Z.

Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod UDK glavne343,144 rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31. Primljeno 15. sijenja 2005.

Pregledni znanstveni rad

Zvonimir Tomii*

UTJECAJ OPTUENIKOVA OITOVANJA O KRIVNJI NA TIJEK I ISHOD GLAVNE RASPRAVE

Novelom ZKP-a od 20. svibnja 2002. optueniku su pruene dodatne mogunosti utjecaja na tijek glavne rasprave. U radu se donose prvi rezultati istraivanja praktine primjene novih rjeenja, komentar tih rjeenja te prijedlozi moguih dodatnih poboljanja. Autor upozorava na injenicu da oitovanje optuenika o krivnji ne utjee samo na daljnji tijek glavne rasprave ve da bitno utjee i na njezin cjelokupni ishod. Pri tome, posebnu vanost ima trenutak okrivljenikova aktivnog ukljuivanja u postupak. Glavna je tema rada tijek i ishod glavne rasprave na kojoj se optuenik oitovao nedunim prema svim ili pojedinim tokama optube. Posebna pozornost posveena je analizi viestrukih koristi mogueg uvoenja uvodnog govora stranaka, koji bi osim optuenika mogao dati i branitelj.

I. UVOD Dana 1. sijenja 1998. na snagu je stupio Zakon o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 110 od 21. X. 1997.) (dalje: ZKP) kojim je hrvatski zakonodavac na potpuno nov nain uredio glavnu raspravu. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku od 20. svibnja 2002. (Nar. nov., br. 58 od 21. V. 2002.) taj je zakon opseno noveliran. Izmeu ostalog, novelirane su odredbe lanka 320. st. 7. i lanka 321. st. 2.1 kojima je reguliran tijek glavne rasprave u sluaju kad se okrivljenik oitovao da nije kriv prema svim ili pojedinim tokama optube. Dotadanje odredbe, koja su glasile: Ako se optuenik oituje da se u odnosu na sve ili pojedine toke optube ne smatra krivim, postupak se nastavlja izvoenjem dokaza. (l. 320. st. 7.) te Optuenik koji se oitovao

* Zvonimir Tomii, asistent Pravnog fakulteta u Osijeku 1 lanci bez oznake zakona odnose se na Zakon o kaznenom postupku po vaeoj numeraciji nakon usvajanja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku od 20. svibnja 2002. (Nar. nov., br. 58 od 21. V. 2002.).

13

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

u smislu odredbe lanka 320. stavka 7. ovoga Zakona ispitat e se na zavretku dokaznog postupka. (l. 321. st. 2.), zamijenjene su odredbom po kojoj: Ako se optuenik oituje da se u odnosu na sve ili pojedine toke optube ne smatra krivim, ispitat e se na zavretku dokaznog postupka, osim ako optuenik drugaije ne zahtijeva. (l. 320. st. 7.) Mogunost optuenika da iskazuje i prije zavretka dokaznog postupka znaajna je novost u naem kaznenom postupku koja je novo pravo okrivljenika. S obzirom na to da su od novele prole ve gotovo dvije i pol godine, smatramo da nije preuranjeno provjeriti kako se nove odredbe primjenjuju u praksi odnosno koriste li se optuenici svojim novim pravom. U tu svrhu autor je izvrio uvid u sve dostupne predmete na upanijskom sudu u Osijeku u kojima je glavna rasprava zapoela nakon stupanja na snagu novele. Dostupna za uvid bila su ukupno 53 predmeta voena protiv 79 okrivljenika. Prvotna je zamisao bila utemeljiti istraivanje samo na 2003. godini, ali samo 28 dostupnih predmeta od ukupno 97 u toj godini ne bi bio dovoljan uzorak iz kojeg bi se mogli izvesti vjerodostojni zakljuci za tu godinu. Stoga je istraivanje proireno i na postupke voene u 2002. godini ako je glavna rasprava zapoela nakon stupanja na snagu novele ZKP-a te na eventualno dostupne predmete iz 2004. godine u kojima je donesena barem prvostupanjska presuda. Dostupnih predmeta iz 2002. godine koji su ispunjavali navedeni uvjet bilo je 24 od ukupno pedesetak, dok je iz 2004. godine za uvid bio dostupan samo jedan predmet. Osim navedenom, pozornost je posveena i nekim drugim pitanjima. Pratila se primjena lanka 320. st. 3. u navedenim predmetima, odnosno kako su se optuenici izjanjavali o krivnji te je li sud eventualno zakazivao posebno roite za izjanjavanje optuenika o krivnji. Kod optuenika koji su se oitovali krivima po svim tokama optunice pratilo se eventualno postojanje sluajeva tzv. dvosmislene ili neodreene obrane kao i primjena lanka 320. st. 6. odnosno je li sud u sluaju optuenikova priznanja krivnje u dokaznom postupku izvodio sve dokaze ili samo one koji se odnose na odluku o kazni. Vodilo se rauna i o mogunosti suoptuenika koji se oitovao krivim prema svim tokama optunice da ne bude ispitan odmah na poetku dokaznog postupka, ve da zahtijeva kasnije ispitivanje (l. 321. st. 2.). Radi stjecanja uvida u ponaanja procesnih subjekata i postojanja eventualnih poveznica izmeu njih pratio se broj podnesenih prigovora protiv optunice i odluke suda o njima, je li presuda donesena na istom roitu na kojem je optuenik koji se izjasnio da nije kriv dao iskaz na kraju dokaznog postupka, uestalost optuenikove obrane utnjom na glavnoj raspravi, izvoenje dokaza i nakon ispitivanja optuenika koji se oitovao da nije kriv i dao iskaz na kraju dokaznog postupka i je li optuenik u takvom sluaju ponovo ispitan.

14

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

II. PRIGOVOR PROTIV OPTUNICE Radi stjecanja uvida u ponaanja procesnih subjekata pratili su se i neki drugi parametri koji su manje ili vie povezani s glavnom temom ovoga rada. Tako je pozornost posveena i koritenju prava okrivljenika i njegova branitelja da protiv optunice podnesu prigovor. Logino bi bilo oekivati da e se okrivljenik i njegov branitelj koristiti pravom na podnoenje prigovora protiv optunice i na taj nain odmah osporavati odluku ovlatenog tuitelja da nakon provedene istrage podigne optunicu. Podnoenjem prigovora protiv optunice obrana se aktivno suprotstavlja optubi i nastoji to prije staviti protuteu na neospornu inicijativu koju tuitelj ima u kaznenom postupku. Naime, vjerojatnost da je okrivljenik poinio kazneno djelo tijekom postupka stalno raste, od osnova sumnje koje postoje prije formalnog poetka postupka, preko osnovane sumnje koja je dovoljna za istragu te istragom potvrenog jo veeg stupnja osnovane sumnje dovoljne za podizanje optunice i glavnu raspravu, pa sve do izvjesnosti potrebne za osuujuu presudu. Kako bi zaustavila tu inerciju, obrana mora to je prije mogue aktivno sudjelovati u postupku. Stoga se, bez obzira na to to teret dokaza u kaznenom postupku ne lei na okrivljeniku, moe oekivati da e on svoju nevinost ipak nastojati aktivno dokazivati i braniti, i to to prije. Naime, da bi teze obrane bile vjerodostojnije i ozbiljnije shvaene od sudaca, nuno ih je razvijati to je due mogue, a ne ekati kraj dokaznog postupka glavne rasprave. Daljnje razloge za podnoenje prigovora protiv optunice moemo traiti i u injenici da se sudac, koji e suditi na glavnoj raspravi, sa sluajem upoznaje iz spisa predmeta, koji je s obzirom na stadij postupka ve pun dokaza protiv okrivljenika te postoji vjerojatnost tekoa suca pri nepristranom izvoenju i ocjeni dokaza, a osobito pri prihvaanju novih teza koje obrana esto iznosi tek na kraju dokaznog postupka glavne rasprave. Ipak, suprotno od navedenog loginog ponaanja, okrivljenik i njegov branitelj vrlo rijetko podnose prigovor protiv optunice. Dosadanja istraivanja prakse pokazala su da se prigovor protiv optunice izjavljuje u svega oko 10% sluajeva.2 Do gotovo identinog postotka doli smo i ovim istraivanjem. Od 79 okrivljenika samo je njih 7 podnijelo prigovor protiv optunice, osobno ili putem branitelja, to je oko 8,9%. Svih 7 podnesenih prigovora odbijeno je uz vrlo slina obrazloenja kojih se bit svodi na postojanje dovoljnog broja dokaza za osnovanost sumnje, dok e sporne injenice biti predmetom utvrivanja na glavnoj raspravi, odnosno da ocjenu dokaza nije mogue obaviti u fazi optuivanja, ve je za to potrebna glavna rasprava.
2 Usp. V. Ljubanovi, Kazneno procesno pravo, izabrana poglavlja, Sveuilite J. J. Strossmayera, Osijek, 2002., str. 263.

