1

Nedad Ibrahimovi O POEZIJI, PTICAMA I DRUGIM VARKAMA Izdava: RABIC, Sarajevo Za izdavaa: Goran Mikuli, Urednik: eljko Ivankovi Lektor i korektor: DTP eljko Babi tampa: RABIC, Sarajevo

Nedad Ibrahimovi

O POEZIJI, PTICAMA I DRUGIM VARKAMA

(Amerika predavanja)

Sarajevo, 2011.

Jasmini i Maku

O POGLEDU DRUGOGA
Sarajevo, exodus Sa amerikim studentima radim Karahasana: Sarajevo, exodus of a city. Rasprava se zametnula oko autorovog razlikovanja dramatskog kulturnog sistema (dramatic cultural system), karakteristinog za Sarajevo i monistikog kulturnog sistema (monistic or dialectical cultural system), karakteristinog za tzv. zapadna drutva. Iako su Karahasanova objanjenja prilino jednostavna, studentima nije posve jasna ovakva razina pojednostavljivanja. Nije im najjasnija ta dramatska (bosanska) formula po kojoj se identitet nuno gradi(o) u odnosu na drugoga a ne protiv drugoga. Nije im jasno (vidim to u oima svih, osim Francescinim) kako neiji identitet moe ovisiti o potvrdi (legitimaciji) koju pronalazi u pogledu drugoga? Dok je posve razumljivo da se on sasvim uspjeno gradi zidanjem razlike naspram neeljenog sebe, tj naspram drugoga (npr. homeless Amerikanca, danas muslimana itd.) U najboljem sluaju, drugi se tolerira u svom tako potrebnom postojanju. Poslije se na razgovor, gonjen logikom knjige, prenio na temu silovanja kao ratnog sredstva i cilja. U Landmark

Nedad Ibrahimovi

kinima u Seattle upravo se poela davati Grbavica Land of my Dreams. Otili smo zajedno... Land of my Dreams Poslije lma svi sjedimo u vegetarijanskom restoranu pored kina. Profesore, ideologija ratnih silovanja ostvarivala se samo zbog pogleda drugoga!, zapoinje jutros prekinutu raspravu mala, crna Francisca. Preko pozadinske new age muzike, drugi studenti se naguravaju oko sastavljenih stolova i ule ui. Zloinac koji je silovao Esmu uinio je to samo zbog toga da bi ponitio pogled drugoga o kojem govori Karahasan. Silovana Esma, jednostavno, pogled drugoga osjeti kao pogled samog avola! Da, ali ona ipak prihvata Saru, dodaje Adam. Pa, naravno, da prihvata svoje dijete! Na taj nain ideologija ratnih silovanja biva poraena!, veli Francisca. A ta je sa Sarom?, nastavlja Adam istraivanje. Koja je to zemlja njenih snova? Svi ute... Amy: Je li to sad zemlja sa monistikim kulturnim sistemom? Opet, svi ute. Crna Francisca potee gutljaj svoga crnog zinfandela: Mene je, profesore, lm jako rastuio! I ja utim. Sad Francisca otkriva kako je ona native American dok pri tom eretski brzo lupka dlanom preko poluotvorenih usta oponaajui indijanske uzvike iz western-lmova. Sarajevo Blues Na sljedeem asu radimo Sarajevo Blues, Semezdina Mehmedinovia. U jednom tekstu pripovijeda se o intelektual-

O poeziji, pticama i drugim varkama

cima koji su utali dok se napad i rat na Sarajevo pripremao, da bi, kad je ve Sarajevo gorjelo i poelo postajati ruevinom, zavapili u smislu Pa zato nam se ovo dogaa? I zato tako brutalno?. Pripovjedaev odgovor bio je: Zato! Ba zato! I zato to je sada kasno za bilo kakva pitanja. Ne mogu se oteti utisku da su Amerikanci jedni drugima nevidljivi. Mislim o tome kako im vizualna javna komunikacija nita ne znai. Kad bih uao u neki ka, tek zbog povremene gladi za drutvom, naiao bih na iste takve nedade - sjede za svojim drvenim stolovima sa svojim laptopima pred sobom. Budui da je Nedadu mnogo dosadnije dok gleda druge nedade, bre bolje bacim svoju Starbucks au u kantu i pobjegnem od multipliciranog sebe. Mislim o tome kako su takvi, budui kod oiju bez oiju, Amerikanci zapravo jedni vrlo, vrlo ugodni ljudi u verbalnoj komunikaciji. Ali, oito im je i najtee preko onog mosta koji se zove Excuse me. On je sirat-uprija. Ameriki su mediji puni informacija o studentu koji je ubio trideset i dvoje svojih kolega na Virginia Techu. Pune su ga novine, tv stanice, okrugli stolovi o stanju kulture i javnog reda na sveuilitima. Tv kamere su ve snimile svaki ugao njegove studentske sobe, zna se kad je bio kod ljekara, ta je jeo taj dan sve se zna! Svi materijalni dokazi, gdje je i kada kupio oruje, kad je kupio prsluk u kojem je bio dok je hladnokrvo masakrirao studente i njihove profesore sve je uredno pohranjeno u policijske foldere i ladice. Njegovi cimeri vele da je bio miran, povuen i nezainteresiran za razgovor. Iako niim nije odavao budueg ubicu, otkriveno je da je ipak nekoliko puta poslao nekim kolegicama par neugodnih telefonskih poruka, ali velikom nesreom, nije ostalo na tome! Moj kolega lingvista veli da nije tano da se Amerikanci meusobno ne vide nego su naueni da se prave kako se ne 9

Nedad Ibrahimovi

vide gledati (u) drugoga u amerikoj je kulturi nekulturno (uncultured). Pogledom se zadire u privatno vlasnitvo. No, ipak postoji odgovor na pitanje zato je Cho, mladi Amerikanac, koreanskog porijekla, ubio trideset i dvoje kolega: Because! Just because. And thats why its late now for any questions. Samo da ne zaboravimo da, iako je pucao i u sebe, ubica je ve oito prije bio mrtav. Ili nevidljiv, svejedno... A ja sad u restoranu mislim o land of my dreams...

10

O PREDSTAVLJANJU
Zato u Tenju nema muslimana? U viespratnom studentskom restoranu campusa University of Washington, pod motom upoznajmo se, odrava se nedjelja islama. Jedna od pedesetdvije sline nedjelje. Nakon to smo na kursu iz junoslavenskog lma odgledali Fuse (Gori vatra), u svojoj kratkoj impresiji fudbaler Rayan, onako usput, izvali da je babo Zaim etnik! Linda, umirovljenica, posmatra (auditor) na kursu, pojanjava da Zaim, kao musliman, po deniciji ne moe biti etnik? Pa zar je on musliman, pitae Rayan nevino? Sutradan u svom eseju Ashby napisala kako se u lmu, zbog predsjednika Clintona, mire Srbi i Hrvati. Mnogo puta sam lm gledao ali se ne mogu sjetiti da se uope Hrvati spominju. Idui iz campusa skliskim putiem koji kroz park vodi ka caffeeu, potaknut Ashbyinim otkriem, razmiljam o modelu socijalne reprezentacije u lmu. I prvi puta, ovako iz daljine, vidim kako u lmu nita ne ukazuje na to da u Tenju ive (i) muslimani! Nema damije, nema hode, nema ezana, nema islama - nema muslimana!

11

Nedad Ibrahimovi

Izgleda da Ashby iz Portlanda, ipak, dobro zna ko su i kakvi su muslimani. A zato u Tenju nema muslimana, pitanje je za veu ocjenu! Hansenova djeca MSNBC TV ima reality-program pod nazivom Predator Row. Cilj programa je da se pred skrivenim kamerama postavljenim ispred i unutar uredne privatne kue love predatori: uitelji, programeri, kamiondije, umirovljenici, novinari, vojnici na odsustvu, ovjek sa 4-godinjim sinom itd. - sve pedoli koji su se putem Interneta javili na poziv etrnaestogodinje djevojice. Dok djevojicu ekaju u dnevnom boravku, neki se stignu i svui. E, tada se na vratima umjesto djevojice, ukae autor i voditelj programa Chris Hansen, kae sjedite, posluite se i, potom, zaueno pita zauenog: What are you doing here?. Pred skrivenim kamerama tad vidite kako predatori dobijaju lica patnika. Jedan poinje plakati, drugi vadi inhalator zbog trenutnog astmatinog napada, trei moli da ga se pusti i da vie nikada nee uraditi nita slino, etvrti navlai majicu preko glave, peti i sam ima maloljetnu kerku itd. Nakon to s njima malo popria, itajui im pritom s gnuanjem njihove skaredne mailove, Hansen im se predstavi i kae da mogu ii. Pognute glave, predatori izlaze napolje. U dvoritu ih eka policija: Lezi dolje! Ruke na lea! Potom, suenje, 20-30.000 dolara kazne i 2-4 godine zatvora... Iako to nije cilj emisije, ne moete a da ne mislite o temelju (ne o pozadini!) ovih slika - o tom odsutnom drugom koji regulira unutranji svijet/prostor privatne kue. Ko je on? S kim, napose, ivi curica koja tijelo nudi preko Interneta? Ko su i kakvi su, dakle, njeni roditelji? Kako i na kojim vrijednostima je vaspitavana? ta ui u koli? Itd, itd... 12

O poeziji, pticama i drugim varkama

No, takoer, sasvim je jasno, da kad bi Chris Hansen pravio program na ovu temu, morao bi prvi stati pred ogledalo skrivene kamere i sam sebi postaviti pitanje: What am I doing here? On je ne samo simboliki, ve i odsutni, metonimijski otac djevojice koja se eli prostituirati. (Informacija s kraja emisije: djevojica ije video-snimke MSNBC koristi kao mamac, predstavlja se kao etrnaestogodinjakinja, dok joj je, zapravo, devetnaest godina.) Prijatelj U polumranoj dvorani osnovne kole na periferiji Seattla, pjeva Dino Merlin. Sjedim na tribini i gledam mlade Amerikance bosanskog porijekla kako igraju i vesele se uz pjesmu Umri prije smrti. U mojim mislima uvezuju se nekako Dinini stihovi sa rijeima Kurta Cobaina iz oprotajnog pisma pronaenog u stakleniku pored njegove kue, petnaest milja odavde. Pismo je naslovljeno na prijatelja pod imenom Boddah: Dok smo u backstageu, kad se svjetla pogase i zauje se huk publike, ja osjetim kako me se to vie ne dotie kao nekada. To je istina i ne mogu vie da vas pravim budalama. To jednostavno nije fer ni prema vama, ni prema meni. (...) Imam boginju za enu (...) i ker koja me suvie podsjea na ono to sam nekad bio, puna ljubavi i zadovoljstva, ljubei svaku osobu koju upozna jer je svako dobar i dobronamjeran prema njoj. (...) Ne mogu podnijeti da Frances (kerka N.I.) gleda kako postajem bijedni, samodestruktivni rocker. (...) Nemam vie strasti i, upamti to, bolje je izgorjeti nego tek tako izblijedjeti... I dok mladim Amerikacima alje poruke u smislu nemojte zaboraviti odakle dolazite itd, Dinu prate ovacije i frenetini aplauz. Koncert je bio uspjean... 13

Nedad Ibrahimovi

Prijatelj Boddah, kojem je Cobain ostavio pismo - uope ne postoji.

14

JEZIKA PROZA
Kii danima u Seattleu. I nema se kuda! Zato na Comcastovoj kablovskoj ponovo, i ponovo, gledam Sleepers, lm Barryija Levinsona iz 1996. godine... Smrt je bila prilino apstraktna jer se nalazila izvan naega, djeijega jezika. I bila je takva sve dok ika Demo, obuar na Centralnom trgu sa fontanom oivienom lopoima i eljeznim ribama to, umjesto da piju, pljuckaju vodu, nije izdahnuo pred mojim oima. Izdahnuo, to je prava rije! Smrt jest jednako izdahnuti! Onaj ko bi uspio da ne izdahne, mislio sam, vjeno bi ivio! Ili, da izdahne samo ako je siguran da e i udahnuti! (Treba vjebati disanje!) Dok ga bolniari nose, ja gutam svoju stravu. Nemam kome ispriati ta sam vidio i uo. Kome ispriati ikaDemin izdisaj? Kada se moja Teta vratila i otkljuala Borbinu traku koju je zid dijelio od obuarske radnje, ve sam morao uriti u kolu. Imao sam devet godina i novine, cigarete i pisane romane, u njenom sam odsustvu mogao prodavati jedino stojei pred vanjskim pultom. Bio sam suvie zelen da bi me ona pustila unutra. U njenoj je traci bilo

15

Nedad Ibrahimovi

mnogo skupih stvari. Ovo je meni moja borba dala znala je govoriti. Dok se preko livade koja dijeli dvije polovice grada vraamo iz kole, ispovijedam se Pavlu kako sam uo posljednje ika-Demine izdisaje: Smrt je, jebote, strana! Ma, boli te! Pavle je pravi drug, iako je, za razliku od mene, uvijek izbjegavao priati o osjeanjima. Dragia Vazduno Zlato je jue opet gledo lm kod Smaje, kae, dok se smjeka. I? - pitam. Sve isto! Pa to je io? Pa da gleda lm, jeboga ti? I ja bi veeras - ali samo ako emo zajedno? predlae. Vai - velim. Ja nisam nikad! Nije vailo! U est uveer, Pavle nije doao. Ja sam preskoio ogradu koja je dijelila kino i fabriku sode od dvorita. elavi Smajo, kino-operater, stajao je na stepenicama i izvirivao lijevo-desno da vidi ima li koga. Onda mi mahnu rukom da utrim u sobicu iz koje je putao lmove. Pomogao mi da se popnem na visoku stolicu pokraj ogromnog projektora. Sjedi tu i ne mrdaj! I, nemoj da izviruje kroz prozore u salu! Smajo je bio najbri ovjek u gradu. Iako mu se stan nalazio u drugoj zgradi od Fabrike, tj. od Kina, on bi uvijek tih stotinjak metara do posla pretrao. Nikad ga niko nije vidio da hoda polahko. Jednostavno, to nije ilo uz njega. ak je i brzo priao. A opet, nekako se ponaao gospodski. Nikad se nije ulo da je nekoga otraao, niti su njega traali. On i ena su se druili sa malo porodica iz nae ulice. I, nekako, kao 16

O poeziji, pticama i drugim varkama

da su te porodice na neki nain bile povlatene. Jednostavno, Smajo je bio drugaiji! ika Smajo je, sine, ratno siroe i nikada nije upoznao svoje roditelje - kae moja Teta. Skoro su svi djeaci iz ulice gledali lmove sa Smajom. Sjedili su, kao i ja sada, pokraj bunih maina koje su prskale svjetlost kroz mrak kino-dvorane. U kinu se nisam mogao nadiviti ljepoti i udu velikog, bijelog platna. Iako su svjetlosne sablje dolijetale kroz mranu dvoranu, dok su po naim nogama miljela krda ohara, ja sam znao da se arolija i ljepota lmske slike ipak raa u toj prelijepoj, arobnoj bjelini kad se ugasi. I sada, dok prvi puta sjedim pokraj traktora-projektora, jo sam uvjereniji u to da je njegov zadatak tek da mijea vreli zrak iznad sjenki u kino-sali. Dok se moj pogled kroz kvadratno prozore gura i preplie sa svjetlosnim maevima koji jure u dubinu dvorane, mene poinje da oblijeva znoj. Kraj sve te buke ja ujem svoje disanje. Ubrzano i sve krae. Samo dii, Nedade, dii, dii, dii... Smajo je bio ugasio radno svjetlo pokraj stola na kojem je pripremio drugi kolut lmske vrpce, uvukao je u tokove drugog projektora, i stao pokraj mene. Kao da slijedi moje disanje i on poinje ritmiki da mi die za vratom... Stavio je ruku na moje rame. Samo gledaj, ne boj se! ape mi pokraj uha. Ne znam koji sam lm gledao, i krivo mi to se ni sada ne mogu sjetiti. Znam samo da je bio crno-bijeli. Sjeam se jo da je neki runi ovjek (Smrt sama?) ulazio u neku seosku brvnaru. Tu je muio nekog drugog ovjeka da bi mu kasnije odsjekao prste na ruci i, ini mi se, ti su se odsjeeni prsti na zemlji micali. Horor! Pajo sad sklanja ruku s moga ramena i hvata me za mokru aku. Drugom rukom raskopava svoj lic. Krajikom oka 17

Nedad Ibrahimovi

vidim kako se jedan od onih svjetlosnih maeva zaokree i sputa na njegovo izvueno mlohavo spolovilo. ika Pajo, ja moram kui! Tata e me traiti! Reko sam da u doi do est sa treninga, izvinite! govorim i skaem sa stolice. Pajo se nasmija, izae do vrata, proviri napolje i ree: Sad moe... I doi kad god hoe! Vjeto sam preskoio visoku ogradu izmeu svjetova. Uzdahnuo sam s olakanjem, stresao slike sa sebe kao Vrea Buha buhe i veseo utrao u kuu. Da sam sada u Levinsonovom lmu, rekao bih da sam tada odrastao. to, naravno, ne bi bilo istina. Nekako sljedee ili jedne druge srijede, kada na kioske dolazi zagrebaka Arena, Teta je u njoj pronala veliku reportau o ika-Smaji. Nakon dvadeset godina Smajo je uspio pronai svoju sestru koja je ivjela u Njemakoj. Bile su tu velike slike Smaje, njegove ene i njihovog malog sina. Reportaa (Traimo svoje najmilije) je bila puna hvalospjeva o Smaji kino-operateru, o njegovom probijanju kroz ivot bez roditeljske brige i o drutvu koje mu je sve to omoguilo. itava je ulica bila ponosna jer je u njoj stanovala jedna vana linost. Smajo, kino-operater, jo je vie porastao u oima naih roditelja. Ma koliko se trudio da pronaem jezik kojim bih mogao progovoriti o Smaji, to nisam uspijevao. Ni tata, ni Teta, jednostavno ne bi razumjeli znao sam! Njihov i na, djeiji, jezik nisu upravljali istim svijetom! Niti smo imali rijei, niti prilika, niti slobode! Uostalom, na se svijet samo povremeno doticao svijeta naih roditelja... O Smaji danas nita ne znam! Znam samo da o njemu niko vie ne pie. Dobro, barem ne onim jezikom!

