prijevodi

Iracionalizam i marksizam 1
pie s engleskog preveo

147

tienne Balibar Mio Grundler

ako se boriti protiv filozofija krize? Ve su neko vrijeme komunisti prisiljeni sustavno se baviti brojnim ideolokim temama iji se utjecaj danas ne moe smatrati istom sluajnou. U ekonomiji, taj utjecaj znai suoavanje s pojmovima kao to su ogranieni rast, nulti rast te rizici i tetni uinci (za ovjeka i prirodu) intenzivne industrijalizacije. Za drutvo to znai povratak anarhistikih argumenata usmjerenih protiv institucija i moi te tvrdnji o nunosti hitnoga dokidanja obitelji, kolstva, zdravstva i sudstva. Na filozofskome planu rije je o ponovnome propitivanju vrijednosti znanosti kao naina stjecanja znanja i izvora drutvenoga napretka bilo da se ide u korist religijskih (Ilich) ili mistiko-naturalistikih (princetonski gnosticizam) tema ili pak prema nihilistikim i iracionalnim temama (Deleuze i Guattari). Ne treba, stoga, naglaavati da na problem nije pitanje treba li se protiv tih tema boriti na praktinoj i ideolokoj razini, ve kako, tj. s kojega stajalita, borbu treba voditi. To je ujedno i filozofsko i politiko pitanje. Moe se izvesti nekoliko zakljuaka. Koliko god se meusobno razlikovale, sve te ideoloke teme podupiru pokuaje visoke buroazije da sama rijei krizu na nain koji njoj odgovara i u svoju korist. Buruji to rade tako da krizu prikau neizbjenom i proglase nunost stroge tednje da bi umjesto stvarnih drutvenih uzroka problemom proglasili imaginarne pojmove poput tehnologije i znanosti apstrakcije koje su odgovorne za sve zlo. tovie, dobar dio te ofenzive prethodno je odreen i usmjeren na jasne ciljeve (iji utjecaji moraju ostati skriveni za radnitvo, bilo ono manualno ili intelektualno): ponajprije restrukturiranjem kapitalistike proizvodnje i moguega poetka premjetanja centara akumulacije kapitala u smjeru nekadanjih nerazvijenih dijelova svijeta koji se zbog jeftine radne snage i vrstih reima ine poput novoga raja za ulaganja. Otuda, dakle, proizlazi smanjenje i selektivno ograniavanje troenja na obrazovanje te znanstvena i tehnoloka istraivanja. 2 Jedna narodna poslovica to dobro opisuje: onaj tko se eli rijeiti svojega psa, proglasi ga bijesnim. 1 Tekst je izvorno objavljen u asopisu New
Left Review i /107 (Jan/Feb 1978.), str. 3-18. Tekst prevodimo i objavljujemo uz dozvolu redakcije asopisa, na emu smo im iznimno zahvalni.

prijevodi

tienne balibar

148

Do odreenoga stupnja, te su ideoloke teme samo jednostavna mehanika inverzija tema koje su u prethodnome razdoblju vrlo esto proklamirali ti isti profesionalni ideolozi. Stoga mit o rastu kao idealu modernih vremena postaje mit o nultom rastu; mit o snazi i prirodnoj vrijednosti znanosti i tehnologije mijenja se u mit o njihovoj nemoi i tetnosti. Tako ti isti pojmovi (industrijska civilizacija, potroako drutvo, automatizacija i sl.) dobivaju, umjesto pozitivnoga predznaka, negativan predznak. U konanici, uz desniarsku varijantu tih ideolokih tema moe se razviti i ljeviarska varijanta, kroz koju se dio oporbe sadanjega reima vraa u ivot ili suzbija, barem na toj razini. Objektivni je rezultat toga slabljenje radnike borbe i umnaanje prepreka borbenom jedinstvu radnika, drugih zaposlenih, seljaka i intelektualaca. Ako odgovornost za opasnost koja prijeti od nuklearnih elektrana lei u nuklearnoj fizici, treba se odrei nje, a ne podreenosti itave industrijske i energetske politike nekolicini domaih ili amerikih monopolista. Ako je bilo koji lijek (koji nije prirodan) socijalni ili psihosocijalni uzrok bolesti, treba napasti taj lijek, a ne diskriminatorni nain lijeenja, alosnu neopremljenost bolnica i ljekarni ili svemone farmaceutske kompanije. Ako su rast, produeno obrazovanje, znanstvena istraivanja i tehniki napredak kontradiktorni i podjarmljujui, tada je borba za revolucionarnu transformaciju drutva, za socijalizam, samo nedostian san. U svjetlu tih injenica i iskustava iz prolosti, komunisti su kao zadatak uzeli beskompromisnu borbu protiv takvih ideolokih tema. Tu borbu smatraju sastavnim dijelom svoje borbe protiv politika tednje i pokuaja velikih kapitalista da iskoriste krizu te dijelom razvoja narodnoga pokreta. Taj komunistiki nain uzvraanja udarca esto mnogo vanosti pridaje ideji iracionalizma tvrdei da se on razvija vie ili manje namjerno ili da, u najmanju ruku, vladajua (buroazijska) ideologija ima tendenciju zapadanja u iracionalizam. Iz toga se, potom, moe izvesti sljedea shema: dok je tijekom povijesnoga razdoblja svojega ekonomskog rasta i politike dominacije buroazija najvie razvijala racionalnu ideologiju i filozofije veliajui pritom napredak znanja i napredak znanjem, ta se tendencija izokree u razdoblju krize i propadanja buroazije. Htjela ona to ili ne htjela, buroazija sada pada u zamku iracionalizma. S druge strane, radnika klasa, koja je budunost ljudskoga 2
Sadanje se stanje stvari znatno razlikuje od stanja iz 1950-ih i 1960-ih godina, kada se udesnim ratama zarade osiguravao stalni proces ekspanzije i akumulacije kapitala u Francuskoj. Danas se visoka buroazija nala u kontradikciji. S jedne strane, njezina politika mo ovisi o odravanju saveza (hegemonistikoga i nejednakoga) sa srednjim slojevima drutva, ukljuujui i intelektualnu radnu snagu, pa ak i dio radnitva. S druge strane, sa stajalita kapitala, kljuno postaje suzbijanje svega to moe dovesti do masovnoga poveanja neplaniranih trokova ili poveanja prava i privilegija tih srednjih slojeva; ukratko: kljuna postaje proletarizacija srednjih slojeva koja poinje napadom na njihovu sigurnost (socijalnu sigurnost i sigurnost radnoga mjesta) te njihovo ograniavanje (pri emu je opa kulturna razina njegov sastavni dio). Ta kontradikcija, koja danas postaje jasno vidljiva, dugorono ima razoran karakter.

iracionalizam i marksizam

drutva, uzdie se od sada pa nadalje kao nositelj i branitelj filozofskoga racionalizma i omoguuje mu napredovanje i ulazak u novo polje djelovanja. Danas se, dakle, radnika klasa smjestila u tradiciju koja se u prijanjim borbama pokazala ispravnom (ponajprije u borbama iz doba faizma: u Francuskoj su se, primjerice, Georges Politzer, Maurice Thorez i dr. borili protiv faizma Descartesovom filozofijom). Dakle, to je pitanje nesumnjivo ima i teoretsku i praktinu vanost. No, znamo takoer i da je kljuno svoje ideje i teze razvijati postupno: naime, u ideolokoj borbi, kao i na bilo kojem politikom podruju, nijedna pozicija nikada nije spontano u potpunosti tona i uinkovita. Kombinacija konkretne analize sadanje situacije, uz teoretske pouke marksizma, omoguit e nam da poboljamo svoje pozicije raspravom i razmjenom iskustava. U tome duhu, izlaem sljedea promiljanja o problemu racionalizma i iracionalizma.

