rasporeena tamna tvar mogla bi usporavati cjelokupno irenje svemira. Znanstvenici su u provjeru svojih ideja odluili izmjeriti udaljavanje (pomicanje prema crvenom dijelu spektra) odreenog tipa supernova. Reed kae (2000., str. 93): "Jedinstven tip supernove, koja se struno naziva Tip 1 a, signalizira iznenadnu nuklearnu eksploziju u sreditu umirue zvijezde, kada njezina sagorena jezgra prijee odreenu granicu mase i postane nestabilna. To je nuklearna bomba s uobiajenim ishodom ... Bitna je injenica da se super-nova 'Tipa 1 a moe usporediti s 'obinim svijeama' koje isputaju dovoljno svjetlosti da se mogu vidjeti s velikih udaljenosti. S obzirom na jainu njihove svjetlosti, mogla bi se pouzdano utvrditi njihova udaljenost i, slijedom toga (kao i mjerenjem red shift-a)*, utvrditi brzinu irenja i udaljenost u prolom razdoblju. Kozmolozi se nadaju da e takva mjerenja omoguiti razlikovanje manje brzine usporavanja (koja se oekuje ako je utvrena ukupna koliina tamne tvari) i vee brzine usporavanja, koja se oekuje - kako pretpostavljaju mnogi teoretiari - ako je postojala dovoljna koliina tamne tvari da tvori ukupnu 'kritinu gustou'." Dva tima znanstvenika iznenaeno su ustanovili da njihova mjerenja tih pomaka k crvenom dijelu spektra super-nova, ne pokazuju nikakve uinke usporavanja. Umjesto toga, pokazivala su da se irenje svemira zapravo ubrzava. To je znailo dvije stvari. Prvo, nije postojala znakovita koliina vika tamne tvari. Drugo, u nastojanju da objasne ubrzano irenje svemira, znanstvenici su morali pretpostaviti da postoji svojevrsna antigravitacijska sila. Ideja antigravitacijske sile see unatrag do Einsteina. Einstein je 20-ih godina radio na teoriji o statinosti svemira. No, njegova izraunavanja su iskljuivala mogunost da svemir moe postojati u statinom stanju. Naime, u tom bi sluaju privlana gravitacijska sila prouzroila sabijanje cjelokupne tvari u svemiru. Stoga, u nastojanju da uravnotei tu gravitacijsku silu koja privlai, Einsten je svojim jednadbama dodao 'kozmoloku konstantu', (lambda). Kada su kozmolozi prihvatili teoriju o svemiru
* red shift - crveni pomak - promjena valnih duljina spektralnih linija izvora svjetlosti koji se udaljava od promatraa, a moe nastati i gubljenjem energije fotona u gravitacijskom polju.

koji se iri, izgubili su zanimanje za ideju kozmoloke konstante u jednadbama koje opisuju statini svemir. Ali, danas se ini da model svemira koji se iri doista iziskuje to tono mjeri? Ta jedinica ne mjeri silu svijetle ili tamne tvari. Kozmolozi su definiciju te jedinice sveli na tvrdnju da mjeri koliinu energije praznog prostora (Rees, 2000., str. 154). Trenutno izmjerena vrijednost jedinice naizgled je prilino osebujna. Rees kae (2000., str. 99): "Via vrijednost nadvladala bi gravitaciju jo prije, u stadijima vie gustoe. Da je poela dominirati prije nego li su se galaksije kondenzirale iz svemira koji se iri, ili da je bila dovoljno "odbijajua" da ih sprijei u nastajanju, tada galaksije ne bi ni nastale. Nae postojanje iziskuje da vrijednost nije suvie velika."

Q
Prema kozmologiji Velikog praska, na svemir je u poetku bio mala, gusta kuglasta masa izvanredno uarenog plina. Postupnim irenjem se hladio. Da je ta plinovita kugla bila savreno glatka, tada bi se, procesom irenja, atomi plina ravnomjerno rasprostranili u svemiru. Da se tvar mogla organizirati u strukture nalik zvijezdama, galaksijama i nakupinama galaksija, prvobitna plinovita kugla morala je izgubiti svoju prvotnu glatkou. Neka su podruja morala biti neto gua od drugih. U tim guim podrujima, atomi su se meusobno privlaili djelovanjem gravitacijske sile, postupno se oblikujui u zvijezde i galaksije. Rees objanjava snagu te sile (2000., str. 106): "Najupadljivije strukture u svemiru - zvijezde, galaksije i nakupine galaksija - meusobno dri na okupu gravitacija. Moemo izraziti koliko su one vrsto vezane jedna uz drugu - ili, isto tako, kolika je energija neophodna da se raspuknu i raspre - kao omjer njihove ukupne 'energije ostatka mase' (mc2). to se tie najveih struktura u naem svemiru - skupova i super-skupova zvijezda - odgovor je otprilike 1 dio naprama stotinu tisua. To je samo broj - omjer dviju energija - i nazivamo ga Q." Drugim rijeima, nije potrebna velika koliina energije da nadvlada gravitacijsku silu koja spaja galaksije i nakupine galaksija. Q se nuno povezuje s prvobitnim varijacijama gustoe vatrene kugle u prvim etapama Velikog praksa. Da takvih varijacija gustoe nema, tvar u svemiru bi se irila potpuno jednakomjerno, tako da u mnogo guim podrujima ne bi bilo sabijanja tvari. Prema tome, sukladno trenutnoj vrijednosti jedinice Q (1 u sto tisua, tj. IO 5 ), prvobitne varijacije energije svemira nastalog Velikim praskom, nisu nadilazile sto tisuiti dio njegova polumjera. Znanstvenici to planiraju dokazati svemirskim satelitima, koji mogu veoma precizno izmjeriti i najmanje varijacije u pozadinskoj radija-