18

O ELJI
Povijest erotskih navika - ta eli da ti radim ? - ree. - ta god eli. - elim ono to je tebi najbolje. - Ono to je meni najbolje jeste da tebi ugodim - rekao sam. - Jack, elim da te usreim. - Ja sam sretan ako tebi ugodim. - elim ti raditi samo ono to ti eli. - Ja elim ono to je najbolje za tebe. - Ali ti me zadovolji putajui me da te zadovoljim, rekla je. - Mislim da je moja odgovornost kao mukarca da tebe zadovoljim. - Nisam sigurna je li ti to neka brino-osjeajna izjava ili seksistika primjedba ? - Je li to pogreno ako je mukarac obazriv prema svojoj partnerici ? - Ja sam tvoja partnerica kada igramo tenis, koji bismo, usput reeno, trebali ponovo poeti igrati. Inae, ja sam tvoja ena. Hoe da ti neto itam?

19

Nedad Ibrahimovi

- Super. - Znam ja da ti voli da ti itam sexy-stvari. - Mislio sam da to i ti voli. () Ogrnuo sam bademantil i siao do Heinrichove sobe da pronaem neki asopis iz koga bi Babette mogla itati, onu vrstu asopisa u kojima itaoci detaljno opisuju svoja seksualna iskustva. To me uzbuivalo kao malo ta od stvari kojima je moderna imaginacija obogatila povijest erotskih navika. (White Noise, Don DeLillo; prev. Nedad Ibrahimovi) Veliki Montaer Amerika televizija oblikuje vrijeme i njegovu potronju i ureuje skladite elja prosjenog Amerikanca. Zbog toga je televizijska montaa ovdje dostigla svoje tehniko i civilizacijsko savrenstvo. Nain na koji se program montira ima cilj da vam stvori ovisnost i da vas to due dri prikovanima za fotelju. Pred svakim vanijim momentom u programskoj emi, u lmskoj prii koju paljivo pratite, pred saopenje vanije obavijesti, program se prekida reklamnim spotovima. Daljinskim upravljaem reklame ne moete izbjei jer se one istovremeno putaju na svim vanijim kanalima. Zbog ovoga se televizijske emisije i hollywoodski lmovi unaprijed prave po istom templejtu , po istom segmentnom principu i upravljanju eljom. Marketinko oglaavanje i koenje/ odlaganje ispunjenja (cjeline) gledateljeve elje, dijelovi su jedne iste ekonomske maine. Moe se rei da je, na neki nain, ameriki gledatelj u stalnoj erotskoj relaciji s objektom svoje elje. Isti (objekt) ne dobija tako to ga postepeno osvaja, ve naprotiv, tako to mu se preputa. To stalno stupnjevanje i odlaganje zadovoljenja,

20

O poeziji, pticama i drugim varkama

realizirana je metafora seksualnog ina a to, je li, poveava ovisnost. Naravno, u osnovi, radi se o discipliniranju i pacikaciji tijela i bia elje. Bolje reeno, radi se o dvostruko kodiranom (marketing elje), postepenom i kontroliranom preputanju u ruke objekta onoga Drugoga koji (iz kutije) svime upravlja. I, doista, nakon to ste konano doekali i vidjeli ija je beba u sapunici, ko je pobijedio u takmiarskom showuprogramu i ko je ubica i zato, nakon dugo, dugo ekanog zadovoljstva, nakon to je i program svrio, kao u svakoj neljubavnoj vezi, kao u svakoj vezi ovisnosti, vi, na kraju, osjeate samo prazninu, prevaru i sram... A u tri ujutro, vie ni Velikog Montaera nema - ak ni da upita jesi li to, majke ti, ve zaspo?. Rat U Seattleu nema ni djece ni puaa. Zato nema djece, ne znam?! Pretpostavljam da su u kolama, u vrtiima, kod kua, u bunkerima ali ovo su samo pretpostavke! Naprimjer, kuepaziteljevog sina sam vidio tek kada mu je otac ostao bez posla a on sa uplakanom majkom izlazio iz zgrade. Neto ranije, u etvrtak, kuepazitelj Zaak i Student su pred ulazom ustro gestikulirali i o neemu vrlo uno raspravljali?! U ponedjeljak se ve pred svim vratima naao list papira sa obavjetenjem da emo dobiti novog kuepazitelja i da u reimu odravanja zgrade dolazi do izmjena. Ulazna vrata moraju biti stalno zakljuana, svjetlarnici su ponovo postakljeni, hodnici se kree a na vidna mjesta su izlijepljene nove obavijesti o zabrani puenja u i oko zgrade. Istina je, i ja sam utljivog Studenta snimio dva-tri puta kako stoji ispod strehe, natenane ispija svoju popodnevnu

21

Nedad Ibrahimovi

kafu i PUI!!! Taj nain na koji je izvlaio dimove iz svoje cigarete, bio mi je jako dobro poznat - bio je djetinjast! Zadnji puta to je bilo ove majske jeseni, dan prije nego to e se potui sa Zaakom. Kao djeca iz lukavake Ulice Macan Marije, mi smo puili po mranim i potopljenim austrougarskim podrumima ili u fekalijama umrljanim bunkerima iz II svjetskog rata. Bili smo sebi vani i svakoj smo se cigareti i svakom dimu radovali ba kao da smo dimei i pukajui udisali najistiju duu svijeta slobodu samu! Bunkeri iz naeg djetinjstva koju godinu pred rat su oieni, okreeni i stavljeni pod klju. Straar iz oblinje Fabrike sode redovno ih je obilazio. Ba kao neki kuepazitelj!

22

O PRAZNINAMA
Love U aprilu 1994. godine Courtney Love nije znala kud bi s pepelom svoga mua Kurta Cobaina. Nijedno groblje ga nije htjelo bojei se moguih nereda od strane njegovih razoaranih fanova. Naposlijetku, pepelom je napunila svoga teddy beara. Wireless Konektovan sam wireless. Dok ekam Debbie, neto mi kao ugodno vidjeti se u odrazu, u nedjelju u cafeu, u rano popodne, gdje obino jedem cheese-cake i gledam kroz prozor. A nedjelja jest i sunano je u Seattleu Ovako Debbie opisuje pustinju: Obuzme me strah ali se ne sjeam momenta u kojem me je obuzeo. Ja sam odjednom u njemu kao riba u akvariju. On raste i raste i puni sav prostor oko mene. Tada primijetim moje tijelo, tu, pokraj mene! Ono, zaudo, nije nastanjeno strahom nego tako odvojeno, stoji pokraj kao prazna zmijska koa. Na jednoj strani strah,

23

Nedad Ibrahimovi

na drugoj prazno tijelo. Samo u Arizoni ja se amanski sastavljam sa svojim tijelom. (Kao sestrica u pjesmi jednog zaboravljenog bosanskog pjesnika, mislim se.) A nije li to svijet Matrixa u kojem je tijelo odvojeno od straha i bola koji pripadaju samo duhu? Neo iz lmova brae Wachovski je terorista koji nas eli suoiti s uasima opustjelog svijeta. Povijest i nije nita drugo nego te matrice kulture koje prepokrivaju sirovo meso stvarnosti kultura je(ste) matrix! ena od pijeska U japanskom lmu Woman in the Dunes (H. Teshigahara) insektolog Niki Jumpei, zasien (biro)gradskog ivota, zaluta u pustinji, bude pronaen od strane seljana i smjeten u kuu koju svako malo zatrpava pijesak. Tu mora ivjeti s mladom i ljubaznom udovicom koja o njemu brine. esto e pokuavati da pobjegne ali e se uvijek iznova skotrljati niz pjeane dine do kue. Na kraju otkriva da je tu, u drvenopjeanoj kui dotad nepoznate ene, pronaao smisao za kojim je itav ivot tragao. Debbie sezonski, s proljea, dobija alergiju depresije i tada joj, veli, samo pustinja Arizone moe pomoi. Pitam je ta radi tamo? Veli da uglavnom vriti. Debbie, Niki, Travis Travis iz lma Paris, Texas izlazi iz pustinje da bi pronaao sina i suprugu. Insektolog Niki ostaje u kui u pijesku, dok seljani odvode udovicu da se porodi. Faktiki, ali ne i stvarno, ovdje je kraj lma. Pravi zavretak izgledao bi ovako: Debbie i Niki idu ispred. Niki se okree i kanister s

24

O poeziji, pticama i drugim varkama

posljednjim kapima vode dodaje Travisu. Odnekuda, niim izazvan, pojavljuje se Wim Wenders Slike praznine U Hemonovoj prii A Coin jedan lik polaroidom fotograra prazninu svoga amerikog stana. Studentica Lisa tvrdi da praznina ne moe biti prepoznata dok ne bude viena! Fotograranjem, lik spoznaje vlastitu tjelesnost. Praznina je, dodaje, jedina potvrda njegovog postojanja! Moje studentice komparativne knjievnosti Lisa i Kim tvrde da je Hemonova knjiga pria The Question of Bruno roman. Iako je to (nama) knjiga pria, one su zacementirale sve praznine koje eventualno mogu rastresti knjigu na prie neovisne jedne o drugima. Amerika perspektiva popunila je sve (slavenske? balkanske? bosanske?) anrovske praznine pa se Hemonova bibliograja tako rizomski proirila. Dok studenti raspravljaju o prazninama, ja dobro pazim da, umetnute meu stranice Hemonove knjige (pripremljene pred as iz ko zna kojih edukativnih razloga) ne ispadnu fotograje moje garsonjere. Snimljene u novembru 2006., kad mi ni Hemon, ni moje komparatistice nisu bili padali na pamet, mislio sam da su imale neku drugu svrhu. Debbie Kad se probudim u praznoj kabini i pogledam pustinju kroz prozor znam da je to pravi ivot. Pusti svijet u kojem nita osim mene ne ivi. I tad znam da ivim! I, ta se deava? Nakon nekoliko sedmica osjetim vrlo jaku elju da ne ivim i da ispoetka ponem plesti mreu, matricu, kojom u prepokriti ruevine svijeta. Nakon mjesec dana, elim to prije

25

Nedad Ibrahimovi

otii i kao koljka zrnce pijeska, pokriti (ruevine i) ivot izluevinama svoga ivog tijela. I tada znam da su prijatelji, familija, posao, jedini spas od svijeta koji nema smisla. Mievi U odrazu, preko duplog pretapanja, konano, vidim Debbie dok izranja negdje iz ravnine mojih oiju. Zimus je drala kurs o francuskoj rediteljki Catherine Breillat i njenim krvavim enama. ene su fundamentalna bioloka bia, veli. Samo zato, ena se uspijeva prilagoditi i stalno iznova postajati bie kulture. Muke kulture! Kad bi ovo bila kultura pustinjskih mieva, bie ene bi uspjelo postati i biem te kulture. Zato je svaka ena kompletno umjetniko djelo Nasmijeena, Debbie iskorauje iz sunanog paspartua ulaznih vrata cafea. S ramena joj se lepezasto prosipa zlatni pijesak Arizone Courtney 10. aprila 1994. u pet popodne, ispred Seattle Centers Flag Pavilion, pet hiljada fanova sa zvunika je slualo rijei iz oprotajnog pisma Kurta Cobaina koje je nasnimila Courtney Love. Svako malo, praznine meu njegovim rijeima, ona je dopunjavala svojima: asshole i fucker. Teddy beara je kasnije ispraznila u vodi rijeke Wishkah u dravi Washington. The Stranger Debbie je lmska kritiarka lista The Stranger i lanica udruenja Arizona Paranormal Investigations.

26

HIGHLANDERI
Saa Kia natapa sjevernopaciku Ameriku. Svako vee legnem i zaspim s drugom osobom. Veeras spavam s Dubravkom Ugrei. Saa D. si nikako ne moe predstaviti poziciju emigranta ili apatrida. Imala je est godina kada je s roditeljima iz Jugoslavije stigla u Seattle i ne govori BCS (bosanski, hrvatski, srpski). Dok raspravljamo o Museum of Uncoditional Surrender (Muzej bezuvjetne predaje), primjeujem da studenti, roeni Amerikanci, vjetije imaginiraju poziciju ovjeka bez domovine. Saa ima neku blokadu koja joj onemoguuje da se uivi u Ugreikine decentrirane likove. Jo dvadeset dana pa kui! ta mi uope znai Amerika? Ne slaem se s pitanjem! Zato stvari gledam u globalu: Amerika Bosna, Evropa Amerika, a ne, npr., partikularno: standard ovdje standard tamo (u BiH), zdravstvo ovdje zdravstvo tamo, prijateljstvo ovdje prijateljstvo tamo, ene ovdje ene tamo, kolski sistem ovdje kolski sistem tamo itd...

27

Nedad Ibrahimovi

Razmiljam o Sainoj blokadi... Dio njene blokade oito je i zaboravljanje maternjeg jezika. Osjeam kako bismo uz vie razgovora uspjeli dekonstruirati njezine blokade, odlediti njezin jezik, ali, pitanje je ta bismo tada dobili i kakva bi bila nova Saa? Bila bi kao moji likovi iz Berlina, ili, moda, kao Lucy iz Amerike, dobacuje Dubravka prije nego to oboje zaspimo. Amy, u kojoj se probudio literarni nerv, veli da je sasvim mogue biti stranger in the night i onda kada si samo iz Philadelphie stigao u Seattle u istu dravu i kulturu. U Amsterdamu smo 1994. Dubravka pie i dri predavanja. Svia joj se to je Amsterdam izgraen na pijesku. Vjetar i voda ovdje briu sve tragove... U Amsterdamu Moda se ovjek i moe pomiriti s tim da je stranac? Moda s tim da nema domovinu i nema svoga grada, ulica i parkova u kojima je rastao, nema trgova i dravnih praznika, nema poznatih kafana i nema svojih prijatelja, bez svojih roditelja i bez svoga posla koji je obavljao, bez svoga jezika u kojem je ivio... No, teko je nositi se na kraj sa uspomenama iz jednog prohujalog ivota-sna: mirisima bosanske jeseni, sa sjeanjima na galamu djece po kolama, sjeanjem na toplinu doma, sjeanjem na praenje kerke u kolu i na kerkine drugarice: Tata, ovo je Lidija, a ovo je Vesna, to je Alma. Sjeam se roditelja i oca koji voli grijanje od dvadeset i osam stepeni Celzija u dnevnoj sobi, sjeam se Tete koja je radila u kiosku za novine, sjeam se sada i novina koje sam kod nje besplatno proitao... S tim osjeajem prolaznosti o kojem je i Crnjanski pisao u Londonu, doista se teko nositi, no, najtee je nositi se sa

28

O poeziji, pticama i drugim varkama

spoznajom da se ivi u svijetu u kojem milioni takvih stranaca i ne zamrekaju povrinu njegove ravnodunosti. Doista, nita na ovom svijetu nije tako usamljeno kao to je usamljen ovjek bez svoga zaviaja. Zaviaja u kojem su i strane svijeta zavisile od rasporeda uma ili brda za koja sunce zalazi. Zato su nostalgija, jer je ivot prolazan, i sve je nepovratno, i tuga, jer se to nikoga uokolo uope ne dotie, dvije temeljne emocije koje posreduju bie to ga zovu emigrant. Highlanderi U neku ruku i mi ivimo poput junaka lma Highlander. Highlanderi su samo (is)pratioci smrti onih koji ih okruuju: bilo da su to ene koje su voljeli, prijatelji koje su imali ili zaviaj u kojem su odrastali. Budui da su roeni dugovjeni, sve kraj njih prolazi. Oni se zbog toga oajniki meusobno bore za veliku, zavrnu nagradu: onaj posljednji s glavom na ramenima bie nagraen obinim ljudskim ivotom i konano e umrijeti zajedno sa svojim savremenicima, sa svojim prijateljima, sa svojim ljubavima i sa svojim smrtnim, obinim ljudskim bolovima. U vjenom ispraanju ivota, njemu smrt postaje nagrada. Tako je i emigrantska smrt, samo njegova posljednja smrt. I, moda je, zapravo, ona naslabija, najnevinija, pa i najnepotrebnija. Jer smo mi i prije nje - umirali. Npr, prvo su negdje nestali nai svjetovi: 1. svijet radnike etvrti, pekara u podrumu velikog samakog doma, fabriki dimnjaci, dizalica koju pratim pogledom kada se popnem na stol ispod visokog prozora, movarni park s amcimaburadima i kolibama u kojima smo brat i ja upoznavali svijet naih djevojica - sve je potonulo. Ne postoji vie. 2. svijet moga grada, s mojom kolom i mojom bibliotekom - potonuo je. 3. svijet moje domovine - nestao je!

