Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

POJAM ODGOVORNOSTI
Ante Vukovi

Saetak Pojam odgovornosti najprije se susree unutar pravnog podruja gdje se njegovo znaenje svodi na pravnu i(li) moralnu uraunljivost. U tom kontekstu on pretpostavlja znanje, volju i slobodu kao nune elemente uraunljivosti. U naem stoljeu pojam odgovornosti sve vie postaje jedan od temeljnih etikih pojmova pri emu zauzima mjesto koje je u etici zauzimao pojam dunosti. No, osim to se pojam odgovornosti preselio iz pravnog u etiko podruje, sama je etika doivjela promjene. U antiko vrijeme ona je shvaena kao uenje o ljudski sretnom ivotu pri emu je polis mjesto ostvarenja takvog ivota. U srednjem se vijeku odvajaju sretan ivot i politika. Politika nije vie mjesto ostvarenja dobra, nego ogranienje zla. U modernoj pojedinac prostor samoostvarenja pronalazi ne vie u politikoj zajednici, nego u ostvarenju osobne slobode. Politika postaje drutvenim ugovorom. Ne bavi se sadrajem, nego uvjetima ostvarenja. Ovaj princip ogranienja Kant uvodi u etiku gdje moral ne ui kako postati sretnim, nego postati dostojnima sree. Max Weber tematizira etiku odgovornosti razlikujui je od etike namjere. Zadnjih desetljea naeg stoljea, osim pluralizacije etike, pojam odgovornosti se razvija u pravcu univerzalizacije (H. Jonas) ali i u smjeru konkretne odgovornosti za drugoga (E. Levinas). Struktura pojma odgovornosti, izreena u formalnoj reenici: netko je nekome odgovoran za neto, izrie nekoliko odnosa na koje upuuje odgovornost: subjekt odgovornosti, objekt odgovornosti, za to je tko 17

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

odgovoran, zbog ega se neto eli postii a drugo izbjei, pred kim je netko odgovoran kao i kada nastupa odgovornost. Pojam odgovornosti, sve do prvih desetljea naeg stoljea, prvenstveno susreemo unutar pravnog i moralnog podruja gdje se njegovo znaenje svodi na pravnu i(li) moralnu uraunljivost. Premda se odgovornost prvenstveno promatra kao obiljeje initelja kojem se pripisuje odreeni in, a uraunljivost kao obiljeje ina ili njegovih posljedica, ipak su pojmovi odgovornosti i uraunljivosti u principu zamjenjivi. Pojam odgovornosti u navedenom okviru rabi se na tri naina. Na nain opisivanja (deskriptivno) odgovornost izrie uzrono-posljedini odnos poinitelja i ina, odnosno posljedica, a da se pri tom uope ne govori o etikim kvalifikacijama samog ina. Uporabljen na nain propisivanja (proskriptivno) pojam odgovornosti izrie moralnu ili legalnu obvezu da se neto uini ili izbjegne uiniti. Ovaj se nain jo naziva i objektivnom odgovornou. Uporabljen pak na nain pripisivanja (askriptivno) pojam odgovornosti izrie prosudbu nekog poinitelja koji radi u skladu sa zakonom ili moralnim normama ili protiv njih. Ovaj se nain naziva i subjektivnom odgovornou. Ovako shvaen, pojam odgovornosti pretpostavlja znanje, volju i slobodu kao nune elemente koji su potrebni kako bi se odreeni in mogao uraunati u odgovornost poinitelja. Svaki nedostatak znanja, ogranienje volje i smanjenost slobode ve je dovoljan razlog da se in i njegove posljedice ne uraunaju poinitelju, bilo djelomino, bilo potpuno. Razvoj pojma odgovornosti u ovom kontekstu prvenstveno se odnosi na razvoj znanosti koje se tiu navedenih nunih preduvjeta odgovornosti: medicine, psihijatrije, moralne teologije. Odgovornost i dunost Pojam odgovornosti, premda nije nepoznat etici i premda je ve Aristotel znao kako je za svoje ine odgovoran netko tko ih je uinio slobodno, ipak tek u naem stoljeu ulazi u sredite etikih rasprava i sve vie izranja kao jedan od temeljnih etikih pojmova. On u modernoj dobiva dodatno znaenje izlazei izvan dotadanjeg stupnja identifikacije ina i poinitelja. Premda jo nije dobio jasnu formulaciju, znaenje pojma odgovornosti uvelike se proirilo u odnosu na prethodno, pravno znaenje. Odgovornost zauzima mjesto koje je ranije u etici zauzimao pojam dunosti. Ve i ova injenica dovoljno govori o promjenama koje su se dogodile na razini ope svijesti. Pojam dunosti, ukoliko je s njim povezana 18

