Professional Documents
Culture Documents
Politika Cena Elektricne Energije
Politika Cena Elektricne Energije
p
dQ Q p
&
( '
-
q
dQ Q MC
&
( '
gde p(Q) i MC(Q) prestavljaju funkcije traznje odnosno ponude respektivno.
Maksimiziranjem ND dobijamo:
d(ND)/d(Q)=p(Q) - MC(Q)=0
138
Na osnovu ovog izraza moze se zakljuciti da tacka u kojoj se seku kriva traznje i kriva
marginalnih troskova predstavlja optimalnu tacku u kojoj se postize maksimum funkcije
(p0 i Q0).
Posmatrana analiza je do sada imala statican karakter. Ukoliko bi se u nju ukljucila
dinamicka komponenta u smislu da se pretpostavi da ce u odnosu na baznu godinu,
sledece godine doci do rasta potrosnje, onda bi se i kriva traznje pomerila sa nivoa D0
na nivo D1 . Ukoliko bi se u narednoj godini zadrzala bazna optimalna cena p0, onda bi
visak traznje za elektricnom energijom iznosio GK. U idealnom slucaju, proizvodnja bi
morala da poraste na nivo Q1 da bi se uz cenu p1 uspostavila nova tacka optimuma L.
Raspolozive informacije koje se odnose na novu traznju D1 mogu da budu nekompletne,
odnosno da stvaraju problemu u pokusaju lociranja nove tacke optimuma. z tog
razloga, analiticarima je neophodno da do ove tacke dolaze kroz nekoliko iteracija.
Stoga bi prvi korak bio da se ponuda poveca do nivoa od Qz a cena do nivoa pz.
Postojanje daljeg viska traznje MN ukazuje da je neophodno da proizvodnja i cene dalje
rastu. Ukoliko bi se u tome preteralo, i ukoliko bi doslo do vise raspolozive proizvodnje
nego sto je to neophodno u datom trenutku, onda bi se moralo sacekati dok rast traznje
ne dostigne nivo moguce proizvodnje. Usled stalnog rasta potrosnje elektricne energije,
kao i zbog cinjenice da u delu proizvodnje nije moguce fino podesavanje i uskladivanje
zbog specificnosti proizvodnih kapacitete i teznje da njihova velicina bude sto veca,
dostizanje optimalne tacke moze da predstavlja skoro neresiv problem. Prikazacemo to
na sledecem grafikonu:
Pretpostavimo da u baznoj godini maksimalna proizvodnja iz raspolozivih kapaciteta
iznosi Q, dok je optimalna tacka dostignuta pri proizvodnji Q0 i ceni p0 koji odgovaraju
traznji D0 i krivi kratkorocnih marginalnih troskova SRMC. Ukoliko dode u narednom
periodu do rasta traznje sa nivoa D0 na nivo D1, da bi se uspostavili trzisni odnosi
posmatrano na kratki rok, cena mora da poraste do nivoa p1 posto su kapaciteti fiksni.
Pomeranjem krive traznje do nivoa D2 i cene na nivo p2, javlja se potreba za uvodjenjem
novih kapaciteta za proizvodnju elektricne energije Q. Nakon toga, kada ti novi
kapaciteti postanu operativni, kriva kratkorocnih marginalnih troskova tezi da se vrati na
prvobitni trend, tako da bi nova optimalna cena bila p3 koja bi odgovarala traznji D3.
139
Grafikon 8. Grafikon kratkorocnih marginalnih troskova
Generalno posmatrano, ovako velike cenovne oscilacije koje nastaju usled stalnog
rasta potrosnje i primene kratkorocnih marginalnih troskova (kao sto je prikazano u
prethodnom grafikonu), su neprihvatljive sa stanovista potrosaca. Ovaj praktican
problem moze se prevazici ukoliko bi se kratkorocni marginalni troskovi zamenili sa
dugorocnim, pri cemu je neophodno da se ujedno izvrsi i diferencijacija cena elektricne
energije.
Uprosceni graficki prikaz modela dugorocnih marginalnih troskova moguce je prikazati
ukoliko se uvedu dve krive traznje za elektricnom energijom, Dpk koja odgovara traznji u
casovima vrsnog opterecenja i Dop koja odgovara traznji u ostalim dnevnim casovima
kada je potrosnja mala ili umerena. Kriva ponude, iskazana kao a kroz kratkorocne
marginalne troskove, je pojednostavljena tako da nivo a odgovara troskovima goriva,
proizvodnje i odrzavanja jednog odredenog tipa elektrana i ona je konstantna, dok kriva
dugorocnih marginalnih troskova koji odgovaraju troskovima dodatnog kapaciteta, je
data kroz konstantni nivo b. Staticki dijagram je dat kako bi se ukazalo da pritisak na
izgradnju novih kapaciteta nastaje usled potrosnje u periodima vrsnog opterecenja Dpk, i
da potrosaci koji se nalaza u okviru potrosnje Dop ne treba da snose dodatne troskove
izgradnje novih jedinica. z tog razloga, i model utvrdivanja optimalne cene mora da
uzme u obzir ovu okolnost, te se cena mora razdvojiti na dve komponente u zavisnosti
od doba dana koriscenja elektricne energije odnosno na vrsni period ppk=a+b, i vanvrsni
period pop=a
140
Grafikon 9. Dugorocni marginalni troskovi
Lako je ustanoviti da razlika izmedu ova dva marginalna troska je prosta razlika izmedu
godisnjeg troska izvodenja investicionog projekta i troskova ocekivanja odredenog
datuma. Otuda, ukoliko, su ti troskovi u ravnotezi, tj. dugorocni i kratkorocni marginalni
troskovi su isti, onda je postignuta optimalna velicina sistema. Drugim recima,
konfiguracija proizvodnog sistema je optimalna onda kada su dugorocni i kratkorocni
marginalni troskovi jednaki.
Kao dodatak ovim teoretskim osnovama dugorocnih marginalnih troskova, oni mogu da
imaju dodatnih prednosti u odredenim posebnim situacijama. Dva tipa situacija mozemo
da istaknemo: Prvi, kada su cene i cenovni odnosi izmedu potrosaca naruseni raznim
vladinim intervencijama i stimulacijama tokom jednog duzeg perioda pa je potreban
jedan objektivan i efikasan metod i nacin da se ti odnosi poprave i uklone sa politicke
arene (kao sto je to bio slucaj sa npr. sa talijom i Grckom); Drugi, kada dolazi do
znacajne promene u troskovnoj strukturi proizvodnje elektricne energije sto je bila
situacija u Francuskoj (uvodenje nuklearnog programa). Naime, u rezimu prosecnih
troskova, uvodenje u pogon nuklearne elektrane koju karakterisu visoki kapitalni i niski
operativni troskovi, uprkos njenim sveukupnim nizim troskovima, imace za posledicu
povecanje cena u prvih nekoliko godina zbog velikog ucesca kapitalnih troskova u
cenovnoj osnovi. U takvoj situaciji, ekonomski je opravdano da se od samog pocetka
krene sa dugorocnim marginalnim troskovima, posto potrosaci u suprotnom ne bi imali
stabilne ili precizne cenovne signale koji bi mogli da uticu na njihovo ponasanje u
uslovima kada dolazi do izmene strukture proizvodnje.
141
1.22.2 Ogranicenja ekonomske teorije: problemi primene
Ekonomska teorija je zasnovana na pretpostavkama i preduslovima, od kojih mnogi , u
praksi, samo delimicno mogu da se ostvare. Problemi koji nastaju prilikom prelaska sa
teorije na praksu ne smeju se podceniti. Oni u sustini izrastaju iz kontradikcije izmedu
sematske strukture tarifnih stavova i kompleksne prirode koncepta marginalnih troskova
u stvarnoj ekonomiji.
1.22.2.1 Ekonomsko okruzenje
Prodaja po ceni koja odgovara marginalnim troskovima ne predstavlja konacnu cenu
koja u potpunosti pogada direktnog korisnika sve dok i ostali ucesnici u lancu kreiranja
konacne cene elektricne energije ne kreiraju svoj cenovnik. U praksi, do te konacne
cene je veoma tesko doci, pogotovu na trzistu eneregenata, jer je ono prepuno
raznoraznih poreza, taksi kao i subvencija koje su manje ili vise ocevidne ili skrivene.
Stavise, pojedini troskovi se ne uzimaju podjednako i uvek u obzir, kao sto je to slucaj
sa troskovima zastite covekove okoline. No, sve to sto smo do sada naveli ne znaci da
se ne moze uciniti racionalan prilaz u smislu da se uticaj ekonomskog okruzenja sto
vise neutralise.
1.22.2.2 Neuskladenost
Potrosnja raste u principu konstantno, linearno, za razliku od proizvodnje koja se krece
skokovito. Ovakvi trendovi neizbezno dovode do situacija u kojima cas imamo
predimenzionirane, cas podcenjene kapacitete, te samim tim dolazi i do adekvatne
fluktuacije marginalnih troskova. Sa svoje strane, da bi mogla da bude primenjljiva,
cena odnosno tarifna struktura koja iz nje proistice mora da bude stabilna pogotovu ako
pociva na dugorocnim investicionim odlukama. Otuda, nije uopste sporno da cena u
potpunosti treba da odgovara nepravilnom kretanju marginalnih troskova iz godine u
godinu, odnosno, da tarifna skala mora da odgovara dugorocnom trendu troskova
razvoja mreze i instalacija.
1.22.2.3 Kratkorocna slucajnost i dugorocna neizvesnost
Potreba da se stalno razmislja o buducem razvoju, dovodi nas do drugog paradoksa:
cene moraju da budu pouzdane i poznate za najmanje nekoliko godina unapred, dok
marginalni troskovi na kojima pocivaju te cene su promenljivi i podlozni uticaju slucajnih
i nepredvidivih dogadaja. Ukoliko svemu ovome pridodamo i nemogucnost kontrolisanja
i preciznog predvidanja dogadaja u okruzenju, prakticna primena principa ekonomskog
optimuma u smislu povecanja pouzdanosti planiranja buducih dogadaja, podrazumeva
uvodenje neizvesnosti u buducnosti kroz spajanje razlicitih faktora rizika cija
verovatnoca pojave moze da bude predmet procene. Otuda, mozemo da kazemo da
marginalni troskovi koji sluze za formiranje cena, predstavljaju matematicko ocekivanje
buducih dogadaja sa velikim rizikom za proizvodaca.
142
1.22.2.4 Primena tarifnih skala
Pretvaranje marginalnih troskova u tarife predstavlja glavni problem. Po svojoj
konstrukciji, marginalni troskovi su kompleksni podjednako i u svojoj strukturi i u
sadrzini, i takode su ekstremno diversifikovani. Tamo gde bi se pokusalo da se tacno
odrede troskovi snabdevanja, ne bi postojala dva potrosaca koji bi imali iste troskove.
Sa druge strane, tarife moraju da budu u saglasnosti sa osnovnim nacelima i sematski
date. Kako je njihov osnovni cilj da putem odredenih signala uticu na odluke potrosaca,
one moraju da budu prepoznatljive i razumljive potrosacima kojima su upucene.
Pokusajem da se tarife sto vernije priblize troskovima i da se obezbedi sto veca njihova
tacnost, umanjio bi se efekat poruke sa jedne strana a sa druge povecali bi se troskovi
merenja i administriranja koji bi opet bili nespojivi sa prednostima koji proisticu iz vece
tacnosti.
Za svaku kategoriju potrosaca, najprihvatljiviji nivo tarifnih stavova predstavlja odredenu
vrstu kompromisa, koji moze biti definisan kao ravnotezna tacka izmedu:
prednosti koje nudi fino podesavanje korisnikovog izbora i,
krajnjih granica brige o potrosacu zajedno sa troskovima merenja i
administriranja koje bi takva tarifna struktura proizvela.
1.22.2.5 Budzetska ravnoteza
Gledano striktno, po zakonima racunovodstva, prodaja po marginalnim troskovima ne
mora neminovno da obezbedi i ravnotezu prihoda i rashoda, odnosno budzeta. Analiza
operativnih tekucih prihoda i rashoda sta vise ukazuje na to da teoretski ne mora
postojati nikakva veza izmedu prosecnih ekonomskih troskova i knjizenih troskova,
zbog uticaja razlicitih faktora kao sto su inflacija, izmena kamatnih stopa i deviznih
kurseva kao i raznih pravila koji se ticu amortizacije sredstava (revalorizacije). Ovo je
razlog zasto prodaja po marginalnim troskovima sasvim retko proizvede prihode koji se
ocekuju iz primene tarifnih stavova. Shodno tome, ravnoteza budzeta moze da se
uspostavi samo prilagodavanjem navise ili nanize dugorocnih troskova za svaku
kategoriju potrosnje.
z svih tih razloga bilo bi pogresno ukoliko bi bilo koju od pomenutih zemalja naveli kao
primer potpune primene modela dugorocnih marginalnih troskova. To je prvenstveno
zbog toga sto nije uvek moguce eliminisati politicko uplitanje u potpunosti niti zanemariti
potrebu za pokricem istorijskih troskova. Stoga, implementacija marginalnih troskova
kod utvrdivanja cena elektricne energije moze da ima razlicite oblike odnosno da se
primenjuje samo na delovima cenovnog sistema, polazeci pre svega od toga da ukoliko
zeli da se ostvari ekonomski racionalan i pre svega efikasan pristup, i struktura cena
odnosno tarifni sistem je od podjednake vaznosti kao i sam nivo cena elektricne
energije.
Dugorocni marginalni troskovi, kao pristup utvrdivanju cena elektricne energije, ima
mnogo atraktivnih karakteristika sa stanovista ekonomske efikasnosti, ali je njega zbog
svoje kompleksnosti veoma tesko primeniti. Po svojoj prirodi, dugorocne marginalne
troskove je daleko teze utvrditi nego one koji su se vec desili u proslosti, posto su oni
143
vise zasnovani na intencijama i proceni. Dugorocni marginalni troskovi, kao i svi drugi
troskovi, trpe promene tokom vremena. U stabilnim uslovima i okvirima za donosenje
odluka, ovo ne mora da predstavlja problem, ali se javlja rizik da jedan preterano krut
pristup moze da dovede do promena u trzisnim uslovima, kao i rizik da ovaj pristup
moze da pruzi pogresne signale posmatrano na kratak rok.
majuci u vidu problem "drugog najboljeg resenja, odnosno evidentnu mogucnost da ni
cene ostalih proizvoda nisu odredene na njihovom realnom nivou, sto narusava
mogucnost najbolje alokacije resursa posto dolazi do iskrivljavanja vrednosti
odgovarajucih parametara, moze se postaviti pitanje o relevantnosti dobijenih optimuma
metodom marginalnih troskova. Medutim, problem "drugog najboljeg resenja nije samo
specifikum ovog metoda vec i svih drugih nacina obracuna najefikasnije upotrebe
resursa. On se uvek javlja kada cene pojedinih roba odstupaju od njihove ekonomske
vrednosti, odnosno uvek kada se informativna funkcija cena deformise usled njihove
nepodudarnosti sa indeksima retkosti odredenih proizvoda, te na osnovu toga i
izvedenih indeksa retkosti angazovanih proizvodnih faktora (nstitut za ekonomiku
industrije, 1981).
1.23 Trzisno utvrdivanje cena elektricne energije
Treci moguci pristup utvrdivanju optimalnih cena elektricne energije, umesto na nekom
od cost plus modela, pociva na delovanju trzisnih zakona. Ovaj pristup je relativno nov i
tek od nedavno je poceo da se primenjuje u elektroprivredi uz veoma primetnu
akceleraciju. Delimicna liberalizacija proizvodnje u pojedinim zemljama povecala je
prostor za delovanje konkurencije i trzisnih zakona u pojedinim fazama ovog procesa,
ali za sada mozemo da kazemo da samo dve zemlje imaju relativno razvijeno trziste
elektricne energije. To su Velika Britanija i Norveska. ako svaka od njih ima dosta
svojih specificnosti, ono sto im je zajednicko, to je postojanje jednog centralnog mesta,
pool-a - berze, na kome se utvrduju cene elektricne energije.
U Norveskoj, nacionalna kompanija za prenos elektricne energije Statnet, preko svoje
filijale Statnet Marked, operise ujedno kao i pool poznatiji kao Power Exchange. Na tom
mestu se ne vrsi celokupna kupoprodaja elektricne energije vec jedan veliki deo se
razmenjuje na osnovu bilateralnih sporazuma izmedu samih elektroprivrednih
preduzeca. Na berzi, elektricna energija moze da se kupi po tri razlicita osnova:
Dnevno (spot) trziste - Cene se dnevno utvrduju za svaki naredni dan.
Trenutno postoji 6 razlicitih cena za radne dane i 2 cene za vikend i praznike.
Nedeljno trziste - Na ovom trzistu postoje dva tipa ugovora, jedan koji se
odnosi na baznu snagu (snagu u bandu) i drugi koji se odnosi na dnevnu
snagu. Cene se odreduju svake nedelje za sledecih 3 do 7 nedelja kao i za 5
blokova po 4 nedelje, to jest za 23 do 27 nedelja unapred. Bazna snaga
podrazumeva fiksnu, konstantnu isporuku za 168 sati nedeljno, dok dnevna
snaga podrazumeva konstantnu dnevnu isporuku u periodu od 7 do 22 h za
prvih 5 dana u nedelji, odnosno 75 h nedeljno.
144
Regulaciono trziste - Ovo trziste ima funkciju balansiranja proizvodnje i
potrosnje kao i njegove regulacije u slucaju ispada i kvarova u sistemu. Kada
se utvrde cene i kolicine na dnevnom trzistu, Statnet Marked poziva ucesnike
da daju svoje ponude za povremene isporuke koje bi sluzile za regulaciju
proizvodnje i potrosnje na gore ili na dole. Kada se te ponude dostave, cena
za energiju koja sluzi za regulaciju se odreduje na nivou najskuplje ponude za
odredeni sat. Statnet Marked pravi obracune za svaki sat za sva nezavisna
preduzeca sa kojima kompanija razmenjuje elektricnu energiju. Trenutno
postoje 82 takva preduzeca. Sva razlika izmedu proizvodnje plus ugovorene
kupovine elektroprivrednog preduzeca i njegove potrosnje plus ugovorene
isporuke definise se kao kupovina i prodaja regulacione energije.
Nezavisno od regulacionog trzista, cene se utvrduju na osnovu ponuda svakog
elektroprivrednog preduzeca za odredeno vreme. Kompanija moze da daje ponude za
kupovinu ili za prodaju elektricne energije ili i za jedno i drugo, npr. ona moze da izrazi
spremnost za kupovinu odredene kolicine elektricne energije ispod utvrdene cene kao i
spremnost da proda iznad te cene. Sve ponude se zbiraju, i cena se balansira na nivou
gde su kupovina i prodaja jednaki. Ukoliko se pojave uska grla u prenosnom sistemu,
posebne ponude mogu da se zatraze za razlicite delove sistema.
Zbog monopolskih karakteristika koje imaju prenos i distribucija elektricne energije,
cena za ove funkcije nije predmet utvrdivanja na trzistu, vec se ona odreduje na bazi
troskovnog pristupa. Elemenat razdaljine nije elemenat tarifa za prenos koje naplacuje
Statnet, ali se zato naplata vrsi prema mestu konekcije na prenosni sistem kao i za
aktuelne energetske tokove. Posebna cena za energiju, podeljena u 5 tarifnih grupa
(plus sesta za izvoz) odrazava troskove gubitaka u prenosu i odreduje se prema
cenama na spot trzistu. drugi izdaci mogu da se zaracunavaju kao sto je npr. slucaj sa
novim prikljuccima na mrezu.
Pored glavne prenosne mreze koja je u vlasnistvu Stannet-a, postoje i regionalne i
distributivne mreze, koje su takode otvorene za sve one koji su zainteresovani. Kao i na
glavnoj prenosnoj mrezi, cene se utvrduju u skladu sa upustvom od strane NVE (Water
Resources and Energy Administration) koji takode rukovodi i organizuje rasprave na tu
temu, ali direktno ne utvrduje niti odobrava tarife.
Norvesko trziste ima niz karakteristika i specificnosti. Skoro celokupna proizvodnja
oslonjena je na hidrokapacitete uz prisustvo znacajnih viskova; uprkos opstoj
deregulaciji, zadrzana su neka ogranicenja koja se odnose na izvoz elektricne energije.
Postojeci viskovi, uticali su na smanjenje cena, pogotovu za velike potrosace kao i za
kupovinu na veliko, kao i na smanjenje pritiska na proizvodne troskove. Nije jasno da li
ce postojeci sistem reprodukovati takve cene koje bi bile dovoljne da generisu nove
investicije onda i u meri kada i koliko to bude neophodno. Trenutno, najveci broj
proizvodaca, postojecom cenom pokriva samo kratkorocne marginalne troskove (koji su
inace kod hidroproizvodnje izuzetno niski) kao i amortizaciju koja je usled velike starosti
kapaciteta znacajno podcenjena, tako da aktuelni kapitalni troskovi ne predstavljaju
znacajnu stavku u strukturi cene.
145
Daleko razvijeniji oblik trzisnih institucija na kojima dolazi do formiranja cena elektricne
energije suceljavanjem ponude i potraznje srecemo u elektroprivredi Engleske i Velsa.
