PRVI DIO ODJEL ZA RAK O RAKU NI GOVORA Odjel za rak nosio je broj trinaest.

Pavel Nikolajevi Rusanov nikada nije bio niti je mogao biti praznovjeran, ali neto se u njemu slomilo kada su mu u uputnici napisali: trinaesti odjel. Kao da ne bi bilo umjesnije da su trinaestim odjelom nazvali protetiku ili internu. Meutim u cijeloj republici sada mu vie nisu mogli nigdje drugdje pomoi osim u ovoj klinici. Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? pun nade pitao je Pavel Nikolajevi, lagano se dotiui na desnoj strani vrata zloudne otekline, koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana jo uvijek bila presvuena nevinom bijelom koom. Naravno da nemate, naravno deseti put ga je umirivala doktorica Doncova ispisujui irokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti. Kad je pisala stavljala je naoale etvrtaste naoale zaobljene na rubovima a im bi prestala pisati, skinula bi ih. Vie nije bila mlada a lice joj je bilo blijedo i vrlo umorno. To se dogaalo jo u ambulanti, prije nekoliko dana. Cak i oni koji su bili odreeni u ambulantu odjela za rak, ne bi ondje prespavali. A Pavelu Nikolajeviu Doncova je odredila da se odmah smjesti u krevet. Ne samo bolest, iznenadna i neoekivana, koja je naletjela prije dvije sedmice, kao udarac bure na bezbrina i sretna ovjeka, nego je isto tako kao i bolest muila sada Pavela Nikolajevia i spoznaja da se mora smjestiti u ovu kliniku kao svaka obina osoba i lijeiti se na nain kako se, vjerojatno, nikada nije lijeio. Telefonirao je Jevgeniju Semjonoviu, i endjapinu, i Uljmasbas-bajevu, a oni su opet telefonirali drugima, raspitivali se za mogunosti i interesirali se postoje li u klinici posebne sobe ili moe li se bar privremeno kakvu sobicu odijeliti od drugih. Ali, kako je u klinici bila guva, to im nije uspjelo. I jedino to su se uspjeli dogovoriti uz pomo glavnog lijenika bolnikog naselja bilo je da e moi proi bez prijemnog odjela, zajednike kupaonice i svlaionice. U njihovu plavkastom moskviu Jura je dovezao oca i majku tano pred stepenice na ulazu u trinaesti odjel. Usprkos studeni, dvije su ene, u gadnim ogrtaima od par-heta, stajale na otvorenom kamenom ulazu, stiskale se od hladnoe skupivi ruke na prsima, ali nisu ulazile u zgradu. Poevi od tih neurednih ogrtaa, sve se ovdje gadilo Pavelu Nikolajeviu: izlizani betonski pod na ulazu u bolnicu; neusjajene kvake na vratima kojih su se doticali svi bolesnici; ekaonica izblijedjela poda s visokim nizom ploica na zidu (bile su maslinove boje i inilo se da su prljave) i velikim klupama s pritkama, na kojima su sjedjeli bolesnici to su stigli iz daleka Uzbeki u proivenim pamunim kaputiima, stare Uzbekinje u bijelim maramama, a mlade u ljubiastim i crveno-zelenim, i svi odreda u izmama ili kaljaama. Jedan ruski momak opruio se po cijeloj klupi u raskopanu kaputu, koji je visio do poda; bio je iznuren, otekla trbuha i neprestano vikao od bolova. Njegova vika zagluila je Pavela Nikolajevia i tako ga se dojmila kao da ne boli momka, nego njega samoga. Pavel Nikolajevi problijedio je sve do usnica, zastao i pro-aptao: Kapa! Ja u ovdje umrijeti. Nema smisla. Vratimo se. Kapitalina Matvejevna vrsto ga je uhvatila za ruku i steg-nula je: Paenjka! Kamo da se vratimo? ... I ta emo onda? Pa moda bi se jo moglo nekako urediti preko Moskve ... Kapitalina Matvejevna okrenu se prema muu cijelom svojom krupnom glavom, koja je bila jo ira od velikih podrezanih uvo-jaka bakrenaste boje: Paenjka! Ako hoemo to uiniti preko Moskve, to bi moglo potrajati jo dvije sedmice a moda ne bi ni uspjelo. Tko bi toliko ekao? Pa vidi da je svakog jutra sve vea!

ena mu je vrsto stiskala zapee ruke ulijevajui mu pouzdanje. U javnim i slubenim poslovima Pavel Nikolajevi bijae uvijek nepokolebiv i sam utoliko mu je bilo ugodnije prepustiti se eni u svim obiteljskim poslovima: sve to je bilo vano ona je rjeavala brzo i sigurno. Onaj momak na klupi derao se iz svega glasa. Moda e lijenici pristati da me lijee kod kue... Platit emo... nesigurno se izvlaio Pavel Nikolajevi. Paka! nagovarala ga je ena patei jednako kao i on ti zna da sam ja uvijek i sama za to: treba pozvati ovjeka i platiti mu. Ali smo se raspitali: ovi lijenici ne pristaju, nee da uzmu pare. Osim toga ovdje imaju sve instrumente. Ne moe se kod kue... Pavel Nikolajevi je i sam shvaao da se kod kue ne moe lijeiti. Sve je ovo govorio samo za svaki sluaj. Prema dogovoru s glavnim lijenikom onkolokog dispanzera trebalo je da ih cvdje ve eka starija sestra, tano u dva sata, ispred stepenica niz koje se sada oprezno sputao bolesnik na takama. Ali, naravno, starije sestre nije bilo na ugovorenu mjestu i njena sobica kraj stepenita bila je zakljuana. Ne moe se ovjek ni s kim dogovoriti bjenjela je Kapitalina Matvejevna. Zato samo primaju toliku plau! Preko oba ramena Kapitalina Matvejevna imala je ogromno-krzno od dvije srebrne lisice ali je, svejedno, ne skinuvi ih, pola hodnikom na kojem je pisalo: U gornjoj odjei zabranjen ulaz. Pavel Nikolajevi je ostao u predvorju i ekao. Oprezno, nagnuvi lagano glavu nadesno, opipavao je oteklinu izmeu kljune kosti i eljusti. Imao je dojam da je u ovo pola sata otkako je posljednji put promatrao oteklinu u ogledalu dok je kod kue omatao al, da je u ovo pola sata ona jo malko porasla. Pavela Nikolajevia je uhvatila slabost i htio je sjesti. Ali su klupe bile prljave i jo bi morao zamoliti nekakvu seljanku u marami i s prljavom vreom meu nogama da se malko pomakne u stranu. Pavel Nikolajevi je imao osjetljiv nos, i ak izdaleka dopirao je do njega smrdljivi zadah te vree. Kada e se samo nauiti na svijet da putuje s istim i lijepim koferima! (Uostalom, sada kad je stekao ovaj tumor, i to je ve bilo svejedno.) Rusanov je stajao naslonivi se lagano na izboinu u zidu^ Muila ga je vika onog momka i sve ono to su mu gledale oi, sve ono to je osjeao nosom. Izvana se pojavi nekakav seljak nosei u ruci posudu od pola litre s naljepnicom, gotovo punu ute tekuine. Tu je on posudu nosio sasvim otvoreno, gotovo ponosno kao kriglu piva za koju je dugo ekao u repu. Seljak zastade tik pred Pavelom Nikola jevierri gotovo mu pruajui tu posudu i htjede neto upitati, ali vidje na njemu kapu od vidrina krzna pa se okrenu i obrati bolesniku na takama: Sluaj, mili moj, kamo da ovo odnesem, je li? ovjek bez noge pokaza mu vrata laboratorija. Pavelu Nikolajeviu se naprosto smuilo. Opet se otvorie vanjska vrata i ue sestra u bijelu ogrtau bez iega na glavi. Nije ba bila lijepa u licu, jer joj je ono bilo isuvie dugako. Odmah je opazila Pavela Nikolajevia, prisjetila se i prila mu. Oprostite rekla je zadihano, crvena u licu poput boje narumenjenih usnica; toliko se, oito, urila. Oprostite, molim vas. ekate li ve dugo? Upravo su donijeli lijekove pa sam ih morala preuzeti. Pavel Nikolajevi je htio otro odgovoriti, ali se savladao. Bila mu je drago da bar vie ne mora ekati. Doao je i Jura nosei kofer i torbu s hranom; bio je samo u odijelu, bez eira jer je vozio auto; Jura je bio posve miran samo mu se klatio jedan uperak kose. Idemo! povede ih sestra prema svom spremitu kraj stepenica. Znam, Nizamutdin Bahramovi mi je rekao da ete vi zadrati svoje rublje i da ste donijeli vlastitu pidamu, samo posve novu, je li tako? Iz trgovine je... To mora biti tako, inae bismo je morali dezinficirati, razumijete li? Evo, ovdje ete se presvui. Otvorila je furnirska vrata i upalila svjetlo. U sobici kosa stropa nije bilo prozora nego je samo visilo mnogo grafikona iscrtanih raznobojnim olovkama.

Jura je utke unio kofer, iziao, a Pavel Nikolajevi se poeo presvlaiti. Sestra je nekamo odjurila da u meuvremenu jo togod obavi, a dotle se vratila Kapitalina Matvejevna i obratila joj se: Sluajte, to se vi toliko urite? Pa ja ... imam prilino ... Kako se zovete? Mita. udno ime. Jeste li Ruskinja? Njemica sam ... Pustili ste nas da ekamo. Oprostite, molim vas. Ba sam sad preuzimala ... Znate ta, Mita, htjela bih da neto upamtite. Moj mu je ugledan ovjek, vrlo cijenjen radnik. Zove se Pavel Nikolajevi. Pavel Nikolajevi, dobro, zapamtit u. Znate, on je navikao na njegu i inae, a sad je jo i tako ozbiljno bolestan. Ne bi li se moglo urediti da uz njega stalno deura jedna sestra. Nemirno i zabrinuto lice Mite postade jo zabrinutije. Ona zavrti glavom: Mi imamo samo tri stalne deurne sestre koje paze na ezdeset operiranih bolesnika. I to po danu, a nou su samo dvije. E lijepo, vidite! Kad bi ovjek i umirao, vikao, nitko ne bi doao. Zato vi tako mislite? Dolazimo mi svima. Ali Pavel Nikolajevi nije svatko. Osim toga se vae sestre izmjenjuju. Da, svaka radi dvanaest sati. Uasno, kakvo je to bezlino lijeenje! ... Mogla bih ja s kerkom sjedjeti na smjenu! Ili da unajmim stalnu bolniarku za svoj raun kau da se i to ne moe ... ? Mislim da se ne moe. Nitko to jo nije radio. Osim toga u bolesnikoj sobi nemate gdje postaviti stolicu. Boe moj, mogu misliti kakva je to soba! Treba da je jo dobro pogledam! Koliko je u njoj leaja? Devet. A dobro je da su ga odmah odredili u sobu ... Novajlije kod nas lee na stepenitu i po hodnicima. Sluajte, ja u ipak traiti posebnu njegu, vi poznajete osoblje pa ete to lake organizirati. Dogovorite se. s nekom sestrom ili bolniarkom da se na Pavela Nikolajevia pripazi bolje nego to je uobiajeno ... ona je ve otvorila veliku crnu torbicu i izvadila tri novanice po pedeset rubalja. utljivi sin, koji je nedaleko stajao i kome je na elo padao plavi uperak, okrenuo je glavu. Mita je povukla ruke za lea. Ne, ni govora! Takve nagodbe ... Pa ne dajem ja vama! gurala joj je u njedra novanice Kapitalina Matvejevna. Ali kad se to ve ne moe uiniti u zakonitu obliku... ja samo plaam za posao! A vas molim da budete ljubazni i predate kome treba! Ne, ni govora govorila je sestra sve hladnije. Kod nas se tako ne radi. 10 Vrata su zakripjela i iz sobice je iziao Pavel Nikolajevi u novoj novcatoj tamnozelenoj pidami i u toplim kunim papuama s krznenim porubom. Na njegovoj gotovo elavoj glavi stajala je sad posve nova crvena kapica. Ovako, kad je skinuo zimski ogrta i al, oteklina na vratu, velika poput ake, inila se jo strasnija. ak i glavu vie nije drao uspravno nego ju je malko nakrivio. Sin je otiao da pokupi u kofer odjeu koju je otac skinuo. Vrativi novac u torbicu, ena je zabrinuto promatrala mua: Da se ne smrzne? Trebalo je donijeti topli kuni ogrta. Donijet u ti ga. Evo ti bar rubac ona ga izvadi iz depa. Umotaj se da se ne prehladi! Umotana u lisice i u bundu inila se dvostruko snanijom od mua. Sad hajde u sobu da se smjesti. Uzmi hranu, pogledaj malko oko sebe, razmisli ta ti jo treba, a ja u te ovdje priekati. Sii e i rei mi to eli, a ja u ti naveer sve donijeti.

Ona nije gubila glavu i uvijek je na sve uspijevala misliti. Bila mu je prava ivotna drugarica. Pavel Nikolajevi je zahvalno i patniki pogledao prvo nju, pa onda sina. Znai, ti putuje, Jura? Naveer mi odlazi vlak, tata pristupi mu Jura. On se odnosio prema ocu s puno potovanja, ali kao i uvijek nekih osjeaja u njemu nije bilo, pa tako ni sada na rastanku s ocem koji ostaje u bolnici. Sve je on primao nekako mlako. Dobro, sinko. To je, dakle, tvoje prvo ozbiljno namjete-nje. Treba da odmah uzme pravilan ton. Ne smije biti popustljiv! Tebe e popustljivost upropastiti! Uvijek imaj na umu da ti nisi Jura Rusanov, obino privatno lice, nego predstavnik za-ko-na, razumije li? Shvaao to Jura ili ne shvaao, ali Pavel Nikolajevi sad nije mogao pronai prikladnijih rijei. Mita se vrpoljila i spremala da ode. - Ja u priekati s mamom smijeio se Jura. Ne moramo se jo oprostiti, samo ti hajde, tatice. Moete li sami? zapita Mita. Boe moj, ovjek jedva stoji, zar ga vi zbilja ne moete odvesti do leaja? I torbu treba ponijeti! Pavel Nikolajevi tuno pogleda enu i sina, odbije ruku koju mu je pruila Mita i, uhvativi se vrsto za ogradu, poe se uspi-njati. Srce mu je jae zakucalo i to ne samo zbog toga to se uspinjao. Iao je uza stepenice kao to se ljudi uspinju na ono, kako se to kae ... recimo na tribinu na kojoj mu onda odsijeku glavu. Starija sestra ga je pretekla, protrala mimo njega nosei mu aktovku, doviknula neto Mariji i, prije nego to je Pavel Nikolajevi proao prvi niz stepenica, ve je trcala niza stepenice i na drugoj strani izletjela iz odjela, pokazujui tako Kapitalini Matve-jevni da ovdje ba nee biti mnogo obzira prema njenu muu. A Pavel Nikolajevi se polako uspeo na odmorite meu stepenicama, iroko i dugako, kakva ve jesu u starinskim zgradama. Na tom odmoritu stajala su dva kreveta s bolesnicima a kraj 11 njih ak i noni ormarii, i to nikome nije smetalo u prolazu. Jedan bolesnik je bio u teku stanju, posve iscrpljen i primao je kisik. Nastojei da ne promatra njegovo beznadno lice, Rusanov se okrenuo i nastavio se uspinjati gledajui preda se. Ali i na kraju drugog niza stepenica nije ga ekala nikakva utjeha. Ondje je stajala sestra Marija. Ni smijeak, ni pozdrav nije se pojavio na njenu opaljenom licu koje je bilo nalik na ikonu. Visoka, mrava i ravna, ekala ga je kao vojnik i odmah je pola gornjim predvorjem pokazujui mu put. Odavde je vodilo nekoliko vrata i jedino pred njima nisu stajali kreveti s bolesnicima. U kutu bez prozora pod stolnom lampom, koja je oito neprestano gorjela, stajao je sestrin pisai stol, stoli s ambulantnom kartotekom a kraj njega je visio ormari s mljenim staklom i crvenim kriem. Marija mu pokae rukom negdje pokraj tih stolia, pokraj nekog kreveta i ree: Drugi kraj prozora. I ve joj se urilo dalje: to je ta neugodna osobina obine puke bolnice; ne bi ni zastala, ni progovorila. Krila sobnih vrata bila su neprestano otvorena, a Pavel Nikola-jevi je svejedno, tek to je preao prag, osjetio vlani i teki miris u kome su se djelomino osjeali lijekovi, miris koji je bio straan za njegov osjetljivi nos. Leaji su bili nagurani uza zidove i meu njima je bilo toliko prostora za prolaz koliko je doputala irina nonih ormaria. U srednjem prolazu teko bi se dvojica mogla mimoii. U tom srednjem prolazu stajao je krupan bolesnik irokih ramena u ruiastoj, prugastoj pidami. Cijeli vrat bio mu je vrsto omotan zavojima koji su dosizali vrlo visoko, gotovo do resica uiju. Bijeli obru zavoja, koji ga je oito stezao, nije mu doputao da slobodno okree teku glavu obraslu mrkom i gustom kosom. Taj bolesnik je neto promuklo priao ostalima koji su ga sluali iz

kreveta. Kad ue Rusanov, on se okrenu prema njemu cijelim tijelom uz koje je bila tijesno priljubljena glava, nemilosrdno ga pogleda i ree: Evo jo jednog raia. Pavel Nikolajevi je smatrao da je bolje ne odgovarati na ovako prisan pozdrav. Osjeao je da ga sad motri cijela soba, ali nije htio uzvratiti pogleda tim ljudima koje je sluajno sreo, niti ih je htio pozdraviti. On je samo odmahnuo rukom pokazujui crnom bolesniku da mu se makne s puta. Krupni ovjek propusti Pavela Nikolajevia i opet se cijelim tijelom i nepominom glavom okrenu za njim. Sluaj, burazeru, gdje ti ima rak? upita on promuklo. Pavela Nikolajevia, koji je ve stigao do svog kreveta, ovo je pitanje naprosto oamutilo. Podigao je pogled prema drzniku nastojei se savladati (ramena su mu ipak zaigrala) i dostojanstveno rekao: Nigdje. Ja uope nemam rak. Crni bolesnik proiti i zakljui tako glasno da ga svi u sobi uju: E, ba si ti neka budala! Da nema rak, zar bi te ovdje smjestili? 12 OBRAZOVANI NIJE PAMETNIJI Iako je te prve veeri proveo u bolnikoj sobi tek nekoliko sati, Pavelu Nikolajeviu ve se smuilo. Tvrda grudica tumora neoekivana, besmislena, posve nepotrebna dovukla ga je ovamo kao to mamac povue ribu i pri-kovala za ovaj eljezni krevet uzak, jadan, kripavih opruga i mrave strunjae. Tek to se presvukao ispod stepenita, oprostio sa enom i sinom i uspeo u ovu sobu i ve je za njim ostao cijeli prijanji pametni, uredni ivot, a ovdje otpoeo ovaj novi, ogavni, koji ga je muio ak i vie od samog tumora. Vie nije bilo niega ugodnoga i umirujuega u to bi mogao gledati, nego je morao promatrati tih osam naetih stvorenja, koja su sad bila nekako ravna njemu osam bolesnika u svijetloruiastim, ve izblijedjelim i iznoenim pidamama koje su negdje bile pokrpane, negdje poderane i koje nikome nisu bile po mjeri. I vie nije mogao birati to e sluati nego je morao sluati dosadne razgovore tih neinteligentnih ljudi, razgovore koji se uope nisu ticali Pavela Nikolajevia, niti su mu bili zanimljivi. On bi im najradije zapovjedio da ute, a osobito tome dosadnom crnom bolesniku s debelim zavojima na vratu, koji nije mogao micati glavom svi su ga zvali naprosto Jefrem, samo po imenu, iako vie nije bio mlad. Ali Jefrem se nikako nije htio smiriti, nije htio lei, niti je izlazio iz sobe, nego je nemirno koraao srednjim prolazom gore--dolje po sobi. Ponekad bi se namrtio, lice mu se iskrivilo, kao da ga je to ubolo, hvatao se za glavu i onda opet dalje hodao. Poto bi se tako nahodao, zastao bi ba pred krevetom Rusanova, nagnuo se preko ograde cijelom svojom nepominom gornjom polovicom tijela, primicao iroko, zabrtvljeno mrko lice i dojmljivo govorio: Gotovo je, moj profesore. Kui se vie ne vraa, je li ti jasno? U sobi je bilo vrlo toplo, Pavel Nikolajevi je leao na pokrivau, u pidami i s kapicom na glavi. Popravio je naoale sa zlatnim rubom, strogo pogledao Jefrema, onako strogo kako je samo on znao, i odgovorio: 13 Ne shvaam, drue, ta hoete od mene? I zato me plaite? Pa ja vas nita nisam pitao. Jefrem je samo zlobno otpuhnuo (nije li tom prilikom poletjelo nekoliko kapljica sline na pokriva Pavela Nikolajevia?): Pitao ti ili ne pitao, kui se svejedno nee vratiti. Naoale moe odmah vratiti. I novu pidamu. Poto se ovako grubo naalio, ispravio je nepokretno tijelo i opet se ushodao onim prolazom avo da ga nosi! Pavel Nikolajevi ga je, naravno, mogao prekinuti i pozvati na red, ali sada nije imao snage da to uini: snage mu je nestalo i rijei zamotanog avla jo su je vie dotukle. Njemu je bila potrebna podrka, a ovdje su ga jo gurali u ponor. Za svega nekoliko sati Rusanov je izgubio svoj poloaj, ugled, i planove

za budunost i pretvorio se u sedamdesetak kilograma toplog bijelog mesa, koje ne zna ta e sutra s njime biti. Oito mu se tjeskoba vidjela i na licu budui da je Jefrem, kad je idui put zastao pred krevetom, rekao mnogo pomirljivije: Ako se i vrati kui, nee ondje dugo ostati. Opet e ovamo. Rak voli ljude. Kad rak jednom uhvati klijetima, onda ne puta do smrti. Pavel Nikolajevi nije imao snage da bilo to uzvrati, a Jefrem je opet nastavio hodati. I nikoga nije bilo u sobi tko bi ga obuzdao! Svi su leali nekako nemono ili nisu bili Rusi. Kod drugog zida, iza pei, bila su svega etiri leaja: leaj tano preko puta Rusa-nova bio je upravo Jefremov i on je na njemu leao tik uz sredinji prolaz, na tri ostala smjestili su se mladii: priprosti preplanuli deko leao je tik uz pe, do njega mladi Uzbek sa takom, a kraj prozora mrav kao glista i skvren uti mladi koji je neprestano stenjao. U istom redu gdje je leao Pavel Nikolajevi, lijevo od njega, leala su i dva pripadnika nacionalnih manjina, kraj vrata neki ruski momak, oian do koe, ali ve posve odrastao, sjedio je i itao s druge strane na posljednjem krevetu kraj prozora smjestio se ovjek, koji je bio nalik na Rusa, ali ne takav da bi mu se Rusanov obradovao: lice u njega bijae kao u bandita. Tome je izrazu oito pridonosila brazgotina (brazgotina je poinjala u kutu usnica i sputala se niz lijevi obraz gotovo do vrata); a moda je tome pridonosila i nepoeljana, nepokorna crna kosa koja je strala na sve strane; a moda je on sam po sebi bio okrutni gru-bijan. Tome lopui kao da je bilo do kulture itao je neku knjigu. Ve su zapalili svjetlo, na stropu su sijale dvije snane svjetiljke. Napolju se smrkavalo. Bolesnici su ekali veeru. Eto, ima tu jedan starac nikako se nije smirivao Jefrem lei ispod nas, sutra e ga operirati. Jo etrdeset i druge godine izrezali su mu mali rak i rekli: to je sitnica, samo se ti veseli. Razumije li? Jefrem je toboe nastojao govoriti odluno, ali glas mu je zvuao kao da i njega reu. Prolo trinaest godina, i on zaboravio na ovaj dispanzer, rakiju je pio, ene gonio starac i po, vidjet e ga. A kakav mu je sad rak narastao! Jefrem ak pucnu jezikom od zadovoljstva sigurno e ga pravo s operacije u mrtvanicu. 14 h E pa, sad je zbilja dosta tih mranih prorotava! odmahnu rukom Pavel Nikolajevi, okrenu se i ne prepozna vlastiti glas: zazvuao je tako neautoritativno i alosno. Ostali su utjeli. U Rusanovu je izazivao muku i onaj mravi momak kraj prozora, iz istog reda, koji se neprestano bacakao po krevetu. Kad je sjedio, nije zapravo sjedio, kad je leao, nije leao nego se presavijao priljubivsi koljena uz prsa i nikako nije mogao pronai ugodan poloaj pa se napokon tako prevrnuo da mu glava nije bila na jastuku nego na donjem dijelu kreveta. Jedva ujno je stenjao a trzaji lica i tijela odavali su koliko ga boli. Pavel Nikolajevi je okrenuo glavu i od njega, spustio noge u papue i bez ikakva razloga poeo pregledavati svoj noni ormari, otvarajui i zatvarajui as vrataca iza kojih je naslagao hranu, as gornju ladicu u koju je strpao toaletni pribor i elektrini aparat za brijanje. A Jefrem je i dalje hodao, prekriivi ruke na grudima, ponekad se trzao kao da ga neto negdje bode i neprestano ponavljao svoju pjesmu, ba kao da oplakuje pokojnika: E, bome, sla-abo nam se pie ... bome sla-abo ... Pavel Nikolajevi zau za leima lagan udarac. Oprezno se okrenu, jer ga je svaki pokret vrata bolio, i vidje da je njegov susjed, polubandit, zalupio korice knjige koju je upravo proitao i sad je okretao u svojim velikim, grubim i neinteligentnim akama. Ukoso, preko tamnog omota knjige i preko hrpta, protezala su se zlatna i ve izblijedjela slova pieva potpisa. Pavel Nikolajevi nije mogao proitati iji je to potpis a onoga tipa nije htio pitati. Izmislio je i nadimak za susjeda Muktoder. inilo mu se da mu taj nadimak posve odgovara.

Muktoder je tunim oima buljio u knjigu i bez ikakva sustezanja na sav glas rekao tako da ga cijela soba uje: Da nije Demka sam uzeo ovu knjigu iz ormara, mislio bih da su nam je podvalili. ta je s Demkom? Kakvu knjigu? javi se momak koji je leao kraj vrata i takoer neto itao. Da trai po cijelom gradu, nikad ne bi ovakvu naao. Muktoder je piljio u iroki, tupi Jefremov zatiljak (kosa, koju odavno nije iao, neugodno se sputala preko zavoja), a zatim mu se zagledao u napeto lice. Jefreme! Dosta je prenemaganja. Uzmi ti lijepo ovu knjigu i proitaj. Jefrem zastade kao bik i tupo pogleda. A zato bih je itao? Zato da itam kad emo svi i onako ubrzo crknuti? Muktoderu zaigra brazgotina na licu: Zato i treba da se pouri, kad zna da emo skoro crknuti. Evo, uzmi je. Pruio je Jefremu knjigu, ali Jefrem mu nije priao: Trebalo bi dugo itati. Ne da mi se. Nisi valjda nepismen, je li? nagovarao ga je Muktoder, ali ne ba jako usrdno. Ja sam ak vrlo pismen. Kad treba, ja sam vrlo pismen. Muktoder potrai olovku na prozorskoj dasci, otvori knjigu odostrag i, zavirujui u nju, na nekoliko mjesta stavi take. Ne boj se dobaci oti, priice su malene. Pokuaj proitati samo nekoliko. Dosta je tog tvog prenemaganja. Bolje da ita. E, Jefrem se niega ne boji! i on uze knjigu i prepetlja .se na svoj leaj. Na vratima se pojavi, epesajui, mladi Uzbek Ahmadan, koji je hodao sa takom ali gotovo kao da je ve mogao i bez nje; on je bio najveselija osoba u sobi. I povika: lice na gotovs! Preplanuli momak kraj pei ivahnu: Nose veeru, momci! Bolniarka u bijelu ogrtau unese veeru drei posluavnik iznad ramena. Zatim ga spusti preda se i poe obilaziti krevete. Svi odreda, osim nesretnog momka kraj prozora, uzvrpoljie se i prihvatie tanjure. Svaki bolesnik imao je noni ormari, a nije ga imao samo Demka nego ga je dijelio s jednim Kazakom iroka lica, kome je nad usnom cvjetala nezamotana, odvratna, tamna jkrasta. Ne samo to Pavelu Nikolajeviu sada uope nije bilo do jela ak ne bi ni kod kue jeo nego se pri pogledu na tu veeru, na etvrtasti gumasti nabujak od prekrupe sa elatinastim utim umakom, na prljavu aluminijsku licu savijena drka, jo jednom gorko prisjetio kamo je dospio i kakvu je, moda, greku uinio kad je pristao da ue u tu bolnicu. Svi osim momka koji je jeao zduno su poeli jesti. Pavel Nikolajevi nije uzeo tanjur u ruke nego je poeo noktom udarati po njegovu rubu gledajui kome bi ga dao. Neki su mu bili napola okrenuti, neki su mu okrenuli lea, a onaj momak kraj vrata .gledao je pravo u njega. Kako se ti zove? upita Pavel Nikolajevi ne podiui glasa (neka onaj i sam uje ako hoe). lice su zveckale, ali je momak ipak shvatio da se Rusanov Jijemu obraa pa je spremno odgovorio: Proka ... ovaj, a-a-a ... Prokofij Semjoni. Uzmi moju veeru. Bome i 'ou... Proka prie i uze tanjur. Fala vam. A Pavel Nikolajevi, osjeajui ispod eljusti tvrdu grudu tumora, odjednom shvati da on ovdje ne pripada lakim bolesnicima. Od svih devet u sobi samo je jedan bio u zavojima i to Jefrem; a bio je zamotan ba na onom mjestu gdje bi moda mogli operirati i Pavela Nikolajevia. A samo jedan bolesnik je trpio strane bolove i samo jedan, onaj naoko vrlo zdravi Kazak, imao je tamnogrimiznu krastu. Istina, mladi Uzbek hodao je sa takom, ali jedva

da se na nju i naslanjao. Na drugima se uope nije moglo izvana primijetiti nikakve otekline, nikakve nakaznosti, i svi su se oni doimali kao posve zdravi ljudi. Osobito Proka on je bio rumen kao da je u odmaralitu a ne u bolnici, i sad je s velikim apetitom istio svoj tanjur. Muktoder je, istina, bio siv u licu ali se kretao lagano, slobodno je razgovarao i tako se okomio na onaj nabujak da je Pavel Nikolajevi posumnjao nije li moda simulant i ne jede li badava dravnu hranu lijepo je to u naoj zemlji bolesnike besplatno hrane. 16 Pavelu Nikolajeviu je tvrda oteklina pritiskala odozdo glavu i smetala mu da se okree, rasla je od sata do sata samo to ovdje lijenici, ini se, te satove nisu brojali: od ruka do veere nitko nije ni pogledao Rusanova niti ga je pokuao lijeiti. A doktorica Doncova namamila ga je ovamo upravo time to mu je obeala da e ga odmah lijeiti. Znai da je ona posve neodgovorna i zloinaki lakoumna osoba. Rusanov joj je povjerovao i gubio dragocjeno vrijeme u ovoj tijesnoj, zaguljivoj i prljavoj bolesnikoj sobi a mogao je lijepo telefonirati u Moskvu i odjuriti onamo. I ta spoznaja da je pogrijeio, da ludo gubi vrijeme, pritiskala ga je tjeskobnije od samog tumora i tako ga je stezala u srcu da Pavel Nikolajevi vie nije mogao podnositi nikakvih zvukova oko sebe ak ni to zveckanje licama po tanjurima da nije mogao gledati te eljezne krevete, grube pokrivae, zidove, svjetiljke, ljude. Osjeao se kao da je upao u klopku i da do jutra ne moe poduzeti nita znaajno i odluno. Legao je, vrlo nesretan, i svojim kunim runikom pokrio oi da ne vidi ni svjetlo, ni bilo to drugo. Da bi skrenuo misli, pokuao se prisjetiti kue, obitelji, pokuao dokuiti ta oni sad rade. Jura je ve sigurno u vlaku. To je njegov prvi nastup u praksi. Vrlo je vano da nastupi kako treba. Ali Jura nije uporan, veliki je on petljanac, mogao bi se osramotiti. Avieta je u Moskvi, na praznicima. Malo e se razonoditi, obii e kazalita, a to je najvanije, obaviti uz put i posao: ogledat e se kako i gdje bi mogla uhvatiti neke veze; ona je ve na petoj godini i treba da se dobro snae u ivotu. Avieta je vrlo poduzetna, ima pred sobom velike ciljeve; bit e to prava pravcata i vrlo spretna novinarka, pa je zato, naravno, najbolje da se preseli u Moskvu, ovdje je za nju preusko podruje. Ona je vrlo pametna i vrlo talentirana, nitko joj u obitelji nije ravan. Pavel Nikolajevi bio je presretan, i to bez ikakve zavisti, to mu je kerka pametnija od njega samo joj jo nedostaje iskustva, ali zato sve ostalo postie kao od ale! Lavrik je malko vjetrogonjast, u uenju ba ne napreduje, ali je zato u sportu pravi talent, ve je odlazio na natjecanja u Rigu i stanovao ondje u gostionici kao odrasli mukarac. Ve vozi i kola. Sprema se za oferski ispit. U drugom kvartalu pokupio je dvije jedinice i sada treba da ih ispravi. A Majka ide u kolu u prvoj smjeni i sad je kod kue, sigurno svira na klaviru (prije nje nitko nije znao svirati). A u hodniku, na malom sagu lei pas Dulbars. Posljednju godinu dana Pavel Nikolajevi ga je rado svakog jutra izvodio na etnju smatrajui da je i njemu samome ta etnja korisna. Sada e ga izvoditi Lavrik. On ga voli malko nauckati na prolaznike i onda rei: nita se ne bojte, ja ga drim! Ali cijeli taj sloni i uzorni red u obitelji Rusanovih, koja je imala dvoje starije i dvoje mlae djece, cijeli taj besprijekorni ivot, divni stan koji nije bio krto namjeten sve se to u ovih nekoliko dana nalo daleko od njega, s druge strane tumora. Svi e oni ivjeti kao to i sad ive, ma to se god dogodilo njihovu ocu. Koliko god se sad uzbuuju, brinu i plau, tumor ih zaklanja od njega kao zid, i s druge strane tumora on ostaje sam. Nije mu nita pomoglo to je razmiljao o svojoj kui i Pavel Nikolajevi se pokuao zabaviti dravnim mislima. U subotu treba 2 Od-e1 za rak 17 da pone sjednica Vrhovnog sovjeta SSSR. ini se kao da nee biti nita znaajno, vjerojatno e samo odrediti budet. A u talijanskim, francuskim i zapadnonjemakim parlamentima vodi se borba protiv sramotnih parikih dogovora.