29

Nedad Ibrahimovi

Zatim, umrle su i slike: 1. slika moga oca koji dolazi s posla i njegov eir to se sinusoidno ljulja putem kroz park, prema prozoru s kojeg mu se radujem. 2. slika moje porodice: kerka to trkara velikim slovenskim sobama bakinim i ena to sprema bajramske i boine kolae. 3. slike prijatelja, uenika, knjievnih veeri, lutanja gradom i beskonanih polemika o stvarima za koje tada jo nismo znali da poinju umirati... Na kraju, mi smo tek pratioci to mau vlanom maramicom sa pokislog staninog perona. Vlakovi neumitno i nepovratno odlaze povlaei za sobom i kolosijek i peron i cijelu staninu zgradu ostavljajui nas u praznom prostoru... I, dok tako stojimo i maemo, vidimo da se to mi udaljavamo i da maemo sami sebi tamo u nekom toplom vagonu - ostajueg vlaka... Indijanska posla Preko aluzina sivilom jutra isjeena na ne tanke nite, Francisca slae svoju crnu indijansku grivu. U est imam vlak za L.A. a moram jo i do stana - ujem je kako vie iz kupatila iako je i dalje vidim isjeenu kao na Dalijevoj slici. Zatim, lupanje vratima. Oko 11 itam mail: Zaboravila sam kljueve od stana. Molim te, stavi ih u kovertu i poalji na ovu adresu. Kako je ula u stan bez kljueva? pitam. Indijanska posla, veli Dubravka.

30

KLJU ISPOD PIJESKA

Klju U pliaku, stotinjak metara od plae, nasukan je brod. Iz vode vire centralni jarbol i dijelovi elinih sajli koje ispod povrine vjerovatno vode ka krmi i pramcu. ezdesetak milja od Portlanda, neposredno uz samu plau, nalazio se na oronuli drveni motel. U male apartmane vjetar je svako malo nanosio pijesak i galebove. Kroz zamagljena okna, ka puini, bile su upravljene oi djece. Musavi djeaci i djevojice, ribe iza stakala akvarija, otvaraju usta i prstiima pokazuju na arene gure u oblacima. Za Amerikance je dan dobar za izvoenje zmajeva. Desetak rastavljenih porodica, nekolicina zagubljenih mladia i djeica to mucaju engleski i nadglasavaju se s galebovima - to je bilo sve stanovnitvo motela. Kada smo iz Nizozemske stigli u Oregon, tri mjeseca smo drali neraspakovane kofere. ena je sedmicama plakala. Smirila se tek kada je od djece preotela puzzle. Sad su nam na zidu u spavaoj sobi! Od upravitelja motela za roendan sam, mo mislit, dobio detektor metala?! Vrijeme sam onda

31

Nedad Ibrahimovi

troio otkrivajui i iskapajui metalne predmete iz pijeska beskrajnih oregonskih plaa. Bilo je tu prstenja, minua, igala i naprstaka, dijelova brodskih motora, sidara i komada kojima nikako nisam znao ni porijeklo ni namjenu... Ubijao sam tako vrijeme, ali, udi me da nikad nikakav klju nisam pronaao... Ispod pijeska U francuskom lmu Under the Sand stara gospoa (Charlote Rampling) kree u potragu za muem koji je, dok je drijemala na plai, nestao bez traga. Novaca im nije nedostajalo a ljubavnicu nije imao. Njegova majka joj je ispriala kako se ponekad alio na nedostatak ljubavi od strane supruge, ali, svejedno, nije bilo vidljiva razloga za njegov nestanak. Prije nego to e biti pozvana u prefekturu na identikaciju tijela nekoga utopljenika, tijelo se stare gospoe, kao liajem, poinje prekrivati tragovima njihova zajednikoga ivota. Mu se povremeno pojavi u spavaoj sobi i potom vode ljubav. Ujutro u kuhinji pije kafu, ili popodne eta vrtom... Kada, usprkos policijski nedvojbeno utvrenom identitetu, u tijelu utopljenika ne eli prepoznati tijelo svoga mua, stara se gospoa vraa svijetu svoga ivota. Liaji uspomena postaju tragovi po kojima nastavlja da ivi... Reditelj Francois Ozon s ovoga mjesta nastavlja snimati poeziju. Tjera nas da mislimo o tragovima drugih bia u nama, o enama koje smo voljeli ili ih jo uvijek volimo ali nismo vie s njima, o roditeljima kojih se sjeamo, o djeci koja su od nas otila, o prijateljima koje smo nekada imali a vie ih nemamo... Sve to od nekoga mjesta u vremenu poinje da funkcionira kao bol ovjeka koji je nekom nesreom ostao bez ruke, noge ili glave. Na tom mjestu gdje su se ukrtale putanje bia koja su nas pohodila i koja smo mi po-

32

O poeziji, pticama i drugim varkama

hodili, javlja se fantomski bol. I ta je onda ostalo od naega autentinoga bia nita osim tragova stopa po pijesku, rekao bi Ozon. Sebe se poinjemo sjeati poput drugih. Preko drugih... Stranac Nekada davno bijah u Titogradu. Mladi pisci iz Tuzle bili su gosti piscima iz Omladinskog doma Budo Tomovi. Sve mi je jasnija i ivlja uspomena koju od tada nosim. Geografski, grad mi je bio odreen jugom, elementarno vodom i vjetrom a sutinski djavu-om. Idui te ranojesenje veeri irokim i vjetrovitim bulevarom ka Budu Tomoviu, nas etvero zaustavili su neki nepoznati mladii koji su se nenadano i bezrazlono okupili oko mene. Mladi s najirim osmijehom na licu i sa iskricama prisnoga prijateljstva u oima stao je srdano i prijateljski grubo da mi predbacuje: Kad si doo, jadan? to se nisi javio? Hajmo na pie! Hajde, polazi s nama! Hajte svi!. Ma, evo, tek smo doli. Na pie ne mogu, bogami, hvala ti! Upravo smo poli u Buda Tomovia, imamo knjievno vee. Nego, hajd sutra emo piti. Ovi moji u udu! Jedva se mi nekako otrgosmo i nastavismo na put ka knjievnosti. U vozu kojim smo za tri dana krenuli na sjever, kui, konano sam priznao da nikada nikoga nisam poznavao u Titogradu. Te vjetrovite titogradske veeri ja sam: a) propustio mogunost da saznam ko sam u oima i osmijehu nepoznatog Crnogorca; b) pokvario jednu lijepu priu o poznanstvu, stvarnom ili ktivnom (svejedno, naspram raritetne vrijednosti osmijeha i prijateljstva, to uope nije vano); c) knjievno vee stavio ispred ivota i kafane;

33

Nedad Ibrahimovi

d) zakljuio da je ivot jednako ktivan kao i literatura (bajka o poznanstvu kao i knjievno vee) i, e) shvatio da ovjek nikad ne zna igra li (glavnu?) ulogu samo u svojoj ili je junak i neije tue prie. Prolo je otada toliko koliko, otprilike, povodnju treba da se povue. Titovoga grada vie nema. Sa sjetom mislim na arobni i bezralozni osmijeh nepoznatoga prijatelja, mladia koji je zamijenio linosti? A, moda i nije? Love After Love The time will come when, with elation you will greet yourself arriving at your own door, in your own mirror and each will smile at the others welcome () Doi e vrijeme kada e ushien pozdraviti samoga seba pred svojim vratima, u svom ogledalu i s osmijehom ete jedan drugome zaeljeti dobrodolicu, i rei sjedi. Jedi. Ponovo e zavoljeti stranca koji si bio. Iznesi vino. Donesi hljeba. Vrati se samome sebi, strancu koji te volicijeli ivot,

34

O poeziji, pticama i drugim varkama

koji si zapostavio zbog drugoga, koji te napamet zna. Skini ljubavna pisma sa stalae, te fotograje, biljeke oaja, zguli svoju sliku s ogledala. Sjedi. Ugosti se. Derek Walcott

35

36

CRKVENE PRIE, I DIO

Ultimate ght Sanju je ponovo u moj ivot uvela Linda s Hawaiia. Linda je ve nekoliko puta bila u Hrvatskoj i Bosni u nekim humanitarnim akcijama. Poslije e upisati kurs iz lma i na sate mi donositi bureke i sirnice umotane u papir i vreice iz Save Waya. Pite u podgrijavati u mikrovalnoj dok na 37. kanalu budem ekao ultimate ght izmeu Tita Ortiza i Randyja Cotoura, a poslije u uzimati tablete s okusom jabuke protiv garavice. Jednog hladnog popodneva, Lindu, Sanju i pastora Boltona sam primio u svom kabinetu u Smith Hallu. Zemljakinju mi je Linda predstavila ameriki sveano, kao nekoga najbliega i najroenijega kojega godinama nisam vidio. Potom se malo izmakla i sa irokim osmijehom pratila nae reakcije. A ja, ja sam se Sanji stvarno obradovao! Bila je iz Novoga Sada i putem nekog programa za baptistiku omladinu dola je na devetomjesenu stipendiju u Seattle. Rekla je da je kao djevojica izbjegla iz Novog Travnika, da je zavrila mainstvo i da bi voljela biti psiholog. Imala je sjaj

37

Nedad Ibrahimovi

u oima kakav dugo nisam vidio. (Ako emo pravo, jo od aprila 1992. godine kada sam ga zadnji puta vidio u oima svoje ene.) Po snijegu smo odetali do restorana gdje nas je pastor Bolton astio fast food obrokom. Zahvalili smo se Bogu na hrani. Moji prijatelji naglas a ja u sebi. Dok jede pohanu piletinu, Sanja veli kako je vrlo, vrlo sretna to je srela Bosanca koji ne mrzi Srbe. Iako je niko nije bio spomenuo, mrnja kao da je visila negdje u zraku izmeu Lindinih uspomena na Hrvatsku i Sanjinih na ratno djetinjstvo u Novome Travniku. Odgovorio sam neto u smislu blage kritike (nikako nisam htio biti nepaljiv prema ovim Boijim ljudima!): To su samo tvoji stereotipi o Bosancima, Sanja. Nisam htio dalje elaborirati bespredmetnost uvoenja mrnje u bilo kakav razgovor izmeu nas, razgovor o ratu i miru, ili bilo emu. Najradije bih pokuao priati o tome da neko ko ne ljubi previe sebe, ne stigne ne voljeti druge? Pokuao bih Sanji pojasniti kako moja seattleovska depresija savreno odgovara mojoj standardnoj tatini - i kad nisam depresivan, ja opet mislim samo o tragovima koje su drugi ostavili na meni. Pokuao bih lijepoj Sanji objasniti da o sebi mislim ba kao o knjizi koju itam samo pokuavam brati po slovima i rijeima... A onda me Linda, osjeajui moju polemiku sa samim sobom, upita za moje brano stanje. Razveden, rekoh ne bez osjeaja krivice. Osjeao sam da sam u tom trenutku rekao neto neprilino i ak skaredno. U restoranu campusa tad su se mogla uti samo zvona mikrovalnih pei. Dvije stotine pedeset i tri studenta i studentice zamrzlo je svoja usta, zaledilo ruke koje su drale limenke kole. Dobri pastor Bolton me pogledao preko granice saaljenja, Sanja se gorko nasmijala a Linda samo rekla: O, ao mi je! 38

O poeziji, pticama i drugim varkama

Ali, velim, moja ena se zvala Sanja! I poinjem da se sjeam sjaja u njenim oima, u Gunji, u autobusu kojim je bila otila iz moga ivota... Homeless Decembar 2006. je u Seattleu bio hladan i sa puno snijega. Mnogi je gradski beskunik tada bio pokupljen sa ulice u polusmrznutom stanju i kolima hitne pomoi odveden na neko toplije konaite. Protestantska crkva u sjeveroistonoj etvrti grada dola je na ideju da beskunike, makar iz toga dijela, upusti u crkvu preko noi gdje bi se mogli ugrijati, okupati i neto pojesti. Ujutro u osam sati bi morali napustiti crkvene prostorije. Sve bi to tako i ilo, glatko i humano, na ameriki nain, da vjernici, stanovnici etvrti u kojoj se crkva nalazila, nisu napisali peticiju protiv useljenja homelessa u njihovu crkvu. Njihovi su aktivisti ili od vrata do vrata i skupljali potpise protiv skrnavljenja boijih prostorija. Samo je jedna porodica (od koje sam dobio ovu informaciju) odbila potpisati antihomeless-peticiju. No, crkva je, usprkos unisono izraenoj elji svojih dematlija, za kratko, dok smetovi popuste, prihvatila siromane beskunike u svoje prostorije. lanovi porodice koja je odbila potpisati peticiju jedini ne idu u crkvu. Na neki nain ih se pitanje i nije moralo interesirati... Amida Idriz Dok Linda, Sanja i pastor Bolton dogovaraju neto oko crkvenih aktivnosti za naredni period, ja pasivno sluam i zamiljam kako pet hiljada ljudi u ogromnoj dvorani gleda i

39

Nedad Ibrahimovi

slua pastora Boltona. On predaje o milosti i o porodici. Svi aplaudiraju, svi se smiju i na kraju svi zajedno pjevaju. Vjera i sve u njoj odavno vie nisu samo privatna stvar. Pitam se gdje je vjera kao osobni susret s Bogom? Kao igra jedan na jedan, pod koevima, u ovoj velikoj dvorani... Sve troje, ba kao i ostalih pet hiljada, sad skrenue poglede na mene i Linda, sva ozarena, obavijesti me da e sljedee subote u njihovoj crkvi prikazati lm Kod amide Idriza. To je, veli, lm o pomirenju. Sanja nita ne govori...

40

CRKVENE PRIE, II DIO

Dead white male Djevojica azijskog porijekla, s velikim kriem oko vrata, u autobus unosi kutiju sa okoladnim keksom i plastinu bocu sa Paul Newman sokom od crnog groa. Namrgoeni voza je upozorava da je hranu zabranjeno konzumirati u busu. Ona sjeda prekoputa mene i, kao sebi, apue kako to nije niti namjeravala. Ja vas to samo upozoravama!, dobacuje dead white male. U toku vonje ona nee bacati ljutite poglede prema vozau. To u ja initi! Pokuavam misliti o tome na to e sliiti projekcija Amide Idriza u crkvi? U djevojici neamerikoga porijekla vidim sebe i, ne znam zato, budem ljut! evabdinica Svako se vee on-line trujem i oporavljam bosanskom tampom. Dok mi s jedne strane ta veza s domovinom godi, s druge pak strane, sav se ekav i informatiki musav povuem na spavanje. Tako je, naprimjer, dvadesetipetoga maja Dnevni avaz objavio vijest o predavanju koje je reis-ululema Mustafa ef. Ceri odrao u Washingtonu. Na foto41

Nedad Ibrahimovi

graji se vidi kako reis izvjesnom amerikom kongresmenu sveano uruuje knjigu pod naslovom 100 Years of Bosniaks in the USA. Dan poslije reis Ceri gostuje na Sveuilitu u Seattleu. Poprilino sam se namuio tragajui po Mary Gates zdanju za prostorom u kojem e biti predavanje. Istovremeno su se odravala jo dva skupa, neki pro/anti/iranski skup i skup studenata koji su neto od nekoga zahtijevali, u vezi s neim.... Kad sam bio ve izgubio svaku nadu da u uspjeti da identiciram prostoriju namijenjenu bosanskome reisu, reis Ceri se sve sa svojom svitom iznenada pojavi predamnom, na ulazu u zgradu. On i par pratilaca, htjeli-ne-htjeli, posluili su mi tako kao vodii. Morao sam biti nezainteresiran dok sam ih pratio jer su me dva namrgoena bosanska tjelohranitelja, sa I-Podima u uima, cijelo vrijeme drali na nianu. Na poetku svoga predavanja o islamu u Evropi, reis je okupljene zamolio da, ako im se predavanje dopadne, to svima prenesu, a ako pak bude suprotno, da to kau samo njemu. Neto slino sam nekada proitao u jednoj sarajevskoj evabdinici. Na korektnom engleskom, potom, reis je nekoliko puta uspio do suza nasmijati svoje sluatelje. Spominjao je bosanske bogumile od kojih smo nastali, potom slavio piramide u BiH: Ne trebate ii u Egipat da biste vidjeli piramide, rekao je, doite nama u Bosnu i Hercegovinu! Dok je priao, njegova je tiha supruga diskretno fotograrala prisutne u amteatru. Pred samo predavanje o razliitim problemima kojima e biti posveeno vie panje, jedan gospodin se bio digao iz svoje stolice, zamolio prisutne za trenutak panje i onda, kao vid razlone poasti, reisu Dr. Musta efendi-Ceriu ceremonijalno uruio poklon - knjigu pod naslovom 100 Years of Bosniaks in the USA.