149

to je iracionalizam?
Na neki nain, prirodno je da iracionalizam izmie svakoj unificiranoj, sustavnoj definiciji. Njegova vanost i utjecaj ne temelje se na nekom koherentnom sustavu koji bi mogao posluiti kao ideoloki i institucijski tit za itavo drutvo. Kada se govori o iracionalizmu, opisuje se itav niz razliitih tendencija koje su reakcija protiv ili se predstavljaju kao kritika znanstvenoga, politikoga i ekonomskoga Razuma, odnosno racionalizma, oslanjajui se na ideoloku prolost i svjedoei pritom o njezinoj opstojnosti. Najvanije je, meutim, ne pomijeati fenomen iracionalizma, koji je u svojoj biti moderan, s ideologijama koje su prethodile racionalizmu osobito ne s dominantnom ideologijom pretkapitalistikih, feudalnih drutava: religijom. Treba ipak razumjeti vezu izmeu suvremenoga iracionalizma i duboko promijenjenih oblika mita i religije koji i danas opstaju. Ta je veza veoma nejednaka i zahtijeva odreene distinkcije s velikim praktinim posljedicama. Upravo u Francuskoj nije teko identificirati jedan vulgaran, ali nipoto nevaan oblik iracionalizma: jednu vie-manje homogenu mjeavinu praznovjerja, pseudoznanstvenih i paraznanstvenih uvjerenja (s prorocima od Alberta Ducrocqa do Urija Gellera), tovanja prirode i religije (Lourdes!). To je iznimno vaan fenomen. No, on, u konanici, nije ni po emu kvalitativno nov, ma koliko mu veliku i raznovrsnu pozornost pridavali ideoloka politika i buroazijski mediji. Naprotiv, taj fenomen vue korijene daleko u prolosti. Koji su uzroci toga fenomena? Nije dovoljno samo se pozivati na neukost mas koja se protee kroz vjekove jer takvo stanje nije ni u kojem sluaju prirodno ni apsolutno. Trebamo se u konanici pozvati na kontradikcije i ogranienja nametnuta obrazovanju koje se prua masama u klasnome drutvu kakvo je nae. Temelj vulgarnoga iracionalizma, koji se nalazi u biti svih operacija ideoloke mistifikacije o kojoj je ovdje rije, ujedno je ostatak i nusproizvod buroazijskoga obrazovanja ponajprije, dakle, sekularnoga

prijevodi

tienne balibar

150

osnovnokolskog obrazovanja. Stoga se, htjeli mi to ili ne htjeli, vraamo povijesnim kontradikcijama toga obrazovanja. Iako ono nije nikad prije viena irina pukoga pouavanja, takav oblik osnovnoga kolovanja ne prevladava nejednakost znanja: u svojoj posljednjoj analizi ak je pokuava proiriti i ojaati tako da znanost izolira od prakse mas prikazujui je kao jedva shvatljiv misterij. Rezultat je toga dvostruka eksploatacija narodnih mas, znanstvenika i drugih intelektualaca. Istodobno, i usprkos tomu kako se predstavlja, to sekularno obrazovanje zapravo je povijesni kompromis s religijskom ideologijom, pri emu borba izmeu njih nije zavrena, ve samo ograniena unutar odreenih granica. (kola pripada uitelju, a crkva sveeniku., Svatko zna svoju istinu.) U biti, buroazijska ideja sekularnosti (koja je, kao to emo vidjeti, specifino pozitivistikoga karaktera) oznauje da, nakon to su vikovi militantnoga racionalizma meu uiteljima reapsorbirani i suzbijeni, kola ne uzima kao zadatak otvoreno kritiziranje religije, tj. ne prihvaa se zadae objanjavanja sadraja, drutvenih temelja i (kontradiktorno) povijesne funkcije religije. Stoga, nepoznavanje stvarne prirode religije u konanici pogoduje religiji njezinim praznovjernim duhovnim obnovama i ostalim surogatima koji oponaaju znanost i obavijaju je misticizmom. Manjak znanja otvara put monstrumskomu fenomenu paraznanstvene religioznosti. Prividno suprotstavljena tomu masovnom iracionalizmu stoji jedna sofisticirana i donekle ezoterina forma svojstvena profesionalnim filozofima (to ukljuuje i teoretiare razliitih humanistikih znanosti i knjievnih disciplina). Mase su donekle podlone iracionalizmu, ali on zapravo samo ispunjava praznine u njihovu zdravom razumu. No, ima filozofa koji ive (u svakom smislu rijei) na iracionalizmu i za njega. Podrijetlo filozofskoga iracionalizma see daleko u prolost: rijetko se spominje da je ve i filozofija prosvjetiteljstva, taj buroazijski racionalizam 18. stoljea, imala opoziciju u vidu struje misticizma, pijetizma, mesmerizma i iluminizma, koji su u 19. stoljeu prerasli u iroku konstelaciju filozofije prirode (Schelling), romantike filozofije (Novalis), kranskoga egzistencijalizma (koji poinje s Kierkegaardom) itd. Istodobno su s tim religijskim fenomenom postojale i ateistika i anarhistika struja koje su zapoeli Stirner i Nietzsche. I jedna i druga filozofija sebe nazivaju kritikom, suprotstavljenom imperijalizmu Razuma, Koncepta i Sustava (strani hegelovski sustav!), racionalnoj teologiji ili toj novoj teologiji koja se zove znanost i obje vode direktno, preko Bergssona i Heideggera, do suvremenih filozofija udnje, ivota, metafizikoga Revolta, Nasilja, transgresije (od Reicha, Marcusea i Bataillea do Deleuzea, Edgara Morina i dr.). Jedan je dio njihove inspiracije antiznanstveni, a drugi paraznanstveni (kao to je vidljivo u njihovu iskoritavanju kontradikcija biologije, psihoanalize i etnologije). Jedan je vaan simptom injenica da je, za razliku od iracionalizma mas, koji je otvoreno oitovanje politikoga konzervatizma, ili ak reakcionizma, iracionalizam filozofa, u specifinim uvjetima dananje Francuske (onima prije i onima nakon opega trajka iz svibnja 1968. godine), vie anarhistikoga tipa: sadanji trend nije otvorena negacija borbe potlaenih masa, ve prijelaz ili ak utapanje u imaginarnim konfliktima Moi i Spolova.