15

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

Tako mali broj prigovora protiv optunice najvjerojatnije je posljedica stajalita branitelja koji misle da je prigovor besmisleno podnositi jer e im svakako biti odbijen. Naime, istraivanje prakse je pokazalo da su sudovi u povodu prigovora protiv optunice obustavili postupak u samo 2,8% sluajeva.3 S druge strane, nepodnoenje prigovora protiv optunice esto moe biti i dio strategije obrane. Naime, obrana ne eli otkrivati karte odnosno dri svoju obrambenu koncepciju u tajnosti te si odgaanjem iznoenja dokaza ostavlja mogunost podeavanja obrane prema stanju stvari nakon to su izvedeni dokazi kojih je izvoenje predloio tuitelj. Ve smo rekli da je od 79 okrivljenika prigovor protiv o optunice podnijelo samo njih sedam. Svih sedam okrivljenika na glavnoj se raspravi oitovalo da nisu krivi, a jedan od njih na kraju postupka osloboen je optube, to u naem sluaju znai da je 14% okrivljenika u korist kojih je podnesen prigovor protiv optunice osloboeno optube. Od ostala 72 okrivljenika oslobaajuu presudu dobila su samo dvojica, to je oko 2,8%. Ako iz uzorka izuzmemo okrivljenike koji su priznali krivnju i po prirodi stvari nisu podnosili prigovor protiv optunice, imamo dvije oslobaajue presude na 41 okrivljenika, to izosi oko 4,9%. Naalost, zbog malog uzorka teko je donijeti vjerodostojan zakljuak, ali postoje indiciji da ee bivaju osloboeni optube okrivljenici u korist kojih je podnesen prigovor protiv optunice odnosno da neto veu vjerodostojnost obrane imaju okrivljenici koji su podnijeli prigovor protiv optunice. To je u skladu s tvrdnjama o loginosti potrebe to ranijeg aktivnog ukljuivanja obrane u osporavanje optube i to dueg razvijanja teza obrane kroz postupak, a pogotovo u uvjetima u kojima broj oslobaajuih presuda ne prelazi 4%. Tablica 1. Odnos podnesenih prigovora protiv optunice, naina oitovanja okrivljenika o optubi i oslobaajuih presuda
Okrivljenika Oitovali se krivima Oitovali se Oslobaajuih Oslobaajuih da nisu krivi presuda presuda po okrivljeniku 7 41 48 1 2 3 14% 2,8% 3,8%

Podnijeli prigovor Nisu podnijeli prigovor Ukupno

7 72

8,9% 91,1%

0 31 31

79 100%

Isto.

16

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

III. PRAVO NA UTNJU Okrivljenik nije duan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja (l. 4. st. 3., l. 29. st. 3. Ustava RH) Pravo okrivljenika na uskratu iskaza odnosno njegovo pravo na utnju utemeljeno je na ustavnom postulatu da nitko nije duan suraivati pri vlastitoj osudi odnosno da nitko nije duan dokazivati protiv sebe.4 Iz tog okrivljenikova prava proizlazi dunost procesih tijela da ga na to pravo i upozore (l. 177. st. 5., l. 225. st. 2.), a okrivljeniku ostaje potpuna sloboda odluke hoe li se njime koristiti ili ne. Ako se okrivljenik koristi svojim pravom na uskratu iskaza, iz te injenice sud ne smije izvoditi nikakve zakljuke pri utvrenju okrivljenikove krivnje, jer bi samim time dolo do uskrate navedenog prava.5 U praksi se okrivljenici rijetko odluuju koristiti svojim pravom na utnju tijekom cijelog postupka. Razlozi za to su viestruki. Okrivljenikovo pravo na utnju zasniva se na humanom stajalitu prema kojem je propisivanje dunosti okrivljeniku da iskazuje neprihvatljivo, jer bi krivog okrivljenika dovelo u situaciju u kojoj bi bio duan priznati krivnju, a to bi proturjeilo temeljnom ovjekovu nagonu za samoodranjem. Kao to vidimo, cijeli institut okrivljenikova prava na utnju zapravo se odnosi na krivog okrivljenika, premda se naravno i nevini okrivljenik moe koristiti tim pravom. Ipak, po prirodi stvari jasno je da nevinom okrivljeniku nije u interesu utjeti, ve to je prije mogue aktivno se ukljuiti u postupak. Zbog toga okrivljenici se, unato tomu to sud ne smije iz same injenice to se okrivljenik brani utnjom izvoditi zakljuke o njegovoj krivnji, rijetko odluuju na obranu utnjom jer se tako nevini okrivljenik ne ponaa, pa na taj nain njegova obrana znatno gubi na vjerodostojnosti.6 Nadalje, okrivljenik je u kaznenom postupku podloan itavom nizu doputenih psiholokih pritisaka da iskazuje, pa i da prizna krivnju. Prema istraivanjima samo okorjeli poinitelji kaznenih djela mogu izdrati razne oblike doputenih psiholokih pritisaka pri ispitivanju u kaznenom postupku i ustrajati na obrani utnjom. Izmeu ostalog, okrivljenik se upoznaje i s nekim prednostima koje mu moe donijeti priznanje, naroito pri izricanju kazne.7
4 Usp. D. Krapac, Kazneno procesno pravo. Prva knjiga: Institucije, Narodne novine, Zagreb, 2003., t. 252., V. Ljubanovi, djelo cit. u bilj. 2., str. 87. 5 Opirnije v. D. Krapac, kao u bilj. 4. 6 Njemaka iskustva takoer pokazuju da se njemaki okrivljenici zbog psiholokih razloga rijetko odluuju koristiti se pravom na utnju. Boje se negativne sueve interpretacije takve utnje odnosno konanog uinka koji bi ta utnja mogla imati na odluku o krivnji i kazni. Usp. J. Herrmann, Modeli reforme glavne rasprave u kaznenom postupku u Isto noj Europi: usporednopravna perspektiva, HLJKPP, 1/1997., str. 270. 7 Opirnije v. D. Krapac, djelo cit. u bilj. 4, t. 556; V. Bayer, Kazneno procesno pravo, odabrana poglavlja, knjiga I.: Uvod u teoriju kaznenog procesnog prava, MUP RH, Zagreb, 1995., str. 281-282.