42

O poeziji, pticama i drugim varkama

I sad mi nije jasno zato je gore spomenuti kongresmen vratio reisu knjigu, istu onu koju je dan prije od njega dobio u Washingtonu? I zato ba preko ovoga sveanoga gospodina? Neoti U vrijeme mranog komunizma katolikoj je crkvi u ehoslovakoj nedostajalo sveenika. Taj poziv nije bio na cijeni. Jedan od naina na koji je Crkva pokuala (i uspjela) rijeiti ovaj kadrovski problem, bilo je proglaenje veeg broja dobrih vjernika sveenicima. Oni su smjeli sluiti slubu i voditi sve ostale sveenike obrede, ba kao i oni kolovani boiji slubenici. No, nakon barunaste revolucije, neoti su postali nepotrebni i suvini. Tada je izalo na vidjelo i da su skoro svi u trenutku proglaenja sveenicima bili - oenjeni. Meu njima je bilo i udatih ena. Sve je to, naravno, bilo protiv kanona i crkvenih kodeksa. No, ipak, svi su eljeli da i dalje nastave voditi slube boije u crkvama. Ali, kraj je komunizma, druge su drutvene okolnosti i crkva se u hodu prestrojava svi su oni otputeni! Paul Newman, amida Idriz i spasilac Prije nego to e mi ponuditi voznu kartu (kupuje se na izlazu iz autobusa!), sada ve nasmijeeni voza pita elim li istu iskoristiti za prelazak u drugi autobus. Zbunjen, i jo uvijek pomalo ljut, velim da neu. On se do neba zahvaljuje. Dolar i dvadeset i pet centi ostali su njemu. U crkvi, na projekciji, pratim reakcije gledalaca. Dok Fuke i Idriz neto petljaju oko bojlera, zamjeujem kako se na

43

Nedad Ibrahimovi

crkvena vrata tiho uuljava djevojica iz autobusa. okoladni keksi i Paul Newman bili su za Amidu Idriza. Kad bi se ovaj lm mogao vratiti, ljutnja koju sam bio osjeao natjerala bi me da u autobusu povuem makar gutljaj-dva soka! Nedad na arapskom znai spasilac.

44

O UMJETNOSTI I TRAUMI, I DIO

Prvi razgovor Armin ipak nije proao casting. U povratku, u kasabi, pred njim i ocem Ibrom, zaustavlja se automobil. Izmeu oca i poznanika u autu, tee uan, ali nijem i nevjetu oku nevidljiv dijalog. Vrlo est oblik konverzacije u zemlji u kojoj je sve ispod rijei vanije od nje same. Ovakav tip komunikacije, zakoen u razini pretpostavljene prie, svjedoi o kulturi u kojoj rijei i stvari stepenom svoje neizreenosti proporcionalno uveavaju svoju informatiku vrijednost i snagu. itava paleta nepisanih obrazaca ponaanja, pravila elementarne privatnost (ukljuenost u ire kulturalne okvire istoj privatnosti tek pojaavaju zatitu), mnogo ta u vezi sa osobnim i opim dobrom sve se to podrazumijeva i ne izrie se i ne iznosi na vidjelo dana... I tako, poznanik iz auta pita a Ibro s ceste odgovara sve bez rijei, i sve obojici jasno. Yva Las Vegass Yva je ulina pjevaica u Seattlu. Kratko je saraivala s Kristom Novoseliem u grupi Sweet 75, a poslije uglav-

45

Nedad Ibrahimovi

nom svira samostalno. Pjevala je sve, od grunge rocka preko folk-punka, danas je ona ulini glas i misao seattlovskih marginalaca, otputenih radnika Boeinga, potopljenih dokera, obojenih, bolesnih, beskunika, gay i lezbo scene, anarhista i komunista (nosi majicu s Chavezovim likom). Ona pjeva o siromatvu, o izgubljenoj ljubavi, o guacari, morskom puu, o pjesmi koja oslobaa od bola, o nesretnoj majci koja ne uspijeva da spasi djecu trauma ivota, o djevojci koju je zavoljela, o novcu koji sve to moe da promijeni itd... Na 33. SIFF-u, Filmskom festivalu u Seattleu, prikazuje se doku-film o njoj: The Life and Times of Yva Las Vegass. Na samom poetku, zbog tehnikih potekoa, projekcija se prekida. Tada se iz publike, neprozvana, na polumranu scenu kina Egyptian, penje glavna junakinja, Yva Las Vegass i na oi i ui iznenaene publike, uz svoj cuatro, poinje pjevati svojim tamnim i hrapavim glasom. Mali koncert kao nenadani poklon publici! Dobro to Amerikanci znaju izreirati! Nakon pet otrih i rezanih pjesama, ona uz ovacije silazi sa scene a iz organizacije festivala saopavaju da e pauza ipak potrajati nekih pola sata. Dok se davim besplatnim kokicama (veliki je kvar!) zabavljam se underground promatranjem ivih slika i prilika ove veeri sabrane kompletne underground scene Seattlea... Nakon dugake pauze, projekcija se nastavlja. Yva i njeni prijatelji priaju o njenoj muzici, ona se spominje svojih venezuelanskih korijena, pria o svojoj borbi tijelom i duhom kroz ivot. Neke od njenih reenica ponovljene su nekoliko puta i tako je dobijena pomjerena i zaudna, freaky slika umjetnice. Ali tek nakon to se film zavri, poee prava pria o Yvi Las Vegass... 46

O poeziji, pticama i drugim varkama

Ibro i Armin Na festivalu je i hrvatsko-bosanski lm Armin. Ibro i njegov sin Armin kreu u registraturu, u veliki Zagreb, na audiciju za djeaka-glumca. Mali svira harmoniku i otac misli da bi to mogla biti odluujua prednost nad drugom djecom. Nakon to djeak, naalost, nije proao (harmonika zakazala, svira pao u nesvijest itd.) reditelj-stranac ipak zamoli Ibru da snimi dokumentarac o Arminu, djeaku iz ratom opustoene zemlje koji, kao i ona, ima bolest da, kad je neto ozbiljno, ne zna za sebe. Iako mu pritom nudi veliki novac, otac odbija lm o sinu i o njegovoj (i opoj) traumi. Drugi razgovor Ostavimo sada Ibru i Armina i pogledajmo ta se nakon projekcije dogaa u kinu Egyptian? Na stage se penje reditelj Wiley Underdown i zapoinje razgovor s publikom. Meu Yvinim brojnim prijateljima, muziarima, slikarima, umjetnicima, javlja se nezadovoljstvo jer je lm, vele, ispao nekorektan, kako prema drutvenim marginalcima, tako i prema glavnoj junakinji. I Yva je uzbuena i razoarano iz fotelje dobacuje kako nije no da se njena bolest (bipolarni poremeaj) istie montanim ponavljanjem njenih reenica. I to to je uzimala droge i bila u zatvoru, nije bilo fer isticati. Sada se iz publike die jedna manekenka (li je?) korejskomongolskog porijekla i obraa se Yvi rijeima: Yva ne budi tuna! Evo i mi smo bile u zatvoru, pa poimenice proziva osobe oko sebe, treba da zna da te volimo! Reditelj sad vrui mikrofon dodaje montaeru koji se i sam uspeo na scenu. Ovaj, jadan, ne zna zato je neke njene reenice eholalijski ponavljao. Atmosfera je prilino naelektrisana. Underdown se na kraju dosjeti citirati manekenku:

47

Nedad Ibrahimovi

Yva, ja te jako potujem! I tebe i to to ti radi! Ovo je moj prvi lm i pokuao sam ga napraviti najbolje to sam znao. A ti zna koliko te ja cijenim! Yva na ove rijei ustaje i sa svojom prijateljicom seli u zadnje redove kina.

Djeca Yva Las Vegass u nekoliko kadrova u naruju dri bebu. Kad za par dolara ne svira na Pike pijaci u Seattleu, ona se stara o svojoj gumenoj lutki, ba kao i Ibro o Arminu. Paljivo i podrazumijevajue... Pronai pravi lm moto 33. SIFF-a glasi: Find true lm!

48

O UMJETNOSTI I TRAUMI, II DIO

Napolitanke i fotograja Iza moga (pra)djeda Osmana ostale su samo usputne i prolne fotograje. Sve do svoje smrti, on je volio napolitanke, a

49

Nedad Ibrahimovi

kao afriki noble savage, uporno je izbjegavao fotograranje. Dok sam mu na prvom zavidio (Djeca, sine, ne jedu napolitanke!), drugom sam se beskrajno udio (Ali, zato se ne da slikati?). Iako obavezno uslikan s isplaenim jezikom (?), ja sam buljenje u oev umjetniki fotoaparat, npr., naprosto oboavao. Mree slova Pisac Nedad Ibriimovi mi je rekao kako ne voli poeziju Hadema Hajdarevia jer on, veli, koristi i roenu familiju u funkciji poetskog efekta. Ibriimovi misli da je bolje ne loviti insane mreama slova. Zato se baviti onime ime se Bog inae bavi(o)? Jer, ima jedna granica od koje slova vie ne garantiraju kako e sve ostati na nivou pisma. Ima ta granica na kojoj slova p(r)obude stvarnost. A zna se koja to slova jedino smiju sveta slova iz svetih knjiga. Sva su druga, s tom namjerom, ejtanska a svijet na taj nain p(r)obuen ejtanski, obrnut onom iz kojeg bi pisanje krenulo. Kada stvaranje tako krene naizvrat, kao u woodoo ceremoniji, stvarnost (oko koje pisac Ibriimovi ne dvoji!) poprima opake dimenzije! Oevi iz biblioteke U biblioteci sveuilita u Seattleu, ameriki mi pjesnik i profesor Robert Brad P. interpretira Caravaggiovu sliku na kojoj biblijski lik (Isus) gura prste (Nevjernog Tome) u dubinu svoje otvorene rane! Robert je objavio dugaku pjesmu o svom ocu koji je poginuo u saobraajnoj nesrei. S dosta bola, muke i samoistraivanja, kroz pjesmu je zapoeo nalni dijalog (nal account) s ocem. Istraivao je tragove i inskripcije koje je u mesu jezika i govora ostavio duh oca.

50

O poeziji, pticama i drugim varkama

Dri kako je uinio isto to i spomenuti Caravaggiov lik gurao prste u krv i meso vlastitoga tijela. Jedna amerika pjesnikinja je napisala pjesmu ta bih pitala mrtvoga oca svoga mua? (What I Would Ask My Husbands Dead Father?) Iako je svekar mrtav vie od godinu dana, porodica jo nije odluila gdje bi trebalo biti mjesto njegova vjenog smiraja. Pepeo jo uvijek stoji u garderoberu, u maloj, bijeloj kutiji. Jedni su predloili da se prah prospe po borovim umama, drugi su htjeli da ga razaspu ponad pacikih voda Puget zaljeva to plae sjevernoamerike obale, gore od kanadskog Wancoovera pa dolje, juno, do Seattle i Oregona. Ono to ocu, mogue, nedostaje, vjerojatno je voda budui da se ona u ljudskom organizmu nalazi u koliini od 98 i vie procenata. Duh je kao voda, protoan i probojan. Ponekad, ako razmak nije prevelik, rei e pjesnik Daniel Halpern, mogue je da neroeni etaju uz nas. Moda su oni aneli?. Umjetnost i trauma Oito je da procese privatizacije poezije i umjetnosti ameriki umjetnici ne vide kao problem (poeljnoga ontolokoga) praga koji razdvaja umjetnost od stvarnosti. Ono to njih interesira neto je mnogo praktinije kako, naime, poezija i umjetnost uope mogu odgovoriti na ljudsku bol i traumu? Ako nee gurati prste u krv i meso traume - pa ak i onda kada time maniristiki oponaa Caravaggiovog sveca, umjetnost, jednostavno, za njih nema smisla. Velika rasprava Matam da na University of Washington moderiram raspravu u kojoj e, s jedne strane, uestvovati moj djed Os-

51

Nedad Ibrahimovi

man Ibrahimovi i sarajevski pisac Nedad Ibriimovi, potpomognuti itavom islamskom estetikom, a s druge strane (Nedadov) Hadem Hajdarevi i ameriki pjesnici, potpomognuti amerikim pragmatizmom. Moj bi djed i Nedad zajedno uvali razmak izmeu svjetova, izmeu osobe i portreta, slova i stvarnosti. Amerikanci bi, pretpostavljam, pismenima i slikama oivljavali svoje mrtve (i drage!). Drim da bi taj dijalog bio vrlo plodan te da bi publika mogla biti zadovoljna. Sve bi bilo ivo jer bi se o svemu razgovaralo! Ve zamiljam kako se zadovoljno smjekaju lica uitelja i uenika, Platona i Aristotela, te kako im se pune krvlju i pulsiraju damari oko oiju. Utvara Hasanaginice Na jednoj od sjednica Nauno-nastavnog vijea Filozofskog fakulteta u Tuzli petorica su sveuilinih nastavnika odbila (moju) temu i obrazloenje magistarskog rada koji je u naslovu imao sintagmu Utvara Hasanaginice kulturnomaterijalistika analiza. Hasanaginica, vele, nije nikakva utvara i sve to (tema magistarskog rada) izrugivanje je svetinji bonjake nacije Ve poprilino mrtva u svojoj kulturolokoj i interpretacijskoj zakoenosti unutar ideologije bonjakog pseudoromantizma (itaj: nacionalizma!), lijepa je hanuma tako osuena da vjeno vrat lomi kule niz pendere. Tuzlanski nastavnici, budui u funkciji pomagaa u hanuminu (samo) ubojstvu, po krivinom zakonu BiH moraju biti imenovani. Dakle, socijalni radnik N. Kari, izvjesni sociolog A. ozi, veliki kompozitor A. Horozi, predsjednik kalesijskoivinikog udruenja pisaca, netalentirani V. Spahi - svi oni

52

O poeziji, pticama i drugim varkama

s krpama i kofama iste stube i briu krv i mozak Hasanaginicin sa kamena i zidova kulskih, svejednako je nagovarajui na vjeno penjanje i skakanje. Mrana komora Nije lahko biti majka svih Bonjaka! U dobrim, starim vremenima moga pradjeda jasno je da se razmak meu svjetovima uvao tek iz iste i zdrave sumnje ko zna, naime, ima li s one strane napolitanki keksa? Iz istoga razloga, razloga sumnje, jedan je djeak plazio jezik svom liku u mranoj komori.