U Tajvanskom tjesnacu se puca... Da, kad je danas odlazio od kue u bolnicu, na radiju su upravo opirno govorili o tekoj industriji. A ovdje u sobi ak nema ni radija, nema ga ni u hodniku, zbilja lijepo! Treba se bar osigurati da redovno prima Pravdu. Danas je na redu teka industrija a juer je to bio ukaz o poveanju proizvodnje stonih preraevina. Jest, vrlo se snano razvija ekonomski ivot i naravno da e zbog toga uslijediti krupne izmjene u raznim dravnim i privrednim organizacijama. I Pavel Nikolajevi je ve poeo razmiljati o tome kakve se sve mogu reorganizacije oekivati na nivou republike i oblasti. Te reorganizacije su gotovo uvijek donosile uzbuenja, privremeno odvlaile od svakodnevnih poslova, drutveni radnici su telefonirali jedan drugome, sastajali se i raspravljali o novim mjerama. I ma kakve vrste bile te reorganizacije, ma koliko bile suprotne onim prijanjim, nikada nikome, pa prema tome ni Pavelu Nikola-ieviu, nisu donosile pad u slubi nego samo i uvijek uspon. Ali i te misli nisu ga mogle zaokupiti i nije mu postalo lake. Ispod vrata ga je probadalo, i ta oteklina, nijema, bezosjeajna, rasla je i zaklanjala mu cijeli svijet. Opet je mislio o budetu, o parikim dogovorima, tekoj industriji i stonim preraevinama ali sve je to ostajalo s druge strane tumora. A s ove strane bio je Pavel Nikolajevi Rusanov. Sam. U sobi se zauo ugodan enski glas. Iako danas Pavel Nikolajevi nije doivio nita ugodno, ovaj glas mu je bio kao pravi melem: Da izmjerimo temperaturu! ba kao da se dijele slatkii. Rusanov je skinuo runik s lica, malko se odigao i nataknuo naoale. Na svu sreu ovo vie nije bila turobna, crna Marija, nego punana i uredna djevojka, koja nije na glavi imala maramu ve, iznad zlaane kose, istu onakvu kapicu kakvu nose lijenici. Azovkine! Hej, Azovkine! veselo je zazivala mladia kraj prozora zastavi pred njegovim krevetom. On je leao u jo neobinijem poloaju nego prije poprijeko, niice, s jastukom ispod trbuha, naslonivi bradu na strunjau, ba kao to bi je naslonio pas i gledao kroz ipke kreveta tako da se inilo kao da je u kavezu. Na njegovu omotanom licu primjeivali su se znakovi unutranjih bolova. Ruka mu je visila sve do poda. Hajde, diite se! hrabrila ga je sestra. Dosta ste snani. Uzmite sami termometar. Jedva je podigao ruku s poda, kao kabao iz bunara, i uzeo termometar. Toliko je onemoao i toliko se prepustio bolovima da je teko bilo povjerovati da mu je svega sedamnaest godina. Zoja! molio je on stenjui. Dajte mi termofor. Vi ste sami svoj neprijatelj strogo e Zoja. Dali smo vam termofor, ali ga niste stavljali na mjesto injekcije, nego na trbuh. Kad mi je od toga lake uporno e on patnikim glasom. 18 ,. Tako samo pomaete tumoru da raste. Rekli smo vam to. U onkolokom odjelu nije uope doputeno upotrebljavati termo-for, posebno smo ga za vas nabavili. E pa onda vie ne dam da me bodete. Ali ga Zoja vie nije sluala nego je prstom kuckala po praznom Muktoderovom krevetu i pitala: A gdje je Kostogutov? (Eto ti ga na! Kako je samo Pavel Nikolajevi dobro pogodio! Kako je to pravo prezime bilo nalik na nadimak!) Otiao je da popui cigaretu javi se Demka od vrata. On je i dalje itao. Doi e njemu glave te cigarete! proguna Zoja. Kako samo mogu biti zgodne te djevojke! Pavel Nikolajevi je zadovoljno promatrao njene vrste, napete obline i, premda su mu oi gotovo ispale, zapravo ju je promatrao s posve nevinim uitkom osjeajui kako mu je od toga lagodnije. Osmjehnula se i pruila mu toplomjer. Stajala je upravo kraj njegova tumora, ali nijednim treptajem oka nije pokazala da se uasava ili da tako neto jo nije vidjela.

 Nije li mi jo odreen nikakav lijek? zapita Rusanov. Jo nije smijeila se ona kao da se ispriava. Ali zato nije? Gdje su lijenici? Njihov radni dan je zavren. Na Zoju se nije mogao ljutiti, ali netko je svejedno kriv to Rusanova jo ne lijee! Treba neto poduzeti! Rusanov nije trpio nerad i pipave karaktere. I kad je Zoja dola da uzme toplomjer, on ju je upitao: Gdje imate telefon? Kako da doem do njega? Napokon, mogao je sad odmah neto poduzeti i telefonom potraiti Ostapenka! Ve i sama pomisao na telefon vratila je Pavelu Nikolajeviu njegov uobiajeni mir. I hrabrost. Ponovo se osjetio spremnim za borbu. Trideset i sedam ree Zoja smjekajui se i na novoj temperaturnoj listi koja je visila na donjem dijelu kreveta unese prvi podatak u grafikon. Telefon je u kancelariji. Samo to vi sad ne moete onamo. Onamo se ulazi na drugi glavni ulaz. Molim vas lijepo, drugarice Pavel Nikolajevi se pridigne i poe stroe govoriti kako je to mogue da u klinici nema telefona? Pa ta bi bilo da se neto sluajno dogodi? Da se recimo meni neto dogodi? Skoknuli bismo i telefonirali ne uplai se Zoja. A kako biste skoili prijeko, ako je meava, ako je prolom oblaka? Zoja je ve bila kod susjeda, starog Uzbeka i produila crtu na njegovu grafikonu. Po danu moemo proi i kroz zgradu, samo je sad zatvoreno. Da je lijepa, jest, samo je bezobrazna: nije ga ni sasluala a ve je dola i do Kazaka. Nehotice povisivi glas, Pavel Nikolajevi dovikne za njom: Sigurno ima neki drugi telefon! Nemogue je da nema telefona! 19 Ima odgovori Zoja koja je ve prisjela na krevet Kazaka. Ali u radnoj sobi primarijusa. E pa, vidite, znai da se moe telefonirati. Dema... Trideset est i osam ... Njegova radna soba je zakljuana. Nizamutdin Bahramovi ne voli kad se ulazi... I ona ode. U tom je bilo nekakve logike. Naravno, nije ugodno kada ti netko ulazi u radnu sobu. Ali u bolnici je svejedno trebalo to nekako urediti... Na trenutak mu se ukazala veza s vanjskim svijetom, ali se odjednom prekinula. I opet je cijeli svijet zaklanjala ta oteklina, velika kao aka, koja mu je izrasla ispod eljusti. Pavel Nikolajevi je izvadio ogledalce i pogledao se. Uh, kako je to samo naraslo! I sa strane, tuim oima, bilo bi strano promatrati! A kamoli ne svojim vlastitim! Pa to je upravo nevieno! Nitko oko njega nije bio tako unakaen ... Klonuo je duhom ... Vie nije htio ni pokuavao ustanoviti da li je oteklina narasla ili nije. Sklonio je zrcalo i stavio neto u usta, tek toliko da bi vakao. Jefrem i Muktoder, dva najneugodnija bolesnika, nisu bili u sobi. Ostali su bili mirni, ulo se kako netko lista stranice knjige, a neki su ve legli na poinak. I Rusanovu nije preostajalo nita drugo nego da zaspi, da prespava no ne mislei ni o emu a ujutro da odri bukvicu lijenicima. On se svukao, zavukao pod pokriva, pokrio preko glave kunim mekanim runikom i pokuao zaspati. Ali u tiini se jasno ulo kako negdje u blizini apu, gotovo u uho Pavelu Nikolajeviu, i to mu je uasno smetalo. Nije izdrao, strgnuo je runik s lica, pridigao se, nastojei da ga pri tome vrat ne zaboli i ustanovio je da to apue njegov susjed, Uzbek, visok, vrlo mrav, gotovo posve crn starac, klinaste mrke bradice i s jednako tako mrkom, izlizanom kapicom na glavi. Leao je na leima zabacivi ruke nad glavu, gledao u strop i neto aputao: da se moda ne moli, stara budala?

 Hej! Aksakalu! zaprijeti mu Rusanov prstom prestani! Smeta mi da spavam. Aksakal utihnu. Rusanov opet lee i pokrije se runikom. Ali zaspati svejedno nije mogao. Sad je shvatio da mu smeta snano svjetlo onih svjetiljki sa stropa, koje nisu bile mljene i koje su bile slabo zasjenjene. To svjetlo probijalo je ak i kroz runik. Pavel Nikolajevi je zastenjao, odigao se na rukama i odvojio od jastuka pazei da se oteklina ne zategne i ne zaboli ga. Proka je stajao kraj kreveta, nedaleko prekidaa za svjetlo i poeo se skidati. Mladiu, dajte ugasite to svjetlo! zapovjedi Pavel Nikolajevi. E pa... nisu jo lijekove donijeli... zbuni se Proka, ali podie ruku prema prekidau. ta znai to ugasite? zagrmi Muktoder iza Rusanova. Prilagodite se, niste vi ovdje sami. Pavel Nikolajevi potpuno sjede u krevet, natakne naoale i, uvajui se da ne dotakne tumor, okrenu se prema drzniku dok je pod njim kripao krevet: 20 Ne biste li vi mogli malo uljudnije razgovarati? Grubijan iskrivi lice i muklo odgovori: Ne tupite, nisam ja va potinjeni. Pavel Nikolajevi ga oee stranim pogledom, ali na Mukto-dera to nije nimalo djelovalo. U redu, recite ta e vam svjetlo? upusti se Rusanov u obzirne pregovore. Da si eprkam po stranjici oporo se naali Kostogutov. Pavel Nikolajevi ostade bez daha iako se, kako mu se inilo, ve bio priviknuo na zrak u sobi. Toga drznika bi trebalo u roku od dvadeset minuta izbaciti iz bolnice i otjerati na rad! Samo to on sad nije imao na raspolaganju nikakva konkretna sredstva da to i uini. (Ne smije propustiti da o njemu porazgovori s upravom bolnice.) Ako tko eli itati ili ta drugo raditi, moe izii na hodnik dokazivao je Pavel Nikolajevi s punim pravom. Zato vi prisvajate sebi pravo da odluujete u ime svih ostalih? Ovdje ima razliitih bolesnika i treba uzeti u obzir izuzetke ... Vi ete biti izuzetak zaurla Muktoder. Vama e ve napisati nekrolog, vi ste sigurno od te i te godine lan partije, a nas e ravno pod ledinu. Takvu neobuzdanu neposlunost, takvu nekontroliranu svoje-volju Pavel Nikolajevi nikada nije susreo, ni uo, ni vidio. Sad je naprosto izgubio glavu kako da se usprotivi? Nema smisla da se poali sestri. Bit e najbolje dostojanstveno prekinuti razgovor. Pavel Nikolajevi je skinuo naoale, oprezno legao i pokrio se runikom. Muio ga je bijes, muila ga tjeskoba, i to sve zbog toga to je pristao da ostane u ovoj klinici. Neka, nee jo ni sutra biti kasna da zatrai otpusnicu. Pogledao je na sat i vidio da je prolo osam sati. Nema druge nego da sada sve mirno podnosi. Ve e se oni umiriti. Meutim se uskoro opet zauo hod i lupa izmeu kreveta to se naravno vratio Jefrem. Stare daske poda su kripale pod njegovim koracima i tresle leaj Rusanova i njegov jastuk. Ali Pavel Nikolajevi je vrsto odluio da se ne buni, nego da trpi. Koliko je taj na narod jo neprosvijeen i neotesan! Kako-moemo s takvim bremenom prijei u novo drutvo? Veer se beskonano otegla. Sestra je navraala jednom, drugi put, trei put, etvrti put, jednome bi donijela neki tekui lijek, drugome pilule, treem i etvrtom je davala injekcije. Azovkin je vikao dok ga je bola, opet moljakao termofor da mu se bolovi ublae. Jefrem je i dalje hodao gore-dolje i nikako se nije mogao smiriti. Ahmadan i Proka su razgovarali svaki sa svog kreveta. Kao da su se svi istom sad poteno razbudili i razveselili, kao da ih vie nita ne zabrinjava i kao da im ne treba lijeka. ak Demka nije legao na poinak nego je sjeo Kostogutovu na krevet i njih dvojica su, tik nad uhom Pavelu Nikolajeviu, poeli brbljati.

 Nastojim to vie itati govorio je Demka dok jo imam vremena. Najradije bih se upisao na sveuilite. To je lijepo. Samo dobro znaj: od obrazovanja ovjek nije-pametniji. (emu samo taj Muktoder ui djeaka!) Kako nije pametniji? Eto tako, lijepo. Pa od ega je onda pametniji? Od ivota. Demka je malo utio i onda rekao: Ne slaem se. Imali smo mi u eti jednog komesara koji je uvijek govorio: od obrazovanja ovjek nije pametniji. Ni od ina nije pametniji. Dodaju tako nekome jednu zvjezdicu, i on misli sad sam pametniji. A nije! A ta onda znai da ne treba uiti? Ne slaem se. Tko kae da ne treba? Samo ti ui, ali uvijek znaj da od toga pamet ne dolazi. Nego od ega? Od ega dolazi pamet? Od toga da vjeruje svojim oima, a da uima ne vjeruje. Na koji bi ti fakultet htio? Nisam se jo odluio. Volio bih i na povijesni, a i na knjievni. A ne bi na tehniku? Ne, ne bih. udno. Tako smo i mi u nae vrijeme mislili. A danas svi deki vole tehniku. Ti je ne voli? Mene ... mene privlai drutveni ivot. Drutveni? ... Oh, Demka, kad se bavi tehnikom, mirnije ivi. Bolje da se naui kako se sastavljaju aparati. A ta e mi miran ivot! ... Eto, ako ovdje jo odleim dva mjeseca, trebat e dostii deveti razred i drugo polugodite. Ima udbenike? Imam dva. Teka mi je ova stereometrija. Stereometrija? Daj pokai! ulo se kako je momak ustao, otiao i vratio se. Zaista, to je... Stereometrija Kiseljova, stara moja... Tu sam i ja imao ... Pravac i ploha koji su meusobno paralelni... Ako je pravac paralelan s nekim pravcem koji lei u ravnini, onda je paralelan i s tom ravninom... K vragu, to je divna knjiica, Demka! Kad bi bar svi tako pisali! Vidi, posve je tanka, je li? A koliko je toga u njoj! Godinu i po se iz nje ui. I ja sam iz nje uio. I odlino sam znao! Kad je to bilo? Samo da se sjetim ... I ja sam bio u devetom razredu, drugo polugodite... dakle, trideset sedme i trideset osme. Doe mi udno kad je sad opet vidim. Inae sam geometriju najvie volio. A poslije? ta poslije? Poslije kole. 22 Poslije kole sam se upisao na divan odsjek geofiziki. Gdje? Isto tako u Lenjingradu. I kako si onda? Zavrio sam prvu godinu, a u rujnu trideset i devete objavljena je naredba da se mobiliziraju devetnaestogodinjaci, i mene su pokupili. A poslije? Poslije sam aktivno sluio. A onda? A onda, zna ta je onda bilo rat. Bili ste oficir?

 Ne, samo narednik. Kako to? Zato to ne bi bilo nikoga da pobijedi u ratu kad bi svi bili generali... Ako ploha prolazi preko pravca koji je paralelan s drugom plohom i presijeca tu plohu, onda je linija presjeka... uj, Demka, hoe li da nas dvojica svaki dan radimo stereometriju? Da vidi kako emo potegnuti! Hoe li? Hou. (Samo je jo to trebalo, i to tik kraj uha.) Ja u ti zadavati zadatke. Dobro. Inae bi vrijeme propalo uzalud. Hajde da odmah ponemo. Da vidimo ova tri aksioma. Ta su pravila na prvi pogled vrlo jednostavna, ali se poslije skrivaju u svakom pouku i ti mora da ih primijeti. Evo prvoga: ako dvije take pravca pripadaju plohi, onda i svaka taka toga pravca pripada plohi. ta to znai? Evo, uzmimo da je ova knjiga ploha a da je olovka pravac, je li tako? E, sad pokuaj smjestiti... I tako su oni nadugo i nairoko razglabali o pravilima i pou-cima. A Pavel Nikolajevi je odluio sve to trpjeti i demonstrativno im je okrenuo lea. Napokon su uutjeli i rastali se. Azovkin je uzeo dvostruku dozu sredstva za spavanje i zaspao. Tada se ras-kaljao Aksakal prema kome je Pavel Nikolajevi bio okrenut licem. Svjetlo su ve ugasili, a on je, prokletnik, kaljao i kaljao, i to tako odvratno, dugo, zvidei, da se inilo kao da e se uguiti. Pavel Nikolajevi mu okrenu lea. Skinuo je runik s glave, ali u sobi svejedno nije bila prava tama: svjetlo je dopiralo iz hodnika zajedno s bukom, glasnim koracima, zveketom pljuvanica i kanti. Nikako da zaspi. Oteklina ga je pritiskala. Njegov razboriti, sreeni i korisni ivot sad se odjednom raspadao. Strano mu je bilo ao samoga sebe. Potreban je bio jo samo jedan siuni poriv pa da prolije suze. A za taj se poriv pobrinuo nitko drugi nego Jefrem. On se ni u mraku nije smirio nego je svom susjedu Ahmadanu priao idiotsku bajku: 23 Zato da ovjek ivi stotinu godina? Nema nikakva smisla. I zna kako je to poelo? Alah je dijelio ivote i svima ivotinjama je dao po pedeset godina, toliko bi im bilo dosta. A ovjek je doao posljednji na red, i Alahu je ostalo samo dvadeset i pet godina. etvrtina od sto, je li? upita Ahmadan. Ba tako. ovjek se naljutio: malo mu je, kae! Alah kae: dosta je. ovjek kae: malo je! Veli onda Alah: upitaj ti sam ivotinje, moda ti koja ta dadne. Ode ovjek i sretne konja. Sluaj, kae, meni je ivot prekratak. Daj mi malo od svoga. Dobro, evo, uzmi dvadeset i pet godina. Ide on dalje, susretne psa. Sluaj, pseto, daj mi malo od svoga ivota! Na, uzmi dvadeset i pet godina! Ode ovjek dalje. Eto ti majmuna. Izmolio i od njega dvadeset i pet godina. Vratio se ovjek Alahu. A Alah mu veli: Bilo je po tvome, sam si izabrao svoj ivot. Prvih dvadeset i pet godina ivjet e kao ovjek. Drugih dvadeset i pet radit e kao konj. Treih dvadeset i pet godina lajat e kao pas. I jo e ti ostati dvadeset i pet godina da ti se svi, kao majmunu, rugaju... 24 PELA Iako je Zoja bila uviavna, spretna i brzo se kretala na svom? katu, od administracije do kreveta i opet natrag k svome pisaem stolu, bilo je jasno da do svretka radnog dana nee uspjeti obaviti sve poslove. Zato je tjerala bolesnike da to prije ugase svjetla, i u mukoj sobi i u maloj, enskoj. U velikoj pak enskoj sobi, koja je zbilja bila ogromna i u kojoj se nalazilo vie od trideset kreveta, ene se nikad ne bi primirile, gorilo svjetlo ili ne gorilo. Mnoge su ondje leale vrlo dugo, ve ih je bolnica bila posve iscrpla, slabo su spavale, u sobi je bilo zaguljivo, i neprestano se vodila prepirka oko toga treba li otvoriti ili zatvoriti balkonska vrata. A bilo je i nekoliko takvih koje su i te kako voljele razgovarati iz kuta u kut. Do ponoi, pa ak i

do jednog sata iza ponoi gotovo sve odreda su raspravljale o cijenama, o robi, o pokustvu,, o djeci, o muevima, o susjedama pa se uputale i u najbesramnije razgovore. A danas je, osim toga, ondje prala pod bolniarka Nela, grlata, bokata djevojka velikih obrva i velikih usnica. Ve je odavno poela prati, ali nikako da dovri posao jer bi se uplela u svaki razgovor. U meuvremenu je ekao svoju posudu Sigbatov, iji se krevet nalazio u predvorju tano pred ulazom u muku sobu. Zbog tih nonih posuda, a takoer i zbog toga to se stidio munog zadaha svojih lea, Sigbatov je dobrovoljno ostao leati u hodniku iako je on ovdje bio najstariji starosjedilac kao da vie i nije bio bolesnik, nego stalni namjetenik. Proavi brzo kroz ensku sobu, Zoja je dva-tri puta dobacila neto Neli, ali Nela se samo otresla i dalje polako radila: ona nije bila mlaa od Zoje i inilo joj se uvredljivo da poslua djevojku. Zoja je danas dola na posao prazniki raspoloena, ali ova neposlunost bolniarke ju je ljutila. Zoja je uope smatrala da svaki ovjek ima pravo na svoju slobodu i, kad doe na posao, ne mora se njemu dokraja prepustiti, samo to je u tome morala postojati neka razumna mjera, to prije to se ovdje radilo s bolesnicima. Napokon je Zoja podijelila sve to je trebalo podijeliti i zavrila svoj posao, a Nela oprala pod; ugasili su svjetlo u enskoj25sobi, ugasili su i veliko svjetlo u predvorju; bilo je ve dvanaest sati kada je Nela obila prvi kat i uz put donijela Sigbatovu topli rastvor u njegovoj svakidanjoj zdjelici. Oh, oh, ala sam se umorila glasno je zijevala. Pro-drijemat u bar tristo minuta. Sluaj, bolesnice, nee valjda sad cijeli sat sjediti, tko e te doekati... Ne bi li mogao poslije sam odnijeti dolje posudu, a? (U toj solidnoj, staroj zgradi s velikim predvorjima na gornjem katu nije bilo vodovoda.) Kakav je araf Sigbatov bio prije, sad je bilo teko zakljuiti, to se ni po emu vie nije moglo pogoditi; njegove patnje su toliko trajale da u njemu od prijanjeg ivota gotovo nita nije ni ostalo. Ali poslije tri godine neprestane mune bolesti taj mladi Tatarin pretvorio se u posve tihog, veoma uljudnog ovjeka, da mu u tome nije bilo ravna u cijeloj klinici. Cesto se slabano osmjehivao kao da se ispriava to toliko imaju brige s njim. Kako je ovdje ve toliko dugo leao, poznavao je sve lijenike, sestre i bolniarke kao vlastitu rodbinu a i oni su njega poznavali. Samo je Nela bila nova, tek je nekoliko sedmica ovdje radila. Nee mi biti lako oprezno se usprotivi Sigbatov. Kad bi se negdje ovdje moglo izliti, odnosio bih malo-pomalo. Ali Zojin stol je bio blizu, ona je ula i trgla se: Kako te nije stid! On ne smije sagibati lea, a ti bi da nosi posudu, je li? Gotovo je podviknula, ali aptom, tako da je nije uo nitko osim njih troje. A Nela mirno odgovori, ali tako glasno da ju je uo cijeli prvi kat: Zato da me bude stid? I ja sam se umorila kao kuja. Pa ti deura! Zato si plaena! jo se tie ljutila Zoja. Ih! Plaena. Zar su to neke pare? U tekstilnoj tvornici dobila bih vie. Psst! Zar ne moe tie govoriti? Uh uzdahnu i zajei vlasata Nela, ali tako da odjeknu cijelim predvorjem. Dragi moj jastue! Kako mi se spava... Oh... A noas sam lumpala sa oferima ... E pa dobro, bolesnice, ti lijepo stavi posudu pod krevet, a ja u je ujutro odnijeti. I zijevnuvi glasno i otegnuto, ne stavivi ruku na usta, ona napokon ree Zoji: Bit u ovdje u sobi za sjednice, na divanu. I ne doekavi da joj dopusti, poe kroz sporedna vrata ondje se nalazila soba za lijenike sastanke i raporte primarijusu; u njoj je bilo pokustva na kojem se moglo odmoriti. Za njom je jo ostalo mnogo neobavljena posla, neoienih pljuvanica a i u predvorju je mogla oprati pod; Zoja je samo pogledala njena iroka lea i savladala se da bilo to kae. Jo maloprije je i ona sama radila i ve je

pomalo poela shvaati jedno glupo pravilo: onoga kome se ne radi, ne moe natjerati, a onaj tko radi povui e i za dvojicu. Sutra ujutro e preuzeti slubu Jelizaveta Anatoljevna, pa e poistiti i oprati i za Nelu, i za sebe. Kad je Sigbatov napokon ostao sam, otkrio je trticu i u neugodnu poloaju sjeo u posudu na pod pokraj kre-veta i dugo i mirno sjedio. Svaki neoprezni pokret bi ga zabolio sve do kosti 26 ali ga je isto tako paklenski pekao i dodir ranjava mjesta smetao mu je ak i dodir rublja pa je nastojao da na leima gotovo uope i ne lei. to je to njemu odstrag on nikada nije ni vidio, samo bi ponekad napipao prstima. Pretprole godine su ga unijeli u ovu istu kliniku na nosilima nije mogao ni stajati, ni micati nogama. Mnogi su ga lijenici pregledali, ali ga je cijelo vrijeme lijeila jedino Ljudmila Afanasjevna. I za etiri mjeseca boli su sasvim prestale! Slobodno je hodao, sagibao se i ni na to se nije tuio. Kad su ga otpustili, izljubio je ruke Ljudmili Afanasjevnoj, a ona ga je upozorila: Budi oprezan, arafe! Ne skai i pazi da se ne udari. Ali posla, na kome bi se pazio, nije naao, nego je opet radio kao prevoznik. A kako da prevoznik ne skae iz kamiona na zemlju? Kako da ne pomae radnicima pri utovaru i oferu? Meutim je sve bilo u redu dok jednom prilikom s kamiona nije poletjela bava i udarila arafa upravo u bolesno mjesto. Na tom mjestu ubrzo se zagnojila rana. I nikako da zacijeli. Otada je Sigbatov ostao kao lancem vezan za ovaj dispanzer. Zoja je, jo jednako ljutita, sjela za stol i ponovo provjerila da li je obavila cijelu proceduru te je dodavala tintom nove retke po loem papiru na kojem su se odmah razlijevali. Ne bi bilo nikakve koristi da podnese prijavu. A to i nije odgovaralo Zojinoj prirodi. Bilo bi bolje da to sama uredi, ali ona nije znala kako bi s Nelom izila na kraj. Djevojka je htjela da spava i u tome nema nita loe. Da ima dobru bolniarku, i Zoja je mogla pola noi prospavati. A ovako je morala bdjeti. Pogledala je ponovo papir pred sobom, ali je odjednom zaula kako joj je pristupio neki mukarac. Zoja je podigla glavu. Pred njom je stajao Kostogutov, nezgrapan, nepoeljane uglate glave, a velike ruke jedva da su mu ulazile u malene depove bolnikog iialjetka. Trebalo bi da ve odavno spavate opomenu ga Zoja. Zato etate? Dobar veer, Zoenka odvrati Kostogutov to je blae mogao, ak i pomalo otegnuto. Laku no! osmjehne mu se ona kao uz put. Dobar veer se moglo rei onda kad sam vas okolo traila s termometrom. Nemojte me grditi, ono je bilo slubeno. A sad sam vam doao u goste. Kako to mislite? (Nekako je samo od sebe ispadalo da su joj se uzvijale trepavice i iroko otvarale oi a da ona to nije namjerno inila.) Otkud vam pada na pamet da ja primam goste? Vidio sam da nou, kad god deurate, uvijek neto bubate iz knjiga, a danas nema nikakvih udbenika. Jeste li poloili posljednji ispit? Vi sve vidite. Poloila sam. I ta ste dobili? Uostalom, nije vano. Kad ba hoete znati, prola sam s odlinim. I zato to nije vano? Pomislio sam da ste moda dobili i trojku, pa bi vam bilo neugodno spomenuti. Sad imate praznike? Ona zatrepta a na licu joj se pojavi lagan izraz veselja. Za-treptala je i zamislila se; to se ona to toliko zbunila? A dvije 27 I sedmice praznika prava su^tjivota! Osim u kliniku ne mora nikamo drugdje ii! Koliko slobodnog vremena! Na deurstvu moe koju knjigu proitati ili ovako brbljati. Dakle, nisam pogrijeio to sam doao u goste? Dobro, sjedite. ujte, Zoja, ako se ne varam, prije su praznici poinjali dvadeset i petog sijenja.

 Samo to smo ujesen bili u berbi pamuka. To je tako svake godine. I koliko jo godina traje studij? Godinu i po. I gdje e vas onda odrediti? Ona slegnu oblim ramenima. Domovina je beskrajna. Oi su joj bile tako krupne da se inilo, ak i onda kad je mirno gledala, da se ne mogu smjestiti pod kapke nego da ele napolje. A ovdje vas nee ostaviti? Nee, naravno. Znai da ete ostaviti obitelj? Kakvu obitelj? Ja imam samo baku. A baku u povesti. A ta je s ocem i majkom? Zoja uzdahnu. Mama mi je umrla. Kostogutov je pogleda pa za oca i ne zapita. Nego, jeste li vi ba odavde? Nisam, ja sam iz Smolenska. 0-ho! Jeste li ve dugo ovdje? Preli smo za evakuacije, zna se kada. Onda vam je bilo ... devet godina? Tako je. Zavrila sam drugi razred... Iza toga smo odmah baka i ja prele ovamo. Zoja je posegnula za velikom svijetlonaranastom torbom na podu, pokraj zida, izvadila iz nje ogledalo, skinula lijeniku kapicu, malko razbaruila kosu koja je polegla ispod kapice i rae-ljala u blagom luku rijetku i potkresanu zlatnu iku. Zlatni odbljesak odrazi se i na oporom licu Kostogutova. On se razblaio i zadovoljno je promatrao. A gdje je vaa baka? naali se Zoja odloivi ogledalo. Moja baka potpuno ozbiljno prihvati Kostogutov i moja mama (nikako se nije slagalo s njegovom vanjtinom ovo mama) umrle su za vrijeme opsade. Lenjingradske? Jasno. A sestra mi je poginula od metka. I ona je studirala medicinu. Bila je ba takva kao vi. Jo balavija. Da-a Zoja je preula ono o balavosti. Koliko ih je nastradalo za opsade! Prokleti Hitler! Kostogutov se nasmijei: Da je Hitler proklet za to ne treba traiti nove dokaze. Samo ja svejedno ne optuujem njega radi lenjingradske or sade. Kako? Zato? Pa, jednostavno. Hitler je krenuo na nas da nas uniti. Zar smo mogli oekivati da e otvoriti vrataca i ponuditi opkoljenima da lijepo iziu napolje bez guve? On je ratovao, on nam je bio neprijatelj. A za opsadu je kriv netko drugi. Tko? proapta zaprepatena Zoja. Nita slino nije nikada ula, niti mogla zamisliti. Kostogutov je skupio crne obrve. Pa, recimo, moda oni ili onaj, koji bi bili spremni na rat ak i da se Hitler udruio s Engleskom, Francuskom i Amerikom. Oni koji su deset godina primali plau i predvidjeli strateki poloaj Lenjingrada i njegovu obranu. Koji su procijenili strahote buduih bombardiranja i unaprijed odredili da se pod zemlju sklone namirnice. Oni su upravo umorili moju majku zajedno s Hitlerom. To nisu bile jednostavne rijei, a zvuale su kao neto posve novo. Sigbatov je mirno sjedio na svojoj posudi iza njih, u kutu. I onda? ... Znai da ih onda treba ... osuditi? apatom je nagaala Zoja. Ne znam Kostogutov iskrivi usnice koje su i onako bile nepravilne. Ne znam. Zoja nije stavila kapicu. Gornje dugme na njenom ogrtau bilo je otkopano i provirivao je zlatno-sivi ovratnik haljine.

 Zoenka, ja sam k vama doao donekle i po poslu. Ah, tako dakle! zatreperie njene trepavice. Ako je tako, onda vas molim da doete kad budem deurala danju. A sada na spavanje! Niste li vi doli u goste? Doao sam i u goste. Ali dok se jo posve ne iskvarite, dok ne postanete potpuni lijenik, molim vas da mi ljudski pruite ruku. A zar je lijenici ne pruaju? Moda i pruaju, ali njihova ruka je drugaija ... A zapravo je i ne pruaju. Zoenka, cijeloga ivota sam nastojao da se ne vladam kao majmun. Ovdje me lijee, samo to mi nita ne ele objasniti. Ne podnosim to. Vidio sam kod vas knjigu, Patoloku anatomiju. Je li tako? Jeste. Ona govori upravo o tumorima, je li? Tako je. Onda budite ovjek i dajte mi je! Moram je prelistati i iz nje togod nauiti. Radi samoga sebe. Zojine se usne zaokruie i ona zavrti glavom. Nije doputeno da bolesnici itaju medicinske knjige. ak i mi studenti, kad prouavamo neku bolest, ak se i nama ini... Moda to nije doputeno nekome drugome, ali se to ne odnosi na mene! udari Kostogutov po stolu svojom aetinom. Mene su ve u ivotu smrtno isprepadali, i ja se vie niega ne bojim. U oblasnoj bolnici kirurg, Korejanac, koji je postavljao dijagnozu, negdje pred Novu godinu takoer nita nije htio da mi objasni, a ja mu rekoh: Govorite! Nama nije doputeno da govorimo! Govorite, ja preuzimam odgovornost! Moram srediti svoje obiteljske poslove! A on mi tada tresnu: ivjet ete najvie tri sedmice, za dulje vam ne jamim! 29 Nije vam to smio rei!,.. Ja mu estitam! To je ovjek! Stisnuo sam mu ruku. Morao sam znati. Pa ve sam se pola godine muio, a posljednji mjesec nisam mogao vie ni leati, ni sjediti, ni stajati, toliko me je boljelo. Nou bih spavao svega nekoliko minuta zbilja sam imao vremena da razmiljam! Te sam jeseni na vlastitoj koi osjetio-kako ovjek moe prijei granicu smrti a da mu tijelo ostane ivo. U tebi jo jednako struji krv, a ti si ve, psiholoki, spreman na smrt, i preivio si ak i samu smrt. Sve to gleda oko sebe, gleda ve kao iz lijesa, hladnokrvno. Iako se nisi nikada ubrajao u krane, moda ponekad ak i obratno, odjednom si shvatio da oprata svima onima koji su ti nanijeli zlo i da ne osjea mrnje prema onima koji su te progonili. Naprosto si ravnoduan prema svemu i svakome, nita vie ne nastoji popraviti, ni za ime ne ali. Cak bih mogao rei da je to stanje prave ravnotee, prirodno stanje kao u drvea, kao u kamena. Sad su me otrgli iz tog stanja, i ne znam da li da se tome veselim. Vratit e mi se sve strasti i dobre, i loe. ta se prenemaete! Kako da se ne radujete! Kada ste doli ovamo ... Koliko je tome dana? ... Dvanaest. I kad ste se ovdje u predvorju previjaii na divanu bilo vas je strano pogledati, lice vam je bilo kao u mrtvaca, nita niste jeli, temperatura od jutra do mraka trideset i osam ... A sada? Dolazite mi u goste ... Pravo je udo da ovjek za dvanaest dana tako ivne! To se ovdje rijetko dogaa. Zaista, na njegovu licu tada je bilo mnogo dubokih, sivih bora, kao da ih je tko dlijetom usjekao; sve od silnog napora. A sad ih je bilo mnogo manje i nisu bile tako sive. Srea je u tome to ja, ini se, dobro podnosim rendgensko zraenje. I to se ne dogaa esto! To je velika srea! zanosno dobaci Zoja. Kostogutov se nasmijei: U mome ivotu bilo je tako malo sree da je ova srea s rendgenom zaista pravedna. Sad sam poeo sanjati i nekakve magliaste, ugodne snove. Mislim da je to predznak ozdravljenja. To je sasvim mogue.