ciji kozmikih mikrovalova, za koje smatraju da su ostaci prvobitne vatrene kugle Velikog praska. -5 ini se da je trenutna vrijednost jedinice Q (10 ) jedina koja omoguuje postojanje svemira sa stabilnim zvijezdama i planetima, na kojima moe opstati ivot kakav poznajemo. to da je Q manji od 10-5? Rees kae (2000., str. 15): "... galaksije koje bi se stvorile bile bi anemine strukture i u njima bi se sporo i neuinkovito oblikovale zvijezde, dok bi 'obraen' materijal bio izbaen iz galaksije, umjesto da se ponovno saima u obliku novih zvijezda koje mogu tvoriti planetarne sustave." Da je Q jo manji (manji od 10-6): "... plin se nikada ne bi kondenzirao u gravitacijom vezane strukture, i takav bi svemir zauvijek bio mraan i bezoblian." (Rees, 2000., str. 115). No, to bi se dogodilo da je Q mnogo vei od 10-5?, Rees kae (2000., str. 115) da bi se u takvom svemiru veina tvari veoma brzo uruile u golemim crnim rupama, a zvijezde koje bi moda preostale: "... bile bi suvie gusto zbijene i meusobno bi se esto sudarale da bi mogle odrati stabilne planetarne sustave." Prema tome, iako je trenutna vrijednost Q kljuna za na opstanak, ne postoji neki oiti razlog zbog ega je ta vrijednost upravo tolika. Kako kae Rees (2000., str. 113-114): "Nain na koji je utvren Q ... jo uvijek veoma zbunjuje." Ne elim ostaviti dojam da je opi scenarij oblikovanja galaksija izloen u ovoj raspravi u potpunosti toan. Premda znanstvenici vjeruju da se zvijezde i galaksije oblikuju vie ili manje automatski, sukladno zakonima fizike, u procesu kondenzacije plinovitih oblaka u svemiru, nisu uspjeli precizno rekonstruirati taj model kompjutorskim programima. Rees primjeuje (2000., str. 110): "... nitko do sada nije proizveo simulaciju koja poinje jednim oblakom, a zavrava mnotvom zvijezda." Drugim rijeima, dokaz o finoj usklaenosti konstanta, zajedno s nesposobnou znanstvenika da proizvedu precizan model procesa oblikovanja zvijezda i galaksija, upuuje nas na zakljuak da je posrijedi neto mnogo vie od djelovanja materije sukladno odreenim zakonima. Moda je posrijedi i sveobuhvatna aktivna intervencija vrhovnog bia. Drugim rijeima, Bog nije potreban samo da ispuni pukotine, nego i kao sveobuhvatan omoguujui i koordinirajui imbenik.

D: Broj dimenzija
Broj prostornih dimenzija, D, utvruje bitne znaajke naeg svemira. Na svemir ima tri dimenzije (D). Da postoje dvije, etiri ili neki drugi broj dimenzija, ivot kakav poznajemo ne bi mogao postojati. U naem svemiru, gravitacija i elektricitet slijede obrnut zakon kvadrata. Odmaknete li neki predmet od sebe na udaljenost dva puta veu od one

na kojoj se sada nalazi, njegova gravitacija e na vas utjecati samo za L svoje dotadanje sile. etiri je kvadrat od dva (2 x 2), a 1/4 je obrnuti kvadrat od dva ( 1/2 x 1/2 ). Pomaknete li predmet na etiri puta veu udaljenost od sebe, njegova e gravitacijska sila iznositi samo 1/16 prethodne sile, pri emu je 1/16 obrnuti kvadrat od etiri. U etvero-dimenzionalnom svijetu, gravitacija bi slijedila obrnut kubini zakon, umjesto obrnutog kvadratnog zakona. Kako tvrdi Rees, to bi imalo katastrofalne posljedice (2000., str. 135): "Da se kretanje nekog planeta u orbiti uspori - makar i samo malo - strelovitom bi se brzinom sunovratio u Sunce, umjesto da se jednostavno pomakne u neto manju orbitu, jer obrnuta kubina sila snano ojaava prema sreditu; obrnuto tomu, da se kretanje planeta u orbiti blago ubrza, uskoro bi spiralno izletio u tamu." Samo obrnuti kvadratni zakon gravitacije omoguuje postojanje stabilnih planetarnih orbita. Isto vrijedi i za putanje elektrona. Da gravitacija i elektromagnetska sila slijede neki drugi zakon, a ne obrnuti kvadratni zakon, ne bi postojali stabilni atomi (Rees, 2000., str. 136; Barrow i Tipler, 1996., str. 265-266). Da postoje samo dvije dimenzije, ne bi mogao postojati svrsishodan mozak. Citirajui Whitrowa (1959.), Barrow i Tipler su rekli (1996., str. 266): "On tvrdi kako pod pretpostavkom da postoje dvije ili manji broj dimenzija, ivane stanice (ili njihove inaice) bi se meusobno presijecale kada bi se meusobno prekrile, to bi rezultiralo tekim ogranienjima u procesu obrade sloenih informacija." Isto tako, ini se da je irenje pouzdanih elektromagnetskih signala (kakvi se koriste u radijskim, televizijskim, kompjutorskim i telefonskim sustavima, ali i u biolokim ivanim sustavima) mogue samo u trodimenzionalnom svemiru. Barrow i Tipler objanjavaju (1996., str. 268): "U dvodimenzionalnim prostorima, valni signali koji se emitiraju u razliito vrijeme mogu se istodobno primiti: to je tzv. signalna jeka ili reverberacija. U dvodimenzionalnom prostoru nemogue je prenositi jasno definirane signale." Pouzdan prijenos ne zahtijeva samo izostanak signalne jeke, nego i izostanak njezinog izobliavanja. Barrow i Tipler dalje kau: "Trodimenzionalni svjetovi omoguuju sferinim valovima ... da se ire bez izobliavanja. ini se da samo trodimenzionalan svijet posjeduje 'fina' svojstva neophodna za prijenos visokokvalitetnih signala zbog istodobnog ostvarenja jasnog i neizoblienog irenja ... Ako je ivim sustavima neophodno irenje visokokvalitetnih valova za njihov opstanak, tada ne moemo oekivati da postoji svijet koji bi imao manje ili vie od tri prostorne dimenzije." Isto tako, gravitacijski valovi iz Einsteinove ope teorije relativnosti, mogu