53

54

ZLATNA GROZNICA
Jezika poezija Ona pie jeziku poeziju (Language poetry), voli Charlesa Bernsteina i svoje folklorno naslijee nastoji da ukomponira u pjesmu. Meni je to to pie ponekad prilino hermetino ali, veli, da je moje nerazumijevanje zapravo pravo razumijevanje jezika. Sve to bogatstvo sinegdhoha, metafora, aluzija, onomatopeja i prelomljenih (masakriranih) stihova pokazuje tijelo jezika a ne tijelo svijeta, tvrdi. ak je i samo izvoenje poezije dio poetskog jezika. Budui da mi se izvoenje svia, ovo joj vjerujem! Dok se sputamo ka Deception Passu, pria mi legendu o Ko-kwaal-alwoot i tvrdi da su sva radikalna stanja u razvoju drutava i kultura svjedoila jedino o tragediji nekomunikacije. Svaka vlast, po deniciji, sumnja u (statini) Opis a slavi (dinamiku) Naraciju. Uljuljkujui se u nadi da e relacije jednom postati esencije a atributi epiteti, ideologija, zapravo, pati i ezne za konanim osloboenjem ovjeka i svijeta - od jezika. No, sloboda e se pojaviti s onog mjesta na kome je posljednji put bila viena - iz jezika! Sve su reformacije, veli,

55

Nedad Ibrahimovi

zato otpoinjale (s) jezikom i sve e (s) jezikom protureformacijom i zavriti. Dimni signali La Conner je mjesto na obali Skagit River. Malo iza gradia, poput Ko-kwal-alwoot, rijeka e nestati u moru. U drvenom restoranu stijenjenom izmeu pristanita i konzervirane eljeznike stanice, Francescu, dok pokuava napisati pjesmu, trese zlatna groznica. Ja promatram krampe, gasne lampe, krplje i skije okaene da vise po zidovima. S druge strane rijeke grupica Indijanaca okupljenih oko polupanog sivog kamioneta zbog neega ljutito gestikuliraju. Namjetam se tako da mi odraz zelene stone lampe ne smeta dok zurim kroz prozorsko staklo. Sad preko odraza pjesnikinjinog lica vidim kako native Amerikanci sve unije raspravljaju. Pogledam u nju pie. Tanko gratno srce njene olovke u

56

O poeziji, pticama i drugim varkama

ogledalskom odrazu secira ive zemljake. Na ta e ispasti ova grozniava pjesma? Iz indijanskih uderica razbacanih po strmini koja se sputa s planine vihore dimni signali. Deception Pass Kapetan George Vancouver je iscrtao kartu sjevernopacike obale. Grad i ostrvo Vancouver po njemu su dobili ime. Mi idemo kontinentalnom stranom. S mosta to se kao ogromni zahrali pauk nadvio nad brzim vodama Deception Passa naziremo jedrenjake koji u daljini zamiu za veliku borovu umu. Kapetan dri da je upravo (godina je 1792.) uplovio u morski prolaz ka dubini kontinenta, prolaz kojim bi mogao izbjei divlje i stjenovite obale Washingtona. Iako s podozrenjem pogledava na Josepha Whidbeya, prvog doasnika koji s osmijehom donosi au ruma, kapetan ipak proguta par

57

Nedad Ibrahimovi

kapi. Dan je sunan i prohladan, s vjetrom koji pue nasuprot strujama prolaza. The Maiden of Deception Pass Kada se vonjom od pola sata sporim subaruom serpentinama spustimo do mjesta gdje se prolaz uvlai u strmu obalu, nailazimo na mladu Samish Indijanku koja u rukama nosi veliku ribu. Ime joj je Ko-kwal-alwoot i iz sela je sa obale. Zaljubljena je u mladia koji se pojavio iz mora. No, njezin otac, poglavica, otjerao je lijepog i udnog prosca koji ih je zbog toga prokleo da vie nita iz mora nee uloviti. Budui da nisu bili lovci, pripadnici plemena su poeli umirati od gladi i iscrpljenosti. Svako jutro amci bi isplovljavali puni nade a vraali se puni oaja. Legenda kae da je Ko-kwal-alwoot ipak ubijedila oca da popusti a potom je zajedno sa svojim muem odetala u more. Ribe su se ponovo zakoprcale u amcima Samisha... Pravo znaenje Drugom stranom obale, samotna i skruena, ide pjesnikinja. Ona sa zanimanjem baca pogled na suprotnu stranu kojom marira politiar/ideolog koji se, unutar osvojene slobode preciznog i autarkinog vokabulara, sa sigurnou veom od povijesti, zaklinje u sopstvenu doslovnost (referencijalnost). Jeziki pjesnici rade drugaije, tumai Francisca. Oni paljivo preturaju po repu i ispod repa jezika (ideolog je na glavi!) nastojei u vremenu to im je dato - a vrijeme umjetnike povijesti je svakako due od ideologova zaborava - da preko jezikih otpadaka i metafora pronikne u sami materijal. Nas vladanje drugima ne interesira! Trudi-

58

O poeziji, pticama i drugim varkama

59

Nedad Ibrahimovi

mo se da razumijemo strukturu, sastavine i duh/tijelo jezika, onoga to nama upravlja. Zato nas privlae alkemija i alkemijski procesi. Milenijima ve alkemijski kazani krkaju metafore i simbole, metonimije i hiperbole, parafraze i alegorije, ali, referencije, tj. pravog znaenja (jo!) nema! Pound Ne znam kako ovjeanstvo podnosi to sa oslikanim rajem na svome kraju bez oslikanog raja na svome kraju, citira Pounda (?). Zeleni otok koga su oplovili mislei da je prolaz ka dubini kontinenta, kapetan Vancouver je nazvao Whidbey, po svom brzopletom doasniku. Ko-kwal-alwoot je otila za nekoga ko nije iz sela, Francisca poinje da interpretira Samish legendu. Otila je za drugoga koji je stigao vodom. Bilo je to vrijeme zlatne groznice i pored Deception Passa je prolazio jedan od puteva kojima se iz Seattle plovilo ka Klondike na Aljasci. Za princezom su zatim krenula njezina braa i sve muke glave iz plemena. Niko vie nije htio da lovi ribu. Veina se s Aljaske nikada nije vratila a ostaci plemena su se pridruili na desnoj obali Skagit Rivera komuni Swinomish Indijanaca. Deception Pas je prevara (deception) amerikih Indijanaca. O tome piem pjesmu... Zlatna groznica Ako je cilj ideologa zlatni ovjek, ovjek osloboen od uvjeta jezika, moj cilj je suprotan. Tragam za jezikom osloboenim od uvjeta ovjeka, zlatnim jezikom. Vidim je kako skida pijuk i lampu sa zida kafane.

60

O poeziji, pticama i drugim varkama

Ka Poetry Gold Fields, smjeka se dok izlazi. U hodu progutam zadnji gutljaj ohlaene okolade i zakljuim da bi mojoj pjesnikinji sad godilo neto vrue.

61

62

ZLATNA GROZNICA, NASTAVAK KOPANJA

Razum zalijetajui se u granice jezika dobiva kvrge. (L. Wittgenstein) Aneli relacija Moja predstava o amerikim studentima/studenticama bila je stereotipna a ne znam zato, i sasvim pogreno ksirana uz Weirove lmove, australijski (!?) Piknik na Hanging Rock (1975.) i ameriki Dead Poets Society (1989). Ipak, usprkos upozorenjima kolege Bojana s Odsjeka, moj prvi as je bio ok! Studentice (a Bog dao da knjievnosti uglavnom studiraju studentice) dre noge podignute na ladice stolova?! Pred njima su otvoreni laptopi, razmotani sendvii i tek prokljuale limenke kole. Ironino sam pomislio da se ove djevojke nikako ne bi mogle izgubiti, kao to su na Hanging Rocku nestale njene djevojice iz spomenutog lma. A i kad bi se, eto, ak i izgubile, lahko bi im uli u trag brkati lovci. Svima koji su gledali rani Weirov lm bilo je jasno da se njegove njene ljubiteljice poezije i lijepih vjetina s vojskom, lovcima i psima nikako nisu mogle pronai! Aneli su nevidljivi zato to nisu entiteti, ve relacije.

63

Nedad Ibrahimovi

Jezik, zlato Dok se od Deception Passa vozimo prema Tiger Mountain, pokuavam polemizirati s Francescom podsjeajui je na to da jezika poezija (language poetry) nita ne prikazuje jer se bavi sama sobom. Iz nje jedva da progovara bilo koja prepoznatljiva instanca; ona nema jednu (ljudsku) taku gledita. A, kao takva, mogua je jedino u kulturi razvijenoga i razuenog jezikog trita (neu da joj kaem luksuza). Pa eto i ti, rekoh, traga za jezikim zlatom. Inae, emu ti taj pijuk olovke i ta lampa od indijanskoga mita? Budui da se vi, jeziki pjesnici, ne bavite svijetom, tako se ne moete baviti niti sa nesretnom Ko-kwal-alwoot ili sa Bushovom politikom u Iraku. Kako zlato nema upotrebne vrijednosti, tako ju nema, naalost, niti zlatni jezik za kojim traga! Da, naravno, zlatom se mjere sve druge vrijednosti, veli. Uostalom, pokazau ti i kako su sve druge vrijednosti jednake jezikom zlatu!

64

O poeziji, pticama i drugim varkama

Tiger Mountain Kad bih rekao da je Tigrova planina jedno od omiljenih izletita graana Seattlea i okoline, pogrijeio bih. Ona, naime, nije izletite gdje biste mogli rotiljati, kao kod nas, ve slui, kao i veina amerikih planina, da se na nju penjete i da sa nje silazite. A ako volite jo hodati i po ravnom, onda ste vi hiker. Usprkos oiglednoj besmislenosti, hodanje i uzbrdo i nizbrdo i po ravnom, jedna je od omiljenih zabava Amerikanaca. Nikad nisam vidio takve duboke i mrane umetine kao na Tigrovoj planini! Uskim i klizavim stazicama, sa kojih nije preporuljivo silaziti, protrao bi poneki mladac. Poneki bi par deka i baka, sve trzajui se meusobno za ruke, pokuavali kontrolirati vlastita koljena koja su izdajniki letila nizbrdo. Francisca mi eli pokazati proplanak na vrhu na kome se zbivaju udne stvari... Vrijednosti poezije Kako mogu pisati poeziju dok mi krov prokinjava? pitao je jednom davno, na skupu Knjievne omladine u Banjaluci, jedan bosanski pjesnik. U to je vrijeme, ba kao i danas, pitanje o pjevanju u kui koja se rui bilo najrelevantnije mogue poetiko pitanje. Poezija malih naroda i malih jezika, znano je, osuena je (kao?) baviti se velikim, danas bismo rekli mukim temama. Pitanjima nacionalnoga identiteta, pitanjima opstanka, smisla ili apsurda ivota, ivota kao takvoga, ili smrti kao onakve, zapravo, svim eshatolokim pitanjima uobiajenim i standardnim nakon stvaranja i u toku konstituiranja svjetova.

65

Nedad Ibrahimovi

Opis je, sjeam se Francescine teze, samo mazivo u mehanizmima pripovjednih preokreta i ustanovljavanja novih stvarnosti. Poezija malih naroda zato uvijek iznova otkriva nove i nove upotrebne vrijednosti jezika: moralne, kulturne, estetske, ideoloke, ili, kao pjesnik sa skupa Knjievne omladine, ak i graevinske. Zbog takvih je zadaa ona rijetko stizala baviti se sama sobom. Odnosno jezikom. Nije stoga udno da su se drutveno upotrebne vrijednosti pjesnitva i jezika zato gnuale pjesnikinje. Sa svojom bogatom jezikom materijalnosti, metaforinom gustinom i otjelovljenjem jezika poezije, one (Mubera Pai nekada ili mlada Naida Mujki danas) izgledaju poput plemkinja najljepega knjievnoga duha. Tradicije Kako e Francisca danas, marta 2007. godine na Tigrovoj planini, spojiti dvije elje: alkemiarski zahtjev za zlatnim jezikom sa mitolokim svijetom/svjetlom iz prie o nesretnoj Ko-kwal-alwoot i prevarenim Samishima? Dok se zadihan i, zato ne rei, prevaren (ta mi je ovo penjanje trebalo?) smjetam na drvenu klupu na samom vrhu planine, Francisca kae: Ja sam dijete dviju tradicija, indijanske i amerike! O.K., ali ta je tu zlato, pitam dok povrh nas krue neke velike ptice. Ona uti i prua ruke ka niskom sunanom nebu. Velike ptice poezije Kako pisati o poeziji kada hotele ne griju danju? Dok recepcionar vozi elektrinu grijalicu po sobi, vidim velike ptice kako krue iznad hrastika kod bihakog hotela Park. Francisca je bila jedna od studentica koje su s nogama na 66

O poeziji, pticama i drugim varkama

ladicama, kolama i otvorenim laptopima doekale moje prvo ameriko predavanje. Tri mjeseca kasnije ona e uspjeti nagovoriti velike ptice s Tiger Mountin da nam jedu iz ruku? Kojim jezikom komuniciraju ljudi i ptice? Moda je poezija aktivnost, a uope ne forma. vie odgovara nego to pita Ron Silliman, jedan od najznaajnijih language poetry pjesnika.

67

68

LEGENDE IZ TAMAGOCHY SVIJETA, I DIO

(Tamagochy je digitalna igraka u ijem se srcu, kao u narodnoj bajci, nalazi zeko, cuko, maca ili neka druga ivotinja. Ujutro se pritiskom na dugme nahrani, popodne se izvede u etnju, uvee se s njom malo poigra i potom se smjesti na spavanje. Pravi cuko, za to vrijeme, njuka oko kontejnera pod prozorom...) Kroja U betonu urednog etalita koje od Alki plae vodi ka Alki Parku u Settleu ucrtana su sazvijea. Pokraj njih su ugravirani spomeni na umrle osobe, esto uz crte horoskopskog znaka s kojim je pokojni bio povezan. Ne znam da li se to plaalo, za ovu priu sad to i nije vano, ali su neki Amerikanci tako dobili priliku da se javno i prilino vjeno obrate svojim najdraima rijeima obostrane utjehe. Orion sazvijee i Proljee bili su, npr., vani za Richarda S. Jamesa koji je ivio od 1950. do 1993. godine. Na okrugloj ploi, tik ispod ucrtanog sazvjea, neko je urezao stih pjesnika Roberta Frosta: I took the road less traveled.... Iao sam manje poznatim putem.... Blizu Oriona smjeteno je sazvijee Charioteera, po neemu vano za pokojnicu Judith E. Badenhoop (1947-2003). S okrugle inskripcije u betonu saznajem da je 69

Nedad Ibrahimovi

pokojnica bila oboavana partnerica, prijateljica, sestra, gostoljubiva domaica, znanstvenica, bon vivan itd. Bila je duhovita i zanimljiva. Na betonu je porueno: Volimo te, Judy. Dva metra dalje je Taurus i Proljee sa evaneljskim spomenom na voljenu majku i bake koje su me pozvale da s njima uem u more - u beton ulila izvjesna Judy Pigott Swenson. Duff i Dorothy Kennedy su kraj Perseusa i Zime upisali: Za jueranje uspomene, dananju ljubav i sutranje snove... Tako dokoni eta (taj sam!) moe itati emotivnu povijest Seattlea. Na kraju etalita, na rubu ovoga itljivoga svemira, postav-

70

O poeziji, pticama i drugim varkama

ljen je poklopac (identian stolovima u sarajevskoj knjiari Karabit) na kojem pie: Sewer (Kanalizacija). (Istina, sewer na engleskom moe da znai i kroja! Ili, Kroja!) Tijelo Ulice i trgovi Londona pokriveni su sa etiri miliona kamera. etae New Yorka i Chicaga snimaju hiljade kamera. Na Ba ariji, itam, bie postavljene kamere!? Dok hodate ulicama danas morate dobro paziti. Savjetujem vam da hodate nako, nekako poeljno, ispravno, bezazleno, nikako prijetee (kao kauboji, npr)! Ruke drite tako da se vidi da u njima nema nita to bi liilo oruju! (Otprilike kao onaj bosanski ratnik sa steka.) Gledajte oko sebe na nain da ne izgleda kao da neto traite ili skrivate! Gledajte da vam pogled bude, ono, otvoren, iskren! Smjekajte se! Nipoto ne gledajte prema mrtvim uglovima postavljenih kamera, ako sluajno znate gdje su postavljene. Naravno, nije lijepo ni da vas svevidee oko snimi kako akate nos, ili se ekate po zazornim dijelovima tijela ko zna ko e vam se i kada smijati? Ovako ete, s vremenom, razviti jedan poeljni govor tijela. Potrebno vam je to ne samo zbog toga da ne ispadnete sumnjivi ili, eventualno, kao takvi, i ubijeni. (Sjetite se mladoga Brazilca u Londonu!) Jednostavno, samo tako, vi ete moi biti komunikabilni, biti razumljeni! I to ne samo od strane Kamermana ili Reditelja! Moi e vas tada razumjeti oni do kojih vam je najvie stalo! Eva Zamislite ovu situaciju: idete svojom omiljenom ulicom i naletite na tek dovreni i, od strane predsjednika vlade, tek

71

Nedad Ibrahimovi

otvoreni ljetni kino sa trodimenzionalnom slikom. Ispred vas rat, genocid, konc-logori, krv, i vi vidite stvarne ljude (u tri dimenzije!) kako ubijaju i/ili bivaju ubijani. Vi vidite kako na ulici, tu blizu vas, padaju okrvavljene ene, ljudi to u redovima ekaju hljeb, sluajni prolaznici, ba takvi kao to ste vi. Vi vadite svoj revolver (svako ima lino naoruanje) da biste onesposobili snajperistu koji tog trena niani na djeaka s kanisterom kraj esme i - pucate. I, jebiga, tako ranite nekoliko gledalaca koji su pratili lmsku predstavu. Potom vas odvode u zatvorsku bolnicu na promatranje. Pomijeali ste dvije stvarnosti: lmsku i objektivnu. Ako vam je ova pria neuvjerljiva, sjetite se da su na prvoj bioskopskoj predstavi (28. 12. 1895 god. u Velikoj kafani, na Trgu Kapucina, u Parizu) gledaoci nahrupili glavom bezobzirce na izlazna vrata jer im se inilo da parna lokomotiva sa platna juri pravo na njih. A s lokomotivom se nije igrati! Osnovna, Evina sumnja: treba li vjerovati Zmijinoj informaciji, danas se krajnje zakomplicirala: treba li vjerovati sebi, svojim oima, svojim uima, svojemu razumu i svojoj zmiji? Treba li dakle potegnuti pitolj na teroristu ili je to samo predstava, bioskop, ulina kamera, TV? Prije etiri stotine godina ista je pitanja postavljao guru ondanjih medija, Miguel De Servantes. Nije mi dano da odgovor sam pronaem, ali mi je sasvim jasno da to neke uporine veze sa moralom imati mora. Znao je to i Don Quijote! Casting Nekako poetkom godine, pria mi moj drug Ano, nezaposleni mladii iz Tuzle i okolnih mjesta kolektivno su, u autobusu koji ih je od Tuzle vozio za Sarajevo, uvjebavali engelske fraze: I need a job... I dont have a job... I am a technician...