17

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

U naem sluaju, od ukupno 79 okrivljenika samo su se 3 okrivljenika branila utnjom, to je oko 3,8%. Posebno je zanimljivo da su se sva trojica na glavnoj raspravi oitovali krivima po svim tokama optunice. S obzirom na teinu i okolnosti djela, sva su trojica ocijenila da nemaju to iznijeti u svoju korist i da bi im eventualni iskaz mogao samo natetiti.8 Vidimo da se nijedan okrivljenik koji se na glavnoj raspravi oitovao nedunim nije odluio na glavnoj raspravi braniti utnjom. Naime, ak i okrivljenici koji su se u istrazi branili utnjom, na glavnoj raspravi, svjesni nunosti aktivnog sudjelovanja u dokazivanju svoje nevinosti, ne ustraju na utnji. Tablica 2. Obrana utnjom i nain oitovanja okrivljenika
Okrivljenika Brani se utnjom Iskazuje Ukupno 3 76 79 3,8% 96,2% 100% Oitovali se krivima 3 28 31 Oitovali se da nisu krivi 0 48 48

IV. OITOVANJE O KRIVNJI Prema novoj konstrukciji glavne rasprave, oitovanje optuenika o krivnji sredinji je trenutak o kojem ovisi njezin daljnji tijek. Kad se optuenik oituje da se prema svim tokama optube smatra krivim, glavna se rasprava nastavlja upozorenjem predsjednika vijea optueniku da se moe oitovati o svim okolnostima koje ga terete i iznijeti sve injenice koje mu idu u korist, ispitivanjem optuenika te nakon toga dokaznim postupkom (l. 320. st. 4. i 6.). Kad se optuenik oituje da se prema svim ili pojedinim tokama optube ne smatra krivim, glavna se rasprava nastavlja dokaznim postupkom, pri emu se optuenik ispituje na zavretku dokaznog postupka, osim ako sam drugaije ne zahtijeva (l. 320. st. 7.). Posebno je pitanje situacija u kojoj se optuenik ne eli oitovati o svom stajalitu prema optubi. Naime, ve smo naglasili da okrivljenik nije duan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja (l. 4. st. 3.), iz ega proizlazi da nije duan izjasniti se ni o osnovanosti optube. U takvom sluaju, prema
8 Jedan okrivljenik optuen je za zlouporabu opojnih droga prodajom (l. 173. st. 2. KZ), drugi za spolni odnoaj s djetetom (l. 192. KZ), a trei za spolni odnoaj s djetetom (l. 192. KZ) i rodoskvrnue (l. 198. KZ).

18

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

usuglaenom stajalitu9, treba uzeti da optuenik porie djelo i zapoeti s dokaznim postupkom. Takoer, ako iz optuenikove izjave o osnovanosti optube nije mogue zakljuiti je li rije o priznanju ili poricanju, treba uzeti da je rije o poricanju. Ako postoji potreba, sud moe radi ispitivanja optuenika o njegovu stajalitu prema tokama optube prekinuti raspravu i zakazati posebno roite (l. 320. st. 3.). Taj je postupak suda u praksi iznimno rijedak. Potrebe za zakazivanje posebnog roita u svrhu oitovanja o krivnji nije bilo ni kod jednog od 79 optuenika kojih smo oitovanje pratili ovim istraivanjem. Od ukupno 79 optuenika 31 je priznao krivnju, to znai da se 39% ukupnog broja optuenika izjasnilo krivim po svim tokama optube. Ostalih 48 optuenika odnosno njih 61% izjasnilo se da se ne smatraju krivima prema svim ili pojedinim tokama optube. Nije bilo optuenika koji su odbili oitovati se o krivnji, kao ni optuenika iz izjava kojih se ne bi moglo zakljuiti je li rije o priznanju ili poricanju. Tako visok postotak optuenika koji su priznali krivnju posljedica je znaajnog udjela optuenih za kaznena djela vezana uz zlouporabu opojnih droga. Naime, od ukupnog broja optuenika njih 34 odnosno 43% optueno je za zlouporabu opojnih droga. Od navedena 34 optuenika njih 19 odnosno oko 56% priznalo je krivnju, dok ih se 15 odnosno oko 44% izjasnilo da nisu krivi. Optuenici koji su optueni za druga kaznena djela (ne za zlouporabu opojnih droga) rjee se odluuju priznati krivnju. Tako je od ukupno 45 optuenika krivnju priznalo njih 12 odnosno oko 27%, to je znatno manje od 56% priznanja optuenih za zlouporabu opojnih droga. Ostala 33 optuenika odnosno njih 73% poreklo je krivnju. Tablica 3. Oitovanje optuenika o optubi
Sva kaznena djela Kriv Nije kriv Ukupno
9

Zlouporaba opojnih droga (l. 173. KZ) 19 15 34 56% 44% 100%

Ostala kaznena djela (bez l. 173. KZ) 12 33 45 27% 73% 100%

31 48 79

39% 61% 100%

Usp. D. Krapac, Zakon o kaznenom postupku i drugi izvori hrvatskoga postupovnog prava, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 310; V. Ljubanovi, Novo ureenje glavne rasprave kao centralnog stadija kaznenog postupka, Pravni vjesnik 17 (1-2), Osijek, 2001., str. 194; M. Mrela, 1. radionica: Nova struktura glavne rasprave izvjee iz radionica X. savjetovanja Hrvatskog udruenja za kaznene znanosti i praksu, HLJKPP, 1/1998., str. 244.

19

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

V.