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

predodba zapovijedanja, posvemanjeg normiranja, potiskivanja vlastite volje i spontanosti, vanjske ili nutarnje prisile, doivljava suenje onoga to je on zapravo znaio u svojoj povijesti. Pojam dunosti je bio vezan uz pretpostavke reda i zakona, bio on boanski, kozmiki ili razumski kao i uz pretpostavku ljudske slobodne volje. Ove pretpostavke vrijede neovisno o tome da li je rije o svijesti dunosti kod stoika, o dunosti shvaenoj kao poslunost boanskim zapovijedima unutar kranskih okvira ili o dunosti miljenoj kao obvezi prema razumskom zakonu unutar prosvjetiteljstva. Dunost je bila shvaena kao ljudski stav kojim ovjek, ivei u duhovnom i moralnom redu, ostvaruje svoju slobodu. No, pojmu dunosti nedostaje dovoljno priznanje principijelne uzajamnosti, jer ovjek je postavljen u odnos prema objektivnom svijetu bilo vjeno istog kozmosa, bilo Bojeg stvorenja ili bitka ili objektivnom svijetu vrednota koje su miljene terminima neprolaznosti, nepromjenjivosti, nadvremenosti. U podnoju ovakvog miljenja dunosti stoji metafizika koja bitak misli kao vjean, nepromjenjiv, stalan. Poljuljanost pojma dunosti upuuje tako na poljuljanost metafizike. A dolazak pojma odgovornosti na mjesto pojma dunosti upuuje na promijenjeni odnos prema metafizici. Dok je dunost upuivala na stalnost i nepromjenjivost bitka, dotle odgovornost upuuje na povijesnost i krhkost. Tako e pojam odgovornosti izvui na vidjelo ljudski odnos sa svijetom koji vie nije miljen terminima nepromjenjivosti, nego terminima povijesnosti. Povijesnost uspostavlja ovjekov odnos sa svijetom koji moe biti odgovoran najprije stoga to je sam ovjek miljen kao odgovorno bie u svijetu. Odgovoran odnos sa svijetom, s drugim ljudima kao i s institucijama, zakonima i obiajima proizlazi iz uzajamnosti odnosa, a to opet pretpostavlja slobodu. Modeli etike Osim preseljenja pojma odgovornosti i sama etika je doivjela promjene. U antiko je vrijeme etika poistovjeena s politikom. Budui daje ovjek zoon politikon, nemogue je ovjeka zamisliti izvan zajednice. Zajednica (polis) se orijentira na prirodi (phisis) od koje preslikava sklad shvaen kao ravnovjesje sila, kao pravedni omjer koji cjelinu dri na okupu. Stoga je pravednost (dike) princip koji upravlja kako prirodom tako i gradom ali istodobno i duom. "Iste su stvari najbolje i zasebniki i zajedniki, to zakonodavac mora usaditi u due ljudima" (Aristotel, Politika VII, 1333b-1334a.) Politiko su i osobno ostvarenje u suglasju jer su meusobno povezani. Polis jami uvjete u kojima e ljudi ostvariti svoj najbolji mogui ivot. Bolji ivot ljudi uinit e boljim polis. Dobar ivot je istodobno i politiki ideal polisa i etiki ideal pojedinca i to ne sluajno, nego zbog izravne uzrono-posljedine veze.
19

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

U srednjem se vijeku etika odvaja od politike. Kranstvo, postavljajui "dobar ivot" u izravnu vezu s vjenim ivotom postavlja i ulazak pojedinca, a ne zajednice u vjeni ivot. Politika od mjesta ostvarenja dobra postaje mjestom ogranienja zla. Budui da ostvarenje dobra dolazi u sferu osobnog ivota, etiki problemi vie se ne podudaraju s politikim problemima. Etika tako odlazi u nutrinu due gdje je mjerilo intencija, namjera. Politici ostaje upravljanje podrujem koje pokriva prostor izvan osobnih odluka i stavova. Tako se stvara mogunost da ispravna namjera ostane neovisna od posljedica ina te tako moralna pravednost postane razliitom od legalne pravednosti. Etika se povlai u nutrinu, u savjest, a politika postaje institucijom koja ograniuje zlo. U modernoj slabljenjem utjecaja kranstva i sve manjim utjecajem razlike nebeskog i zemaljskog grada produbljuje se razlika pojedinca i drutva. Odvajanjem etike i politike pojedinac pronalazi prostor samoostvarenja ne u politikoj zajednici, nego u ostvarenju osobne slobode. Politika slui ouvanju slobode pojedinaca koji ugovaraju uvjete ouvanja slobode i na taj nain politika postaje drutvenim ugovorom. To je ujedno i vrhunac odvajanja politike i etike, javnog i privatnog ivota. Politika se vie ne bavi sadrajem ivota, nego uvjetima ostvarenja. Kant e ovaj princip ogranienja uvesti i u etiku. Etika kod Kanta vie nema cilj ostvariti dobro koje je u antici bilo shvaeno kao suglasje kreposti i sree, nego samo ostvariti uvjete koji mogu potpomoi sreu, ali "moral zapravo nije nauka kako sebe treba da usreimo, nego kako treba da postanemo dostojnima blaenstva." (Kant, Kritika praktinog uma, 179). Odvajanje etike od politike i odvajanje kreposti od sree unutar same etike dovelo je etiku do toke u kojoj se spaava jo samo istoa namjere sauvane unutar savjesti. Tako je mogue zauzeti neutralni stav prema onom to se dogaa u svijetu. Time se otvorio iroki prostor u koji se smjeta tehnika i pred kojom sve vie politika i etika pokazuju svoju nemo. Kant je razradio etiku namjere, a Max Weber je tematizirao etiku odgovornosti, etiku usmjerenu na posljedice. Odgovornost se ovdje pojavljuje kao pojam kojim se pokuava etiki pokriti slobodni prostor dogaanja u svijetu, dogaanja izvan pojedinane savjesti. "Mora nam biti jasno da svo etiki orijentirano djelovanje moe stajati pod dvije meusobno temeljno razliite, nerjeivo suprotstavljene maksime: ono moe biti orijentirano prema etici uvjerenja ili etici odgovornosti)). Time nije reeno daje etika uvjerenja identina neodgovornosti, a etika odgovornosti nepostojanju uvjerenja. O tome naravno nema ni govora. No poput ponora je velika suprotnost koja dijeli djelovanje prema maksimi etike uvjerenja. Ili
20