Kazemo razvijeniji, posto u ovom primeru pored velikoprodajnog trzista sastavljenog od
trzista dugorocnim ugovorima (na kome se trguje kapacitetima) i spot trzista (na kome
se trguje energijom), srecemo se i sa maloprodajnim trzistem na kome se odvija
konkurencija kod krajnjih potrosaca (retail competition)
44
.
Spot trziste predstavlja najradikalniji deo reforme koja je izvedena u Engleskoj i Velsu.
Na njemu se suceljavaju ponuda i potraznja za elektricnom energijom u smislu da svako
jutro proizvodaci moraju da prijave koje ce elektrane i blokovi biti raspolozivi za naredni
dan sa odgovarajucom cenom
45
, dok istovremeno svi potrosaci za taj isti period moraju
da prijave procenjene potrebe za elektricnom energijom i to po naponskim nivoima na
kojima preuzimaju struju. Cene i kolicine koje se nude utvrduju se za svakih pola sata..
Na osnovu ovako dobijenih podataka, dispeceri u okviru NGC (National Grid Company)
startuju kompjuterski program ciji je zadatak da minimizira sistemske troskove
proizvodnje za naredni dan. Rezultat rada kompjutera je poznat kao neobavezni spisak
rasporeda angazovanja elektrana, posto on ignorise sva ogranicenja koja mogu da se
pojave u prenosnoj mrezi. Naime, usleg zagusenosti prenosne mreze, moze da se javi
situacija da neka elektrana bude angazovana iako je njena cena veca od cene neke
druge elektrane, tako da je neophodna revizija ovog prvobitnog spiska angazovanja. Na
osnovu revidovanog prvobitnog spiska, kalkulise se cena za svakih pola sata, tzv.
sistemska marginalna cena (SMP)
46
koja je jednaka ceni 1 MWh najskuplje elektrane
koja je u pogonu. Nacin utvrdivanja cema na spot trzistu moze najbolje da se vidi na
sledecem primeru (Hunt, 1991).
Ako postoje cetiri ponude (1,2,3 i 4 penija/kWh) dispeceri odlucuju da se prihvate tri
najnize, tako da je SMP jednaka 3 penija po kWh za tih pola sata. Sva tri proizvodaca
cije su ponude prihvacene dobijaju po 3 p/kWh. Uz ovu cenu, bez obzira da li su se
kvalifikovali ili ne, proizvodaci dobijaju naknadu za svaku elektranu koja je pogonski
spremna. Na taj nacin uveden je elemenat kapaciteta u cenu. Taj elemenat kapaciteta
racuna se po formuli:
LOLP x (VOLL - max. SMP)
gde LOLP (Loss of Load Probability) - Mogucnost prekida snabdevanja -predstavlja
rizik da potraznja bude veca od raspolozivih kapaciteta. Naime, ovaj elemenat pokazuje
u kojoj meri je potrosnja blizu maksimalno raspolozivim kapacitetima, odnosno koja je
verovatnoca da moze doci do pada napona i prekida snabdevanja. Ukoliko je ta
44
Ha sada samo onih sa preko * 2( angaovane snage
45
"roizvoa ne moe direktno isporuiti elektrinu energiju na zahtev potroaa, ve mora biti pozvan da to uini od strane
dispeera
46
;aziv 6istemska marginalna cena #62"$ je dat zbog toga to sistem oznaava da ponude daju svi proizvoai, dok
marginalna oznaava to da se rauna najvia #granina$ usvojena ponuda, i cena zato to su u pitanju cene a ne marginalni
trokovi koji su uobiajeni za dispeersku funkciju. 9pak, moe se konstatovati da ceo ovaj sistem podstie proizvoae da svoje
ponuene cene to vie priblie marginalnim trokovima, jer ukoliko su one vie, anse da budu odbijeni su vee i obratno,
ukoliko su nie javlja se opasnost da ostvare gubitak.
146
verovatnoca velika onda je LOLP jednak 1, i obratno u slucaju postojanja viska
kapaciteta LOLP je jednak 0.
VOLL (Value of Lost Load) - Vrednost izgubljenog snabdevanja - u uslovima kada
trziste nije jos u potpunosti zazivelo, ovaj iznos predstavlja administrativno utvrdenu
vrednost koja treba da simulira nivo maksimalne cene koju su kupci spremni da plate za
dodatni kWh. Trenutno vrednost VOLL je ocenjena na 2 funte / kWh.
Cena koju spot trziste placa proizvodacima PPP (Pool Purchase Price) dobija se na
osnovu formule:
PPP = SMP x (1-LOLP) + VOLLx LOLP
Cene po kojoj spot trziste prodaje energiju PSP (Pool Selling Price) veca je od PPP za
prosecne gubitke prenosa za tih pola sata kao i za troskove odrzavanja stabilnosti
sistema.
Teorijski gledano, ova cenovna struktura se suocava sa mnogobrojnim problemima.
Ona treba podjednako da odrazava kratkorocne marginalne troskove (preko sistemske
margimalne cene) kao i dugorocne kapitalne potrebe (kroz elemente kapaciteta). Cene
prenosa su u glavnom zasnovane na troskovnom principu i one se bazirane na tarifama
za pristup prenosnoj mrezi, pri cemu razdaljina nije presudan elemenat, a efikasnost je
stimulisana kroz primenu RP-X model. Ekonomski rezon, na kome pociva ovakva
orijentacija zasnovan je na zelji za pruzanjem sto efikasnijih cenovnih signala, kao i na
teznji da kroz cenu prikljucka na prenosnu mrezu se ustanovi gde postoje lokalna uska
grla, te na taj nacin stimulisu izgradnju novih proizvodnih kapaciteta kako bi se smanjili
sistemski troskovi.
Osvrcuci se na sveukupnu cenovnu situaciju, koja je danas prisutna u V.Britaniji, u ovoj
fazi procesa javljaju se i izvesna ogranicenja, koja se posebno ogledaju u sposobnosti
trzisnih snaga da deluju neometano. Proizvodnjom u Engleskoj i Velsu, i dalje dominira
duopol Powergen i National Power, dok regionalne distributivne kompanije imaju
monopolsku poziciju na njihovom fransiznom podrucju, tako da su u stanju da sve svoje
troskove kupovine elektricne energije prevale na potrosace. Konacno, za razliku od
Norveske berze, u V.Britaniji samo prodavci mogu da se pojavljuju na berzi sa svojim
ponudama, dok je kupcima onomoguceno ucesce i ostavljena im je mogucnost samo
da izraze svoju spremnost da kupe ili ne kupe elektricnu energiju.
Uz sva ova neresena pitanja, nije iznenadujuce sto berzanska cena se ne ponasa uvek
u skladu sa teoriskim pretpostavkama odrazavajuci marginalne troskove. Potrebno je
jos jednom naglasiti da, i pored toga sto funkcionisanje pool-a u velikoj meri ima
slicnosti sa klasicnim dispecingom u kome se redosled angazovanja elektrana odreduje
na bazi kratkorocnih marginalnih troskova, ono nije zasnovano na troskovnom principu
nego na trzisnom odnosno na sistemu ponuda. Cene iznete u ponudama mogu ali ne
moraju da odgovaraju proizvodnim troskovima, i postoje misljenja da u uslovima
postojanja duopola, ovakva mogucnost moze u velikoj meri da se zloupotrebljava.
Takode, cene za isporuke elektricne energije potrosacima van fransiznog podrucja, nisu
direktno regulisane, i mnogi proizvodaci koriste ovu mogucnost kako bi kroz direktne
ugovore sa kupcima izbegli fluktuacije cena na berzi.
147
Sveukupni efekat ovakvog pristupa formiranju cena na potrosace je dosta tesko utvrditi,
i u V.Britaniji je zapoceta debata oko toga da li su ikakve koristi imali potrosaci od
ovakve promene. Rezultat te debate, zbog postojanja konfliktnih trendova, u velikoj meri
zavisi od duzine vremenskog perioda u kome bi se vrsilo ovo poredenje kao i od izbora
grupe potrosaca koja se posmatra. Privatizacija tezi da podigne stope povracaja na
ulozeni kapital u skladu sa povecanim rizikom sa kojim su se suocili proizvodaci
nestankom garantovanog trzista. Sa druge strane, imamo konkurenciju koja podstice
smanjenje cena i troskova. Sloboda sklapanja ugovora eliminise mogucnost prelivanja
troskova izmedu pojedinih grupa potrosaca. Sve u svemu, iako je medunarodno
uporedenje cena otezano zbog uticaja kurseva valuta i drugih faktora, moze se
konstatovati da cene u V.Britaniji za najveci broj potrosaca, prema podacima
EUROSTAT i EA, su u evropskim uslovima relativno nize nego sto je to slucaj u drugim
zemljama (videti tabelu sa uporednim pregledom cena elektricne energije po pojedinim
zemljama).
1.24 Tarifne strukture
ako je tema ovog rada uglavnom skoncentrisana na problem utvrdivanja opsteg nivoa
cena elektricne energije, faktorima koji su od znacaja za njeno formiranje i principima na
kojima se ono zasniva, tarifni sistem i njegova struktura predstavlja elemenat koji je od
izuzetne vaznosti i koji se ne moze zanemariti kada je rec o cenama elektricne energije.
Prilikom razrade tarifnog sistema, analiza potrosnje predstavlja jednu od najbitnijih faza.
Da bi je uspesno izveo, tarifer je, koliko god nastojao kombinacijom buduce tarife
delovati na trziste, prinuden vec od pocetka da prihvati situaciju onakvu kakva jeste. On
dakle posmatra sadasnju potraznju nebi li joj istrazio strukturu, nivo i ako je moguce
osetljivost na cene, buduci da su na tu potrosnju po svoj prilici vec jako uticale tarifna
struktura i cene koje su bile na snazi pre uvodenja nove terife, kao i komercijalna
politika koju je vodilo elektroprivredno preduzece.
Sama osetljivost na cene usko je vezana uz postojanje konkurentnih oblika energije
sposobnih da potrosacu pruze istu uslugu ili, ako se radi o industrijskom potrosacu,
sposobnih da pruze iste usluge nekom iz njegove branse. Ali, i kada ne postoje
konkurentni oblici energije, ograniceni prihodi kojima raspolazu potrosaci, zahtevaju da
postoji neka maksimalna cena iznad koje bi njihova potrosnja prestala ili bi barem bila
vrlo ogranicena. Prodaja elektricne energije nalazi se u konkurenciji sa prodajom
proizvoda koji pruzaju ekvivalentnu uslugu, ali takode i sa prodajom svih ostalih
proizvoda.
dealna analiza potraznje trebala bi utvrditi koju upotrebnu vrednost ima isporuka za
potrosaca ili grupu potrosaca, te kako se menja ta upotrebna vrednost u zavisnosti od
potrosene kolicine. Drugim recima, ona bi trebala predstavljati mrezu krivulja potraznje
razlicitih postojecih i mogucih potrosaca.
148
Analiza potraznje nekog proizvoda obicno nailazi na ozbiljne teskoce zbog prisustva
velikog broja faktora koje treba posmatrati kako bi se potraznja okarakterisala i odmerila
na ispravan nacin.
Na podrucju elektricne energije analiza se komplikuje stoga sto se istom fizickom
jedinicom mere stvarno raznovrsni proizvodi ( KWh isporuceni u razno vreme, odnosno
istovremeno ali razlicitog kvaliteta ), koji pripadaju razlicitim trzistima i koji se ravnaju po
razlicitim zakonima. Za svaki od ovih proizvoda potraznja zavisi od niza uslova: cene,
komercijalne aktivnosti, cene aparata, cene konkurentskih oblika energije, kupovne
moci stanovnistva.
U tim uslovima pozeljno je razlikovati ove proizvode pre nego sto se istraze faktori na
koje oni reaguju, jer je jasno da analiza ukupne potrosnje i uticaja srednjeg nivoa cene
na tu potrosnju ne bi odgovarala cilju tarifnog sistema, koji treba da razlikuje pojedine
kategorije potrosnje te shodno tome i odredi cenu za svaku od njih.
Uticaj cena drugih proizvoda, i teskoca koju on stalno uvlaci u studiju potraznje, biti ce
vrlo jasan ako se uzme u obzir priroda elektricne energije i njen karakter proizvoda
vezanog za druge. Potrosaca ne interesuje elektricna energija sama po sebi, nego
usluga koju ona moze pruziti u vidu svetla, toplote, pogona, zvuka, slike i sl. Potrosac
se moze koristiti tim uslugama samo ako najpre nabavi potrebne aparate. Potraznja
elektricne energije je dakle usko vezana za potraznju aparata, koja je opet vezana za
njihovu cenu. Potraznja elektricne energije ima isto tako posredni karakter i na podrucju
industrije i trgovine, pa je razumljivo da zavisi od odgovarajuce potraznje konacnog
proizvoda.
Za zadanu kategoriju potrosaca, kriva potraznje predstavlja varijaciju cena koju prihvata
trziste u zavisnosti od preuzetih kolicina. Ona se moze razvrstati na niz "stepenica"
koje pri zadatoj ceni odgovaraju pojavi novih primena elektricne energije kod kojih ona
zamenjuje neki drugi oblik energije. Visina svake "stepenice" odredena je cenom
konkurentnog oblika energije. Svaka od ovih stepenica nece biti stvarno horizontalna,
jer razliciti potrosaci ne prosuduju "ekvivalentnost" na isti nacin, te stoga treba ocekivati
da ce se uzduz krive potraznje elektricne energije naici na nagle promene elasticnosti.
Proucavanje podrucja koji cine pojedinu stepenicu je od izuzetne vaznosti, jer ono moze
da nam da odgovor na pitanje koliku je cenu potrosac spreman da plati radi
zadovoljenja neke svoje potrebe, odnosno sta je on sve u stanju da ucini umesto da se
prikljuci na distributivnu mrezu.
Kod ovih analiza ne sme da se zanemari i uticaj drzave, odnosno njeno uplitanje koje
moze da ide u pravcu da promenama u ekonomskoj strukturi se stvore sasvim razliciti
uslovi od onih koje bi dala neposredna analiza trzista. Tu se prevashodno misli na
direktne ili indirektne subvencije potrosnje radi zadovoljenja nekih od drustvenih ciljeva (
npr. smanjenje nezaposlenosti putem preraspodele kupovne moci i sl. )
Da bi se projektovao racionalan tarifni sistem, koji predstavlja odraz troskova i uvazava
zehteve proracuna prihoda i rashoda kao i izvesnu jednakost tretmana s obzirom na
karakteristike trazenih isporuka, moraju se odrediti kategorije potrosaca, koje daju
osnovu za postojanje razlicitih tarifnih stavova.
149
Da bi se utvrdile ove kategorije ili "parcijalna trzista" mora se poci od vise kriterija:
Prvo od cega moze da se pode, to je vrsta primene elektricne energije kako bi se u
tarifni sistem unela klasifikacija koja je bila koriscena kod proucavanja potraznje. Ovaj
metod je bio veoma popularan u vreme kada se smatralo mogucim predvideti kod
jednog te istog potrosaca odvojene tarife za osvetljenje, snagu, kuvanje, grejanje i sl.
Povecanje broja primene elektricne energije za razlicite namene kod istog potrosaca je
uticalo na to da najveci broj elektroprivreda u svetu napusti ovakav sistem, te da se
opredeli da kategorije potrosaca obrazuje sve vise na osnovu karakteristika vremenskih
varijacija opterecenja koje potrosac namece mrezi.
Obzirom, da izvesne drustvene kategorije potrosaca priblizno istih potreba mogu imati
iste krive opterecenja u istim satima, to se klasifikacija prema karakteristikama
opterecenja , barem kao opste grupe, moze koristiti za razlikovanje potrosaca u
industriji, trgovini, domacinstvima, poljoprivredi i sl. Bez sumnje, podrobnija analiza
potrosnje, ukazace na potrebu formiranja i podkategorija pa se tako npr. u okviru
kategorije koje se odnosi na primenu u trgovini moze postaviti razlika izmedu rasvete, i
grejanja koje izaziva znatne potrebe za snagom u vreme vrsnog opterecenja cele
mreze.
Ako mreza snabdeva jednu vrlo prostranu teritoriju, to se mora ona razdeliti na
geografske zone, ni prevelike da se ne bi stopile skupa vrlo razlicite cene kostanja, ni
premale da bi se izbegle beznacajne diferencijacije tarife. Moze se isto tako, na jednom
podrucju razlikovati seoske i gradske zone, polazeci od cinjenice da potrosaci nemaju
ni iste navike, ni iste potrebe ni iste krive opterecenja. Cena kostanja ce biti razlicita i
zbog razlicite gustine potrosnje.
Sa druge strane, prirodno je posmatrati kategorije potrosaca po kolicini potrosnje. Ona
moze biti karakterisana bilo godisnjim volumenom preuzetih kolicina, bilo maksimalno
izazvanim opterecenjem, bilo pak naponom snabdevanja koji je opet u uskoj vezi sa
prethodna dva kriterija.
Posmatrano sa stanovista potraznje, bilo bi idealno kada bi se kod svake kategorije
potrosaca mogla definisati potrosnja u zavisnosti od svih promenjljivih velicina koje
mogu na nju uticati. Medutim, veoma je tesko postici takav stepen opstosti i preciznosti
ali se barem mogu istraziti podaci kako bi se doslo do saznanja o predznaku i redu
velicine neke varijable.
Ono sto se uopsteno moze primetiti, to je:
da je potraznja u onoj meri manje elasticna koliko potrosaci smatraju tu
potrebu neophodnijom. z ovoga jasno proizlazi da je elasticnost veca kada
postoje proizvodi ili usluge koji su u stanju da zamene elektricnu energiju po
pribliznim cenama. Tako, konkurencija gasa, loz ulja, uglja i drveta, povecava
elasticnost potrosnje u termicke svrhe, a putem nje i elasticnost ukupne
potrosnje kod kategorije domacinstvo. sto tako, konkurencija vlastitih
kapaciteta za proizvodnju elektricne energije povecava elasticnost potraznje
kod grupe industrijskih potrosaca, cija bi potrosnja mogla opravdati izgradnju
takvih kapaciteta.
150
kako se potrosnja elektricne energije dopunjuje kupovinom aparata koji
omogucuju njeno koriscenje, na elasticnost potrosnje u zavisnosti od njene
cene uticu i takvi elementi koji su karakteristicni za takve aparate (cena,
potreban prostor, lakoca rukovanja i sl. )
potrosacev budzet utice na stepen elasticnosti, tako da ukoliko je taj izdatak
zanemariv u odnosu na njega, elasticnost potraznje je slaba i obrnuto. To isto
vazi i za jednog industrijskog potrosaca kod koga ucesce troskova elektricne
energije u ukupnom prihodu opredeljuje stepen elasticnosti potraznje u
odnosu na cenu.
Potraznju kao funkciju razlicitih varijabli treba analizirati vodeci racina o njenom trajanju,
i to sa vise gledista:
Kod odredenog stepena razvoja industrije, i kod zadatog nivoa cene elektricne energije,
neke vrste primene ovog energenta mogu postati interesantne za potrosaca, ali one se
nece momentalno i razviti jer od potrosaca zahtevaju napor da dobije odredene
informacije i da ih razume, a potom i ulaganja. Da bi posmatrana primena postigla svoj
puni razvoj, potrebno je da prode i nekoliko godina. Stoga nema pravog znacaja meriti
potraznju u datom trenutku i uporedivati je sa cenom u tom istom momentu.
Sa druge strane, treba imati u vidu da je opsta industrijska oprema jedna zemlje u
stalnom razvoju, cesto i nezavisno od nivoa cene elektricne energije, te da se shodno
tome stalno menjaju potrebe potrosaca.
Rezultanta ovih cinilaca i razvoja cene elektricne energije pod uticajem tehnickog
napretka, ogleda se u dupliranju potrosnje u roku izmedu 8 i 12 godina kako je to
ustanovljeno u mnogim zemljama koje su usle znacajnije u fazu industrijalizacije. Ove
stope rasta potrosnje bile su prisutne u Evropi sredinom ovog veka, da di danas one
bile manje.
Na taj nacin tarifer, osim teskoca koje ima prilikom "staticke" analize potraznje ( koja ide
za sto vernijom slikom stvarnih momentalnih prilika snimljenom u raznim njenim
komponentama ) mora da predvidi i buducnost, polazeci naravno od analize proteklog
razvoja, ali i od dugorocnog perspektivnog sagledavanja u punom smislu reci. Postavlja
se pitanje koliko to sagledavanje treba da ide daleko u buducnost? Najpre ce ga na
izvestan broj godina vezati posebno sklopljeni ugovori. Sa druge strane opste tarife se
nece moci tako cesto menjati da se ne bi ozlovoljili potrosaci koji su vec izabrali
odredenu opremu, odnosno da bi elektroprivredna preduzeca sto realnije mogla
planirati svoj buduci razvoj.
Kao sto smo u ranijem tekstu vec napomenuli, troskovi isporuke elektricne energije
neprestano variraju i razlikuju se od potrosaca do potrosaca. Stoga je uobicajeno, da se
kroz tarifni sistem identifikuju glavne troskovne kategorije i da se one raspodele kroz
tarifne stavove na odredene grupe potrosaca koji imaju izvesne zajednicke
karakteristike. Tri glavna troskovna elementa koji se najcesce valorizuju su:
Troskovi potrosaca (takode poznati kao fiksni troskovi ili troskovi konekcije)
odnose se na onu grupu troskova koja nastaje samim cinom prikljucka
potrosaca na mrezu, i oni nisu zavisni od vremena isporuka ili od nivoa
151
potrosnje. Oni podrazumevaju pokrice troskova koji nastaju usled pruzanja
usluga potrosacima, kao sto su odrzavanje i ocitavanje brojila, slanje racuna i
slicno.