iracionalizam i marksizam

No, to nije sve. Iako moe doi do preklapanja, ini se da je nuno u praksi precizno razlikovati tu profesionalnu filozofiju i neto to bi trebalo nazvati iracionalizmom znanstvenika. Tu je rije o jednome relativno novom fenomenu koji zahtijeva nau potpunu pozornost. Tie se specifinih trenutanih oblika spontane filozofije znanstvenika, tj. naina na koji vladajua ideologija dri znanstvene radnike pod kontrolom, kada oni openito sve vie i vie osjeaju akutne kontradikcije u drutvu. Prvotno i specifino svojstvo nije tematski sadraj iracionalizma, prema kojemu neki znanstvenici proglaavaju prestanak vjere u znanost kao instituciju (znanost je tek instrument moi, tj. sadanjih sila) ili kao modus znanja (znanost je vrsta ideologije ili ak Ideologija par excellence). Kao to je Lenjin rekao u jednome drugom vremenu, takve su ideje jueranje novosti u filozofiji. No, ono to jest novo, s jedne strane, injenica je da se one najee predstavljaju terminologijom marksizma prtljajui i izvrui njegove glavne teze, a s druge strane, da one duboko prodiru u znanstveni milje svojim brojnim varijantama i katkad se konkretiziraju u praksi kao istinski ideoloki postupci koji esto bivaju prekinuti, ali se ponovno pojavljuju u potrazi za povoljnim okolnostima (ti postupci ukljuuju pojedinana suprotstavljanja administrativnim istraivakim i obrazovnim strukturama, ekoloku borbu i marginalne politike akcije). Koje su povijesne osnove tih tendencija? Kakva moe biti njihova vanost za komuniste? Koje se neformulirano pitanje s pomou njih postavlja i zahtijeva odgovarajui marksistiki odgovor? Vratit u se tim pitanjima nakon to se prisjetimo nekih borbi koje je vodila posljednja generacija.

151

Prijanje borbe protiv iracionalizma

Istina je da to nije prvi put da razliiti oblici iracionalizma pokazuju tendenciju prema spajanju. Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina marksizam je (osobito komunistiki filozofi) vodio sustavnu borbu protiv iracionalizma i to u ime racionalizma. U Francuskoj je taj zadatak uspjeno izvrio Politzer, s pomou istaknutih znanstvenika kao to su Paul Langevin, Marcel Prenant i Henri Wallon. U isto je vrijeme Lukcs itavo jedno podruje svojega rada posvetio tomu pitanju. Tada je to znailo borbu protiv faizma, koji je buroazija pretvorila u utvrdu protiv revolucije proletarijata i snano oruje protiv europskoga radnitva, s ciljem svladavanja najtee krize s kojom se kapitalizam dotada bio suoio. Ne moramo prolaziti itavu povijest te borbe da bismo izvukli neke vrlo vane zakljuke, kao i odreene probleme uoene iskustvom. Politzer i Lukcs pokazali su da slubena ideologija nacizma (ideologija krvi, rase i Lebensrauma) nije bila ni izolirani fenomen, ni umjetni proizvod. Dugo su je pripremale struje filozofskoga iracionalizma Bergson u Francuskoj, Nietzsche i Heidegger u Njemakoj i postupno je prenosili u intelektualni milje inverzijom vrijednosti znanstvenoga napretka i

prijevodi

tienne balibar

152

buroazijske politike demokracije, koja je intimno bila povezana s klasinim racionalizmom. Nadalje, pokazali su da se irenje iracionalizma poklapalo s razdobljem otvorene krize, u kojoj su povijesne limitacije i barbarski karakter kapitalizma postali jasni irokim masama mukaraca i ena zahvaenih imperijalistikim ratovima i Sovjetskom revolucijom. Buroazijska demokracija tada je pokazala svoje pravo lice: ona je oblik diktature posjednike klase i novca koji u svakom trenutku moe prerasti u nasilje ako tako zahtijevaju okolnosti. Politzer i Lukcs pokazali su da je iracionalizam u svojoj biti nain borbe protiv revolucionarne ideologije, potom i protiv marksistike filozofije dijalektikoga materijalizma. U tome pogledu, odvija se jedna igra koja mnogo toga otkriva: dok iracionalizam faistikoga tipa oznauje Descartesa (ili Kanta) preteama ili nadahnuem materijalizma i marksizma, racionalni filozofi s buroazijskih sveuilita (Benda, Koyr i dr.) otro kritiziraju jedan oblik iracionalizma unutar marksizma te se jednako kao i nacizam (sic) 3 suprotstavljaju istom tom Platonu, Descartesu i Kantu. Buroazija se tako bori na dvije fronte ba kao i marksisti. Na neki nain, bitka u idejama vodi se oko sljedeega pitanja: za Descartesa ili protiv njega? Tko su pravi Descartes, pravi Kant: progresivci ili reakcionari, materijalisti ili idealisti? Koliki je ulog bio u toj borbi jasno je ve pri sagledavanju injenice da je za marksistiki tabor u onodobnim uvjetima borba bila i ostala prvenstveno obrambenoga karaktera. Nedvojbeno, ta je borba znatno pridonijela jedinstvu radnike klase narodnih snaga (ukljuujui i intelektualne radnike) koje su se borile protiv faizma, potom se ukljuile u pokret otpora i kasnije se borile protiv Hladnoga rata i za mir. No, jesu li time postignute nadmo i prednost na ideolokoj fronti u opoj borbi marksizma protiv buroazijske ideologije? To je ve drugo pitanje. Polaganjem prava na naslijee filozofskoga racionalizma i sklapanjem saveznitva s intelektualcima i znanstvenicima na temelju toga, marksizam je blokirao jedan od oblika buroazijske ideologije. Zbog toga se marksizam predstavljao (i sam sebe smatrao) jednim oblikom racionalizm ili modernim nastavkom tradicije racionalizma ili pak filozofijom iji je sastavni dio racionalizam. Danas ipak ne moemo zanemariti ono to nas je povijest kasnije nauila, kako na socijalnome planu, tako i na planu ideja. Nabrojit emo nasumino te lekcije: faizam je iznimna, ali ne i sluajna politiko-ideoloka forma unutar povijesti imperijalizma; obrana marksizma kao tipa racionalizma bila je optereena unutarnjim kontradikcijama jer se osim Politzera i Lukcsa u obrani razuma mobilizirala i jedna ultrarevizionistika tendencija (Horkheimerova i Adornova Frankfurtska kola) koja je imala sposobnost pretvaranja u iracionalizam. Taj nain obrane poklopio se vremenski s teorijskom stagnacijom i mehanicistikom deformacijom unutar marksizma 3 Na taj nain otvaraju put teoriji totalitarijanizma, koja je oblikovala ideoloku himnu poslijeratnoga slobodnog svijeta.