TIJEK GLAVNE RASPRAVE KAD SE OPTUENIK OITOVAO DA SE PREMA SVIM TOKAMA OPTUBE SMATRA KRIVIM

Ako se optuenik oitovao krivim prema svim tokama optube, glavna se rasprava nastavlja uputom predsjednika vijea da moe iskazivati o svim okolnostima koje ga terete i iznijeti sve injenice koje mu idu u korist. Nakon toga prelazi se na ispitivanje odnosno iskaz optuenika, pod uvjetom da se on nije odluio braniti utnjom. Svoj iskaz optuenik iznosi u slobodnom izlaganju, nakon ega mu se mogu postavljati pitanja po zakonom utvrenom redoslijedu (l. 320. st. 4.). Nakon ispitivanja optuenika izvode se ostali dokazi. Koji e se sve dokazi izvoditi, ovisi o kvaliteti optuenikova priznanja. Naime, priznanje odnosno izjava optuenika da se prema svim tokama smatra krivim ne oslobaa sud dunosti izvoenja i drugih dokaza, ali ako je optuenikovo priznanje potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, sud e u dokaznom postupku izvesti samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni (l. 320. st. 6.). Naravno, tijek rasprave odredit e sam predsjednik vijea, ovisno o tome ocijeni li da je priznanje u skladu s prije pribavljenim dokazima ili nije. Ako je priznanje doista potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, izmeu stranaka nema spora o krivnji i o njoj nije potrebno raspravljati. Na taj se nain otvaraju mogunosti konsenzualnog postupanja stranaka te brzog i ekonominog rjeavanja kaznenog predmeta. Naime, takvo priznanje odnosno predaja bez borbe optuenika ne mora uvijek biti rezultat njegova bezizlaznog poloaja uvjetovanog dovoljnim brojem dokaza, u kojem se sluaju optuenik iskreno kaje raunajui na redovitu praksu ublaavanja kazne bez obzira na okolnosti pod kojima je priznanje dano, ve ono moe biti i rezultat pregovaranja stranaka. Konsenzualno rjeenje predmeta odgovara svim procesnim subjektima, optuenik dobiva blau optubu odnosno blau kaznu, a sud i tuitelj brzo i uinkovito okonanje postupka. Ipak, postizanje rjeenja kojim su svi zadovoljni ne moe proi bez ustupaka. Takvim rjeenjem na zakonodavac svjesno rtvuje utvrivanje istine u postupku u korist rjeenja spora izmeu stranaka i ekonominosti.10 Ve je prije na nekoliko mjesta navedeno da se 31 optuenik od ukupno njih 79 oitovao krivim po svim tokama optunice. Predmetom daljnje analize bilo je promotriti u koliko je sluajeva postupak nastavljen izvoenjem svih dokaza, a u koliko sluajeva samo dokaza koji se odnose na odluku o kazni odnosno u koliko je sluajeva sud ocijenio da je optuenikovo priznanje potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima. Postupak protiv 13 optuenika nastavljen je izvoenjem svih dokaza, odnosno sud je u 42% sluajeva smatrao potrebnim provjeriti priznanje
10

Usp. V. Ljubanovi, djelo cit. u bilj. 2, str. 284.

20

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

optuenika izvoenjem drugih dokaza. Suprotno tome, u 58% sluajeva odnosno protiv 18 optuenika postupak je nastavljen izvoenjem samo onih dokaza koji se odnose na odluku o kazni. U potonjim sluajevima sud je ocijenio optuenikovo priznanje potpunim i sukladnim prije pribavljenim dokazima te se u dokaznom postupku nisu neposredno izvodili drugi dokazi osim iskaza optuenika, ve se samo obavljao uvid u ranije zapisnike i ostalu dokumentaciju, a esto je optuba odustajala i od izvoenja nekih dokaza.11 Iz samih zapisnika ne moemo saznati je li u konkretnim sluajevima bilo kakvih pregovora izmeu optube i obrane odnosno konsenzualnih oblika rjeavanja spora ili je potpuno optuenikovo priznanje bilo rezultat njegove bezizlazne situacije ili pak iskrenog kajanja za uinjeno djelo. Ipak, ogromnu veinu sluajeva potpunih optuenikovih priznanja povezuje injenica da je u 17 od 18 sluajeva rije o kaznenim djelima zlouporabe opojnih droga. U veini predmeta te vrste dokazi su toliko jaki da je optuenikova situacija bezizlazna i da mu je taktika priznanja i kajanja najisplativija jer dovodi do najblae kazne. Tako je od navedenih 17 optuenika koji su dali potpuno priznanje sukladno prije pribavljenim dokazima najtee kanjeno dvoje optuenika sa po 3 mjeseca zatvora, pri emu je jedan optuen za uzgoj, a drugi za posjedovanje droge radi prodaje, dok su ostali uglavnom dobili uvjetne osude ili su prema njima primijenjene odgojne mjere. Samo u jednom predmetu nije rije o kaznenom djelu zlouporabe opojnih droga, ve o pokuaju silovanja, za koje je poinitelj osuen na osam mjeseci zatvora. Tablica 4. Odnos predmeta u kojima su se izvodili svi dokazi i samo dokazi koji se odnose na odluku o kazni kod optuenika koji su se oitovali krivima po svim tokama optube
Oitovalo se krivima Izvoeni svi dokazi Izvoeni samo dokazi za odluku o kazni Ukupno 13 18 31 42% 58% 100% Zlouporaba opojnih droga (l. 173. KZ) 2 17 19 Ostala kaznena djela (bez l. 173. KZ) 11 1 12

11 Npr. optuba odustaje od ispitivanja nekih svjedoka ispitivanje kojih je na glavnoj raspravi zahtijevano u optunici.

21

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

Optuenici koji su se pri izjanjavanju o optunici oitovali krivima po svim tokama optube ponekad znaju pri davanju svoga iskaza osporiti osnovanost optube. Rije je o situaciji tzv. dvosmislene ili neodreene obrane.12 S obzirom na to da se optuenik izjasnio krivim po svim tokama optube, odmah se prelo na njegovo ispitivanje. Kako je on tijekom tog ispitivanja osporio optubu, pitanje je treba li sudac nastaviti raspravu uobiajenim tijekom odnosno dovriti s ispitivanjem optuenika i onda prijei na dokazni postupak ili prekinuti iskaz optuenika s obzirom na to da je nastao spor izmeu optube i obrane. Optueniku se ne moe uskratiti pravo na promjenu stajalita prema optubi, kao to mu se uostalom ne moe uskratiti ni pravo na iskazivanje ili utnju o injeninim tvrdnjama iz optube.13 Stoga je u navedenoj situaciji potrebno prekinuti s ispitivanjem optuenika te, ako optuenik drugaije ne zahtijeva, prijei na dokazni postupak, a ispitivanje optuenika ostaviti za kraj dokaznog postupka. Bilo bi dobro kad sudac ne bi automatski nakon prekida optuenikova iskaza preao na dokazni postupak, ve bi upozorio optuenog, bez obzira na to ima li on branitelja ili ne, na mogunost da sam zahtijeva nastavak zapoetog iskaza. Naime, optuenik koji se izjasni da nije kriv ima pravo sam izabrati kad e dati svoj iskaz, pa bi ga na to pravo, s obzirom na novonastalu situaciju i stanovitu konfuziju u njegovoj obrani, trebalo i upozoriti. U naem sluaju, od 31 optuenika koji se oitovao krivim samo je jedan tijekom svoga iskaza, osporivi jednu od toaka optunice, promijenio stajalite prema optubi. Sudac je prekinuo njegovo ispitivanje i nastavio s dokaznim postupkom, a taj je optuenik svoj iskaz dao na kraju dokaznog postupka. Novelom iz 2002. godine unesena je u ZKP odredba kojom se ureuje pitanje redoslijeda ispitivanja suoptuenika na glavnoj raspravi (l. 321. st. 2.). U toj odredbi stoji: Suoptuenike koji su se oitovali da se u odnosu na sve toke optube smatraju krivim ispitat e se na poetku dokaznog postupka, oni koji zahtijevaju da ih se ispita prije zavretka dokaznog postupka, ispitat e se im to zahtijevaju Tako dakle i optuenik koji se oitovao krivim po svim tokama optunice, ako u postupku ima jo suoptuenika, moe zahtijevati da bude ispitan kasnije, a ne nuno na poetku dokaznog postupka.14 Takav optuenik bit e ispitan im to zahtijeva. Dakle, kad su u postupku dva suoptuenika, redoslijed ispitivanja ovisi ponajprije o njihovoj volji, a ne nuno o nainu njihova oitovanja o krivnji. Tako npr. moemo imati i situaciju u kojoj e suoptuenik koji je priznao krivnju zahtijevati kasnije ispitivanje, a suoptuenik koji je porekao krivnju zahtijevati
Opirnije v. D. Krapac, M. Mrela, Nova praksa glavne rasprave u kaznenom postupku, HLJKPP, 2/2000., str. 811. 13 Usp. D. Krapac, M. Mrela, kao u bilj. 12; v. Ljubanovi, djelo cit. u bilj. 2, str. 285. 14 Drugaije o tome v. D. Kos, Glavna rasprava: izmjene i dopune odredaba ZKP-a iz 2002. godine praktini i teoretski aspekti, HLJKPP, 2/2002., str. 288 289.
12