se iriti samo u svemiru s tri prostorne i jednom vremenskom dimenzijom (Barrow i Tipler, 1996., str. 273). Suvremena kozmoloka teorija, "String theory"*, polazi od svemira s deset prostornih i jednom vremenskom dimenzijom; meutim, sedam prostornih dimenzija mikroskopske je veliine, i nemaju nikakav vidljiv uinak na irenje valova (Barrow i Tipler, 1996., str. 274-275).

Kako objasniti finu usklaenost

Postojanje svemira u kojemu moe opstati ljudski ivot kakav poznajemo, ovisi o finoj usklaenosti nekoliko konstanta i omjera fizikih sila. Kako se odvijalo to fino usklaivanje? Teoretiari danas istiu tri glavne mogunosti. Prvo, fina usklaenost svemira nae razine postojanja moe se utvrditi do sada nepoznatim fizikim zakonom. Drugo, na svemir moda je samo jedan od beskonanog mnotva svemira, od kojih svaki ima razliite vrijednosti konstanta i omjera, dok mi sluajno ivimo upravo u onome svemiru s vrijednostima koje omoguuju nastanak ivota. Tree, fina usklaenost moda je rezultat nekog promiljenog plana. Razmotrimo, sada, sve tri mogunosti, poevi od fizike odreenosti temeljnih konstanta i omjera. Neki teoretiari suvremene kozmologije pretpostavljaju, da e se fina usklaenost univerzalnih konstanta i omjera temeljnih sila prirode naposljetku moi objasniti velikom, jedinstvenom teorijom svega. Trenutno najveu prepreku teoriji svega, predstavlja izjednaavanje, odnosno, ujedinjavanje kvantne mehanike i Einsteinove ope teorije relativnosti. Kvantna mehanika doista dobro objanjava svijet atoma i subatomskih estica, u kojemu su glavne sile elektromagnetizam, atomska slaba sila i atomska snana sila. Teorija relativnosti doista dobro objanjava djelovanje gravitacije u svemiru na veoj razini. Do danas nijedna teorija nije uspjeno integrirala kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, a to izjednaavanje osobito je nuno za objanjenje rane povijesti svemira proizalog iz Velikog praska, kada su sve sile prirode bile sjedinjene. Jedna teorija koja obeava sjedinjavanje gravitacije s tri temeljne sile prirode jest "super string" teorija. Prema toj teoriji, osnovne jedinice tvari veoma su sitne okrugle 'niti' energije. Razliite subatomske estice su niti, koje vibriraju pod razli* string - struna, teorija zamiljenih jednodimenzionalnih defekata u prostor-vremenu ranoga svemira, koji imaju masu od vie milijuna Sunevih masa na duljini od jedne godine svjetlosti. Svojim gravitacijskim uinkom strune su trebale utjecati na oblikovanje galaksija.