Troskovi angazovane snage - vezani su za iznos fiksnih kapitalnih troskova
sistema (proizvodnje, prenosa i distribucije) koji su nastali da bi se zadovoljila
zeljena potrosnja u bilo kom trenutku.
Troskovi energije - ovi troskovi su vezani za varijabilne troskove proizvodnje,
prenosa i distribucije elektricne energije koji direktno zavise od nivoa
potrosnje, i primarno se odnose na troskove goriva kao i na varijabilne
proizvodne troskove.
Potrosacki troskovi cesto predstavljaju jedan od elemenata visedelnog tarifnog sistema.
Obicno, troskovi koji su vezani za pruzanje usluga odredenoj grupi potrosaca
odrazavaju prosecne troskove koje placa svaki pojedinacni potrosac, mada u
odredenim posebnim slucajevima, kada su ti troskovi visoki (kao sto su to troskovi
prikljucka za udaljenog potrosaca), oni mogu biti direktno nadoknadivani, dok se
specijalne usluge (npr. dirigovano upravljanje, posebno merenje i sl.) nadoknaduju kroz
specijalne tarife sa vecim fiksnim iznosom.
Snaga se obicno meri i predstavlja poseban elemenat trodelne tarife. U pojedinim
zemljama, maksimalna snaga koja se angazuje moze da se limitira pomocu posebnih
uredaja tzv.limitatora, i takva praksa se posebno primenjuje za kategoriju domacinstava.
U tom slucaju, potrosaci imaju izbor izmedu razlicitih nivoa maksimalne snage, koji
podrazumevaju i veci tarifni stav za veci iznos angazovane snage.
U velikom broju zemalja, potrosaci iz kategorije domacinstvo se susrecu sa dvodelnom
tarifom koja se sastoji iz dela cene za snagu i dela cene za energiju. cest je slucaj
postojanja i specijalne nocne tarife koja odrazava manje troskove energije u periodima
slabog opterecenja sistema.
Troskovi snage i energije variraju tokom dana i godine. Sistem alokacije troskova
obicno pokusava da klasifikuje elektroenergetske troskove po pojedinim elementima i
po pojedinim kategorijama potrosaca. U kojoj meri to moze precizno da se uradi zavisi
od raspolozivih mernih uredaja kao i od slozenosti tarifnih struktura. Prakticno, to je
veoma tesko da se ucini posto se u sistemu javlja simultana, istovremena potraznja za
energijom velikog broja potrosaca, pa je skoro nemoguce indentifikovati ko i u kolikoj
meri ucestvuje u takvoj potrosnji te shodno tome i pripisati mu alikvotne troskove.
Na ova ogranicenja prakticne prirode nadovezuju se i socijalni kao i odredni ekonomski
ciljevi, koji u velikoj meri doprinose tome da tarifa i njeni stavovi ne odrazavaju troskove
koje su potrosaci izazvali svojim ponasanjem. Primeri za takvu situaciju su brojni.
Da bi se obezbedio minimum potrosnje za kategorije sa niskim primanjima uvode se
posebni blokovi u okviru kojih je cena niska i obicno se ne naplacuje deo koji se odnosi
na snagu. U daljem razvoju ovog koncepta, za potrosace iz kategorije domacinstva,
postoje sukcesivni blokovi potrosnje koje u najvecem broju slucajeva karakterise
152
degresivna cena za energiju i progresivna cena za angazovanu snagu. Od razvijenih
zemalja, jedino Japan i talija imaju progresivnu blok tarifu i za energiju i za snagu.
Usled svega toga, kao i zbog postojanja unakrsnih stimulacija i razlicitih troskovnih
struktura pojedinacnih sistema, relativni isto kao i apsolutni nivo cena elektricne energije
znacajno varira od zemlje do zemlje. Na primer, statisticki podaci Evropske Unije
pokazuju da je cena za male potrosace u Dizeldorfu dva puta vece nego sto je evropski
prosek odnosno tri puta veca od nivoa koji je u Holandiji, dok odnos izmedu cena za
male i velike potrosace varira u rasponu od 1 do 4 puta (Videti tabelu u prilogu Cene
eektricne energije po metodologiji UNPEDE-a). ako se jedan deo ovih razlika moze
objasniti razlicitom strukturom pogonskog goriva kao i proizvodnih troskova, najveci deo
ovih efekata je posledica regulacije. Stoga je i cilj deregulacije da putem slobodnog
pristupa prenosnoj i distributivnoj mrezi dovede do veceg obima razmene i preko toga
do ujednacavanja cena za razlicite grupe potrosaca, kao i do ujednacavanja relativnih
odnosa cena izmedu grupa potrosaca u razlicitim zemljama.
Da li ce ovakva orijentacija i dovesti do promena u tradicionalnim tarifnim strukturama
zasnovanim na uprosecavanju troskova po pojedinim kategorijama potrosaca nije
dovoljno jasno. Veliki potrosaci, zbog mogucnosti utvrdivanja cene kroz pojedinacne
ugovore kao i usled raspolozivosti sofisticiranih mernih uredaja, nalaze se u povoljnijem
polozaju od malih, i za njih je ova orijentacija izvesnija. Sta vise, ugovaranjem cene
elektricne energije kroz direktne pregovore, oni mogu da uzmu u obzir i odredene
posebne elemente (kao sto je casovno koriscenje na primer) a ne samo prosecne
troskove. Za male potrosace, zbog regulatornih i prakticnih razloga, verovatnije je da ce
se zadrzati postojece tarifne strukture, uz ocekivanje da ce, sa razvojem mernih
uredaja, doci do daleko razvijenijih i raznovrsnijih tarifnih elemenata zasnovanih na
time-of-day principu.
Jedan od osnovnih principa na kojima se baziraju tradicionalni tarifni sistemi i od kojih
polazi regulator prilikom njihovog formiranja je da se izbegne nepotrebna diskriminacija.
Pod njom se podrazumevaju dve stvari:
Tarife za sve potrosace iz iste grupe moraju da budu jednake
Tarife po svojoj strukturi, kao i opsti nivo cena za pojedine grupe potrosaca,
moraju da odrazavaju troskove vezane za tu grupu.
Sve dok postoje znacajne prakticne teskoce u razdvajanju pojedinih potrosaca u okviru
iste kategorije, tenzije izmedu ova dva principa ce biti male. Ali onda kada, zahvaljujuci
razvoju savremenih mernih uredaja, detaljna diferencijacija izmedu pojedinih malih
grupa potrosaca postane moguca i prakticna sa stanovista troskova, koncept zasnovan
na ova dva principa postaje nepotreban. Razdvajanjem distributivne delatnosti na
transport i prodaju elektricne energije, stvaraju se pretpostavke za uvodenje
153
konkurencije medu isporuciocima elektricne energije i totalnu deregulaciju cena, cime bi
ova dva principa, na kojima je pocivala sadasnja regulacija, izgubili donekle na znacaju.
*
* *
Specificnosti koje elektricna energija ima kao proizvod, kao i njeno mesto, uloga i
znacaj za nacionalne ekonomije u velikoj meri ogranicavaju osnovne funkcije koje cena
odredenog proizvoda treba da ima (informativnu, distributivnu, alokativnu i selektivnu).
U nedavnoj proslosti, odrzavanje cena elektricne energije ispod nivoa troskova radi
davanja podrske razvojnim, socijalnim i drugim politikama, bio je cest slucaj koji se
javljao ne samo u nerazvijenim nego i u mnogo razvijenijim zemljama. Posledice takvog
odnosa prema elektricnoj energiji ogledaju se pre svega u njenoj neracionalnoj
potrosnji, prekomernom trosenju nacionalnih resursa kao i nastanku steta po osnovu
povecanog zagadenja covekove sredine.
Svaki od navedenih modela za obrazovanje cena elektricne energije (istorijski,
marginalni i trzisni), kao sto je izneto u prethodnom tekstu, ima svoje prednosti i
nedostatke, i nijedan od njih ne uspeva upotpunosti da zadovolji postavljene kriterijume
optimizacije (minimalni troskovi uz maksimalnu pouzdanost snabdevanja).
Jos jedan zakljucak moze da se izvede iz analize navedenih modela, a to je da svaki od
njih je imanentan odredenoj fazi razvoja elektroprivrede kao i dominantnom vlasnickom
odnosu koji je zastupljen u njoj. Tako, u situacijama kada treba da se podstakne razvoj
elektroprivrednih kapaciteta, u uslovima dominantnog privatnog vlasnistva, insistira se
na primeni istorijskog modela i to prevashodno kroz regulaciju stope povracaja, koja
obezbeduje manju dozu rizika i stimulativna je za investitore. Pandam takvoj orijentaciji,
u situaciji kada je drzavno vlasnistvo dominantno, su dugorocni marginalni troskovi. Sa
druge strane, primena trzisnog modela je moguca tek u fazi pune zrelosti
elektroprivrede, kada postoji dovoljan broj ili se cak javlja i visak proizvodnih kapaciteta,
kada je izvsena potpuna elektrifikacija nacionalnog teritorija i kada su prenosna i
distributivna mreza kao i prateca tehnicka infrastruktura na takvom nivou da obezbeduju
nesmetanu medusobnu konkurenciju kako proizvodaca tako i prodavaca elektricne
energije.
154
155
RAZVOJ
OSNOVNE
KARAKTERSTKE ELEKTROPRVREDE SRBJE
1.25 storijat
U periodu od 1878 - 1912. godine, opsti stepen dostignutog privrednog, drustvenog i
kulturnog nivoa u Srbiji nije nudio velike mogucnosti za razvoj elektroprivrede. Od
ukupnog broja stanovnika 87% je zivelo na selu, tek svako sesto domacinstvo je bilo
dobrog imovnog stanja, seoska domacinstva nisu mogla da podmire svoje novcane
potrebe trzisnim viskovima, industrija je bila tek u povoju i nju su cinili uglavnom mlinovi
i strugare, itd.(Dobrijevic c. 1993)
Otuda, na takvim materijalnim osnovama prvobitne akumulacije, nije bilo realno
obezbediti velika finansijska sredstva koja su ulaganja u elektroprivredu zahtevala.
Zbog toga razvoj elektroprivrede u Srbiji je imao logican redosled: prvo koncesije
stranom kapitalu, zatim mesovita preduzeca sa stranim i domacim kapitalom da bi
potom ona prerasla u cista akcionarska preduzeca sa vise ulagaca i podele rizika i
profita.
pored svega toga, Srbija ne zaostaje za svetom u primeni prakticnih elektrotehnickih
otkrica koja su se desila u tom periodu. Samo dve godine nakon Edisonove
demonstracije rada sijalice na jednosmernu struju, Petar Jovanovic Sapcanin je (1881)
osvetlio bastu svoje kafane koja se nalazila na uglu ulica Masarikove i Kneza Milosa, na
mestu gde se danas nalazi poslovna zgrada beogradske distribucije (Kremic M. 1993).
Prva elektricna centrala na paru u Srbiji pustena je u rad 1884.godine u Kragujevcu ,
dok je prva hidroelektrana izgradena 1891.godine u Obilicevu kod Krusevca. jedan i
drugi objekat izgradeni su za potrebe vojne industrije, prvi da bi osvetljavao caurnicu u
Vojno-tehnickom zavodu, a drugi za potrebe barutane. pak pocetkom elektrifikacije u
Srbiji smatra se 6.oktobar 1893.godine kada je pustena u rad elektricna centrala u
Beogradu i uvedeno javno osvetljenje u glavnom gradu.
cetiri godine nakon sto je na Nijagari izgradena hidroelektrana koja je radila na
Teslinom principu naizmenicne struje, na reci etinji kod Uzica, 1900.godine izgradena
je hidroelektrana koja je radila na istom principu.
Poglavlje
7.
156
Do 1914.godine, u Kraljevini Srbiji je bilo 13 javnih elektrana (5 termoelektrana i 8
hidroelektrana), ukupne snage 4.470 kW, koje su uglavnom bile u rukama domacih
akcionara, dve su bile privatno vlasnistvo, tri u opstinskom vlasnistvu a jedna (u
Beogradu) u vlasnistvu inostranog koncesionara (Tadic A. 1979.) Ukupna proizvodnja
ovih elektrana pred svetski rat iznosila je 4.600 MWh, uz koriscenje kapaciteta od
svega 11,7%.
Nakon razaranja koja su usledila tokom svetskog rata, pristupilo se obnovi
elektroenergetskih postrojenja, koja je usled nedostatka finansijskih sredstava bila
uglavnom prepustena privatnoj inicijativi. Posebno interesovanje za ulaganje u
energetiku pokazao je strani kapital, koji je bio zainteresovan da kao isporucilac
investicione opreme, obezbedi razvoj svoje elektroindustrije.
Prema podacima iz sacuvane statistike, 1931.godine u Srbiji je bilo:
108 javnih elektricnih centrala ukupne snage 52,9 MVA
24 mesovite elektrane snage 10,9 MVA
82 industrijske elektrane snage 42 MVA
23 kucne elektricne centrale ukupne snage 1,1 MVA
Svega 237 elektricnih centrala ukupne snage 106,9 MVA
U periodu od 1938 do 1941.godine, intenziviran je proces zatvaranja usitnjenih,
dotrajalih i nerentabilnih elektrana. Na osnovu raspolozivih podataka, moze se
konstatovati da je u Srbiji pred svetski rat bilo u pogonu 142 elektricne centrale za sve
namene (javne, mesovite, kucne i industrijske) sa ukupno instalisanom snagom od 148
MW.
Broj elektrificiranih naselja kao i potrosnja elektricne energije, u ovom meduratnom
periodu je porasla, sto ukazuje na sve vecu zastupljenost elektricne energije koja se
prevashodno koristila za osvetljenje a delimicno i za motorni pogon mlinova, tkackih
razboja i dr.
Tabela 10. Pregled elektrificiranih naselja
Vremenski period Ukupno Srbija Vojvodina Kosovo
do 1918.godine 64 20 44 -
Od 1919-1940.godine 367 169 182 16
Ukupno do 1940.godine 431 189 226 16
Broj naselja 6.044 4.268 443 1.333
Elektrificirano u % 7,13 4,42 51,0 1,2
157
zvor: Vek elektrike, 1993.
Od ukupno 1.387.431 domacinstava u Srbiji 1939.godine, prema statistickim podacima,
bilo je elektrificirano 414.286 ili 29,8%.
Ukupna potrosnja elektricne energije u domacinstvima te iste godine, iznosila je oko 58
miliona kWh, a prosecna godisnja potrosnja domacinstava bila je 140 kWh, odnosno
prosecno mesecno 11,7 kWh.
Ukupna proizvodnja u toj godini. kako javnih tako i industrijskih elektrana iznosila je 225
miliona kWh, i ona je rasporedena na sledece kategorije potrosaca:
Tabela 11. Struktura potrosnje elektricne energije
Potrosac GWh Ucesce u %
industrija 111.5 49.5
domacinstva 58.0 25.8
motori i aparati 14.0 6.3
poslovni prostor 12.5 5.6
javni vodovod 11.0 4.8
gradska elektricna vuca 12.0 5.3
ulicno osvetljenje 6.0 2.6
Ukupno 225.0 100
zvor: Vek elektrike, 1993.
Na osnovu svega izlozenog, moze se konstatovati da predratnu elektrifikaciju Srbije
karakterise usitnjenost, izolovanost i individualnost izvora energije, koji uglavnom sluze
za zadovoljenje lokalnih potreba naselja u kojima su podignuti, a u redim slucajevima i
za podmirenje potreba prigradskih i daljih naselja. Elektricne centrale su bile u
vlasnistvu privatnog (pretezno akcionarskog) kapitala i opstina sa tacno utvrdenim
podrucjima snabdevanja, na kojima su vazile tarife formirane na bazi individualne
kalkulacije, nezavisno od vazecih cena u susednim podrucjima. To su u sustini bile
samostalne elektroprivredne jedinice, koje nisu imale nikakvog interesa da se
medusobno povezuju te samim tim formiraju manje ili vece elektroenergetske sisteme.
Otuda, u periodu izmedu dva svetska rata, vrlo slabo je razvijena mreza dalekovoda za
prenos elektricne energije na vece daljine, posto za tako nesto nije postojala ni potreba.
158
1.26 Razvoj elektroprivrede Srbije nakon svetskog rata
Posleratni razvoj elektroprivrede Srbije ostvarivao se etapno, i tu se mogu razlikovati tri
perioda koji su karakteristicni po nacinu organizacije, upravljanja i finansiranja razvoja
elektroprivredne delatnosti. To je pre svega period obnove i uspostavljanja jedinstvenog
elektroenergetskog sistema koji je trajao do 1965.godine, zatim period ekspanzije i
uspostavljanje modernog elektroprivrednog sistema koji je trajao sve do 1990.godine,
da bi u periodu nakon toga doslo ponovo do stagnacije uslovljene pre svega raspadom
bivse Jugoslavije i uvodenjem sankcija od strane medunarodne zajednice.
1.26.1 Razvoj elektroprivrede do 1965.godine
Period do Privredne reforme 1965.godine, predstavljao je prelaz od osposobljavanja
postojecih izvora i distributivne mreze i izolovanog (ostrvskog) rada elektrana, do
formiranja klasicnog elektroenergetskog sistema sa svim svojim funkcijama i atributima.
Otuda, razvoj elektroprivrede odrazavao je u punom svetlu elemente privrednog
sistema ranog socijalizma, odnosno tzv. "drzavnog socijalizma.
Poznato je, da je evolucija ovog razvoja isla od jedinstvenog preduzeca Srbije, preko
Obracunskog centra elektroprivrednog sistema NR Srbije, pa do osnivanja Zajednice
elektroprivrednih preduzeca NR Srbije.
Tabela 12. nstalisana snaga elektrana (u MW)
1945 1950 1955 1960 1965
Ukupno 143 175 286 702 1.024
- HE 6 7 68 298 318
- TE 137 168 218 404 706
zvor: Dokumentacija EPS-a
Donosenjem zakona o elektroprivredi 1958.godine, republicku zajednicu
elektroprivrednih preduzeca sacinjavala su preduzeca proizvodnje i prenosa, dok je
distribucija dobila karakter komunalne delatnosti. U okviru ove Zajednice, vrsena je
kupovina i prodaja elektricne energije, obracunavali troskovi proizvodnje, prenosa i
distribucije na bazi jedinstvenih normativa, a preko fonda za pokrice manjkova pri
Zajednici jugoslovenske elektroprivrede vrseno je izjednacavanje prihoda i rashoda.
159
U periodu do 1965.godine ostvarena proizvodnja i potrosnja elektricne energije u SR
Srbiji iznosila je:
Tabela 13. Ostvarena proizvodnja i potrosnja (GWh)
1945 1950 1955 1960 1965
Proizvodnja 198 558 887 2.024 3.749
- HE 8 16 212 1.009 1.182
- TE 190 542 675 1.075 2.567
Nabavka - 2 41 133 864
Raspolozivo 198 560 928 2.217 4.613
- gubici 30 83 119 377 653
Neto potrosnja 168 477 809 1.840 3.960
- industrija 87 316 543 1.145 2.317
- domacinstva 34 65 122 405 1.061
- ostala potrosnja 47 96 144 290 582
zvor : dokumentacija EPS-a
pored ostvarene visoke prosecne stope rasta potrosnje u ovom periodu koja iznosi
preko 17%, potrosnja po stanovniku je bila mala i iznosila je, na primer u 1964.godini u
Srbiji, svega 464 kWh.
Porast potreba u elektricnoj energiji u Srbiji nije u dovoljnoj meri pracen odgovarajucom
izgradnjom elektroenergetskih kapaciteta, tako da nastali manjkovi su uglavnom
pokrivani kroz medurepublicku razmenu kao i uvozom.
1.26.2 Razvoj elektroprivrede u periodu 1965-1990.
Zaostajanje u razvoju kapaciteta za proizvodnju elektricne energije do 1966.godine
nametnulo je potrebu za inteziviranjem izgradnje istih, te samim tim i za obezbedenje
neophodnih sredstava za finansiranje ovog razvoja. U onoj meri koliko je period do
1965.godine predstavljao period obnove i uspostavljanja jedinstvenog
elektroenergetskog sistema, toliko je period koji sledi predstavljao doba pune
ekspanzije i uspostavljanja jednog modernog i nadasve efikasnog elektroenergetskog
sistema koji po svim bitnim parametrima nije zaostajao za postojecim svetskim
elektroenergetskim sistemima.
160
Drustveno-ekonomske promene koje je pokrenula Privredna reforma, uticale su na to,
da za razliku od prethodnog perioda u kome je dominiralo centralisticko odlucivanje i
finansiranje, samostalne radne organizacije budu te koje ce biti nosioci razvoja.
U tom periodu dolazi i do formiranja Zdruzenog elektroprivrednog preduzeca (ZEP)
koga su osnovale sve HE i TE, prenos kao i rudnici uglja sa povrsinskom
eksploatacijom. Ovo konstituisanje usledilo je nakon donosenja Osnovnog zakona o
elektroprivredi 1965.godine.