iracionalizam i marksizam

(Staljin) i, konano, zbog oslanjanja na znanstvenu spoznaju, marksizam je upao u niz tekih pogreaka, ili barem u nemogunost njihova spreavanja i prepoznavanja njihovih pravih korijena, npr. osuivanje psihoanalize kao ideologije bez budunosti i povlaenja u nesvjesno, i to na razini koja je uvelike bila liena znanstvene racionalnosti, ili utjecaj Lisenkovih doktrina koje poivaju na sljedeoj jednadbi: Mendelova genetika = Weissmannov vitalistiki misticizam = rasizam. 4 injenica, koju se uglavnom prikrivalo, jest da su nacistiki iracionalizam i opskurantizam samo u teoriji tvorili antiznanstvenu filozofiju. To je bio samo privid jer se ni na koji nain nije pokuavalo u praksi ograniiti ili zaustaviti znanstveni i tehnoloki razvoj Njemake u slubi masovne industrije i militarizma (nego ba naprotiv!), niti se, povrh svega, htjelo zaustaviti racionalnost i racionalizaciju iskoritavanja znanstvene politike propagande i sustava koncentracijskih logora. Postojala je, dakle, opasnost da se taj kontradiktorni aspekt iracionalizma ne primijeti. 5 Kako bi se danas stvari sagledale jasnije, potrebno je postaviti dvostruko pitanje: 1. Koji je povijesni znaaj filozofskoga racionalizma? 2. Koja veza u nae vrijeme postoji izmeu ekonomske i socijalne krize kapitalizma, smjetene u opi kontekst krize imperijalizma, s kontradikcijama unutar vladajue ideologije?

153

to je racionalizam?
Na zadatak tu nije rekapitulacija itave povijesti filozofskoga racionalizma: njegovi poeci moda seu do samih poetaka filozofije i antike (Demokrita i Aristotela). Vie nas zanima struktura racionalizma kao dominantne filozofije modernoga doba i tendencije smjera njegova razvoja. Morat emo istraiti dijalektiki odnos koji nastaje, kao funkcija danih povijesnih okolnosti, izmeu dviju odluujuih filozofskih tendencija: materijalizma i idealizma. Kao i svaka filozofija, racionalizam je nastao iz kompromisa proizvod je borbe izmeu materijalizma i idealizma tijekom kontinuirane dominacije potonjega. 6 No, najvanija je sljedea injenica: u racionalizam je, odnosno tijekom njegova razvoja i procesa variranja, uao jedan specifian oblik materijalistike tendencije kao njegov sastavni dio. Suprotno tomu, tijekom itavoga jednog razdoblja taj materijalizam nije postojao ni u jednome drugom obliku, osim kao komponenta racionalizma, na terenu racionalizma koji sam taj materijalizam pomae stvarati. (Ne postoji neko ovdje gdje je bezvremenski materijalizam potajice prisutan, niti postoji neko ondje, gdje se nalazi njegovo oitovanje u racionalnome obliku i unutar granica racionalizma.) 4 Vie o tome pie Dominique Lecourt u Proletarian Science? The case of Lysenko, nlb, 1977. 5 v. sjajan Brechtov tekst iz 1937. godine, Rede ber die Widerstandskraft der Vernuft, Gesammelte Werke, br. 20, Frankfurt, 1967.

v. lanak Pierrea Machereya Lhistoire de la philosophie considere comme une lutte de tendance, La Pense, br. 185, veljaa 1976. i moj govor iz serije cerm o dijalektici: Sur la contradiction (u pripremi)

prijevodi

tienne balibar

154

to je, dakle, taj specifian oblik koji odgovara povijesnim prilikama uspona buroazijske klase i razvoja kapitalizma na raun kmetskih naina proizvodnje i njihove feudalno-despotske nadgradnje? To je materijalizam protuvjerske borbe: kritika religije i teologije i na filozofskome planu duhovnosti. Kao protuvjerska tendencija, taj materijalizam obuhvaa i niz neujednaenih formi klasinoga metafizikog ili empirikog racionalizma. Racionalizam je materijalistiki time to se suprotstavlja religiji i duhovnosti (u nejednakoj koliini). No, samo to svojstvo nije dovoljno da ga se proglasi materijalistikim. Karakteristika je racionalizma borba protiv religije s pomou znanosti o prirodi i za nju; i to s pomou nje jer racionalizam posuuje od znanosti kako bi opovrgnuo religiju, tj. uzima one koncepte i metode ija filozofska generalizacija omoguuje kritiku teologije, uda, otkrivenja, providnost i sl., a za nju jer ta kritika kontinuirano tei razbijanju (barem dijela) ideolokih okova nametnutih napretku i produktivnoj primjeni znanosti o prirodi. Ve na toj razini vidljivo je da utjecaj te materijalistike komponente nuno varira s obzirom na povijesni oblik racionalizma ne samo s obzirom na razvoj znanstvene spoznaje i snage veze uspostavljene izmeu znanosti i filozofije, ve i s obzirom na teinu odreene filozofije u borbi koja se odvija na njezinu polju. Poneke su varijante sasvim paradoksalne. Racionalizam stoga moe preuzeti oblik racionalne teologije, a istodobno borba protiv teologije moe imati neki kompromisni oblik i Vjeri, umjesto Razuma, suprotstavljati, njoj protivne, Iskustvo, uvstva i ivot. To je prvi znak da racionalizam i iracionalizam mogu tvoriti simetrian par, a njihova funkcija ovisi o okolnostima. No, ak ni to jo nije dovoljno da bi se opravdalo postojanje razliitih varijanti i kontradikcija racionalizma ili nejednakost u odnosu prema materijalizmu. Kako bismo shvatili taj odnos, moramo razumjeti da pribjegavanje znanosti o prirodi u borbi protiv religije ni u kojem sluaju nije utemeljeno samo na suprotstavljanju tih dviju sastavnica. Upravo je racionalizam taj koji zamilja i obznanjuje da postoji neposredna nespojivost znanosti i religije te ih na taj nain okree jednu protiv druge. Nadalje, racionalizam zakljuuje da se ta nespojivost izvanjski oituje u nespojivosti prirodnoga svjetla i prosvjetljenja, razuma i mita (ili mistinoga), razumijevanja i vjere (ili praznovjerja i predrasuda), prirode i natprirodnoga, istine i zablude (ili iluzije). U stvarnosti se, meutim, taj odnos proizvodi pod utjecajem jednoga drugog uzroka racionalnih stajalita, tj. djelovanjem praktinoga, ak i politikoga poretka. Najdublji razlog borbe racionalizma protiv duhovnosti bila je zapravo praktina opozicija izmeu religijskoga poimanja svijeta i buroazijskoga zakona. Unutar izrade juridike ideologije i izradom juridike ideologije, koja mu je osigurala teoretsku sigurnost i svakodnevnu praksu, buroazijski se zakon mogao razvijati prema povijesnome procesu uvjetovanom odnosima izmeu proizvodnje i nacionalne Drave. 7 Povijesna analiza racionalizma (i same 7 O tome vie u sjajnome Engelsovu i Kautskyjevu lanku iz 1887. godine, Juristiki socijalizam.