22

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

davanje iskaza odmah na poetku dokaznog postupka. U tom bi sluaju suoptuenik koji se oitovao da nije kriv dao svoj iskaz prije suoptuenika koji je priznao krivnju po svim tokama optube. Od ukupno 31 okrivljenika koji se u naem sluaju oitovao krivim po svim tokama optunice, njih 19 sudjelovalo je u postupku kao suoptuenici. Nijedan od njih nije se koristio mogunou da zahtijeva kasnije ispitivanje. Njih 18 svoj je iskaz dalo odmah na poetku dokaznog postupka, dok je jedan optuenik uskratio davanje svoga iskaza. VI. TIJEK GLAVNE RASPRAVE KAD SE OPTUENIK OITOVAO DA SE PREMA SVIM ILI POJEDINIM TOKAMA OPTUBE NE SMATRA KRIVIM Ako se optuenik oituje da se ne smatra krivim u odnosu prema svim ili pojedinim tokama optube, ispitat e se na zavretku dokaznog postupka, osim ako optuenik drugaije ne zahtijeva (l. 320. st. 7.). Mogunost optuenika da iskazuje i prije zavretka dokaznog postupka znaajna je novost u naem kaznenom postupku i ona je novo pravo optuenika. Naime, do novele ZKP-a iz 2002. godine optuenik koji je porekao krivnju nije mogao biti ispitan prije zavretka dokaznog postupka, jer bi takvo ispitivanje, unato njegovu izriitom zahtjevu, bilo apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka (l. 367. st. 1.). Takvo stanje stvari nije odgovaralo naelnom pravu optuenika da sam odluuje o opsegu svoga aktivnog sudjelovanja u kaznenom postupku. Naime, ako optueniku priznajemo pravo odluivanja o tome hoe li uope dati iskaz, logino je da mu, ako je iskaz odluio dati, ostavimo i izbor o tome kad e ga dati. S druge strane, stjee se dojam da je inzistiranje na iskazu optuenika na samom kraju dokaznog postupka, odnosno primoranost suda da odbije njegov zahtjev za ranijim ispitivanjem, krenje naela pravinog postupka odnosno prava na jednakost oruja. Naime, takva odredba onemoguuje optueniku da na adekvatan nain odgovori na netom proitanu optunicu u nastojanju da to je prije mogue pokua uspostaviti ravnoteu u postupku i ograniava ga na suhoparnu izjavu nisam kriv iz koje sud ne saznaje nita o razlozima takvog njegova oitovanja. Teze obrane iznose se prekasno, kad je sud pod utjecajem spisa predmeta i izvedenih dokaza optube na glavnoj raspravi ve formirao svoja stajalita o optuenikovoj krivnji. Vjerojatnost da je okrivljenik poinio kazneno djelo tijekom postupka stalno raste, od osnova sumnje koje postoje prije formalnog poetka postupka, preko osnovane sumnje koja je dovoljna za istragu te istragom potvrenog jo veeg stupnja osnovane sumnje dovoljne za podizanje optunice i glavnu raspravu. U takvim je uvjetima teko oekivati da e obrambene teze iznesene na samom kraju dokaznog postupka glavne 23

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

rasprave dovesti do preokreta, pa postupak po samoj inerciji zavrava osuujuom presudom, a eventualno nevinom optueniku kao jedino pravo oruje za borbu ostaje tek alba. Kako bi zaustavila tu inerciju, obrana mora to je prije mogue aktivno sudjelovati u postupku i iznijeti svoje obrambene teze. Stoga je, bez obzira na to to teret dokaza u kaznenom postupku ne lei na okrivljeniku, nuno omoguiti optueniku da svoju nevinost aktivno dokazuje i brani ve na samom poetku dokaznog postupka. Pri tome se naglaava: omoguiti, jer bi prisiljavanje optuenika na davanje iskaza na poetku dokaznog postupka bilo protivno pravilu o teretu dokaza koje proizlazi iz presumpcije okrivljenikove nedunosti. Valja oekivati da e nevini optuenik iskoristiti tu mogunost i svoju nevinost nastojati, to je prije mogue, aktivno dokazivati i braniti. Naime, bez obzira na to to teret dokaza u kaznenom postupku formalno nije na optueniku, u uvjetima glavne rasprave u kojima je broj oslobaajuih presuda minimalan on to faktiki i te kako jest. Kako bi teze obrane suci vjerodostojnije i ozbiljnije shvatili, nuno ih je razvijati to je due mogue, a ne ekati kraj dokaznog postupka glavne rasprave. Svakako je poetak dokaznog postupka pravo vrijeme za poetak razvijanja obrambenih teza, ako to nije uinjeno ve u prigovoru protiv optunice. Iznoenjem obrane na poetku dokaznog postupka postiu se viestruke koristi. Definira se predmet spora, sudac se moe usredotoiti na utvrivanje bitnih injenica koje su sporne, a ne troiti energiju i vrijeme na utvrivanje nebitnih stvari. Tvrdnje obrane bit e podvrgnute temeljitijoj provjeri i od tuitelja, to nevinom optueniku ide u prilog. Naime, njegova e obrana time samo dobiti na vjerodostojnosti, a i dravno e odvjetnitvo, kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo kojem nije u interesu progon pod svaku cijenu15, upozoriti na nepotrebnost progona nedune osobe. Sve do sada navedeno jasno pokazuje da je odredba kojom se optueniku ostavlja mogunost davanja iskaza na samom poetku dokaznog postupka ili kad on sam to eli u potpunosti u skladu s lankom 1. ZKP odnosno da se tom odredbom ide prema tome da se osigura da nitko neduan ne bude osuen. Naravno da sve navedeno, po prirodi stvari, ne ide u prilog optueniku koji je stvarno kriv za kazneno djelo koje je predmet optube. Krivom optueniku utvrivanje istine nije u interesu, i njegova je ansa u kaznenom postupku svedena na nemogunost ili nesposobnost tuitelja da dokazima potkrijepi svoju optubu. Stoga je oekivati da takvi optuenici ekaju kraj dokaznog postupka i onda svoju obranu podeavaju na nain koji smatraju najprimjerenijim. Takva obrambena teza nema vjerodostojnost u oima suca i moe proi samo ako dokazi optube budu nedostatni za osuujuu presudu.
15 Dravni odvjetnik mora s jednakom panjom ispitivati i utvrivati injenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist (l. 8. st. 1.).