Ovim Zakonom elektroprivreda je izjednacena sa ostalim privrednim delatnostima,
odnosno dobila je karakter robnog proizvodaca, sto je stvorilo pretpostavke za
organizaciona i ekonomska resenja koja idu u pravcu maksimalnog stimulisanja
efikasnog poslovanja. Takode, elektroprivredna preduzeca postaju nosioci investicione
aktivnosti, i sve nadleznosti iz oblasti razvoja koje su ranije bila u domenu federacije
prenete su na republike.
Znacaj investicionih fondova vise nije bio toliko izrazen, i sredstva stanovnistva
prikupljana putem zajmova, inostrani krediti i sopstvena sredstva elektroprivrede postaju
glavni izvori iz kojih se finansira razvoj.
A razvoj elektroenergetskih kapaciteta u ovom periodu bio je veoma intenzivan. Od
1965 - 1990.godine. instalisana snaga elektroenergetskih kapaciteta vise se nego
udesetostrucila a slican trend ima i ostvarena proizvodnja
Tabela 14. nstalisana snaga i ostvarena proizvodnja udruzenih elektrana
1965 1970 1975 1980 1985 1990
Proizvodnja (GWh) 4.035 8.694 17.532 27.147 35.852 38.890
- HE 1.182 3.336 8.572 10.972 9.819 8.449
- TE 2.833 5.358 8.960 16.175 26.033 30.441
nstal. snaga (MW) 740 2.384 3.572 5.190 8.116 8.770
- HE 308 1.075 1.853 1.889 2.642 2.827
- TE 432 1.309 1.719 3.301 5.474 5.943
zvor podataka : dokumentacija EPS-a
Ovakvim ubrzanim razvojem i izgradnjom novih kapaciteta ne samo da je izmenjena
struktura raspolozivih kapaciteta, nego je Srbija dosla u poziciju da od zavisnika od
uvoza elektricne energije preraste u znacajnog izvoznika elektricne energije.
161
Tabela 15. Razmena elektricne energije Srbije sa ostalim elektroenergetskim
sistemima (GWh)
1960 1970 1980 1990
sporuke 95 252 4.381 5.422
Prijem 228 573 1.758 926
Saldo -133 -321 2.623 4.496
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
Zahvaljujuci ubrzanom razvoju privrede, intenzivnoj elektrifikaciji domacinstava,
postepenom rastu standarda i opremanju elektricnim uredajima, godisnje stope rasta
potrosnje su bile dosta velike. stovremeno, stope rasta potrosnje u industriji su
opadale, a sa njima i ucesce u ukupnoj potrosnji, da bi se u ovom periodu zadrzalo na
nivou oko 47% dok se ucesce domacinstava u ukupnoj potrosnji u ovom periodu
stabilizovalo na oko 39%.
Tabela 16. Prosecne godisnje stope rasta potrosnje (%)
1966-70 1971-75 1976-80 1980-85 1986-90
Ukupna neto potrosnja 13.2 9.6 10.1 4.7 1.9
ndustrija 10.4 7.1 11.7 3.8 0.6
Domacinstva 19.6 12.7 8.4 5.2 2.0
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
162
1.26.3 Razvoj elektroprivrede Srbije nakon 1990.g.
Raspad bivse Jugoslavije i uvodenje sankcija od strane medunarodne zajednice, u
velikoj meri je uticalo na razvoj i tehno-ekonomski polozaj elektroprivrede Srbije. Prekid
veza sa zapadnoevropskom interkonekcijom, nametnuo je tzv. "ostrvski rezim rada
elektroprivrede sa svim onim negativnim implikacijama koje takav polozaj podrazumeva
(nemogucnost razmene elektricne energije i havarijske ispomoci, povecanje rezervne
margine i slicno).
U ovom periodu, zbog uvodenja medunarodnih sankcija, stopirani su svi medunarodni
krediti kao i pristup drugim izvorima finansiranja, tako da je doslo do obustave izgradnje
novih kapaciteta, a oni koji su zapoceti, konzervirani su i ostavljeni da cekaju bolja
vremena. Problem se nije javio samo u delu razvoja, nego i u pogledu odrzavanja
postojecih kapaciteta koji su u velikoj meri zavisili od uvoza rezervnih delova. Povecano
angazovanje proizvodnih i prenosnih kapaciteta zbog nedostatka drugih energenata,
uticao je na njihovo brze raubovanje, koje usled nedostataka finansijskih sredstava nije
moglo da se nadomesti kroz vece investiciono odrzavanje.
Raspad prethodne federalne drzave bio je pracen jacanjem ionako znacajne uloge
republika u elektroprivredi. Tokom 1991.godine donet je novi zakon o elektroprivredi
47
kojim su preduzeca iz ove delatnosti proglasena javnim i prevedena u drzavno
vlasnistvo.
Nacionalizacija elektroprivrede Srbije iskoriscena je za stvaranje jednog preduzeca u
kome su objedinjene sve tri delatnosti (proizvodnja, prenos i distribucija elektricne
energije) kao i proizvodnja uglja sa povrsinskom i jamskom eksploatacijom, na celom
podrucju Republike. Novonastalo preduzece - EPS formiralo je 23 javna preduzeca
kojima upravlja, tako da ono predstavlja potpuno vertikalno i horizontalno integrisano
preduzece. Pri tome, nije jasno da li je nacionalizovana aktiva ili kapital
elektroprivrednih preduzeca, a takode nije odredeno ni ministarstvo koje je vlasnik
akcija EPS-a. To znaci da postoji situacija multiprincipala, jer je republicka vlada
sastavljena od vise ministarstava koja mogu da imaju konfliktne ciljeve. Komercijalne
veze izmedu preduzeca u sastavu EPS-a ostvaruju se na bazi internih cena koje se
utvrduju na osnovu Kriterijuma za obrazovanje internih cena.
Elektroprivreda Srbije (EPS) u 1998.godini, raspolagala je sa 9.0 GW instalisanih
kapaciteta na generatoru, odnosno 8,3 GW na pragu elektrana. U strukturi kapaciteta
preovladuju termoelektrane na ugalj (lignit) koje cine 62% ukupnih kapaciteta,
termoelektrane na gas i tecno gorivo ucestvuju sa 4% u ukupno instalisanoj snazi,
protocne HE sa 22%, akumulacione sa 5% i reverzibina HE sa 8% u ukupno
instalisanoj snazi.
Termoelektrane su gradene u blizini povrsinskih kopova uglja koji predstavljaju
integralni deo EPS-a. Povrsinsko otkopavanje uglja obavlja se u tri basena u kojima se
rezerve uglja procenjuju na 15 milijardi tona (kosovometohijski basen 11.6 milijardi tona,
kolubarski 2.7 milijardi tona i kostolacki 0.7 milijardi tona). Raspoloziva godisnja
47
6lubeni glasnik 8epublike 6rbije -0G*++*
163
proizvodnja uglja iz ovih kapaciteta iznosi 46,7 miliona tona od cega blizu 80% se
isporucuje termoelektranama.
Termoelektrane na ugalj raspolazu sa relativno velikim agregatima (300-600 MW) koji
su u vreme ugovaranja i ulaska u pogon predstavljali vrh svetske tehnologije. Medutim,
danas prosecna starost instalisanih termokapaciteta iznosi 24 godine, a cak 17 blokova
(oko 58% kapaciteta) preslo je eksploatacioni radni vek od 100.000 casova rada.
Sistem za prenos elektricne energije obuhvata dalekovode od 400 KV (1.559 km), 220
KV (2.189 km) i 110 KV (6.432 km). Distributivni dalekovodi (naponskih nivoa od 0,4 KV
do 110 KV) imaju duzinu od preko 154.000 km, od cega na kablovsku mrezu otpada
oko 23.000 km.
Za razliku od ostale industrije, elektroprivreda Srbije je uspela da se u 1998.godini vrati
na nivo proizvodnje iz 1990.godine. Oscilacije u proizvodnji koje su se javljale tokom
ovog perioda, rezultat su kako kretanja potrosnje elektricne energije, tako i uticaja
odredenih vremenskih faktora (ostvarene hidrologije) kao i raspolozivosti energenata
pre svega gasa i tecnih goriva.
Tabela 17. Proizvodnja elektricne energije na pragu elektrana (GWh)
HE TE - na ugalj TE-TO Ukupno
1990 8.282 25.805 1.181 35.268
1991 10.244 22.540 618 33.402
1992 9.837 21.315 272 31.424
1993 8.835 21.091 10 29.936
1994 9.549 21.188 8 30.745
1995 10.660 22.280 21 32.961
1996 12.228 19.814 173 32.215
1997 11.199 23.651 286 35.136
1998 11.120 23.906 88 35.114
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
1.27 Zaceci tarifne politike i cena elektricne energije
164
Tarifna politika ( tj. tarifni sistem ) nastaje pocetkom elektrifikacije i ista evoluira-razvija
se paralelno sa razvojem potrosnje elektricne energije i sve vecim potrebama za
racionalnim koriscenjem stalno rastucih i sve skupljih elektroenergetskih kapaciteta.
Takav razvoj tarifne politike omogucava i pojava i razvoj sve usavrsenijih uredaja za
merenje elektricnih velicina.
Zaceci tarifne politike u Srbiji u stvari prethode i samoj elektrifikaciji (Brajanovski D.,
Kecman D., Nikolic D., 1997). Naime, u ugovoru o davanju koncesije za elektricno
osvetljenje izmedu opstine varosi Beograd i g.Periklesa Cikosa iz Milana, zakljucenom
u julu 1891.godine, nalazimo nacin za utvrdivanje elemenata za obracun elektricne
energije, koja je iz elektrane (koja je bila predmet ugovora) potekla tek nakon dve
godine.
Pomenutim ugovorom o koncesiji bilo je jasno precizirano koliko metara ulica prve a
koliko druge klase treba da bude osvetljeno, koje jacine sijalica odnosno plamenih lampi
i na kojoj razdaljini ce biti postavljeno kao i niz drugih detalja koji jasno ukazuju na
prapocetke tarifne politike na ovim prostorima. Pojedini clanovi ugovora na to jasno
ukazuju:
"cl.25. ntenzitet ulicnog osvetljenja nece biti isti cele noci. Sve ce lampe goreti do 11
sahata uvece. Posle tog vremena broj zapaljenih lampa svesce se na polovinu. Lampe
koje svetle do 11 sahati, gorece 150 sahati, a one sto svetle cele noci, gore 2500 sahati
godisnje. Trajanje osvetljenja jedne vrste tih lampa moze se povecati ili smanjiti na
racun lampa druge vrste i to u granicama pomenutog broja godisnjih satova.
Kad ce se lampe u vece paliti a kad ce se u jutru gasiti prema dobu godine i mesecevim
fazama, utvrdice nadzorna komisija narocitom tablicom posle potpisa ovog ugovora i u
granicama pomenutog broja godisnjih sahati.
cl. 27. Godisnja cena napred odredenog ulicnog osvetljenja varosi Beograd jeste
osamdeset hiljada din. (80.000).
cl.29. Ako bi opstina gore utvrdeni broj lampa obe vrste ili trajanja osvetljenja povecala,
onda ce za to povisenje placati pored pomenute godisnje cene jos za svaki sahat
gorenja:
0,14 dinara za sijalicu od 60 sveca
0,035 " " " 16 "
0,025 " " " 10 "
0,40 dinara za plamenu lampu od 1000 sveca
cl.30. Za osvetljenje drzavnih i opstinskih zgrada i lokala, cena elektricnog osvetljenja
ostaje ista kao i u clanu 29.
cl. 32. Najvise cene za privatno osvetljenje i na sahat ove su:
165
0,06 dinara za sijalicu od 16 sveca
0,04 " " " 10 "
0,60 dinara za plamenu lampu od 1000 sveca
Cena za lampu drugih jacina po narocitoj pogodbi.
U svakom slucaju koncesionar zadrzava pravo da napred navedene cene za neulicno
osvetljenje obori ili da abonentima odobri narociti rabat prema broju lampa ili trajanja
osvetljenja.
z navedenog se izmedu ostalog moze zakljuciti:
da je kalkulacija cene prvog elektricnog osvetljenja Beograda izvedena
precizno i da ona sadrzi sve troskove proizvodnje i distribucije elektricne
energije i svakako profit koncesionara koji bez toga ne bi ulazio u posao.
da se ovde radi iskljucivo o zakupu i placanju snage a ne i potrosene energije
koja se i ne meri.
da se jos od ugovaranja elektrifikacije, dakle pre njenog pustanja u funkciju,
itekako vodilo racuna o racionalnoj potrosnji energije, nasta ukazuje i
cinjenica da je ugovor predvideo da se sati gorenja osvetljenja tokom godine
utvrduju prema mesecevim fazama, kako bi se iskoristila meseceva svetlost.
Cena elektricne energije, na pocetku elektrifikacije Srbije, bila je veoma visoka. Njenu
visinu opredeljivali su realno visoki troskovi kao i nizak stepen koriscenja instalisanih
kapaciteta. Otuda je elektricna energija bila dostupna veoma malom broju stanovnika,
odnosno onima koji su bili u stanju da plate takvu cenu koja se razlikovala po nameni
potrosnje.
Prve tarife posle svetskog rata razlikovale su tarifne stavove za privatne pretplatnike i
za drzavna nadlestva, a po nameni za osvetljenje i za pogon motora. One su bile dosta
diskriminatorne, obzirom da su kancelarije, hoteli, kafane i ducani placali visestruko
vece cene od ostalih. Postojale su i pausalne tarife zbog toga sto veliki broj potrosaca
nije imao strujomere, pa se potrosnja obracunavala na bazi svetlosnih kalendara.
Prvi racionalni tarifni sistem koji stimulise potrosace na vece koriscenje elektricne
energije donet je 1931.godine. U njemu su uvedeni nizi tarifni stavovi za nocnu
potrosnju, a pored cene za potrosene kilovat-sate, uvodi se i cena za koriscenu snagu,
a slobodno se ugovara potrosnja kod motornih potrosaca sa instalisanom snagom
preko 100kW i mesecnom potrosnjom preko 1500 kWh. Tako se po prvi put u Srbiji
javila tzv. dvojna tarifa ( cena za snagu i cena za energiju) sto ce ostati u osnovi svih
buducih savremenih tarifnih sistema.
166
1.28 Pregled konceptualnih okvira za sprovodenje politike cena elektricne energije
nakon svetskog rata
Osnovni specifikum elektroprivredne delatnosti, u celokupnom posleratnom razdoblju, je
bilo pitanje finansiranja razvoja i cene elektricne energije.
Period nakon svetskog rata karakteristican je po visokom stepenu administrativnog
uplitanja u podrucja organizacije i poslovanja elektroprivrednih organizacija. Tretman
elektroprivrede kao javne sluzbe, opredeljivao je i direktnu ingerenciju drzave na
sektoru politike i rezima cena elektricne energije, utvrdivanja drustveno potrebnih
troskova poslovanja i dohotka kao i na donosenju politike investicione izgradnje
elektroenergetskih objekata.
Uslovi privredivanja za elektroprivredna preduzeca u ovom periodu karakteristicni su po
tome sto je drustvena zajednica vodila politiku niskih cena elektricne energije, jer je to
bio jedan od vaznih uslova za brzu ekspanziju cele privrede i jacanja njene konkurentne
sposobnosti na inostranom trzistu i za podizanje zivotnog standarda stanovnistva.
Opsta karakteristika sistema finansiranja izgradnje elektroenergetskih objekata bila je
centralizacija sredstava i dominirajuci polozaj centralne investicione odluke.
Uslovi finansiranja investicija menjali su se u ovom periodu u zavisnosti od izmena
instrumenata tekuce ekonomske politike. Naime, kreditiranje investicione izgradnje,
odnosno anuitetna sluzba, uvedena je 1953.godine, tako da svi objekti cija je izgradnja
zavrsena do tog perioda, u strukturi cene kostanja ne sadrze troskove anuiteta.
Od 1954. do 1962. godine, sredstva iz Opstih investicionih findova (OF-a) dodeljuju se
kao krediti sa kamatnom stopom od 2% i rokom otplate od 50 godina za HE i 35 godina
za TE. Nakon 1962.godine, vreme otplate zajmova iz OF-a je smanjeno i to na 35
godina za HE i 20 godina za TE, pri cemu je kamatna stopa ostala nepromenjena.
Razliciti tretman objekata u pogledu uslova finansiranja, narocito je dosao do izrazaja
kada su u pitanju bila sredstva koja su poticala iz izvora van OF-a. Uvodenjem
obaveznog ucesca sredstava investitora i pojavom prekoracenja u troskovima izgradnje,
elektroprivreda je potrebna sredstva pribavljala putem bankarskih kredita pod mnogo
nepovoljnijim uslovima i razlicitom strukturom od objekta do objekta.
Na taj nacin su uspostavljeni uslovi finansiranja vec u startu stvarali problem
diferencijacije uslova privredivanja unutar elektroprivrede, te su samim tim uticali na
razlicit ekonomski polozaj pojedinih organizacija, nezavisan od racionalnosti i
ekonomicnosti njihovog poslovanja.
Diferencirani tretman potrosaca u snabdevanju elektricnom energijom bio je realizovan
tako sto su formirane grupe i kategorije potrosaca po namenskom principu i utvrdene
cene za energiju i snagu po unapred oderedenom kljucu, vodeci racuna da takve cene
odgovaraju prosecnim troskovima proizvodnje, prenosa i distribucije po kWh. Medutim,
troskovi elektricne energije su bili relativno niski, jer u sebi nisu sadrzavali otplatu
investicionih kredita posto se izgradnja elektrana i prenosne mreze finansirala iz opsteg
i republickog investicionog fonda pod veoma povoljnim uslovima.
167
Na politici niskih cena bila je postavljena i tarifna politika. Od 1.januara 1957.godine
poceo je da se primenjuje jedinstveni tarifni sistem sa jedinstvenim tarifnim stavovima
po nameni, odnosno grupama potrosnje, za celo podrucje tadasnje Jugoslavije. U
osnovi to je bio binomni tarifni sistem sa cenom za snagu i energiju koja je bila
diferencirana po dobu dana na dnevne i nocne tarifne stavove i imala je u sebi
sadrzanu i sezonsku komponentu.
Prvi konzistentan model formiranja cena elektricne energije kod nas definisan je
postavkama Privredne reforme iz 1965.godine. Poznato je, da je politika cena u toj
reformi u osnovi polazila od pariteta izmedu domacih i svetskih cena i to cena na
konvertibilnom trzistu. Pri tome, kao osnova za formiranje cena posluzile su cene koje
nasa privreda ostvaruje u spoljnotrgovinskoj razmeni. Na ovom principu su u Reformi
formirane cene za oko 2/3 industrijskih proizvoda. Usvojeni koncept formiranja cena
elektricne energije na prenosnoj i distributivnoj mrezi posao je od kriterijuma tzv.
normiranih troskova poslovanja uz uvazavanje promena svih cenovnih inputa kao
posledice reformskih promena i stope akumulativnosti u visini od 6% u delatnosti
proizvodnje i prenosa, odnosno 10% za delatnost elektrodistribucije.
Na ovim postavkama racunalo se, da ce se proizvodno-prenosnom delu sa stopom
akumulacije od 6% omoguciti zajedno sa delom obracunate amortizacije obezbedenje
od oko 30% sopstvenih sredstava za finansiranje razvoja.
Medutim, kako je jedna od reformskih odrednica bila da cene elektricne energije ne
preopterete ostalu privredu koja treba da bude konkurentna u medunarodnoj razmeni,
kao i da ne ugrozi zivotni standard, to je bio odobren znatno nizi nivo cena koji je jedva
bio dovoljan da pokrije prostu reprodukciju.
Na tom nivou cene su ostale nepromenjene do 1970.godine sa svim posledicama na
jacanje reproduktivne sposobnosti ove grane. Zbog tako odredenih relativno niskih
cena elektricne energije zadrzan je sistem regresa, odnosno naknade onim
preduzecima koja su imala relativno vise troskove proizvodnje od dozvoljenih prodajnih
cena. Pravo na regrese ostvarivale su tri republike, i oni su se postupno smanjivali, da
bi na kraju 1968.godine bili i ukinuti. Elektroprivreda Srbije ostvarivala je najveci nivo
regresa zbog toga sto je tadasnja struktura njene proizvodnje elektricne energije bila
izuzetno nepovoljna zbog velikog ucesca malih i skupih termoelektrana, i relativno
male zastupljenosti hidroenergije u ukupnoj proizvodnji.
Takva politika cena elektricne energije u ovom periodu negativno se odrazila na polozaj
elektroprivrede, i osnovne primedbe koje su na nju upucene mogle bi se svesti na
sledece:
prilikom donosenja mera Privredne reforme, cene elektricne energije nisu bile
dovodene u paritetni nivo sa cenama ostalih proizvoda i usluga, usled cega
je, zbog cvrste kontrole cena elektricne energije, disparitet postajao sve
ostriji, jer su cene ostalih proizvoda na domacem trzistu, pogotovu onih
proizvoda koji bitno uticu na troskove proizvodnje elektricne energije, bile u
stalnom porastu;
168
da se zbog takve politike cena ekonomski uslovi poslovanja elektroprivrede
stalno pogorsavaju, tako da je stopa vlastitog ucesca u finansiranju izgradne
proizvodnih i prenosnih objekata umesto predvidenih 30%, u ovom periodu
iznosila samo 11,7%;
da kod utvrdivanja nivoa cena elektricne energije nisu uzete u obzir
inodomicilne cene elektricne energije evropskih zemalja za utvrdivanje
paritetnog nivoa, sto bi bilo u skladu sa principima Reforme;
da se takvim odredivanjem cena postavlja i pitanje politike usmeravanja
potrosnje elektricne energije i njenog mesta u strukturi troskova privrede i
troskova zivota porodice, sto je dovelo do toga da nasa zemlja u odnosu na
druge evropske zemlje belezi najveci trend rasta potrosnje elektricne energije.