72

O poeziji, pticama i drugim varkama

Nakon to su proli ameriki casting u sarajevskom Holliday Innu, veliki broj njih sada u Iraku ili Avganistanu, sretni, doprinose tamagochy svijetu...

73

74

LEGENDE IZ TAMAGOCHY SVIJETA, II DIO

Crveno dno Helenino Francisca je napekla buritosa. Pred ulazom u Park predajemo popunjene formulare, potpisujemo papir da putujemo na vlastitu odgovornost i uz rendersko good luck kreemo ka vrhu. Hladno je i sve me asocira na Bergman-Mozartov pakao: valja nam se provlaiti izmeu vatre i leda! Satima hodamo stazom kroz umu u nadi da e nam se uskoro ukazati lice Svete Helene. S prvim zracima sunca prauma se prorjeuje a nakon sat-dva ve ulazimo u predjele ljake i pepela. Francisca je umorna, veli. Negdje bi pikila. Gladna je. A ja sam, naravno, okrutan. Ona bi da se odmori i popije svoju beskofeinsku kahvu iz termosice. Sve ove neispunjive elje iskazuje na nain koji ve odavno nalazim izvjetaenim, hollywoodskim. Pitam se zato se ne prenemae u krevetu? Ne stigne! Zabavljam se ovim sitnim pakostima dok je ekam. Izvini, veli! Ok? Sad me gleda s osmijehom i dubokim oima Sandre Bullock. Nastavljamo hodati i za dva sata smo u samom podnoju vulkana. Izmeu krpa leda i crne

75

Nedad Ibrahimovi

ljake potoii su okamenjene lave. Penjemo se uz strminu i evo, sada ve virimo u krater. Kroz oblake pare i dima nazire se crveno dno Helenino. Kada je 18. maja 1980. godine Sveta Helena eksplodirala, posljednje rijei vulkanologa Davida A. Johnstona izgovorene u radio-aparat bile su: Vancouver! Vancouver! To je to! Kao Tom Hanks, zakoraujem preko ruba i pred iznenaenim oima Francescinim, skaem u krater. Dok prodirem ka Heleninu dnu, razmiljam o Paulu Hiattu, jednom od onih koji su nestali toga jutra prije dvadesetisedam godina. Kepec u Tuzli Kratke i mokre uliice North Benda zavravaju u gustoj umi koja gradi sve vie, ustrajno, povlai ka planini. 76

O poeziji, pticama i drugim varkama

Na tabli pie Welcome to Twin Peaks. Population 51 201. U italijanskom restoranu sa zajednike crno-bijele fotograje smiju nam se Dean Martin, Miles Davis i Frank Sinatra. Sva trojica u desnoj ruci dre po cigaretu. Poslije emo u Home of Twin Peaks Cherry Pie, malom restoranu preko ijeg se niskog krova naziru u maglu umotani Vrhovi Blizanci, pojesti uvenu pitu od treanja. U North Bendu sav svoj trud troim na prepoznavanje toposa vremena kojeg sam izgubio. Ovdje je, naprimjer, Laura pronaena mrtva, ovo je stara pilana, evo Dame S Cjepanicom, upravo je sjela za stol pokraj naega... Oekujem da se odnekuda pojavi i strani Kepec ali njega nema... U Snoqualmieu se fotograramo ispod uvenih vodopada sa najavne pice TV serije. Prije nego to u zakljuiti kako me sve ovo ini sretnim, razmiljam o analogijama: ta bi bilo da su Servantesovi itaoci krenuli u potragu za Don Quijoteovim vjetrenjaama? ta bi bilo da su Goetheovi itaoci krenuli (a jesu!) u potragu za lijepim, udatim enama zbog kojih se vrijedi ubiti? ta bi bilo kada bi ovakvom obrnutom mimezom, u kojoj stvarnost oponaa umjetnost a svijet svoju (medijsku) sliku, krenuli da sve ponovo opisujemo, evidentiramo i katalogiziramo? Kako bi taj novi svijet izgledao? Kako bismo mi izgledali? I gdje, na kojim takama, bi se ta nova topograja dodirivala sa realnou? Kojom? Za uspomenu na pronaeno vrijeme, Francisca me fotograra na parkingu ispred restorana. Iako u svakom njenom potezu, okretu glavom, pogledu ili nainu na koji zabacuje kosu, u svakoj varijanti njenoga osmijeha, prepoznajem kasnohollywoodski govor tijela, ja se i dalje trudim da me to ne nervira... Sada, dok ovo piem, gledam tu fotograju. Francesce vie nema i ko zna u kojem je sada lmu? Tek sada vidim

77

Nedad Ibrahimovi

da auto (Subaru Outback) kraj kojega stojim ima registarsku tablicu: 666-TBW. TBW je, naravno, tek malo premetnuto BTW, usput reeno, dok je njen broj simboliki broj Antikrista! I onda mi se sve otvori: strani Kepec iz Twin Peaksa nije niko drugi do Antikrist, glavom i bradom! Samo on jo moe prolaziti kroz svjetove i vremena, spojiti Twin Peaks i fotograju sa parkinga u North Bendu sa Tuzlom, Hollywood i Francescu, spojiti Ameriku i Bosnu, Chicago i Ba ariju, tamagochy i cuku to njuka oko kontejnera. I sve to izjednaiti! Za moju mladost, to je utjeno. Za sve ostalo, to je znak kraja svijeta! Hijatus Oigledno je da su muziki (MTV) i reklamni televizijski spotovi izgradili i denirali naine na koje se ljudi smiju,

78

O poeziji, pticama i drugim varkama

zabavljaju, vole, foliraju ili mrze. Iskoiti iz takve glumake sheme, a bogme i podjele, znai ispasti iz opega virtualnog teatra, znai ne biti razumljen, biti nevidljiv. Sputen iz visina korporacijskoga spektakla u nizine svakidanjih ljudskih postupaka, performativni nalog/uputa medija uini da svi igraju i glume u nekom (svom?) lmu. Svi su tek digitalni likovi iz tamagochy igrake. Kako sami sebi, tako i jedni drugima. Nije udno da mi se stoga i amerika priroda ini nestvarnom i digitalnom. I nije, naravno, udno to sam, predavi se crvenom dnu Heleninu, poput Nea iz Matrixa, jednostavno, ietao na drugu stranu planine. O Paulu Hiattu, stvarnoj rtvi erupcije Mount Saint Helens, niko nita ne zna! Ne zna se ni ko je, niti odakle je? Niti koliko je bio star. Nikada nije pronaeno njegovo tijelo. Postoji samo legenda! Ova! Poput hijatusa, on je ta nedostajua karika u lancu davno zapoetih traginih dogaaja...

79

80

JA I ONAJ DRUGI
Mary Win Mary Win je mala Burmanka s dvije pletenice do struka. Ima prekrasan glas i sjajno svira gitaru u Mandolin Cafeu. Unutra je uobiajena guva kad je raspust - sedam osoba s kelnerom. Niko je ne zarezuje osim jednog momka koji joj ponekad neto zaiareti i kao evet-efendija prvi malo zaaplaudira. Ona tiho najavljuje svaku svoju pjesmu, malo je prokomentira, kad je, npr., i kojom prilikom nastala, a onda pone pjevati. Aneoskim i tunim glasom. Kad zavri, diskretno se nakloni i kae thank you! Na stoliu se nalaze besplatni sampleri s njenom muzikom i molbom da oni koji uzmu cd ostave e-mail adresu kako bi bili obavijeteni kada e i gdje ponovo nastupati. I ima jedna tegla u kojoj se zeleni neto dolara. Dok najavljuje pjesme i dok se zahvaljuje, ona se ponaa kao da nastupa pred hiljadu gledalaca, pravi male intimne ale na vlastiti raun i diskretno se smjeka. Kome se Mary Win tako ljubazno zahvaljuje kad je niko ne gleda? Pred kime se tako samozatajno srami dok ukrta noice kao da joj se piki? Zbog koga pravi duhovite minijature o svojim pjesmama? Kome se uope obraa? 81

Nedad Ibrahimovi

Crni Tip Za stolom pored zida, s blackberryjem u rukama, sjedi veliki tip s naoalama, obuen u crno. Kosa mu je svezana u rep a na rukama ima crne kone narukvice sa sjajnim tokama. Ponekad i on baci pogled na Mary Win. Dok Mary mijenja gitaru, on ustaje i sad vidim da na sebi ima crnu mini suknju i izme s visokim petama. udo jedno! Prolazi pokraj siune Burmanke, otvara vrata svejednako drei blackberry na uhu i staje ispred caffeea. Poto je zid od stakla, ja pratim koliko e se prolaznika okrenuti za njim, ili pred njim, i znatieljno ga pogledati, moda i neto prokomentirati. Pogaate? Ni jedan! Ama ni da obrvu zadignu! Ama ni da se malo osvrnu, makar kad prou pokraj! Niko nita! Zbog koga je onda Crni Tip obukao crnu suknju, ispeo se na izme s visokom petom, svezao kosu u rep i navukao crne kone narukvice sa sve sjajnim tokama? Kome se on obraa? Tip Koga Svi Vide E, sad ulicom nailazi jedan Tip Koga Svi Vide. On pokuava zastati kraj Crnog Tipa ali odustaje jer ga ovaj, telefonirajui, ne zarezuje. Tip Koga Svi Vide staje ispred drugog prolaznika i zaustavlja ga. Neto ga pita, ovaj odrino klima glavom i prolazi. Svevidei tip sad zaustavlja djevojke koje ure u blagodeti nonog ivota. I one odrino vrte glavama. Kloar sad produava 45. ulicom u pravcu kina Neptun. Crni Tip ulazi u caffee, prolazi pokraj Mary i mene i sjeda za svoj stol.

82

O poeziji, pticama i drugim varkama

Mary i Crni Tip Zakljuujem, ne bez dilema, naravno, da se Mary Win tako paljivo i njeno, esto srameljivo ali i duhovito, obraa istoj onoj osobi zbog koje je Crni Tip obukao suknju i usturio se na visoke pete. Jer, u emu je svrha samozadovoljnog smjekanja na koncertu na kojem te niko ne slua? U emu je svrha ekscentrizma ako ga niko na ulici ne vidi? Mora da ima, oito, neko bie kome se njih dvoje obraaju. Ima neko koga projiciraju, koga zasigurno znaju i ko im je jako vaan! To mora biti neko strog ili neko blag, ali, svakako, neko ko je moan. Sve mi vue na to da bi ta tajanstvena persona mogao biti Tip Koga Svi Vide... Ja Veeras sam prvo htio pogledati lm na lmskom festivalu. Karte rasprodane. Onda mislio u kinu Metro provjeriti to se Hemonu ne sviaju Pirati sa Kariba, pa mi bilo mrsko. Ne znajui kuda u, svratim u Mandolin Cafe jer vidim da ima muzika uivo. Naruim aj bez kofeina (kasno je) i sjednem na barsku stolicu okrenut prema maloj umjetnici. Sluam je paljivo jer mi se dopada njen glas i stihovi o majci koju nije sluala kad je trebalo pa se sad kaje, o ljubavi koju eka itav ivot, o ivotu koji samo djelomino ivi i sve tako. Taman toliko koliko je ja paljivo sluam, toliko me Mary ne registruje. Jednako pria svoje male, simpatine bombonjere od uvoda, smjeka se i zbog neega se srami. Na pauzi ustajem, prilazim evet-efendiji, uzimam cd i ostavljam svoju e-mail adresu. Polahko, da se Mary Win ne bi naljutila, da je ne bih povrijedio time to u napustiti koncert, pogledam prema vratima...

83

Nedad Ibrahimovi

Drugi Provlaim se ulicom kraj staklenog zida caffeea kao da sam neto skrivio. Nabrzinu se osvrem da vidim ljuti li se mala Burmanka. I tad opazim kako mi, poluokrenuta, Mary Win mae svojom ruicom. Onaj Crni Tip nita!? P.S. Nakon izvjesnog vremena Mary me pronala - u Tuzli: We met at a live performance of mine at Mandolin Cafe. You gave me your contact information strictly for my newsletter in exchange for a free CD of my music. As well as your contact information you submitted a word in my comments box: Perfect. I just want to say thanks for your kind compliment. Hope you can see a show of mine in the future. Cheers, Mary Win :)

84

UGOVOR O ZABORAVU
Kako poverovati da je telo verni odraz due koja ga nastanjuje? Da bismo u to poverovali, treba zaboraviti neprekidno treptanje kapka. Treba zaboraviti radionicu za popravke iz koje potiemo. Treba potpisati ugovor o zaboravu. (M. Kundera: Identitet) ovjek Bez Lica Ba u vrijeme moga dolaska u Seattle, u proljee 2007. godine, u University Districtu se pojavio ovjek Bez Lica. Bio je visok i krupan i kretao se nekako poznato. Nije izgledalo da je savladan alkoholom, niti se spoticao pod teretom svoje sudbine, poput veine amerikih beskunika. Drao se uspravno i hod mu je bio vrst a korak siguran. Rekao bih ak, kad to ne bi bilo malo pretjerano, da se kretao poput atletiara koji se sprema za svoj nalni skok uvis. Znao bi esto sjediti na klupi u parku campusa i mrvicama hraniti ptice i vjeverice ili biste ga mogli zapaziti kako popodne sjedi u uskoj, trotoarskoj bati Starbucksa. Zapravo, tu najee. Posmatrao sam ga jedui sendvi i ispijajui svoj najslai (poslijenastavni!) aj u prizemnoj kafeteriji koju je mala ulica dijelila od bate. Dugo je sjedio zagledan u svoje ruke i grotlo alice. Nakon to bi natenane ispio aj, on bi potom, dobro

85

Nedad Ibrahimovi

uvjebanim pokretima prstiju, krenuo zatezati ljepljivu traku na sastavcima novinskih listova kojima je bilo oblijepljeno njegovo lice. (Pretpostavljam da bi se na palimpsestnom presjeku debelog novinskog sloja mogla proitati itava povijest sjevernoamerikih novinskih aktuelnosti.) No, ozbiljnost cjelokupne njegove pojave, te pedantnost pokreta kojima je skrivao svoje lice, bili su u stanju odbiti svakog eventualnog znatieljnika na pristojnu udaljenost, makar toliku kolika je irina ulice to je odvajala dvije alice aja - i dva poznanika... Poznanstvo br. 1 On i prijateljica sjede naspram mene. U vozu koji od Utrechta vozi ka Den Boschu, znam njegov prol. Znam nekako i njegove oi. Poznat mi je poluokret njegovog tijela dok baca pogled kroz prozor u trenutku kada prekida razgovor s prijateljicom. Sve to znam! Odnekuda! Samo mi je njegov jezik stran! Ima tipini, amsterdamski akcent u kojem grleno h odzvanja poput kalja! Otuda, znam da ga ne mogu znati nikako! Ali, ipak, ako ne mogu znati kako ga znam, znam da sam ga znao! Nekada! I ta me spoznaja ini udno uznemirenim... Poznanstvo br. 2 Dvanaest godina poslije, u busu koji iz Down Towna vozi ka campusu Univerziteta, to je djevojka! Poznata cura iz Bosne! Ipak, njen engleski ima autentino, seattlovsko r koje odzvanja kao da ga izgovara humanoidni robot. Dok aska s prijateljicom, voajerski prislukujem. Priaju o Holly-

86

O poeziji, pticama i drugim varkama

woodu, pa o lmu Krzysztofa Kieslowskog The Double Life of Veronique (studentice na Filmskim studijima?), potom otraavaju svoje roditelje... Znam da je znam, samo ne znam kako je znam? Sve mi je na njoj poznato, ali to sve je - sve! Nisu u pitanju pojedinosti, kao kod mladia iz davno stacioniranoga holandskog voza. Nju vie znam kao neko predznanje, kao kategoriki imperativ! Znam je takvu cijelu! Bie da je upitnik iznad moje glave skrenuo njezinu panju, djevojka iz Bosne se okrenula i nasmijala mi se. Bilo me je sram i bilo mi je neugodno ba kao da me pogledala osoba s kojom sam nekada davno, davno, bio jako prisan pa smo, potom, umrijevi jedno za drugo, sada u fazi novoga poetka. I bilo je tako! Sve ee je pogledavala u mene a ja sam se pravio da itam, ili sam i sam gledao njen lijepi odraz koji se umjesto tronih, drvenih kuica kraj vode Portage Baya, uskoro pojavio na prozorskom staklu. Zvala se Lauren i sva mi je bila poznata - osim toga stranog imena! Ono to me kod Lauren saekalo, bacilo je drugaije svjetlo na fenomen! Bio sam neko koga je ona poznavala... Ugovor o zaboravu Sa Francescom odlazim u Fremont, malu, umjetniku etvrt Seattlea (Artists Republic of Fremont). Pored ostaloga, ona mi eli pokazati i violentnu, sedammetarsku statuu V. I. Lenjina koja se tu nalazi. Statuu je 1988. godine, ne slutei sudbinu socijalizma, napravio bugarsko-slovaki umjetnik Emil Venkov. Iza nje je restoran Taco Del Mar. Nakon hodoaa Lenjinu, enchiladama i burritosima, vraamo se preacem pokraj Seattle Boat Co., male industrijske luke to

87

Nedad Ibrahimovi

slui uglavnom za popravak i uvanje amaca i jeftinih jahti. Do campusa nam treba proi jo luki park a potom i niz autokuica u kojima ive vjeni ivotni turisti. Zemljane staze u parku su napravljene prirodnim odabirom etakih nogu i na nekim mjestima su blatnjave od sinonje kie. esto zavijaju i prave slalome oko drveta ili veih bunova. Iza jedne takve okuke otvara se vidik na manji proplanak okruen visokim drvetima i, pored klupe, prekrivene kartonskim ploama, vidimo jedan bezbojni kofer i dva plava ruksaka. Iza buna, povlaei rajsferlus na pantalonama, izlazi ovjek Bez Lica. Francisca tiho vrisne i uhvati me pod ruku. On nas ne vidi, dok leima okrenut, kaubojski opkorauje klupu. Svojim velikim akama hvata se za glavu i polagano poinje da se previja - lista i odmata novine sa svoga lica. Ako ne elimo proi pokraj njega, morali bismo se vratiti nazad istom stazom. Nasmijem se zatitniki i povedem Francescu. Dok smo stigli do klupe, njegova glava je ve raspakovana i on je polagano podie prema nama: vidim ruke isprepletene s crnom izolir-trakom, na klupi hrpe novinskih zavoja, njegovo veliko, bijelo uho, vrh nosa... Francisca, kao Lenjin iz Fremonta, zaleena, ne odvaja pogled od njegovog lica... Ja okreem glavu na drugu stranu... Treba ispotovati ugovor o zaboravu! O pogledu drugoga Sutradan, poslije bioskopa, sa studentima sjedim u vegetarijanskom restoranu. Francisca zapoinje svoju priu o pogledu drugoga.