24

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

Nova konstrukcija glavne rasprave ostavlja mogunost i krivom optueniku da se pokua ponaati kao nevini, pa da zahtijeva davanje svog iskaza na poetku dokaznog postupka.16 Meutim, takva je obrana za krivog optuenika iznimno rizina. Ona, dodue, daje poetnu vjerodostojnost u oima suca, ali otkrivanjem obrambene strategije optuenik se izlae opasnosti da tuitelj cjelokupnu svoju energiju usmjeri na raskrinkavanje takve obrane. Preciziranje spora dovodi do jasnog meusobnog suprotstavljanja verzija optube i obrane, pri emu slabe toke u njihovim konstrukcijama vrlo brzo postaju jasno vidljive. Takav slijed dogaaja u pravilu e dovesti do utvrivanja istine, a to nije u interesu krivog optuenika. Naime, ispitivanjem optuenika redovito se dobivaju i dokazi suprotni obrambenim tvrdnjama, kojima se sud onda obilato koristi pri donoenju presude.17 Prema navedenom, oekivano ponaanje optuenika koji se na glavnoj raspravi oitovao da nije kriv bilo bi ovakvo: a) optuenik koji je doista nevin zahtijeva davanje iskaza odmah na poetku dokaznog postupka, pokuavajui odmah postaviti protuteu na proitanu optunicu, u elji da svoju obrambenu tezu razvija to due kako bi stekao vjerodostojnost u oima suca i preokrenuo tijek postupka u svoju korist. Svoju obrambenu tezu svjesno stavlja na provjeru jer se nema ega bojati; b) optuenik koji je doista kriv eka kraj dokaznog postupka i postavlja svoju obranu prema do tada izvedenim dokazima, na najprimjereniji nain, pokuavajui tako suca dovesti u dvojbu; c) optuenik koji je doista kriv zahtijeva davanje iskaza odmah na poetku dokaznog postupka u elji da se ponaa kao nevini optuenik. Odmah se odluuje za odgovarajuu obrambenu tezu svjesno riskirajui njezino razotkrivanje. Ponaanje optuenog i strategija obrane umnogome ovise o vjetini i shvaanju njegova branitelja o navedenim pitanjima, no najvie ovise o procjeni u okolnostima konkretnog sluaja. Dojam je da su branitelji, u sadanjoj konstrukciji glavne rasprave, skloniji ekati zavretak dokaznog postupka i onda iznijeti obranu, pa i pisati albu na nepovoljnu presudu, nego se uputati u otvoreni sukob s tuiteljima otkrivajui odmah svoje zamisli i argumente, pri tome izlaui optuenika ispitivanju odmah na poetku dokaznog postupka. Naime, branitelj sada jedinu mogunost za iznoenje temeljnih zamisli obrane, kao
16 Slina je situacija i s poligrafskim testiranjem. Krivi okrivljenik ne mora dati pristanak na poligrafsko testiranje, ali na taj nain kod istraitelja pobuuje sumnju u svoju nevinost. Stoga se glumei nevine okrivljenici daju ispitivati poligrafom iako to nisu duni. Tako ne ele tijelu postupka pokazati svoj strah od poligrafa, jer su nevini, pa se nemaju ega bojati. Opirnije v. V. Bayer, djelo cit. u bilj. 7, str. 242. 17 Usp. M. Damaka, O mijeanju inkvizitornih i akuzatornih procesnih formi, HLJKPP, 2/ 1997., str. 387.

25

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

odgovora na netom proitanu optunicu, ima kroz postavljanje pitanja optueniku koji je zatraio davanje iskaza odmah na poetku dokaznog postupka, kod ijeg je ispitivanja dobio privilegij da prvi postavlja pitanja (l. 320. st. 4.). Odatle vidimo da je obrani dosta zakomplicirana mogunost nesmetanog davanja strunog odgovora na optunicu odmah na poetku rasprave. S obzirom na sve do sada izneseno, bilo bi svrhovito razmisliti i raspraviti o pruanju mogunosti (ne i nametanju dunosti) obrani da optuenikovu suhoparnu izjavu nisam kriv ili ne osjeam se krivim odmah i obrazloi u svom uvodnom govoru, koji bi mogao dati i branitelj, a ne samo optuenik, bez obzira na to hoe li optuenik iskazivati odmah na poetku ili na zavretku dokaznog postupka. Prirodno je, naime, da na struno sastavljenu optunicu obrana ima pravo odmah dati i struan odgovor, a bez obveze da optuenik odmah daje svoj iskaz i izlae se unakrsnom ispitivanju. Takvo bi rjeenje bilo u skladu s pravom na jednakost oruja i presumpcijom okrivljenikove nedunosti odnosno njezinim pravilom o teretu dokaza. Slino rjeenje postoji u talijanskom Zakoniku o kaznenom postupku iz 1988. godine. Prema odredbama tog zakonika, nakon itanja optube slijede uvodni govori, u kojima, izmeu ostalih, uvodni govor daje i obrana. U svom uvodnom govoru obrana iznosi koje e injenice i kojim dokazima nastojati utvrditi u postupku. Nakon toga sud ne prelazi odmah na ispitivanje optuenika, ve upoznaje optuenika da ima pravo tijekom cijelog postupka u svakom trenutku davati spontane izjave u vezi s injenicama koje su predmet optube te prelazi na dokazni postupak odnosno raspravnu istragu.18 Na slinom je tragu i austrijski ZKP. Nakon iznesene optube, optuenik i njegov branitelj imaju priliku izloiti svoje protuizjanjenje u kojem iznose svoja stajalita prema tokama optunice. Takav odgovor obrane na optubu je fakultativan i predstavlja pravo obrane kojim se ona ne mora koristiti. Meutim, to je rjeenje pokvareno injenicom da se ispitivanje optuenika provodi odmah nakon protuizjanjenja, jer na taj nain razdvajanje optuenikova iskaza na sredstvo obrane i dokaz nije iskoriteno za stvarno jaanje pozicije obrane.19 Uvoenje pravog uvodnog govora u na kazneni postupak, u kojem bi obrana mogla komentirati optunicu i iznijeti obrambene teze koje e razvijati tijekom rasprave, dovelo bi do viestrukih koristi. Na taj bi se nain odmah na poetku rasprave jasno definirao predmet spora. Naime, sadanjom izjavom optuenika da nije kriv utvruje se samo da postoji spor izmeu optube i obrane, ali se ne utvruje u emu je konkretno spor, jer ne mora biti sporna cijela optuba. Iznoenjem osnovnih zamisli obrane spor bi bio jasno definiran, to bi omoguilo puno krau i kvalitetniju raspravu. Na taj bi se nain izbjeglo izvoenje mnogih
Opirnije o tome v. B. Pavii, Talijanski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 2002., str. 214, 215 i 225; M. Damaka, djelo cit. u bilj. 17, str. 387. 19 Opirnije o tome v. D. Krapac, M. Mrela, djelo cit. u bilj. 12, str. 808.
18