U prelaznom periodu posle 1970.godine pa do 1974.godine cene elektricne energije su
bile u nadleznosti federacije, pri cemu treba naglasiti da se taj period poklapa sa
pojavom prve energetske krize iz 1973.godine. Vec 1972.godine, pokusalo se sa
definisanjem sveobuhvatnog modela za dugorocnu politiku cena u energetici. Tako je
sacinjen Dogovor o cenama energetskih goriva i elektricne energije i potpisan je od tri
energetske grane: Udruzenja rudnika uglja, Jugela i Saveta za naftu PKJ.
U tom dogovoru je predvideno da se cene elektricne energije obrazuju:
do nivoa prosecnih domicilnih cena u zemljama ZET-a sa razvijenom trzisnom
privredom uz primenu tekuceg kursa, ili
do nivoa koji u sebi sadrzi sredstva za prostu i prosirenu reprodukciju,
paritetne cene energetskih goriva, kao i najmanje 35% potrebnih sredstava za
finansiranje prosirene reprodukcije u proizvodnji i prenosu elektricne energije
i do 80% potrebnih sredstava za finansiranje razvoja elektrodistributivne
mreze
Cene elektricne energije na mrezi distribucije, utvrduju se u odnosu 2 : 1 prema
ceni elektricne energije na pragu prenosa.
Za velike specijalne potrosace kao i za isporuke u medurepublickoj razmeni,
cene elektricne energije ce se obrazovati pod posebnim uslovima zavisno od
ugovorenog nacina isporuke i od ucesca u finansiranju izgradnje
elektroenergetskih objekata za njihove potrebe.
Pored ovoga koncepta postojao je i predlog na saveznom nivou u pogledu
rezima kontrole cena po kome bi Savezno izvrsno vece svojom odlukom
utvrdivalo kriterijume za formiranje cena za proizvodnju i prenos elektricne
energije u okviru kojih bi elektroprivredna preduzeca u dogovoru sa republickim
izvrsnim vecima odredivala svoje prodajne cene. Pored toga, predlog je sadrzao
i pitanje mehanizma godisnjeg uskladivanja nivoa cena elektricne energije po
principu automatskog uskladivanja sa trzisnim kretanjima domacih cena
proizvoda i usluga koje bitno uticu na troskove reprodukcije elektroprivrede.
169
Takode, predlog je sadrzao i potrebu trajnije primene neposredne kontrole cena,
stim sto ce cene odredivati republike i pokrajine u medusobnom dogovoru a na
osnovu kriterijuma koji proisticu iz opste politike cena, koja se utvrduje na nivou
federacije.
48
Donosenjem Ustava SFRJ 1974.godine i prestankom vazenja jedinstvenog
Zakona o elektroprivredi, republike i pokrajine su svojim zakonima i drugim
aktima regulisale problematiku rada i poslovanja elektroprivrede pa samim tim i
politiku cena i politiku razvoja. Na osnovu toga doneti su i posebni tarifni sistemi
i tarifni stavovi za prodaju elektricne energije koji su se medusobno razlikovali u
meri u kojoj je vodena i razlicita politika razvoja.
Na taj nacin, desilo se da je utvrdivanje cena elektricne energije preneto iz
nadleznosti federacije na republike i pokrajine, a cene energetskih goriva ostale
su u nadleznosti federacije. Takva preraspodela nadleznosti u odredivanju cena
elektricne energije i energetskih goriva dovela je do produbljivanja dispariteta
cena u energetici kao celini, dok je izmedu pojedinih republika i pokrajina doslo
do velikog odstupanja u cenama elektricne energije.
Republike i pokrajine neujednaceno su donosile odluke o povecanju cena
elektricne energije rukovodeci se trenutnim ekonomskim polozajem potrosaca i
zastitom standarda stanovnistva, ili pak potrebama za obezbedenje sredstava
za finansiranje razvoja. Pored toga, pristupilo se uvodenju razlicitih vidova
doprinosa namenjenih finansiranju razvoja, koji za potrosace elektricne energije,
u osnovi, imaju karakter cene. U pojedinim republikama, ekonomski polozaj
elektroprivrednih preduzeca koja su poslovala sa gubicima popravljan je
koriscenjem razlicitih vidova dodatnih sredstava. Na taj nacin se definitivno
udaljilo od postavki datih Reformom iz 1965.godine, po kojoj elektricna energija
treba da ima tretman kao i svaka druga roba, sa svim ekonomskim atributima.
Zakonom o osnovama sistema cena i drustvenoj kontroli cena (donet krajem
1979.god.) ureduju se osnovi sistema cena kao i prava i duznosti pojedinih
subjekata pri uskladivanju i uredivanju odnosa u oblasti cena.
Tim zakonom determinisane su polazne osnove i kriterijumi za obrazovanje
cena:
odnosi ponude i potraznje na domacem trzistu
uticaj svetskih cena na nivo i odnose cena
produktivnost rada i koriscenje sredstava za proizvodnju
polozaj u primarnoj raspodeli i nivo uslova privredivanja
48
6avezni sekreterijat za privredu< ")snovi sistema i politike cena, =eograd *+/&.god.
170
Polazeci od ovog Zakona, 1983.godine donete su Osnove dugorocne politike
cena energetskih goriva i elektricne energije, na bazi koga je trebalo da se
zakljuci drustveni dogovor o dugorocnoj politici cena energenata na nivou SFRJ.
Kao kriterijum za utvrdivanje paritetne cene elektricne energije na pragu
prenosa predlozen je nivo prosecnih prodajnih cena u pojedinim zapadno-
evropskim zemljama koje imaju slicne uslove proizvodnje elektricne energije kao
i Jugoslavija, i koje vrse razmenu elektricne energije sa elektroprivredom
Jugoslavije a istovremeno su i znacajni ekonomski partneri nase zemlje. To su
Nemacka, talija, Austrija, Grcka i Svajcarska.
Kao dopunski kriterijum, paritetna cena bi se utvrdivala na pragu prenosa na
osnovu cene domaceg uglja za TE, primenom koeficijenta prerade uglja u
elektricnu energiju od 1,8 na troskove goriva utvrdene na osnovu specificne
potrosnje toplote od 11.724 KJ/kWh i cene po jedinici toplote u uglju.
Primena dopunskog kriterijuma za utvrdivanje paritetne cene elektricne energije
utvrdena na osnovu cene domaceg uglja za TE vazila bi u slucaju ako ova cena
odstupa za vise od +- 5% od paritetne cene elektricne energije utvrdene na
osnovu cene u 5 zapadno-evropskih zemalja.
Da bi model bio konzistentan, predvideno je da se cene domaceg uglja utvrduje
na bazi ino-domicilnih cena uglja kod proizvodaca uglja u zemljama Zapadne
Evrope (Nemacka, Belgija, Francuska i V.Britanija) uz koeficijenat boniteta u
zavisnosti od vrste i kvaliteta uglja.
Ovako formirane cene ne mogu preci nivo cena od 80% cene nafte umanjene za
koeficijent boniteta uglja.
Ovaj koncept, uraden u energetskim granama, medutim nije prosao u
republicko-federalnim institucijama, pa su cene u energetici bile direktno pod
kontrolom saveznih organa u periodu od 1983.godine.
Donosenjem Dugorocnog programa ekonomske stabilizacije, stvorene su
pretpostavke za prevazilazenje postojeceg stanja u pogledu odnosa cena.
Ponovo se insistira na delovanju svetskih cena koje nasa privreda postize u
razmeni sa inostranstvom, dok u segmentima gde cene ne mogu biti iskljucivo
rezultat direktnog trzisnog odmeravanja u principu treba polaziti od uvazavanja
dejstva ekonomskih faktora (faktora proizvodnje) na nivo cena. Takode, u
Dugorocnoj strategiji razvoja energetike, kao separatu ovog Programa,
definisano je da da u procesu reprodukcije svaki oblik energije mora da se
tretira kao spacificna roba, uz uvazavanje ekonomskih faktora prilikom
formiranja cena energije.
Ostvarivanje ovih postavki datih u Dugorocnom programu ekonomske
stabilizacije operacionalizovano je Drustvenim planom Jugoslavije za period
1986 - 1990.godine, gde su decidno razradeni kriterijumi za formiranje cena u
energetici:
171
"Cene osnovnih proizvoda i usluga u proizvodnji energije i energetskih sirovina i
vrsenja usluga zeleznickog i PTT saobracaja obrazovace se u skladu sa
Zajednickim elementima za obrazovanje cena. Zajednicki elementi za
obrazovanje cena su: prosecni utrosci i koriscenje faktora proizvodnje na bazi
jedinstvenih standarda i normativa, odnosi i nivoi svetskih cena, odnosi cena
energenata i usluga, pri cemu uticaj pojedinih zajednickih elemenata na nivo
cena ovih proizvoda i usluga treba da bude u skladu sa opredeljenjima
sadrzanim u Dugorocnom programu ekonomske stabilizacije, polazeci od
dugorocnih interesa proizvodaca i potrosaca za kontinuirano i stabilno
obazbedenje ovih proizvoda i usluga.
49
Realizacija utvrdene politike cena postavljena Drustvenim planom otpocela je
1986.godine kada su i usvojeni Zajednicki elementi za obrazovanje cena
elektricne energije. Kako je ovim Planom bilo predvideno da se smanje razlike u
odnosima cena elektricne energije, uglja i prirodnog gasa, u 1986.godini je
trebalo otkloniti 33% od postojecih dispariteta cena zatecenim krajem
1985.godine.
Koncept Zajednickih elemenata za obrazovanje cena elektricne energije
zasnovan je na proracunu (na tri razlicita nacina) cene elektricne energije i to na
osnovu:
prosecnih utrosaka faktora proizvodnje na bazi jedinstvenih standarda i
normativa
odnosa i nivoa svetskih cena
odnosa cena energenata
Doprinos svake od ove tri navedene cene u konacnoj ceni elektricne energije
postavljen je u odnosu 70% : 20% : 10%.
Standardi i normativi utvrdeni su za sve elemente u strukturi cene i to za:
hidroelektrane,
termoelektrane na cvrsta goriva,
termoelektrane na tecna goriva,
nuklearne elektrane,
prenos
distribuciju
Normirani su amortizacija, investiciono odrzavanje, gorivo, ostali materijalni
troskovi, kamate na kredite, premije osiguranja, deo dohotka po nameni,
49
%rutveni plan 5ugoslavije za period *+F3,*++'.godina, %rugi deo poglavlja A taka *. 6lubeni list 6485 br. /0GF0.
172
naucno-istrazivacki rad, naknada za koriscenje prirodnih resursa, naknada za
ocuvanje zivotne sredine, licni dohoci, zajednicka potrosnja te sredstva za
prosirenje materijalne osnove rada. Pored toga, normirani su i gubici elektricne
energije u prenosnoj i distributivnoj mrezi. Normativi su bazirani na ostvarenju u
prethodnim godinama.
Proracun svetske cene elektricne energije polazio je od nivoa cena postignutih u
spoljnotrgovinskoj razmeni (35%) i nivoa cena u 5 zapadnoevropskih zemalja
(65%). Ove poslednje dobijale su se na osnovu ponderisane cene za
industrijske potrosace i domacinstva.
utvrdivanje trece cene na bazi odnosa cena energenata polazio je od dva
elementa: odnos cena energenata koriscenih kao pogonsko gorivo (15%) i
uspostavljenih pariteta kroz preradu primarne energije (85%). Kod ovog prvog
elementa za poredenje kao osnov uziman je motor sa pogonom na dizel gorivo i
elektricna energija, dok se drugi elemenat zasniva na ceni domaceg uglja ciji je
paritet izveden iz cene kamenog uglja u 4 zemlje Zapadne Evrope, korigovan za
koeficijente boniteta za mrki ugalj i lignit uz uvazavanje faktora za njegovu
preradu.
Na bazi tako proracunate cene, dobijala se konacna cena za elektricnu energiju,
koja je trebalo da se uskladuje sa stopom rasta cena industrijskih proizvoda,
uvazavajuci postupno otklanjanje dispariteta.
Tok realizacije koncepta utvrdivanja cena elektricne energije na bazi zajednickih
elemenata u pocetku je zadovoljavajuce tekao, da bi se uskoro svi efekti veoma
brzo ponistili, narocito krajem 1988.godine kada SV prakticno suspendovao
dugorocnu politiku cena zasnovanu na ovim elementima.
U okviru objavljene radikalne reforme i makroekonomske politike Savezne vlade
krajem 1989.godine, cene svih vidova energije bile su zamrznute, da bi se zatim
izmenili instrumenti kontrole cena energije. Novi model zasnivao se na vecem
prostoru delovanja trzisnih uslova, uz kontrolne limite koji bi reflektovali neku
vrstu prosecne cene u nekoliko odabranih zemalja Zapadne Evrope. Za
elektricnu energiju novi model nazvan je "Zajednicki kriterijumi za obrazovanje
cena elektricne energije.
Osnovni parametar modela na osnovu koga se izvodila gornja granica cene
elektricne energije bili su cene u pet zapadnoevropskih zemalja (Austrija, talija,
Grcka, Nemacka i Svajcarska). Kao "cena u ovim zemljama racunat je
ponderisan prosek za domacinstva i industriju (na osnovu ostvarene potrosnje
elektricne energije kod ovih kategorija), da bi se preko zvanicnih kurseva one
prevele u dinare, te na taj nacin dobila prosecna cena kao kontrolna velicina za
finalnu potrosnju elektricne energije.
Kao dodatni kriterijum uvedene su cene koje su postignute u spoljnotrgovinskoj
razmeni elektricne energije. Obzirom da je ucesce ovog kriterijuma u formiranju
konacne cene bio udeo uvoza i izvoza u ukupnoj potrosnji elektricne energije u
SFRJ, praktican znacaj dodatnog kriterijuma u modelu je bio marginalan od
svega nekoliko procenata.
173
U modelu, nadleznost drzavnih organa je prvobitno predvidena samo kao manje
vise tehnicka kontrola koja se ubrzo transformisala u ubedivanje proizvodaca da
u cenama ne koriste prostor koji model dozvoljava. Potom se paritet u uslovima
precenjenosti dinara u poslednjoj godini postojanja SFRJ potpuno devalvirao,
tako da ga elektroprivredne organizacije nisu koristile. Model formalno nije
napusten ni u SRJ, mada su ga nove okolnosti realno eliminisale.
Pocetkom 1992.godine, republike Srbija i Crna Gora su izvrsile izmene svojih
zakona o cenama te na taj nacin stvorile mogucnost da propisuju mere
neposredne kontrole cena za proizvode i usluge od interesa za celu zemlju.
Vlada Republike Srbije je 30.januara 1992.godine donela Uredbu o cenama
elektricne energije, nafte i derivata nafte i usluga u zeleznickom i domacem PTT
saobracaju (Sl.glasnik RS, br.3/92), kojom je utvrdeno da se cene ovih
proizvoda i usluga mogu menjati uz saglasnost Vlade Republike Srbije. Od
25.10.1995.godine, cene energenata i elektricne energije u Srbiji se obrazuju u
skladu sa Uredbom o izmeni i dopuni Uredbe o merama za sprecavanje i
otklanjanje poremeceja na trzistu izazvanih zloupotrebom monopolskog polozaja
(Sl.glasnik RS, br.42/95), tako sto za svako povecanje cena, privredni subjekti
su duzni da pribave saglasnost ministarstva nadleznog za pitanje cena. Ovi
propisi su i danas na snazi.
1.28.1 Rezime razlicitih koncepata dugorocne politike cena elektricne energije
Prikazani vremenski tok u kome su se odigrale znacajne promene na sektoru
primarne raspodele u elektroprivredi karakterisu, u osnovi, ako se izuzme period
obnove od 1945-65., tri generalna pristupa definisanja dugorocne politike cena
elektricne energije.
Prvi, iz perioda Privredne reforme 1965.godine u osnovi ima model za
definisanje cena elektricne energije kao ekonomske cene na principu
reprodukcijske cene. Medutim ekonomska cena se ne moze utvrditi ako se ne
znaju stvarni troskovi njene proizvodnje, odnosno ako na znamo cene utrosaka
(inputa) koji ulaze u proizvodnju elektricne energije.
U trzisnim ekonomijama ovaj problem nije tako akutno izrazen kao kod nas jer
se cene inputa formiraju na trzistima faktora proizvodnje kroz konkurentsku
utakmicu. U uslovima kada nije jasno definisana ni cena rada ni cena kapitala,
pojam reprodukcione cene je ostao samo kao teorijska podloga koja nikad nije
bila dosegnuta u toku realizacije ovog koncepta.
Drugi model, koji se javio u energetskim granama posle 1970.godine za
odredivanje cena pa i cena elektricne energije, posao je od egzogenih faktora
na bazi kojih je trebalo izgraditi normalnu ili paritetnu cenu. Ti egzogeni faktori
bile su cene elektricne energije u zemljama sa razvijenom trzisnom ekonomijom i
vazeci devizni kurs. Na ovaj nacin se pokusalo doci (u uslovima nedostatka
sopstvenih) do objektivnih kriterijuma za valorizaciju svih faktora proizvodnje uz
174
uvazavanje i eventualnih posebnih pogodnosti (povoljniji prirodni resursi) koje
imaju nasi primarni energetski izvori u odnosu na one koji postoje u Zapadnoj
Evropi. Dopunski podmodeli predstavljaju samo derivaciju ovog osnovnog,
obzirom da i u Evropi postoji cvrsta korelacija izmedu cena primarnih resursa i
elektricne energije.
Ovaj model odredivanja ekonomskih - paritetnih cena nije imao adekvatnu
podrsku od strane drzave, posto je cinjenicu da u pojedinim segmentima
elektroprivredne delatnosti postoji prirodni monopol, drzava iskoristila kao
izgovor za odustajanje od konzistentnog resavanja dugorocne politike cena
elektricne energije.
Treci model Zajednickih elemenata kao i Zajednickih kriterijuma, predstavlja
sintezu prethodna dva, u kome se pokusalo objediniti delovanje i egzogenih i
endogenih faktora na formiranje cene elektricne energije. Sa ucescem
egzogenog elementa od 30% u strukturi cene elektricne energije, pokusalo se u
vecoj meri izvrsiti objektivizacija i trzisno verifikovanje ove robe.
U citavom ovom vremenskom razdoblju, pocivajuci na voluntarizmu iz perioda
ranog socijalizma i politike jeftine energije, zadrzao se i antirobni odnos prema
elektricnoj energiji, tako da su na jeftinoj, neekonomskoj ceni elektricne energije
realizovani mnogi megalomanski investicioni projekti, cija je rentabilnost
poslovanja iskrivljena dobrim delom i zbog nerealno obracunatih troskova
elektricne energije. Kroz nisku cenu podsticano je rasipanje elektricne energije i
pothranjivala se njena potrosnja izvan stvarnih materijalnih mogucnosti njene
proizvodnje i drustva u celini, i ujedno derogirali svi napori koji su isli u pravcu
njene stednje i racionalnog koriscenja.
1.29 Kriticki osvrt na kriterijume koji su korisceni za utvrdivanje cene elektricne
energije
Na osnovu pregleda dosadasnjih koncepata za formiranje cena elektricne energije,
moze se konstatovati da u citavom posmatranom periodu nije postojao jasno definisan
mehanizam za formiranje i uskladivanje cena elektricne energije, vec da su kriterijumi
koji su za ove namene korisceni pocivali na tzv. modelu paritetnih cena i paritetnih
odnosa
50
.
Svi navedeni kriterijumi su u principu bili dosta uopsteno definisani i nedovoljno
konkretizovani za prakticnu primenu. Zbog toga oni i nisu mogli da budu siguran
oslonac i garancija u procesu formiranja unutrasnjih cena, sta vise, pogodovali su pojavi
arbitrarnosti prilikom utvrdivanja apsolutnog nivoa cena i relativnih odnosa medu njima
(Rudarski institut, 1980.).
U meri u kojoj postoje razliciti kriterijumi u formiranju cena, postoje i razliciti paritetni
odnosno relativni odnosi medu cenama. Paritet se moze meriti u odnosu na pojedine
50
"od paritetnim odnosima #cenama$ podrazumevaju se relativni odnosi vrednosti u razmeni pojedinih roba i usluga.
175
grupe proizvoda iz iste delatnosti, prema proizvodima koji ulaze u troskove reprodukcije
datog proizvoda, prema opstem indeksu porasta cena, u odnosu na izvozne i uvozne
cene ili domicilne cene u pojedinim zemljama.