iracionalizam i marksizam

kategorije Razuma ili racionalnosti) pokazuje da je borba protiv religije za znanost o prirodi i s pomou nje kao unutarnji uvjet imala borbu protiv religije za razvoj prava i s pomou razvoja toga istog prava te buroazijske juridike ideologije. Iz gore navedenoga slijedi jednostavan zakljuak: na taj element materijalizma, koji je sastavnica racionalizma, ne utjeu samo iznutra neujednaenost borbe i kompromis izmeu religije i prirodne znanosti. Nije dovoljno samo ukazati na tu ogranienost da bi se on jednostavno pojavio. To je zato to na njega ponajprije utjee injenica da njegovo pojavljivanje ovisi o buroazijskoj ideologiji i injenica da se borba protiv religijskoga idealizma odvija uz unutarnju dominaciju jednoga drugog idealizma: juridikoga idealizma prirodnoga prava i slobode pojedinca. Sada moemo shvatiti te paradoksalne okolnosti u kojima se jo i danas nalazimo: to je racionalizam dosljedniji u protuvjerskoj borbi i to se vie isti i jasno udaljava od duhovnosti i svojega priroenog alter ega iracionalizma, vea postaje njegova dosljednost kao filozofske realizacije buroazijskoga juridikog idealizma. Znanstvena racionalnost jest juridika racionalnost. Zbog toga je vrsta i tipina forma racionalizma izgradnja kategorije Razuma u skladu s poimanjem drutva kao Prirode, kao realizacije ljudske prirode (a ne postanka svijeta i zakona boanske providnosti) i kao mehanikoga i harmoninoga sustava prirodnih odnosa izmeu razumnih pojedinaca. 8 Samo ako uemo u tu unutarnju strukturu filozofskoga racionalizma, moemo jasno vidjeti koji princip i forme karakteriziraju dominantnu filozofsku ideologiju u vrijeme kada je kapitalizam definitivno prevladao nad feudalizmom i kada se, istodobno, borba proleterske klase razvija i dovodi do snanoga razvoja jedne radikalno nove forme materijalizma (dijalektiki materijalizam koji je dio revolucionarne znanosti o drutvenim formacijama). Koje su to forme? To su ponajprije suvremeni pozitivizam i neopozitivizam. 9 Pozitivizam je i dalje jedna forma racionalizma koja spaja naslijee empirizma (Hume) i formalizma (Leibniz) te koja pokuava sve prirodne fenomene prikazati objanjivima u okvirima logike i opservacije, rasuivanja, izraunavanja, ili eksperimentalne metode i na temelju toga zakljuiti da je doao 8 Buroazijski filozofski mit o razumu tome
revolucionarnom boanstvu nastavlja iskazivati jedinstvo univerzalne ljudske prirodne sposobnosti. Zbog toga posjeduje suverenu mo ograniavanja polja zablude i polja istine i utjelovljenja u napretku znanosti. O tome pie Louis Althusser u Philosophie et philosophie spontane des savants, Pariz, 1974. te u Elements of Self-Criticism i Is it simple to be a Marxist in Philosophy?, Essays in Self-Criticism, London, 1976.

155

9 Tu treba biti oprezan. Dugo je vremena po-

zitivizam bio relativno slab unutar francuske sveuiline filozofske tradicije. No, to ne bi trebalo prikriti injenicu da je on dominantna forma filozofskoga idealizma u modernome kapitalistikom svijetu. Ne treba nas zavarati ni injenica da se dananji pozitivizam ne moe organizirati u sustave prema modelu klasinoga metafizikog racionalizma: forma takvoga sustava relativna je u povijesti filozofije. Jo od Hegela, strah koji sama ta pomisao izaziva, nametnuo je svim idealistikim filozofijama formu antisustava.

prijevodi

tienne balibar

156

kraj iracionalizmu, fetiizmu, misticizmu i dr. No, pozitivizam je i forma racionalizma ija je unutarnja izdrljivost postala znatno manja nego u njegovu klasinom razdoblju; suprotno tomu, njegov materijalistiki element, iako i dalje prisutan kao i u svakoj drugoj filozofiji, sve vie zauzima podreeni poloaj. To je zato jer je kod pozitivizma, 10 unato njegovim stalnim proklamacijama, borba protiv duhovnosti i religijske ideologije postala ista formalnost. Njegova pojava vie nema oblik binarne podjele: s jedne strane, jezik i racionalno, tehniko djelovanje znanosti, s druge strane, jezik i iracionalni rituali religije, metafizike i mita; s jedne strane, potrebe i napredak znanja, s druge strane, uvijek prisutni osjeaji i devijacije. Time to religiji pripisuje iracionalan karakter, pozitivizam joj nudi sretnu budunost. Religija je prihvatila ponuenu joj ulogu, i to pod krinkom nadopunjavanja znanstvene spoznaje kojoj i dalje nedostaje duhovna nadgradnja. Mnogo vie od ijedne prijanje forme racionalizma, pozitivizam je stvorio temelje za razvoj pararacionalizma/parairacionalizma i nastanak iracionalnih filozofija. U konanici, opozicija znanost /religija (ili znanost/ mistino) sada ima drugo znaenje. Funkcija borbe protiv religije sada je tek druga po vanosti, dok je primarni i glavni zadatak postao suprotstavljanje znanosti materijalistikomu poimanju povijesti i dijalektici te njihovo prikazivanje kao modernih oblika religije, animizma i sl. Suprotno tomu, juridika ideoloka baza racionalizma prolazi kroz znatnu promjenu. Tu se vie ne radi o temeljenju politike i drave na Zakonu i Razumu, iji univerzalni principi proizlaze iz ljudske prirode. Tendencija je upravo suprotna ide se prema izgradnji tumaenja i primjene prava (ak i nacionalnoga interesa) na politikoj opoziciji dvaju tipova drutva: s jedne strane, slobodna drutva, s druge strane, ona totalitarna koja prema pretpostavci provode odreenu ideologiju i silom je nameu pojedincu (pogledajte Istok!). Sada moemo shvatiti da za moderni kapitalizam pozitivizam moe biti dominantna forma dominantne ideologije (u filozofiji), a kao to emo uskoro vidjeti, i unutarnji temelj iracionalizma. No, postavlja se pitanje: kako na tu ideoloku konfiguraciju utjee taj poetak povijesne krize kapitalizma?