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

religiozno reeno: 'Kranin postupa ispravno, a uspjeh preputa Bogu' ili djelovanje prema maksimi etike odgovornosti: to da ovjek za (predvidive) posljedice svoga djelovanja mora sam odgovarati." (M. Weber, Politika kao poziv, 205.). Etika odgovornosti ovdje ide dalje od prvotne identifikacije poinitelja i ina. Mjerodavno za ovo proirenje je promijenjena drutvena situacija od 18. st. na ovamo. Znanost koja omoguuje napredak tehnike i tehnika koja donosi nove proizvode iznose na vidjelo kako najprije vie nema jednog jasno odgovornog poinitelja i nadalje kako se, ve prije nego to je uope nastala ikakva teta, pojavljuje potreba utvrivanja odgovornih. Ovdje se pojavljuje obiljeje djelovanja u znanstveno-tehnolokoj civilizaciji: anonimno djelovanje i maglovitost uzrono-posljedinih odnosa. Nae vrijeme prati pluralizacija etika, globalizacija svih problema a time i globalizacija, univerzalizacija etike. Univerzalizacija etike reflektira se u misli Hansa Jonasa, a konkretizacija odgovornosti, ak izabranosti za odgovornost, najsnanije kod Emmanuela Levnasa. Hans Jonas i princip odgovornosti U suvremenu etiku svijest Hans Jonas je uveo pojam odgovornosti svojim glavnim kasnim djelom Princip odgovornosti. Ovo djelo definira sueljavanje etike s naraslom znanstveno-tehnikom moi koja je upravo svojim naglim i globalnim porastom pokazala neodrivost pretpostavki svih prijanjih etika. Elementi na koje su se preutno oslanjale dosadanje etike, po Jonasu su: stalnost ljudske naravi, odredivost dobra i domet ljudskog djelovanja a s njim i domet odgovornosti. Porast znanstveno-tehnike moi kako nad izvanljudskom prirodom tako i nad samom ljudskom naravi kvalitetno drukije odreuje ljudsko djelovanje koje zahtijeva i drukiju etiku. Dosadanje su etike bile obiljeene etikom neutralnou u ophoenju s izvanljudskim svijetom, antropocentrinou, neprornjenjivou ljudske biti, malim dometom uinkovitosti djelovanja, kratkoom predvianja, postavljanja cilja i uraunljivosti kao i ogranienom kontrolom situacije. Nasuprot tim obiljejima nova bi etika odgovornosti trebala, ne dirajui u vrednotu intimne neposrednosti odnosa prema blinjem, u svoje podruje uvesti do sad nepostojee podruje: krhkost i ranjivost prirode. Ona se nadalje mora suoiti s razlikom tehnike moi i predviajueg znanja. Znanje postaje dunou i istodobno smo prisiljeni priznati vlastito neznanje kada su u pitanju dalekosene posljedice djelovanja. Nadalje nova etika odgovornosti mora priznati kako postoje svrhe u samom sebi i izvan ljudske sfere. Tako je biosfera, primjerice, svrha samoj sebi.
21