itim frekvencijama u desetodimenzionalnom prostoru. Teoretiari te teorije tvrde da se mnoge fino usklaene temeljne konstante i omjeri prirodnih sila mogu izravno objasniti tom teorijom. No, trenutno ne postoji fizika potvrda te teorije. 'Niti' su redovi razliitih veliina manji od najmanjih subatomskih estica vidljivih u najveim esticama koje se sudaraju. Rees usmjerava pozornost na (2000., str. 145): "... nepremostiv jaz izmeu zamreno sloene teorije desetodimenzionalne niti i svih fenomena koje moemo promatrati ili mjeriti." Sve dok ne iznaemo neku potvrdu, "super string" teorija ostaje u sferi nagaanja i na nju se ne moe pozivati radi objanjenja problema fine usklaenosti. U nedostatku fizike teorije koja razjanjava finu usklaenost temeljnih konstanti koje opaamo u naem svemiru, moemo razmotriti mogunost da je te konstante uskladio neki inteligentni konstruktor. Budui da veina kozmologa izbjegava takvu mogunost, pozivaju se na postojanje nebrojenog mnotva drugih svemira, u kojima se konstante nasumino razlikuju. Jedan od tih svemira je i na. Velik broj svemira moe nastati na razliite naine. Prema jednoj teoriji, Veliki prasak je ciklian. Svemir proizaao iz Velikog praska zavrava 'Velikim saimanjem', tako to se sabija u singularitet, u toku beskonane gustoe i potom se iznova 'vraa u postojanje' u drugom Velikom prasku. Taj se proces beskonano ponavlja, pri emu svaki novi svemir ima razliite temeljne konstante. Ali Barrow i Tipler kau (1996., str. 248-249): "Promatrai e se razviti samo u onim ciklusima u kojima je obavljena ispravna 'razdioba' ... Problem s ovom idejom jest, da se ne moe provjeriti ... Isto tako, ako pretvorba u svakom singularitetu obuhvaa konstante Prirode, zato, onda, ne obuhvaa i vremensko-prostornu topologiju i zakrivljenost. A ako je to tono, geometrija e se zamijeniti nekompaktnom strukturom koja e moi obuhvaati budunost. U budunosti vie nee nastajati singulariteti, a konstante Prirode zauvijek e ostati nepromjenjive ... Meutim, zato bi ta konana pretvorba konstanta i topologije bila jedina koja omoguuje evoluciju promatraa!" Za nau raspravu najznaajnije jest, da je ideja o ciklikom svemiru neprovjerljiva spekulacija potaknuta eljom za izbjegavanjem ideje da je Bog fino uskladio temeljne konstante i omjere koje opaamo u naem svemiru. Jedno od glavnih tumaenja kvantne mehanike takoer pretpostavlja mnogobrojne svemire. Kvantna mehanika ukljuuje preobrazbu deterministikih jednadbi obine fizike s ciljem otkrivanja valnog djelovanja, koji ukazuje na niz statistikih vjerojatnosti. Situacija koju opaamo u svemiru nae razine postojanja, predstavlja samo jednu od tih statistikih

vjerojatnosti. Prema tumaenju kvantne mehanike koja pretpostavlja 'mnogobrojne svjetove', druge vjerojatnosti istodobno se odvijaju u zasebnim svemirima. Meutim, drugi nain na koji se moe uvesti ideja o mnogobrojnim svemirima jest pretpostavka, da su neposredno nakon prvog Velikog praska, mnoga podruja svemira imala svoje Male praske i meusobno su se toliko brzo udaljila, da izmeu njih vie nisu mogli prolaziti svjetlosni signali. Tako izolirana jedna od drugih, ta meusobno nepovezana podruja postala su zasebni, istodobno postojei svemiri. Bez obzira kako tumae podrijetlo mnogobrojnih svemira, kozmolozi koji razmatraju problem fine usklaenosti pretpostavljaju, da su u svakom od tih svemira temeljne konstante razliito i sluajno udeene. A mi se sluajno nalazimo u svemiru u kojemu su sve te konstante tako udeene, da omoguuju postojanje stabilnih zvijezda, planeta, atoma i razvoj ivotnih oblika. Meu suvremenim kozmolozima, primjerice, Rees (2000., str. 4) zagovara to objanjenje o mnogobrojnim svemirima, premda i on priznaje da je 'spekulativno' (Rees, 2000., str. 11). Metodama suvremene materijalistike znanosti ne moe se dokazati da ti mnogobrojni alternativni svemiri doista postoje. A ak i da moemo dokazati njihovo postojanje, trebali bismo dokazati da su se u svakom od tih svemira temeljne konstante nasumino mijenjale. Prema vedskoj kozmologiji, alternativni materijalni svemiri stvarno postoje. Beskonaan broj takvih svemira proizlazi iz Maha Vine. Ali, prema vedskim izvjeima, u svakom od njih postoji ivot, to bi znailo da su u svakom svemiru temeljne konstante prirode odgovarajue fino usklaene. Ukratko, hipoteza o mnogobrojnim svemirima sama po sebi ne prua bijeg od problema fine usklaenosti niti iskljuuje promiljen plan. U nedostatku fizike teorije koja e rezultirati opaenim vrijednostima temeljnih konstanta, i u nedostatku eksperimentalnog dokaza o mnogostrukosti svemira s nasumino promjenjivim temeljnim konstantama, fina usklaenost fizikih konstanta koju opaamo u naem svemiru, i jedinu koju moemo opaati, izravno upuuje na promiljen plan. U biti, svi pokuaji suvremenih kozmologa da iznau alternativna objanjenja, potaknuti su eljom za izbjegavanjem zakljuka da je Bog odgovoran za finu usklaenost.