 Zato ba treba da sve shvatim, da budem upuen! Moram znati u emu se sastoji metoda lijeenja, kakve su perspektive, kakve tekoe. Toliko mi je bolje da bi moda trebalo zaustaviti lijeenje. Ja to moram doznati. Ni Ljudmila Afanasjevna, ni Vera Korniljevna nita mi ne objanjavaju, lijee me kao majmuna. Dajte mi knjigu, Zoja, molim vas! Neu vas odati. I knjigu nee nitko kod mene vidjeti, moete biti sigurni. Govorio je tako uvjerljivo da se posve zanio. Zoja je neodluno uhvatila kvaku na ladici od stola. Ovdje je imate? nasluti Kostogutov. Dajte je, Zoenka!! i ve isprui ruku. Kada deurate idui put? U nedjelju ujutro. Onda u vam je vratiti! Eto! Vrijedi? Bila je zaista divna, ovako pribrana, s tom zlatnom ikom i velikim, izbuljenim oima. Ali nije vidio kako su na njegovoj glavi strali uperci na sve strane tako je, naime, leao na jastuku niti je vidio kako mu ispod haljetka, koji nije bio zakopan do vrata, stri, kako to ve biva u bolnici, vrak pamune bluze, E da, tu je sve listao je on knjigu i pregledavao sadraj. Odlino. Sve u tu nai. Hvala vam. avo bi ga znao, moda bi me jo i prelijeili. Njima je samo vano da se ispuni grafikon. Ovako u ja to moda i prekinuti. Svaki lijek ti moe doi glave, ako se pretjera. Eto ga na! pljesnu Zoja dlanovima nije trebalo da vam dadnem. Vraajte ovamo! I ona prui za knjigom prvo jednu ruku, a onda obje. On je drao lagano ali vrsto. Poderat ete knjigu iz biblioteke! Dajte mi je! Obla, puna ramena i njene oble pune ruice bile su kao salivene ispod napetog ogrtaa. Vrat joj nije bio ni mrav, ni debeo, ni kratak, ni predugaak, ve vrlo skladan. Nateui se oko knjige, primakli su se jedno drugome i netremice se gledali. Njegovo nezgrapno lice rairilo se u osmijeh. inilo se da ni brazgotina vie nije tako strana, nego nekako izblijedjela, kao da pripada davnoj prolosti. Odmiui blago slobodnom rukom njene prste s knjige, Kostogutov ju je aptom molio: Zoenka, vi sigurno niste za to da ljudi budu neuki nego za to da budu prosvijetljeni? Zar ete sprijeiti ljude da steknu obrazovanje? alio sam se, neu prekinuti lijeenje. Ona ustro proapta: Niste zavrijedili da itate tu knjigu ve zato to ste se tako zapustili. Zato niste prije doli? Zato ste doli istom kao ivi mrtvac? E-eh uzdahnu Kostogutov ve neto glasnije. Nije bilo prijevoza. Ma kakvo je to mjesto iz kojega ne bi bilo prijevoza? Mogli ste doi avionom! Osim toga, zato je trebalo ekati do posljednjeg trenutka? Zato niste prije preli u neko civiliziranije mjesto? Valjda je ondje bio kakav lijenik, kakav praktikant? Pustila je knjigu. Bio je lijenik, ginekolog. ak dva ... Dva ginekologa? zapanji se Zoja. Znai da su kod vas sve same ene. Naprotiv ena kod nas nema. Dva su ginekologa, a drugih lijenika nema. Nema ni laboratorija. Ni krv mi nisu mogli uzeti za pretragu, ini se da mi je sedimentacija ve bila oko ezdeset,, a nitko nije znao. Uasno! I vi jo razmiljate o tome hoete li se lijeiti ili neete? Ako ve ne alite samoga sebe, smilujte se svojim blinjima, djeci! Djeci? kao da se prenu Kostogutov, kao da je tu cijelu veselu poemu o knjizi sanjao i sad se opet uvukao u svoje oporo lice i spori govor. Nemam ja djece. A zar ena nije ljudsko bie? On je govorio jo polaganije: Nemam ni ene. 31

 Mukarci uvijek kau da nemaju ene. A kakve ste to onda obiteljske poslove htjeli srediti? to ste ono govorili Korejancu? Slagao sam mu. Moda i meni sada laete? Ne, ovo je istina. Kostogutovu se smrklo lice. Ja sam vrlo teke naravi. Znai da ona onda nije mogla podnijeti va karakter? klimnu Zoja s puno razumijevanja. Kostogutov posve polako zavrti glavom. Nje nije nikada ni bilo. Zoja je u nedoumici pokuala ustanoviti koliko mu je godina. Ve je makla usnicama da ga upita, ali se predomislila. Opet je zaustila, ali se ponovo predomislila. Zoja je sjedila okrenuta leima Sigbatovu, a Kostogutov mu je bio okrenut licem pa je vidio kako se Sigbatov nevjerojatno oprezno digao s posude, drei se objema rukama za trbuh, i kako se obrisao. Izraz mu je odavao silnu patnju; gorine vie u njemu nije bilo a razloga za radost pogotovo. Kostogutov je udahnuo i izdahnuo kao da mu je posao bio da die. On, tako bih zapalio! Ne bih li smio ovdje? Ni govora! Osim toga puenje je za vas smrt. Nikako mi ne biste dopustili? Nikako. Preda mnom neete puiti. Ali se svejedno smijeila. Samo jednu da zapalim? Bolesnici spavaju, kakav bi to bio nain? On ipak izvadi prazni cigarnik rune izrade i poe ga sisati. Znate kako se kae: mlad treba da se rano eni, a star Ttasno. Nalaktio se objema rukama na stol a prste s cigarnikom zapleo je u kosu. Poslije rata sam se skoro i oenio iako smo oboje bili studenti. Svejedno bismo se vjenali da sve nije polo naopako. Zoja je promatrala neprijazno ali izraajno lice Kostogutova. Ramena i ruke bile su mu koate ali to je posljedica bolesti. Niste se slagali? Ona je... kako se to kae... zaglavila. Zakiljio je na jedno oko a drugim ju je motrio. Zaglavila, ali, eto ostala iva. Prole godine smo izmijenili nekoliko pisama. Otvorio je oi. Ugledao je cigarnik meu prstima i vratio ga u dep. I, znate, nad nekim reenicama iz tih pisama odjednom sam se zamislio: je li ona odista bila onako savrena kako se to meni priinjalo? Moda i nije bila? ... ta mi o tome znamo kad nam je dvadeset i pet godina? ... Netremice je promatrao Zoju tamnosmeim oima: Eto, uzmimo, na primjer, vas kao da vi imate pojma o mukarcima? Ne znate ba nita! Zoja se nasmije: A moda ba i znam. Ne moe biti otro e Kostogutov ono to vi mislite da znate, to nije nikakvo znanje. I ako se udate, svakako ete pogrijeiti. .32 Lijepa perspektiva! zavrti Zoja glavom i iz one iste naranaste torbe izvadi vezivo i razmota ga: bilo je to malo, napeto platno na kojem je ve izvezla zelenog drala a lisica i vr bili su samo nacrtani. Kostogutov se zablenu u udu: Vi vezete? Zato se tome udite? Nisam mogao ni pomisliti da bi se danas studentica medicine mogla baviti runim radom. Zar niste nikad vidjeli da djevojke vezu? Moda jesam, ali u najranijem djetinjstvu. Dvadesetih godina. I onda se to smatralo buroaskom navikom. Na komsomol-skom sastanku biste zbog toga izvukli svoje. Sad je to vrlo uobiajeno. Vi zbilja niste vidjeli da netko veze?

On zavrti glavom. Jeste li protiv toga? ta vam pada na pamet? To je tako zgodno, milo. Ja uivam u tome. Nizala je bod za bodom i davala mu priliku da uiva. Ona je gledala u vez, a on u nju. U utom svjetlu svjetiljke njene trepavice sjale su zlaanim sjajem. I zlatio se otkriveni vrak haljine. Vi ste kao pela sa ikom apnu on. ta? pogleda ga ona ispod oka i podigne obrve. On ponovi. Je li? kao da je Zoja oekivala jo poneki kompliment. Moda u vaem kraju, kad nitko ne veze, nije teko kupiti muline? ta to? Mu-li-ne. Ovaj konac zeleni, plavi, crveni, uti. Ovdje je to vrlo teko nai. Muline. Zapamtit u i raspitati se. Ako ga naem, svakako u vam poslati. A ako se ustanovi da mi imamo mulinea u neogranienim koliinama, moda bi vam bilo jednostavnije da se preselite k nama? Samo gdje je to: k vama? Pa, moe se rei: na zemlju. Znai vi radite na zemlji? Jeste li ratar? Eto, kad sam doao onamo, nitko nije ni mislio da je ta ledina obradiva. A poslije se pokazalo da jeste, i sad dolaze onamo poljoprivrednici. Kad vam budu odreivali radno mjesto, zamolite da vas poalju k nama! Sigurno vas nee odbiti. Onoga tko hoe k nama, sigurno nee odbiti. Zar je kod vas tako strano? Ni govora. Samo to se u ljudima izmijene predodbe o tome to je dobro a to je loe. Stanovati u etverokatnici, u krletki kada ti nad glavom lupaju i hodaju i sa svih strana treti radio to se smatra za dobro. A ivjeti meu marljivim ratarima u zemunici nakraj stepe to se smatra za pravu nevolju. Nije se nimalo alio nego je govorio onako umorno, ali sigurno, kao to govore ljudi koji snagom glasa ne nastoje pojaati svoje razloge. 3 Odjel za rak 33 Je li to onda stepa ili pustinja? Stepa. Pijeska nema. Ipak raste nekakva trava. Uspijeva kantak, devin trn, poznajete li ga? To jest trn, ali u srpnju cvate ruiastim cvjetovima i ak ugodno mirie. Ondje Kazaki prave od njega stotinu razliitih lijekova. To je, znai, u Kazahstanu? Tako je. Kako se zove mjesto? U-Terek. Je li to selo? Selo je, ako ba hoete, ali je isto tako i rajonski centar. Ima i bolnicu. Samo nema lijenika. Doite! On mirnu. I drugo nita ne raste? Kako ne bi raslo, zemlja se navodnjava. eerna repa, kukuruz, po povrtnjacima ima svega, to god treba, samo treba mukotrpno raditi. U zobunu. Na trnici Grci uvijek prodaju mlijeko, Kurdi ovetinu, a Nijemci svinjetinu. A kako su arene te trnice, samo da ih vidite! Svi su seljaci u narodnim nonjama i dolaze na devama. Da vi niste agronom? Nisam. Ja sam geodet. Zato vi uope ondje ivite? Kostogutov se poee po nosu. Neobino mi se svia tamonja klima. I nema prijevoza? Kako ne bi bilo, dolazi automobila koliko god hoete. Svejedno, zato da ja odem onamo?

Gledala ga je ispod oka. Dok su ovako brbljali, lice Kostogu-tova se razblailo i smekalo. Vi? nabra kou na elu kao da se sprema odrati zdravicu. A kako vi znate, Zoenka, na kojoj ete taki zemaljske kugle biti sretni i gdje ete biti nesretni? I tko to uope moe tvrditi za samoga sebe? 34 BOLESNIKE BRIGE Za bolesnike s kirurkog odjela, to jest za one iji je tumor trebalo odstraniti operativnim putem, nije bilo mjesta u sobama prizemlja, pa su ih takoer trpali u gornji kat, naizmjence s rend-genaima, dakle s onima koje je oekivalo zraenje ili terapija lijekovima. Zato su gore svakog jutra prolazile dvije vizite: radiolozi su obilazili svoje bolesnike, a kirurzi svoje. etvrtog veljae bio je petak, dan operacija, i kirurzi nisu odlazili u vizitu. Ali doktorica Vera Korniljevna Ganhart, lijenik rendgenaa, poslije raporta kod primarijusa nije, istina, pola odmah u vizitu, nego je, kad je prolazila mimo vrata muke sobe, ipak onamo zavirila. Doktorica Ganhart bila je niska i vrlo vitka inilo se da je vitka zbog toga to je u pasu bila nevjerojatno uska. Kosa joj je na starinski nain bila skupljena na zatiljku, a u boji je bila svjetlija od crne i tamnija od smee savjetuju nam da takvu boju nazivamo nerazumljivom rijeju: kestenjava, iako bi se moglo jednostavno rei: tamnosmea, neto izmeu crne i smee. Ahmadan ju je primijetio i radosno zaklimao glavom. I Kosto-gutov je stigao da odvoji glavu od debele knjige i da joj se izdaleka nakloni. Obojici se osmjehnula i zaprijetila prstom kao da se obraa djeci zahtijevajui da budu dobra dok je nema kod kue. Isti as je prola mimo vrata i uputila se dalje. Trebalo je da danas obie sobe zajedno s upraviteljem radiolokog odjela Ljudmilom Afanasjevnom Doncovom, ali je Ljud-milu Afanasjevnu pozvao primarijus Nizamutdin Bahramovi, i ona se kod njega zadrala. Samo u dane kad je odlazila u vizitu, a to je bilo jednom sedmino, Doncova bi se odrekla rendgenske dijagnostike. Obino bi prva dva sata svakog jutra, kad su oi najotrije i kad mozak najbolje radi, sjedila sa ponekim od svojih asistenata pred rendgenskim ekranom. Smatrala je to vrlo vanim dijelom svog posla i u dvadeset i pet godina prakse vie puta je shvatila koliko se skupo plaaju upravo dijagnostike greke. U njenu odjelu bile su tri lijenice, mahom sve mlade ene, i, da bi svaka od njih stekla jednako iskustvo i da bi svaka neprestano radila na dija35 gnostici, Doncova ih je pravilno smjenjivala, zadravajui ih po tri mjeseca isprva u ambulanti, zatim u rendgenskom kabinetu i, napakon, na terapeutskoj praksi. Doktorica Ganhart je sad bila u tom treem razdoblju. Tu je bilo glavno, najopasnije i na j nepoznati je podruje paljivo i tano doziranje jedinica zraenja. Nije postojala nikakva formula po kojoj bi se mogao odrediti intenzitet i doza zraenja, koji mogu biti smrtonosni za svaki tumor a sasvim nekodljivi za ostalo tijelo, nego je postojalo jedino iskustvo, neko posebno ulo i sposobnost da se lijenik sazivi s blesnikovim stanjem. I to je bila vrsta operacije ali operacije rendgenskom zrakom, naslijepo i vremenski neogranieno. Bilo je gotovo nemogue ne raniti i ne unititi zdrave elije. Ostale dunosti terapeuticara zahtijevale su samo sistematinost u radu: trebalo je pravovremeno odrediti analizu, pregledati je i unijeti opaske u povijesti bolesti. Nijedan lijenik ne voli ispisivati grafikonske listove, ali Vera Korniljevna se mirila i s njima zato to je puna tri mjeseca imala svoje bolesnike, ne blijedi splet svjetla i sjene na ekranu, nego svoje vlastite ive ljude koji su joj vjerovali, ekali da ih ohrabri glasom i da im pogledom ulije nadu. I kad je dolo vrijeme da preda dunost terapeuticara, uvijek joj je bilo ao rastati se od onih koje nije izlijeila. Deurna sestra Olimpijada Vladislavovna, vremena, prosijeda i vrlo dostojanstvena ena, naoko ozbiljnija od mnogih lijenika, upozorila je sve rendgenae da se ne razilaze. Ali u velikoj enskoj sobi kao da su samo ekali

tu obavijest: odmah su sve ene, u jednakim sivim ogrtaima, jedna za drugom, krenule na stubite i nekamo dolje da vide nije li doao seljak s vrhnjem, seljanka s mlijekom, da zavire s ulaza u kliniku kroz prozore operacione dvorane (iznad obojenog donjeg dijela prozora vidjele su se samo kapice kirurga i sestara i snane svjetiljke na stropu), da neto operu pod pipom ili da nekoga posjete. Ne samo njihova bolesnika sudbina, nego i ti sivi pamuni, olinjali ogrtai, koji su bili naoko musavi ak i onda kad su bili potpuno isti, otkidali su i odvajali te ene od njihove enstvenosti i njihovih enskih ari. Kroj tih ogrtaa bio je nemogu: svi su, odreda, bili preiroki radi toga da bi se i najdeblja ena mogla u njih zamotati, a rukavi su im bili ogromni i bez ikakva oblika. Blijedoruiasti prugasti haljeci mukaraca inili su se mnogo pristojniji; enama, meutim, nisu davali nikakve haljine nego samo te ogrtae na kojima nije bilo ni kopi, ni dugmadi. Sve su one na isti nain zatezale oko pasa pamune pojaseve da im se ne bi vidjele bluze i isto su tako sve odreda stiskale te ogrtae na prsima, ena, izmuena boleu i nesretna, u takvoj odjei nije mogla privui niiji pogled i sama je to shvaala. U mukoj sobi su svi, osim Rusanova, mirno i nepomino ekali vizitu. Stari Uzbek, kolhozni uvar Mursalimov, protegao se naleke po masnoj posteljini i, kao uvijek, na glavi je imao dronjavu i izblijedjelu kapicu. Oito je da je bio sretan to ga ne mui kaalj. Skrstio je ruke na sipljivim grudima i zapiljio se u jednu taku na stropu. Njegova bronana koa sljubila se uz lubanju; vidjeli su se bridovi nosne kosti, jagodice, otra eljust s klinastom bra36 dicom. Ui su mu se posve stanjile i bile su nalik na komadie ravne hrskavice. Trebalo je jo samo malo da se osui i potamni, pa da se pretvori u mumiju. Kraj njega je, vie sjedio nego leao, sredovjeni Kazak, obanin Jegenberdijev; podavio je noge kao da je kod kue na svom vunenom pokrivau. Dlanovima velikih snanih ruku oslonio se na krupna iroka koljena i njegovo vrsto krepko tijelo bilo je tako sliveno da se on ak i onda kad bi se, onako nepomian, zanjihao, pomicao kao tvorniki dimnjak ili kao kula. Ramena i lea rastvarali su blijedoruiastu bluzu, i njeni rukavi samo to nisu popucali na miiavim podlakticama. Sitni ir na usnici, to ga je donio sa sobom u bolnicu, ovdje se, pod rendgenskim cijevima, pretvorio u veliku tamnogrimiznu krastu koja mu je zatvarala usta i smetala mu da jede i pije. Ali on se nije uzrujavao, nije se vrpoljio, nije vikao, nego je sabrano do kraja poistio svaki tanjur i onda ovako spokojno sjedio sate i sate gledajui u prazno. Na krevetu kraj vrata esnaestogodinji Dema ispruio je bolesnu nogu i cijelo vrijeme gladio i masirao ono mjesto na potkoljenici gdje je osjeao bol. Drugu je nogu podvio kao mae i itao ne primjeujui nita oko sebe: uope, on je itao neprestano, kad god nije spavao ili kad ga nisu lijeili. U laboratoriju, gdje su radili sve analize, starija laborantica je imala ormar s knjigama i putala je Demu da sam bira i uzima knjige, ne ekajui da one obiu cijelu sobu. Sad je itao neki asopis u plavim koricama, koji nije bio nov, nego sav poderan i izb li jedio na suncu novih asopisa u ormaru laborantice nije bilo. Proka je uredno napravio krevet tako da na pokrivau nije bilo ni nabora ni udubina i sjedio pristojno, strpljivo spustivi noge na pod kao potpuno zdrav ovjek. On kao da je i bio potpuno zdrav jedini se u sobi ni na to nije tuio, izvana nije bio uope unakaen, obrazi su mu pucali od zdravlja i bili opaljeni suncem, a na elo mu je padao uperak glatke kose. Sve u svemu, bio je on momak i po. Pokraj njega je Ahmadan, ne naavi nikoga s kime bi se igrao dame, stavio na pokriva igrau plou i u kutu igrao sam sa sobom. Jefrem, u svojim zavojima kao u kakvu oklopu, nepomine glave, nije hodao prolazom izmeu kreveta, nije drugima pio krv, nego je podmetnuo dva jastuka da bi lake sjedio i bez prestanka itao knjigu, koju mu je juer bio uvalio Kostogutov. Istina, stranice je tek ovda-onda okretao da se moglo pomisliti da drijema uz knjigu.

A Azovkin se muio kao i juer. Moda uope i nije spavao. Na prozorskoj dasci i po nonom ormariu bijahu razbacane njegove stvari, a krevet mu je bio u pravom neredu. Po elu i sljepo-oicama izbio mu znoj, po utom licu prolazili trzaji od paklenskih bolova, koje je osjeao u ponutrici. Objema rukama se drao za trbuh i presavio u pasu. Ve mnogo dana nije odgovarao na pitanja, niti je govorio kako mu je. Javljao se samo onda kad je od sestara i lijenika traio nove lijekove. A kad bi mu rodbina dolazila u posjete, on bi je nagovarao da mu kupe jo takvih lijekova kakve je viao ovdje oko sebe. ;, :. Napolju, pred prozorima, bio je tmuran bezbojan dan bez vjetra. Kostogutov, koji se vratio s jutarnjeg zraenja, otvorio je, ne zapitavi za doputenje Pavela Nikolajevia, prozori nad glavom i odatle je puhao vlaan ali ne ba i hladan zrak. Bojei se da mu se ne prehladi oteklina, Pavel Nikolajevi je omotao vrat i uzmakao prema zidu. Kako su sve to bili glupi i pokorni ljudi, pravi balvani! Osim Azovkina, ovdje oito nitko nije ozbiljno patio, pa, znai, nije dostojan ni da se izlijei. Kao to je rekao, ini se, Gorki, samo je onaj zasluio slobodu tko se neprestano za nju bori. Inae je Pavel Nikolajevi ve od ranog jutra odluno stupio u akciju. im je otvorena kancelarija, telefonirao je kui i saopio eni ta je nou odluio: svim raspoloivim kanalima treba postii da ga poalju u Moskvu, ne smije ovdje stavljati na kocku svoj ivot. Kapa je prodorna i sigurno ve djeluje. Sad mu je jasno da je bilo maloduno uplaiti se otekline i odmah ovamo doi. Tko bi mu vjerovao kad bi ispriao kako ga od jueranjeg poslijepodneva nitko nije ak ni pipnuo da vidi raste li njegova oteklina ili ne raste. Nikakav lijek mu nisu dali. Ubojice u bijelim ogrtaima! kako je to tano reeno! Objesili su temperaturnu listu samo da budale prevare. Bolniarka ak nije dola da mu namjesti krevet, snai se kako zna! Jest, nae sanitarne ustanove treba jo i te kako tesati i tesati. Napokon su se pojavili lijenici, ali opet nisu uli u sobu. Zastali su pred vratima i dugo su se zadrali kod Sigbatova. On je otkrio lea i neto im pokazivao. (Dotle je Kostogutov sakrio knjigu pod strunjau.) I tada uoe u sobu: doktorica Doncova, doktorica Ganhart i dostojanstvena sestra s notesom u ruci i runikom preko ruke. Kad ovako odjednom ue nekoliko bijelih ogrtaa, u sobi uvijek zavlada panja, strah i nade i ta tri osjeaja su to jaa to su ogrtai bjelji, to su kapice bjelje, to su lica stroa. Najstroi]e i najsveanije drala se sestra Olimpijada Vladi slavo vna: za nju je vizita bila kao sluba boja za crkvenjaka. Ona je bila onakva sestra za koju su lijenici neto vie od obinih ljudi, koja zna da lijenici sve shvaaju, da se nikada ne varaju i da nikada ne daju krive upute. I zato je svaku uputu zapisivala u svoj notes gotovo radosno, onako kako to mlade sestre danas vie ne rade. Meutim, iako su uli u sobu, lijenici se nisu pourili prema krevetu Rusanova! Ljudmila Afanasjevna, stasita ena jednostavnih i krupnih crta lica, ve pepeljaste ali podrezane i nakovrane kose, svima je uputila tiho zdravo i zaustavila se kraj prvog leaja, Deminog, paljivo promatrajui bolesnika. ta to ita, Dema? (Nije mogla smisliti pametnije pitanje! U radno vrijeme!) Kao to su to mnogi obiavali ni Dema nije odgovorio to ita, nego je samo okrenuo i pokazao plaviasti izblijedjeli omot asopisa. Doncova je zamirila. Oh, kako je to star asopis, od pretprole godine. Zato ga ita? Ima zanimljiv lanak znaajno ree Dema. O emu? O iskrenosti! odvrati on jo znaajnije. O tome da literatura bez iskrenosti... 38 Ve je htio spustiti bolesnu nogu na pod, ali ga je Ljudmila Afanasjevna brzo predusrela: Ne treba, brzo zavrni...

Zavrnuo je nogavicu, ona je sjela na rub njegova kreveta i oprezno s dva-tri prsta poela opipavati nogu. Vera Korniljevna, koja se nad njom naslonila na ogradu kreveta i gledala joj preko ramena, tiho je rekla: Petnaest seansi, tri tisue r. Boli li te ovdje? Boli. A ovdje? I tu me boli, i jo dalje. Pa zato onda uti? ta se junai! Reci mi odakle te boli. Ona je polako napipavala granice bolesnog mjesta. Boli li te i samo od sebe? Nou? Na glatkom Deminom licu nije jo rasla ni jedna dlaica. Ali taj neprestano napeti izraz inio ga je odraslijim nego to jest. Trga i nou i danju. Ljudmila Afanasjevna i doktorica Ganhart pogledale su jedna drugu. Nego, kako ti se ini: je li te u ovo posljednje vrijeme jae ili slabije trga? Ne znam. Moda mi je malo lake, a moda mi se samo ini. Krv zatrai Ljudmila Afanasjevna i Ganhartova joj ve prui povijest bolesti. Ljudmila Afanasjevna neto proita i pogleda djeaka. Ima li apetit? Cijeli ivot ja slasno jedem vano odgovori Dema. Morali smo mu dati dopunski obrok veselo dobaci Vera Korniljevna, zapijevajui kao dadilja, i nasmijei se Demi. I on se njoj osmjehne. Transfuzija? isto tako tiho i odsjeno upita Ganhartova Doncovu i ponovo uze povijest bolesti. Da. Onda, Dema, to emo? Ljudmila Afanasjevna ga je opet paljivo promatrala. Da nastavimo s rendgenom? Naravno, nastavit emo! djeak kao da sinu. I zahvalno je pogleda. Njemu se inilo da je to umjesto operacije. Isto mu se tako inilo da i Doncova smatra da je to umjesto operacije. (Doncova je, meutim, znala da prije nego to e operirati sarkom kosti treba njegovu aktivnost obuzdati rendgenskim zraenjem i zaustaviti metastaze.) Jegenberdijev je ve odavno bio spreman i napet pa, tek to je Ljudmila Afanasjevna ustala sa susjednoga kreveta, stao na noge u prolazu, isturio prsa i ukipio se kao vojnik. Doncova mu se nasmijeila, primakla mu se usnici i zagledala u krastu. Ganhartova joj je tiho itala brojke. E pa, sjajno! ohrabrivala ga je Ljudmila Afanasjevna, izvikujui rijei glasnije nego to treba, kao to se uvijek razgovara sa strancima po jeziku. Sve je u najboljem redu, Jegen-berdijeve! Skoro e kui. Ahmadan, koji je ve znao to mu je dunost, preveo je ovo na uzbeki (on i Jegenberdijev su razumjeli jedan drugoga iako se i jednome i drugome tui jezik inio nekako izopaen). ti! Jegenberdijev je pun nade, povjerenja, pa ak i zanosa, promatrao Ljudmilu Afanasjevnu onoga zanosa s kojim ti prosto-duni ljudi susreu vrlo obrazovane i vrlo korisne ljude. Ali je ipak preao rukom oko kraste i zapitao: Nije li narasla? Otekla? prevodio je Ahmadan. Sve e to otpasti! Mora biti tako! pretjerano glasno odgovarae Doncova. Sve e otpasti! Tri mjeseca e se odmarati kod kue, a onda e opet k nama. Pribliila se starome Mursalimovu. On je ve sjedio opustivi noge i pokuao ustati da je doeka, ali ona ga je sprijeila i sjela pokraj njega. Taj mravi, bronani starac isto ju je tako gledao s mnogo povjerenja oekujui od nje udo. Uz pomo Ahmadana raspitivala se o njegovu kalju, rekla mu da zadigne koulju, pri-tiskala mu prsa na onim mjestima gdje ga boli i kuckala rukom 0 ruku, sasluala to e joj Vera Korniljevna rei o njegovoj krvi, injekcijama i utke sama pregledala povijest bolesti. Neko je u zdravom tijelu sve bilo

kako treba, sve na svom mjestu, a sad je sve nekako postalo suvino i stralo sami neki vorovi, bridovi... Doncova je odredila da mu dadnu jo novih injekcija i zamolila ga da joj pokae na nonom ormariu kakve pilule uzima. Mursalimov je pokazao praznu boicu od multivitamina. Kada si to kupio? zapita Doncova. Ahmadan prevede: Prekjuer. A gdje su pilule? Popio ih je. Kako popio? zaprepasti se Doncova. Sve odjednom? Ne odjednom, u dva puta prevede Ahmadan. Nasmijae se lijenici, sestre, ruski bolesnici i Ahmadan, a 1 sam Mursalimov pokaza zube ne shvaajui ta je rekao. Jedino je Pavela Nikolajevia njihov besmisleni, neumjesni opaki smijeh ispunjao srdbom. Neka, sad e ih on opametiti! Birao je najbolji poloaj u kome e doekati lijenike i zakljuio da e, ako skupi noge i samo prilegne, ispasti najdojmljivije. Dobro, u redu! sloila se Doncova s postupkom Mursa-limova. I, poto mu je prepisala jo vitamina C i obrisala ruke 0 runik, koji joj je spremno dodala sestra, ona se brino okrenula prema drugom leaju. Kad se ovako obrnula prema prozoru i nala obasjana vanjskim svjetlom, vidjelo se da i njeno lice ima nezdravu, sivkastu boju i mrtvo umoran, gotovo bolestan izraz. Pavel Nikolajevi, elav, u kapici i s naoalima, ozbiljno je sjedio u krevetu i nekako podsjeao na uitelja, i to ne nekog obinog uitelja nego vrlo uglednog, koji je odgojio ve stotine 1 stotine uenika. Priekao je dok Ljudmila Afanasjevna zastane kraj njegovih nogu, popravio naoale i rekao: Dakle, drugarice Doncova, bit u prisiljen da podnesem prijavu Ministarstvu zdravlja o radu ove klinike. Telefonirat u drugu Ostapenku. Ona nije zadrhtala ni problijedila, samo joj je lice moda jo vie poprimilo boju zemlje. Neobino, u isti mah, pomakla je oba ramena, nekako kruno, kao da je bole od otrih naramenica i kao da ih ne moe posve osloboditi. Ako tako lako moete prodrijeti u Ministarstvo zdravlja ona se odmah sloi i ak moete telefonirati drugu Ostapenku, ja vam mogu pribaviti jo potrebnog materijala, hoete li? 40 Ne treba nita dodavati! Ovakvu ravnodunost, kakva se ovdje susree, treba svijeom traiti! Ja sam ovdje ve osa m-n a e s t sati i nitko me ne lijei! A da znate da ja nisam obian radnik i ne mogu samo ovako leati. Svi u sobi su ga utke promatrali. Ako su koga pogodile njegove rijei, sigurno nisu Doncovu, nego Ganhartovu ona je stisla usnice vrlo vrsto, namrtila se i nabrala elo kao da je prisustvovala zloinu koji nije mogla sprijeiti. A Doncova, koja se nagnula nad Rusanova, onako snana i krupna, nije dopustila samoj sebi ak ni da se namrti, samo je jo jednom onako u krugu zavrtjela ramenima i rekla pomirljivo i mirno: Pa ja sam dola da vas lijeim. Nema nita, sad je ve kasno! odsijee Pavel Nikola-jevi. Nagledao sam se ovdanjih postupaka i odlazim odavde. Nikoga bolesnik ne zanima, nitko da postavi dijagnozu. Glas mu je neobuzdano zadrhtao. Zaista se osjeao zapostavljen. Vaa dijagnoza postoji odmjereno izgovori Doncova na-slonivi se objema rukama na naslon njegova kreveta. U naoj republici s tom bolesti nemate se kome drugome obratiti i nigdje vas drugdje ne bi uzeli na lijeenje. Ali vi ste rekli da ja nemam rak, je li tako?... Onda mi saopite dijagnozu! Mi bolesnicima ne moramo uope saopiti od ega boluju. Ali, ako vam to ta pomae, neka vam bude: imate limfogranulo-matozu. Onda to nije rak? Naravno da nije. Bilo bi prirodno da ju je ova prepirka ozlojedila, ali na njezinu licu i u glasu nije bilo ni traga srdbe. Pa ona je vidjela da ispod eljusti ima tumor velik kao aka. Na koga da se ljuti? Na tumor? Nitko vas

nije molio da doete u nau bolnicu. Moete dobiti otpusnicu ovaj isti as. Ali zapamtite ... malko je oklijevala. Tada ga je pomirljivo upozorila: Ne umire se samo od raka. Zar hoete da me uplaite? povika Pavel Nikolajevi. Zato me plaite? To nije pedagoki! vikao je on i dalje otro,, iako mu se pri rijeima umire se ohladila cijela ponutrica. Tada se napokon smekao: Hoete li time rei da je moja bolest opasna? Budete li selili iz klinike u kliniku, sigurno je da e biti opasna. Odmotajte rubac. Ustanite, molim vas. Skinuo je rubac i stao na pod. Doncova mu je oprezno opipavala tumor i zatim bolesnu polovicu vrata usporedila sa zdravom. Zamolila ga je da zabaci glavu koliko god moe unazad (nije je ba daleko zabacio, oteklina je odmah zasmetala), da je nagne koliko moe naprijed i okrene lijevo i desno. Eto ga na glava mu se oito vie nije mogla slobodno okretati, nestalo je one lagane i udesne slobode u pokretima koju i ne primjeujemo dok smo zdravi. Skinite, molim vas, bluzu. Gornji dio njegove tamnozelene pidame imao je veliku dugmad, nije bio tijesan i, po svemu sudei, bilo bi ga lako skinuti, samo, kad je protegnuo rukti, Pavelu Nikolajeviu se zategnuo vrat i on je zajeao. Oh, kako je to ve strano uznapredovalo! Sijeda dostojanstvena sestra pomogla mu je da se ispetlja iz lukava. Boli li vas ispod pazuha? zapita Doncova. Smeta li vam? Zar bi i tu moglo boljeti? Rusanov je ve sasvim spustio glas i govorio je tie nego Ljudmila Afanasjevna. Rairite ruke! i ona paljivo ali vrsto opipa podruje pod pazuhom. Kako ete me lijeiti? zapita Pavel Nikolajevi. Rekla sam vam: injekcijama. Kako u ih primati? Direktno u oteklinu? Ne, intravenozno. Kako esto? Tri puta sedmino. Obucite se. A ne bi li se moglo operirati? (Pitao je: ne bi li se moglo, ali se upravo najvie bojao da e morati lei na stol. Kao i svaki bolesnik, i on je vie volio svaku drugu vrst lijeenja.) Operacija bi bila besmislena. Obrisala je ruke o runik koji su joj pruili. Dobro je to bi bila besmislena! Pavel Nikolajevi je napeto razmiljao. Ipak se treba posavjetovati s Kapom. U praksi to nee biti tako jednostavno. Nije imao toliki utjecaj koliki je prieljkivao i kao to se nadao. Nije bilo ba ni sasvim jednostavno telefonirati drugu Ostapenku. Dobro, razmislit u. Hoemo li onda sutra definitivno odluiti? Ni govora neumoljivo e Doncova. Samo danas dolazi u obzir. Sutra ne dajemo injekcije, sutra je subota. Opet nova pravila! Kao da se pravila ne donose samo zbog ,loga da bi ih se krilo! A zato se ne mogu subotom davati injekcije? Zato, to poslije injekcije treba vrlo paljivo pratiti vau reakciju, i to prvi i drugi dan. A u nedjelju bi bilo nemogue. Znai da su to opasne injekcije. Ljudmila Afanasjevna nita ne odgovori. Ve je pristupila -Kostogutovu. A kad bismo u ponedjeljak odluili? ... Prue Rusanove! Bunili ste se zbog toga to vas osamnaest sati nismo lijeili. Kako se onda moete sloiti da se to produlji jo sedamdeset i dva sata? (Ve ga je porazila, ve ga je zgazila u prah, i on nije mogao nita uiniti! ...) Ili emo vas lijeiti, ili vas neemo lijeiti. Ako pristajete, onda ve danas u jedanaest sati treba da primite prvu injekciju. Ako ne pristajete, potpisat ete da odbijate nau pomo i ve danas ete dobiti

otpusnicu. A mi nemamo prava da puna tri dana ekamo i nita ne uinimo. Dok zavrim vizitu u ovoj sobi, vi porazmislite i recite mi. Rusanov prekri lice rukama. Ganhartova, iji je ogrta bio stegnut gotovo do grla, bez rijei proe mimo njega. I Olimpijada Vladislavovna kliznu mimo kreveta kao laa. 42 Doncova se bila umorila od prepirke i nadala se da e se kod drugog kreveta obveseliti. Dakle, Kostogutove, to nam vi imate rei? Kostogutov, koji je malko bio zagladio uperke, odvrati glasno i sigurno ba kao potpuno zdrav ovjek: Odlino mi je, Ljudmila Afanasjevna, bolje i ne moe biti! Lijenice se pogledae. Veri Korniljevnoj su se usnice lagano osmjehivale, aK su joj oi naprosto sijale od radosti. Ipak Doncova sjede na krevet ipak ete nam opisati rijeima kako se osjeate? ta se za ovo vrijeme promijenilo? Vrlo rado! spremno prihvati Kostogutov. Bolovi su popustili ve poslije druge seanse, a poslije etvrte su posve nestali. Istovremeno je pala i temperatura. Sad spavam odlino, po deset sati, i to u svakom poloaju. Nita me ne boli. A prije se nisam nikako mogao smjestiti. Hranu nisam htio ni pogledati, a sad uzimam sve odreda i jo traim repete. I nita me ne boli. Ne boli? nasmija se Ganhartova. A daju li vam repete? veselo e Doncova. Ponekad. Uostalom, ta da vam kaem, osjeam se kao drugi ovjek. Doao sam kao pravi mrtvac, a sad sam oivio. I munina vas ne mui? Ne. Doncova i Ganhartova su oduevljeno promatrale Kostogutova, ba kao to uitelj promatra istaknutog odlikaa: vie uiva u njegovu savrenu odgovoru nego u vlastitu znanju i iskustvu. Takvom ueniku mora biti privren. Osjeate li tumor? Vie mi ne smeta. Ali ga osjeate? Pa, kad ba legnem, osjeam neku teinu, kao da se ak mie. Ali mi ne smeta! uporno je tvrdio Kostogutov. Hajde, legnite. Kostogutov je vinom kretnjom (tumor su mu u posljednjih mjesec dana u razliitim bolnicama opipavali mnogi lijenici, pa ak i praktikanti, dozivali ostale iz susjednih soba i udili se) podigao nogu na krevet, presavio u koljenu, legao pored jastuka na lea i otkrio trbuh. Odjednom je osjetio kako je taj unutranji gmaz, suputnik njegova ivota, zagnjurio duboko u nj i pritiskao ga. Ljudmila Afanasjevna sjedila je pokraj njega i mekanim, krunim pokretima primicala se tumoru. Ne upinjite se, ne upinjite se opominjala ga je, iako je to i sam znao, ali je nehotice napinjao miie da bi se zatitio i obranio od prstiju. Napokon, kad se domogla mekanog dijela trbuha, koji je sad povjerljivo popustio, ona je sigurno opipala obrise tumora isprva lagano, zatim vre, trei put jo vre. Ganhartova je virila preko ramena, a Kostogutov je promatrao Ganhartovu. Ona se silno smekala. Htjela je biti stroga, ali nije mogla: prebrzo bi se navikla na bolesnike. Htjela je da bude odrasla, ali joj ni to nije uspijevalo: bilo je u njoj neto od male djevojice. 1 Kao i prije, lako se moe napipati zakljui Ljudmila Afanasjevna. Nema sumnje da je, istina, neto tanji. Uvukao se, oslobodio eludac i zato ga ne boli. Meki je. Ali obris je gotovo isti. Hoete li da pogledate? Neu, gledam svaki dan, treba napraviti stanku ... Sedi-mentacija dvadeset pet, leukocita pet i osam stotina . . . Evo, pogledajte i sami...