Drutvena kriza i ideoloka kriza

Dosad sam navodio, u nuno shematskoj formi, interpretaciju odnosa, s kojom se slae veina komunista, izmeu ekonomsko-politike krize i ideoloke krize s obzirom na sadanje iracionalne tendencije. Prema toj interpretaciji, buroazija je prisiljena zbog prirode tekoa s kojima se susree pribjei iracionalizmu, obrnuti svoje prijanje ideoloke tendencije i upotrijebiti iracionalizam kao instrument svoje obrambene politike strategije. Da
ga neopozitivizma od Macha do Carnapa i heretika kao to je Popper, iji je najpoznatiji

10 To je posebice sluaj kod suvremeno-

sljedbenik i branitelj u Francuskoj istaknuti biolog Jacques Monod.

iracionalizam i marksizam

pojednostavnimo, ta mi se analiza, ako ju se uzme doslovno, odjednom ini idealistika i mehanicistika. Idealistika zato to sugerira da prijanja i sadanja buroazija ima potpunu kontrolu nad vlastitim idejama: da ih izmilja i proizvodi kako bi postigla svoj cilj i namee ih itavome drutvu s uspjehom koji ovisi o materijalnoj snazi buroazije i otporu na koji nailazi. Mehanicistika zato to bi nas evolucija ideolokoga instrumenta navela na slijeenje nedijalektike i suvie pojednostavljene sheme: u razdoblju uspona kapitala, znanost (openito) je kapitalu korisna slui mu i zato ima pozitivnu ideoloku vrijednost; suprotno tomu, u razdoblju krize i pada, znanost (openito) vie nije korisna kapitalu ona ustaje protiv njega i zato dobiva negativnu ideoloku vrijednost. To, dakle, nije znaenje temeljne marksistike teze prema kojoj je vladajua ideologija ideologija vladajue klase. Vladajua ideologija ne nastaje ni automatski ni odlukom vladajue klase. Buroazija je materijalno uhvaena u svojoj vladajuoj ideologiji: buroaziju odreuje ta ideologija koju ona, povijesno gledano, namee drutvu. Ona nema natprirodnu mo slobodnoga izmiljanja i mijenjanja svoje ideologije kako bi je prilagodila kao instrument vie ili manje trajnih i kontradiktornih potreba koje zahtijevaju okolnosti. Naravno da postoji odreena ideoloka politika buroazije i pripada odreenoj frakciji (krupni kapital i Drava) koja tei razvijanju i irenju odreene ideoloke i filozofske teme izdavatvom, tiskovinama i audiovizualnim medijima. Vladajua klasa zaista raspolae usklaenim upravljanjem ideologijom. No, takva politika moe postojati samo u zadanim materijalnim uvjetima i u kontekstu kontradikcija iz kojega nema izlaska. A o emu je tu rije u praksi? Jedno je od moguih objanjenja sljedee: za djelovanje na ideolokome planu buroazija treba ljude, osobito aktivne ideologe ili slubenike ideologije i to ne samo pojedince sposobne stvarati filozofske, ekonomske ili socioloke teme, ve, povrh svega, treba mnotvo razliitih intelektualaca, bilo priznatih ili nepriznatih. Potonji nee sluati zapovijedi poput vojske. Reakcija tih intelektualaca, tj. njihova inicijativnost i otvorenost novim zamislima, ovisi o okolnostima, stanju borbi, odnosima snaga i o nainu na koji su oni sami formirani. No, takvo objanjenje nije dostatno. Zapravo, ono je cirkularno. Odluujui faktor tu nisu ljudi (odnosno umovi), ak ni ako ih se uzima kao cjelinu. Tu je rije o materijalnim ogranienjima ideoloke prakse, drutvenim vezama unutar kojih oni djeluju te iz toga proizlaze struktura i kontradikcije povijesno konstituiranih ideolokih dravnih aparata. 11 Te materijalne uvjete moramo uzeti u obzir ako analiziramo (i koliko je to mogue, predviamo) ideoloke uinke te ekonomske i politike krize kapitalizma. Budui da se bavimo racionalizmom i iracionalizmom (stoga i vezama izmeu razliitih znanosti, filozofije i buroazijskoga drutva), potrebno je napraviti jednu zavrnu digresiju. Jo od svojega nastanka, racionalizam je uvijek bio integralno povezan s odreenom organizacijom intelektualnoga rada 11 v. Althusser, Ideology and Ideological State Apparatuses, u: Lenin and Philosophy, London, 1971

157

prijevodi

tienne balibar

158

(osobito znanstvenoga rada, pouavanja i primjene znanosti u proizvodnji). U biti, teoretske kontradikcije racionalizma reflektiraju neizbjene kontradikcije drutvene organizacije do kojih je doveo razvoj kapitalizma. Autonomija i svemogunost Razuma, zajednika primjena Razuma i Slobode (s obzirom na to da je sloboda utemeljena na slobodi miljenja), normativna opozicija Razuma i Nerazuma, Istine i Zablude te tipine teme filozofskoga racionalizma odjednom su postale izraz ukidanja postojeega socijalnog statusa intelektualnomu radu i znanstvenim istraivanjima. Kapitalizam, ija je tehnika baza, kako kae Marx, revolucionarna, odredio je da se intelektualni rad uzdigne iznad manualnoga rada i odvoji od njega u svakome procesu proizvodnje. Istodobno kapitalizam mora kontrolirati i sebi podrediti taj isti intelektualni rad: mora odabrati nositelje znanosti i tehnologije kroz rigidno stupnjevanje obrazovnoga sustava i usmjeravanje istraivanja prema profitabilnosti i korisnosti (to je u veini sluajeva nepredvidljivo). S toga gledita, klasini oblik racionalizma odgovarao je tranzicijskomu razdoblju slijepoga traganja za nestabilnim balansom izmeu individualnoga znanstvenog rada (koji ovisi o sluajnosti osobnih talenata) i izravne dravne intervencije u obliku subvencija i akademija. To je bilo razdoblje u kojem je (visoko) obrazovanje ostalo privilegija malobrojnih, a masovno kolovanje bilo je preputeno sveenstvu. S druge je strane pozitivizam organski povezan sa socijalizacijom obrazovanja, znanstvenim istraivanjima i medicinom. Organski je povezan i s razvojem javnih ili privatnih istraivakih institucija (posebice sveuilita) koje intelektualni rad opskrbljuju brojnim materijalnim sredstvima i tako stvaraju dvostruku iluziju. Prva je iluzija da su znanstvena istraivanja i pouavanje znanstveno organizirani i da je primjena tehnologije racionalna ili optimalna. Druga je iluzija o autonomiji intelektualnoga rada: stvara se ideja da on nije u slubi kapitala, ve u slubi Znanosti, Drutva i ovjeanstva; da egzistira usporedno s politikom moi s kojom razmjenjuje usluge na temelju jednakosti vrijednosti; da je iznad ljudi, manualnih radnika iz sela i grada i to samo na temelju demokratske hijerarhije zasluga i obrazovanja te samo da bi oinski ljudima mogao vratiti dug u obliku svima dostupnoga znanja i tehnolokih postignua. Kao jamac te iluzorne autonomije, pozitivizam je zapravo organska filozofija buroazijske podjele rada. Da bismo mogli razumjeti ideoloke uinke te povijesne krize kapitalizma, u obzir moramo uzeti razvoj kontradikcija unutar drutvene podjele rada i funkcioniranja ideolokih dravnih aparata. injenica da te kontradikcije postaju sve otrije ne oznauje poetak kraja buroazijskih oblika podjele rada. Kao to znamo, takav dogaaj ne moe prethoditi, ve radije moe pretpostaviti dolazak revolucionarne transformacije kapitalistikih proizvodnih odnosa i kapitalistike nadgradnje. Tijekom razdoblja imperijalizma, razvoj proizvodnih sila postaje sve neujednaeniji, ali i sve bri. Njegova je kontradikcija unutarnjega tipa (unutar znanstveno-tehnoloke revolucije) i ima posljedice i za prirodu znanstvenih istraivanja i za njihov