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Doseg ljudskog djelovanja kako na prostorno globalnoj razini tako i unutar vremenskog obzora budunosti zahtijeva novu etiku koja se moe orijentirati samo prema razmjeru same opasnosti. Nepovratni procesi unitenja prirode, genetska manipulacija prirodom i ovjekom u sredite etikih rasprava stavljaju pojam odgovornosti. Jonas uvodi novi kategoriki imperativ koji glasi: "Djeluj tako da uinci tvojih ina ne budu razarajui za buduu mogunost ovakvog ivota" ili "Ne unitavaj uvjete za beskonani nastavak ovjeanstva na zemlji." (Prinzip Veranhvortung, 36). Ovaj princip vie nije upuen najprije pojedincu, nego nadasve kolektivnom djelovanju, dakle, prvenstveno politici. Kako ozbiljiti etiku odgovornosti? Prema Jonasu potrebna je heuristika straha i to stoga stoje spoznaja zla laka od spoznaje dobra. Ovaj princip pretpostavlja kako nije doputeno kolektivno samoubojstvo. Kako ovako formulirani princip vie ne crpi svoju snagu iz religije, Jonas vidi jedinu mogunost u metafizikom utemeljenju etike, a time i principa odgovornosti. Tako se Jonas sasvim jasno odvaja od dvije opeprihvaene dogme zapadnog miljenja, one, naime, kako ne postoje metafizike istine i one po kojoj nema prelaza iz biti (Seiri) u trebati (Sollen). Obvezujuu vrednotu bitka Jonas pokazuje paradigmom roditeljske odgovornosti koja proizlazi iz same prirode. Roditeljska odgovornost ne ovisi ni o kakvom prethodnom suglasju ili pristanku, neopoziva je i neodreciva i istodobno je globalna. Princip odgovornosti je tako neovisan o ideji prava i ideji uzajamnosti. Jonas pledira za etiku ouvanja, odgovornog odricanja. Ne smijemo sve to moemo. Tako on trai "mo nad moi" i obraenje od trke za utopijama. Za to je potrebna sveobuhvatna znanost koja e biti u stanju predoiti uasne posljedice tehnikog ovladavanja prirodom. Antiutopistika i skeptina maksima daje uvijek prednost loim prognozama pred dobrim. Ovaj metodiki pesimizam se orijentira na najgorem i ne eli se zavaravati principom nade. Konkretna podruja na kojima Jonas pokazuje i pojanjava svoja razmiljanja jest medicina i ljudska biologija. Ovdje su stvari najosjetljivije jer se radi o nama samima. Jonas, bez obzira radi li se o fascinaciji pred tehniki izvedivim u medicini, o umjetnom odranju tijela na ivotu zbog koritenja organa, o snu besmrtnosti ili genetskoj manipulaciji ili o kloniranju, pokazuje koje su posljedice mogue kada ovjek pone preuzimati ulogu stvoritelja i nadovjeka. Osim vizija uasa, sam ritam napredovanja u navedenim podrujima jo vie poveava uas. Koje su anse etike odgovornosti da ogranii ovakav brzi tehniki napredak? Zapadna liberalna demokracija, pritisak trita i ekonomskog uspjeha ne jami uspjeh etike odgovornosti. Jonas e stoga ponekad spominjati i
22

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

ekodiktaturu kao posljednju mogunost sprjeavanja najgoreg u kriznim situacijama u kojima je u pitanju opstanak ovjeanstva.

izrazito

Emanuel Levinas i odgovornost preko i za drugoga Poseban pristup odgovornosti dolazi od E. Levinasa. U njegovu miljenju moemo pronai konkretizaciju odgovornosti podjednako kao i jedincatost izbora na odgovornost, moju nezamjenjivost odgovornosti za drugoga. Levinas dolazi iz svijeta fenomenologije, ali oslanjajui se na biblijsku mudrost on baca posebno svjetlo na Zapad i njegovu misao. Na zapadu je uvrijeeno misliti kako odgovornost pretpostavlja slobodu, kako je ona izriaj slobode. Samostojnost subjekta je apsolutni preduvjet odgovornosti. Ne dirajui u ovakvo iskustvo odgovornosti, Levinas na svjetlo izvlai drukije iskustvo, iskustvo odgovornosti u drugom, preko drugoga. Ova odgovornost ne polazi od mene kojemu drugi stoji nasuprot, nego polazi od drugoga koji stoji nasuprot Istome. Tako je kod Levinasa mogue govoriti o odgovornosti prvog lica, odgovornosti drugog lica i o odgovornosti u treem licu. Odgovornost u prvom licu polazi od ja kojega Levinas definira Spinozinim izriajem: conatus essendi, trud oko postojanja, nagnue izdrati u bitku i nametnuti se. Ja pokuava vrsto i tvrdo ouvati svoj bitak. Ja je vlastitost koja se svia sebi u svojoj izuzetnosti, koja se brine za svoju sreu. Bitak ja je sebeljublje. Ja je egoizam i narcizam pri emu ovi izriaji nisu miljeni negativno, nego kao prirodna i zdrava usmjerenost ja prema samome sebi. Sebeljublje je egoizam koji utemeljuje bitak i predstavlja prvo ontoloko iskustvo. Ja ivi za sebe, grevito se bori protiv smrti u strahu od nje. Ja nije statian. On je dinamian, rast samoidentifikacije kroz sve s im se susree. Identifikacija A kao A jest strah A za A. Subjektivnost subjekta je identifikacija istoga u svojoj brizi za istog. Postajanje ja je pobjeda nad // y a. To se dogaa posvajanjem bitka, uvrivanjem ovdje i sada u bitku, hipostaza. Time ja predstavlja sebe kao princip, arche. Ja polazi od sebe, postaje samom sebi principom i izvorom i u svojoj vjebi bitka upuuje na samog sebe. No, ja ne moe ostati slobodan i odgovoran ukoliko se samo vraa na sebe, na uvijek novo identificiranje sa samim sobom. Ostao bi neprestano u tautolokom krugu ja je ja. Stoga je potrebno da ja napusti sebe kako bi se pronaao. Potreban mu je svijet kako bi doao k sebi i dao sadraj svojoj slobodnoj samoodgovornosti.
23