Rusano podie glavu iz dlanova i aptom upita sestru: A kakve su te injekcije? Jesu li bolne? I Kostogutov je htio saznati svoju sudbinu: Ljudmila Afanasjevna, koliko u ja jo seansi primiti? Za sada to jo ne moemo odrediti. Ali, svejedno, kada ete me, po prilici, otpustiti? ta? ona odie glavu od povijesti bolesti. ta ste me to pitali? Kada ete me otpustiti? jednako sigurno ponovi Kostogutov. Obgrlio je potkoljenice rukama i vladao se posve slobodno. U pogledu Doncove vidjelo se da vie ne uiva u svome odlikau. Bio je to opet teki pacijent opora i tvrdoglava izraza na licu. Istom sam vas poela lijeiti! prekori ga ona. Zapravo, poet u od sutra. Sve je ovo dosad bila samo lagana arka. Ali Kostogutov se nije predavao: Ljudmila Afanasjevna, htio bih da neke stvari objasnimo. Jasno mi je da nisam izlijeen, ali ja i ne oekujem da me potpuno izlijeite. E, ba imamo bolesnike. Jedan bolji od drugoga! Ljudmila Afanasjevna se namrti, kao i uvijek kad bi se naljutila. ta vi to trabunjate? Jeste li normalni ili niste? Ljudmila Afanasjevna mirno odmahnu Kostogutov svojom velikom rukom predaleko bismo otili kad bismo raspravljali o normalnosti ili abnormalnosti suvremenog ovjeka... Ja sam vam istinski zahvalan to ste mi pomogli da se ovako oporavim i dobro osjeam. Htio bih u ovakvom stanju proivjeti nekoliko trenutaka. A to se tie daljnjeg lijeenja, vidjet emo. Dok je tako govorio, Ljudmili Afanasjevnoj je od nestrpljenja i bijesa upravo rasla donja usnica. Ganhartovoj su zadrhtale obrve, oi joj prelazile s Kostogutova na Doncovu, i osjeala potrebu da se uplete i urazumi bolesnika. Olimpijada Vladislavovna motrila je buntovnika s visoka. Jednom rijeju, ne bih htio danas previe skupo platiti nadu da u moda jednom ivjeti kao zdrav ovjek. Ja bih se, najradije, pouzdao u obrambenu snagu samog organizma ... Usprkos te vae obrambene snage organizma, dopuzali ste u nau kliniku etveronoke! otro odsijee Doncova i ustade s njegova kreveta. ini mi se da vam uope nije jasno ta vi stavljate na kocku! Neu s vama ni razgovarati! Ona mukaraki odmahnu rukom i okrenu se prema Azovkinu, ali je Kostogutov, podvijenih nogu, gledao za njom ljutito kao crn pas: 44 Ja vas molim, Ljudmila Afanasjevna, da ozbiljno porazgo-vorimo. Vas moda zanima ovaj eksperiment, zanima vas kako e zavriti, a ja bih htio jo malko ivjeti u miru. Makar godinu dana. Samo to, i nita drugo. Dobro odvrati mu Doncova preko ramena. Otpu-stit emo vas. Bijesno je motrila Azovkina jer se jo nikako nije mogla prilagoditi novome glasu i novom licu. Azovkin nije ustao. Sjedio je i drao se za trbuh. Samo je pokretom glave doekao lijenicu. Usne mu se nisu sastavile u jedna jedina usta, nego je svaka usnica odavala svoju zasebnu patnju. U oima mu nije bilo nikakva osjeaja osim molbe molbe gluhima da mu pomognu. Onda, Kolja, kako je? Ljudmila Afanasjevna ga obujmi oko ramena. Lo-e odvrati on posve tiho, samo ustima, nastojei da ne istisne previe zraka jer bi svaki napor plua osjetio u trbuhu kao pritisak na tumor. Prije pola godine iao je s lopatom preko ramena na elu komsomolske parade i pjevao iza svega glasa a sad je jedva i apatom govorio o svojim bolovima. Hajde, Kolja, da zajedniki porazmislimo jednako tiho obrati mu se Doncova. Moda ti je dodijalo lijeenje? Moda su ti dodijale prilike u bolnici? Je li tako? Jeste ... Ti si odavde. Kako bi bilo da se odmori kod kue? Hoe ... Da te otpustimo na mjesec dana, na mjesec i po? Hoete li me primiti natrag? ...

 Naravno da emo te primiti. Ti si sad na. Odmorit e se od injekcija. Umjesto toga uzet e u apoteci lijek i stavljat e ga tri puta dnevno pod jezik. Svnoestrolum? Tako je. Doncova i Ganhartova nisu znale sve o njemu: ve nekoliko mjeseci Azovkin je fanatino moljakao od svake sestre, od svakog nonog deurnog lijenika to vie sredstava za spavanje i to vie sedativa, nastojei se domoi mnogih praaka i pilula osim onih koje su mu redovno davali. Azovkin je tako napunio punu suknenu torbicu nadajui se da e mu ona pomoi i da e ga ta zaliha lijekova spasiti onoga dana kada lijenici dignu ruke od njega. Treba da se odmori, Kolenjka... Da se odmori ... U bolnikoj sobi je bilo posve tiho, pa je zato glasnije odjeknuo glas Rusanova, kad je on uzdahnuo, maknuo glavu iz dlanova i rekao: li? Pristajem, doktorice. Dajte injekcije! LIJENIKE BRIGE Kako se naziva takvo stanje? Potitenost? Tjeskoba? To je ono stanje kad ti se stisne dua. Nevidljiva ali gusta, teka magla zavlai se u prsa i sve to je u nama biva lake i sputa se prema sredini. I mi samo osjeamo taj stisak i tu maglutinu i ak ne shvaamo odmah to nas je to zapravo pritislo. Sve je to proivljavala Vera Korniljevna kad je zavrila vizitu i s Doncovom silazila niza stepenice. Osjeala se vrlo loe. U takvim sluajevima najbolje je pribrati se i razmisliti: odakle takvi osjeaji? I onda podii nekakav zatitni zid. Ali ona nije stigla ak ni razmisliti. Zapravo, evo ta je bilo posrijedi: bojala se za mamu, kao to su Ljudmilu Afanasjevnu meu sobom zvale njene asistentice. Mama im je bila i po godinama svima njima je bilo blizu trideset a njoj gotovo pedeset; a i po tome kako se usrdno bavila svojim poslom: bila je bolesno savjesna i eljela je da tu savjesnost prenese i na sve svoje tri keri; pripadala je jo onoj generaciji koja se bavila i rendgenskom dijagnostikom i rendgenskom terapijom pa je nastojala, usprkos tendenciji suvremenog doba i uskoj specijalizaciji u medicini, da i njene asistentice paralelno savladaju obje grane. Nije bilo tajne koju bi sauvala samo za sebe i koju ne bi saopila drugima. I kad bi Vera Ganhartova, bilo u dijagnostici, bilo u terapiji, pokazala vie spretnosti i otro-umnosti, mama bi se samo radovala. Vera je kod nje radila ve punih osam godina, otkako je izila iz fakulteta, i svu onu snagu, koju je sad u sebi osjeala, snagu da ljude, koji je preklinju i trae pomo otrgne dahu smrti, cijelu tu snagu naslijedila je od Ljud-mile Afanasjevne. Taj Rusanov bi mogao mami priiniti dosta munih neprilika. Nije lako izloiti svoju glavu, ali drugome ju je lako odsjei. Najgore je to Rusanov nije jedini! Ta im jednom pone hajka protiv nekoga, ona ne prestaje, nego se rasplamsava. Kasnije se ne nastavlja svojevoljno, ve po inerciji. Zalud je smirivati, zatakavati ali tek to jednom netko vikne, makar i u pijanstvu: udri po lijenicima! ili udri po inenjerima! i svi e odmah posegnuti za batinom. 46 Crni oblaci sumnje koji su se nadvili nad ljudima u bijelim ogrtaima jo su i sad u pramenovima zaostali ovdje-ondje i jure po nebu. Nedavno je u njihovoj klinici leao jedan ofer Ministarstva unutranjih poslova s tumorom na elucu. Pripadao je kirurkom odjelu, i Vera Korniljevna nije imala nikakve veze s njime, ali ga je upoznala kad je jedne noi deurala i obilazila bolesnike. Potuio se da loe spava. Rekla je da mu dadnu neki preparat broma, ali poto je ula od sestre da je doza vrlo mala, dodala je: Dajte mu odmah dva praka. Bolesnik je uzeo prake, a Vera Korniljevna nije primijetila kako ju je napadno pogledao. Ne bi nita ni saznala da klinika laborantica nije stanovala u oferovu susjedstvu pa ga je zato posjeivala u bolnici. Ona je uzbueno dotrala Veri Korniljevnoj: ofer nije popio prake (zato dva odjednom?), nije

spavao cijelu no a sad je ispitivao laboranticu: Kakvo je to prezime Ganhart? Ispriaj mi neto vie o njoj. Htjela me je otrovati. Treba se njome pozabaviti. I tako je Vera Korniljevna nekoliko sedmica ekala da se njome pozabave. A za cijelo to vrijeme morala je neumorno, bez greke, pa ak i nadahnuto, odreivati dijagnoze, pouzdano odmjeravati doze zraenja i pogledom i smijekom ohrabrivati bolesnike, koji su dospjeli u ovaj neslavni rakov krug, a u svakom pogledu oekivati pitanje: Da me nee otrovati? Jo je neto bilo neugodno na dananjoj viziti: neugodno je bilo da je upravo Kostogutov, jedan od najuspjelijih sluajeva,, bolesnik kome je Vera Korniljevna nekako posebno bila naklonjena, da je upravo taj Kostogutov posumnjao da bi mama mogla izvriti na njemu neki opaki eksperiment. I Ljudmila Afanasjevna se utuena vraala s vizite i takoer se prisjeala neugodne zgode s Polinom Zavodikovom, pravom burgijaicom. Ona ak i nije bila sama bolesna, nego joj je bolovao sin, a ona je uz njega boravila u klinici. Izrezali su mu unutranji tumor, i ona je u hodniku napala kirurga traei komadi tumora-da ga vidi. Pala joj je na pamet ideja da taj komadi odnese u drugu kliniku, da ondje postave novu dijagnozu i, ako se ne slae s dijagnozom Doncove, da je preda na sud i tako kazni. Svaka od lijenica sjeala se vie takvih sluajeva. I, sada,, poslije vizite one bi se sastajale da se dogovore o onome to nisu mogle spomenuti pred bolesnicima i da zakljue to treba poduzeti. Trinaesti odjel oskudijevao je prostorijama i radiolozi nisu imali sobice u kojoj bi se mogli sastajati. U sobi gdje je bila bomba nisu se mogli smjestiti, niti je za njih bilo mjesta u odjelu gdje su se nalazili rendgenski ureaji od sto dvadeset i dvije stotine tisua volti. Neto prostora bilo je u sobi za rendgensku dijagnostiku, ali ondje je uvijek bilo mrano. Zato su svoj stol, za kojim su raspravljali o tekuim problemima i na kojem su pisali povijesti bolesti i ispisivali druge formulare, postavili u sobi s rendgenskim ureajima manje voltae kao da im, poslije tolikih godina rada, jo nije bilo dosta munog rendgenskog zraka punog naroitog zadaha i topline. Sjele su jedna pokraj druge za taj veliki grubo otesani stol bez ladica. Vera Korniljevna je slagala listie kartoteke enske i muke i dijelila ih je na one koje e sama obraditi i na one 47 'O kojima se treba zajedniki dogovoriti. Ljudmjla Afanasjevna je mrko piljila preda se u stol izbacivi malko donju usnicu i lagano tuckajui olovkom. Vera Korniljevna ju je promatrala suosjeajno ne usuujui se spomenuti ni Rusanova, ni Kostogutova, ni uope njihovu lijeniku sudbinu jer ono to je jasno ionako nema smisla ponavljati, samo bi jo mogla neto krivo rei, postupiti neoprezno i uvrijediti a ne utjeiti svoju kolegicu. Ljudmila Afanasjevna ree: Kako da ne pobjesni kad osjeti kako si nemoan?! (Ta se napomena mogla odnositi na mnoge bolesnike koje su jutros pregledali.) Opet je zakuckala olovkom. A ipak nismo nigdje pogrijeile. (To se moglo odnositi na Azovkina ili Mursalimova.) Moda smo se zabunile u dijagnozi, ali svejedno smo lijeile kako treba. Manju dozu nismo mogle dati. Upropastio nas je taj rendgen. Tako dakle, znai da je mislila na Sigbatova! Ima takvih nesretnih bolesti kada im posveti trostruku snagu i svu svoju pamet, a bolesnika svejedno ne moe spasiti. Kad su Sigbatova prvi put unijeli na nosilima, rendgenski snimak je pokazao da mu se raspada gotovo cijela trtina kost. Zabunili su se jedino u tome to su, ak i poslije konzultacije s profesorom, mislili da se radi o sarkomu kosti, a istom kasnije je polako izilo na vidjelo da je posrijedi velikostanini tumor i da se u kosti pojavila tekuina koja e cijelu kost uskoro pretvoriti u elatinasto tkivo. Meutim je lijeenje u oba sluaja bilo jednako. Trtinu kost je nemogue odstraniti, nemogue otpiliti to je kamen koji dri ugao kue. Preostalo je samo rendgensko zraenje i to svakako u velikim dozama, jer male ne bi mogle pomoi. I Sigbatov je ozdravio! Trtina kost je ovrsnula.

On je ozdravio, ali bikovske doze rendgenskih zraka uinile su okolno tkivo nevjerojatno osjetljivim i pogodovale su formiranju novih zloudnih tumora. I sada, kad njegova krv i tkivo odbijaju daljnje zraenje, sada se pojavio novi tumor i vie nije bilo sredstava da ga se zaustavi, bilo ga je mogue jedino obuzdati. Za lijenika to znai spoznaju nemoi, nesavrenstvo terapije, a za njegovo srce alost, najobiniju alost: eto, pred njima je taj posluni, uljudni, tuni Tatarin Sigbatov, toliko sklon osjeaju zahvalnosti, ali sve to su mogle uiniti za nj bilo je da mu produe patnje. Jutros je Nizamutdin Bahramovi pozvao Doncovu radi jednog naroitog problema: da se to bre oslobaaju kreveti i da se, prema tome, u svim neodreenim sluajevima, kad nema nade u temeljito poboljanje, bolesnici alju kui. I Doncova se sloila s tim: ionako su u predvorju bolnice uvijek sjedili bolesnici i ak po nekoliko dana ekali na red, a iz rajonskih onkolokih dispanzera stizale su molbe za nove bolesnike. U principu se sloila s primarijusom, i bilo je jasno da se ova nova mjera u prvom redu odnosi na Sigbatova, ali ga, eto, naprosto nije mogla otpustiti. Toliko je dugo vodila napornu borbu za tu jednu jedinu ljudsku trtinu kost da se sad nije mogla pokoriti obinoj razumnoj odluci, da se nije mogla odrei da nastavi uobiajenu terapiju, i to gotovo bez ikakve nade; nije mogla pristati da prizna kako se ipak pre48 vario lijenik a ne smrt. Zbog Sigbatova Doncova je ak proirila i izmijenila svoje naune interese: posvetila se patologiji kostiju samo zato da bi spasila Sigbatova. Moda je u prijemnom odjelu bilo isto tako tekih sluajeva, ali ona svejedno nije mogla pustiti Sigbatova i izvlait e se pred primarijusom dokle god bude mogla. Nizamutdin Bahramovi je isto tako traio da otpuste sve one kojima nikako nema spasa. Poeljno je da ne umru u klinici tako e prije osloboditi krevete a manje e tjeskobe izazvati meu ostalim bolesnicima; osim toga, poboljat e se statistika, jer nee biti otputeni zbog smrti nego samo s pogoranjem. U ovu kategoriju spadao je i Azovkin koji je danas otputen. Njegova povijest bolesti, koja se u nekoliko mjeseci pretvorila u debelu biljenicu od mrkih slijepljenih listova prostog papira, s ispalim bjelkastim komadiima drveta o koje je zapinjalo pero, sadravala je mnogo ljubiastih i plavih brojki i znakova. U toj slijepljenoj biljenici lijenici su zapravo gledali gradskog djeaka koji se znoji od muke, savija na krevetu, sklupan na samrti, ali kad su tiho i lagano itali sve te brojke, one su odjekivale glasnije od neumoljive sudske presude koju nitko nije mogao opovri. Tu je bilo zapisano dvadeset i est tisua r, od ega je samo na posljednju seriju otpadalo dvanaest tisua; pedeset injekcija svno-estroluma, sedam transfuzija u ukupnom obimu od jedne litre i dvije stotine trideset milimetara krvi i svejedno je jo uvijek imao samo tri tisue i etiri stotine leukocita, a eritrocita ... Metastaze su ruile obranu kao da je od papira, ve su se smjestile u grudne pregrade, naele plua, zapalile vorove na kljunim kostima, a organizam nije pruao nikakva otpora da ih zaustavi. Lijenice su pregledavale i ispisivale izdvojene kartone, a rendgenska laborantica je primala i otpremala bolesnike iz ambulante. Tako je uvela etverogodinju djevojicu u plavoj haljinici koja je dola s majkom. Djevojica je imala na licu crvene venozne otoke koji su jo bili mali i koji nisu bili zloudni, ali je bilo uobiajeno da ih se podvrgne zraenju kako se ne bi izrodili. Djevojica se zbog svega toga nije mnogo brinula, nije ni slutila da na svojoj siunoj usnici moda ve nosi teki uteg smrti. Nije prvi put bila ovdje, pa se nije vie ni bojala, nego je cvrkutala i pruala ruke prema niklovanim dijelovima aparata i veselila se blistavu svjetlu oko sebe. Zraenje je trajalo samo tri minute, ali te tri minute ona nikako nije htjela mirno sjediti pod uskom cijevi, koja je bila tano uperena u bolno mjesto. Vrpoljila se, pomicala i rendgenska tehniarka je nervozno as ukljuivala, as iskljuivala aparat i upravljala cijev kamo treba. Majka je u ruci drala igraku nastojei privui kerkinu panju i obeala joj je jo i drugih darova

samo ako bude mirna. Poslije nje je ula neka turobna starica i dugo je razvezivala maramu i skidala haljinu. Zatim ue ena u sivu ogrtau s okruglom arenom oteklinom na stopalu samo se bila nabola na avli u papui i veselo se razbrblja sa sestrom i ne slutei da ta siuna kuglica, koja nije bila vea od centimetra i koju joj tko zna zato ne ele odrezati, zapravo pripada kraljevstvu zloudnih tumora melanoma. Lijenice su nehotice privlaili i ti bolesnici, pa su ih promatrale i savjetovale sestru; ve je bilo vrijeme da Vera Korniljevna 4 Odjel za rak 49 dadne injekciju Rusanovu, pa ona sad stavi pred Ljudmilu Afa-nasjevnu karticu s povijeu bolesti Kostogutova, koju je namjerno zadrala za kraj. Poetno stanje je bilo tako zaputeno a lijeenje je tako fantastino poelo ree ona. Samo je strano tvrdoglav ovjek. Nee valjda uistinu otii iz bolnice. Neka samo pokua! kucnu o stol Ljudmila Afanasjevna. Kostogutov je bolovao od iste bolesti kao i Azovkin, ali lijeenje je tako dobro napredovalo da bi bilo strano kad bi on zbilja napustio bolnicu! Moda biste ga vi mogli nagovoriti sloi se odmah Gan-hartova. to se mene tie, nisam sigurna da u ga slomiti. Da ga poaljem k vama? Skidala je s nokta neku sitnu prljavtinu. Meu nama su zavladali prilino udni odnosi... Ne mogu s njim odluno razgovarati. Ne znam zato. Ti udni odnosi potjecali su jo od onoga dana kad su se upoznali. Bio je ruan, sijeanjski dan i lijevala je kia. Ganhartova je te noi deurala u klinici. Oko devet sati naveer dola joj je debela, jedra bolniarka iz prizemlja i potuila se: Doktorice, dolje jedan bolesnik luduje. Ne mogu izii s njime na kraj. Ako zbilja neto ne poduzmemo, popet e nam se navrh glave. Vera Korniljevna sie i ugleda kako na samom podu pred zatvorenim vratima sestrine sobice, kraj stepenica, lei neki dugonja u izmama, pohabanoj vojnikoj kabanici i u civilnoj kapi, koja mu je bila toliko tijesna da ju je jedva navukao na glavu. Pod glavu stavio torbu, i bilo je oito da se spremio da spava. Ganhartova mu pristupi na vitkim nogama i visokim petama (ona se uvijek briljivo odijevala), pogleda ga strogo, nastojei da izazove u njemu stid i da ga natjera da ustane, ali se on, iako ju je vidio, drao posve ravnoduno, nije se ni maknuo i ak je, ini se, zamirio. Tko ste vi? zapita ona. o-vjek tiho i nehajno odvrati on. Imate li uputnicu za nas? Imam. Kad ste je dobili? Danas. Po lokvicama na podu ispod lea vidjelo se da mu je cijela kabanica mokra kao to su, uostalom, bile mokre i izme i torba. Ne moete ovdje leati. Mi to ne doputamo ... A i nije zgodno ... Zgo-odno je umorno e on. Ja sam u svojoj domovini, pred kime da mi bude neugodno? Vera Korniljevna se zbunila. Osjetila je da ne moe podviknuti na njega i zapovjediti mu da ustane; uostalom, ne bi je ni posluao. Pogledala je prema predvorju, gdje je po danu uvijek bilo mnogo gostiju i bolesnika, gdje su na trima klupama roaci sjedili sa svojima iz bolnice, a nou, kad se klinika zatvarala, ostavljali bi tu najtee bolesnike za koje nije bilo slobodnih leaja. Sad su 50 u predvorju bile samo dvije klupe: na jednoj je leala starica, na drugoj je mlada Uzbekinja u arenoj marami poloila dijete i sjedila kraj njega. Moda bi mu mogla dopustiti da legne na pod u predvorju, ali je ondje bilo prljavo i blatno od nogu.

A ovdje je sve bilo toboe sterilno, ovdje se smjelo ui jedino u bolnikoj odjei ili u lijenikom ogrtau. Vera Korniljevna je ponovo pogledala bolesnog divljaka, ije je oporo i mravo lice ve odavalo samrtniku ravnodunost. I nemate nikoga u gradu? Nemam. Niste pokuali nai mjesto u hotelu? Jesam odgovarao je on sve umornije. Ovdje ima pet hotela. Nee ni da uju on zatvori oi kao da zavrava razgovor. Bar da ste se prije javili! domiljala se Ganhartova. Neke nae bolniarke uzimaju bolesnike kui, na noenje. Ne trae mnogo. On je leao i nije otvarao oi. Rekao je: leat u ovako i sedam dana ako treba! uzrujavala se deurna bolniarka. Nasred poda! Sve dok mu, veli, ne daju leaj. Zamislite, kakav bezobraznik! Ustaj, nemoj gnjaviti. Ovdje je sve sterilizirano! navaljivala je bolniarka. A zato su samo dvije klupe ovdje? udila se Ganhartova. Kao da su prije bile tri. Pa treu su onamo odnijeli pokaza bolniarka prema staklenim vratima. Zaista su klupu bili prenijeli u hodnik pred sobu s rendgenom da bi na njoj mogli sjedjeti oni bolesnici koji su po danu dolazili da bi se ambulantno zraili. Vera Korniljevna rekla je bolniarki da otvori vrata hodnika i obratila se bolesniku: Smjestit u vas mnogo udobnije, ustanite. Pogledao ju je ali isprva nepovjerljivo. Onda se polako poeo uspravljati podrhtavajui od munih bolova. Bilo je oito da ga je bolio svaki pokret tijela. Kad je ustao, nije imao u rukama torbu, a sad mu je bilo teko da se ponovo prigne. Vera Korniljevna se lagano sagnu, bijelim prstima uze njegovu smoenu, prljavu torbu i prui mu je. Hvala naceri se on. ta sam sve doivio .., Dugaka, vlana pjega ostala je na podu ondje gdje je leao. Jeste li bili na kii? promatrala ga je sve samilosnije. Ondje u hodniku je toplo, skinite kabanicu. Trese li vas groznica? Da nemate temperaturu? Cijelo elo bilo mu je pokriveno crnom odrpanom kapom, koju je vrsto nabio i s koje su visili krzneni naunjaci. Stavila mu je prste ne na elo, ve na obraz. Ve na prvi dodir bilo je jasno da mu je temperatura poviena. Jeste li uzimali kakve lijekove? Sad ju je ve promatrao drugaije nego prije, ne vie onako divlje. . _ . 51 Analgin. Imate li ga uza sei* Imam. A hoete li i sredstvo za spavanje? Ako je mogue. Aha! sjeti se ona. Pokaite mi uputnicu. Nije bilo jasno da li se osmjehuje ili mu se usta naprosto miu od bolova. Pa zar bih bez dokumenata izaao na ovu kiu? Otkopao je gornju kopu na kabanici i iz depa bluze izvukao uputnicu, koju su mu zaista toga dana bili izdali u ambulanti. Proitala ju je i uvjerila se da je to zaista bolesnik koji njoj pripada, rendgena. Jo jednako s uputnicom u ruci krenula je po sredstvo za spavanje: Odmah u vam donijeti. Samo vi legnite. ekajte, ekajte! ivnu on vratite mi dokumente! Znam ja te trikove!

 Ama ega se bojite? osvrnu se ona uvrijeeno. Zar mi ne vjerujete? Pogledao ju je neodluno i protisnuo: Zato bih vam vjerovao? Nismo nas dvoje istu kau kusali... I otiao je daleko. Ona se razljutila i nije se vratila nego mu je poslala sredstvo za spavanje po bolniarki, zajedno s uputnicom, na kojoj je stavila ime u navodnike, potcrtala ga i dodala usklinik. Istom u noi ga je obila. Spavao je. Bilo je dobro to nije mogao pasti s klupe: obli naslon klupe prelazio je u jednako oblo sjedalo, nalik na lijeb. Mokru kabanicu nije skinuo, odnosno njome se pokrio: jedna polovica pokrivala mu je noge, druga ramena. Potplate izama visile su na donjem kraju klupe. Na njima nije bilo ni jednog itavog mjesta bile su iskrpane komadiima crne i crvene koe. Na njihovim vrhovima bile su metalne kapice a na petama potkovice. Ujutro je Vera Korniljevna upozorila stariju sestru da ga premjesti na odmorite prvoga kata. Treba rei da je poslije toga Kostogutov vie nije izazivao. Ljubezno je razgovarao s njome obinim gradskim rjenikom, prvi bi je pozdravio i ak se dobronamjerno smjekao. Ali je uvijek osjeala da bi joj mogao neto neobino dobaciti. I zaista, kad ga je prekjuer zvala na krvnu probu i ve bila pripremila praznu trcaljku, da bi mu uzela krv iz vene, on spusti rukav koji je ve bio zadigao i odluno ree: Vera Korniljevna, vrlo mi je ao, ali morat ete se nekako snai i bez te probe. Zato, Kostogutove? Dosta su mi ve popili krvi, ne dam je vie. Neka dadnu oni koji imaju mnogo krvi. Kako vas samo nije stid? I vi ste mi neki mukarac! Pogledala ga je i to s onom priroenom enskom podrugljivou koju mukarci teko podnose. Uzet u vam samo tri kubika... Cak tri! Tri kubina centimetra? Ama zato? 52 Da odredimo vau krvnu grupu, da utvrdimo kako primate tuu krv i, ako je sve u redu, da vam ulijemo dvjesta pedeset. Meni? Da mi ulijete? Za miloga boga, ta e mi tua krv? Ne treba mi tua, a svoje ne dam ni kapi. Krvnu grupu u vam sam rei, znam je iz rata. Ma koliko da ga je nagovarala, nije poputao, nalazei uvijek nove neoekivane razloge. Smatrao je da je sve to suvino. Napokon se ona naprosto uvrijedila: Stavljate me u vrlo glup i smijean poloaj. Ja vas posljednji put molim. To je naravno bila greka i ona se pred njim ponizila to je trebalo da ga moli? Ali je on odmah zadigao rukav i pruio ruku: Uinit u to osobno za vas, izvolite, uzmite ta tri kubika. Zbog toga to se ona lako pred njim zbunjivala jednom se dogodila smijena zgoda. Kostogutov je rekao: Niste nimalo nalik na Njemicu. Sigurno vam je to prezime po muu? Da otelo se njoj. Zato je tako odgovorila? U tom trenutku uinilo joj se da ne bi bilo zgodno drugaije odgovoriti. Vie je nita nije upitao. Inae je prezime Ganhart bilo prezime njena oca i djeda. Oni su bili Nijemci koji su se doselili u Rusiju. ta bi mu drugo mogla rei? Nisam udata? Nikada nisam bila udata? To mu nije mogla rei. 53 POVIJEST BOLESTI Ljudmila Afanasjevna je Kostogutova najprije odvela u sobu za rendgen, odakle je, poslije zraenja, upravo izila jedna bolesnica. Od osam sati ujutro ovdje je gotovo neprestano radila velika rendgenska cijev od stotinu osamdeset tisua

volti, koja je visila sa stropa na icama; prozori je bio zatvoren i zrak je bio pun pomalo slatkaste, pomalo otune rendgenske topline. Ta toplina, koja je ispunjala plua (a i nije bila to samo obina toplina), zgadila bi se bolesnicima ve poslije est do deset seansi zraenja, a Ljudmila Afanasjevna bila se navikla na nju, ne mislei je li ugodna ili nije. U dvadeset godina, koliko ih je ovdje provela (cijevi prije nisu uope bile izolirane i jednom ju je ve dohvatila struja visokog napona i gotovo je usmrtila), Don-cova je svaki dan udisala zrak rendgenskog kabineta i provodila mnogo vie sati nego to je bilo doputeno u odjelu za dijagnostiku. Usprkos svim ekranima i rukavicama, zacijelo je ve primila vie r nego i najstrpljiviji i najtei bolesnici, samo to te njene r nitko nije brojao, ni zapisivao. 2urila se, i to ne samo zato da to prije izie, nego zato to nije mogla pretjerano dugo zauzimati sobu s rendgenom. Pokazala je Kostogutovu gdje e lei na tvrdi leaj pod cijev i rekla mu da otkrije trbuh. kakljala ga je nekim hladnim malim kistom, prelazei njime po koi kao da neto crta ili ispisuje brojke. Istovremeno je saopila sestri, rendgenskoj tehniarki shemu polja i upozorila je kako e uperiti cijev na svako polje. Zatim mu je naredila da se prevrne na trbuh i prelazila mu onim kistom po leima. Zavrila je: Poslije zraenja doite k meni. I izila je. Sestra mu je rekla da se opet prevrne na lea i uokvirila je prvo polje plahtama, zatim dovukla teke pokrivae od gume s olovom i njima prekrila sva granina mjesta koja nisu smjela biti izloena direktnom udaru radijacije. Savitljivi pokrivai nekako ugodno i teko pritisli mu tijelo. Izila je i sestra, zatvorila vrata i sad ga je jo gledala samo kroz okance u debelu zidu. Zaulo se tiho zujanje, zasvijetlile signalne svjetiljke, upalila se glavna cijev. 54 I kroz nepokriveno podruje koe na trbuhu, a zatim kroz tkiva i organe kojima ovjek, iji su bili, nije znao imena, kroz tijelo gmaza-tumora, kroz eludac ili crijeva, kroz krv koja je tekla arterijama i venama, kroz lijezde, kroz elije, kroz kraljenicu i sitnije kosti, i opet kroz tkiva, kroz ile i kou na leima, kroz tvrdi leaj, kroz etiri centimetra debele daske poda, kroz deku i podlogu, i jo dublje i dublje, prodirui ak i u kamene temelje ili u zemlju jurnule su otre rendgenske zrake, vektori elektrinih i magnetskih polja, koji su treperili i bili toliko sitni da ih ljudski um ne moe zamisliti, poletjeli su neto shvatljiviji meci kvanta, koji su kidali i kosili sve to bi im se nalo na putu. I ta barbarska paljba tekih kvanta, koju tkiva izvrgnuta hicima nisu ni ula ni osjeala, ve nakon dvanaest seansi vratila je Kostogutovu potrebu i elju za ivotom, i tek, pa ak i dobro raspoloenje. Poslije druge i tree paljbe prestali su mu bolovi, zbog kojih mu je dotadanji ivot bio nepodnoljiv, i on je odluio da sazna i shvati kako ti nevidljivi, prodorni meci mogu bombardirati tumor a da ne ozlijede druge dijelove tijela. Kostogutov se nije mogao potpuno prepustiti lijeenju ako ne shvati njegovu sutinu i ne povjeruje u nju. I tako je on pokuao saznati ta zapravo znai rendgenska terapija, pa se obratio Veri Korniljevnoj Ganhart, toj simpatinoj eni koja je slomila njegovu poduzetnost i tvrdokornost ve pri prvom susretu u predvorju, kad je on bio odluio da se odanle dobrovoljno nee maknuti makar doli po njega vatrogasci i milicija. Ne bojte se, slobodno mi objasnite umirivao ju je on. Ja sam kao onaj svjesni borac koji mora shvatiti svoj borbeni zadatak, jer drugaije ne moe ratovati. Kako je mogue da rendgen unitava tumor a ne dotie druga tkiva? Osjeaje Vere Korniljevne prije su joj odavale usnice nego oi. Njene sitne treperave usne bile su nalik na leptirie. I kada se sada kolebala, na njima se to vidjelo: usnice su neodluno treperile. (ta da mu kae u onoj sljepakoj artiljeriji koja jednako spremno udara po vlastitim, kao i po neprijateljskim snagama?)