1 1 . POGLAVLJE

LJUDSKA DEVOLUCIJA: VEDSKO IZVJEE

Rezimirajmo put koji smo slijedili. Dokaz dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji pokazuje da ljudi nalik nama postoje na ovom planetu koliko traje sadanji brahmanov dan, oko dvije milijarde godina. Taj arheoloki dokaz, kao i genetiki dokaz, suprotstavljaju se danas prihvaenim evolucijskim teorijama o podrijetlu ljudi, i otvara put novim objanjenjima. Nakon toga smo odluili, prije pitanja kako su nastali ljudi, postaviti pitanje: "to je ovjek?" Danas znanstvenici uglavnom smatraju da su ljudi samo spoj obinih kemijskih elemenata. Meutim, mi smo zakljuili da je, na temelju svih dostupnih znanstvenih dokaza, razumnije poi od pretpostavke da ljudi nisu sastavljeni samo od jedne tvari, obine tvari, nego od tri - obine tvari, istanane tvari u obliku uma, te od svijesti. Na temelju toga, prirodno smo pretpostavili da je svemir podijeljen na podruja u kojima su te tri supstancije razliito rasporeene. Osim toga, smatrali smo prirodnim pretpostaviti da u svakom od tih podruja postoje svjesna bia ili razliiti razredi i sile, s tijelima prilagoenima za ivot u njima. Nakon to smo postavili te osnovne elemente na mjesto, vrijeme je da ih uklopimo u obuhvatno izvjee o onome to nazivam ljudskom devolucijom, u jedinstvenom vedskom obliku. Ili, izrazimo li vedsko izvjee na najednostavniji nain, ljudi se nisu razvili od tvari. Umjesto toga, razvili su se ili spustili iz razine iste duhovne svijesti. Danas je veina ljudi sklona prihvatiti jednostavna izvjea o podrijetlu ovjeka. Tako prihvaaju jednostavno izvjee o postanku, jednostavno darvinistiko izvjee ili jednostavno izvjee o izvanzemaljskoj intervenciji. Vedsko izvjee o ljudskoj devoluciji ukljuuje elemente svih triju tumaenja. Ono to mu je zajedniko s uobiajenim izvjeem o postanku jest pretpostavka o postojanja sveobuhvatnog svjesnog konstruktora i upravljaa, Boga. No, vedsko izvjee ne ukljuuje samo evolucionistiko tumaenje. Darvinisti pod evolucijom podrazumijevaju reprodukciju s modifikacijom. Kako emo vidjeti, vedsko izvjee ukljuuje i reprodukciju s modifikacijom, svojevrstan inteligentan genetiki inenjering koji poinje od sloe-

nijih i istananijih ivotnih oblika, do jednostavnijih i grubljih oblika ivota. Nadalje, vedsko izvjee ukljuuje i element izvanzemaljske intervencije. Iako vedska predaja moe sadravati razliite varijante izvjea, koje u opisati, sve te varijacije meusobno su srodne i, openitije, srodne su izvjeima o postanku iz drugih mudrih predaja svijeta. Svjesno Ja izvorno postoji na razini iste svijesti, u srodstvu s vrhovnim ja, Bogom, koji se na sanskrtu naziva razliitim imenima, ukljuujui Krinu, to znai sveprivlaei. Konstitucionalna veza pojedinanog svjesnog Ja i vrhovnog svjesnog Ja, jedna je od vjenih recipronih usklaenja. Ako svjesno ja prekine svoju konstitucionalnu vezu s vrhovnim Ja, silazi na razinu materijalnih energija. Glavna motivacija za taj silazak je elja za zauzimanjem poloaja neovisnog uivatelja, neovisno od vrhovnog svjesnog Ja. Budui da pojedinac ne moe dosegnuti taj poloaj u domeni iste svijesti, mora ga pokuati dosegnuti u drugoj, tonije, u sferi materijalnih energija. Pojedinano svjesno 'ja' potom preuzima materijalno tijelo kako bi moglo djelovati unutar materijalnih energija. Dvije su vrste materijalnih energija: istanane i grube. Svjesna ja koja postoje u razinama ili predjelima svemira kojima dominiraju istanane materijalne energije, imaju tijela sastavljena poglavito od istananih materijalnih energija - uma (manas), inteligencije (buddhi) i lanog ega (ahankara). Svjesna 'ja' koja postoje u podruju kojim dominiraju grube materijalne energije imaju, osim tjelesnog pokrivaa sastavljenog od istananih materijalnih energija, i tjelesni pokriva sastavljen od grubih materijalnih energija - zemlje (bhumi), vode (apa), vatre (anala), zraka (vayu) i etera (kham). Sam Bog (Krina) ne sudjeluje izravno u manifestaciji materijalnih univerzuma za prilagodavanje svjesnih 'ja' koji su napustili duhovnu razinu stvarnosti. Radi toga se Krina iri kao Maha Vinu, koji lei u Oceanu Uzroka. Iz pora Maha Vine izviru nebrojena mnotva svemira. Svojim pogledom izbacuje svjesna 'ja' u svaki svemir. Osim toga, Maha Vinu se iri u svaki svemir kao Garbhodakashayi Vishnu. Iz Garbhodakashayi Vine u svakom svemiru proizlazi podreeni bog-stvoritelj, Brahma. Brahma je jedno od svjesnih ja izbaenih u svemir. On je zaduen za napuivanje svemira, a to ini manifestirajui tijela koja svjesnim 'ja' slue kao prijenosnici. Brahma postoji na najvioj, najistananijoj razini materijalnog svemira. Njegovo se mjesto zove Brahmaloka. Brahmino tijelo sastavljeno je prije svega od elemenata istanane materije. U svom komentaru Chaitanya