26

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

dokaza kojima se dokazuju nesporne injenice i sudu bitno olakalo voenje postupka, jer je nepotrebno utvrivati detalje koji ne idu u smjeru postavljene obrane.20 Definiranje spora ide na ruku i dravnom odvjetnitvu jer e ga kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo kojem nije u interesu progon pod svaku cijenu21 upozoriti na eventualnu nepotrebnost progona nedune osobe ili pak ostaviti vie vremena za razotkrivanje neloginosti obrane u njezinim kljunim dijelovima. Branitelji bi se, takoer, u tom sluaju ee odluivali na iznoenje obrambene strategije, jer sada oito ne ele obrambenu strategiju objanjavati kroz postavljanje pitanja optueniku, pri tome ga odmah na poetku izlaui unakrsnom ispitivanju. Osim to bi uvodni govor obrane omoguio krau i kvalitetniju raspravu, on kao takav jasno ide u prilog nevinom optueniku. Naime, ve smo izloili da nevinom optueniku odgovara to ranije iznoenje obrambenih teza, pa i njihovo provjeravanje od tuitelja i suda, jer se neduni optuenik ne treba bojati utvrenja istine. Optueniku koji je zapravo kriv za poinjeno djelo takav uvodni govor nije od prevelike koristi, ali on u krajnjoj liniji ne bi bio ni duan iznositi svoje teze u uvodnom govoru. Takav bi se optuenik i dalje mogao braniti utnjom, dati iskaz kad eli ili pak, glumei nedunog, prihvatiti mogunost davanja uvodnog govora. Prema navedenim prednostima odnosno nedostacima predloenog uvodnog govora s obzirom na nevinost odnosno krivnju optuenika, moemo konstatirati da bi takvo rjeenje u nas bilo prihvatljivo. Naime, ono bi bilo u skladu s lankom 1. naeg ZKP, odnosno bilo bi usmjereno jaanju poloaja obrane i osnaenju jamstva da nitko neduan ne bude osuen. S druge strane, kvalitetnija rasprava koncentrirana samo na utvrivanje bitnih injenica znatno bi pridonijela utvrivanju istine u postupku.
20 U tom je smislu do sada izneseno nekoliko znaajnih prigovora iz prakse. Tako odvjetnik mr. sc. Draen Matijevi u lanku: Nove zadae i stare nedae branitelja u kaznenom postupku, HLJKPP, 2/2002., str. 348, iznosi: Uvodni govor branitelja bitno bi olakao sudu daljnje voenje postupka, osobito u sluajevima velikih, tekih, injenino i pravno sloenih predmeta. Umjesto toga, sada je sud primoran odgonetavati iz postavljenih pitanja svjedocima i vjetacima i dokaznih prijedloga koje stavlja obrana to to obrana smjera i na to misli. Nisu zato rijetki sluajevi kada i optuba i sud cijelo vrijeme smatraju da okrivljenikova obrana ide u jednom pravcu, da bi tek iz zavrne rijei branitelja saznali da je bit obrane neto sasvim drugo. To ponekad dovodi do preotvaranja rasprave, a puno ee do ukidanja prvostupanjske osude. Na istom je tragu i kritika koju je iznio sudac upanijskog suda u Puli Iztok Krbec, prema kojoj je jedna od osnovnih zapreka u ostvarivanju aurnosti sudova u kaznenom postupku injenica da se iskaz okrivljenika, koji je porekao osnovanost optube, smjeta na kraj dokaznog postupka. V. D. Krapac, M. Mrela, djelo cit. u bilj. 12, str. 806. 21 Dravni odvjetnik mora s jednakom panjom ispitivati i utvrivati injenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist (l. 8. st. 1.).

27

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

Od 48 optuenika koji su u naem istraivanju porekli optubu, njih 43 odnosno oko 90% ispitano je na zavretku dokaznog postupka, dok je samo njih 5 odnosno oko 10% zahtijevalo ranije ispitivanje odnosno davanje iskaza prije zavretka dokaznog postupka. Od navedenih 5 optuenika koji su zahtijevali ranije ispitivanje samo su njih dvojica traili davanje iskaza odmah na poetku dokaznog postupka. Ostala su trojica bili suoptuenici koji su zatraili davanje iskaza kad je sud nakon veeg broja izvedenih dokaza dopustio izvoenje kljunog dokaza optube, VHS kasete na kojoj se vidi akcija prikrivenih istraitelja. U navedenim iskazima jedan je optuenik priznao, drugi je poricao, a trei djelomino priznao djelo. Svih pet optuenika koji su zahtijevali davanje iskaza prije zavretka dokaznog postupka pravomono je osueno. Iz navedenih rezultata vidimo da su se samo dva optuenika odluila na davanje svoga iskaza odmah na poetku dokaznog postupka elei svoje obrambene teze odmah suprotstaviti navodima iz tek proitane optunice. Pravomone sudske presude iz tih predmeta upuuju nas na zakljuak da su se oni tek htjeli ponaati kao nevini optuenici. Tako mali broj zahtjeva za ranijim davanjem iskaza posljedica je ve navedenih problema s kojima se susreu branitelji. I kad bi zahtijevali ranije ispitivanje svojih branjenika, svoju tezu ne mogu iznijeti kroz nesmetano vlastito izlaganje, ve tek kroz postavljanje pitanja svome branjeniku. S druge strane, takvo ranije iskazivanje izlae optuenika unakrsnom ispitivanju u ranom stadiju glavne rasprave, gdje za nj postoji opasnost da u svom iskazu uputi na vane injenice i dokaze koji mogu pridonijeti njegovoj osudi. Tablica 5. Trenutak davanja iskaza optuenika koji su se izjasnili da nisu krivi
Broj optuenika koji su porekli optubu Ispitani na zavretku dokaznog postupka Zahtijevali ranije ispitivanje Ukupno 43 5 48 90% 10% 100% Broj oslobaajuih presuda

3 0 3

Od 43 sluaja u kojima je optuenik ispitan na zavretku dokaznog postupka, u pet su sluajeva i nakon optuenikova iskaza izvoeni jo neki dokazi. Vano je naglasiti da je u svih pet sluajeva optuenik ponovo ispitan odnosno pruena mu je prilika da se oituje o tim novim dokazima. 28

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

U traenju dokaza koji bi ili u prilog tezi da optuenik koji iskazuje na samom zavretku dokaznog postupka zapravo daje iskaz kad je ve sve gotovo odnosno kad je sudac ve formirao svoje miljenje o optuenikovoj krivnji, i zapravo ve donio odluku o kljunom pitanju postupka, praena je uestalost donoenja presude na istom roitu na kojem je optuenik dao svoj iskaz. Naime, teko je oteti se dojmu da na glavnoj raspravi koja se sastojala od, na primjer, est roita, optuenik koji daje svoj iskaz na estom roitu tim svojim iskazom ne moe nita promijeniti, a pogotovo u situaciji kad se presuda donosi na tom istom roitu tek dva ili tri sata poslije njegova iskaza. Dojam je da je u takvoj situaciji iskaz optuenika samo odraen radi zadovoljenja forme, a da je sudac ve imao presudu u depu i prije njegova iskaza. Znaajan broj takvih situacija jo je jedan argument u prilog donoenja odluke o zahtijevanju ranijeg davanja iskaza optuenika na glavnoj raspravi. Naime, od ukupno 43 optuenika koliko ih je svoj iskaz dalo na zavretku dokaznog postupka u ak 24 sluaja presuda je donesena na istom roitu odnosno svega nekoliko sati od trenutka kad je optuenik iskazivao. Ipak, od tog je broja opravdano oduzeti 13 sluajeva u kojima se cijela glavna rasprava sastojala od samo jednog roita. VII. ZAKLJUAK Optuenikovo oitovanje o krivnji, konstrukcijski gledano, sredinji je trenutak glavne rasprave o kojem ovisi njezin daljnji tijek. Zakonodavac je na razliite naine regulirao tijek glavne rasprave, ovisno o nainu optuenikova oitovanja o krivnji (l. 320. st. 4. i 6.). Novelom ZKP-a od 20. svibnja 2002. optueniku su pruene i dodatne mogunosti utjecaja na tijek glavne rasprave. Tako je optueniku koji se oitovao da nije kriv ostavljena mogunost zahtijevati davanje svoga iskaza i prije zavretka dokaznog postupka, to je novo optuenikovo pravo kojim se moe koristiti. Na taj mu je nain pruena prilika davanja to ranijeg odgovora na optubu i dueg razvijanja obrambenih teza, to obrani daje veu vjerodostojnost i veu mogunost utjecaja na konani ishod. Meutim, suprotno navedenim oekivanjima, optuenici se vrlo rijetko odluuju koristiti se svojim novim pravom te u 90% sluajeva svoj iskaz daju na zavretku dokaznog postupka. Tako mali broj zahtjeva za ranijim davanjem iskaza posljedica je problema s kojima se u postupku susreu branitelji. I kad bi zahtijevali ranije ispitivanje svojih branjenika, svoju tezu ne bi mogli iznijeti kroz nesmetano vlastito izlaganje, ve tek kroz postavljanje pitanja svom branjeniku. S druge strane, takvo ranije iskazivanje izlae optuenika unakrsnom ispitivanju u ranom stadiju glavne rasprave, gdje za nj postoji opasnost da u svom iskazu uputi na vane injenice i dokaze koji mogu pridonijeti njegovoj osudi. 29