 Oh, o tome se ne smije govoriti... Ali neka vam bude. Rendgenske zrake, naravno, unitavaju sve odreda. Samo to zdravo tkivo brzo zacijeli, a bolesno nikada. Bez obzira da li je rekla istinu ili nije, Kostogutovu se objanjenje svidjelo. Oh, ako je tako, onda prihvaam. Hvala vam. Sad u zbilja lako ozdraviti! I on je zaista poeo ozdravljati. Vrlo spremno je lijegao pod rendgen i za vrijeme zraenja ak je nekako uvjeravao stanice tumora da se moraju raspasti i da im je odzvonilo. Prije toga je pod rendgenskom cijevi razmiljao o kojeemu ili ak drijemao. Sad je preao pogledom po tolikim cijevima i icama to su visile sa stropa pokuavajui sam sebi objasniti zato ih ima toliko i da li se ako se ve hlade hlade vodom ili uljem. Meutim nije dugo o tome razmiljao i nita nije uspio sebi da objasni. 55 Bit e da je, eto, razmiljao o Veri Ganhartovoj. Mislio je kako se takva simpatina ena nikada nee pojaviti u njihovu U-Tereku. I sve takve ene su uvijek udate. Uostalom, iako se uz put sjetio mua, on je razmiljao o njoj nekako mimo toga mua. Mislio je kako bi bilo ugodno s njom porazgovoriti, ali ne ovako kratko, nego nadugo i nairoko, makar etajui po dvoritu klinike. Ponekad bi je trebalo uplaiti kakvom otrom napomenom tako je zgodna kad se zbuni. Njena blagost svijetli joj iz osmijeha kao sunce kad god je susretne u hodniku ili kad ona ue u bolesniku sobu. Ne samo da je plemenita u svom pozivu nego je, naprosto, plemenita u ivotu. Plemenit joj je smijeak, ali ne samo smijeak, nego ve i sama usta, to su nekakva iva usta, odijeljena od tijela, koja mogu poletjeti s lica i odleprati u nebo kao eva. Svima ustima sueno je da se ljube, pa se tako ljube i ova, ali usprkos tome imaju i uzvieniji cilj da cvrkuu o neemu velianstvenom. Cijev je zvonko zujala. Razmiljao je o Veri Ganhart, ali je pomiljao i na Zoju. inilo mu se da su sino na njega najsnanije djelovale upravo njezine slono zadignute grudi, koje su bile gotovo nalik na vodoravnu policu, i taj se utisak u njemu ponovo jutros javio. Dok su sino brbljali, kraj njih na stolu lealo je veliko i prilino teko ravnalo za unoenje podataka u grafikone, ravnalo od obine otesane daske. I Kostogutova je cijelo vee drakala pomisao kako bi bilo da uzme to ravnalo i da ga stavi na policu njenih grudi i vidi hoe li ono spasti ili nee. Vjerovao je da ne bi spalo. Ali se bojao da je ne uvrijedi. Isto je tako zahvalno razmiljao o tekom pokrivau punom olova koji mu stavljaju ispod trbuha. Taj ga je pokriva pritiskao i radosno ponavljao: Ja te titim, ne boj se! A moda ga i ne titi? Moda nije dovoljno debeo? A moda ga stavljaju kako ne treba. Ali u ovih dvanaest dana Kostogutov se nije samo vratio u ivot, nije samo poeo jesti, kretati se i veseliti se. U tih dvanaest dana vratio se najvrednijim osjeajima u ivotu, koji su za nj u bolovima proteklih mjeseci bili posve iezli. Dakle, nije li jasno da je olovo izdralo napad? A ipak bi bilo bolje da izjuri iz klinike dok mu je glava na ramenu. Nije ni primijetio da je zujanje prestalo i da se ruiaste ice polako gase. Ula je sestra i skinula s njega pregau i plahte. Spustio je noge s leaja i jasno razabrao na trbuhu ljubiasto nacrtana polja i brojeve. Mogu li se oprati? upitao je sestru. Samo ako lijenici dopuste. Bome lijepo. Hou li mjesec dana to nositi. Otiao je doktorici Doncovoj. Ona je sjedila u sobi s manjim rendgenskim aparatima i, nataknuvi naoale, etvrtaste ali zaobljene na uglovima, promatrala prema svjetlu velike rendgenske snimke. Oba aparata su radila, obje oduke na prozorima bile su otvorene, ali u sobi nije bilo vie nikoga. Sjedite ree Doncova hladno. On sjede. 56

Ona je i dalje usporeivala dva rendgenska snimka. Kostogutov se, istina, s njom prepirao, ali se on na taj nain samo branio od suvinih lijekova koje bi mu propisali. Inae je imao puno povjerenje u Ljudmilu Afanasjevnu: ne samo u njenu mukaraku odlunost, odlune komande u mraku pred rendgenskim aparatom, ne samo u njene godine i potpunu predanost poslu, nego osobito u to kako je ve otprve sigurno napipala obrise tumora i prelazila prstima tano po njegovu rubu. O tome da ga je dobro napipala, govorio mu je sam tumor. Samo bolesnik moe utvrditi da li je lijenik tano napipao tumor. A Doncova ga je tako osjeala pod prstima da joj ni rendgen nije bio potreban. Odloila je rendgenske snimke, skinula naoale i rekla: Kostogutove, u povijesti vae bolesti ima jedna osjetljiva-praznina. Mi bismo se morali tano upoznati s prvim stadijem vaeg tumora. im bi Doncova poela struno razgovarati govorila bi sve bre i bre: najdulje reenice i termine izgovarala je u jednom dahu. Ono to ste nam ispriali o operaciji pretprole godine,, kao i stanje sadanjih metastaza, podudara se s naom dijagnozom. Meutim postoje jo i druge mogunosti. To nam oteava lijeenje. Vama je sigurno jasno da sada ne moemo uzeti uzorak metastaze i napraviti probu. Hvala bogu. Ne bih vam ni dao. Meni nikako nije jasno zato, meutim, ne moemo dobiti uzorke prve probe. Jeste li sigurni da je izvrena histoloka, analiza? Siguran sam. Pa kako da vam onda nisu saopili rezultate analize? Govorila je vrlo brzo, kao svaki poslovni ovjek. Neke rijei mogao je samo naslutiti. A Kostogutov nije bio navikao da se uri: Rezultate? Kod nas je bila takva guva, Ljudmila Afana-sjevna, takve prilike da, bogami, na asnu rije... Naprosto me je bilo stid da pitam za biopsiju. Glave su onda frcale. Osim toga nisam ni shvaao ta e mi ta biopsija. Kostogutov je u razgovoru s lijenicima rado upotrebljavao' njihove termine. Naravno da vi niste shvaali. Ali valjda su lijenici moralL shvatiti da to nije ala. Lije-ni-ci? Promotrio joj je pramen sijede kose, koji nije skrivala ni bojila, zagledao se u pribrani i poslovni izraz njena poiroka lica. Takav je eto ivot: pred njim sjedi njegova zemljakinja, suvremenik i ena koja mu eli dobro i na njihovom zajednikom, materinjem ruskom jeziku ne moe joj objasniti ni neke najjednostavnije pojmove. Trebalo bi poeti odvie izdaleka, valjda. Ili moda to prije uutjeti. Ni lijenici, Ljudmila Afanasjevna, nita nisu mogli uiniti. Prvi kirurg, Ukrajinac, koji je odluio da me operira i koji me je ve pripremio za operaciju odveden je no uoi operacije. Pa ta? Kako pa ta? Odveli su ga. 5T Ali, molim vas lijepo, sigurno su ga unaprijed obavijestili, pa je mogao... Kostogutov se iskreno nasmija. Bilo mu je vrlo smijeno. Kad nekoga sprovode pod straom, nikada ga unaprijed ne obavijeste, Ljudmila Afanasjevna. Ba zato da bi ovjeka iznenada epali. Doktorica Doncova nabra iroko elo. inilo joj se da Kostogutov kojeta lupeta. Ali ako je imao bolesnika koji je pred operacijom? Ih, bilo je gorih sluajeva od mojega. Jedan Litvanac je progutao aluminijsku licu za juhu. Kako ju je mogao progutati? Namjerno. Da bi ga pustili iz samice. Nije znao da e te noi odvesti kirurga. I, a... poslije? Zar nije va tumor brzo napredovao? Jest, zbilja se moglo vidjeti kako raste od jutra do veeri... Za pet dana su iz drugog logora doveli novog kirurga, Nijemca Karla Fjodorovia. Da-akle ...

Tek to se malo snaao, odmah me je, ve idueg dana, operirao. Ali nitko mi nije spominjao nita nalik na maligni tumor, metastaze. Nisam ni poznavao te rijei. A biopsiju je dao napraviti? Nita ja nisam znao, nisam imao pojma o biopsiji. Poslije operacije sam leao a na meni vreice s pijeskom. Za sedam dana pokuao sam ve spustiti noge s kreveta i stajati. Odjednom su odluili da iz logora odvedu sedam stotina ljudi, takozvanih buntovnika. Meu njima se naao i moj mirni Karlo Fjodorovi. Odveli su ga iz stambene barake i nisu mu dali ni da posljednji put obie bolesnike. Kakvo divljatvo! Nije to jo nita Kostogutov se zanio vie nego obino. Dotrao mi je jedan prijatelj i apnuo da e i mene sprovesti, a sanitetska naelnica, gospoa Dubinska, dala svoj pristanak. Dala je pristanak iako je znala da ja ne mogu hodati, da mi ni avovi nisu izvaeni, vidite kakav je to bio gad od ene! ... Oprostite ... Meutim sam ja bio spreman da se usprotivim: vozit u se u marvenim vagonima sa avovima na trbuhu, a kad se ognoje, gotov sam. Kad dou po mene, rei u im: ustrijelite me odmah, na krevetu, ne idem nikud. vrsto sam odluio! Ali nisu doli po mene. Nije to bilo zbog toga to mi se moda smilovala gospoa Dubinska, ona se ak udila da me nisu odveli. Nego su se raspitali u logorskoj administraciji i saznali da mi jo ne ostaje vie od godine dana robije. Kako bilo da bilo, preturio sam brigu... Ali priem prozoru i pogledm napolje. Iza bolnice, dvadesetak metara od mene, ve su bila spremna kola i u njih trpali kanje-nike zajedno s njihovim stvarima. Karlo Fjodorovi me je ugledao na prozoru i zavikao: Kostogutove! Otvorite prozor! Nadzornik se izdere: uti, bitango! A on e svejedno: Kostogutove! Zapamtite neto vano. Uzorak vaeg tumora poslao sam na histoloku analizu u Omsk, na odjel za patoloku anatomiju, upamtite! I... otjerae ih. Takvi su bili moji lijenici, oni prije vas. to su oni krivi? 58 Kostogutov se zavali u stolicu. Uzbudio se. Osjetio je dah bolnice: ne ove, nego one tamonje. Izdvojivi nevano od vanoga (u prianju bolesnika ima uvijek mnogo nevanoga), Doncova nastavi svoje: A kakav je bio odgovor iz Omska? Jesu li odgovorili? Kostogutov slegnu koatim ramenima. Nitko mi nita nije saopio. Nisam shvaao zato mi je ono doviknuo Karlo Fjodorovi. Istom jesenas, kad sam ve bio u progonstvu i kad me je dobro zgrabilo, jedan stari ginekolog prijateljski me stade nagovarati da zatraim nalaz. Napisah pismo u logor. Nisu mi odgovorili. Onda sam uputio albu upravi logora. Poslije dva mjeseca mi ovako odgovorie: Iako smo savjesno pretraili vae dokumente u arhivi, spomenutu analizu nismo pronali. Tumor me je ve bio toliko stisnuo da bih se bio najradije odrekao dopisivanja, ali kako me uprava ionako nije putala na lijeenje, napisao sam nasumce pismo u Omsk, na odjel za patoloku anatomiju. Odande vrlo brzo, za nekoliko dana, stie odgovor; dobio sam ga jo u sijenju, neto prije nego to su me uputili ovamo. Eto, vidite! A kakav je bio odgovor? Gdje je? ujte, Ljudmila Afanasjevna, ja sam dolazio ovamo... meni... sve mi je bilo svejedno. A i dopis je bio bez iga, neslubeni, obino pismo neke laborantice s odjela. Kae da je zaista onoga datuma, koji sam naveo u pismu, iz toga i toga naselja stigao histoloki preparat, da su napravili analizu i da je analiza potvrdila da je posrijedi... vrst tumora za koju i vi znate. Kau da je jo onda odgovoreno naoj logorskoj bolnici. To je sasvim nalik na prilike koje su u nas vladale i ini mi se sasvim mogue: odgovor je stigao, nikome nije bio potreban, pa ga je gospoa Dubinska ... Doncova zbilja nije mogla shvatiti takvu logiku! Prekriila je ruke i nestrpljivo udarala akama iznad lakata. Pa poslije takvog odgovora moralo im je biti jasno da je vama odmah potrebna rendgenska terapija.

 ta-a? Kostogutov veselo mirnu i pogleda Ljudmilu Afanasjevnu. Rendgenska terapija? Eto, kao da joj ve etvrt sata nita nije priao! ini se da nije mnogo shvatila, Ljudmila Afanasjevna! pokua on objasniti. Eh, kad biste mogli shvatiti onaj svijet ondje ... Vidite, ljudi gotovo nemaju predodbu o tome! Kakva rendgenska terapija! Jo mi nisu ni prestali bolovi na operiranom mjestu, kao recimo Ahmadanu, i ve sam bio na javnim radovima i lijevao beton. Nisam ni mislio da bih smio biti zbog toga ogoren. Znate li koliko je teak veliki sanduk s tekuim cementom? Mi smo ga uvijek dvojica nosili. Spustila je glavu. inilo joj se kao da ga je ona poslala da nosi cement. Da, teko je bilo objasniti povijest ove bolesti. Dobro, ipak mi nije jasno zato odgovor s onog patolokog odjela nema iga, zato je to privatno pismo? Dobro je da sam bar dobio i privatno pismo! upade Kostogutov. Naao se dobar ovjek u tom laboratoriju. Uope napominjem da ima vie dobrih ljudi meu enama nego meu mukarcima ... To je privatno pismo zato to mi moramo uvijek 59 biti prokleto oprezni! Napisala je u njemu kako je preparat tumora stigao onamo bez bolesnikova imena. Zato laboratorij i ne moe poslati slubeni dopis, niti moe vratiti uzorak preparata. Kostogutov se razbjesni. Bijes bi bre od drugih izraaja izmijenio njegovo lice. Velika dravna tajna! Idioti! Strepe da ne bi na nekom patolokom odjelu saznali kako u tom i tom logoru ami zatvorenik po imenu Kostogutov. Sad preparat i to anonimno pismo lee ondje, a vi sebi razbijate glavu kako da me lijeite. Glavno da tajna nije otkrivena! Doncova ga je promatrala odluno i bistro. Ona se nije dala smesti: ta moemo, i to pismo u morati ukljuiti u povijest bolesti. Dobro, im se vratim u svoje selo, poslat u vam ga. Ma kakvi, trebalo bi bre. Ne bi li onaj va ginekolog mogao da ga pronae i poalje? Pa jest, mogao bi i on... Ali kada u ja onamo? Kostogutov je pogleda ispod oka. Vi ete onamo otputovati vrlo znaajno izgovori Doncova kad ja budem smatrala da treba prekinuti vae lijeenje. I to privremeno. Ovakvu vrst razgovora Kostogutov je upravo i oekivao. Nee ga, znai, otpustiti bez borbe. Ljudmila Afanasjevna! Kako bi bilo da ne razgovarate sa mnom kao s djetetom, nego da razgovaramo kao odrasli s odraslim? Zbilja. Danas sam vam na viziti... Danas ste na viziti iroko lice Doncove se namrti danas ste mi priredili pravi skandal. to vi zapravo hoete? Da pobunite bolesnike? Na to ih to nagovarate? to ja hou? govorio je bez estine, jednako znaajno kao i ona, i vrsto se smjestio u stolici oslonivi se leima na naslon. Htio sam vam samo rei kako i ja imam pravo da raspo-laem vlastitim ivotom. Valjda ovjek moe raspolagati vlastitim ivotom, je li tako? Doputate li da na to imam pravo? Doncova je promatrala njegovu bezbojnu, vijugavu brazgotinu i utjela. Kostogutov je razvijao svoju misao: Za vas neizvjesnost ne traje dugo: kad je jednom bolesnik u vaim rukama, vi mislite mjesto njega. Zatim mjesto njega misle vae upute, vai izvjetaji, programi, planovi i ast vae lijenike ustanove. Ja sam opet zrnce pijeska, kao i u logoru, i o meni nita ne ovisi. Klinika trai od bolesnika pismenu suglasnost uoi operacije podsjeti ga Doncova. (Zato je spomenula operaciju?... E, na operaciju nee pristati ni za ivu glavu!)

 Hvala joj! Hvala joj zbog toga, iako to ona ini samo zato da bi sebe osigurala. Ali osim operacije, bolesnika ni za to ne pitate, nita mu ne objanjavate! Najlake je na rendgen! Tko vam je napunio glavu rendgenom? pokuala se dosjetiti Doncova. Da nije Rabinovi? Ne poznam ja nikakva Rabinovia! Kostogutov odluno odmahnu glavom. Ja govorim samo o principu. 60 (Jest, upravo je od Rab ino vica uo grozne prie o posljedicama rendgenskog zraenja, ali je obeao da ga nee izdati.) Rabinovi se lijeio ambulantno i ve je primio vie od dvije stotine seansi, teko ih je podnosio i osjeao da ga svaka od njih pribliava smrti, a ne ozdravljenju. Ondje gdje je stanovao u svom gradskom stanu nitko ga nije shvaao: zdravi ljudi od jutra do mraka jure i razmiljaju o nekakvim uspjesima i neuspjesima, koji im se ine vrlo vani. ak je i obitelj digla ruke od njega. Istom ovdje na ulazu u dispanzer za rak bolesnici su bili spremni da ga sluaju sate i sate, i to s razumijevanjem. Shvaali su ta to znai kad se okosti pokretni dio organa i kad se nakupe rendgenski oiljci na mjestima koja su ozraena. Pazi, molim te. On spominje principe! . .. Samo bi jo trebalo da Doncova i njene asistentice cijele dane razgovaraju s bolesnicima o principima lijeenja! Onda za samo lijeenje uope ne bi ni bilo vremena! Ali takvih radoznalih i tvrdoglavih cjepidlaka kao to je Rabinovi, koji ju je gnjavio traei objanjenja o toku svoje bolesti, bilo je svega po jedan na pedeset bolesnika i nije mogla izbjei tu stranu pokoru da poneki put s njime ne razgovara. to se tie sluaja Kostogutova, cn je bio i medicinski zanimljiv: udno je bilo kako je bolest tekla nekako nehajno, zavjereniki i opako prije nego to je doao u bolnicu i kako se ve bio naao na rubu smrti i jo je udnije bilo kako je odjednom tako naglo i brzo prizdravio pod utjecajem rendgenskih zraka. Kostogutove, za svega dvanaest seansi rendgen vas je od mrtvaca pretvorio u iva ovjeka kako se onda usuujete buniti protiv rendgena? Tuite se da vas u logoru i progonstvu nisu lijeili, da su vas zanemarili, a ovdje se opet tuite zbog toga to vas lijeimo i to se brinemo za vas? Gdje je tu logika? Bit e da logike i nema zatrese Kostogutov crnim uvoj-cima. Ali moda je i ne treba, Ljudmila Afanasjevna? Ta ovjek je vrlo sloeno bie, zato da ga objanjavamo logikom? Ili nekakvom ekonomijom, fiziologijom? Jest, doao sam ovamo kao mrtvac, molio da me primite i leao na podu kraj stepenica. I vi zbog toga logiki zakljuujete da sam doao ovamo traei spas pod svaku cijenu. Ne treba mi spasa pod svaku cijenu! Nema niega na svijetu to bih ja bio spreman platiti svakom cijenom! Poeo je govoriti brzo kao to obino nije volio govoriti. Ali Doncova je pokuavala da ga prekine, a on je jo toliko toga htio izgovoriti. Doao sam ovamo da biste mi olakali patnje! Rekao sam vam: strano me boli, pomozite mi! I vi ste mi pomogli. Vie me ne boli. Hvala vam! Va sam zahvalni dunik. Samo sad me pustite! Pustite me da se kao pas zavuem u svoju pseu kuicu i da ondje liem rane. I kada vas ponovo zgrabi, opet ete dopuzati k nama? Moda. Moda u opet dopuzati. I mi emo vas morati primiti? Da! Zato vas i smatram za milosrdne! I to vi imate protiv toga? Raunate na postotak ozdravljenja? Izvjetaje? Kako moete napisati da ste me pustili poslije pedeset seansi, kad medicinska akademija propisuje najmanje ezdeset? Takvo nevezano lupetanje nije jo nikada ula. to se tie izvjetaja, najlake bi ga bilo otpustiti sada s osjetnim poboljanjem, kojega poslije pedeset seansi nee biti. A on je i dalje tjerao svoje: Meni je dosta to ste tumor zaustavili. Obuzdali. On se sad brani. I ja se branim. Odlino. Vojniku je uvijek najbolje u obrani. Izlijeiti me dokraja svejedno ne moete zato to lijeenju raka nema kraja. Uope se svi procesi u

prirodi odlikuju asimitodskim zasienjem, pri emu veliki napori donose sasvim male rezultate. Isprva je moj tumor brzo uzmicao, a sada e sporije zato me pustite dok mi je preostalo jo neto vlastite krvi. Zanima me gdje ste pokupili to znanje? zakilji Doncova. Znate, jo u djetinjstvu sam volio itati medicinske knjige. Dobro, ega se zapravo bojite u naem lijeenju? Ne znam ega da se bojim, Ljudmila Afanasjevna, ja nisam lijenik. Moda to vi znate, ali mi ne elite objasniti. Na primjer, Vera Korniljevna hoe da mi daje glukozne injekcije ... Svakako. Ali ja neu. Zato neete? Prvo i prvo, to nije prirodno. Ako mi ve treba groanog eera, onda mi ga dajte kroz usta! Kakva je to izmiljotina dvadesetog stoljea da se svaki lijek daje injekcijom? Imamo li za to primjer u prirodi? Kod ivotinja? Nee proi ni sto godina pa e nam se rugati kao divljacima. Osim toga, kako se daju te injekcije? Jedna sestra pogodi odmah, a druga ti izbode cijeli ovaj ... pregib kod lakta. Neu! Osim toga mi se ini da spremate da mi date i transfuziju ... Trebalo bi da se veselite! Netko drugi e vam dati svoju krv! To znai zdravlje, to znai ivot! Ali ja neu! Vidio sam kad su jednom eencu davali krv, tri sata se kasnije bacakao po krevetu, rekli su: nije je dobro primio. Drugome su ubrizgali krv pokraj vene, skoila mu je kvrga na ruci. Sad ga cijeli mjesec lijee toplim oblozima. Ne elim ja to. Ali se bez transfuzije ne moe primiti mnogo rendgenskih jedinica. A zato ih onda dajete? Zato vi uope uzimate na sebe pravo da odluujete u ime drugog ovjeka? To je uasno pravo, i ono gotovo nikada ne donosi dobra. uvajte se toga! Takvo pravo lijeniku ne pripada. Ono upravo pripada lijeniku. Lijeniku prije nego bilo kome drugome! uvjereno uzviknu Doncova, koja se ve bila silno razljutila. Kad ne bi bilo tog prava, ne bi bilo ni medicine! Samo emu to vodi? Da neete moda skoro napisati referat o rendgenskom raku, je li? Kako znate? zaudi se Ljudmila Afanasjevna. Nije bilo teko pogoditi... (Na stolu je, naime, leao debeli fascikl s papirima ispisanim pisaim strojem. Natpis na fasciklu Kostogutov je gledao s obratne strane, ali ga je za vrijeme razgovora uspio proitati i pogoditi o emu je rije.) 62 ... nije bilo teko pogoditi. im iskrsne neki novi naziv, odmah treba pisati referat. Eto, prije dvadeset godina zraili bi nekog ovakvog Kostogutova, koji se branio tvrdei da se boji takva lijeenja, a vi biste ga uvjerili da je sve u redu zato to jo niste znali da postoji rendgenski rak. Sa mnom je sad isto tako: jo ne znam ega se bojim, ali vas molim pustite me da odem! Hou da ozdravim vlastitom snagom. Moda mi odjednom bude bolje, a? Lijenici se dre uvjerenja da bolesnika ne treba plaiti nega ohrabrivati. Ali ovakva dosadnog bolesnika kao to je Kostogutov trebalo je, naprotiv, posve oamutiti. Bolje? Nee vam biti bolje! Mogu vam jamiti ona etirma prstima udari po stolu kao da ubija muhu da vam nee biti bolje! Vi ete ona jo jednom ocijeni snagu udarca umrijeti! Oekivala je da e zadrhtati. Ali on se samo primirio. Doivjet ete istu sudbinu kao i Azovkin. Jeste li ga vidjeli? Imao je istu bolest kao i vi, i jednako je bila zaputena. Ahma-dana emo spasiti zato to je zraenje poelo odmah poslije operacije. A vi ste izgubili dvije godine, razmislite o tome! Bilo-je potrebno odmah izvriti novu operaciju najblieg limfnog vora ali to nije uinjeno, da znate. I metastaze su se rairile f Va tumor je jedan od najopasnijih oblika raka. Opasan je zato-to se vrlo brzo iri

i to je vrlo zloudan, to jest, vrlo brzo meta-stazira. Jo nedavno je postotak smrtnosti iznosio devedest, ta kaete? Evo, mogu vam pokazati... Izvukla je sveanj papira iz fascikla i poela kopati po njemu.. Kostogutov je utio. Zatim se ponovo javio, ali sasvim tiho, ne tako odluno kao prije: Iskreno da vam kaem, meni do ivota nije osobito stalo. Ne samo da me nita ne oekuje u budunosti, nego ni u prolosti nisam imao mnogo. I ako mi bolest dopusti da proivim jo pola godine, treba da je proivim poteno. Nemam namjere praviti planove za deset-dvadeset godina, to se vie lijeim, vie u se muiti. Poet e munina od rendgena, povraat u a zato? Evo, nala sam. Ovdje imamo statistiku. I ona mu prui list iz biljenice. Preko cijele duine rastvorenog lista bilo je ispisano ime njegova tumora, na lijevoj stranici: Ve umrli, na desnoj: Jo nisu umrli. U tri niza bila su ispisana imena mnogih mukaraca; oito da ih je unosila vie godina, as olovkom, as tintom. S lijeve strane nije bilo nikakvih packi, a s desne bilo je precrtano jedno ime, drugo, tree, i tako redom . . . Vidite ... kad otputamo iz bolnice, svakoga unosimo u desni stupac, a kasnije prepisujemo u lijevi... Ipak ima sretnika koji ostanu u desnom, vidite li? Pruila mu je spisak da ga jo bolje pogleda i porazmisli. Vama se ini da ste ozdravili! opet e ona energino. A bolesni ste kao to ste i bili. U istom ste stanju u kakvom . ste i doli. Jedino je jasno da se s vaim tumorom m o e m o boriti! Jasno je da jo nije sve propalo. I ba u tom trenutku vi izjavljujete da elite otii. E pa, odlazite! Odlazite! Moemo vas ve danas otpustiti! Mogu ja to odmah urediti... Zapisat u vas u ovaj spisak. Meu one koji jo nisu umrli. 63 On je utio. Dakle? Odluite, se. Ljudmila Afanasjevna pomirljivo poe Kostogutov. Kad bi to bio neki razuman broj seansi, pet, deset... Ni pet ni deset! Nijedna! Ili toliko koliko bude potrebno! Recimo, od danas bismo mogli davati dvije seanse dnevno mjesto jedne. I poduzeti sve druge mjere koje budu potrebne! I prestanite puiti! Jo jedan neminovni uvjet: morate prihvatiti lijeenje ne samo s pouzdanjem, nego i s veseljem! Samo tako ete se izlijeiti. Oborio je glavu. On se zapravo danas cjenkao za to bolji ishod. Bojao se da mu ne odrede operaciju nisu je odredili. A to se tie zraenja, neka. Kostogutov je u priuvi imao tajni lijek korijen iz Isik-Kula, i kad je odluio da ode u svoje zabaeno selo, mislio je da se ondje lijei tim korijenom. Znajui da ima korijen, doao je u dispanzer za rak samo radi pokusa. Doktorica Doncova, shvativi da je pobijedila, ree dobroudno: Dobro, glukozu neemo davati. Mjesto nje dobivat ete druge injekcije intramuskularno. Kostogutov se nasmijei: Kako hoete, slaem se. I, molim vas lijepo, to prije mi nabavite pismo iz Omska. Iziao je iz njena kabineta i inilo mu se kao da koraa izmeu dvije vjenosti. S jedne je strane spisak onih koji jo nisu umrli s mnogo precrtanih imena. S druge strane vjeno progonstvo. Vjeno, kao zvijezde. Kao galaksija. 7 TKO IMA PRAVO LIJEITI Da se jo raspitivao o tome kakva je to vrsta injekcije i ime e to platiti, i da li je uistinu potrebna, da li je moralno opravdana, i da je Ljudmila Afanasjevna morala objanjavati Kostogutovu smisao i eventualne posljedice te nove vrste lijeenja, vjerojatno, vrlo vjerojatno bi se on posve pobunio. Ali ba na tom mjestu iscrpio je sve svoje silne argumente i predao se. Ona je postupila vjeto i lukavo, spomenuvi injekcije kao neku sitnicu zato to se ve bila umorila od objanjavanja i to je pouzdano znala da je upravo sada,

kad je na bolesniku prokuano djelovanje rendgena u istom obliku, kucnuo as da se tumoru zada novi udarac koji, kod ovog oblika raka, preporuuju suvremene metode. Dobro shvaajui sluajni uspjeh u lijeenju Kostogutova, ona nije mogla popustiti pred njegovom tvrdogla-vou nego se okomila na nj svim sredstvima u koje je vjerovala. Istina, nije mogla doi do uzoraka preparata, ali su joj cijela intuicija, pronicljivost i pamet govorili da se radi upravo o odreenoj vrsti tumora, a ne o teratomu ili sarkomu. O toj vrsti tumora, koji tako brzo metastazira, Doncova je pisala profesorsku disertaciji!. Nije je ba pisala neprekidno, nego ju je zapoela, napustila, nastavljala, a njen uitelj doktor Oreen-kov i prijateljice uvjeravali su je da e joj odlino ispasti, samo to ona, zaokupljena i pritisnuta tekuim poslovima, nije ni nasluivala kada bi je mogla obraniti. Ne zato to joj je manjkalo iskustva ili grae nego je previe bilo drugih poslova, neprestano su je zvali, as na rendgen ili u laboratorij, as nekom bolesniku u sobu; skupljati i prouavati rendgenske snimke, unositi podatke, sistematizirati ih i jo pripremati disertaciju to je prelazilo ljudsku snagu. Mogla je dobiti estomjeseni nauni dopust, ali nikada u klinici nije bilo toliko laganih bolesnika i nikada nije osvanuo dan kada bi mogla ostaviti bez savjeta tri mlade asistentice i povui se na pola godine. Ljudmila Afanasjevna je ula kako je Lav Tolstoj navodno rekao za svog brata da je imao dara za pisca, samo nije imao mana koje su piscu potrebne. Vjerojatno ni ona nije imala mana koje pomau ljudima da postanu profesori u struci. Ona naprosto 5 Odjel za rak 65 nije udjela za tim da uje kako joj iza lea apu: Nije ona obina lijenica, to je Donova, profesor medicinskih nauka. Niti joj je bilo do toga da iznad njena lanka (ve ih je objavila desetak, svi su bili kratki, ali struni i korisni) stoje, kao dodatak, ona sitna a toboe krupna slova. Istina, viak novca nije nikada viak. Samo, disertaciju nije uspijevala dovriti, i gotovo. I bez disertacije bilo je dosta onoga to se naziva nauno--drutvenim radom. U njihovu dispanzeru odravale su se klinike konferencije na kojima se raspravljalo o grekama u dijagnostici i terapiji, referiralo o novim metodama, i te konferencije trebalo je obavezno posjeivati i u njima obavezno aktivno sudjelovati (istina, radiolozi i kirurzi su se ionako svakog dana savjetovali, raspravljali o grekama i upotrebljavali nove metode ali konferencije su bile neto posebno). Osim toga postojalo je u gradu i nauno radioloko drutvo gdje je trebalo drati referate i predavanja s demonstracijama. Nedavno je ak osnovano i nauno drutvo onkologa, u kome Doncova nije bila samo obian lan nego i tajnik i gdje je, kao u svakom novom poslu, bilo vie brige nego to treba. Osim toga je slala dopise u rendgenoloki vjesnik, u onkoloki vjesnik, dopisivala se s Akademijom medicinskih nauka i informacionim centrom i tako je nekako ispadalo da je velika nauka, istina, u Moskvi i u Lenjingradu, a oni ovdje samo lijee ljude, ali svejedno nije bilo dana kada su samo lijeili ne vodei rauna o nauci. I danas je bilo tctko. Morala je nazvati predsjednika Radiolokog drutva radi svog skoranjeg referata. I morala bi to prije smisliti dva lania za asopis. I odgovoriti na jedno pismo iz Moskve. I na jedno pismo iz zabaene onkoloke stanice odakle su traili neke upute. Isto je tako jedna doktorica, glavni kirurg, im zavri dananje operacije, prema dogovoru trebalo da pokae Doncovoj neku svoju ginekoloku bolesnicu i s njome se konzultira. Trebalo bi da, kad svri prijem u ambulanti, s jednom asistenticom pregleda i bolesnika iz Taauza, za koga se sumnja da ima tumor na tankom crijevu. Bila je odluila da e danas porazgovoriti sa laboranticama u rendgenskom kabinetu kako bi one ubrzale rad s aparatima i primale to vei broj bolesnika. Nije smjela zaboraviti ni na injekciju Rusanovu, trebat e se popeti i pogledati kako mu je; takve bolesnike su tek nedavno poeli sami lijeiti a prije su ih slali u Moskvu.