Charitamrite (Adi Lila 5.22), Bhaktivedanta Swami Prabhupada je rekao: "Stanovnici Brahmaloke nemaju gruba materijalna tijela koja mijenjaju nakon smrti, nego pretvaraju svoja istanana tijela u duhovna tijela, i tako ulaze u duhovno nebo." Brahma iz svoga uma izravno proizvodi mentalne sinove (manasa putras), kao to je mudrac Kardama Muni. Nakon toga iz svoga tijela proizvodi druge mudrace i prvi spolno razmnoavajui par Svayambhuva Manu i njegovu druicu Shatarupu. Sanskrtska rije svayambhuva znai 'samoroen'. Svayambhuva Manu i Shatarupa imaju keri i sinove. Keri su se udale za neke od Brahminih mentalnih sinova i poele su raati djecu. Ta reprodukcija velikih mudraca, polubogova i poluboica odvija se na viim, istananijim razinama materijalnog svemira. Kada stigne trenutak za proizvodnju oblika za due, kojima trebaju tijela sastavljena od grubljih materijalnih elemenata, polubogovi i poluboice poinju reprodukciju. U tom procesu reprodukcije koriste bije ili sjemenke. Te bije sadre planove za oblike tijela. Suvremeni biolozi ne mogu objasniti kako se tono odvija proces razvoja. Svaka biljka ili ivotinja prvotno ima oblik stanice, koja se poinje dijeliti. Svaka stanica sadri istu DNK, isti niz gena. Stoga nije lako objasniti kako se i zato, slijedom progresivne diobe nekolicine stanica u milijune (ili bilijune, u sluaju ljudi) drugih, stanice nakon diobe razlikuju i meusobno rasporeuju u sloene oblike tjelesnih tkiva. Osobno smatram da sa svakim takvim oblikom nije povezana samo DNK, nego i bija ili istanana sjemenka, koja sadri razvojni plan svake odreene vrste tijela. U Bhagavad Giti (14.4), Krina kae: "Ja sam davatelj sjemena, otac svih ivih entiteta." A na drugome mjestu (7.10) veli: "Ja sam prvobitno sjeme svih postojanja." 'Sjeme' o kojemu je tu rije jest bija. Ono se ne moe protumaiti u znaenju atmana (svjesnog 'ja'), koji izvire iz Krine. Tijela su prijenosnici svjesnih 'ja', i bez prisutnosti svjesnog 'ja' tijelo ne bi moglo pokazivati znakove ivota. Ali, sama prisutnost svjesnog 'ja' nije dovoljna da objasni oblik odreenog tijela. Sva tijela, prema vedskoj misli, ukljuujui biljke i ivotinje, imaju svjesna 'ja'. No, svaka jedinica svjesnog sebstva nalikuje drugima. Ako je svjesno 'ja isto u svim tijelima, kako onda moemo objasniti nastanak razliitih vrsta tijela? To moemo uiniti uzmemo li u obzir drugo znaenje rijei bija ili sjeme. U svom komentaru Chaitanya Charitamrta (Madhya Lila, 19.152), Bhaktivedanta Swami Prabhupada kae: "Sve ima prvi uzrok ili sjeme. Za svaku ideju, program, plan ili napravu prije svega postoji zamisao o planu, a to se zove bija ili sjeme." Smatram da razvoj tjelesnih oblika ukljuuje takvo sjeme, uz sjeme due. To istan-

ano razvojno sjeme sadri plan za tijelo. U svom komentaru Shrimad Bhagavatam (3.10.7), Bhaktivedanta Swami Prabhupada objanjava da je na poetku: "... Vrhovna boanska osoba ve proizvela sve ive entitete u obliku presadnica, a Brahma je te iste presadnice rasijao svemirom." Iz toga se moe zakljuiti da su sjemenke (ili presadnice) dane polubogovima, poluboicama i mudracima, koji su ih potom iskoristili u svojim reproduktivnim procesima za proizvodnju oblika tijela, koja slue kao prijenosnici svjesnih ja. Tijela ivih bia manifestiraju se slijedom ciklikih stvaranja i unitenja svemira i planeta u njima. Osnovna jedinica vedskog ciklikog vremena je brahmanov dan. Brahmanov dan traje 4.320.000.000 godina, a slijedi mu brahmanova no, koja takoer traje 4.320.000.000 godina. Tijekom brahmanovih noi, sebstva ulaze u tijelo Garbhodakashayi Vinua u svakom svemiru, i ondje ostaju do poetka sljedeeg brahmanovog dana. Svaki brahmanov dan podijeljen je na 14 manavantara, a svako to razdoblje traje oko 300.000.000 godina. Izmeu svake manavantare, naravno, postoje razdoblja djelominog unitenja. U tom razdoblju planeti viih polubogova ostaju netaknuti, dok zemaljski planetarni sustav biva razoren. Nakon svake manavantare, polubogovi moraju iznova stvoriti tjelesne prijenosnike svjesnih 'ja'. Trenutno se nalazimo u sedmoj manavantari, to znai da je do sada ve bilo est razaranja, nakon kojih se Zemlja iznova napuila. To je zanimljivo jer, prema suvremenoj planetologiji, povijest ivota na Zemlji bila je prekinuta est puta, kada se dogodilo est katastrofalnih unitenja, koja su bila otprilike jednako razorna kao i razaranja u razdobljima izmeu svake manavantare. etvrto poglavlje estog pjevanja Shrimad Bhagavatam sadri opis ponovnog napuivanja, koje se dogodilo na poetku este manavantare. To ponovno napuivanje izvrio je Daksha, prajapati (stvaratelj stanovnitva). Shrimad Bhagavatam kae (6.4.19-20): "Prajapati Daksha svojim je umom najprije stvorio sve vrste polubogova, demona, ljudi, ptica, kopnenih i morskih ivotinja, itd. No, kada je Prajapati Daka vidio da ne stvara na ispravan nain sve vrste ivih stvorova, doao je na brdo pokraj planinskog lanca Vidnhya i ondje izvrio veoma sloene prepravke." Nakon toga, Asikni, Dakina ena, rodila je 60 keri. Te su keri dane na udaju razliitim polubogovima i mudracima. Mudrac Kashyapa primio je sedamnaest keri za svoje ene. U Shrimad Bhagavatam (6.6.24-26), Shukadeva Goswami veli kralju Parikshitu: "O, kralju Parikshitu, uj od mene imena Kashyapinih ena iz ijih je utroba proizalo puanstvo itavoga svemira.

