Sveuilite u Zadru Odjel za etnologiju i kulturnu antropologiju Kolegij: Workshop- eksperiment, imaginacija, pisanje Nastavnik: Dr. sc.

Snjeana Zorid, doc., Tomislav Oroz, prof. Studentica: Sara Morid

Writing against culture

Abu-Lughod nam u svom radu daje kritiku Cliffordove i Marcusove Writing Culture te smatra kako su u njoj izostavljene bitne grupe, feministi i tzv. halfies. Njihovi pogledi i praksa u antropologiji pomiu granice izmeu sebe i drugih te potiu na promiljanje o konceptu kulture. Taj koncept kulture, smatra Abu-Lughod, antropolozi bi trebali pisati protiv njega. Dok feminizmom se sebstvo otkriva shvadanjem opresije drugog, u antropologiji to nije sluaj, tu se odnosi od ili prema drugog ne dre kao napad. Dalje u tekstu imamo ved mnogo puta prije kritiziran odnos zapada i ne-zapada u antopologiji, no takoer taj komplicirani odnos autorica reflektira na krizu u feminizmu. Odnosno, radi se o tome da odnos self-other je jednako problematian unutar sfere feminizma, gdje jedna skupina ena smatra da se jedino one mogu prezentirati za svoju subskupinu, odnosno gdje ena koja pie reprezentira samu sebe. Feminizam podsjeda antropologiju da je ideja self konstruirana, i to na nain da ako je konstruiramo misledi na opoziciji prema other moe se dogoditi represija i ignoriranje ostalih razliitosti. Uglavnom, halfies i feministi imaju problema u tim odnosima, tako da halfies se taj odnos pretapa, jer su oni istovremeno i other i self, a kod feminista pozicija je upitna jer se smatra kako su uvijek promatra samo dio drutva- ene. Abu-Lughod je miljenja kako je koncept kulture taj koji zapravo stvara nejednakost, tako da se unutar njega razlike ili naglaavavaju kao prirodne ili razrauju u detalje i tako ih se naglaava. Kultura je antropologiji kao data bila vrsta podloge na kojoj su mogli graditi koncept other. Putem kulture antropolozi ele objasniti raliitosti, ali samim konceptom nje oni te

razliitosti i odravaju. Abu-Lughod predlae tri metode za pisanje protiv kulture. Prvi je putem diskursa i primjene. Teorijski diskusije kao nain na koji se antropolozi meusobno sastaju, moe biti dobro tlo za osporavanje kulture i to putem dva pojma- diskursa i primjene koji ved ine blagi pomak od kulture te oporavaju pretpostavke ogranienosti i idealisma. Druga metoda koju autorica predlae je povezanost. Radi se o tome da se pri istraivanju treba uzetu u obzir sve (inter)poveznice, bilo one povijesne ili suvremene, koje mogu postojati izmeu zajednice i antropologa koji ju istrauje. Tu je problem vie o politikoj i povijesnoj pozadini oboje imbenika nego to se radi o egzistencijalnim problemima kao to je poloaj samog antropologa unutar zajednice itd. Osim toga ima kod poveznica bitnih stvari to se jo trebaju uzeti u obzir, a to su (trans)nacionalne veze izmeu ljudi, mediji, roba koji ine to da antropolozi jednostavno nemogu promatrati svoj objekt kao izoliranu zajednicu. Tredu metodu koju iznosi Abu-Lughod za uspjeh kod pisanja protiv kulture je etnografija pojedinanosti i tie se samom produkta antropolokog rada- pisanja. Takva etnografija je dosta esta kod zanemarenih enskih pisaca, najede ena profesionalnih antropologa, koje su donosile inovacije u pisanju i koje ju Geertz zanemario u svom Writing Culture. AbuLughod predlae nastavljanje te enske tradicije pisanja i analizu pojedinaca unutar odreenog prostora i vremena umjesto da se generalizira cjeloukupna zajednica i skavlja u odreene kalupe. Da zakljuimo, iako sve to je autorica iskazala u svom radu stoji i treba se promisliti tokom rada, nemogu se ne pitati to je zapravo novo u njenim tezama, a da nismo to uli od antropologa prije nje. Od svih tih antropologa koji se brinu oko metodologije, izvravanja prakse, rada na terenu i propitivanja osnovnih pojmova koji su dio njihove znanosti, nemogu, a da se ne pitam kako je mogude da de ova znanost ikad dodi na sigurne grane. Ova autorica ak pokuava, to je meni apsurdno, negirati u radu sam pojam kultura, jer ju vidi kao rasplodno tlo za predrasude i krive zakljuke. Mislim da si autorica, ali i mnogi kritiari sami uskau u usta pokuavajudi svoju metodu prezentirati kao najbolju za rad, dok pobijaju sve prijanje metode pa ak i pojmove na kojima je znanost nastala. Antorpologija jest manjkava znanost, ljudi koji su se snjom bavili su svakako inili pogreke, no kako je autorica rekla, to je vreno u jednom odreenom vremenu u koje se nemoemo vratiti te je refleksija o metodama koritenim i rezultatima dobivenim i objavljenim u etnografija kontraproduktivna. Nemogu da se ne pobojim o interkonfliktima u antropologiji i o tome kako de se ovakva vrst

diskursa negativno reflektirati(ved se i reflektira) na znanost koja ved ionako je pod napadima egzistencijalne filozofije, sociologije i ostalih znanosti. Smatram kako nema smisla da se stvaraju toliki konflikti i protivljenje razliitim metodologijama od strane samih znanstvenika. Razliite struje i metode su pozitivna stvar, pogotovo jer se mi bavimo razliitostima, koje autorica oito pokuava zanemariti, moda je to utjecaj feminizma. Razliitosti su tu, naini na koje se iznose su takoer razliiti, no ne vidim nikakvi negativitet u tome kao to autorica vidi. Dok reprezentacija ostaje u sferi znanosti, dok ne prelazi u ideologije i politiku kao to je za vrijeme kolonizacije, smatram da njihovo isticanje i objanjavanje moe biti itekako pozitivno. Moda da se autori vie posvete samom terenu i vlastitim etnografijama, a manje teoriji, bilo bi i puno manje kritike,a na kraju i krize unutar antropologije.