88

GOD BLESS VLADO KLIKER

Za Franka I. Sino sam bio kod McNammeovih. Mala, plava Nicole, njen mu Frank i ja, gledali smo iranski lm White Balloon (r. Majid Majidi), pili Mad Housewife (merlot iz Califonije) i mezili sir i slane kekse. Kad sam se od njih vraao kui, negdje oko pola jedan iza ponoi, malo me nosalo vino, a malo me vozalo po ledu. Ovako sam se vraao: jedno vrijeme udarim pravac 12-om avenijom, pa onda, da to prije doem, presijeem 45-om ulicom i zaem s lea University Book Store, proem pokraj nekih kontejnera koji se ne pue (uj, kontejneri a zimi ne pue?!), onda obiem javni parking s one strane gdje je ograen i gdje nikoga nema i odahnem, evo me sad blizu kue! A spustila se neka maglutina! Sve su mi one utvare, ubice i kreteni iz amerikih horror lmova, plus na Karabaja, iskakali pred oi: Bu! Bu! Nekako mi najgori i najilaviji bio onaj iz Carpenterovog Haloweena.

89

Nedad Ibrahimovi

Pogledam ja u building, a-a, nije moj! Lii, ali nije!? ZAAAA-LUTAO! Dakle, prvo zalutavanje u Americi, a ko zna koje u ivotu? ta u, kuda u, a svejednako me ljulja vino, kripe zubi i snijeg pod nogama... Nigdje nikoga! Mislim se i bolje je! ta da me neko vidi i pita jeste li to moda zalutali u Americi? Sramota! Kako god razmislim, najbolje je, oprobanom metodom, pokuati se vratiti na polazite, do Nicoline zgrade, pa onda krenuti ispoetka. U posljednje vrijeme mi nekako bolje ide pamenje (za) unazad, to bi ljudi pogreno nazvali sjeanje, iliti, memories. Sve nogu pred nogu, sve se osvrui i hrvui s gorespomenutim karabadama, stignem pred poznatu zgradu. E, prijatelju, odavde pravo i nigdje ne skrei! Okrenem se u pravcu juga, podesim pramac da sijee valove, podesim motore i, samo da krenem, kad, pred zgradom Nicole! Zna ena da sam otiao prije etrdeset minuta. 20 minuta tamo, 20 ovamo, kad bih za 20 doao kui, bilo bi super, mislim se, a sve gledam u malu, plavu, Nicole. ta li misli, jadna? (Ne znam kako e se izvui iz svoga neznanja?) Ovaj mi Bosanac jo visi pred kuom!? U rukama joj kese pune smea - izviru i naskakuju jedna preko druge kao delni ispred piratskog broda. Povrh svega, ona aa Mad Housewife! Kako je ovaj snijeg napadao (dugo takvog ne pamtim u Bosni), Amerikanci su masovno autima aterirali pokraj autoputeva. Snijeg se malo povukao iz downtowna ali ga ima oko grada - povaljalo po cijeloj dravi Washington. I tako, kako su zgrtali snijeg, Nicole se taman ispela na snjeka da ubaci smee i Ludu domaicu u kontejner gdje joj je i mjesto kad ja!? Gleda ona u mene, ali, ne dam se ni ja, fokusiram i ja u nju... Ned, what are you doing here? ta radim? ta da joj kaem? Jelde, nezgodno? Hoe neto da mi bude! 90

O poeziji, pticama i drugim varkama

Zemljo, otvori se! Have you forgotten neto? Ma nisam nita, spotiem se o svoju glupost, kad e ti ona, u duhu amerike ljubaznosti: Oh, yea, your movie! Come in! Spasi me iranski lm! Im sorry, Nicole, you know I have to return it tomorrow Oh, Ned, I am so sorry! Its so chilly, and you... Uemo mi u vrui hodnik. ujem Franka kako hre (ve!) rani na posao! Izgubi se Nicole u polumraku. Frank, pili li pili Mislim se, moj Franki, a ta ako te takvog, nog i mirnog, ova lijepa ena prevari? Siuna i njena Nicol, primjera radi, ba sad poeli da prevari mua i to ba s nekim koga nee opet dugo vidjeti? (Kurs je zavren!) A, ta bi ti tada? On samo hre, boli ga Dok ja tako matam o Frankovim problemima, a more jo valja, Nicole se vrati, uhvati me pod ruku i povede u kuhinju. Have a seat, just to nd your movie... Posadi me na stolicu a onda pljunu u one svoje boby-tapie od prstiju i zagasi veliku svijeu na friideru. Dok to radi, vidim kako uli ui i oslukuje snagu i ravnomjernost Frankovog hrkanja. A onda, poravna svoje miije ui i obori svoj vlani pogled na mene. Povue pregau preko kukova, raskorai se i - sjede mi u krilo! Tu smo, pomisli Vlado Kliker : Na morskome plavom alu dok arlija vjetri mio, plavuu sam bajnu snio: o kako sam sretan bio! I dok sam joj govorio drhtale su usne njene. A u mome zagrljaju plakala je ljube mene...

91

Nedad Ibrahimovi

II. U decembru 2008., est mjeseci nakon mog povratka iz Amerike, dobio sam mail od Nicole: Dearest Nedzad, I am writing to you with deep sorrow. On Monday, December 22th, Frank took his life. As you knew him, I felt that you should know. Please take a moment to try to honor him in some way, with a kind memory at least Frank se ubio! Nicol sam upoznao prije nego to sam stigao u Ameriku! Nekako je (preko studentske slube, valjda?) saznala da dolazi profesor iz Bosne i kontaktirala me u vezi sa svojim magistarskim radom o junoslavenskom dokumentarnom lmu. Kada su poela predavanja, bila je najredovnija studentica na kursu. Poslije predavanja se nudila da mi pokae Seattle i okolinu. Prvi puta izvela me u jedan podrumski studentski pub u campusu. Napolju je duvao ledeni sjeverac i, iako je jo bio dan, odnosno trag toga dana, iznad Maunt St. Hellens vulkana su treperile zvijezde kao da e se svaki tren ugasiti. Nicol je bila lijepa i blijeda i pili smo ukusno tamno pivo. Dok sam je posmatrao u odsjaju pravog, pravcatog kamina, dok je negdje sa juke-boxa svirala Nirvana, ona se nagnula prema meni i vlanih oiju proaputala: God bless Kurt Cobain! III. Ispod mene se napravila barica od istopljenog snijega. Noge su mi se udrvenile. Konano, eto i Nicol! Nosi moj lm u rukama s blagim osmijehom sauea na licu: Im so sorry, Ned... Its O.K. Nicole, nema veze, pozdravi Franka! 92

O poeziji, pticama i drugim varkama

velim i svaljutam se niz stepenice u ledenu seattleovsku zimu. Napolju vidim Mad Housewife - ispala iz kontejnera i zabila se u glavu snjeka bijelia. E nee, rekoh, sagnem se i bez kosti jap u kontejner. Udarim sad sve pravac 12-om - i nigdje ne presijecam Eh da mi je jo jedared sresti da je pitam dal me ona voli da joj kaem da me srce boli i da je bez nje tuan ivot cijeli (Vlado Kliker)

93

94

O AKSIOMIMA U DELFINOVOJ KRMI

XVII. The Last Class :( ta je autor htio da kae? Francuski teoretiar Roland Barthes je 1968. godine napisao esej o smrti autora. Iako je tako autor postao teorijski nevaan za knjievne istraivae, nai su nastavnici i metodiari i dalje ustrajavali na legendarnom pitanju na kojem su generacije padale na ispitima: ta je autor htio da kae?. to je, je li, bilo i razumljivo! U nas su sve do dananjih dana autor, ali i njegov italac, poprilino snane i krepke kategorije zaslune za devetnaestostoljetni nacionalni (knjievni) koncept. (Da sam nekim sretnim sluajem, ja bio zaveden u nesretnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice BiH pod autor koji pie na, npr., hrvatskom jeziku, javno bih se zahvalio i katalogiare zamolio da me zavedu i pod druga dva jezika kataloga). No, niti jedna se nacionalistika knjievna koncepcija ne eli liiti autora, ako ni zbog ega drugoga, onda i zbog logike injenice da e smru (takvoga) autora umrijeti i (takav) italac onaj devetnaestovjekovni! Zbog toga je prvi aksiom na kojem sam insistirao radei s amerikim studentima interpretacije proznih i poetskih teks-

95

Nedad Ibrahimovi

tova glasio: (Junoslavenski) autor nije vlasnik znaenja teksta! (Iako bi to htio biti!) Delnova krma Pokuavam napisati prikaz romana The Dolphin Tavern to su mi ga poslale moje studentice sa University of Washington, Amy Hirsch, Allison Harris i Julia Gaylord. Amy je iz Philadelphie i baka joj je Ukrajinka. Allison je iz Portlanda, roditelji su joj pravi Amerikanci dok je Julijina majka porijeklom iz Birminghama iz Engleske. Tri djevojke su zajedniki napisale roman u kojem je teko identicirati pripovjedaa a nemogue izdvojiti autora? Sastavljen je od niza pria koje se smjenjuju, prepliu i raspliu - to je klasini pripovijedni metod onda kada se eli sugerirati vanost prie a desugerirati vanost onoga koji je pria (tako funkcionira tra, npr). Kafana na periferiji Philadelphije, mnotvo enskih likova koji se preko vlastitih pria umreavaju u atmosferi opeg bezizlaza i apatije, sex i deziluzije ljubavi neke su od tema koje itav roman artikuliraju kao depresivni mozaik o suvremenoj, militaristikoj Americi. Jedna za drugom ili jedna preko ili kroz drugu, prie se probijaju u gustu philadelphijsku maglu. Staratelji Budui da autor, po Barthesu, nije vlasnik tekstualnih znaenja, prelazak iz moderne u postmodernu knjievnost moe se posmatrati kao desociologizacija (od-drutvljavanje) autorstva, tj. jedna osobita vrsta otuivanja teksta (djela) od onoga koji ga je prvi vidio/napisao. Tekst je izmaknut od njegova potpisnika pa je autor autor samo dok teksta (javno)

96

O poeziji, pticama i drugim varkama

nema. Njegovom pojavom, autor umire. Razumljivo je stoga da su itaoci jedini pravi roditelji knjievnog djela. Tekstovi su oko nas i u nama, svako od nas je autor i svi smo mi itaoci. Roditelji nisu, dakle, oni koju su ga (po)rodili nego svi koji o njemu brinu, na bilo koji nain koji e ga uvaiti. Dalju brigu o/u/nad tekstom od nas, staratelja, preuzimae oznaiteljske institucije kao to su studiji knjievnosti i svi ostali centri (drutvene) moi. Drugi Moj drugi ameriki aksiom bio je povezan s prvim i glasio je: Ako sebe ne poistovjeujete (vie) s autorom teksta, nemojte se(be) poistovjeivati niti sa likom koji u tekstu prepoznajete! Ovo nije bio zahtjev za obezlienjem (depersonalizacijom) niti pjesnitva, niti kritike, naravno, nego sasvim suprotno! Sugerirao sam da moramo dozvoliti drugome da se pojavi u tekstu! Volio bih da se moji studenti sloe s tim da mi, svaki od italaca, nismo mjerilo stvari! Postoji i onaj drugi, kao lik/bie drugaije od nas ili kao Lacanov Drugi, ono u jeziku koje nas odreuje mimo i preko naih elja i moi. Tri vajarke Amy, Allison i Julia skrenule su rijeku pria iz Delnove krme - u roman. Kao to vajar oduzima ili usmjerava materijal kako bi oslobodio lik skriven ispod slojeva kamena, tako su i njih tri oslobodile i skrenule nekoliko rukavaca iz velike rijeke rijei ka praznom listu papira. Bujici kafanskih pria postavile su ustave i struju usmjerile ka svom mlinu. Njihova skepsa i opa drutvena apatija ini da nemaju niti

97

Nedad Ibrahimovi

mrvicu iluzije (moi!) da e i same moi iskonstruirati ili zagospodariti priom. One samo oslobaaju, ba kao tri vajarke! Robinson Studen je mrak i snijeg pada po nevidljivom ambisu Modrakog jezera. ovjek koji ivi sam ne kreira svoj ivot ve ivi tako kako se svijet vidi u negativu. Stalno ga progoni misao, a s kim ja to tako, svakim narednim danom, zapravo sve manje ivim? Ko je ta osoba (taj drugi) od koje otkidam ljepotu i smisao mogueg (zajednikog?) ivljenja? Ko e (mi) se na kraju (ivota) pokazati kao smisao zbog kojeg sam ivio, troei ga a ne znajui ga? Koga u, dakle, otkriti oslobaajui i kopajui po mulju vlastitoga ivota? Moda ispod nema nikoga? I oslobaanje, kopanje je bilo uzalud!? ta ako i umjetnost ne postoji i/ili nema smisla? I ivot je sve! ta ako bia ipak treba uljepavati (dodavati im materijal!) a ne oslobaati! Niti otkapati! I tu ponem da se svaam s mojim vajarkama iz Delnove krme! Volio bih da su veeras ovdje pa da u taverni Robinson na Modrakom jezeru pokrenemo raspravu o Robinsonovom aksiomu! S Amy, Amy pogotovu! Ona mi je poslala taj mail-roman! Ko alje, on je vlasnik, ona je autorica! ta je autorica time htjela da kae?