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Ja pri tom vodi paradoksalnu egzistenciju. Kao potrebito bie on postoji u ovisnosti o svijetu. Ali upravo tom ovisnou on dolazi do svoje neovisnosti. Na temelju svoje potrebitosti tjeran u svijet on pokuava preoblikovati svijet u odgovor na svoje potrebe. ivjeti u ovisnosti o svijetu znai preokrenuti ovisnost u suverenost. Ja se moe ostvariti kao slobodan subjekt samo ukoliko projektira samog sebe za gospodara svijeta i ukoliko egoistino privue k sebi svijet i podloi ga. To ukljuuje i "ekonomsko" koritenje svijeta. Stoga je nastanak subjekta ujedno "ekonomija". Ja se postavlja u sredite svijeta. Svijet je tu zbog ja. Bitno obiljeje ovakvog egocentrinog antropocentrizma, miljenog bez imalo zlobe, jest shvaajue znanje. To je stav koji uvijek iznova pokuava svesti drugog na svoju imanenciju, kao da je gospodar svijeta. Ovakvo totaliziranje se dogaa predodbama, opojmljivanjem, kategoriziranjem, tematiziranjem, sistematiziranjem. Znaenje svega ovoga je utemeljeno u shvaanju. S-hvaajui svijet, ja ga stavlja sebi u slubu tako da poetna ovisnost ja o svijetu prelazi u znanje koje preko s-hvaanja upuuje na znanost i tehniku kojima ja svoju poetnu ovisnost sve vie preokree u "beskonanu slobodu". Ja se potvruje uzimanjem u svoje ruke i odranjem preuzetog. Znanje se misli prema paradigmama rukohvata i rukovoenja. Znanje tei konano prema apsolutnosti. Ne ostavlja nita izvan sebe samog i pokuava svemu pronai mjesto, ulogu i znaenje u svijetu. Znanje miljeno na nain shvaanja nije nevini fenomen, nego je dogaanje moi koje posve stoji u slubi praktine totalizacije. Na ovo se svodi i funkcionalni i instrumentalno-tehnoloki odnos prema prirodi. Utilitaristika pljenidba svijeta se pronalazi i na razini odnosa prema prirodi i na ljudskoj razini gdje znanje i mo slue odranju, opstanku i razvoju samog sebe. No, ova imanencija sebeljubnogja nije konana. Znanje i mo nisu jedini i izvorni izvor smisla. Iskustvo odgovornosti je ire. Levinas opisuje odgovornost koja polazi od drugoga, i to ne temeljei se u nekoj inicijativi drugoga, nego temeljei se na njegovoj pojavnosti kao takvoj. Ja koji znanjem i mou privlai svijet k sebi doivljava prepad pojavom drugoga. Drugi se ponaa posve drukije. Drugi izmie i izrasta. Nadrasta povijesni, socioloki, psiholoki i kulturni smisao. Pokazuje se kao jedinstveni koji nadrasta svaku pripadnost rasi, obitelji, plemenu, narodu. Drugi nije nadopuna mojih nedostataka, nije alter ego, nije novo izdanje mene samog. Drugi me gleda i poziva. U odnosu s drugim ja nisam stvaralac, nego primatelj, koji slua, posluni.