A ona je gubila vrijeme u glupim prepirkama s tvrdoglavim Kostogutovom! to je pravi pedagoki promaaj. Jo dok su njih dvoje razgovarali, kroz vrata su zavirila dva majstora koji su jo neto montirali na novoj bombi. Htjeli su Doncovoj pokazati da treba obaviti jo neke dodatne poslove koji nisu bili predvieni budetom i zahtijevali su da ona potpie nalog za te poslove i nagovori primarijusa. Sad su je ve pokuali onamo odvui, ali u hodniku joj je sestra uruila telegram. Telegram je bio iz Novo-erkaska, od Ane Zadirko. Petnaest godina se ve nisu vidjele i nisu se dopisivale, a to je bila njena dobra stara drugarica s kojom je polazila porodiljsku kolu u Saratovu jo prije fakulteta, 1924. godine. Ana je telegrafirala da e njen najstariji sin Vadim danas. 66 ili sutra biti primljen u kliniku ravno iz neke geoloke ekspedicije i moli je da drugarski pripazi na njega i da joj ee javi kako mu je. Ljudmila Afanasjevna se uzbudila, napustila majstore i otila da zamoli stariju sestru da zadri Azovkinovo slobodno mjesto za Vadima Zadirka. Starija sestra Mita, kao i uvijek, jurila je nekamo po klinici i obeala je mjesto za Vadima, a uz put je zaprepastila Ljudmilu Afanasjevnu vijeu da najbolju sestru iz rendgenskog odjela Olimpijadu Vladislavovnu trae na deset dana u gradski seminar sindikalnih blagajnika i trebat e je zamjenjivati punih deset dana. To je zvualo tako grozno i nevjerojatno da je Doncova zajedno s Mitom odmah odluno krenula, kroz mnoge sobe, u kancelariju da telefonira u rajonski komitet i poniti odluku. Najprije je bila zauzeta njihova linija a zatim telefon u rajonskom komitetu i onda su ih spojili s oblasnim komitetom, gdje su se zaudili njihovu politikom nemaru i nisu mogli vjerovati kako se njima ini da se sindikalnu blagajnu moe prepustiti bilo kome. Oito je da lanove rajonskog komiteta i lanove oblasnog komiteta, i njihovu rodbinu, da nikoga od njih jo nije naeo tumor i da su mislili kako ih nikada nee ni naeti. Javivi se i u radioloko drutvo, Ljudmila Afanasjevna je naumila pokuati da zamoli primarijusa ne bi li se on zauzeo, ali on je sjedio s nekim strancima i raspravljao o mogunosti da se vlastitim sredstvima popravi jedno krilo bolnike zgrade. Tako je sve ostalo neodreeno, i ona se vratila u odjel za rendgensku dijagnostiku, gdje danas uope jo nije radila. Ondje je bio odmor, pri crvenom svjetlu laborantice su zapisivale rezultate i istovremeno saopile Ljud-mili Afanasjevnoj da su prebrojale zalihe filma i da, uz ovakvu potronju, one nee potrajati niti tri sedmice, to znai pravu tragediju, jer se trebovanja primaju samo jednom mjeseno. Don-covoj je odmah bilo jasno da jo danas ili najkasnije sutra treba spojiti ekonoma i primarijusa, to nije lagano i natjerati ih da poalju trebovanje. Ponovo su joj se nali na putu majstori koji su montirali bombu, i ona je potpisala njihov dopis. Morala je svratiti i rendgenskim tehniarkama. Sjela je i zajedno su poele raunati. Prema tehnikim propisima svaki aparat bi morao raditi jedan sat, a pola sata se odmarati, ali tako ve odavno nije bilo u praksi, jer su svi aparati radili devet sati bez prestanka, to jest jednu i po smjenu. Meutim, i usprkos takvom pogonu i usprkos tome to su bolniari i laborantice brzo izmjenjivali bolesnike pod aparatima, ipak nisu uspijevali dati onoliko seansi zraenja koliko su htjeli. Trebalo bi postii da svaki ambulantni bolesnik doe pod aparat jedanput dnevno, a kliniki, ili bar neki meu njima i po dva puta (kao to je to danas bilo odreeno za Kostogutova) tako bi bio udvostruen udarac tumoru a i leaj i bi se bre praznili. Zato su bez znanja tehnike slube pojaali struju na dvadeset miliampera mjesto deset: brzina je bila dvostruka iako su se cijevi oito brzo troile. A svejedno nisu stizali ozraiti sve bolesnike! Danas je Ljudmila Afanasjevna oznaila kojim se bolesnicima i koliko puta smije prilikom zraenja izostaviti milimetar debeli bakreni filter (bez filtera je zraenje bilo upola krae), koji inae uva kou; za one sluajeve, gdje je bilo doputeno, odsad e stavljati filter od pola milimetra. Uspela se na prvi kat da vidi kako je Rusanovu poslije injekcije. Zatim je otila u kabinet slabijih rendgenskih aparata, gdje su ve ponovo zraili

bolesnike, i htjela se prihvatiti svojih lanaka i pisama, kad li je odjednom uljudno pokucala Jelizaveta Anato-ljevna i zamolila je za krai razgovor. Jelizaveta Anatoljevna bila je obina sestra u rendgenskom odjeljenju, meutim nikome nije prelazilo preko jezika da joj kae ti, da je zove Liza ili teta Liza, kao to ak i starije sestre zovu mladi lijenici. Bila je to dobro odgojena ena a vi slobodnim trenucima za none slube itala bi francuske knjige a, eto, morala je da radi kao bolniarka u onkolokom dispanzeru, i posao obavljala uspjeno. Istina, primala je pola plae vie i neko vrijeme su joj ovdje jo dodavali pedeset posto za opasnost od rendgena, ali kasnije su dodatak sestrama smanjili na petnaest posto, a Jelizaveta Anatoljevna svejedno nije otila. Ljudmila Afanasjevna rekla je ona povijajui se kao da se ispriava, ba kao i svi izrazito uljudni ljudi. Vrlo mi je neugodno to vas uznemirujem zbog ovakve sitnice, ali me naprosto hvata oaj! Nemamo, naime, krpa, ni jedne jedine! ime da istimo? Da, to je da svisne! Ministarstvo je predvidjelo opskrbu onko-lokog dispanzera radij skim iglama, bombama, aparatima Stabil-volta, najnovijim instrumentima za transfuziju krvi, posljednjim sintetskim preparatima, ali to se tie najobinijih krpa i etki, za njih se nije nalo mjesta na tako uzvienom spisku. Nizamutdin Bahramovi je odgovarao: Ako Ministarstvo nije predvidjelo, hoete li da vam ja kupujem od svog novca? Neko vrijeme su za krpe upotrebljavali dznoeno rublje, ali se ekonomat uplaio i zabranio vjerujui da e tako nestajati i novo rublje. Po novoj naredbi sve se staro rublje skupljalo na odreenom mjestu, gdje je autoritativna komisija zakljuila ta se moe otpisati i izderati. Ja mislim rekla je Jelizaveta Anatoljevna da bismo mi svi, suradnici rendgenskog odjela mogli da se obaveemo da emo donijeti od kue po jednu krpu i tako se izvui iz ovoga kripca, ta mislite? Pa dobro uzdahnula je Doncova u redu, ako drugaije ne moe. Ja se slaem. Predloite to, molim vas, Olimpijadi Vladislavovnoj. Eh, i samu Olimpijadu Vladislavovnu trebalo je izbaviti. Strano je ostati punih deset dana na poslu bez najbolje i najiskusnije bolniarke. I ona se opet prihvatila telefona. I opet nita nije postigla. Latila se da pregleda bolesnika iz Taauza. Isprva je sjedila u tami dok joj se oi ne naviknu. Onda je promatrala barijevu kau u bolesnikovu tankom crijevu as diui, as sputajui zatitni ekran kao stol i obrui bolesnika s jednog boka na drugi kako bi ga fotografirala. Opipavajui gumenim rukavicama bolesnikov trbuh i povezujui njegove uzvike boli sa slijepim, mutnim, ifriranim odrazima pjega i sjenki, Ljudmila Afanasjevna ih je prevela u dijagnozu. 68 U tom poslu proao je i prekid za ruak, koji ona nikad ne bi primijetila; ak ni ljeti ne bi izlazila pred bolnicu sa sendviem u ruci. Ubrzo dooe i pozvae je radi nekog savjeta u ambulantu za previjanje. Ondje je kirurg najprije upoznao Ljudmilu Afanasjevnu s povijeu bolesti, a zatim su pozvali bolesnicu i pregledali je. Doncova je zakljuila: spas je mogu jedino ako se ena kastrira. Bolesnica, kojoj je bilo svega etrdesetak godina, proplaka. Pustili su je da plae nekoliko trenutaka. Pa to mi je kraj ivota! ... Mu e me napustiti... Muu ne morate rei kakva je to operacija urazumijivala ju je Ljudmila Afanasjevna. Otkud bi on doznao? Nikada nee doznati. U vaoj je moi da to sakrijete ... Naviknuta da spaava ivot, goli ivot u njihovoj klinici ivot je uvijek bio na kocki, nita manje od toga Ljudmila Afanasjevna je bila vrsto uvjerena da je svaki gubitak opravdan samo ako spaava ivot. Ali danas, ma koliko da se vrtjela po klinici, bilo je neto to joj je cijeli dan smetalo da bude sigurna u sebe, olienje odgovornosti i autoriteta. Je li to bila ta jasno odreena bol u njenu vlastitom elucu? Bilo je dana kad je nije osjeala, nekad bi sasvim jenjala, ali danas je bila jaa nego inae. Da se nije bavila onkologijom, ne bi se obazirala na tu bol ili bi, naprotiv, bez

ikakva straha otila na pretrage. Meutim ona je dobro poznavala to klupko da bi se usudila odmotati prvu nit: rei roacima i rei kolegicama u slubi. Sama sebe je tjeila onim vjeitim ruskim moda: moda e proi? moda je samo nervoza? Ne, nije joj samo to smetalo cijelog dana, jo ju je neto drugo titalo. Bio je to neki neodreeni ali nametljivi osjeaj. Napokon, kad se zavukla u svoj kutak, sjela za stol i dotakla se fascikla rendgenski rak, koji je bio primijetio lukavi Kostogutov, shvatila je da je cijelog dana ne samo uzrujana nego i pogoena onom raspravom o tome ima li lijenik pravo da lijei. Jo je jasno ula njegovu reenicu: Prije dvanaest godina vi ste ozraili rendgenom nekakva Kostogutova, koji vas je molio da ga ne zraite, a onda jo nita niste znali o rendgenskom raku! Zaista se spremala da u radiolokom drutvu uskoro podnese referat na temu: O kasnim rendgenskim promjenama, dakle upravo o onome to je Kostogutov naslutio. Tek nedavno, prije godinu-dvije pojavili su se u radiolokoj praksi ovdje, u Moskvi i u Bakuu neki sluajevi koji su se isprva inili neshvatljivi. Lijenici su posumnjali. Zatim poeli slutiti o emu je rije. Pisali su jedan drugome u pismima, u referatima to nisu spominjali, ali su pretresali u razgovorima izmeu referata. Netko je proitao pokoji lanak iz amerikog asopisa. Neto slino pojavljivalo se i u Americi. A sluajeva je bilo sve vie, sve se vie bolesnika tuilo i pojava je napokon dobila naziv: Kasne rendgenske promjene. Sada se o njima govorilo i s katedre, i svi su neto poduzimali. Lijeenje rendgenskim zraenjem koje je bilo povoljno, uspjeno ili ak odlino, zavreno prije deset ili petnaest godina s po69 mou velikih doza X-zraka*' poslije toliko vremena nanosilo je neoekivano razaranje tkiva i razliita izoblienja na ozraenim mjestima. Ne bi bilo tako strano, i u svakom sluaju bilo bi dopustivo, da su te bolesnike neko zraili zbog malignih tumora. Za takve sluajeve nije bilo izbora ak ni s dananje take gledita: bolesnika je trebalo spasiti od neminovne smrti i jedino spasonosno sredstvo bile su ogromne doze zraka, jer male vie nisu pomagale. I kad bi se ponovo vratio u bolnicu, ovako unakaen bolesnik bi morao shvatiti da je ta nakaznost cijena kojom je platio dodatne godine ivota i one koje ga jo oekuju. Ali onda, prije deset, petnaest godina, prije osamnaest godina, kada ak i nije bilo naziva rendgen-rak, zraenje rendgenom smatralo se toliko pouzdanim i savrenim lijekom, takvim divnim dostignuem suvremene medicinske tehnike da bi bilo staromodno i zaostalo, ako ne ak i saboterski, oduzeti trudbenicima tu vrst lijeenja i traiti druga, paralelna ili okolina sredstva. Strunjaci su se bojali jedino ranih oteenja tkiva i kostiju, ali su se ubrzo nauili kako e ih izbjei i poeli su ozraavati! Ozraavali su s velikim oduevljenjem! ak i benigne tumore. ak i malu djecu. A kad su danas ta djeca odrasla, kad su izrasla u mladie i djevojke, poudavala se i poenila, vratila su se u bolnicu s neizljeivim ranama na onim mjestima koja su tako usrdno bila izvrgnuta zraenju. "Prole jeseni je doao ne ovamo u odjel za rak, nego u kirurki odjel, samo to je Ljudmila Afanasjevna saznala i svakako poeljela da ga pregleda petnaestogodinji djeak kome su jedna ruka i noga zaostale u rastu ba kao i kosti glave, tako da je odozgo do dolje bio izvijen poput luka, kao karikatura. Poto je zavirila u arhiv, Ljudmila Afanasjevna je utvrdila da je to onaj isti dvogodinji djeai kojega je majka donijela u medicinsko naselje zbog viestrukih izmjena u tkivu kostiju, kojima nitko nije znao porijekla, ali nisu bile karcinomske prirode, popraene samo snanim metabolistikim promjenama i tada su ga kirurzi poslali Doncovoj: moda e pomoi rendgen, onako naslijepo. Don-cova ga je uzela, i rendgen je pomogao! I te kako! Majka je plakala od radosti i govorila kako nikada nee zaboraviti spasiteljicu.

A sad je doao sam, majka vie nije bila na ivotu i nitko mu ni u emu nije mogao pomoi, nitko vie nije mogao odstraniti iz njegovih kostiju rendgenske zrake koje je primio. Isto tako nedavno, krajem sijenja dola je mlada majka tuei se da u grudima nema mlijeka. Nije dola ba direktno ovamo, nego su je slali iz jednog odjela u drugi, pa je zalutala i na onko-loki. Doncova je se nije sjeala, ali kako se u njihovoj klinici bolesniki kartoni vjeno uvaju, svratila je u skladite, dugo su ondje prekapali i nali njen karton iz etrdeset prve, iz kojega je bilo oito da je kao djevojica dolazila ovamo i povjerljivo lijegala pod rendgenske cijevi s dobroudnim tumorom od kojega je vie nitko danas ne bi lijeio zraenjem. Doncovoj nije preostalo nita drugo nego da nastavi pisati na starome kartonu i da unese podatak kako je tkivo u meuvremenu 70 atrofiralo, to je, prema tome, znailo da je posrijedi kasna rendgenska promjena. Ni tome naherenome mladiu ni unesreenoj majci nitko nije priznao, naravno, da su ih u djetinjstvu krivo lijeili: takvo priznanje bi bilo zapravo njima osobno beskorisno a, u opem smislu, kodilo bi medicinskoj propagandi u narodu. Meutim su ti sluajevi potresli Ljudmilu Afanasjevnu, obuzeo ju je tegoban osjeaj nepopravljive i vjeite krivice i Kosto-gutov ju je danas pogodio ba u osjetljivo mjesto. Prekriila je ruke, obuhvativi ramena, i ushodala se po sobi od vrata do prozora, od prozora do vrata, po onom komadiu poda izmeu iskljuenih aparata. Ali, svejedno, da li je doputeno raspravljati o lijenikovu pravu da lijei? Ako ponemo tako misliti, ako budemo sumnjali u svaku dananju naunu metodu hoe li je u budunosti demantirati ili odbaciti onda nas to moe odvesti i u drugu krajnost! Ta ima sluajeva da je i aspirin izazvao smrt: popio ovjek prvi put aspirin u ivotu i umro! Onda se uope ne bi moglo lijeiti! Bilo bi se najbolje odrei svih sredstava koja pomau bolesniku. Ovaj zakon, vjerojatno, ima opi karakter: svaki djelatnik uvijek izaziva i jedno i drugo i dobro i zlo. Jedan samo vie dobra, drugi vie zla. Ali, ma koliko da se uznemiravala i ma koliko da je dobro znala da ti nesretni sluajevi, ba kao i sluajevi pogrenih dijagnoza, pogrene ili prekasne terapije ne predstavljaju moda ni dva procenta u cijelom njenom radu, a ljudi koje je izlijeila, mladii i starci, ene i mukarci hodaju po njivama, po travi, pa asfaltu, lete zrakom, beru pamuk, penju se na debla, metu ulice, posluuju za tezgama, sjede po uredima ili ajanama, slue u pjeadiji ili mornarici, a ima ih na tisue, i nisu svi nju zaboravili i nee je zaboraviti ona je ipak isto tako znala da e ih ona ubrzo sve zaboraviti, da e zaboraviti sve svoje uspjehe, svoje najtee pobjede, a do groba e se sjeati one nekolicine, onih nekoliko bijednika koji su alosno zavrili svoj vijek. Moe se rei da je njeno pamenje bilo osobita kova. Ni govora, danas izvjetaj nikako nee stii da pripremi, a i dan je pri kraju. (Da ponese fascikl kui? Sigurno e ga uzalud ponijeti, iako ga je ve stotinu puta uzela, i uvijek uzalud.) Neto bi svakako trebalo uiniti: proitati lanke u Medicinskoj radiologiji. I odgovoriti onome bolniaru iz Tahta-Kugira na njegovo pitanje. Kroz tmurni prozor jedva da je dopiralo svjetlo, pa ona zapali stolnu lampu i sjede. Zavirila je asistentica, ve bez ogrtaa: Vi ne idete, Ljudmila Afanasjevna? i Vera Ganhart je provirila: Vi ne idete? Kako je Rusanovu? Spava. Nije povraao. Temperatura ne spada. Vera Kor-niljevna skide tuni ogrta i ostade u sivo-zelenkastoj haljini, koja je bila previe lijepa za bolnicu. 71 Nije vam ao da je nosite? pokaza Doncova glavom. A zato da je uvam? ... Zato da je uvam? pokua se osmjehnuti Ganhartova, ali smijeak ispade alosno.

 Dobro, Veroka, ako je tako, slijedei put emo mu dati cijelu, deset miligrama Ljudmila Afanasjevna po svom obiaju opet brzo poe govoriti kao da joj rijei samo oduzimaju vrijeme, i opet se lati pisma bolniaru. A Kostogutov? tiho zapita Ganhartova ve s vrata. Vodili smo bitku, ali sam ga porazila i ukrotila! nasmijei se Ljudmila Afanasjevna i pri udisaju osjeti kako ju je neto acnulo u elucu. Ve je htjela da se potui Veri, ponajprije njoj, pogledala ju je pomalo kiljei, ali u polumranoj dubini sobe uinilo joj se kao da se sprema u kazalite: ovako u veernjoj haljini, s visokim petama. I odluila je da e joj rei drugi put. Svi su otili, a ona je sjedila. Nije bilo nikakve koristi od toga da se jo pola sata zadrava u ovim prostorijama u kojima je samo izvrgnuta opasnosti od dnevnog zraenja, ali je svejedno uvijek ispalo tako da se zadri dulje nego to treba. Svaki put je pri zavretku radnog dana bila sivo-blijeda u licu, a njeni leuko-citi, koji su ravnomjerno opadali u toku cijele godine, spali bi na svega dvije tisue: to je bila brojka koju lijenik ne bi smio dopustiti ni u tekog bolesnika. Po propisima rendgenolog bi smio dnevno pregledati tri eluca, a ona ih je pregledala i po deset, za rata i do dvadeset i pet. Uoi dopusta i njoj samoj bi trebalo dati transfuziju krvi, a za dopusta se ne moe nadoknaditi ono to je izgubljeno u toku godine. Neumitna inercija posla nije je putala na miru. Na kraju svakog dana Ijutito bi uvidjela da nije stigla nita napraviti. Izmeu dva posla ponovo se zamislila o okrutnoj nesrei Sigbatova i pribiljeila ta e zapitati doktora Oreenkova kad se s njim nae u drutvu. Kao to je ona uvodila u posao svoje asistentice tako je i nju prije rata vodio za ruku, oprezno je upuivao i upozoravao na potrebnu irinu vidokruga doktor Oreenkov. Nikada se, Lidoka, ne smijete toliko specijalizirati da ostanete na suhom! upozoravao ju je on. Neka cijeli svijet tei za specijalizacijom, a vi se drite svoga: u jednoj ruci rendgenska dijagnostika, u drugoj terapija. Makar se i posljednja drala takve prakse, drite je se! I taj lijenik je jo bio iv i stanovao u istome gradu. Ve je bila ugasila svjetiljku, ali se vratila s vrata i zabiljeila ta sutra treba uiniti. Poto je navukla plavi, ne ba novi ogrta svratila je jo jednom u primarijusov kabinet ali vrata na njemu bijahu zakljuana. Napokon se niz ulazno stepenite spustila meu topole, zala u drvored medicinskog naselja, ali u mislima jo jednako ostala na poslu ne nastojei, ak i ne pokuavajui da im se otrgne. Vrijeme kao da nije postojalo nije znala je li lijepo ili runo. Jo se nije bilo smrklo. U drvoredu je susretala mnoga nepoznata lica, ali ni tada se u Ljudmili Afanasjevnoj nije budila priroena enska radoznalost: nije je zanimalo kako su te osobe odjevene, ta imaju na glavi, ta na nogama. Koraala je uzdignutih obrva 72 f i sve te ljude otro promatrala kao da u njima sluti lokaciju eventualnih tumora, koji zasada jo nisu odali svoje prisustvo, ali se mogu ve sutra javiti. Ila je ona tako i prola mimo ajnu kuhinju i maloga Uzbeka koji je vascijeli dan prodavao bademe u novinskim vreicama sve dok napokon nije dola do glavnog izlaza. Kad je izila kroz kapiju, kroz koju neumorna, svadljiva i debela vratarica puta samo slobodne i zdrave ljude a bolesnike vraa glasnim povicima, inilo se da bi sad bar mogla prijei iz svog javnog ivota u domai, obiteljski. Ali ni govora o tome, njene-snage i njeno vrijeme nisu bile ravnomjerno podijeljene izmeu posla i kue. U bolnikom naselju ona je troila svjeiju i bolju polovicu svoje snage, misli o poslu rojile su joj se oko glave, kao-pele, ve kad bi davno prola kroz kapiju a izjutra prije nego bi joj se i primakla. Bacila je pismo za Tahta-Kugir. Prela je ulicu i uputila se prema tramvaju. Nailazio je njen broj i zvonio. Putnici su navalili na prednja i na stranja vrata, a Ljudmila Afanasjevna je pourila da uhvati mjesto to je bio prvi,

vanjski, sitni poriv koji ju je-polako pretvarao iz vladara ljudskim sudbinama u obinog tramvajskog putnika kojega svi slobodno guraju. Ali jo i u drndavu tramvaju, koji se vukao jednim jedinim kolosijekom, i na stanicama, gdje se dugo ekalo da se tramvaji mimoiu, Ljudmiia Afanasjevna je tu pogledala kroz prozor razmiljajui i dalje o plunim metastazama Mursalimova i o tome kako e injekcije djelovati na Rusanova. Njegova uvredljiva oholost i prijetnje s kojima ju je doekao na dananjoj viziti i koje-su izbrisali drugi dojmovi, sada, kad je radni dan zavren, ponovo su je zaokupili i sigurno e je muiti cijelo vee i cijelu no. Mnoge ene u tramvaju, jednako kao i Ljudmila Afanasjevna,. nisu nosile male damske torbice nego velike vrecaste torbe u koje se moglo strpati ivo prase ili etiri cijela kruha. Kako su promicale stanice i trgovine, Ljudmilu Afanasjevnu su zaokupljale misli o njenom domainstvu i o kui. Sve je bilo na njoj, na njoj, i samo na njoj, jer kakva je korist od mukaraca? Imala je takva mua i sina koji, kad bi odlazila na kongres u Moskvu, ne bi po sedam dana prali sue: ne zato to su njoj eljeli natovariti taj posao nego naprosto zato to nisu vidjeli nikakva smisla u tom dosadnom i vjeno istom poslu. Ljudmila Afanasjevna imala je i kerku, koja je ve bila udata, koja je imala malo dijete i za koju bi se moglo rei da gotovo vie i nije bila udata, jer se brak raspadao. Prvi put se danas sjetila kerke, i Ljudmila Afanasjevna se rastuila. Bio je petak. U nedjelju bi trebalo oprati rublje, ve ga se vrlo mnogo nakupilo. Prema tome bi ruak za prvu polovicu sedmice (ona ga je kuhala1 samo dvaput tjedno) trebalo poto-poto skuhati ve u subotu naveer. A rublje bi trebalo jo veeras namoiti, pa makar uope ne legla. Kako bilo da bilo, iako je sad kasno, ipak je ovo posljednja prilika da ode na trnicu ondje i naveer jo ima prodavaa. Sila je na stanici na kojoj je trebalo da prijee na drugi tramvaj, ali je sluajno pogledala izlog Gastronoma preko puta i odluila da onamo zaviri. U mesnici nije bilo nikoga, prodava je ve bio otiao. U ribarnici nita da se kupi sle, soljeni list, konzerve. Proavi pokraj arolikih piramida vinskih butelja i okruglih mrkih sireva, nalik na kobasice, odluila je da u prodavaonici mjeovite robe uzme dvije boce suncokretova ulja (prije .-se moglo dobiti samo ulje od pamuka) i jemeni koncentrat. Prola je kroz pustu trgovinu, vratila se na blagajnu da plati a zatim opet u odjel s mjeovitom robom. Ali dok je stajala iza dviju osoba, zauo se buan agor u trgovini, s ulice navalio svijet, i svi se, u odjelu za mjeovitu robu, postrojili pred blagajnom. Ljudmila Afanasjevna se trgnula i, ne podigavi robu, brzim koracima pohitala da zauzme mjesto u repu pred blagajnom. Kroz savijeno staklo na tezgi jo se nita nije vidjelo, ali su ene, koje su se gurale, ve pouzdano znale da e se dijeliti kosana unka, i to kilogram po glavi. To je bila prava srea, i tako je, tek to je kupila to je htjela, ve stajala u drugom repu. 74 8 OD EGA LJUDI IVE? Da mu rak nije zahvatio vrat, Jefrem Poduev bio bi mukarac u naponu snage. Nije jo napunio pedeset godina i bio je pleat, vrst na nogama i bistre glave. Ne samo to je bio dvostruko ilav za obina ovjeka, nego kao da je imao i dvije kraljenice, i poslije osmosatnog radnog dana mogao bi odraditi jo jednu smjenu od osam sati. U mladosti je na rijeci Kami vukao i nosio vree od stotinu kilograma, i ta snaga gotovo da ga i nije napustila, jo i sad bi mogao s radnicima izgurati na skelu betonsku mjea-licu. ivio je u mnogim krajevima zemlje, naradio se do mile volje i poobavljao razne poslove, negdje je cijepao, negdje kopao, negdje nosio, a negdje opet gradio, nije ga bilo stid raditi za najmanju plau, od pola litre nije zazirao, a vie od toga nije pio i naprosto mu se inilo da Jefremu Poduevu nema ni kraja ni granice i da e uvijek biti takav kakav jest. Iako je bio jak kao bik, nije bio na frontu povukli su ga na gradilite pa nije znao ni za rane, ni za bolnicu. Nikada ga nita nije boljelo

 niti je imao neku teu bolest, a ni gripu, ni zarazu; ak ga ni zubi nisu boljeli. I tek se pretprole godine prvi put razbolio. I to odmah rak. On je sad to tako slobodno nazivao rakom, a dugo se sam pred sobom prije toga pretvarao kako mu nije nita, kako je to sitnica, i sve je trpio i trpio oteui da ode lijeniku. A kad je krenuo od dispanzera do dispanzera, uputili su ga i u odjel za rak, gdje su takoer svakome bolesniku govorili da nema rak. Ni Jefrem nije htio priznati da ga ima, nije htio vjerovati svojoj priroenoj pameti, ve je radije vjerovao u ono to je elio: nije to rak, ve e se on izvui. Jefremu se razbolio jezik, okretni, potrebni, a neprimjetni jezik, kojega oima nikada ne vidi a toliko ti koristi u ivotu. Za ovih pedesetak godina mnogo se on okoristio jezikom. Znao je izmoliti plau i onda kad je nije zaradio. Kleo se da je obavio neki posao, iako nije. Tvrdio je ono u to ni sam nije vjerovao. I vikao je na starjeinu. I sono je psovao ne tedei nita sveto, i uivao u psovkama, kao u slavujevu biglisanju. Prepriavao je masne viceve, ali nikada ne i politike. I pjevao pjesme s Volge. I mno75 gim je enama, uzdu i poprijeko cijele domovine, lagao da nije oenjen, da e se vratiti za sedam dana i da e osnovati zajedniki dom. Ah, dabogda ti se jezik osuio! klela ga je jednom jedna vremena tetkica. Ali, jezik je izdavao Jefrema samo kad bi se dobro ponapio. I odjednom je poeo oticati. Zapinjati za zube. Nikako da se smjesti u mekanom vlanom drijelu. A Jefrem se samo otresao, razmetao pred prijateljima: Poduev se niega na svijetu ne boji! A oni su govorili: Tako je, bome Poduev ima snanu volju. Zapravo to nije bila snana volja, nego silan strah. Nije se on toliko otimao za poslom zbog toga to je imao snanu volju, nego zato da bi odloio operaciju. Cijelim svojim ivotom Poduev je pripadao ovome svijetu i nije bio stvoren za smrt. Taj preokret je prelazio njegovu snagu, on nije znao kako da krene novim putem zato ga je i tjerao od sebe, zato je cijele dane provodio na nogama kao da se nita nije dogodilo, iao na posao i sluao kako hvale njegovu snanu volju. Nije pristao na operaciju, pa su ga poeli lijeiti iglama: zabijali su mu igle u jezik, kao greniku u paklu, i ostavljali ih tako po nekoliko dana. Jefrem se sve nadao da e ostati samo na tome, ali uzalud. Jezik je oticao. I, izgubivi snagu volje, Jefrem je pristao da stavi svoju bikovsku glavu na bijeli operacioni stol. Operirao ga je Lav Leonidovi, i operacija je sjajno uspjela! Tako mu je bio i obeao: jezik se skratio, suzio i brzo se naviknuo da se onako okree i govori sve ono to je i prije govorio, samo moda ne tako razgovijetno. Jo su ga jednom izboli, a onda ga Lav Leonidovi, prije nego e ga otpustiti, pozvao i rekao mu: A sada e se lijepo vratiti za tri mjeseca i onda emo te jo jednom operirati na vratu. To e biti lagana operacija. Takvih laganih operacija se Poduev dosta nagledao i nije se javio u odreenom roku. Pozivali su ga potom, ali na pozive nije odgovarao. I inae nije mogao dugo ivjeti na jednom mjestu i kao od ale bi se otputio bilo u Kolimu, bilo u Hakasiju. Nigdje ga ne bi mogao zadrati ni imutak, ni stan, ni obitelj volio je samo slobodan ivot i novce u depu. Ali u kliniku nije dolazio. A iz klinike su mu prijetili: ako neete dobrovoljno, dovest e vas milicija. Eto, kakvu su vlast imali oni iz dispanzera za rak i to ak nad ljudima koji nisu bolovali od raka. Ipak je doao. Jo je, naravno, mogao ne pristati. Ali Lav Leonidovi mu je opipao vrat i dobro ga je naruio zbog toga to nije doao na vrijeme. Isjekli su ga noem po vratu slijeva i zdesna kao kad se meusobno pokolju siledije; dugo je odleao sputan zavojima, i napokon su ga pustili vrtei glavom. Ali vie mu nije prijao slobodni ivot: nije mu se sviao ni posao, ni provodi, ni pie, ni duhan. Vrat nikako da mu omeka, nego mu jo vie nabrekao, zatezao, bujao, sijevao tako da je i u glavi osjeao. Bolest mu je uznapredovala po vratu gotovo do uiju.