iracionalizam i marksizam

odnos prema drutvenoj proizvodnji. Kapitalizam mora ujednaeno i istodobno ubrzavati proces tehnolokih inovacija i podvrgnuti ga to vie neposrednoj profitabilnosti za krupni kapital; mora proiriti znanstveno i tehniko usavravanje i poopiti relativan pad strunosti radne snage; mora razvijati socijalnu sigurnost i fiziku zatitu radnika i razvijati naine intenzivnijega iskoritavanja i potronje radnika. Na taj nain kriza kapitalizma stvara iracionalizam koji kontradikcije u sustavu predstavlja kao nerjeive (osim u obliku utopija, vraanja vremena i drugih proizvoda mate). Do toga uvijek dolazi na temelju pozitivizma u obliku njegove dopunjene i oite inverzije. Iracionalizam nije, i nikada ne moe postati, dominantna forma buroazijske ideologije za cjelokupno drutvo. On moe samo oznaivati zaotravanje kontradikcija za koje vladajui pozitivizam nudi imaginarno rjeenje. Doli smo i do naega posljednjeg pitanja.

159

to je danas neprijatelj broj jedan?

Neprijatelj broj jedan nije iracionalizam (u filozofiji), ma koliko uporno on i dalje postojao. Tu ne smijemo ostavljati prostora dvosmislenosti. Priznavanje toga da je iracionalizam tek sekundarni ideoloki neprijatelj ne zahtijeva nikakav marksistiki i komunistiki kompromis i nije njegovo podcjenjivanje. Ono treba dovesti do precizne identifikacije modaliteta borbe protiv iracionalizma. Taj zadatak moemo formulirati na sljedei nain: preko sekundarnoga neprijatelja (iracionalizma) treba postaviti ciljeve za borbu s pravim neprijateljem (pozitivizmom); borba ne treba biti defenzivna, ve ofenzivna i treba uzdrmati same temelje odnosa snaga i natjerati ih na promjenu. Razloge za to izloit emo shematski. U uvjetima krize kapitalizma dolazi do relativnoga spajanja razliitih formi iracionalizma (vulgarnoga i filozofskoga iracionalizma te iracionalizma znanstvenika), to je proces kojim se iracionalizam priznaje kao spoj ezoterinih filozofija sa irokim pogledom na svijet, koliko god ta filozofija bila puna rupa. Taj je fenomen posljedica politikih okolnosti. 12 Zato ba danas u Francuskoj svjedoimo napredovanju iracionalizma do vodee pozicije? Francuska se buroazija jo od 1950-ih i 1960-ih godina trudila prilagoditi svoju nadgradnju ideolokih aparata (obrazovanja i kulture, obitelji, politike) zahtjevima modernoga kapitalizma; zbog toga je razvijala varijante pozitivizma prema britanskome, amerikome i njemakome modelu nautrb stare duhovno-moralne tradicije francuskoga idealizma. Zato je onda taj frontalni napad stao? U svibnju i lipnju 1968. godine, kada je imperijalizam doivio jo jedan svjetski poraz, na vidjelo su izale kontradikcije ideolokih 12
Smatram da je potrebno iznova kritiki procijeniti pitanje odnosa iracionalizma i faizma. Imali smo tendenciju faizam smatrati politiko-ekonomskim oblikom kapitalizma koji propada, a istodobno, nakon Ruske revolucije, pogreno smo procijenili stvarne mogunosti imperijalistike ekspanzije i vrijeme njezina kolapsa.

prijevodi

tienne balibar

160

aparata i izazvale revolt mas mladih ljudi protiv oblika podjele rada kojima im je krupni kapital htio zapeatiti budunost. To je prisililo vladajuu ideologiju na potpuni preokret na glumljenje (koliko dugo?) svoje suprotnosti. Iracionalizam je nestabilan oblik kompromisa koji su okolnosti nametnule vladajuoj ideologiji bez njezina znanja; on je ujedno maskirani pozitivizam (ekologija i nulti rast lokalne su i provizorne maske kapitalistikoga bogaenja 13) i simptom otpora na koji nailazi. U neprestanoj borbi protiv iracionalizma napadaju se njegovi korijeni njegova unutarnja pokretaka snaga. Ba zato ga se ne smije shvaati doslovno. U najvanijim formama modernoga iracionalizma (paraznanstvenoj i pseudoznanstvenoj formi) koje imaju najvei utjecaj, pozitivizam je prisutniji nego ikad prije. U stvarnosti kod iracionalizma nikada nije rije o neemu veem od fiktivne borbe protiv znanosti i tehnologije; ako bi ih na neki nain ograniio, time bi smanjio svoje mogunosti koritenja i kontrole tih vanih instrumenata kapitalistikoga sustava. Dananji iracionalizam (osobito iracionalizam znanstvenika koji izraava ujedno i njihov revolt i nastavak zadravanja dominantnih ideolokih odnosa) gotovo uvijek iznevjerava svoje pozitivistike pozicije. To je ono to visokoj buroaziji omoguuje koketiranje s njime kako bi se osnaila tehnokracija i obrana monopola kapitalizma i dravnoga kapitalizma. Ako iracionalizam kritizira tetne uinke rasta, ini to u ime statistike i predvianja raunala s Harvarda! Ako poziva na utopiju, ini to u ime objektivnih injenica i eksperimentalnih rezultata drutvene krize! Ako porie istu znanost, ini to u ime superiorne efikasnosti, narodne mudrosti ili alternativne medicine! Ako napada Znanje kao instituciju, kao oblik represije i ideologiju, ini to ba u ime pozitivistike ideje o snazi znanosti i o znanosti kao tehniko-administrativnoj (logikoj i socijalnoj ili sociolokoj14 ) proceduri! To je pozicija koju se mora napasti radi razotkrivanja korijena iracionalizma. Ako je ta analiza tona, svoju borbu protiv iracionalizma ne moemo vie voditi u ime Razuma i racionalizma: ni u ime (utopijskoga) povratka racionalizmu kakav je postojao prije pozitivistike devijacije, ni u ime nekog novog racionalizma. Takav slijed ne bi doveo do razvoja materijalizma, nego do razvoja idealizma znanstvenih radnika; ne bi se razvilo ono revolucionarno u njihovoj svijesti, ve ono to ih u tome spreava. To bi se ponajprije snano odrazilo upravo na marksistiki tabor koji tijekom svojega razvoja nije stvorio neki prirodni imunitet. Tako bi se, prividno jaajui svoje saveznitvo s prirodnim znanostima i proizvodnom tehnologijom, marksizam izloio buroazijskoj ideologiji humanistikih znanosti, politike ekonomije i same politike. Kao to smo nedavno vidjeli, marksizam ne smije nikako dopustiti
protiv zagaenja i borba za ouvanje okolia luksuz su koji si nerazvijene zemlje ne mogu priutiti te bi bilo nepravedno nametati im ga. Drugim rijeima, nita ne smije sprijeiti