Za paritetne odnose u cenama bitno je to da u uslovima potpune konkurencije, promene
u paritetima cena mogu da nastupe samo kao posledica povecanja produktivnosti u
pojedinim granama i delatnostima. U nesavrsenim trzisnim uslovima, promene pariteta
cena mogu nastupiti i kao posledica koncentracije i centralizacije kapitala odnosno
stvaranja monopolskog polozaja, diferencijacije trzisnih struktura kao i usled uticaja
monetarno-kreditnih faktora. Pri tome, mesto i uloga drzave takode moze biti znacajan
generator nastajanja dispariteta cena, i to pre svega kroz njenu intervenciju u delu
investicija, kao i kroz njen uticaj na globalnu raspodelu drustvenog proizvoda, fiskalnu
politiku kao i na spoljnotrgovinsku razmenu. Sve navedeno direktno ili indirektno utice
na odnose medu cenama i stvara razlicite paritete medu njima.
Kao kriterijumi za formiranje paritetne cene elektricne energije u dosadasnjoj praksi
najcesce su koriscene: inodomicilne cene u pojedinim zemljama (tzv. "svetske cene),
cene ostvarene u spoljnotrgovonskoj razmeni, cene energenata i standardi i normativi
utrosaka u procesu proizvodnje, prenosa i distribucije elektricne energije
51
.
Ono sto je bitno napomenuti, to je da prakticno nijedan od koriscenih modela za
utvrdivanje paritetnih cena nije ujedno predstavljao i mehanizam za automatsku
korekciju cena, nego je bio samo pokaznog karaktera, odnosno sluzio je za utvrdivanje
stepena dostignutog pariteta u odnosu na izabrane kriterijume.
U narednom tekstu vise cemo se pozabaviti kritickom analizom pojedinacnih kriterijuma
koji su korisceni za utvrdivanje paritetne cene elektricne energije.
1.29.1 Svetske cene kao kriterijum za utvrdivanje paritetnih cena
Nakon privredne reforme, svetska cena je postala jedan od najcesce koriscenih
kriterijuma za obrazovanje cena proizvoda i usluga. Takav tretman svetske cene
posledica je zelje jugoslovenske privrede za vece ukljucivanje u medunarodne
privredne tokove.
51
;ajvei broj ovih kriterijuma potie iz teza "6istem i politika cena koje je 6avezni savet za privredni razvoj i ekonomsku
politiku kao i 6avezni savet za pitanja drutvenog ureenja, utvrdio *+/0.godine. ! tezi 11. utvrena su etiri kriterijuma za
obrazovanje cena proizvoda i usluga<
)dnosi ponude i tranje
?ene iz meunarodne razmene
%ogovoreni razvoj
Trokovni princip
176
Valjda nijedan drugi kriterijum za obrazovanje cena nije toliko osporavan i kritikovan, sa
jedne strane i ujedno mu pridavan toliki znacaj, sa druge strane kao koncept svetskih
cena. Osnove za takav odnos prema svetskim cenama su mnogobrojne.
ako su svetske cene realnost u nasoj privrednoj praksi i neposredno uticu na nivo i
odnose unutrasnjih cena, njih je veoma tesko definisati, i postoji niz problema
metodoloskog karaktera, posto se one tesko mogu statisticki sagledati i precizno
utvrditi.
Medunarodna razmena ne obavlja se samo na osnovu jednog oblika tekuce svetske
cene, posto egzistira vise vrsta svetskih cena, koje se medusobno mogu u velikoj meri
razlikovati. U internacionalnoj razmeni najcesce se susrecemo sa sledecim vrstama
svetskih cena (nstitut za ekonomiku industrije, 1976):
uvozne (importne)
izvozne (eksportne) cene
inodomicilne cene
berzanske (kotacijske) cene
Prema tome, tekuca svetska cena nije neka jedinstvena i homogena ekonomska
kategorija, vec se pojavljije u vise oblika koji su po svojoj ekonomskoj sadzini razliciti, a
u kvantitativnom pogledu se ne podudaraju ni prostorno ni vremenski.
Uvozne (importne) cene su one koje zemlja uvoznica placa za uvoz robe i usluga iz
inostranstva. Za zemlje izvoznice to su izvozne (eksportne) cene. One se medusobno
razlikuju za iznos transportnih troskova, carinsku zastitu, i druge neposredne troskove
koji se javljaju u medunarodnoj razmeni. Uvozne i izvozne cene pojavljuju se u
specificnim oblicima, kao sto su na primer cene koje se javljaju za povremene ad hoc
nabavke, odnosno cene po osnovu dugorocnih aranzmana.
Po inodomicilnim cenama obavlja se razmena unutar granica nacionalne privrede. ova
vrsta cena javlja se u razlicitim oblicima (slobodne, fiksne, maksimirane, monopolske i
sl.). One su najcesce rezultat rezima i politike cena date nacionalne ekonomije.
Berzanske (kotacijske) cene, su one koje se formiraju na velikim svetskim berzama za
odredene proizvode (bakar, nafta, kaucuk, psenica i sl.). Pri tome, ni za ove cene ne
mozemo da kazemo da su jedinstvene, jer za pojedine artikle moze da se pojavi vise
cena, a u pojedinim slucajevima se uzima cena dominirajuceg izvoznika. Sa druge
strane, jedan mali deo medunarodne razmene, uglavnom ad hoc isporuke, se obavlja
po ovim cenama, tako da one u sustini predstavljaju samo jedan indikator opstih
tendencija i kretanja cena na svetskim trzistima.
Svetske uvozne, izvozne, inodomicilne i kotacijske cene najcesce nisu pravi izraz
dostignutog nivoa produktivnosti, nego su pre svega deo jednog ukupnog potencijala
neke nacionalne ekonomije, odnosno rezultat su odredene spoljnotrgovinske i opste
177
ekonomske politike. Retke su situacije da neki proizvodac za jedan artikal postize iste
cene i na domacem trzistu i u medunarodnoj razmeni.
Svetske cene osciliraju i vremenski i prostorno. Vremenske oscilacije izraz su odredene
konjukture, i one su redovna pojava. sto tako, ne moze se govoriti ni o postojanju
nekog jedinstvenog svetskog trzista posto postoje velike razlike u izvoznim i uvoznim
cenama po zemljama i regionima.
Pojava velikih multinacionalnih kompanija u znatnoj meri je uticala i na nivoe svetskih
cena, i to bilo kroz ogranicavanje konkurencije bilo kroz intrakompanijsku razmenu
(poznato da su cene u intrakompanijskoj razmeni daleko vece u odnosu na one koje se
postizu na slobodnom svetskom trzistu
52
). sto tako, sve veci deo medunarodne
razmene odvija se na osnovu dugorocnih aranzmana i posebnih bilateralnih i
multilateralnih sporazuma (pri cemu je stepen zastupljenosti kontratrgovinskih poslova
izuzetno visok
53
), tako da u tim slucajevima robna cena vise nije jedini ekvivalenat, nego
su prisutni i drugi interesi i racunice.
No, i pored svih imperfektnosti svetske cene, ovo je najcesce koriscen paritet gde se
uporeduje domaca cena elektricne energije sa cenom u okruzenju (blizem, evropskom,
svetskom). Osnov za primenu ovakvog pariteta pociva na ideji da postoji veliki deo
globalno objektiviziranih troskova koji su zajednicki za sva elektroprivredna preduzeca.
Na taj nacin, pokusalo se doci do posrednog uticaja medunarodnog trzista na cene
elektricne energije i to kako preko predmeta koji predstavljaju inpute u proizvodnji
elektricne energije kao sto su investicije i gorivo, tako i kroz proizvode kod kojih
elektricna energija predstavlja znacajnu stavku u strukturi njihove cene kostanja.
Da bi se ostvarila poredenja ovakve vrste neophodno je izvrsiti konvertovanje cene u
domicilnoj valuti na neku zajednicku, pri cemu je dolarska cena najuobicajenija posto se
najveci deo svetske trgovine energenata odvija u ovoj valuti. Usled fluktuacije
meduvalutarnih kurseva po pojedinim zemljama, kao i zbog relevantnosti oficijelnog
kursa, takva poredenja mogu u velikoj meri da budu izvitoperena, tako da se cesto
sugerisu i paralelni kursevi za obracun medusobnih odnosa, koji su vezani za kupovnu
snagu nacionalne valute na domacem trzistu.
Kada su u pitanju cene elektricne energije, treba razlikovati barem dva nivoa. Jedan su
cene koje placa finalni potrosac, i one ukljuciju kumulativnu cenu ponude (proizvodnja,
prenos i distribucija) kao i poreska i druga opterecenja koja se pridodaju na ovu cenu.
To je ujedno i jedini nivo cena koji je relevantan za ponasanje potrosaca. Drugi nivo su
cene bez poreza i taksa, koje odreduju ekonomski polozaj elektroprivrednog preduzeca.
majuci prethodno u vidu, to prilikom iznosenja komparacija domacih cena sa cenama u
drugim zemljama, neophodno je dati metodoloski pristup (informacionu osnovu) kao i
dodatna pojasnjenja da li se radi o elektroprivrednoj ceni ili finalnoj ceni koju placa
potrosac.
52
Aideti vie o ovome u radu %r 2arjana 6vetliia, Transnacionalne kompanije, Cjubljana *+F'.godina.
53
) stepenu zastupljenosti kontratrgovinskih poslova u meunarodnoj razmeni i o njenom uticaju na formiranje cena videti
vie u radu Dordana Tania, *+F/. ontratrgovina kao oblik meunarodne razmene, 2agistarski rad.
178
Za potrebe medusobnih komparacija cena elektricne energije po pojedinim zemljama, u
strucnoj literaturi kod nas se danas najcesce koriste dve metodologije:
Metodologija OECD-a (koja za informacionu osnovu koristi podatke iznete u
publikaciji Energy Prices and Taxes koju izdaje OECD, a koja je ujedno
priznata i od Savezne vlade kao zvanicna publikacija koja se koristi za
medusobno uporedivanje cena energenata), po kojoj se iskazuje nivo
ostvarene prosecne prodajne cene, sa i bez poreza i taksi, i to samo za dve
kategorije potrosnje, industriju i domacinstva.
Metodologija Komiteta za ekonomske studije i tarife - UNPEDE
(Medunarodna unija proizvodaca, prenosnika i distributera elektricne
energije), po kojoj se za odredivanje i uporedivanje nivoa cena elektricne
energije po pojedinim zemljama utvrduju tzv. "tipski potrosaci po pojedinim
kategorijama potrosnje sa definisanim tarifnim elementima (snaga, energija,
doba dana sezona i dr.), i uz primenu vazecih tarifnih stavova za prodaju
izvode prosecne godisnje cene elektricne energije.
Pitanje pariteta cena elektricne energije u odnosu na svetsku cenu zavisi i od stepena
ukljucenosti neke privrede u medunarodne robne tokove, pri cemu se naravno ne sme
zanemariti i struktura domace privrede, njen stepen razvijenosti, dostignuti nivo
zivotnog standarda, struktura domacih izvora za proizvodnju elektricne energije kao i
nacina finansiranja investicija u elektroprivredi.
Medutim, najveci razlog za koriscenje svetske cene kao kriterijuma za obrazovanje
paritetnih cena elektricne energije lezi pre svega u cinjenici da na domacem trzistu ne
postoje realne cene faktora proizvodnje (ni kapitala ni rada), pa se preko pariteta
svetskih cena pokusava nadomestiti taj nedostatak.
1.29.2 Paritet prema troskovima proizvodnje
Nasuprot postojece ili neke buduce potrosnje elektricne energije stoje odgovarajuci
troskovi proizvodnje, prenosa i distribucije elektricne energije. Ti troskovi u sustini
predstavljaju osnovu za sagledavanje neophodnog prihoda koga je potrebno ostvariti
preko cene elektricne energije.
ako se moze videti iz prethodnih poglavlja da troskovni pristup kao osnova za
formiranje cena elektricne energije dominira u velikom broju razvijenih zemalja (u nekoj
od izlozenih formi), ovakav pristup formiranju cena elektricne energije nije u znacajnijoj
meri bio prisutan u nasoj praksi. On je kratkotrajno bio primenjivan neposredno posle
Drugog svetskog rata, u periodu obnove, i koriscen je kao osnovni kriterijum u modelu
Zajednickih elemenata. Razlozi za takav odnos prema troskovima kao osnovi za
obrazovanje cena elektricne energije vec su delimicno objasnjeni kada je bilo govora o
svetskoj ceni kao kriterijumu za obrazovanje cena elektricne energije (nemogucnost
utvrdivanja realne vrednosti faktora proizvodnje). Dodatni ralog za ovakav odnos
prema troskovima proizvodnje ideoloske je prirode. Naime, ovakav pristup formiranju
179
cene elektricne energije karakteristican je za elektroprivrede u kojima dominira drzavno
vlasnistvo, sto u uslovima samoupravljanja i postojanja drustvenog vlasnistva nad
sredstvima za proizvodnju nije bilo mnogo popularno
54
.
U ekonomskoj literaturi, kao i u brojnim studijama koje su radene na ovu temu, ovakav
koncept formiranja cena elektricne energije je dosta detaljno obraden. Uglavnom on se
zasniva ili na istorijskim troskovima ili na modelu standarda i normativa. Takode, u
jednom broju studija zagovaran je i model dugorocnih marginalnih troskova bilo direktno
bilo u formi razvojne cene.
55
Kao osnovni model formiranja cena elektricne energije u
Dugorocnoj strategiji razvoja energetike, koji je uradila Savezna vlada uz pomoc velikog
broja visokoskolskih ustanova, navodi se Cost plus model, koji bi trebao da predstavlja
neku vrstu kompilacije dugorocnih marginalnih troskova i razvojne cene.
Pri tome, problem koji smo vec istakli i sa kojim su se suocili kako autori navedenih
studija tako i autori Strategije je kako utvrditi cene faktora proizvodnje koji predstavljaju
input u proizvodnji elektricne energije (kapital, rad, zemlja, masine, itd.), ukoliko ne
znamo njihove stvarne ekonomske troskove.
Naime, za neke troskove koji su poznati kao direktni i nije poseban problem da se
utvrdi njihova realna vrednost (na primer: izdaci za gorivo, materijal itd). Drugi, naprotiv,
vec po svojoj samoj prirodi izazivaju diskusiju. To je pre svega slucaj kod troskova
kapitala i troskova osnovnih sredstava, - amortizacije - koji predstavljaju vazan ako ne i
dominirajuci deo cene kostanja elektricne energije.
Pojam troskova kapitala kod nas se nije shvatao i jos uvek se ne shvata jasno i
jednosmerno iz razloga koji bez sumnje poticu kako iz ideoloskog nasleda tako i zbog
dominantnih vlasnickih odnosa koji su prisutni kod nas. Ovakav odnos prema
troskovima kapitala nije samo nasa specificnost. Sa njim su se suocavale i druge zemlje
u procesu razvoja, i on je u velioj meri proisticao iz ralicitog nacina i strukture
finansiranja izgradnje elektroprivrednih postrojenja.
Naime, u periodu kada su preduzetnik i zajmodavac bili jedna te ista osoba, postojala je
tendencija shvatanja da troskovi kapitala predstavljaju sastavni deo eskontovane dobiti
ostvarene posmatranom proizvodnjom , a ne elemenat troskova u pravom smislu reci.
Drugim recima, ocekivana dobit vlasnika preduzeca rezultirala je iz razlike izmedu
ukupnog prihoda i troskova proizvodnje, a sama dobit vezana za kapital nije bila
smatrana posebnim elementom cene (UNPEDE, 1964).
Ovakav stav je lako objasniti, jer ako preduzetnik nije obavezan izdavati odredene
iznose kao naknadu nekom spoljnjem zajmodavcu, ne zapaza se odmah da finansijske
obaveze ipak postoje i predstavljaju jedan element cene.
54
! periodu samoupravljanja, i preduzea i drava su bili zainteresovani da vrednost osnovnih sredstava bude to nia. "reko
podcenjenog troka amortizacije, stvarala se vetaka situacija da dohodak bude vei, to je ilo u prilog i dravi #vei porezi$
kao i zaposlenima #vee plate$ odnosno direktorima koji su prikazivali uspenije rezultate poslovanja. Takva tendencija, i pored
promena koje su se desile u poslednjih nekoliko godina, jo uvek su prisutne, i napori ka utvrivanju realne vrednosti sredstava
veoma teko prodiru u savremenu praksu.
55
Aideti studije koje su raene na temu cene elektrine energije u 9nstitutu za ekonomiku indistrije, 8udarskom institutu,
Bkonomskom institutu, ?B6 2B);! i sl.
180
Sa ekonomskog gledista, ovo razgranicenje na sopstvena i pozajmljena ulozena
sredstva nema nikakvog realnog znacaja. na sopstvena sredstva (slobodna
amortizacija, nerasporedena dobit, rezervni fondovi i dr.) kao i na tuda treba da se
obracunava kamata, posto bi ona mogla da se investiraju u neke druge grane. Stoga,
ekonomska teorija smatra u svakom slucaju normalnim da se u celosti vodi racuna o
ekonomskoj cinjenici koju predstavlja ulaganje kapitala, to jest da se u cenu kostanja
elektricne energije ukljuce ovi troskovi bez obzira na poreklo sredstava.
U tom slucaju se postavlja pitanje kako odrediti stopu troskova kapitala koju treba
primeniti?
Vrednost koju u casu prodaje ima bilo koje od dobara potrebnih za proizvodnju, moze
se u toku kalkulacije cene kostanja proceniti samo po njegovoj realnoj vrednosti za
privredivanje (definisanoj po mogucnosti trzisnom cenom) jer bi se inace mogla izgubiti
iz vida pogodnost neke druge unosnije primene tog dobra.
Stvarna ekonomska vrednost odredenog nacina proizvodnje moze se oceniti samo tako,
ako se ispita da li se kapital, rad, sirovine i trajna sredstva proizvodnje mogu negde
drugde korisnije primeniti. Stepen koristi se upravo meri cenom koja se moze postici na
trzistu, a posebno na trzistu kapitala tj. kamatnom stopom.
Kamatna stopa koju treba primeniti bice dakle jednaka sadasnjoj kamatnoj stopi koja
vazi na trzistu posmatrane zemlje za onu vrstu kapitala potrebnog za finansiranje
preduzeca. Pri tome, treba imati na umu da vlastita sredstva, zbog veceg rizika,
zahtevaju nesto vece kamatne stope nego sto je to slucaj kod pozajmljenih sredstava
56
.
Normalno je da ce ova stopa zavisiti od uslova poslovanja samog preduzeca, odnosno
od nacina na koji ono trajno osigurava ravnotezu svojih prihoda i rashoda.
Osim troskova kapitala, amortizacija predstavlja takode znacajnu stavku u strukturi cene
kostanja elektricne energije. Poznato je da amortizacija predstavlja godisnji iznos
obaveza po osnovu koriscenja osnovnih sredstava. Vec smo naveli kako je i zbog cega
ova vrsta troska kod nas podcenjena zbog nerealnog iskazivanja vrednosti osnovnih
sredstava. Medutim, ono sto dodatno komplikuje stvari je sam pojam amortizacije
osnovnih sredstava koji je tesko ispravno shvatiti obzirom da je uspostavljanje jasne
granice izmedu investicionog odrzavanja i zamene osnovnih sredstava dosta
problematicno. Naime, periodicnom zamenom istrosenih osnovnih sredstava prakticno
je moguce obezbediti neogranicen vek trajanja, sto (barem teoretski) iskljucuje otpis tog
osnovnog sredstva. Nasuprot tome, ukoliko ne bi bilo investicionog odrzavanja, doslo bi
do brzeg raubovanja osnovnih sredstava cime bi se njihov vek trajanja znatno skratio.
Stoga je neophodno da kod utvrdivanja amortizacije u obzir se uzme i stepen
investicionog odrzavanja.
1.29.3 Paritet prema cenama energenata
56
! prilog ove tvrdnje videti tabelu na ++ strani
181
Paritet cena elektricne energije prema drugim energentima predstavlja takode jedan od
cesto primenjivanih kriterijuma za obrazovanje cena elektricne energije. On pociva na
logici da je elektricna energija kao proizvod ujedno i sastavni deo celokupnog
energetskog trzista na kome se suceljavaju ponuda i potraznja odredenih energenata
zavisno od njihove namene, odnosno u segmentima u kojima jesu ili mogu biti supstituti
u okviru potrosackog sektora, kao i u delu gde enertgenti predstavljaju osnovno
pogonsko gorivo za proizvodnju elektricne energije
57
.
majuci u vidu znacaj energetike i njen uticaj na razvoj ostalih grana i oblasti privrede,
osnovno je da se u sprovodenju opste politike cena u energetici uspostave i odrzavaju
medusobni odnosi cena energenata. Zbog toga, pitanje koje se namece je da li su
postojeci meduenergetski pariteti racionalno uspostavljeni, i ako nisu, kakvi bi oni trebali
da budu? Odgovor na ovo pitanje najcesce se trazi kroz medunarodne analogije.
mplicitna je pretpostavka da su druge, pogotovu razvijene zemlje, kombinacijom
trzisnih snaga i usmerenom energetskom politikom uspostavile racionalne odnose cena
energenata.
Kod ovakve analize, razliciti energenti treba da budu konvertovani na zajednicku
jedinicu mere. Konverzija se vrsi na osnovu toplotne vrednosti pojedinacnog energenta,
i najcesce se iskazuje preko ekvivalentne nafte
58
. Treba napomenuti da posmatranje po
toplotnoj vrednosti, kada su u pitanju cene razlicitih vrsta energenata, uprosceno
resenje. Postoje razlike u stepenima iskoriscenja u zavisnosti od vrste energenta.