I kad se prije nepun mjesec dana vratio u bolnicu, u tu istu staru zgradu od sive opeke, s pristojno otvorenim avovima, i kad se uspeo uza stepenice izmeu topola, stepenice koje su izglaale tisue nogu, kirurzi su ga odmah spopali, kao svog dragog roaka, 76 i opet se naao u prugastom bolnikom ruhu i u istoj onoj sobi nedaleko dvorane za operacije, iji su prozori gledali u stranje dvorite, i opet je ekao operaciju, drugu na jadnom vratu, a sve u svemu treu. Jefrem Poduev vie nije mogao sam sebi lagati, i nije lagao. Shvatio je da ima rak. I tako je, teei za jednakou, poeo sve svoje susjede uvjeravati da i oni imaju rak. Da se nitko nee odavde izvui. Da e se svi ovamo vratiti. Nije ba uivao u tome da im pije krv i slua kako stenju, ali mu je bilo stalo da ne lau i daznaju istinu. Trea operacija je bila bolnija i dublja. Poslije operacije, kad su ga previjali, lijenici ba nisu bili raspoloeni, dobacivali su neto jedan drugome, ali ne na ruskom, i stezali su ga sve vre i vie, sve dok mu zavoji nisu spojili glavu s tijelom. A u glavi mu je sve jae sijevalo, sve jae i sve ee, sad ve gotovo i bez prekida. Zato bi se onda prenemagao? Kad se pomirio s rakom, morao se pomiriti i jo s neim, s onim pred ime je dvije godine mirio i okretao glavu: dolo je vrijeme Jefremu da izdahne. Upravo nekako zlurado mu se inilo da je lake tako rei: ne da umre, nego da izdahne. Samo to je mogao izgovoriti, ali nije mogao ni pameu ni srcem zamisliti: kako se to moe dogoditi njemu, Jefremu? Kako to? I ta da uini? Ono od ega se skrivao u poslu i u svijetu nalo se sad pred njim oi u oi, steglo ga zavojem oko vrata i guilo. Nikakvu utjenu rije nije mogao uti od susjeda ni u bolnikim sobama, ni u hodnicima, ni u prizemlju, ni na prvom katu. Sve je ve bilo do reeno i to onako kako ne treba. Zato se ustumarao od prozora prema vratima i obratno, i to po pet-est sati svakodnevno. Kao da je tako traio pomo. Gdje god je Jefrem boravio i ivio a nije on svraao samo u prijestolnice, nego je obiao cijelu provinciju i njemu i svima ostalima uvijek je bilo jasno ta se trai od ovjeka. Od ovjeka se trai ili da bude dobar strunjak ili da bude vrlo snalaljiv u ivotu. I jedno i drugo donosi novce. Kad se ljudi upoznaju, tek to se predstave c-dmah dodaju: ta radi, koliko zarauje. I ako ovjek ne zarauje osobito, znai da je ili glup, ili nesretan, jednom rijeju, bijeda od ovjeka. Takav jasan i razumljiv ivot susretao je Poduev svih ovih godina i na Vorkuti, i na Jeniseju, i na Dalekom istoku i u Srednjoj Aziji. Ljudi su zaraivali mnogo novaca, a zatim ga troili ili svake subote, ili odjednom, na godinjem odmoru. I sve je to bilo u redu, sve je teklo kako treba, dok ih ne bi napao rak ili neka druga neizljeiva bolest. Kad bi se razboljeli, onda vie nita ne bi znaila ni njihova struna sprema, ni snalaljivost, ni poloaj, ni plaa. I po tome kako su bespomoni i kako do posljednjeg trenutka pokuavaju sami sebi lagati da ne boluju od raka, bilo je jasno da su svi odreda slabii i da im je ivot promaen. A kako je ivio Jefrem? Od malih nogu Jefrem je sluao i vjerovao za sebe i za svoje drugove da su oni, mladi, pametniji od svojih roditelja. Starci u cijelom ivotu nisu doli do grada, bojali su ga se, a Jefrem je 77 s trinaest godina ve jahao, pucao iz pitolja, a u petnaestoj godini je ve cijelu zemlju prepipao kao enu. Ali, eto, kad se sada, hodajui gore-dolje po sobi, prisjeao kako su umirali ti starci u njegovu zaviaju na Kami, bilo Rusi, bilo Tatari, bilo Votjaci, palo mu je na pamet da se nisu napuhavali, da se nisu bunili, da nisu tvrdili kako nee umrijeti svi su oni mirno primali smrt. Ne samo to nisu odlagali konani raun, nego su se na nj pripremali mirno i na vrijeme, odreivali unaprijed kome e pripasti kobila, kome drijebe, kome

zobun, kome izme. I umirali su lako* i olakani kao da naprosto sele u drugu kuu. I nikoga od njih ne bi rak mogao uplaiti. Osim toga, nitko i nije bolovao od raka. A ovdje u klinici vidi ovjeka kako ve prima kisik, jedva trepe oima a jezikom jo uvijek petlja: neu umrijeti! nemam ja rak! Kao kokoi. Svaku eka no pod grlo, a sve odreda kokodau i otimaju se za hranu, odnesu jednu da je zakolju, a druge se i dalje otimaju. Tako je iz dana u dan koraao Poduev po starome podu, tresui podnice, ali nije mu bilo nimalo jasnije da se mora susresti sa smru. Nije to mogao ni zamisliti. Nije bilo nikoga tko bi mu to opisao. A najmanje je oekivao da bi o tome mogao togod doznati iz neke knjige. Neko je zavrio etiri razreda kole, a zatim i graevinski teaj, ali nikada ga nisu knjige osobito privlaile, i uope nije volio itati: mjesto novina navijao je radio, a knjige su mu se inile posve suvine; a osim toga, u onoj divljini, u kakvoj je on proveo ivot zato to su mu dobro plaali, i nije sreo mnogo ljubitelja knjiga. Poduev je itao samo iz nevolje strune broure, opise mehanizma dizalice, slubene upute, ukaze i Kratki teaj, ali samo do etvrtog poglavlja. inilo mu se naprosto smijeno troiti novac na knjige ili ih traiti po knjinicama. Kad bi mu, za dugaka putovanja ili dok bi neto ekao, sluajno dopala u ake kakva knjiga proitao bi moda dvadesetak, tridesetak stranica, ali bi je uvijek odbacio, ne naavi u njoj nikakvih praktinih savjeta za ivot. I ovdje, u bolnici, mnogo ih je bilo po nonim ormariima i prozorima, ali on ih nije dirao. Ni ovu plavkastu sa zlatnim slovima takoer ne bi itao da mu je nije uvalio Kostogutov one tupe i mune veeri. Stavio Jefrem pod lea dva jastuka i zavirio u knjigu. Moda je i ne bi itao da je to bio sluajno roman. Ali bile su to samo priice, ispriane na pet-est stranica, a ponekad i na jednoj. U sadraju ih je bilo sva sila, kao ljunka. Poeo Poduev itati naslove i isti as osjetio da one govore o vanim stvarima. Rad, smrt i bolest, Prvi zakon, Izvor, Zapali li vatru, nee je ugasiti, Tri srca, Idite u svjetlu dok ima svjetla. Jefrem potrai nonajmanju. Proitao ju je. Silila ga je da se zamisli. I zamislio se. Poeli da jo jednom proita priicu. I proita je jo jednom. I opet ga prisili da razmilja. On opet poe razmiljati. Isto je bilo i s drugom priom. Ugasie svjetlo. Da mu ne bi digli knjigu i da je ujutro ne mora traiti, Jefrem je gurnu pod strunjau. U mraku je ispriao Ahmadanu staru basnu o tome kako je Alah dijelio godine ivota. 78 i kako je ovjek stekao mnogo nepotrebnih godina (uostalom, on, ba nije vjerovao u to, nije mu se inilo da su godine nepotrebne,, ako je ovjek zdrav). A prije nego e usnuti, opet je razmiljao o priama koje je proitao. Samo mu je u glavi sijevalo i smetalo mu da razmilja. U petak osvanulo tmurno jutro i kao svako bolniko jutro bilo je tegobno. Svako jutro bi u ovoj sobi poelo zlokobnim Jefre-movim govorom. Ako bi tko izustio kakvu nadu ili elju, Jefrem bi ga odmah napao i smlavio. Ali danas mu je bilo muno otvarati usta i on se smjestio da ita onu mirnu, ozbiljnu knjigu. Nije bilo. nikakva smisla da se umiva zato to je sve do iza obraza bio zamotan; dorukovati moe i u krevetu; a vizite kirurkih bolesnika danas nema. I tako, polako listajui utav debeli papir,. Jefrem je utio, itao i razmiljao. Zavrena je vizita rendgenaa, nalajao se na lijenike onaj u zlatnim naoalima, zatim se uplaio, pa su mu dali injekciju,. Kostogutov nalupetao o svojim pravima, otiao i opet se vratio, otpustili Azovkina, oprostio se i otiao presavijen drei se za trbuh; zvali su bolesnike na rendgen ili na transfuziju. A Poduev nije ustajao i nije batao u prolazu meu krevetima, nego je mirno itao i utio. S njim je razgovarala knjiga, koja nije bila nalik ni na to poznato, i razgovarala se veoma brino. Cijeli ivot mu je protekao a ovako ozbiljna knjiga nije mu dola u ruke.

Istina, teko da bi je on ikad proitao da nije pao na ovaj krevet, da ga ne boli vrat i da mu ne sijeva u glavi. Te priice ne bi tako lako zaokupile zdrava ovjeka. Jo juer je Jefrem primijetio naslov: Od ega ljudi ive? Taj je naslov bio ba kao da ga je sam Jefrem smislio. Dok je teko koraao po bolnikom podu, razmiljao je upravo o tome istome ne znajui uobliiti svoje misli: od ega ljudi ive? Pria nije bila kratka, ali ju je ve od samog poetka itao glatko i jednostavno i blago mu osvajala srce. ivio izmar sa enom i djecom u seljaka na stanu. Nije imao ni kue, ni zemlje i prehranjivao je sebe i obitelj izmarskom rabotom. Kruh bijae skup a njegov posao jeftin, i to god zaradi, sve pojede. izmar i ena imali su jednu jedinu bundu, a i ta je bila ve u dronjcima. Sve je to bilo razumljivo, a to dalje, jo razumljivije: Semjon je bio suh, a egrt Mihajlo mrav, dok je gazda: kao ovjek s drugog svijeta: crvena jedra gubica, vrat kao u bika, kao da je izliven cio iz elika... Onako kako oni ivotare i ne mogu se zaobliti, takve tanke avle ni smrt nee. Mnogo je takvih vidio Jefrem u ivotu: takav je bio Karauk, upravitelj ugljenokopa, a i Antonov, i erev, i Kuhtikov. A nije li im i sam Jefrem ve bio pomalo nalik? Polako, kao da srie slog po slog, Poduev proita cijelu priu do kraja. Ve je bilo pred ruak. I Jefremu se nije dalo ni ustati, ni govoriti. Kao da je neto< u nj ulo i ondje zapelo. Gdje su mu prije bile oi, ondje sad oiju nema. Gdje su se nalazila usta, nema ni usta. Bolnica je prva grubo ostrugala koru s Jefrema. I sad je mogao strugati tko hoe. Leei u istom poloaju, poduprijevi se jastucima i privu-kavi koljena na koljenima je drao zatvorenu knjigu Jefrem je piljio u prazni bijeli zid. Dan je bio posve mutan. Nasuprot Jefremovu leaju spavao je onaj plavo-rii izletnik sve otkako su mu dali injekciju, a onda dobro pokrili, jer ga je tresla vruica. Na susjednom krevetu Ahmadan i Sigbatov igrali su dama. Njihovi jezici nisu bili slini i razgovarali su ruski. Sigbatov je sjedio tako da ne bi krivio ni savijao bolesna lea. Bio je jo mlad, ali mu je kosa na tjemenu bila gotovo posve otpala. Jefrem nije jo izgubio ni jedne vlasi, na glavi mu je rasla prava neprohodna uma. I sad bi jo jednako nalazio u sebi snage za ene. Samo ta e mu sad sve to. Koliko je Jefrem prevrnuo tih ena, teko je i pobrojati. Isprva je jo vodio nekakav raun, osobito o udatim enama, ali kasnije ga je to ugnjavilo. Prva njegova ena zvala se Amina; bila je to bljedolika Tatarka iz Elabuge, vrlo osjeajna i njena: koa joj je na licu bila tanana, tek to bi je dugmetom dodirnuo, ve bi prokrvarila. A bila je i ponosna ostavila ga je i odvela djevojicu. Otada Jefrem vie nije doputao takve sramote i uvijek je prvi naputao enu. ivio je lakoumno, slobodno, as bi koju nagovorio, as se dogovorio, a nije mu bilo do toga da sa sobom vue obitelj. U svakom mjestu naao bi kakvu domaicu. A dru-.gima, sluajnim namjernicama, bile udate ili neudate, nije znao esto ni imena, nego im je plaao po dogovoru. I sad su mu se u sjeanju pobrkala lica, navike i okolnosti i sjeao se samo nekih osobitih ena. Sjeao se tako Jevdoke, ene nekog inenjera dok je za rata stajala na peronu eljeznike stanice u Alma-Ati, pred prozorom njegova vagona vrtjela repom i molila ga da je povede. Cijelo njihovo osoblje selilo se u Ili da osnuje novo radilite pa su ih ispraali mnogi lanovi poduzea. Nedaleko je stajao i oronuli Jevdokin mu i nekome neto tumaio. A lokomotiva je prvi put povukla. De! viknuo je Jefrem i ispruio ruku. Ako me voli, penji se ovamo, idemo! I ona je prihvatila ruku, uspentrala se kroz prozor vagona, na oigled cijelog poduzea i mua. Odvezla se s njime, i ivjeli su zajedno dvije sedmice. Eto, sad se dobro sjeao kako je ono uvlaio Jevdoku kroz prozor.

Primijetio je Jefrem da su ene u ivotu privrene. Lako je doi do ene, ali je teko otresti je se. Iako su svi priali o ravnopravnosti, s ime se i Jefrem slagao, u dubini due nikada nije y.ene smatrao za potpune ljude osim svoje prve ene, Amine. I vrlo bi se zaudio kad bi mu neki seljak poeo ozbiljno dokazivati da on loe postupa sa enama. I sada je ova udesna knjiga tvrdila da je za sve uvijek bio kriv sam Jefrem. Prerano upalie svjetlo. Probudio se onaj istunac s oteklinom ispod eljusti, promolio elavu glavicu ispod pokrivaa, bre-bolje nabio naoale zbog kojih je bio nalik na profesora. Odmah je svima veselo saopio da je dobro podnio injekciju i da se bojao da e biti gore. Posegnuo je na noni ormari za piletinoni. Jefrem je opazio da tima mekuSO cima daju samo piletinu. Za ovetinu kau: teko meso. Jefrem bi radije promatrao nekog drugog, ali bi se trebalo okrenuti cijelim tijelom. A kad je gledao pravo preda se, vidio je samo tu rugobu kako gloe pileu kost. Poduev zastenja i okrenu se udesno. Evo glasno e on ima ovdje jedna pria. Zove se: Od ega ljudi ive? I nasmijei se. To je pitanje, tko e odgovoriti? ... Od ega ljudi ive? Sigbatov i Ahmadan odigoe glavu od dame. Ahmadan, koji je prizdravljao, odvrati sigurno i veselo: Od proizvoda. Od prehrambenih i odjevnih. Prije vojske ivio je jedino na selu i govorio je samo uzbeki. Sve ruske rijei i pojmove, svu stegu, ali i svu neusiljenost nauio je u vojsci. Onda, ima li jo tko? promuklo zapita Poduev. Pitanje iz knjige iznenadilo je i njega samoga, pa je bilo teko i za sve ostale u sobi. Tko e jo rei? Od ega ljudi ive? Stari Mursalimov nije razumio ruski, iako bi on moda najbolje znao odgovoriti. Ali njemu je upravo priao student Turgun da mu dadne injekciju, pa je i odgovorio: Od plae, naravno. Crnokosi Proka se iz kuta zapiljio kao u izlog trgovine, ak je i usta malko otvorio, ali nita nije rekao. Hajde, dajte! nutkao ih je Jefrem. Demka je odloio knjigu i zamislio se nad pitanjem. Knjiga koju je imao Jefrem bila je ona koju je donio sam Demka, ali nikako mu nije uspijevalo da je proita: govorila je o neemu to ne razumije, ba kao kad ti gluhi sugovornik odgovara na pitanje. Sputavala je i zbunjivala, a tebi je bilo potrebno da te savjetuje to da radi. Zato i nije proitao Od ega ljudi ive? i nije znao odgovoriti Jefremu onako kako je Jefrem oekivao. On je imao svoj odgovor. Onda, mome! hrabrio ga je Jefrem. E, ja bih rekao polako izgovori Demka kao da odgovara uitelju pred ploom i pazi da se ne zabuni razmiljajui o svakoj rijei. Prije svega od zraka. Zatim od vode. Napokon od hrane. Tako bi prije odgovorio i Jefrem, da ga je tko pitao. Samo to bi jo dodao: Od rakije. Ali knjiga nije uope tako mislila. On pucnu ustima. Hajde, tko e jo? Proka se odlui: Od kvalifikacija. I to je bilo tano, tako je i Jefrem mislio cijeloga ivota. A Sigbatov je uzdahnuo i stidljivo dobacio: Od domovine. Kako to misli? zaudi se Jefrem. Pa tako, od zaviaja... Treba ivjeti gdje si se rodio. A-a-a... Pa ni to ne mora biti. Ja sam kao mladi otiao s Kame i nije me briga za nju. Svejedno mi je jesam li na rijeci ili nisam. U zaviaju tiho ali uporno nastavljao je Sigbatov nee te ni bolest. U zaviaju je uvijek lake. 6 Odjel za rak 81

 Dobro. Ima li jo tko? ta je to? 0 emu se govori? javi se Rusanov kome se vratila hrabrost. Kakvo je to pitanje? Jefrem zastenja i okrene se nalijevo. Kraj prozora je leaj bio prazan, znai da je govorio onaj izletnik. Glodao je pileu kost drei je prstima za oba kraja. Sjedjeli su tako, suelice jedan drugome, kao da ih je sam avo sastavio. Jefrem zakilji. Dakle, profesore: od ega ljudi ive? Pavel Nikolajevi se nije nimalo zbunio, ak nije odloio piletinu: To je bar posve jasno. Upamtite da ljudi ive od ideologije i brige za drutvene interese. I zagrize u slatku hrskavicu zgloba. Sad mu vie nije nita preostalo osim tvrde koe na nozi i ilica koje su visile s kosti. On napokon odloi kost na papir na nonom ormariu. Jefrem nita ne odgovori. Ljutio se to je mekuac tako spretno isplivao. Kad je posrijedi ideologija, bolje je drati jezik za zubima. Otvorio je knjigu i ponovo se zadubio u nju. Sam je htio dokuiti koji je odgovor najtaniji. O emu je ta knjiga? ta pie u njoj? upita Sigbatov prekidajui partiju. Pa, tako... Poduev proita prva dva retka: ivio izmar sa enom i djecom u seljaka na stanu. Nije imao ni kue, ni zemlje ... Bilo bi teko i dugo sve to naglas proitati, pa on, podboivi se na jastuke, poe prepriavati Sigbatovu pokuavajui i sam jo jednom proniknuti u pripovijest. izmar je zapravo mnogo pio. Iao on tako jednom pijan i naiao na Mihajla, koji se smrzavao. Doveo ga, a ena digla dreku kud jo, veli, dangubu dovodi. A Mihajlo poeo marljivo raditi i izuio izmarski obrt bolje od samog izmara. I tako u zimu svrati njima jedan gospodin, donese neku skupu kou i narui izme koje se nee ni kriviti ni derati, a ako izmar upropasti kou, dat e svoju vlastitu. Meutim se Mihajlo nekako udno osmjehnuo: vidi on stoji neto u kutu, iza gospodina. Tek to je gospodin otiao, Mihajlo stade krojiti kou i upropasti je: ne mogu iz nje izii vie nikako visoke izme, samo neto nalik na papue. izmar se uhvatio za glavu: ta si to, veli, uinio, glave e me to stajati? A Mihajlo kae: osigurava se za cijelu godinu, a ne zna da nee ivjeti ni do veeri. I zbilja: jo putem gospodin otegnuo. A gospoa brzo poslala izmaru momka: ne treba, veli, ivati izama, nego napravite to prije papue za mrtvaca. Do avola, kakve su to besmislice! javi se Rusanov ita-vo i bijesno izgovarajui slovo . Ne biste li vi mogli okrenuti drugu plou? Ova smrdi na kilometar daleko i vidi se da je u njoj pouka kakva nama danas ne treba. Uostalom, ta pie u njoj: od ega ljudi ive? Jefrem prestade priati i zabulji se u elavca. Njega je maloprije razljutilo to je elavac gotovo pogodio pravi odgovor. U 82 knjizi je pisalo da ljudi ive ne od brige za sebe sama, nego od ljubavi prema blinjima. A mekuac je rekao: od drutvenih interesa. To se nekako podudarah. Od ega ive? ak mu je nekako bilo neugodno naglas odgovoriti. Od ljubavi, pie ovdje ... Od Iju-ba-vi! ... Ne, to nije pouka naeg doba! posprdno e zlatne naoale. uj, tko je to napisao? ta? proguna Poduev. elavac ga je pokuavao skrenuti u stranu od sutine pitanja. Pa tko je to napisao? Tko je autor ... Sluaj, pogledaj gore na prvoj stranici. Zar je prezime vano? Zar je ono vano za sutinu, za njihove bolesti? Za njihov ivot ili smrt? Jefrem nije navikao da proita imena na vrhu prve strane, a kad bi ih i proitao zaboravio bi ih. Sad je ipak okrenuo prvu stranicu i naglas proitao:

 Tol-stoj. Ne moe biti! pobuni se Rusanov. Tolstoj? Sluajte, Tolstoj je pisao samo optimistika i patriotska djela, inae ga ne bi tampali. Kruh, Petar Veliki. Triput je dobio Staljinovu nagradu, da znate. To nije taj Tolstoj javi se Demka iz kuta. Ovo je ovdje Lav Tolstoj. Ah, nije ta-aj Tolstoj? otegnu Rusanov kao da mu je laknulo, ali ipak s grimasom na licu. Ah, to je onaj drugi... To je onaj: ogledalo ruske revolucije, valjuci od rie? ... Petljanac je taj va Tolstoj. Mnogo toga, mnoogo toga on nije shvaao. Zlu se treba opirati, mome, protiv zla se treba boriti. I ja tako mislim muklo odvrati Demka. 83 TUMOR CORDIS Jevgenija Ustinovna, stariji kirurg, nije imala gotovo ni jedne neophodne kirurke osobine ni onog prodornog pogleda, ni one odlune bore na elu, ni vrsto stisnutih eljusti, ni one otvorene mudrosti koja izbija iz cijele linosti. Iako je bila u estom desetljeu, kad bi kosu skupila pod lijeniku kapicu, osobe koje bi je vidjele s lea esto bi je zovnule: Sluajte, djevojko, je li... ? Bila je, kako se to kae, odostraga pionirka, sprijeda penzionerka. Donji kapci bili su joj veliki pa su se oi inile podbule a lice uvijek umorno. Spaavala je to jarko obojenim usnicama, ali je ru morala obnavljati nekoliko puta dnevno, jer bi gotovo cijeli izbrisala cigaretama. Svakog trenutka, kad nije bila u dvorani za operacije, ambu: lanti ili bolesnikoj sobi, ona je puila. im bi uspjela pobjei napolje, okomila bi se na cigaretu kao da e je pojesti. Za vrijeme vizite ponekad bi podizala kaiprst i srednjak i prinosila ga ustima pa se inilo kao da i na viziti pui. Zajedno sa efom odjela Lavom Leonidoviem, odista krupnim mukarcem dugakih ruku, ta sitna, vremena ena obavljala je sve operacije koje su se mogle obaviti u toj klinici rezala je udove, stavljala cijevi u grlo, vadila eluce, dosizala do najdaljeg zakutka crijeva, haraila po utrobi a pokraj takvog dana, punog operacija, mogla bi jo, kao da je rije o jednostavnom poslu koji ima u malom prstu, izvaditi jednu ili dvije mljene lijezde, zaraene rakom. Nije bilo petka ni utorka a da Jevgenija Ustinovna nije sjekla enske grudi i bolniarki, koja je pospremala dvoranu za operacije, jednom je rekla, uvlaei dim umornim usnicama, da bi se od svih grudi, koje je ona operirala moglo sagraditi veliko brdo. Jevgenija Ustinovna bijae cijelog ivota samo kirurg, osim kirurgije za nju nita nije postojalo, a svejedno je pamtila i razumijevala rijei kozaka Jeroke o evropskim lijenicima iz jedne Tolstojeve prie: Samo znaju rezati. Vidite da su budale. U planinama su pravi dokturi. Poznaju trave. I kad bi sutra neka rendgenska, kemijska, travnata terapija ili neka svjetlosna, kromatska, telepatijska terapija mogla spasiti 84 njene pacijente, i to bez operacije, i, kad bi prijetila opasnost da kirurgija nestane iz povijesti ljudskog roda, Jevgenija Ustinovna ne bi je branila ni jednog jedinog dana. Moda ak i protiv svog uvjerenja, iskljuivo zbog toga to je cijelog ivota samo rezala i rezala i znala jedino za krv i meso. Jedna od munih i neophodnih okolnosti u ovjekovu ivotu jest da se ljudi ne mogu odjednom trgnuti i naglo izmijeniti vrstu svog zanimanja. U vizitu su obino odlazili utro je ili uetvero: Lav Leonidovi, ona i asistenti. Ali prije nekoliko dana je Lav Leonidovi otputovao u Moskvu na seminar o operacijama grudnog koa. Iste te subote ona je, tko zna zato, posve sama, bez terapeuta i bez sestre ula u muku sobu na prvom katu. Cak nije ni ula nego je zastala na vratima i naslonila se na dovratak. U toj kretnji bilo je neto djevojako. Samo posve mlada djevojka moe se tako nasloniti, znajui da je to ugodan prizor, da je tako ljepe stajati nego biti posve uspravan, poravnatih ramena i zadignute glave. Zastala je tako i promatrala Demu kako se igra. Dema je bio ispruio na krevetu bolesnu nogu, zdravu presavio i podvio, na nju, kao na stoli, stavio knjigu, a

na knjizi sastavljao neki lik od etiri dugake olovke, koje je pridravao objema rukama. Dugo je promatrao ono to je napravio i ne bi se bio maknuo da ga nije zovnula. Podigao je glavu i odloio olovke. ta to radi, Dema, ta to sastavlja? nekako tuno upita Jevgenija Ustinovna. Pouak! spremno odvrati on, i to mnogo glasnije nego to je bilo potrebno. Izgovorili su svatko svoje, ali su se paljivo promatrali i bilo je oito da ne misle o onome o emu govore. Znate, prolazi vrijeme objasni Dema, ali sad ve ne-odlunije i tie. Ona klimnu glavom. Zautjela je ali je ostala naslonjena na dovratak ne, nije to bila djevojaka navika, nego umor. Hajde da te pregledam. Dema, koji je uvijek bio razborit, usprotivi se ivlje nego obino: Juer me je gledala Ljudmila Afanasjevna! Rekla je da emo jo zraiti. Jevgenija Ustinovna je klimala glavom. Iz nje je izbijala neka tuna ljepota. U redu. Ipak u pogledati. Dema se namrtio. Okanio se stereometrije, ispruio se na krevetu, pomaknuvi se da bi mogla sjesti i obnaio bolesnu nogu sve do koljena. Jevgenija Ustinovna sjede na krevet. Bez napora zabaci rukave ogrtaa i haljine gotovo do lakata. Njene tanke i savitljive ruke krenue po Deminoj nozi kao dva iva bia. Boli li te? Boli li? pitala je. Boli. Boli ponavljao je on sve se jae mrtei. Osjea li nogu i nou? Osjeam ... Ali, Ljudmila Afanasjevna... Jevgenija Ustinovna jo jednom zaklima glavom kao da ga dobro shvaa i potape ga po ramenu. Dobro, drukane, samo se ti zrai. I oboje se opet zagledae jedno drugome u oi. U sobi je bilo posve tiho, pa je svaka njihova rije odjekivala. Jevgenija Ustinovna ustala je i okrenula se. Kraj pei je prije leao Proka, ali sino se preselio do prozora (iako se govorilo da ne valja lei na krevet bolesnika koga su otpustili da umre). A na postelji kraj pei sad je leao oniski, mirni, plavi Fridrih Federau, koji u sobi nije bio novajlija, jer je ve tri dana odleao na stubitu. Sad je ustao, vojniki spustio ruke uz tijelo i zagledao se u Jevgeniju Ustinovnu srdano i s puno potovanja. Bio je nii od nje. Fridrih Federau je bio posve zdrav! Njega nita nije boljelo! Poslije prve operacije bio je potpuno izlijeen. Nije se vratio u odjel za rak da bi se prituio nego zato to je bio pedantan: u popratnom dokumentu je pisalo da se na kontroli mora pojaviti 1. veljae 1955. Putovao je iz velike daljine po tekim cestama, puno puta je prelazio, isprva je na sebi imao kouh i izmetine i vozio se odostrag na kamionu, a od eljeznike stanice dovle putovao je u plitkim cipelama i laganu ogrtau ali se nije prijavio ni 31. sijenja ni 2. veljae nego ba 1., jednako tano kao to mjesec, prema svim predvianjima, ulazi u pomrinu. Ali su i njemu zagorili dane: tko zna zato, zadrali su ga u bolnici. Bio je potpuno uvjeren da e ga ve danas pustiti. Prila je visoka mrava Marija ugaslih oiju. Nosila je runik. Jevgenija Ustinovna je obrisala ruke, nije spustila rukave, koji su bili zadignuti do lakata, nego je u potpunoj tiini dugo kruila prstima po vratu Federaua, rekla mu da se raskopa i spustila se prstima do njegovih kljunih kostiju i pod pazuha. Napokon je rekla: Odlino je, Federau. Kod vas je sve u redu. Sinuo je kao da su ga odlikovali. Sve je u redu nastavljala je ona prijazno i opet prelazila prstima ispod njegove donje eljusti. Izvrit emo jo jednu malu operaciju i gotovo. Kako to? zapanji se Federau. Zato, ako je sve u redu, Jevgenija Ustinovna?

 Da bi bilo jo bolje nasmijei se ona beskrvno. Ovdje? on dlanom zamahne poprijeko po vratu kao da sijee. Izraz njegova blagog lica postao je moleiv. Obrve mu bijahu posve plave. Tu. Ali ne brinite, kod vas to nije bilo nimalo zaputeno. Mogli bismo to obaviti u ovaj utorak. (Marija zapie.) Potkraj veljae moete kui i vie se neete vratiti ovamo. A hou li opet na kontrolu? pokua se osmjehnuti Federau, ali ne uspije. Pa ta vam smeta kontrola nasmijei se ona kao da se ispriava. Cime bi ga mogla ohrabriti osim vlastitim umornim osmijehom? I dok je on tako ostao stajati, da bi zatim sjeo i zamislio se, ona je krenula dalje kroz sobu. Uz put se jo lagano osmjehnula Ahmadanu (prije tri sedmice operirala mu je prepone) i zastala pred Jefremom. On ju je ve oekivao a plavu knjiicu poloio kraj sebe. Onako velike glave, nesrazmjerno debela, umotana vrata i pleat, podvijenih nogu, napola je sjedio u krevetu nalik na kakva udovina patuljka. Motrio ju je ispod oka oekujui udarac. Naslonila se na ogradu njegova kreveta i prinijela dva prsta ustima kao da pui. Onda, kako se osjea, Podueve? to ga pita kako se osjea? Neka samo kae svoje, odigra svoju ulogu i ode. Dojadilo mi je to me reu ree Jefrem. Ona odie obrve kao da se udi da operacija moe nekome dojaditi. Nita nije odgovorila. A i njemu se inilo da je dosta rekao. utjeli su kao poslije svae, kao uoi rastanka. Opet ete na istom mjestu? gotovo i ne upita nego ree Jefrem. (Htio je zapravo rei: zato ste prije operirali? ta ste mislili? Ali on, koji nikada nije tedio svoje starjeine i koji je uvijek svima kresao u lice, potedio je Jevgeniju Ustinovnu. Neka sama pogodi to je htio rei.) Malo nie odvratila je ona. (Kakva ima smisla da ti kaem, jadnice, da rak jezika nije isto to i rak donje usnice? Izvadi vorove ispod eljusti a odjednom se pokae da su zahvaene i najdublje limfne lijezde. A to se prije nije moglo operirati.) Jefrem je zastenjao kao da to ve prelazi njegove snage. Nemojte. Ne treba mi. A ona kao da ga ba i nije nagovarala. Ne dam da me reete. Nita mi vie ne treba. Gledala ga je i utjela. Otpustite me! Zagledala mu se u rie oi koje su poslije toliko straha postale neustraive i takoer pomislila: zato? Zato da ga muimo ako ve no ne moe pomoi kad nastupe metastaze. U ponedjeljak emo, Podueve, skinuti zavoje i pogledati. U redu? (Traio je da ga otpuste, ali se svejedno nadao da e ona rei: Jesi li poludio, Podueve? Zato da te otpustimo? Mi emo te lijeiti! Mi emo te izlijeiti!) A ona je, eto, pristajala na njegov zahtjev. Znai da mu je odzvonilo. Nagnuo se cijelim tijelom to je znailo da povlauje. Jer samo glavom nije mogao klimnuti. Pristupila je Proki. Ustao je da je doeka i nasmijeio se. Ne pogledavi ga, zapitala je: Onda, kako se osjeate? Dobro jo se ire osmjehnu Proka. Ove pilule su mi pomogle. 87 On pokaza boicu s multivitaminima. Nije znao kako bi joj se to vie umilio. Nije znao kako bi je nagovorio da ga ne operira. Pokazala je glavom prema pilulama a zatim pruila ruku prema lijevoj strani njegovih grudi. A kako je ovdje? Probada li? Malice.

Ona lagano klimnu: Danas emo vas otpustiti. Kako se samo obradovao Proka! Crne obrve visoko se uzvinue: ta ne velite? A operacije nee biti? Zavrtjela je glavom i beskrvno se smijeila. Punu sedmicu su ga prepipavali, etiri puta stavljali pod rendgen, zapovijedali mu da sjedne, da legne, dizali ga, vodili ga nekakvim starcima u bijelim ogrtaima oekivao je ve da je posrijedi neka strana bolest i sad ga odjednom putaju bez operacije! Znai da sam zdrav? Ne sasvim. Ali su ove pilule vrlo dobre, je li? Crne oi su mu sijale od razumijevanja i zahvalnosti. Bilo mu je ugodno to ovaj sretni obrat veseli i nju samu. Te ete pilule odsada sami uzimati u apoteci. Ja u vam jo i neto drugo prepisati, to ete takoer piti ona se okrenu prema sestri askorbin. Marija ozbiljno sagnu glavu i zapisa u biljenicu. Samo ete se morati uvati! upozoravala je Jevgenija Ustinovna. Ne smijete brzo hodati. Ne smijete podizati teret, a ako se saginjete, morate se oprezno saginjati. Proka se nasmija sretan to i ona ba ne razumije sve na svijetu. A kako da ne podiem teret? Pa ja sam traktorist. Neete zasada raditi. to? Dobit u potedu? Ne, na osnovu naeg dopisa dobit ete invalidninu. Invalidninu? Proka je pogleda u udu. Ama koga e mi avola invalidnina? Od ega u ivjeti? Jo sam mlad, ja bih radio. I on pokaza svoje zdrave ake grubih prstiju, koje su vapile za poslom. Ali to nije pokolebalo Jevgeniju Ustinovnu. Za pola sata ete sii u ambulantu. Dokumenti e biti spremni, i ja u vam sve objasniti. Ona izae a za njom i uspravna, mrava Marija. U bolnikoj sobi svi odmah zabrujae u jedan glas. Proka je spominjao tu invalidninu koga e mu avola ona ali nije uspio o tome porazgovoriti s momcima jer su svi priali o Fe-derauu. Sve ih je zapanjivao njegov sluaj: vrat mu je bez ikakve otekline, bijel, ravan, a kad tamo operacija! Poduev se na krevetu upro o ruke i okrenuo cijelim tijelom, ne ispravivi nogu (ispalo je kao da se okree bogalj bez nogu), i zavikao ljutito ak pocrvenjevi u licu: 88 Ne daj se, Fridrih! Ne budi lud! Kad te ponu jednom rezati, dokrajit e te kao i mene. Ali i Ahmadan se upleo: Treba operacija, Federau! Ne bi to oni samo onako rekli.. Zato bi rezali, ako ga ne boli? uzbuivao se Dema. Ama ta je tebi, burazeru? muklo e Kostogutov. Jesi li poludio, da ti reu zdrav vrat. Rusanovu je smetala ta vika, ali nije nikoga ukorio. Juer,, poslije injekcije silno se obveselio tome to ju je lako podnio. Ali mu je svejedno oteklina pod vratom cijelu no i cijelo jutro smetala da okree glavu i danas je bio strano nesretan zbog toga to-se nije nita smanjila. Istina, obila ga je doktorica Ganhart. Vrlo potanko je ispitala Pavela Nikolajevia o tome kako se osjeao sino i noas, i jutros,, i o slabosti koju osjea i objasnila mu da se tumor ne moe smanjiti poslije prve injekcije i da je ak posve normalno to se nije; smanjio. Donekle ga je umirila. Dobro je promotrio Ganhartovu: lice joj bijae pametno (samo je prezime sumnjivo). Na kraju krajeva, ne moe se rei da su lijenici u ovoj klinici najgori na svijetu, iskustva imaju, samo treba iz njih izvui to se vie moe. Ali njegov mir nije dugo potrajao. Lijenica je otila, a oteklina je strala ispod eljusti i pritiskala, bolesnici su lupetali besmislice i raspravljali o