13 Ve vidimo koje je objanjenje: borba

industrijalizaciju treega svijeta, tj. izvoz kapitala! 14 O tome pie Michel Pecheaux u Les Vrits de La Palice, Pariz, 1975.

iracionalizam i marksizam

da se ekonomske i politike probleme predstavlja kao racionalnost i iracionalnost, kao logike izbore izmeu model racionalne drutvene administracije (to je pristup znan visokoj buroaziji i socijaldemokraciji). Treba ih, naprotiv, predstaviti kao klasne borbe. Marksizam mora razviti uinkovitu kombinaciju dviju nerazdvojivih perspektiva sada kada se kriza kapitalizma sve vie ini odsudnom i bliom prirodi sadanjih drutvenih odnosa. Jedna je od tih perspektiva taktika: reagirati odmah na promjenu smjera buroazijske ideologije. Druga je strateka: utrti put proleterskoj ideolokoj hegemoniji u perspektivi socijalistike revolucije jer je, u biti, socijalistika revolucija jedino stvarno rjeenje drutvenih kontradikcija kojima je razvoj iracionalizma jedan od ideolokih simptoma. Nije rije, naravno, o nekom automatskom, udesnom rjeenju, nego o rjeenju koje treba konstruirati povijesnim djelovanjem proletarijata i okupljanjem svih fizikih radnika to je rjeenje iji se temelji ve pomalo pojavljuju u politikoj praksi proletarijata. To, meutim, nije pitanje Razuma ili racionalnosti, tj. jednostavne alternative razumu ili nerazumu monopola kapitala i tehnokratskoj podjeli rada; tu je, povrh svega, rije o borbi, klasnoj borbi. Dakle, marksizam u biti nije vrsta racionalizma i ba je to razlog zato se, sve dok je jo iv to se ne smije uzeti zdravo za gotovo moe uspjeno suprotstavljati iracionalizmu. Da budemo precizniji, kao filozofija utemeljena na znanosti i jednome politikom modusu, marksizam nije teoretski racionalizam isto kao to nije ni teoretski humanizam. Marksizam je nastao i razvijao se i iz racionalizma, ali i protiv njega kao nova, dosljedna forma materijalizma, i to prva koja je preokrenula dominaciju idealizma nad materijalizmom koju uva racionalizam. To je zato to u korijenu marksizma lei dvostruki revolucionarni prekid s racionalizmom: formiranje povijesti drutava kao znanstvenoga objekta (to racionalistika generalizacija prirodnih zakona iskljuuje); prekid sa skrivenom pokretakom snagom te generalizacije to je, naime, stajalite koje zauzima juridika ideologija pri razmatranju drutvenih odnosa. Znai li to onda da je filozofska borba marksizma jednako usmjerena protiv iracionalizma i protiv racionalizma kao da oni tvore simetrian par? Naravno da ne znai. Kada bismo to mislili, znailo bi da ignoriramo unutarnju kontradikciju u povijesti filozofije (kao i Lenjinov odnos i pozivanje na Diderota, Feuerbacha, Hegela pa ak i Duhema i Abela Reya!). Samo zato to marksistiki materijalizam nije vrsta racionalizma i zato to je u odreenome smislu taj potonji neprijatelj broj jedan, u paru racionalizam/ iracionalizam on moe i mora iz pomnoga prouavanja racionalizma izvui odreene elemente koji e biti kljuni u toj filozofskoj borbi. No, taj savez, ili ta podrka, opstaje pod dvama uvjetima. Kao prvo, svaku tezu ili filozofsku kategoriju upotrijebljenu na taj nain mora se izvui iz forme u kojoj je proizvedena da bi njezina temeljna kontradikcija koja je odreuje izila na vidjelo te da bi se njezina materijalistika

161

prijevodi

tienne balibar

162

tendencija mogla povratiti, objasniti i ispraviti. To zahtijeva novi filozofski rad koji se ne sastoji od mehanike selekcije, nego od izvorne transformacije. U tome e procesu odreene teze i kategorije imati mnogo vaniju ulogu od drugih osobito kada su vikovi klasinoga racionalizma kojih se pozitivizam neprekidno pokuava rijeiti. Najvanije su meu njima kategorije koje izriu objektivnu univerzalnost i apsolutnu stvarnost prirodne kauzalnosti te koje materijalnu interakciju fenomen proglaavaju glavnim uzrokom svojega kretanja.15 Druge e pak kategorije trebati razdvojiti i premjestiti (primjerice, iskustvo i totalnost), a neke e imati tendenciju biti eliminirane (Razum, Ljudska Priroda, Predodreena Harmonija, Temelj Znanja bilo apriorno ili ulno; Empirijska Istina i Racionalna Istina; de jure i de facto Subjekt itd.). Prvi je uvjet, meutim, ovisan o drugome. Ti filozofski elementi moraju se dopuniti ili, bolje reeno, moraju se podvrgnuti onima koji nemaju veze s filozofijom racionalizma i koji stvaraju uvjete za to da se ponovno njome poslue. Oni sadre filozofske elemente kategorije i teze dijalektikoga materijalizma: proces, kontradikciju; sadre znanstvene elemente historijskoga materijalizma, ponajvie sve one prvotne elemente koje jo treba razvijati, povezane s drutvenim odnosima u proizvodnji, ideolokim drutvenim odnosima, ideolokim dravnim aparatima i odgovarajuim formama klasne borbe u epohi imperijalizma. I konano, sadre politike elemente, ukljuujui proletersku politiku prema kulturi, pukome obrazovanju te znanostima i njihovu mjestu u drutvenoj podjeli rada. Zato e, dakle, marksisti i komunisti imati mnogo posla, a njegova hitnost dokaz je da postoje uvjeti za njegovu uspjenu provedbu.

15 U tome pogledu, Althusser je dugo vremena neprestano ukazivao na vanost Spinozine filozofije za marksizam. Spinoza je svojim izvrtanjem unutarnje strukture klasinoga racionalizma sablanjivao i svoje suvremenike i one koji su ivjeli kasnije: umjesto otvorena

ili potajna priznavanja objektivnosti prirodne znanosti glede ideologije i slobode individualnoga subjekta, on objanjava da je jedina stvarna sloboda konana i definitivna snaga prirode. v. vrlo zanimljivu knjigu P.F. Moreaua: Spinoza, Pariz.