Medutim, u medunarodnim komparacijama odnosa cena ovo i nije neki veliki problem,
jer se podrazumevaju iste razlike u stepenu korisnosti razlicitih vrsta energenata.
Medunarodne analogije mogu da posluze kao korisna informaciona osnova (ilustracija
odnosa cena energenata kod nas i u pojedinim evropskim zemljama, moze se videti u
tabelama u prilogu), ali pri tome mora se biti obazriv posto pored mera energetske
politike, ocigledno je da postoje i razlike u troskovima funkcionisanja energetske
infrastrukture (sto se moze zakljuciti i na osnovu podataka iz prilozenih tabela), koje se
reperkutuju i u razlicitim paritetima.
Relativno zaostajanje cena elektricne energije za cenama drugih vidova energije
posredno utice i na raubovanje domacih prirodnih bogatstava. Naime, u situaciji kada
su cene uglja za proizvodnju elektricne energije u direktnoj vezi sa cenama elektricne
energije (a skoro 80% ukupne domace proizvodnje uglja se sagori u termoelektranama),
jasno je da zaostajanje cena elektricne energije podrazumeva i zaostajanje cene uglja,
te se samim tim stvaraju pretpostavke za neracionalnu potrosnju i jednog i drugog
energenta.
57
"Bletroprivreda ne moe da temelji svoje tarife samo i iskljuivo na principu trokova koje potroa izaziva, ve isto tako i na
vrednosnom principu, tj. na tome koliku vrednost za potroaa ima elektrina energija s obzirom da se moe zameniti drugim
vidovima energije ako one stoje potroau na raspolaganju. %rugim reima, tarifa za elektrinu energiju mora predstavljati
kompromis izmeu trokova kao ekonomskog inioca vrednosti elektrine energije i ocene njene vrednosti koju joj pridaje
potroa s obzirom i na druge zamenjive i pristupane oblike energije, 7.Tadi, ?ena elektrine energije, =eograd *+0+. str.0-.
58
* Toe #Tone of oil eLuivalent$ ili Ten #tona ekvivalentne nafte$ M -*.F3F k5Gkg
182
1.30 Aktuelni ekonomsko-finansijski polozaj elektroprivrede Srbije
Da bi se shvatile sve posledice dosadasnje politike cena elektricne energije (koje su
bile objektivno i subjektivno uslovljene), u ovom delu dacemo aktuelni polozaj
Elektroprivrede Srbije (EPS) sa posebnim osvrtom na zadnju dekadu ovog milenijuma,
odnosno na period pre izbijanja rata na teritoriji SRJ.
Poslovanje elektroprivrede Srbije u periodu od 1991 pa do danas karakterise izuzetno
niska cena elektricne energije, znacajno niza od realne cene kostanja, nelikvidnost,
gubici u poslovanju, neizvrsavanje planiranog obima remonata, prenapregnuto
koriscenje kapaciteta te usled toga i povecan broj kvarova, iscrpljivanje zaliha materijala
i rezervnih delova, zaostajanje u planiranoj investicionoj izgradnji i sl. stovremeno,
ostvarenom proizvodnjom, su uspesno, po kvantitetu i kvalitetu, zadovoljene sve
potrebe potrosaca. Ovo su konstatacije koje nisu bez osnova, i argumentacija koja ide
ovome u prilog je brojna.
183
Vec je navedeno da osnovni razlog za ovako tezak ekonomsko-finansijski polozaj EPS-
a je niska cena elektricne energije, koja u proteklom periodu, u uslovima kada nisu
postojali dodatni izvori finansiranja (tu se pre svega misli na dotacije iz budzeta), nije
bila dovoljna da pokrije troskove proste reprodukcije.
Tabela 18. Kretanje prodaje elektricne energije na konzumnom podrucju
EPS-a i ostvarene prosecne cene preracunate u US cente po prosecnom
godisnjem komercijalnom kursu
Godina Prodaja (GWh) Cena (US c/kWh)
1986 22.638 3.97
1987 23.846 4.78
1988 24.246 3.89
1989 23.495 3.86
1990 24.145 3.48
1991 24.673 4.67
1992 23.427 0.82
1993 23.277 -
1994 24.301 1.68
1995 25.572 1.85
1996 27.056 3.05
1997 27.540 3.74
1998 27.417 2,71
zvor: dokumentacija EPS-a
U situaciji spoljne blokade, nedostatka drugih energenata, rata i posledica ratnih
razaranja u okruzenju, elektroprivreda je bila jedan od glavnih amortizera negativnog
uticaja na privredu i stanovnistvo, garant privredne stabilnosti, drustvene sigurnosti i
socijalnog mira u zemlji. U uslovima kada je citava privreda jedva radila sa pola
kapaciteta i manje, ona je bila jedina grana koja je iz godine u godinu ne samo
prebacivala ostvarenja, nego je ujedno ostvarivala i planove koje je drustvo pred nju
postavljalo, sto u navedenoj situaciji ni najmanje nije bilo lako. Cena takvih uslova
privredivanja bila je izuzetno velika. Ona se delimicno moze sagledati kroz iznos
gubitaka iz poslovanja koje je EPS imao u proteklom periodu.
Tabela 19. znos ostvarenog gubitka u periodu 1991-1998.g. preracunat u
US $ po prosecnom godisnjem komercijalnom kursu
184
Godina znos gubitka u
000 dinara
Pros.god.
kurs US$
znos gubitka
u 000 US $
Kumulativni
gubitak u 000 $
1991 157.777 43,64 3.615 3.615
1992 188.256.426 642,12 293.180 296.795
1993 10.638.240.00 8.020,46 1.326.387 1.623.182
1994 1.476.741 1,93 765.151 2.388.333
1995 4.430.912 3,54 1.251.670 3.640.003
1996 3.979.113 5,37 722.367 4.362.370
1997 3.099.853 6,86 451.939 4.814.310
1998 5.412.135 11,31 478.527 5.292.837
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
ako se mogu staviti odredene metodoloske primedbe na ovakav nacin izracunavanja i
iskazivanja gubitka kao i cene elektricne energije u nekoj stranoj valuti (tu se pre svega
misli na preracun gubitka po jedinstvenom prosecnom godisnjem kursu u uslovima kada
je dinamika ostvarivanja prihoda i rashoda tokom godine razlicita), navedeni podaci
mogu dosta ilustrativno da ukazu na ekonomsko-finansijske teskoce sa kojima se
susretao EPS u proteklim godinama. Sto je i logicno, gubitak je bio najveci u godinama
kada je inflacija bila visoka, sto neposredno potvrduje cinjenicu da su stabilni uslovi
privredivanja neophodni za uspesno poslovanje elektroprivrede. Na takav zakljucak
navode i iskazani gubici u 1996., 1997. i 1998.godini koji su u direktnoj korelaciji sa
ostvarenim stopama inflacije, odnosno kada su efekti izvrsenih korekcija cena elektricne
energije mogli da daju adekvatne rezultate.
Navedeni kumulativni gubitak od 5,3 milijardi US dolara sa koliko je EPS "kreditirao
potrosace predstavlja samo direktne negativne efekte, dok su indirektni daleko veci. Oni
se pre svega ogledaju u promenjenoj strukturi potrosnje, koja je u velikoj meri
neracionalna, posto se njen najveci deo preselio kod kategorije domacinstvo, odnosno
koriscen je za termicke potrebe. Ovi efekti posebno zabrinjavaju posto za njihovo
otklanjanje je potreban jedan duzi vremenski period u kome bi kroz adekvatnu politiku
cena elektricne energije i ukupnu energetsku politiku bilo neophodno da se koriguju sve
devijacije u potrosnji.
Tabela 20. Struktura prodaje elektricne energije na konzumnom podrucju
EPS-a u GWh
1990 1994 1995 1996 1997 1998
185
Na 110 KV 3.489 1.272 1.389 2.171 2.573 2,320
Na 35 KV 2.154 1.144 1.309 1.498 1.568 1,529
Na 10 KV 5.782 3.608 3.784 4.177 4.326 4,443
Ukupno visoki 11.425 6.024 6.481 7.846 8.467 8,292
Domacinstva 10.083 15.317 15.842 15.683 15.367 15,333
0,4 KV stepen 1.021 1.040 1.151 1.312 1.333 1,396
0,4 KV stepen 1.345 1.676 1.837 1.928 2.060 2,072
Javna rasveta 271 245 260 287 313 325
Ukupno niski 12.720 18.278 19.090 19.210 19.073 19,126
Ukupna prodaja 24.145 24.302 25.571 27.056 27.540 27,418
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
Rast potrosnje elektricne energije od 13% u 1998.godini u odnosu na 1994.godinu koja
je na skoro pribliznom nivou 1990.godine, u najvecoj meri je posledica ozivljavanja
privrednog ciklusa u ovom periodu (prodaja na visokom naponu je u 1998.g. porasla za
38% u odnosu na 1994.g.) Takav rast potrosnje nije kompenzovan adekvatnim
smanjenjem kod kategorije domacinstvo (ono je u 1998.g. na nivou potrosnje iz
1994.godine koja je sa druge strane za 52% veca od nivoa iz 1990.godine)
Od skoro 50-to postotnog ucesca u ukupnoj prodaji u 1990.god., niski napon je na kraju
1998.godine ucestvovao sa 70%. Ovakva izmena strukture potrosnje imala je poseban
uticaj na ekonomsko-finansijski polozaj JP EPS-a uzimajuci u obzir neodgovarajuce
relativne odnose izmedu cena pojedinih kategorija potrosaca. Naime, preseljenjem
potrosnje sa visokog napona (industrije) u korist niskog napona, a pre svega
domacinstva, doslo je ne samo do povecanja troskova proizvodnje, prenosa i
distribucije elektricne energije, nego je i zbog depresiranih cena elektricne energije za
domacinstva u odnosu na troskove koja ova kategorija potrosaca svojim ponasanjem u
potrosnji izaziva, doslo i do relativnog zaostajanja prihoda za rashodima. To se najbolje
moze videti ukoliko se ostvareni relativni odnosi cena elektricne energije po pojedinim
kategorijama potrosnje uporede sa realnim relativnim odnosima koji proisticu iz troskova
koje pojedine kategorije potrosaca svojim ponasanjem izazivaju.
Tabela 21. Relativni odnosi cena (110 KV=1,00)
1994 1995 1996 1997 1.10.98 Realni
59
Na 110 KV 1.00 1.00 1.00 1.00 1.00 1.00
59
)vako iskazani relativni odnosi cena po pojedinim kategorijama potroaa dobijeni su na osnovu strukture potronje koja je
postojala u periodu pre uvoenja sankcija. !koliko bi se na sadanjoj strukturi potronje pokuao utvrditi realan odnos cena na
bazi trokova koje pojedine kategorije potroaa svojim ponaanjem izazivaju na nivou sistema, onda bi koeficijenti na niskom
naponu bili daleko vei u odnosu na one koji su iskazani u tabeli.
186
Na 35 KV 1.08 1.11 1.14 1.18 1.17 1.14
Na 10 KV 1.41 1.56 1.55 1.53 1.58 1.40
Ukupno visoki napon 1.26 1.35 1.32 1.30
Domacinstva 0.62 1.49 2.10* 1.79 1.89 2.00
0,4 KV stepen 1.58 1.76 1.89 1.83 1.85 1.90
0,4 KV stepen 2.38 3.46 3.42 2.42 2.40 2.40
Javna rasveta 1.57 1.86 1.98 1.82 1.57 1.85
Ukupno niski napon 0.85 1.70 2.22 1.86
Ukupna prodaja 0.97 1.61 1.96 1.69
Ugradeni su i efekti primene blok tarife kao i fiksne naknade od 7 KW
zvor podataka: Dokumentacija EPS-a
Posledica zaostajanja cena elektricne energije u odnosu na realnu cenu kostanja,
njenog dispariteta prema cenama drugih energenata, pogotovu onih koji mogu da
posluze kao supstitut za termicke potrebe, kao i od ovako iskazanih relativnih odnosa
cena po pojedinim kategorijama potrosaca, je i njeno neracionalno koriscenje, koje se
ogleda u tome sto se potrosnja iz produktivnih sfera preselila u neproduktivne.
Koriscenje elektricne energije za zagrevanje prostorija u zimskim mesecima, dovelo je
do povecanja maksimalnih opterecenja za oko 2.100 MW ili za 25%. Vrsno
(maksimalno) opterecenje sistema u 1998.godini dostiglo je 7,2 GW ili blizu 85%
ukupno raspolozive snage na pragu elektrana. Na ovaj nacin, znatno su pogorsane
karakteristike potrosnje kao i uslovi koriscenja elektroenergetskih kapaciteta.
Promene u energetskoj efikasnosti u Srbiji su u kardinalnom raskoraku sa onim sto se
dogadalo i sa stanjem u zemljama OECD-a. Ukupna potrosnja elektricne energije po
stanovniku u Evropskoj uniji je priblizno dva puta veca nego u Srbiji. Medutim, ukupna
potrosnja po jedinici drustvenog proizvoda (kWh/$), odnosno energetski intenzitet, u
1995.godini u Srbiji je sedam do osam puta veci nego u zemljama Evropske unije, a u
domacinstvima cak oko 17 puta.
Tabela 22. Potrosnja elektricne energije u Srbiji po stanovniku i po jedinici
drustvenog proizvoda
Godine Potrosnja po stanovniku Potrosnja po jedinici DP
(cene 94)
1990 2.433 0,554
1991 2.520 0,641
1992 2.384 0,848
1993 2.362 1,210
1994 2.459 1,232
1995 2.580 1,226
1996 2.724 1,220
187
1997 2.768 1,158
zvor podataka: dokumentacija EPS-a
U kojoj meri je ovakva potrosnja neracionalna i odstupa od nivoa dostignutog
drustvenog standarda moze najbolje da se vidi ukoliko se ona uporedi sa potrosnjom po
jedinici drustvenog proizvoda u pojedinim evropskim zemljama.
Grafikon 9. Potrosnja elektricne energije po jedinici DP u pojedinim zemljama
0 200 400 600 800 1000 1200 1400 1600 1800
Srbija 97.
Gr~ka
rska
V.Britanija
Belgija
Francuska
Portugalija
Danska
[panija
Nema~ka
Holandija
talija
Potronja elektrine energije po drutvenom proizvodu u KWh!!! "
zvor: Macic LJ. (1996): Reorganizacija i privatizacija elektroprivrede: Osnovne karakteristike i trendovi u
svetu, Energija br.2, Beograd
Uloga energetskog i socijalnog amortizera, koju je elektroprivreda imala u proteklom
periodu, u meri koliko su to zahtevali uslovi medunarodne blokade, morala bi da se
izmeni. U narednim godinama EPS bi morao da preraste u jednog od glavnih nosilaca
privrednog razvoja. U vezi sa tim, neophodno je da postojeca organizaciona i vlasnicka
struktura EPS-a dozivi adekvatnu transformaciju kako bi se uskladila sa tendencijama i
zahtevima koje namece medunarodna praksa.
Pretpostavka za takav jedan novi odnos i shvatanje uloge EPS-a lezi pra svega u
adekvatnijoj politici cena elektricne energije. Ona bi morala da uvazi ovaj proizvod kao
robu koja (uz izvesna ogranicenja) podleze delovanju svih trzisnih zakona i da kroz
uspostavljanje realnih pariteta prema drugim energentima i putem dostizanja svog
ekonomskog nivoa omoguci da elektroprivreda konacno stane na noge.
Pod ekonomskim nivoom cene elektricne energije, uvazavajuci trenutnu situaciju,
podrazumevamo onaj nivo koji omogucava pokrice drustveno opravdanih i priznatih
(standardizovanih i normiranih) troskova neophodnih za odrzavanje proste reprodukcije
u delu proizvodnje, prenosa i distribucije elektricne energije kao i u delu proizvodnje
188
uglja za potrebe termoelektrana. U ovom trenutku taj nivo je reda velicine 5 US
centi/kWh, pri cemu on ne obuhvata vracanje ranije preuzetih kreditnih obaveza,
troskove zastite covekove sredine kao ni troskove kapitala.
Uvazavajuci dostignuti stepen drustvenog standarda i plateznu sposobnost
stanovnistva, postavlja se pitanje realnosti stava da se kroz cenu elektricne energije
obezbede i dodatna sredstva neophodna za investicioni razvoj, mada je takvo
opredeljenje izneto u Dugorocnoj strategiji razvoja energetike (obrazovanje cena
elektricne energije po modelu cost plus). Ovog trenutka, daleko je vaznije obezbediti
realnu cenu elektricne energije koja bi u uslovima stabilizacije privrede i njenog
otvaranja prema svetu stvorila pretpostavke da se neophodna sredstva za razvoj
obezbede na nacin koji je primeren ovoj oblasti u razvijenim ekonomijama. Slobodna
amortizacija koja bi se stvorila dostizanjem nivoa eksterne cene od 5 US centi/kWh bila
bi dovoljna da posluzi kao sopstveno ucesce u daljoj investicionoj aktivnosti, dok bi se
ostala sredstva morala pribaviti kroz finansijske i robne kredite.
Ne treba se zavaravati da ce elektroprivreda dostizanjem ovakvog nivoa cena resiti sve
svoje probleme i moci odmah da posluje na ekonomskim principima. Breme prenetih
obaveza iz proslosti je isuvise veliko. Obaveze prema dobavljacima i druge neizmirene
obaveze (prema drzavi, bankama, radnicima i sl.) na kraju 1998.godine, dostigle su nivo
od 2,3 milijarde dinara. ako su i potrazivanja po osnovu isporucene elektricne energije
iz prethodnog perioda na priblizno istom nivou, realnost njihove naplate je daleko
neizvesnija nego sto su to prenete obaveze (tu se pre svega misli na potrazivanja od
Sremsko-baranjske oblasti, potrazivanja po osnovu isporucene elektricne energije
izbeglicama, privrednim kolektivima koja vec godinama ne rade ili rade sa minimum
iskoriscenih kapaciteta i sl.)
Za resavanje pitanja likvidnosti realna ekonomska cena predstavlja resenje na dugi rok,
a nelikvidnost (pogotovu ovog obima) zahteva koriscenje drugih finansijskih
instrumenata koji bi mogli da u kratkom roku premoste ovaj problem. Neiznalazenje
resenja za ovaj problem (kako pitanja cena elektricne energije tako i likvidnosti) moze
imati veoma ozbiljne posledice, posto obzirom na znacaj i zastupljenost elektroprivrede
u drustvenom proizvodu stvaraju se realne pretpostavke za generisanje ekonomske i
finansijske krize u drustvu kao celini.
Autor je misljenja da jedan od bitnih razloga za neuspeh vecine posleratnih reformi kao i
programa ekonomske stabilizacije lezi izmedu ostalog i u nerealnoj ceni elektricne
energije. Kroz njenu podcenjenost samo su se jos vise nagomilavali problemi i teskoce
koje nije bilo moguce prevazici na kratki rok, i u strahu da se uhvate u kostac sa njima i
prekinu taj zacarani krug, "circulus virciozus, nadlezni organi su samo produzavali
agoniju u kojoj se nalazilo celokupno drustvo i stvarali privid rasta i blagostanja.
Sakrivanjem iza zastite drustvenog standarda i podsticanja konkurentnosti privrede, oni
su na dugi rok unazadili i tu privredu i osudili buduce generacije da plate sve zablude
sa kojima su ziveli.
189
ZAKLJUcNA RAZMATRANJA
Poglavlje
8.
190
U zemljama sirom sveta svedoci smo promena koje se desavaju u elektroprivrednoj
delatnosti. Pri tome neke zemlje su vec dublje zagazile u te promene, neke se nalaze
usred tog procesa, a neke ih tek planiraju.
Te promene se, pre svega, ogledaju u izmeni vlasnicke i organizacione strukture
elektroprivrednih preduzeca kao i u svojevrsnoj ekonomskoj i pravnoj deregulaciji ili
reregulaciji usled neefikasnosti drzavnih monopola i postojece regulacije, nemogucnosti
budzetskog pokrivanja gubitaka iz poslovanja, nedovoljnih sredstava za finansiranje
investicija i slicno.
Uvodenu delovanja trzisnih zakona i konkurencije u veliki broj industrija koje su do tada
poslovale u odrednoj meri definisanim i regulisanim uslovima, prethodila je adekvatna
teorijska priprema, posebno u delu tretiranju prirodnih monopola. Naime, istrazivanja
koja su vrsena u ovoj oblasti, pokazala su da pojedini segmeni elektroprivrede
( proizvodnja i snabdevanje elektricnom energijom) su pogodni za uvodenje
konkurencije, dok drugi i dalje ostaju prirodni monopoli (prenos i cista distribucija).
Da bi konkurencija mogla da zazivi u pojedinim segmentima elektroprivrede, neophodno
je da se izvrse znacajne strukturne promene. Restruktuiranje je obicno limitirano
postojecim prirodnim izvorima kao i politickim ogranicenjima, i ono u sustini
podrazumeva stvaranje novih horizontalnih i vertikalnih veza u okviru grane. Pri tome,
posebno je izrazen trend vertikalne dezintegracije, dok su u domenu horizontalne
integracije prisutne brojne izmene u broju preduzeca i njihovog udela na trzistu.