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

Optuenici i njihovi branitelji vrlo se rijetko koriste i svojim pravom na podnoenje prigovora protiv optunice. Mali broj prigovora protiv optunice najvjerojatnije je posljedica stajalita branitelja koji misle da je prigovor besmisleno podnositi jer e im svakako biti odbijen. S druge strane, nepodnoenje prigovora protiv optunice esto moe biti i dio obrambene strategije. Naime, obrana dri svoju obrambenu koncepciju u tajnosti te si odgaanjem iznoenja dokaza ostavlja mogunost podeavanja obrane prema stanju stvari nakon to su izvedeni dokazi kojih je izvoenje predloio tuitelj. Ipak, postoje indiciji da podnoenje prigovora protiv optunice ini obranu vjerodostojnijom i daje vee anse za povoljniju odluku za optuenika. Iz navedenoga vidimo da se optuenici nedovoljno koriste svim mogunostima obrane koje im je zakonodavac stavio na raspolaganje. esto je razlog tome obrambena strategija koju vode branitelji, zbog konstrukcijskih problema glavne rasprave s kojima se susreu. Stoga i dalje treba jaati poloaj obrane na glavnoj raspravi kako bi se odredbe zakona pribliile idealu koji jami da nitko neduan ne bude osuen. Postizanju tog ideala pridonijelo bi uvoenje uvodnoga govora, koji bi osim optuenika mogao dati i branitelj. Na taj bi se nain odmah na poetku glavne rasprave jasno definirao predmet spora, to bi dovelo do krae i kvalitetnije rasprave. Obrana bi iznoenjem svojih teza nastojala uspostaviti procesnu ravnoteu, pri tome ne izlaui optuenika unakrsnom ispitivanju u ranoj fazi glavne rasprave, to je glavni razlog dosadanjeg nekoritenja optuenika pravom na davanje iskaza prije zavretka dokaznog postupka. Takvo bi rjeenje, s jedne strane, zbog kvalitetnije rasprave, pridonijelo utvrivanju istine u kaznenom postupku, a s druge bi strane, zbog jaanja poloaja obrane na glavnoj raspravi, postupak inilo pravinijim.
LITERATURA 1. Bayer, V., Kazneno procesno pravo, odabrana poglavlja, knjiga I.: Uvod u teoriju kaznenog procesnog prava, MUP RH, Zagreb, 1995. 2. Damaka, M., O mijeanju inkvizitornih i akuzatornih procesnih formi, HLJKPP, br. 2/1997., Zagreb, 1997. 3. Herrmann, J., Modeli reforme glavne rasprave u kaznenom postupku u Istonoj Europi: usporednopravna perspektiva, HLJKPP, br. 1/1997., Zagreb, 1997. 4. Kos, D., Glavna rasprava: izmjene i dopune odredaba ZKP-a iz 2002. godine praktini i teoretski aspekti, HLJKPP, br. 2/2002., Zagreb, 2002. 5. Krapac, D., Kazneno procesno pravo. Prva knjiga: Institucije, Narodne novine, Zagreb, 2003. 6. Krapac, D., Zakon o kaznenom postupku i drugi izvori hrvatskoga postupovnog prava, Narodne novine, Zagreb, 2002. 7. Krapac, D., Mrela, M., Nova praksa glavne rasprave u kaznenom postupku, HLJKPP, br. 2/ 2000., Zagreb, 2000. 8. Ljubanovi, V., Kazneno procesno pravo, izabrana poglavlja, Sveuilite J. J. Strossmayera, Osijek, 2002.

30

Z. Tomii: Utjecaj optuenikova oitovanja o krivnji na tijek i ishod glavne rasprave Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 12, broj 1/2005, str. 13-31.

9. Ljubanovi, V., Novo ureenje glavne rasprave kao centralnog stadija kaznenog postupka, Pravni vjesnik 17 (1-2), Osijek, 2001. 10. Matijevi, D., Nove zadae i stare nedae branitelja u kaznenom postupku, HLJKPP, br. 2/ 2002., Zagreb, 2002. 11. Mrela, M., 1. radionica: Nova struktura glavne rasprave izvjee iz radionica X. savjetovanja Hrvatskog udruenja za kaznene znanosti i praksu, HLJKPP, br. 1/1998., Zagreb, 1998. 12. Pavii, B., Talijanski kazneni postupak, Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka, 2002.

Summary THE EFFECT OF THE DEFENDANTS PLEA ON THE COURSE AND OUTCOME OF THE TRIAL The amendments to the Criminal Procedure Act of 20 May 2002 provided additional opportunities for the defendant to influence the course of the trial. This paper presents the first results of the study on the practical application of the new solutions, provides comments on these solutions, and gives proposals for possible additional improvements. The author points out that the defendants plea not only affects the further course of the trial, but also has significant influence on its overall outcome. The moment when the defendant becomes actively involved in the proceedings is, in this respect, particularly significant. The main focus of the paper is the course and outcome of a trial where the defendant pleads not guilty on all or on some counts of the indictment. Special attention is devoted to an analysis of the multiple benefits of introducing the possibility of an opening statement of the parties, which, besides the defendant, could also be delivered by the defence attorney. Such a solution would additionally strengthen the position of the defence at the trial, consequently bringing the provisions of the law even closer to the ideal which guarantees that no one who is innocent may be convicted. In this way, the matter in dispute would be clearly defined at the very beginning of the trial, which would make the trial shorter and more efficient. By presenting its arguments, the defence would attempt to establish procedural balance without exposing the defendant to cross examination in the early stages of the trial, which has been the main reason for defendants not using the right to make a statement before the completion of the presentation of evidence. On the one hand, thanks to the greater efficiency of proceedings, such a solution would contribute to the establishment of the truth in the criminal proceedings, while, on the other hand, due to the strengthening of the position of the defence at the trial, it would also contribute to a fairer procedure.

31