One su majke gotovo cjelokupnog puanstva itavoga svemira, i veoma je povoljno uti njihova imena. To su Aditi, Diti, Danu, Kashtha, Arishta, Surasa, Ila, Muni, Krodhavahsa, Tamra, Surabhi, Sarama i Timi." Neke Kashyapine ene rodile su razliite polubogove. Kako se tvrdi u Shrimad Bhagavatam (6.6.26-31), druge su ene rodile razliite vrste ivotinja: "Iz Timine utrobe proizale su sve vodene ivotinje, a iz Saramine utrobe roene su divlje ivotinje, poput tigrova i lavova. Dragi moj kralju Parikshit, iz utrobe Surabhine roeni su bizon, krava i druge ivotinje raskoljenih kopita, iz utrobe Tamrine roeni su orlovi, leinari i druga divlja ... Sinovi koje je rodila Krodhavasa bile su zmije poznate kao dandasuka, kao i druge zmije i komarci. Najrazliitiji gmizavci i penjai roeni su iz Hine utrobe ... ivotinje bez raskoljenih kopita, kao to je konj, roene su iz Kasthine utrobe." Jedna od Kashyapinih ena bila je Aditi, a jedan od njezinih sinova zvao se Aryama. Shrimad Bhagavatam (6.6.42) veli: "Iz utrobe Matrkine, Aryamine ene, roeni su mnogi veliki uenjaci. Meu njima je Gospodar Brahma stvorio ljudsku vrstu, koja je obdarena sposobnou samoispitivanja." U Shrimad Bhagavatam nije jasno opisano kako polubogovi reproduktivnim procesima stvaraju tjelesne oblike za svjesna ja. No, to dijelom saznajemo iz drugih vedskih tekstova. Mahabharata ( Adi Parva 118) nam govori da su se mudrac Bandama i njegova ena jednom preobrazili u jelene kako bi mogli spolno opiti. No, kralj Pandu, koji ih nije prepoznao, ubio ih je, radi ega je bio proklet. Isto tako, u 17. poglavlju Ramayane Valmiki nam govori da su razliiti polubogovi preuzeli oblija majmuna, i poeli meusobno spolno opiti kako bi stvorili majmune s ovjekolikom inteligencijom. S obzirom na to, polubogovi mogu preuzimati oblija odreenih vrsta i potom, uz pomo bija koje primaju od Boga, posebnom vrstom spolne reprodukcije stvarati ista takva tijela kao prijenosnike svjesnih ja. Nakon toga se nastavlja reprodukcija vrsta na uobiajen nain. Meutim, na ovom su planetu u nekim sluajevima polubogovi raali potomke s ljudima. Naprimjer, Arjuna, junak Bhagavad Gite, imao je zemaljsku majku, Kunti i nebeskog oca, poluboga Indru. Proces kojim svjesna 'ja' silaze u podruje materijalne energije i bivaju stavljena u materijalna tijela, osnovno je znaenje devolucije kako je definiram. Ali, svjesna 'ja' devoluiraju i na drugi nain. Sukladno kvaliteti svoje svijesti, svjesno ja moe primiti bilo koje tijelo. Ljudsko tijelo je osobito dragocjeno, jer svjesno 'ja' u ljudskom obliju moe razumjeti razliku izmeu duha i tvari, te napredovati na putu koji e ga odvesti natrag u nje-

govu prvobitnu duhovnu domovinu. Meutim, ako svjesno 'ja' zloupotrijebi ljudski oblik, nakon smrti e se roditi u tijelu nesposobnom za takvo samoostvarenje. Svjesno 'ja' moe sii u ivotinju ili biljku. U tom sluaju, obino se mora iznova raati u obliku nekoliko vrsta prije nego li ponovno stekne ljudski oblik. Taj se proces moe opisati kao svojevrsna duhovna evolucija. Postoji i drugo znaenje devolucije. Rije je o propadanju ljudskih svojstava i znaajki slijedom ciklusa yuga. Svaki brahmanov dan sastavljen je od tisuu yuga. Svaki taj ciklus traje 4.320.000 godina i sastoji se od etiri yuge, ili doba: Satya Yuga, Dvapara Yuga, Treta Yuga i Kali Yuga. Protekom svake yuge u ciklusu, ljudima opadaju njihova fizika, mentalna i duhovna svojstva. Trenutno postojimo u kaliyugi, koja je poela prije oko 4.000 godina. Shrimad Bhagavatam, koja je napisana, kako se tvrdi u samom tekstu, otprilike u to doba, sadri predvianja o kaliyugi. Naprimjer, u tom se tekstu kae (1.1.10): "O, ueni, u ovom eljeznom dobu Kali, ljudski ivot nije dugoga vijeka. Ljudi su svadljivi, lijeni, zablueni, nesretni i, povrh svega, uvijek uznemireni." Vie pojedinosti moe se pronai u dvanaestom pjevanju Shrimad Bhagavatam (12.2.1-22): "Sukadeva Gosvami je rekao: Tada e, o kralju, religija, istinoljubivost, istoa, snoljivost, milosre, trajanje ivota, fizika snaga i pamenje, svakoga dana postupno propadati zbog snanog utjecaja doba Kali. U kaliyugi samo e se bogatstvo smatrati znakom ovjekova dobra roda, ispravnog ponaanja i uzvienih vrlina. A zakon i pravda provodit e se samo na temelju moi pojedinca. Mukarci i ene ivjet e zajedno samo zbog povrne privlanosti, a uspjeh u poslu ovisit e o prijevari. enskost i mukost prosuivat e se sukladno seksualnom iskustvu ... Duhovni poloaj pojedinca utvrivat e se samo prema vanjskim simbolima ... ovjekovo vlasnitvo bit e ozbiljno dovedeno u pitanje ne zarauje li dovoljno za ivot. A onaj koji vjeto barata rijeima, smatrat e se obrazovanim uenjakom. Pojedinca e smatrati bezbonikom ne posjeduje li novac, a licemjerje e se smatrati vrlinom ... a ljepota e se procjenjivati po nainu ukraavanja kose. Ispunjavanje eluca postat e cilj ivota, a drski e biti smatrani istinoljubivima ... I dok se Zemlja tako napui pokvarenim ljudima, oni koji se u svojim drutvenim staleima pokau najjaima, zadobit e politiku mo ... Stijenjeni glau i velikim porezima, ljudi e pribjei jedenju lia, korijenja, mesa, divljeg meda, voa, cvijea i sjemenja. Pogoeni suom, posve e propasti. Graani e patiti od velike hladnoe, vjetra, vruine, kia i snijega. Osim toga, bit e mueni svaama, glau, eu, bolestima i tekim tjeskobama. Ljudski ivot u ka-