24

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Lice drugoga u svojoj pojavnosti je injenica da me dodiruje neko bie ne u indikativu, nego u imperativu. Lice drugoga je golo, ranjivo, krhko. Drugi dolazi iz svijeta koji nije moj, upada u moj svijet i pojavljuje se kao stranac. Pojava lica drugoga je postavljanje u pitanje moje tendencije ovladavanja svijetom i otvaranje odgovornosti za drugoga. Odgovornost je ovdje utemeljena u apsolutnoj heteronomiji. Ona se ne temelji u mojoj inicijativi, nego prethodi mojoj slobodi. Pojavom lica drugoga ja sam, a da me nitko nije pitao za doputenje, postavljen u pitanje i time uinjen odgovornim. Odgovornost mi se dogaa prije nego li se mogu odluiti za nju. Ona je stoga an-arhijska ili predizvorna. Drugi me probuuje na odgovornost. Drugi me probuuje. Odgovornost preko drugoga i za drugoga budi ideju izbora. Zov lica ini me osobno odgovornim. Ova je odgovornost nezamjenjiva. Heteronomija odgovornosti nije otuenje, nego uzdignue na mesijansku jedinstvenost. Izborom koji dolazi pojavom lica drugoga otkrivam svoj identitet na posve drukiji nain nego to je onaj kada nastojim opstati u bitku. Jedinstvenost se ne pokazuje razliitou od drugih, nego jedinstvenou mog izbora ovdje i sada. Tako odgovornost ne dokida moju slobodu, nego je utemeljuje i daruje joj njezinu investituru. Moram odgovoriti, a tek onda sam slobodan kako odgovoriti. Moram rei "da", ali mogu rei "ne". Ukoliko se opirem upustiti se s licem, moj trud oko bitka koji je do sada bio nevin i naivan, postaje krivnjom i tako inim zlo. Preuzmem li odgovornost i stavim li se na raspolaganje izriui "evo me", moj bitak postaje etikim i tako inim dobro. Heteronomna odgovornost nije suut, nego pravednost kao odgovor na zahtjev lica. Sve poinje pravom drugoga i mojom beskonanom odgovornou. Tek kada ja drugoga vie cijenim negoli samoga sebe, drugi vie nije suparnik iju mo moram prisiliti, nego postaje punovrijedna osoba koja ima pravo na to da bude priznata kao drugi. Ovim se uspostavlja i drukije znanje od s-hvaajueg znanja. Odgovornost za drugoga je putanje da drugi bude u svojoj ranjivoj jakosti, respekt i priznanje. Tako je odgovornost temelj nenasilju i istini. Ovakvim se pristupom ujedno moe misliti i odnos prema prirodi na drukiji nain od s-hvaajueg odnosa. Samo u etikom odnosu respekta pred drugim mogue je osloboditi se egocentrinog i funkcionalno-instrumentalistikog odnosa prema prirodi i stvoriti odnos i praksu koji e prirodu respektirati u njezinoj drugosti. Mjerilo znanstvenog i tehnikog znanja i moi jest "dobro-initi-drugima". Za Levinasa nije pitanje da li su znanost i tehnika opravdani, nego kako, s kojom etikom namjerom se upotrebljavaju: iz sebeljublja ili iz odgovornosti za druge.

25

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Jo jedno obiljeje odgovornosti: odgovornost je obeskonaenje odgovornosti (l'infinition). to vie odgovornosti preuzimam to sam vie odgovoran: obeskonaenje dobrote. U odgovornost ne spada samo drugi, nego i trei, tj. mnogi drugi, oni koji nisu prisutni, generacije koje tek dolaze. Odgovornost je, kada se mene tie, posve subjektivna i posebna ali to se nje tie ona je univerzalna u prostoru i vremenu. Jezgra odgovornosti kod Levinasa lei u odgovornosti kroz drugoga i za drugoga. Time se ne nijee odgovornost u prvom licu. Naprotiv. Ona je potrebita kako bi se uope mogla opaziti odgovornost preko drugoga i za drugoga.

Paralele izmeu Jonasa i Levinasa

Izmeu etike odgovornosti kod Jonasa i odgovornosti kod Levinasa, usprkos razliitim polazitima, mogue je uspostaviti nekoliko paralela koje osvjetljuju pojam odgovornosti. Asimetrija etikog odnosa je prisutna u obje vizije. Upravo zbog ove asimetrije postoji pravo drugoga koje prethodi mom pravu ili ga suspendira. Drugi kod Levinasa je budua generacija kod Jonasa. Lice drugoga kao i generacija koja dolazi zapovijedaju: "Ne ubij!" Nadalje, u obje je etike istaknuta ljudska konanost, stvorenost. Iz tog proizlazi naglasak na sadanjosti, na dimenziji vremena koja je najprikladnija ljudskom ivljenju, za razliku od budunosti koju je isticao Heidegger, a koji stoji u temeljima i jednog i drugog filozofa. Kod Levinasa postoji problem prelaska iz fenomenoloko-opisne razine na proskriptivnu, obvezujuu. Sam Jonas e rei kako mu kod Levinasa nedostaje izvod kategorikog imperativa odgovornosti iz strukture bitka. Levinas, meutim, doista stoji na drugom terenu. On dolazi iz biblijskosemitskog razumijevanja svijeta i prevodi ga na grki, filozofski jezik. Tako se nalazi nasuprot zapadnoj filozofiji i praksi koja iz nje izlazi, a u kojoj totalitet ima prednost pred beskonanim, isti nad drugim, sinhronost pred diakronijom, filozofija logocentrizma nad smislom. Levinas stoga preokree temeljni odnos etike i ontologije. Etika je prva filozofija. Tako e odgovornost prethoditi slobodi i utemeljivati je, a ne obratno. Jo jedna toka je vana. Levinas istie nunost malih dobrota, malih odgovornosti koje su nezamjenjive u svijetu gdje se odgovornost misli globalnim terminima. Na taj nain on spaava pojedinca iz osjeaja nemoi koji se pojavljuje svugdje gdje je odgovornost narasla do globalne nepreglednosti u
26