98

O NEDADOVIM AMERIKIM PREDAVANJIMA

Kad bih uao u neki ka, tek zbog povremene gladi za drutvom, naiao bih na isto takve nedade Pisac ovih zapisa je ovjek koji ima ili je bar jednom imao zaviaj, i koji ga je znao cijeniti i voljeti. Zato i zna ta sve taj svijet doma i zaviaja jest: ono jedno jedino mjesto koje se ne moe niime zamijeniti, mjesto puno veselja i tuge u kojemu se ivi i bori, koje se i ljubi i mrzi dok je neupitno, a za kojim se ali kao za dubokim dijelom sebe i kao za neim veim i trajnijim od sebe, bez kojega ti vie nisi ti, kad je oduzeto. Pisac Mojih amerikih predavanja zna i ta sve taj svijet stvara. Zaviaj, onaj pravi odnekad ili moda ipak samo sanjani, irokom rukom oko nas prosipa ljude koji se meusobno vide i esto poznaju, a ponekad ak i vole, daruje prijatelje i obitelj, dane druenja i pria, crta u mirisnom zraku uspomena kue sa dvoritima u kojima se igraju glasna i vesela djeca, i ulice koje su jednom davno, prije pojave samog sjeanja, postale poznate i drage poput obrisa voljenog lica. Zaviaj, rije koju veoma dugo nisam ula u ovom gradu, u sebi nosi duboki mir pripadanja i davanja samoga

99

Nedad Ibrahimovi

sebe, u kojemu je sudbina ovjekova i ona njegovog zaviaja jedno. Zapisi Nedada Ibrahimovia su zapisi ovjeka od zaviaja, koji je proveo i radio godinu dana u zemlji i u gradu u kome, kako to izgleda, ive ljudi bez zaviaja. Ili bar ive sada, u zadnjih stopedesetak godina, nakon to su starosjedioci koje mi zovemo Indijancima, a koje ovdje zovu Native Americans, decimirani i potisnuti u rezervate. Poglavica Seattle iz plemena Suquamish, po kojemu je ovaj grad dobio ime, je ne tako davnog sijenja 1855-e rekao: Svaki dio ove zemlje je svet mome narodu. ak i stijene, koje izgledaju nijeme i mrtve dok skapavaju od vruine na estini sunca pokraj tihe obale, pulsiraju sjeanjima, i suosjeaju s mojim narodom Vi [doseljenici] odlazite daleko od grobova vaih predaka, i kao da to radite bez aljenja I zaista: ovdje, u gradu Seattle drave Washington na samom sjeverozapadnom kutu SAD-a, meu ljudima bez zaviaja, nemogue je (barem meni) i zamisliti da netko spjeva i pjeva pjesmu posveenu ovome gradu, koja bi bila sukladna pjesmama kao to su to Vraam se, Zagrebe, tebi ili pak Sarajevo, ljubavi moja, pjevanu na kraju lma Grbavica na ije prikazivanje je Nedad poveo svoje studente. Ovdje, kao i u mnogim drugim krajevima Amerike, ljudi vie cirkuliraju, vie dolaze i odlaze, a manje ostaju. Ili kako bi se to reklo iz perspektive nekih idealiziranih svijetova, ne putaju korijenje. Moja Amerika predavanja doivljavaju ove dananje individualne Amerikance i njihov svijet kao ponajvie tuan, usamljen, i izgubljen. Bez zaviaja, ti ljudi su nevidljivi, a nevidljivi su zato jer su jedni drugima stranci, a stranci su oprezni i meusobno se ne gledaju i ne prepipavaju pogledima onako kako to ine oni koji nisu stranci naprosto zato to pripadaju istom zaviaju gdje je, izmeu ostaloga, 100

O poeziji, pticama i drugim varkama

uidnost pogleda, osmijeha, rijei i dodira norma. Nedad promatra i pie o toj amerikoj nevidljivosti, i o tome emu sve ona vodi tome, na primjer, da se radi bilo to da bi se postalo vidljiv preko jedinog kanala koji mnogima izgleda jedini, onoga masovnih medija. Jer, ako se ljudi ne gledaju meusobno, ili moda ba zato to se ne gledaju meuso-bno, svi (ili velika veina) valjda gledaju televiziju. Bez zaviaja u kome su ljudi dovoljno bliski i gdje se znaju dovoljno dugo da postanu i budu svoji, a ne samo, stalno, otjelovljenje svojih profesionalnih persona ljudi nemaju stalno prisutne i stalno mijenjajue, ive, modele ponaanja, ljude sa kojima odrastaju i koje doivljavaju kao dio sebe, od kojih ue, susjede, roake blie i dalje, ljude sa tramvajske stanice ili iz omiljenog kaa. Zbog toga esto ue od ili oponaaju ono jedino to vide u nekim oksimoronskim, paljivo produciranim intimnim trenucima, masu najee frivolnih i nerijetko vulgarnih medijskih uzora ponaanja, naroito enstvenog ponaanja i seksualnosti. Zato e mlada Francisca, u pievim oima, u svakom okretu glavom, pogledu ili nainu na koji zabacuje kosu, u svakoj varijanti njenoga osmijeha, stalno i iritirajue reproducirati kasnohollywoodski govor tijela. (118) (Iako, da se bude fer, treba rei i da mnogi od nas, iz naih podruja, izgledamo onima drugima meusobno slini ili moda ak i prilino isti, kao da oponaamo ulogu iz nekog lma koga oni dodue ne znaju, ali vide da je jedan.) Bez zaviaja gdje su obitelj, prijatelji, poznanici ljudima se lako desi da ostanu bez doma u specino amerikoj igri muzikih stolica gdje netko uvijek, kada muzika stane, mora ostati bez svoje stolice-doma, pa tako Nedad pie i o njima, beskunicima, homeless, i o njihovim nevidljivostima. Protestantska crkva koja je ugostila beskunike za vrijeme Nedadovog boravka u Seattle-u se i u godinama nakon njegovog odlaska nije dala smesti, a i susjedstvo se promijenilo. 101

Nedad Ibrahimovi

Sada je na velikom parkiralitu crkve smjeten pravi mali grad atora, tent city, u kome su, eto, beskunici ipak nekako skueni. Ponekad proem pokraj toga grada i ujem sviranje gitare i usne harmonike, pjevanje, i smijeh. Piui o ljudima bez zaviaja, Nedad pie o udnim ljudima, o usamljenim ljudima, o ulinim pjevaima (i pjevaicama), o posebnoj ulozi religije u takvom mjestu bez zaviaja i bez korijena, o traenju sebe i svojih kroz muziku, lm ili poeziju u ogromnim prostranstvima bez koordinata tradicije, obiteljskih grobova, obitelji same koja je esto rasprena po zemlji veliine cijele Europe, bez koordinata povijesti, dragih drugova koje znamo i vidimo i koji nas vide godinama i decenijama, bez koordinata posebnih, naih mjesta. Mlada Bosanka o kojoj Nedad pie i koja je dola na obalu Oregona, drave juno od Washingtona, nije tjednima plakala samo zbog zemlje koju je morala napustiti, nego i zbog zemlje u koju je dola, zemlje ljudi bez zaviaja. I zaista, ve i na prvi pogled, spram obale Jadranskoga mora, obale naih sjeanja, pitome, tople, gostoljubive, obale blistavo bijele, zelene, i plave, sa morem u kome se ovjek, ljeti, isti od svakojakog smea nakupljenog tokom godine kao u nekoj naoj svetoj rijeci Ganges, nasuprot te i takve nae obale, obala Oregona se ini kao da je sa neke druge planete. Beskrajno duga, pjeana ili stjenovita, sa malenim rijetkim etaima koji se gube u njenom prostranstvu, bez kupaa u svojim ledenim vodama, ta je obala posve okrenuta ogromnom Tihom Oceanu, i samo s njim komunicira. (I koji gorki paradoks, zar ne, da je toliko ljudi otilo ne samo iz Bosne nego i sa obala i otoka hrvatskog Jadranskog mora u zadnjih par decenija, pravi egzodus ljudi, iji je mali dio stigao i u ove puste krajeve?) Nedad pie o prazninama, o umjetnosti i traumi, o zlatnoj groznici i o kljuu za kojim se traga ispod pijeska. Pie i 102

O poeziji, pticama i drugim varkama

o svojim iskustvima i diskusijama sa ovdanjim pjesnicima i profesorima, o pragmatinom stavu prema umjetnosti koji je ovdje doista veoma prisutan (iako nikako ne i iskljuiv), i o njegovom dubokom nedostatku estetskog osjeta. Pie i o svojim seminarima svojim amerikim predavanjima kojima je pokuao prenijeti i objasniti neto od kompleksnosti svoje zemlje, kulture, jezika, knjievnosti i lma amerikim studentima. Na kraju je moda, ipak, i njima i drugima najvie pokazao i objasnio samim sobom, time to je i kakav je bio, svojim mirom kojim je odskakao od esto frenetinih amerikih profesora, i svojom kulturom iz nekih oito drugih mjesta, gdje se zna stati, utjeti, i nekoga paljivo sasluati, nekome se posvetiti. Kolega Englez, profesor West, mi je nakon nekoliko tjedana Nedadovog boravka povjerio da je Nedad great guy i da mu je sada puno toga jasnije, sekretarica Phoebe je samo s njim, za sve ono vrijeme u kome smo je poznavali (a i ona je otila u meuvremenu), otvoreno i veselo ertovala, a studentica A., koja je iz Bosne ovamo dola kao dijete, mi je rekla da je tek s Nedadom, konano, dobila neki jezik na kojemu moe svojim prijateljima doarati bar malo one domovine iz koje je dola. No ovo nije knjiga o onome to je pisac pokuao nauiti Amerikance, nego, prvenstveno, knjiga onoga to je on vidio i razmiljao o Americi i njima, a, kroz to, i o sebi i svojima, a i knjiga onoga to nije mogao vidjeti ili doivjeti u krae vrijeme. Energija, vizija, talent i hrabrost koji se nalaze kod Steinbacka, Melvilla, Emily Dickinson, ili Johna Cage-a, da spomenemo samo neke koji su, eto, prvi pali na pamet, su naravno jo i sada prisutni u ovoj zemlji, pa i u ovom gradu, ali ta energija i taj rad nisu na povrini grada. Ta povrina je tvrda i ne da se, koa grada je sjajni oklop koji reektira pogled koji se na njega usmjerava, i daje potvrdu onoga to ovjek misli da ovdje vidi. Seattle, na prim103

Nedad Ibrahimovi

jer, nije samo grad u kome su nastali i dre sjedite Microsoft ili Amazon, nego i grad u kome je jedan od glavnih svjetskih centara za borbu protiv raka (Seattle Cancer Care Alliance), ija istraivanja i inovacije su pomogle i pomau nebrojenim hiljadama ljudi irom svijeta, i grad centar kooperativne ekonomije, alternative korporacijskom protnom kapitalizmu, sa najveom kooperativom za hranu (Puget Sound Consumer Co-op ili PCC) i za zdravlje (Group Health Co-op) u zemlji. Ljudi Seattle-a, kao i ljudi Amerike, imaju, naravno, neki svoj zaviaj ili zaviaje, ali njihov zaviaj i njihovo sidrite je obino njihov rad, radno mjesto, ua familija, neki projekt, planine i priroda oko svog grada vie nego grad sam, i manja grupa prijatelja koja se uva nasuprot svega vremena, seobi, golemog prostora, umora putovanja. Do tih ljudi i tih zaviaja se dolazi polako, tako da se radi i ivi s njima, s onima koji ostaju, dugo vremena, i tako pomalo, moda, dopusti i otkrije njihove druge, ljudskije i prepoznatljivije strane. Naviknuti na one koji dolaze samo zato da bi ubrzo i otili, Amerikanci se ne otvaraju ni lako ni brzo, i put do njih ne vodi preko kaa, arije ili grada. Ali, na kraju krajeva, i uz sve njihove skrivene zaviaje, i Seattle-u i Americi bi jako dobro doao i ovaj i ovakav zaviaj iz ijega njedra Ameriku gleda i doivljava Nedad. Jer, zaista, mjesto gdje nije mogue sresti mladog Titograanina koji te po prvi puta sree u svom gradu i svom ivotu, sluajno, na cesti, tebe iz Tuzle, i koji ti srdano i prijateljski grubo, kako se toga Nedad sjea, daruje, iz nekog beskrajnog vrela radosti, arobni i bezrazloni osmijeh,mjesto bez tog mladia sa iskricama prisnoga prijateljstva u oima, je mjesto kome neto strahovito bitno nedostaje. Pa tako, iako je najvie stranica ovih zapisa posveeno Americi o kojoj Nedad pie lijepo i zanimljivo, najvie je poezije i tuge u zapisima o vlastitom zaviaju. 104

O poeziji, pticama i drugim varkama

Doista, nita na ovom svijetu nije tako usamljeno kao to je usamljen ovjek bez svoga zaviaja. Zaviaja u kojem su i strane svijeta zavisile od rasporeda uma ili brda za koja sunce zalazi Moda se ovjek i moe pomiriti s tim da je stranac? Moda s tim da nema domovinu i nema svoga grada, ulica i parkova u kojima je rastao, nema trgova i dravnih praznika, nema poznatih kavana i nema svojih prijatelja, bez svojih roditelja i bez svoga posla koji je obavljao, bez svoga jezika u kojem je ivio No, teko je nositi se na kraj sa uspomenama iz jednog prohujalog ivota-sna: mirisima bosanske jeseni, sa sjeanjima na galamu djece po kolama, sjeanjem na toplinu doma, sjeanjem na praenje kerke u kolu i na kerkine drugarice: Tata, ovo je Lidija, a ovo je Vesna, to je Alma Gordana P. Crnkovi Seattle, sijeanj 2011

105

106

BILJEKA O PISCU
Nedad Ibrahimovi, roen je 10. aprila 1958. godine u Tuzli, knjievni i lmski kritiar, scenarista i autor dokumentarnih lmova. Doktor je knjievnih nauka (disertacija o knjievnoj teoriji Midhata Begia). Postdiplomski studij zavrio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rad o pripovijednom stvaralatvu Mirka Kovaa). U Nizozemskoj zavrio studije na Medija akademiji (Hilversum). Snimao dokumentarne lmove za razliite televizijske kue a knjievne i lmske kritike objavljivao u asopisima i novinama: Razlika/Differance, ivot, Sineast, Odjek, Bosanska vila, Izraz/Novi Izraz, Knjievna re, Knjievnost, Pro Femina, Dani, Osloboenje itd i radio u redakcijama asopisa Rijek (Osijek), Yu-lm (Beograd). Pokreta je i glavni urednik asopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Differance (Tuzla). Objavio knjige: Prelamanje eseja (Sarajevo, 1990.), italac na raskru (Teanj, 2001.) te zbornike: Savremena bonjaka poezija (CUM, Makedonia, 2001), Kulturalni studiji (Tuzla, 2004), Tijela u shopingu - Nova britanska drama (Tuzla, 2005).

107

Nedad Ibrahimovi

Inicijator i organizator naunoga skupa Dani Midhata Begia Dani bosanskohercegovake kritike i nauke o knjievnosti koji se od 2001. godine odravao u Tuzli. Saradnik i uesnik u projektu Evropske Unije Releasing Indigenous Multiculturalism through Education voenom od strane European Research Institute, univerziteta u Birminghamu, Engleska. Voa projekta Slika Drugoga u bosanskohercegovakoj knjievnosti realiziranog izmeu lozofskih fakulteta u Tuzli i Ljubljani. Snimao dokumentarne lmove: K.. 2572/1, Europa (TV Sarajevo, 1992), Pun mjesec iznad Bosne (Volle maan boven Bosnie; TV BLOS, Den Bosch, Holandija, 1996), Protiv struje (Tegen de stroom; Dutch Cities for Tuzla, Holandija, BiH, 1997), Nuhova/Noeva pria, TVBiH, 2006. godine. Nagraivan Brankovom nagradom (N. Sad, 1983.), Specijalnom nagradom irija za lm Pun mjesec iznad Bosne (Festival dokumentarnog lma Gouden vlam, Amsterdam, 1996), te nagradom Fondacije za kinematograju Federacije BiH za scenario za igrani lm pod naslovom Kua na otoku. U nekoliko navrata bio lan irija za nagradu Mea Selimovi za najbolji roman sa bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezikog podruja. lan P.E.N. International Centar za BiH (Meunarodno udruenje pisaca). Na University of Washington (Seattle, SAD) 2006 i 2007. godine predavao Junoslavenski lm i Junoslavensku knjievnost u egzilu. Zaposlen kao vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. ivi u Tuzli.

108

O poeziji, pticama i drugim varkama

Kao i uvijek na poetku godine antediluvijalne kie natapale su Puget Sound, Alki Beach i University District. Moj cozy stan u Seattleu i duga sjevernoamerika zima dobili su neto zajedniko vlagu i vodu, do grla! Eseji u ovoj knjizi impresije su s putovanja po Washington Stateu, te plovljenja po virtualnim svjetovima Amerike i moje bosanske nostalgije. Neki od njih posluili su mi tada kao slamka spasa i moda, sada, i nemaju nekog posebnog znaaja. Za svoja, ipak dragocjena lutanja, zahvalan sam: Fulbright Foundation, kolegama sa odsjeka za slavenske jezike Sveuilita Washington u Seattleu, dragoj eci dr. Galy Diment, dr. Gogi Crnkovi i Davidu, dr. Bojanu Beliu, Draganu Sloviu i, naravno, ne na kraju, meni dragocjenim i dragim amerikim studentima. U Tuzli, januara 2011. godine

109

110

SADRAJ
O pogledu drugoga O Predstavljanju O elji O prazninama Highlanderi Klju ispod pijeska Crkvene prie, I dio Crkvene prie, II dio O umjetnosti i traumi, I dio O umjetnosti i traumi, II dio Zlatna groznica Zlatna groznica, nastavak kopanja Legende iz tamagochy svijeta, I dio Legende iz tamagochy svijeta, II dio Ja i onaj Drugi Ugovor o zaboravu God Bless Vlado Kliker O aksiomima u Delnovoj krmi O Nedadovim amerikim predavanjima Biljeka o piscu

111

112