liyugi trajat e najvie 50 godina ... Put Veda bit e potpuno zaboravljen u ljudskom drutvu, a takozvana religija bit e uglavnom ateistina. Kraljevi e uglavnom biti lopovi, a ljudi e se baviti kraom, laima i nepotrebnim nasiljem, i sve drutvene klase bit e svedene na najniu razinu ... obiteljske veze nee nadilaziti brane veze. Biljke i bilje bit e uglavnom sitno, a sve e drvee biti patuljasto ... Iz oblaka e neprestano sijevati munje, u domovima nee biti pobonosti, a svi e ljudi postati glupi. U to e se vrijeme Vrhovna boanska osoba pojaviti na Zemlji. Snagom svoje iste duhovne dobrote, spasit e vjenu religiju ... Nakon to svi lani kraljevi budu ubijeni, stanovnici gradova i sela osjetit e povjetarac koji e nositi najsvetiji miris sandalovine i druge ukrase Gospodara Vasudeve, i umovi e im od tada biti transcendentno isti. Kada se Gospodar Vasudeva, Vrhovna boanska osoba, pojavi u njihovim srcima u Svom transcendentnom obliku dobrote, preostali e stanovnici obilno napuiti Zemlju." To e se dogoditi oko 427.000 godina od danas. Tada e poeti satya vuga. Medu svim tumaenjima koncepta devolucije, za ovu knjigu najznaajnije je ono, koje se odnosi na pitanje ljudskog podrijetla. Iako sam uz pomo suvremenog znanstvenog dokaza nastojao privui pozornost na vedsko izvjee o podrijetlu ljudi, tim dokazom nisam pokuao dokazati istinitost Veda. Vedsko izvjee, kao boanska objava, ima svoju vlastitu spoznavajuu uvjerljivost i, u tom smislu, ne iziskuje dokaz. Ustvari, vedsko izvjee, prihvaeno u svojim kategorijama, moe predstavljati sredstvo za procjenjivanje katkad protuslovnih dokaza materijalne znanosti, kao i za procjenjivanje povijesnih procesa na temelju kojih odreene kategorije tog dokaza uivaju povlaten poloaj. ini se da se cjelokupan znanstveni dokaz povezan s pitanjem ljudskog podrijetla moe procijeniti na takav nain, da ne protuslovi vedskom izvjeu, tovie, da mu je dosljedan. Piui ovu knjigu, nadao sam se da e, prihvati li se vedska predaja o podrijetlu ljudi kao istinita, zacijelo postojati neka podudarnost izmeu te predaje i dokaza koji nam je dostupan osjetilima. Pokazao sam da takva podudarnost uistinu postoji, i nadam se da e to meu znanstvenicima i ostalom javnou potaknuti zanimanje za vedsku knjievnost. Prihvatimo li, slijedom vedskih izvjea, da su ljudi i druga iva bia proizali, procesom devolucije, iz prvobitnog stanja iste svijesti, u kojemu su bili sjedinjeni s vrhovnim svjesnim 'ja', Bogom, tada bismo se trebali zainteresirati za ono to se moe nazvati reevolucijom, procesom povratka u to prvobitno stanje. Vedska knjievnost prua mnotvo tehnika preobrazbe svijesti s tim ciljem. U razdoblju u kojemu trenutno ivimo, najvi-

e se preporuuje tehnika mantrike meditacije, ili izravnije meditacijom mantri sastavljenih od imena Boga. Gotovo sve religijske predaje ovoga svijeta preporuuju takvu meditaciju, koja se najbolje moe upranjavati pod vodstvom usavrenog uitelja (duhovnog uitelja). Osobno sam poeo prakticirati meditaciju s mantrom Hare Krina, sastavljenu od sanskrtskih imena Boga, pod vodstvom mog duhovnog uitelja, Bhaktivedante Swami Prabhupade. Moje su me studije podrijetla i starosti ljudske vrste ohrabrile da prihvatim stvarnu svrhu ljudskog postojanja, preobrazbu materijom prekrivene svijesti u istu svijest usklaenu s vrhovnim svjesnim 'ja' , Krinom, vrelom ugode.

Om Tat Sat