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

kojoj pojedinac vie ne vidi naina kako postvariti svoju odgovornost. Ne vrijedi probuivati pojedinca na odgovornost za svijet i istovremeno ga ostaviti samog pred teinom planetarnih razmjera. Domet pojma odgovornosti kod Jonasa raste s rastom znanstveno-tehnoloke moi. Odgovornost je tako korelat moi. to vie moi to vie odgovornosti. Dunost odgovornosti mora moi doprijeti do toke do koje dopire i naa mo. Jedino tako e odgovornost moi obuzdati mo i skratiti uitak kako bismo ostavili prostora buduim generacijama. Ovdje je pogled upuen do krajnjih obrisa obzora moi. Opasnost je da se narasla planetarna odgovornost pretvori u nemo i neodgovornost za sve to je manje od globalne odgovornosti. Odgovornost tei univerzalizaciji, ali istodobno mora pronalaziti put konkretizaciji i svakodnevnim odlukama i odnosima. Formalna struktura odgovornosti Odgovornost je odnos. Netko je nekome odgovoran za neto - tako glasi temeljna formalna struktura ovog pojma. No, ova formula, premda izrie sr, ne otkriva odmah sve mogue odnose na koje upuuje odgovornost. Tko je subjekt odgovornosti? U tradicionalnom razumijevanju odgovornosti kao uraunljivosti mogue je misliti samo na pojedinanu osobu. No, nositelj odgovornosti ne mora biti samo pojedinac, nego i kolektiv ili institucija. Subjekt odgovornosti, miljen pojedinano ili kolektivno, moe nositi odgovornost, odnosno biti odgovoran za neto, moe preuzeti odgovornost za neto, moe ga se pozvati na odgovornost i, konano, moe djelovati odgovorno. Objekt odgovornosti je najprije in, radnja koju netko izvrava. Ovdje in valja shvatiti dovoljno iroko kako bi mogao obuhvatiti i propuste i jezine akte. Nadalje, odgovornost proizlazi i iz onoga za to je netko odgovoran, za namjeravane i nenamjerne posljedice ina pri emu je opet mogue razlikovati prvotne, drugotne i daljnje uinke nekog ina. Odgovornost za neto valja misliti ne samo polazei od subjekta, stoga to se odgovornost suava na uzrono-posljedine odnose, nego polazei i od dogaanja i ivotnih odnosa. Odgovornost tako ukljuuje i onu za vlastite ine kao i odgovornost za svijet koju valja konkretizirati. Ovdje valja voditi rauna o asimetrinosti odgovornosti.
27

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Odgovornost je, osim toga, smislena samo ukoliko znamo zbog ega se odreenim inom ele proizvesti neki uinci, a drugi izbjei. To znai kako je potrebno pozivati se na vrednote koje onda vrijede kao normativni orijentir. Odgovornost se tako uvijek oslanja na neke vrednote, bez obzira koje one bile. Odgovornost je u konanici biofilija, stav koji je usmjeren na dobar ivot svih bia, na aktivno zalaganje za bolji ivot svih. Posebni odnosi odgovornosti kristaliziraju se pojanjenjem pred kim ili pred im je netko odgovoran. Osim suda koji zahtijeva odgovor, postoje i druge instance koje takoer postavljaju pitanje koje trai odgovor: Bog, drava preko svojih institucija, javno mnijenje, povijest, budunost, kolege, vlastita savjest. Ovdje u podnoju lei otvoreno pitanje koja je instanca posljednja pred kojom se snosi odgovornost. U principu smo duni odgovor prema svakome tko je u stanju postaviti pitanje "zato?", "s kojim pravom?" u odnosu na sve to za njega ima neku vrijednost. Kantovu maksimu: "Djeluj tako da ovjeanstvo u svojoj osobi kao i u osobi svakog drugoga ne upotrebljava nikada kao sredstvo, nego uvijek istodobno i kao svrhu" valja proiriti tako da se nita zbiljsko, to po sebi samom ve nije u funkciji sredstva, ne moe svesti na obino sredstvo za neku osobnu svrhu. Ostaje jo i pitanje kada nastupa odgovornost. Ono nas upuuje na razliite strane odgovornosti koje proizlaze iz usmjerenosti na razliite vremenske dimenzije. Retrospektivni se pojam odgovornosti odnosi na ine koji stoje iza nas i na njegove posljedice. Ovo lice odgovornosti koje je okrenuto prolosti pretpostavlja i preuzimanje odgovornosti za povijest koja nije posve nae djelo, a koju mi sami preuzimamo kao nau povijest. Retrospektivna odgovornost skriva ideju duga i to ne samo duga za ono to smo sami uinili, nego i duga prema onome stoje uinilo da smo mi ono to jesmo. Prihvatiti takav dug znai biti odgovoran. Prospektivni pojam odgovornosti zapoinje ve prije samog ina, prati ga i traje dok traju posljedice. Ovako shvaena odgovornost ne gleda unatrag niti trai skrivene namjere kod poinitelja, kao stoje sluaj kod sudca koji odreeni in pripisuje odreenom poinitelju, nego je usmjerena prema budunosti. Retrospektivna i prospektivna strana odgovornosti se dodiruju u odgovornosti u sadanjosti. Sadanjost ne bi trebalo shvatiti kao odsjeeni trenutak kronolokog vremena, nego nadasve kao vremensku dimenziju koja sabire fiziki, psihiki i moralni identitet kao pretpostavke za odgovornost.