Promene u vertikalnoj i horizontalnoj integrisanosti elektroprivrednih preduzeca kao i u
zastupljenosti regulacije, podstaknute su u najvecoj meri procesom privatizacije, koji je
postao svetski proces, i za koji se ocekuje da ce biti jos izrazeniji u buducnosti. Na to
ukazuje porast udela razlicitih oblika privatnog vlasnistva koji je primetan skoro kod svih
zemalja clanica OECD-a, kao i kod pojedinih zemalja u razvoju kao kod onih koje su
dublje zagazile u proces tranzicije. Forme i oblici privatizacije veoma su raznovrsni od
zemlje do zemlje, a sami procesi se primenjuju sa razlicitom vremenskom dinamikom.
Standardne forme utvrdivanja cena elektricne energije kao sto su model dugorocnih
marginalnih troskova ili model interne stope povracaja, sve vise ustupa mesto trzisnim
mehanizmima, pri cemu, usled kratkog roka primene ovog modela ne moze se
pouzdano reci kakve su posledice po pouzdanost snabdevanja potrosaca.
ako, shodno ekonomskoj teoriji, trziste kroz svoje mehanizme dovodi do optimalne
alokacije resursa, te je kao takvo pozeljan oblik u svim industrijskim delatnostima, ono
sto je posebno interesantno, vezano za navedene promene u elektroprivrednoj
delatnosti, je da njegovo geografsko sirenje nije uslovljeno silom ekonomske logike, vec
odredenim institucionalnim prinudama izrazenim u formi direktiva, uslovljavanja
dobijanja razvojnih kredita, mogucnostima plasmana elektricne energije i slicno.
Nasuprot ocekivanjima da ce povecana konkurencija u delu proizvodnje elektricne
energije i njene prodaje uticati na smanjenje cena, stoje predvidanja da ce povecanje
rizika poslovanja imati sasvim suprotne tendencije u ovom domenu. Otuda se postavlja
191
pitanje koji su to razlozi koji uticu na toliko insistiranje za uvodenje trzista i slobodne
konkurencije u delu elektroprivrede u kome ne postoji prirodni monopol?
Odgovor na ovo pitanje moze da se nade ukoliko se ove promene stave u kontekst
nekih opstih medunarodnih tendencija, pre svega procesa globalizacije kao sastavnog
dela uvodenja novog svetskog poretka. Za tu svrhu su posluzile i teorisjke podloge
nastale u krilu "cikaske liberalne skole koja je trasirala put za sve ove promene.
"Globalizam je model koji Trlaterala pokusava da nametne svetu bez alternative; rec je
o jednoumlju koje ne dozvoljava ni jedan drugi tip politicke ekonomije ili drustvenog
razvoja sem onoga koji nudi Trilaterala i njeni pomocni organi: Medunarodni monetarni
fond, Medunarodna banka za obnovu i razvoj i OECD.
Karl Marks, tvorac "naucnog socijalizma, postavio je svoju globalisticku viziju prelaza u
postnacionalnu epohu na bazi odumiranja drzave kroz proces proleterskog
internacionalizma. deolozi Trilaterale resavaju ovaj problem pragmaticki, bez
mistifikacije, proglasavajuci nacionalnu drzavu arhaicnom ustanovom; njen konacni
nestanak sa scene treba da tece kroz proces deregulacije i privatizacije i postepenog
prenosenja pravnih funkcija na transnacionalne kompanije u domenu finansija,
investicija i regulisanja radnih odnosa. Prodajom velikih privrednih giganata, drzava
gubi ne samo finansijske izvore za pokrica socijalnih davanja, nego "de jure postaje
vlasnistvo velikih transnacionalnih kompanija. (S.Avramov, 1998)
Na osnovu ovog citata kao i prethodno iznetog, jasno je da sve navedene promene koje
se desavaju u elektroprivrednoj delatnosti predstavljaju sastavni deo jednog daleko
sireg procesa, odnosno da su jedan od instrumenata uvodenja novog svetskog poretka.
Politika cena elektricne energije, kao jedan od faktora preko koga drzava vrsi
optimizaciju funkcionisanja elektroenergetskog sistema i usmerava razvoj, i koja ujedno
predstavlja jednu vrstu nacionalnog makroekonomskog instrumenta za vodenje i drugih
ekonomskih i socijalnih politika, na ovaj nacin gubi svoju funkciju. Kroz proces
privatizacije i deregulacije i kroz znacajnije uvodenje trzisnih mehanizama u delu
elektroprivredne delatnosti, ta politika, koja je do sada imala nacionalna obelezja, dobija
nova, internacionalna obelezja i prelazi u ruke vodecih transnacionalnih kompanija.
Bivsi japanski premijer Mijazava, istaknuti clan Trilaterale, u svom referatu na sastanku
u Tokiju 1978.godine istice:Ekonomska sloboda podrazumeva slobodu takmicenja
korporacija, slobodu trzista i donosenja nezavisnih odluka o platama, slobodu
regulisanja odnosa izmedu rada i menadzmenta. Ekonomska reforma treba da ima tri
bitna elementa: privatizaciju, deregulaciju i decentralizaciju. Na taj nacin nacionalne
vlade ce izgubiti moc i kontrolu na svojoj teritoriji, ali i zvore prihoda kojima se pokrivaju
socijalne potrebe.
majuci sve ovo u vidu, namece se pitanje kakvi ce biti efekti ovih promena na
elektroprivrednu delatnost, odnosno kako ce ova industrija da se razvija u buducnosti i
koja bi to strategija bila koja bi omogcila uspesno poslovanje preduzeca?
U jedanom od mogucih scenarija koji je izneo Eduardo Valente u svom radu "Overview
of Electricity Supply ndustry in Europe, on pokusava da predvidi sa kojim sve
izazovima mogu elektroprivredna preduzeca da se suoce u narednih 10 odnosno 20
godina.
192
Uzimajuci u obzir dve osnovne dimenzije: stepen politickog i ekonomskog otvaranja i
stepen tehnoloskih i ekoloskih promena, autor je izneo tri moguca scenarija buducnosti.
Svako od njih predstavlja alternativnu buducnost koja je moguca da se desi u narednih
10-15 godina, pri cemu stepen njihove izvesnosti nije podjednak. U sustini ova scenarija
bolje je posmatrati kao eventualne mogucnosti koje bi trebalo da ukazu na stepen
neizvesnosti i rizika kojima je izlozena ova privredna delatnost.
Prvi scenario predstavlja projekciju sadasnjeg stanja i trendova u buducnost, i autor ga
naziva "today's tomorrow. On podrazumeva mali stepen politickog i ekonomskog
otvaranja kao i minimalna tehnoloska i ekoloska pomeranja koja nece bitnije da
promene danasnji nacin proizvodnje i isporuke elektricne energije. U ovom scenariju
konkurencija postoji, ali u meri koja ne ugrozava poslovanje i opstanak postojecih
elektroprivrednih preduzeca. Regulativa je ta koja jos uvek usmerava tokove i nacin
poslovanja ovih preduzeca.
Drugi scenario, autor naziva haosom. On oznacava svet u kome postoji slobodna
konkurencija, gde ne postoje trgovinske barijere izmedu zemalja i u kome ce potrosaci
imati mogucnost da biraju snabdevaca elektricnom energijom po sopstvenom
nahodenju u skladu sa cenama i uslovima prodaje koje oni pruzaju. Odredivanje cena
umesto u regulatornim telima zasnivace se na trzisnim principima sem u delovima
elektroprivrede u kojima postoji prirodni monopol. Novi proizvodaci sve vise se ukljucuju
na to trziste, predstavljajuci na taj nacin ozbiljnu pretnju postojecim preduzecima.
Kljucni elemenat ovog scenarija je da u njemu postoje pobednici i pobedeni, i polako ali
sigurno pojedini ucesnici u ovom poslu bice potisnuti sa trzista ili pomereni u manja
profitabilna podrucja.
Treci scenario odnosi se na sasvim drukciju situaciju u kome se elektroprivredna
delatnost radikalno transformise usled tehnoloskih proboja kao sto na primer
predstavlja uvodenje kucnih generatora cija eksploatacija je cenovno konkurentna, koja
bi u slucaju siroke rasprostranjenosti ucinila prenosnu i distributivnu mrezu potpuno
nepotrebnom ili pak marginalnom. ako ovaj scenario zadire u daleku buducnost, i ima
najmanju verovatnocu ostvarenja, njegove posledice po elektroenergetski sistem su
najvece. Da i ovakva mogucnost treba da se uzme u obzir, ukazuje i podatak da se do
2000-te godine ocekuje da ce priblizno 4.000 MW instalisane snage biti raspolozivo u
gorivim celijama. Takode, uticaj interaktivne tehnologije i njena primena u
domacinstvima kao sto su daljinsko ocitavanje brojila i naplata, daljinska kontrola i
automatsko biranje najpovoljnijeg isporucioca elektricne energije (kao sto je to moguce
u odredenim slucajevima kod GSM mobilne telefonije) mogu u velikoj meri da promene
postojecu sliku poslovanja elektroprivrednih preduzeca.
ako svesni cinjenice da nijedno od navedenih scenarija nece da se ostvari na nacin
kako je ovde opisano, vec da su verovatnije kombinacije i varijacije svih ovih faktora,
iznosenje ovakvih mogucnosti ima za cilj da nam ukaze i suoci sa cinjenicama da svako
elektroprivredno preduzece mora da pocne da razmislja o svojoj buducnosti drukcije
nego sto je to do sada cinilo. Tradicionalni pristupi ovoj problematici moraju
jednostavno da se zaborave i ustupe mesto globalnim tendencijama u kojima nema
mesta za uvazavanje nacionalnih interesa i potreba. Elektroprivredna preduzeca moraju
da se okrenu sama sebi jer iskustva i istrazivanja ucinjena u nekim drugim industrijskim
delatnostima sugerisu da trend u pravcu veceg trzisnog otvaranja i primene znacajnijih
193
tehnoloskih inovacija je vec prisutan i da je takvo stanje neizbezno. Vise se ne postavlja
pitanje da li ce se neko od zadnja dva navedena scenarija desiti vec kada ce se desiti.
L T E R A T U R A
1) ajic N., Tomanovic R. (1997): Energenti 21 veka, Zbornik radova sa savetovanja
ekonomista i energeticara Jugoslavije na Kopaoniku, Beograd
2) Cuk N. (1998): Stanje i tendencije razvoja termoelektrana sa fosilnim gorivima,
Energija br.1, Beograd
3) Antic S. (1998): Privatizacija i ekonomska regulacija elektroprivrede, Doktorska
disertacija, Podgorica
4) Averh. H., Johnson L. (1962): Bahaviour of the Firm Under Regulatory Constraint,
American Economic Review 52, December
5) Avramov S. (1998): Trilateralna komisija, Veternik, Beograd
194
6) Babic R. Macic LJ. (1999): Uslovi i mogucnosti prevazilazenja zastoja u razvoju
Elektroprivrede Srbije, Energija br.1, Beograd
7) Bailly H.C. (1992): The Burgeoning Market for Privatized Power: The nternational
Potential, Fifth Annual American Bar Association Conference on Electricity Low
and Regulation, March 12, Denver
8) Baldick R., Kahn E. (1993): Network Costs and the Regulation of Wholesale
Competition in Electric Power, Journal of Regulatory Economics, vol 5 no 4
9) Baumol W., Panzar J., Willing R. (1982): Constetable Markets and the Theory of
ndustry Structure, Harcourt Brace Jovanovich, New York
10) Begovic B. (1995): Ekonomika urbanistickog planiranja, Ces Mecon, Beograd
11) Begovic B. (1996a): Smece u ekonomskoj teoriji: slucaj prirodnog monopola,
Ekonomska misao 1-2
12) Begovic B. (1996b): Privatizacija telekomunikacija u stocnij Evropi, Ekonomika Vol
XXX no 10, Beograd
13) Berg S., Jeong J. (1991): An Evaluation of ncetive Regulation for Electric Utilities,
Journal of Regulatory Economics, vol 3
14) Berrah N., Lamech R. (1995): Power sector reform in developing countries, Power
Technology nternacional, Washington
15) Boiteux M. (1949): La tarification des Demandes en Pointe, Revue General da
laElectricite, vol.58
16) Bonbright J., Danielson A., Kamerschen D. (1988): Principles of Public Utility
Rates, Public Utilities Reports, Arlington
17) Brajanovski D., Kecman D., Nikolic D. (1997): Razvoj tarifnog sistema za prodaju
elektricne energije u Srbiji, EPS, Beograd
18) Bulatovic S. (1998): Efekti direktive Evropske Unije o trzistu elektricne energije na
organizaciju evropskih elektroprivreda, Energija br.1
19) CES Mecon (1992): Koncept formiranja cena elektricne energije u SR Jugoslaviji,
CES Mecon, Beograd
20) Coopers & Lybrand Deloite (1990): Comparison of Electricity Structures in
Member States - Final Report, London
21) Debra Johnson (1996): Trans - European Energy Networks, Financial Times,
London
22) Demsetz H. (1968): Why Regulate Utilities, Journal of Low and Economics, No.11
April
195
23) Depuit P. (1932):De l Utilite et de Sa Mesure, La Reforma Sociale, Turin
24) Dobrijevic, c. (1993): Ekonomika u elektroprivredi, Vek elektrike, JP EPS, Beograd
25) Ekonomski nstitut (1997): Cena energije i energetskih sirovina u SR Jugoslaviji,
Beograd
26) Ekonomski institut Beograd, nstitut za elektroprivredu Zagreb (1990):
Kvantitativna i kvalitativna ekspertiza zajednickih kriterijuma za obrazovanje cena
elektricne energije i predloga za njihovu izmenu i dopunu, Beograd
27) Elektroenergetski koordinacioni centar (1997): Direktiva o unutrassnjem trzistu
elektricne energije u Evropskoj uniji, Beograd
28) Energy for Tomorrow's World, Global Report (1992): 15 WEC Congress, Madrid
29) Fajertag G. (1988): Privatisation in Westwrn Europe, CEF, Brusseles
30) Forster G., Fauconnier C. (1988): Electricity Tarification in France, EDF, Paris
31) Gilbert R. Kahn E. (1993): Competition and nstitutional Change in US Electric
Power Regulation, PWR 011, University Energy Research Group and USD
nstitute of Governmental Affairs, Barkeley
32) Gilbert R., Newbery D. (1994): The Dinamic Efficiency of Regulatory Constitutions,
Rand Journal of Economics, Vol 25 no 4
33) Gluscevic B. (1975): nfrastruktura, Ekonomski leksikon, Savremena
administracija, Beograd
34) Hain L. (1990): Fueling Growth: The Energy Revolution and Economic Policy in
Postwar Japan, Harvard University Press, Cambridge, Mass.
35) Henney A. (1988): Memorandum 60: Restructuring the Electricity Supply ndustry
of England and Wales, Energy Committee, House od Commons, London
36) Hjalmarsson L., Veiderpass A. (1992): Productivity in Swedish Electricity Retail
Distribution, Scandinavian Journal of Economics
37) Hotelling H. (1938): The General Welfare in Relation to Problems of Railway and
Utility Rates,
38) Humphrey B.G. (1991): Electric Utility Management in the United States, Seminar
on Power Generation Management and Structures in East and West, Berlin
39) Hunt S. (1991): Competition in the Electricity Market: the England and Wales
Privatisation, National Economic Research Associates, Topics 2 London
40) Hunt, Shuttleworth (1996): Competition and Choice in Electricity, John Wiley &
Sons
196
41) CEF (1992): Energy Privatization and Deregulation, CEF, Brisel
42) EA/NEA (1993): Projected Costs of Generating Electricity, OECD, Paris
43) ndependent Power Report (1992): World Bank Require State Utilities to Open
Markets to ndependent Power, March 27, Washington
44) nstitut za ekonomiku industrije (1976): Osnovi za utvrdivanje cena elektricne
energije i mehanizam za usaglasavanje cena elektricne energije sa trzisnim
kretanjima, Beograd
45) nstitut za ekonomiku industrije (1981): Osnove za odredivanje ekonomske cene
elektricne energije ZEP-a, Beograd
46) nstitut za ekonomiku industrije (1989): Zajednicki elementi (zajednicki kriteriji) za
obrazovanje cene elektricne energije kao sistem i osnova dugorocne politike cena
elektricne energije u Jugoslaviji, Beograd
47) Jarrell G. (1987): The Demand for State Regulation of the Electric Utility ndustry,
Journal of Low and Economics, vol 21
48) Joskow P. (1987): Productivity Growth and Tehnical Change in the Generation of
Electricity, Energy Journal vol 8
49) Jovanovic P. (1992): Uloga drzave u savremenoj privredi, Ekonomski institut,
Beograd
50) Kahn A. (1988): The Economics of Regulation: Principles and nstitutions, Wiley,
New York
51) Kojima T. (1991): Design and Construction of Termal Power Stations in Tokyo,
Seminar on Power Generation Management and Structures in East and West,
Berlin
52) Kremic M. (1993): Razvoj elektrifikacije Srbije do drugog svetskog rata, Vek
elektrike, JP EPS, Beograd
53) Macic LJ. (1996): Reorganizacija i privatizacija elektroprivrede: Osnovne
karakteristike i trendovi u svetu, Energija br.2, Beograd
54) Munasinghe M., Jeremy J. (1982): Electricity Pricing, World Bank, Washington DC
55) Navarro P. (1996): Electric Power ndustry in Japan, u Gilbert R. i Kahn E. (eds):
nternational Comparisons of Electricity Regulation, Cambridge University Press,
Cambridge, Ma
56) New Jersey Board of Public Utilities (1986): Staff Assesment of the PURPA
mplementation 1981-1986, Trenton NJ
57) Nikolic M., Tanic G. (1997): Transformacija elektroenergetskog sektora,
Ekonomski anali, oktobar-decembar 1997, br.135
197
58) Oak Ridge National Laboratory (1989): Prudence ssues Affecting the U.S.
Electricity Utility ndustry: Update, 1987 and 1988 Activities, Oak Ridge, TN
59) OECD nternational Energy Agency (1994): Electricity Supply ndustry Structure,
Ownership and Regulation in OECD Countries, Paris
60) OECD: Energy Prices and Taxes - vise brojeva, Paris
61) Paquette J.F. (1990): Financial Consequences of Evolving Electric Utility
Regulation in the United States, Third UNPEDE Conference on Problems of
Financial Management, Luxembourg
62) Pozar H. (1983): Snaga i energija u elektroenergetskim sistemima -, nformator,
Zagreb
63) Power in Europe (1993): German Utilities, Maj 21
64) Public Utility Forthnigtly (1994): Competition in Progres, November 15
65) Raina J. (1996): Prestruktuiranje i nova uloga sindikata u elektroprivredama
zemalja Srednje i stocne Evrope, CEM konferencija, Haltern, Nemacka
66) Report on Conference on Restructuring/Privatization (1991): Moscow, Putnam,
Hayes and Barlett, Washington
67) Rudarski institut (1980): Problemi cena elektricne energije i lignita, Beograd
68) Sappington D., Weisman D. (1994): Designing Superior ncentive Regulation &
, Public Utility Forthnigtly, 15 February 1994, 1 March
69) Sas B. (1991): The RP-X Formula: Economic Regulation of the Electric ndustry, u
Ulectricity in England and Wales: The Contractual Matrix, nternational Bar
Association, Section on Energy and Natural Resources Law, London, 1991
70) Sharkey W. (1982): The Theory of Natural Monopoly, Cambridge University Press,
Cambridge
71) Steiner P. (1957): Peak Loads and Efficient Pricing, Quarterly Journal of
Economics, November
72) Steward J. (1979): Plant Suze, Plant Factor and the Shape of the Average Cost
Function in Electric Power Generation, Bell Journal of Economics, Autumn
73) Stiglitz J.E. (1988): Economics of Public Sector, Norton and Company, New York,
74) Sutton J. (1991): Sunk Costs and Market Structure: Price Competition, Advertising
and the evolution of Concentration, MT Press, Cambridge
75) Tadic A. (1959): Cena elektricne energije, Beograd
198
76) Tadic A. (1979): Elektrifikacija Srbije, Monografija Od etine do erdapa,
Beograd
77) Tanenbaum B., Lock R., Barker J. (1992): Electricity Privatization: A Structural,
Competitive and Regulatory Options, Energy Policy, December, Oxford
78) Tanic G. (1996): Karakteristike elektroprivrede SAD, Energija br 1. Beograd.
79) Tanic G. (1996): Privatizacija i deregulacija: zvorista i ciljevi, materijal uraden za
potrebe sindikata JP EPS-a, Beograd.
80) Tirole J. (1988): The Theory of ndustrial Organization, MT Press, Cambridge
81) Todorovic M. (1998): Politika i pariteti cena energenata, Energija br.1, Beograd
82) UN (1994): Annual Bulletin of Electric Energy Statistics, New York
83) UN: Energy Statistics Yearbook, vise brojeva, New York
84) UNPEDE (1964): Tarifiranja elektricne energije, Skandinavski kongres
85) Utility Data nstitute (1992): State Directory of New Electric Power Plants, April 2,
Washington
86) Williamson O. (1985): The Economic nstitution of Capitalism, The Free Press,
New York
87) World Bank (1993): The World Banks Role in the Electric Power Sector, A World
Bank Policy Paper, Washington
88) World Bank (1996): From Plan to Market: World Bank Development Report,
Washington
89) World Bank Asia Tehnical Department (1992): Asia Energy Profile, Energy Sector
Performance, Washington
199