28

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

Literatura:
1. ARISTOTEL, Politika, Globus, SNL, Zagreb 1988. 2. ARISTOTEL, Nikomahova etika, Globus, SNL, Zagreb 1988.

3. ROGER BURGGAEVE, Die Ethik der Verantvvortlichkeit im Plural. Die Auffassung von Emmanuel Levinas, Don Bosco, Munchen 1997. 4. UMBERTO GALIMBERTI, Psiche e techne. L'uomo nell'eta della tecnica, Feltrinelli, Milano 1999. 5. HANS JONAS, Das Prinzip Verantwortung, Suhrkamp, Frankfurt a/M, 1989. 6. HANS JONAS.Dem bosen Ende naher, Suhrkamp, Frankfurt a/M 1993. 7. IMMANUEL KANT, Kritika praktinog uma, Naprijed, Zagreb 1990.
8. EMMANUEL LEVINAS, Humanisme de l'autre homme, biblio essais, Pari

1987.
9. EMMANUEL LEVINAS,Dificile liberte, biblio essais, Pari 1988. 10. EMMANUEL LEVINAS, Totalite etlnfini, biblio essais, Pari 1990. 11. ANNEMARIE PlEPER / URS THURNHERR (Ured.), Angewandte Ethik. Eine Einfuhmng, C. H. Beck, Munchen 1988.

12. PAULRlCOEUR, Soi-meme comme un autre, Editions du Seuil, Pari 1990. 13. GUNTHER ROPOHL, Neue Wege die Technik zu verantworten. U: Technik und Ethik. Ur. Hans Lenk i Giinhter Ropohl, Reclam, Stutgart 1987. 14. JOHANES SCHWARTLANDER, Verantwortung, u Handbuch philosophischer Begriffe, Kosel, Munchen 1974. 15. EMMANUELE SEVERINO, La tendenza fondamentale del nostro tempo, Adelphi, Milano 1988. 16. ROBERT SPAEMANN, Gliick und Wohlwollen. Versuch iiber Ethik, KlettCotta, Stuttgart 1989. 17. MAX WEBER, Vlast i politika, Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb 1999.

29

Ante Vukovi, POJAM ODGOVORNOSTI

SUMMARY Ante Vukovi, Concept of responsibility

The notion of responsibilitv has been first used as a legal term meaning only legal and/or moral accountabilitv. In that context it implies knovvledge, will and freedom as the essential element of accountabilitv. The concept of responsibilitv becomes one of the basic ethic conceptions in our centurv. It has graduallv taken place in ethic which corresponds to the conception of duty. Not only has the concept of responsibility moved from the area of law into ethic but also ethic itself has experienced transformation. In ancient times ethics used to be understood as the science of happy human life vvhereas the polis was the place to realise it. In the Middle Ages Christianity revealed a fictitious characteristic of a philosophical promise of happiness in which happy life got separated from politics. The purpose of politics was not any more to achieve good but rather to limit evil. In modern times a person does not any more find a way of his self-realisation in the political community but in realisation of his own freedom. Politics becomes a social contract dealing with the conditions of realisation rather than with the substance. The principle of limitation has been introduced into ethic by Kant where "moral is not the study that teaches us how to become happy but rather how to become worthy of happiness". Max Weber deals with the ethic of responsibility to the difference from the ethic of intention. Hans Jonas, who actually tried to create a new ethic for technological civilisation, has introduced the concept of responsibility into modern ethic consciousness. Technological development has become a purpose for itself. It brings to light the way in vvhich the ideals of ethics disappeared, which - connected with politics - used to control technique. The structure of the concept of responsibility, expressed in a forma] sentence: Somebody is responsible to someone for something, expresses several relations which responsibility refers to: subject of responsibility; object of responsibility; who is responsible and what for; why something is to be achieved and something else to be avoided; who is responsible to whom and where does responsibility begin. Relationship between responsibi!ity and power, especially a technological one, refers to a possible manipulation with responsibility in favour of the power. Responsibility should be limited for its own sake as well as its clear characteristics: to awe life, not to own it; to protect life, not to rule it; to be alert and awaken to life, not to be inconsiderate; to allovv ali beings to exist, not to reduce them only to the status of means. In that way responsibility passes the limits of ethic and refers us to ontology.

30