ovjeku kome kirurzi namjeravaju operirati zdrav vrat. Kakvu samo ima Rusanov izraslinu ' a operaciju doktori i ne spominju: nije mogue da je njegovo stanje tako loe? Kad je prekjuer uao u ovu sobu, Pavel Nikolajevi nije mogao ni pomisliti da e tako brzo osjetiti vezu s tim ljudima. Eto, ovdje je bila rije o vratu. Trojica od njih imala su bolestan vrat. Fridrih Jakobovi se posve smeo. Sluao je sve to su mu savjetovali i izgubljeno se smjekao. Svima je bilo jasno to treba uraditi, samo se njemu njegov vlastiti sluaj inio posve mutan. (Kao i njima njihove bolesti.) Bilo je opasno i poi na operaciju, i ne poi. Mnogo se on toga nagledao i nasluao u ovoj klinici, jo prolog puta kad su mu, kao sada Jegenberdijevu, lijeili rendgenom donju usnicu. Otada mu je krasta na usnici narasla, osuila se i otpala, ali je njemu bilo jasno zato treba operirati lijezde na vratu: da se rak ne bi dalje proirio. Meutim, Poduevu su dva puta rezali vrat i to mu je to pomoglo? ... A ta onda ako rak ionako ne bi dalje krenuo? Ako je ve nestao? U svakom sluaju trebalo bi se posavjetovati sa enom i osobito s kerkom Hen-rietom, koja je najobrazovanija i najodlunija u njihovoj obitelji. Samo to je on ovdje zauzimao jedan krevet, i klinika ne bi mogla ekati da oni izmijene pisma (od eljeznike stanice do njihova naselja, duboko u stepi, potu prevoze samo dva puta sedmino, i to ako je cesta prohodna). Mogao bi traiti da ga puste iz bolnice i da ode kui da se posavjetuje ali to bi bilo i te kako teko,, mnogo tee nego to bi to mogli shvatiti lijenici i ovi bolesnici koji mu tako spremno dijele savjete. U tu svrhu bi morao u ovdanjoj gradskoj upravi povui dozvolu koju je na jedvite jade-dobio, skinuti se s privremene liste boravka i krenuti na put; isprva putovati vlakom do njihove male eljeznike stanice, ondje obui bundu i tople izme, koje je ostavio kod nekih plemenitih 89' neznanaca da mu ih sauvaju jer ondje nije vrijeme kao ovdje, ondje jo pusu ledeni vjetrovi i studeno je i tresti se i tandrkati jo stotinu i pedeset kilometara do traktorske stanice, moda ak i ne u kabini, nego otraga na kamionu; i kad doe kui, odmah pisati molbu u oblasnu upravu i ekati dvije, tri ili etiri sedmice da bi dobio dozvolu za novo putovanje; a kad je dobije, opet moliti da ga puste s posla i onda e se ba otopiti snijeg, ceste zaglibiti i automobili nee voziti; a zatim na maloj stanici, gdje se vlakovi zaustavljaju samo dva puta svakog dana i gdje stoje samo po jednu minutu, oajniki juriti od konduktera do konduktera prekiinjui ih da te puste u vlak; kad jednom doputuje ovamo, onda opet u gradskoj upravi traiti da te stave na privremenu listu i jo tolike dane ekati na slobodan krevet u klinici. Dotle su bolesnici raspravljali o Prokinu sluaju. Sad ti vjeruj praznovjerju: ta smeta to je legao na onaj opasni krevet! estitali su mu i savjetovali da pristane na invalidninu, dok mu jo nude. Kad ti nude, uzmi! Kad nude, znai da tako i treba biti. Nude ti, a poslije e ti ve oduzeti. Ali Proka se protivio i tvrdio da se njemu radi. A oni mu vele da e se jo, budala jedna, na-raditi, dugaak je ivot. Proka je siao po dokumente. U sobi su se polako smirivali. Jefrem je opet otvorio knjigu, ali je itao retke ne shvaajui ih i ubrzo mu je to postalo jasno. Nije ih razumijevao zato to se trzao, uzbuivao, promatrao to se dogaa u sobi i u hodniku. Da bi ih mogao razumjeti, trebalo bi se sjetiti da je s njim gotovo. Da nita ne moe popraviti, nikoga ni u ta uvjeriti. Da su mu odbrojeni dani i da za tih odbrojanih dana mora obraunati sam sa sobom. Istom tada bi poeo razumijevati retke u knjizi. Istina, ti su reci bili otisnuti obinim crnim slovima na bijelom papiru. Ali nije bilo dovoljno biti pismen da bi ih ovjek proitao. Kad se Proka, ve s dokumentima u ruci, veselo uspinjao stepenitem, u gornjem predvorju opazio je Kostogutova i po-iazao mu: I igovi su okrugli, viaj! Jedan dopis bio je naslovljen na eljezniku stanicu s molbom da se tome i tome bolesniku, koji je upravo operiran, izda vozna karta bez ekanja. (Da nisu

spomenuli operaciju, morao bi, kao i ostali bolesnici, ekati na stanici u dugaku repu i moda ne bi otputovao ni za dva-tri dana.) U drugom dopisu, upuenom ambulanti u Prokinom mjestu, pisalo je neto nerazumljivo. Ne razumijem! pokazivao je Proka prstom. ta to tu pie, je 1' da? ekaj malo zakilji Kostogutov nezadovoljna izraza na licu. Na, uzmi, ja u promisliti i rei ti. Proka uze dragocjene dokumente i ode da se spremi za put. A Kostogutov se navali na ogradu i veliki uperak mu se objesi nad stepenitem. O latinskome on nije imao pojma, ba kao to nije znao ni jedan drugi jezik i kao to, uostalom, ni jednu drugu nauku osim topografije, i to vojne, koliko se ui na narednikom teaju nije poteno izuio. Ali, iako se uvijek i svagdje izrugivao obra90 zovanju, on bi dobro napeo oi i ui da ne propusti ni jednu jedinu siunu priliku koja e mu pomoi da postane malo obrazovaniji. Zavrio je jednu godinu geofizike, godine 1938, polazio je geodeziju 1946. i 1947. godine, a izmeu ta dva studija bio je u vojsci i u ratu, to mu nije pomoglo da uznapreduje u nauci. Meutim se Kostogutov uvijek sjeao izreke svog voljenog djeda: Budala voli pouavati a pametni voli uiti, i ak kad je bio u vojsci, oslukivao je sve to mu se inilo da je korisno, svaki pametan razgovor koji bi vodio oficir iz drugog puka ili vojnik iz njegova voda. Istina, oslukivao je uvijek tako da ne bi povrijedio vlastitu tatinu malko s visoka, kao da mu to ba nije jako potrebno. A kad se Kostogutov upoznao s nekim ovjekom, nikada nije urio da se predstavi i da se otkrije, nego je odmah ispitivao tko mu je novi znanac, kamo spada, odakle je i kakav je. To mu je mnogo pomagalo da svata uje i sazna. Posebno je imao prilike da napabiri kojekakvog znanja u krcatim moskovskim elijama poslije rata. Ondje su svake veeri drali predavanja razliiti profesori, doktori ili naprosto obrazovani ljudi o atomskoj fizici, zapadnoj arhitekturi, genetici, poetici ili pelarstvu a Kostogutov bijae najrevniji slualac na svim tim predavanjima. Jo pod drvenim leajevima Krasne Presne i na neizblanjanim daskama marvenih vagona, kad se pri prebacivanju iz zatvora u zatvor sjedilo na zemlji, ba kao i u logorskom krugu posvuda je on, uvijek, imajui na umu djedovu izreku, pokuavao nauiti ono to nije uspio saznati po fakultetskim predavaonicama. U logoru se upoznao s medicinskim statistiarem starijim, smjernim ovjekom, koji je u ambulanti ispisivao formulare i koga su ako treba slali po vodu za aj i saznao da je on bio predava klasine filologije i antike literature na lenjingradskom sveuilitu. Kostogutov je naumio da od njega pokua nauiti latinski jezik. Zbog toga je morao, po najveoj studeni hodati ovamo--onamo po krugu, nisu imali ni olovke ni papira, statistiar je gdjekad skidao rukavicu i pisao prstom po snijegu. (Starac mu je davao te instrukcije besplatno: naprosto se, bar na jedan as, opet osjeao ovjekom. A Kostogutov mu i onako ne bi mogao platiti. Samo su to njih obadvojica skoro skupo platili: posebno su ih pozivali na presluavanje, sumnjajui da su spremali bijeg i da zato na snijegu crtaju plan i poloaj mjesta. U priu o latinskome nitko nije vjerovao. Instrukcija je tako prekinuta.) Od tih lekcija Kostogutov je samo upamtio da rije casus Ili sluaj ima negativno znaenje i odatle zakljuio a da nije zakljuio ne bi to bilo teko i pogoditi da je kardiogram rije slina korijena. A tu je rije susretao na svakoj stranici Patoloke anatomije, koju mu je bila posudila Zoja. Tako je on bez po muke shvatio Prokinu dijagnozu: Srani tumor, sluaj koji ne podlijee operaciji. Ne samo operaciji, nego i bilo kakvoj drugoj vrsti lijeenja inae mu ne bi dali askorbin. I tako, nagnuvi se nad stepenite, Kostogutov nije razmiljao o prijevodu s latinskoga nego o naelu, koje je juer tumaio Ljudmili Afanasjevnoj, naelu da bolesnik mora sve znati. Ali to je naelo vrijedilo za ljude kao on, koji su proli svoje u ivotu.

A kako je s Prokom? tv Proka nije gotovo nita ponio sa sobom: nije on imao nikakve imovine. Ispraali su ga Sigbatov, Demka i Ahmadan. Sva trojica su koraali oprezno; jedan je uvao lea, drugi nogu, treemu je smetala taka. A Proka je veselo koraao i bijeli zubi su mu blistali. Ba isto tako iako se to dogaalo rijetko ispraali su zatvorenike na slobodu. 1 zar da mu kae kako e ga, odmah, ve pred ulazom, ponovo uhapsiti? Onda, to pie tu? upita Proka u prolazu posve nehajno. avo bi ga znao skupi usta Kostogutov a i brazgotina mu se pri tome skupi. Lukavi su ti sad ti lijenici, ne moe shvatiti to su napisali. Hajde, elim vam da ozdravite! Ozdravite i vi momci! Brzo kui! Brzo eni! Proka se rukova sa svima. Jo se na stepenicama veselo okretao i mahao im. 92 10 DJECA Samo je opipala prstom Demkin tumor, obgrlila ga oko ramena i otila dalje. Ali u tom trenu dogodilo se neto kobno. Demka je to osjetio. Popucale su pod njim grane njegove nade. Nije to odmah osjetio isprva su u sobi raspravljali i ispraali Proku, a on je smiljao ne bi li se preselio na njegov krevet kraj prozora koji je, eto, ispao sretan ondje je vidljivije, lake se ita i blie je Kostogutov s kojim je rado razgovarao. U tom asu je uao novi bolesnik. Bio je to preplanuli mladi, kao smola crne uredne i malko kovrave kose. Vjerojatno je ve odavno prevalio dvadesetu. Pod jednim i pod drugim pazuhom imao je po tri knjige. Zdravo, drugovi! doviknuo je on s praga i silno se svidio Demki: drao se vrlo jednostavno i otvoreno gledao oko sebe. Gdje je moje mjesto? inilo se kao da mu pogled ne prelazi po krevetu, nego po zidovima. Hoete li vi to mnogo itati? zapita ga Demka. Cijelo vrijeme! Demka se zamisli. Struno ili samo onako? Iz struke. E pa onda, neka, legnite vi kraj prozora. Odmah u vam napraviti krevet. A kakve su vam to knjige? Geologija, brate odgovori novajlija. I Demka proita jedan od naslova: Geokemijska istraivanja mineralnih nalazita. Hajde, legnite kraj prozora, ta vas boli? Noga. Mene isto noga. Jest, novajlija je oprezno stajao na jednu nogu, ali je inae bio takve figure da bi mogao klizati i plesati na ledu. Novajliji napravie krevet, i inilo se kao da je on ovamo doao samo po poslu: odmah je rasporedio pet knjiga na prozorskoj dasci a u estu se zadubio; itao je jedan sat, nita nije nikoga pitao, nikome se nije obraao, a onda su ga pozvali lijenici. 93 Demka je takoer pokuavao itati. Isprva se muio sa stereometrijom i gradio likove od olovaka. Ali pouci mu nisu nikako ili u glavu. A crtei segmenti pravca i nepravilni lomovi ploha podsjeali su Demku uvijek na jedno te isto. Odluio je da uzme laku knjigu ivu vodu nekoga Ko-evnikova, knjigu koja je ve dobila Staljinovu nagradu. Bio je to A. Koevnikov, a postojao je jo i S. Koevnikov, moda ak i V. Koevnikov. Demku je hvatala muka od tolikih pisaca. U prolom vijeku bilo je moda svega desetak pisaca, ali su svi bili veliki. A danas ih ima na tisue, promijeni im jedno slovo u imenu i eto ti novog pisca. Ima i Safronov, a ima i Safonov, ini se da to nije isti. A i taj Safronov: je li to uvijek isti? Nitko ne bi stigao da proita sve

te njihove knjige. A kad poneku i proita, bolje bi bilo da je nisi itao. Nicali su ti pisci, nitko nije za njih znao, dobivali Staljinove nagrade i zauvijek nestajali. Svaka knjiga, gotovo svaka malo deblja knjiga koja je izila prole godine dobila bi nekakvu nagradu. Svake godine je bilo etrdeset, pedeset nagrada. Demki su se u glavi pobrkali i naslovi. Mnogo se pisalo 0 filmovima Veliki ivot i Velika obitelj. Jedan od tih filmova bio je vrlo koristan, a drugi vrlo tetan, ali Demka nikako da upamti koji je koji, to prije to ni jedan ni drugi nije gledao. 1 pojmovi su mu se takoer brkali, i to to vie to je Demka o njima mislio i itao. Tek to je shvatio da gledati objektivno znai vidjeti stvari onakve kakve one jesu u ivotu, odmah je negdje proitao kako napadaju knjievnicu Panovu zbog toga to se nalazi na nesigurnu tlu objektivizma. A sve je to trebalo dokuiti, razumjeti i zapamtiti. itao je Demka ivu vodu i nikako da shvati je li ta knjiga takva magla i dim ili su njemu magla i dim u dui. Sve ga vie pri tiskala tuga i tjeskoba. Nije li se, moda, elio posavjetovati s nekim? Potuiti se? Moda bi, naprosto, htio ljudski porazgovoriti i osjetiti da ga bar malko ale. Naravno, itao je i uo da je saaljenje poniavajui osjeaj: on poniava i onoga tko saaljeva, i onoga koga saaljevaju. A ipak bi volio da ga bar malko ale. Jer Demku nikada u ivotu nitko nije alio. Ovdje u bolesnikoj sobi bilo je zanimljivo sluati druge i razgovarati, ali ne o ovome i ne na ovakav nain kako bi sad to elio. Meu mukarcima treba biti mukarac. U klinici je bilo mnogo ena, vrlo mnogo, ali Dema se ne bi ni usudio prijei prag njihove velike i bune sobe. Da je ondje na okupu toliko zdravih ena zanimljivo bi bilo u prolazu, kao uz put, onamo zaviriti i pogledati. Ali pred tim leglom bolesnih ena, on je okretao glavu bojei se da ne bi ugledao to neugodno. Bolest ih je odvajala kao zastor, zastor mnogo jai od obinog stida. Neke od tih ena, koje bi Dema susretao na stepenicama ili u predvorju, bijahu tako klonule, utuene, da nisu paljivo ogrtale ogrtae, pa je mogao vidjeti njihovu donju odjeu na grudima ili ispod pasa. Meutim takav prizor ga ne bi obradovao, nego izazivao bol. I zato je uvijek okretao glavu. Osim toga nije bilo ovdje lako upoznati se sa enom. Jedino ga je teta Stefa sama uoila, poela ga o kojeemu ispitivati, i on se s njome sprijateljio. Teta Stefa bila je ve i majka 94 i baka i imala je neke od onih opih osobina sviju baka bore i smijeak pun razumijevanja za ljudske slabosti. On i teta Stefa zastali bi negdje navrh stepenita i dugo razgovarali. Nitko nikada nije tako pozorno sluao Demu, i s toliko razumijevanja, ba kao da joj je on najblii na svijetu. I on joj je otvoreno priao o sebi, pa ak i o majci, o mnogoemu to ne bi nikome ivome spomenuo. Demki su bile dvije godine kad mu je otac poginuo u ratu. Tada je dobio ouha, ne ba prijazna ali pravina, s kojim se moglo pristojno ivjeti samo to se majka on tu rije pred Stefom nije izgovorio iako ju je u sebi ve odavno ponavljao prokurvala. Ouh ju je napustio, i dobro je uinio. Otada je majka dovodila mukarce u sobu u kojoj je spavao i Dema, ondje se naravno mnogo pilo (tjerali su i Demu da pije, ali on nije htio), a mukarci su ostajali do nekog doba: pokoji do ponoi, drugi do jutra. U sobi nije bilo nikakve pregrade a nije bilo ni mrano zato to su je obasjavale uline svjetiljke. I Demki se sve to tako smuilo da mu se inilo svinjcem ono o emu su njegovi vrnjaci zanosno sanjarili. Proao je tako peti i esti razred a u sedmom se Demka preselio starom kolskom podvorniku. Dvaput na dan Demka je dobivao hranu u koli. Majci nije bilo stalo da se vrati polako je crkavala i veselila se tome.

Dema je runo govorio o majci, nije se mogao svladati. Teta Stefa ga je sluala, vrtjela glavom da bi na kraju neobino zakljuila: Svi ive na ovom bijelom svijetu. Ovaj svijet je za sve isti. Prole godine se Dema preselio u tvorniko naselje, gdje je postojala veernja kola, i ondje su ga smjestili u dom. Dema je uio tokarski obrt i dobio drugu kategoriju. Nije ba osobito napredovao, ali, za razliku od raspojasane majke, on se nije opijao i nije pjevao svakakve pjesme nego se bavio svojim poslom. Uspjeno je zavrio osmi razred i prvo polugodite devetog razreda. Jedino to je volio bilo je da povremeno s dekima igra nogomet. I zbog tog jednog jedinog, sitnog zadovoljstva sudbina ga je kaznila: u guvi oko lopte netko je nehotice udario Demku kopakom po nozi, Demka se na to nije ni osvrtao, malko je epesao, a poslije je posve prolo. Ujesen je noga poela oticati i oticati, on se jo nikako nije odluivao da ode lijeniku, a kad je otiao, grijali su mu nogu, stanje se pogoralo, pa su ga poslali, prvo, na lijeenje u kotar, a onda ovamo. Zato je, pitao je Demka tetu Stefu, zato je i sama sudbina tako nepravedna? Eto, ima ljudi kojima cijelog ivota sve ide kao po loju, a drugima sve naopako. Jo se kae da sudbina ovisi o samome ovjeku. A nita ne ovisi o njemu. Ovisi o bogu tjeila ga je teta Stefa. Bog sve vidi. Treba to mirno primati, Demka. Jo gore ako sve ovisi o bogu, ako on sve vidi zato onda sve svaljuje na jednog jedinog ovjeka? Trebalo bi to nekako rasporediti... Ali da se treba pomiriti sa sudbinom, to nije bilo nimalo sporno. Jer ako se i ne pomiri ta ti drugo preostaje? 95 Teta Stefa je inae i ivjela u ovome mjestu pa su je keri, sinovi i snahe esto obilazili i donosili svakakve poslastice. Teta Stefa nita od toga nije zadravala za sebe nego je astila susjede i bolniarke a esto bi zovnula iz sobe i Demku i gurnula mu u ruku jaje ili valjuak. Dema se nikad u ivotu nije dosita najeo. Zbog toga to je neprestano i napeto razmiljao o jelu, inilo mu se da je gladniji nego to je zapravo bio. Ipak se ustruavao da pljaka tetu Stefu i, kad bi ve uzeo jaje, nastojao je odbiti valjuke. Uzmi, sinko! navaljivala je ona. Valjuak je s mesom. Treba ga jesti dok je mesojede. A zar poslije vie nee biti? Naravno da nee, zar ti to ne zna? Pa to dolazi poslije mesojeda? Mesopust, jasno! Pa to je jo bolje, teta Stefa, nije li mesopust jo bolji? Sve u svoje vrijeme. Bolji ili gori ali mesa onda nema. A mesopust nikako da zavri, je li? Kako ne bi zavrio! Prohuji za sedam dana. I ta emo onda? veselo upita Dema uivajui ve u mirisnom, domaem valjuku kakav u njegovoj kui nisu nikada spravljali. Sve sam antikrist, nita ne zna. Poslije dolazi veliki post. A to e nam taj veliki post? to e nam on? Post, pa jo -veliki. Zato, Demka, to bi te trbuh vukao prema zemlji kad bi se uvijek toliko nabokao. Zato treba ponekad i svjetla. Kakvog svjetla, ta e nam ono? Nije to Dema nikako mogao shvatiti jer je znao samo za jednu vrstu svjetla. Svjetlo je zato da te prosvijetli. Natate se bolje osjea, nisi li to nikad primijetio? Nisam, teta Stefa, nisam nikada to primijetio. Ve od prvog razreda, prije nego to je nauio itati i pisati, Demu su ve jednom zauvijek nauili da je religija otrov, prokleti reakcionarni nauk koji pogoduje samo lupeima. Zbog te religije se u nekim zemljama trudbenici nikako

ne mogu osloboditi eksploatacije. im se otresu religije, dobivaju novo oruje u ruke i slobodu. I sama teta Stefa sa svojim smijenim crkvenim blagdanima, koja je svaki as spominjala boga i bezbrino se smjekala ak u ovoj zlokobnoj klinici, teta Stefa s tim svojim valjucima bila je za nj posve reakcionarna linost. Ali usprkos tome ba sada, u subotu poslije ruka, kad su otili lijenici i ostavili bolesnike da razbijaju sebi glavu, kad je oblani, mrki dan jadno osvjetljavao bolnike sobe a u predsoblju i hodnicima gorjele svjetiljke, Dema je epesao uokolo i posvuda traio upravo reakcionarnu tetu Stefu, koja mu nije mogla savjetovati nita praktino osim kako e se pokoriti sudbini. Samo da mu je ne uzmu. Samo da mu je ne odsijeku. Samo da je se ne bude morao odrei. Da je dadne? Da je ne da? Da je dadne, da je ne da? Iako ga toliko paklenski boli da mu je se moda ne bi ni bilo teko odrei. 96 A tete Stefe nije bilo ni na jednom od uobiajenih mjesta. Meutim u donjem hodniku, na mjestu gdje se on irio u maleno predvorje, koje su u klinici smatrali crvenim kutiem, iako je ondje stajao i stol deurne sestre i njen ormar s lijekovima, Dema je ugledao djevojku, gotovo djevojicu, u istom onom ispranom, sivom ogrtau, ali po vanjtini nalik na filmsku glumicu; imala je plavu kosu, kakva se rijetko vidi, i jo ju je tako poeljala da joj se lagano pomicala i njihala na glavi. Dema ju je jo juer vidio na trenutak i ak je zadrhtao pri pogledu na taj kalpak plave kose. Uinilo mu se da je djevojka tako lijepa da se nije ni usudio zadrati na njoj pogleda okrenuo je glavu i otiao. Iako mu je po godinama ona bila najblia osoba u cijeloj bolnici (osim Sarhana kome su odrezali nogu), smatrao je da su mu takve djevojke posve nedostupne. Jutros ju je jo jednom na trenutak vidio s lea. ak i u toj bolnikoj odjei bila je nalik na osicu, odmah bi je poznao. A na glavi joj drhtao snopi plave kose. Oito je da je Dema nije namjerno traio, jer se ne bi mogao ni odluiti da joj pristupi i s njom upozna: znao je da bi mu se usta slijepila, kao da su od tijesta, mumljao bi neto nejasno i glupo. Ali kad ju je ugledao, srce mu je zaigralo u grudima. Nastojei da ne epa, nastojei da hoda to uspravnije, skrenuo je u crveni kuti i uzeo prelistavati republiku Pravdu, koju su bolesnici ve prilino prorijedili upotrebljavajui papir za zamatanje i u druge svrhe. Polovicu stola, prekrivenog crvenim stolnjakom, zauzimalo je bronano poprsje Staljina, u koga su glava i ramena bili vei nego u obina ovjeka. S druge strane, u dnu stola stajala je posluitelj ica, isto tako krupna, irokih usnica, nekako nalik na Staljina. Kako je bila subota, nadala se da nee biti guve, pa je na stolu rairila novine, sasula na njih sjemenke i ne pomaui se rukama slasno ih ljutila pijuckajui ostatke na te iste novine. Vjerojatno je svratila ovamo samo na asak, ali se nikako nije mogla okaniti sjemenki. Zvunik na zidu promuklo je hripao i iz njega se razlijegala plesna glazba. Za drugim stoliem dva bolesnika igrala su dame. Dema je vidio kutom oiju da je djevojka mirno i besposleno sjedila kraj zida, naprosto uspravna u stolici, jednom rukom pri-liskala ogrta na vratu, na onom mjestu gdje nije bilo nikakvih spona ako ih same ene ne bi prisile. Sjedio je tu taj plavokosi, neuhvatljivi, njeni aneo, i ne moe ga se dotai. A kako bi bilo divno o bilo emu s njome porazgovoriti! Makar i o nozi. Ljut sam na sebe, Demka je listao novine. Sad mu je jo palo na pamet kako nije htio gubiti vrijeme na frizuru pa je bio putao da ga iaju mainom do gola. Uinio joj se zacijelo kao obian klipan. Odjednom aneo ree: to si tako plaljiv? Ve se drugi dan mota i ne prilazi mi. Dema zadrhta i ogleda se. Tako je, kome bi drugom to rekla ako ne njemu? Plavi uperak ili perjanica njihali su se poput cvijeta na njezinoj glavi. 7 Odijel za rak

 ta si tako uplaen? Uzmi stolicu, donesi je ovamo, pa da se upoznamo. Nisam ja uplaen. Ali u glasu mu je neto zasmetalo da te rijei zvonko izgovori. Hajde, daj ovamo stolicu, smjesti se. Uzeo je stolicu i, trudei se da ne epa, odnio je do nje u jednoj ruci i stavio pokraj zida. Pruio je ruku. Dema. As ja prui mu ona svoju mekanu ruicu i ponovo je povue. Sjeo je i kao da mu sve to bijae vrlo smijeno: sjede jedno pokraj drugoga, ba kao mladenci. Ne moe je dobro ni pogledati. Ustao je i spretnije namjestio stolicu. A ti samo sjedi, nita ne radi? zapita Dema. Zato da radim? A zapravo i radim. ta radi? Sluam glazbu. Pleem u mislima. Ti sigurno ne zna. . U mislima? Bilo kako, makar i nogama. Demka nijeno pucnu usnama. Vidim ja odmah da si neiskusan. Mogli bismo ovdje zaplesati pogleda Asja uokolo ali nema mjesta, a i kakvi su to plesovi? Sluam samo zato jer mi je tiina uvijek muna. A koji ples je dobar? zadovoljno se uputao Demka u razgovor. Tango? Asja uzdahnu: Kakav tango, to su plesale nae bake! Sad je glavni ples rock'n'roll. Ovdje ga jo ne pleu. Ali ga u Moskvi pleu. I to majstorski! Dema nije primao svaku njenu rije, ali je naprosto uivao to s njome razgovara i to ima pravo da je promatra. Oi joj bijahu neobine zelena odsjaja. Ali oima ne moe promijeniti boju, kakve su takve su. Ipak su bile zgodne. Kakav je to ples! cmoknu Asja. Ali ti~iie bih znala pokazati, nisam ni ja vidjela kako se plee. A kako ti provodi vrijeme? Pjeva li? Ne, ne pjevam. Zato, ja pjevam. Tiina me mui. A ta ti onda radi? Da ne svira harmoniku? Ne ... zastidio se Demka. Nije joj bio dorastao. Kako da joj otvoreno istrese da njega privlai drutveni ivot! ... Asja naprosto nije znala to da misli: kakav zanimljiv tip! Moda se bavi atletikom? Ja se, eto, malko bavim peto-bojem. Skaem sto i etrdeset centimetara i postiem trideset i dvije desetinke u tranju. Ne... ne bavim se... Demka je tuno spoznavao da pred njom ispada posve neugledan. Kako neki ljudi uspijevaju veselo ivjeti. Demka to nikad nee znati... Malo sam igrao nogomet... I to ga je skupo stajalo. Pui li bar? Pije li? nadala se jo Asja. Ili pije samo pivo? U lijepe su nas kapute uvalili, sramota je i nositi! Poludjela bih kad bih ovdje ostala tjedan dana ... A zato si ti ovdje? __ Ja? Demka je neko vrijeme utio. Htio je ve spomenuti nogu, ali nekako razlono, polako, ovo nenadano pitanje ga je zbunilo. Ja imam na nozi... Sve do tada su rijei imam na nozi za njega zvuale uasno i gorko. Ali uz ovu otvorenu Asju, koja je sve lako prihvaala, ve je poinjao sumnjati da li je to tako strano. I nogu je ve spomenuo isto kao plau, bez stida. I ta ti kau? E pa, vidi ... Ne kau zapravo nita ... Hoe da je odreu. Rekao je to i mrana izraza na licu motrio vedro Asjino lice. Jesi li ti lud?! udari ga Asja po ramenu kao starog znanca. _ Zar nogu da odreu? Jesu li oni pri zdravoj pameti? Ne da im se lijeiti! Nipoto nemoj pristati! Bolje je umrijeti nego ivjeti bez noge, je li ti jasno? ivot je stvoren za sreu! Naravno, opet je imala pravo! Kakav bi to bio ivot sa takom? Eto, sad bi sjedio pokraj nje a gdje bi stavio taku? Kamo bi s batrljkom? ... Ne bi mogao

ni stolicu sam donijeti, morala bi mu je ona donijeti. Tako je, nema ivota bez noge. ivot je stvoren za sreu. Jesi li ve dugo ovdje? Koliko tome ima? Dema je brojio u sebi. Tri sedmice. Uasno! slegnu Asja ramenima. Ala je to neugodno! / dosadno! Bez radija, bez harmonike! I mogu misliti kakvi se razgovori vode ondje po sobama. Opet se Demka nije usudio rei kako on po cijele dane ui u sobi. Sve to je bilo u njemu vrijedno nestajalo je pod brzim dahom iz Asjinih usta. inilo mu se da su sve te vrijednosti pretjerane i ak nekako papirnate. Nasmijeivi se (a u sebi je znao da mu to nije smijeno), Demka ree: Raspravljali smo, na primjer, o tome od ega ljudi ive. ta to? Zato ljudi ive, razumije li? Oh! Asja je za sve imala spreman odgovor. I mi smo pisali takvu zadau: Zato ivi ovjek? Pie se onako kako stoji u programu: o beraicama pamuka, o muziljama, o herojima graanskog rata, o pothvatu Pavela Koragina i o tome kakav je tvoj odnos prema njemu, o pothvatu Matrosova i kakav je tvoj odnos prema tom pothvatu ... Pa kakav je? Kako: kakav je? Treba da kae da li bi sam uinio takav pothvat ili ne bi. Uiteljica trai da odgovori. Mi svi napiemo da bismo ponovili takav pothvat, zato da si pokvarimo poloaj u koli prije kraja godine? Samo aka Gromov ree: A kako bi bilo da ja to ne napiem, da napiem onako kako mislim? Dat u ja tebi, kae, kako ja mislim! Prilijepit u ti ja jedinicu! ... Jedna je djevojica napisala, zamisli: Ja jo ne znam da li volim svoju domovinu ili ne volim. Kad je uiteljica zagalamila: Kakve li strane misli! Kako da je ne voli? Moda je i volim, ali ne znam. Treba prvo da vidim. Nema ta da vidi! S majinim mlijekom si ve morala usisati ljubav prema domovini! Da si do 100 idueg sata sve ovo ponovo prepisala! Inae mi tu uiteljicu zovemo abom. Kad ue u razred, nikada se ne nasmijei. Sluaj je jasan: usidjelica, vlastiti ivot joj nije uspio pa se na nama osveuje. Osobito ne trpi zgodne djevojke. Asja je to izrekla oito dobro znajui koliko vrijedi lijepo lice. Bit e da je bolest jo nije pritegla, da ne zna za bolove, patnje, gubitak teka i zato jo nije izgubila svjeinu i rumenilo; naprosto je dojurila ovamo iz sportske ili plesne dvorane, samo na tri dana, radi pretraga. Ima li i dobrih uitelja? zapita Demka samo da ona ne bi zautjela, samo da neto govori i da je on moe gledati. Nema, ma kakvi! Sve sami naduveni purani! Uope, samo kad se sjetim kole... Ne da mi se ni govoriti. Njena radost i njeno zdravlje prelazili su i na Demku. Sjedio je sretan to ona tako brblja pred njim, nije se vie ustruavao nego se opustio. Nije elio da se bilo oko ega s njom prepire, rado bi se u svemu sloio, ma to on osobno o tome mislio. I to se noge tie bi mu laknulo i zaboravio bi na nju da ga nije ujedala i podsjeala da ju je izgubio i da jo ne zna do kojega e je dijela spasiti: do stopala, do koljena ili do bedra? Zbog te se noge njemu pitanje od ega ive ljudi? inilo toliko vano. I on ponovo upita: Nego, zbilja, ta ti misli, zbog ega... ivi ovjek? Toj je djevojci zbilja sve bilo jasno! Pogledala je Demku zelenkastim oima, kao da mu ne vjeruje da se ne ali i da je ozbiljno pita: Kako: zbog ega? Zbog ljubavi, naravno! Zbog ljubavi! ... I Tolstoj je rekao zbog ljubavi, samo u kojem smislu? I uiteljica je traila da uje od njih to zbog ljubavi ali u kojem smislu. Demka je ve ipak bio nauio da zavri i razmotri misao u svojoj glavi. Ali, ipak... zagrcnu se on (ma koliko da je bilo jednostavno, ipak mu je bilo teko izgovoriti) ljubav... ipak to ... Ljubav ne traje cijelog ivota. Ona je samo ... tek ponekad. U odreenim godinama. Do jednog vremena.

 U kojim godinama? U kojim godinama? ljutito zapitkivae Asja kao da ju je neim uvrijedio. Jedini ar je u naim godinama, u koje drugo doba? I kao da u ivotu ima ita osim ljubavi. Zadigla je obrvice i bila je toliko sigurna da joj nitko ne moe protusloviti a Demka nije ni pokuao. Njemu je bilo stalo do toga da je slua, a ne da se prepire. Okrenula se prema njemu, nagnula se i, iako nije ispruila ni jednu ruku, inilo se kao da je pruila obje ruke preko razvalina svih bedema na ovoj zemlji: To je zauvijek nae! I to danas! Ljudi svata lupetaju, pune ti ui: ovo je ovako, ovo je onako. A postoji samo ljubav, nita vie! Bila je tako otvorena pred njim kao da ve stotine veeri ovako priaju i priaju... I, inilo se, da nije ovdje stajala ona bolniarka sa sjemenkama, da nije bilo sestara, dvojice igraa i bolesnika, koji su hodali hodnikom, da bi mu ovog istog asa, ovdje, u ovome zakutku, u najboljim godinama njihova ivota, bila spremna pomoi i pokazati od ega ljudi ive. 101 I, malo-pomalo, Demkina noga, koja ga je muila u snu, koja ga je jo maloprije muila, utihnula je i prestala ga boljeti. Demka je gledao u rastvoreni Asjin ovratnik i usta su mu se lagano otvorila. Ono to je izazivalo toliku odvratnost, kada je to radila njegova mati, prvi put mu se uinilo kao neto u emu nema nikakve krivnje, nikakve prljavtine, kao neto to je jedino dostojna protutea svega runoga na ovoj zemlji. ta ti je? apnu Asja spremna da se nasmije, ali ipak obzirna. Zar ti jo nisi. .. Mileni, zar jo nisi... ? Demki udari krv u ui, u lice, u elo, kao da su ga uhvatili u krai. Za dvadesetak minuta ova je mlada djevojka sruila sve ono za to se on grevito drao godine i godine. Osuena grla on ju je zapitao kao da trai milost: A ti?... Kao to je pod ogrtaem imala samo bluzu, grudi i duu, tako i u rijeima nije nita skrivala pred njim, niti je smatrala da bi trebalo skrivati: Ih, naravno, jo u devetom razredu ... Jedna naa je zatrudnjela ve u osmom! Drugu su uhvatili u stanu gdje je ... za novce, shvaa? Imala je ve svoju tednu knjiicu! Tako su je i uhvatili! Zaboravila je u dnevniku, i uiteljica ju je nala. Danas je tako bar s pola djevojica... to prije, to zanimljivije! emu odlagati? Ovo je atomsko doba ... 102 11 RAK NA BREZI Neopipljivo olakanje, koje je donosilo subotnje vee, ipak se i ovdje osjealo, ak i u bolnikim sobama odjela za rak. Nije bilo jasno zato: ta bolesnike nisu njihove bolesti naputale preko nedjelje, niti su mogli ne razmiljati o njima. Jedino nisu morali razgovarati s lijenicima i nije bilo glavnog dijela terapije i vjerojatno se tome veselila ona vjeno djetinja ica u ljudskoj naravi. Kad se Demka, poslije razgovora s Asjom, oprezno stajui na nogu koja ga je sve vie stezala, uspeo uza stepenice i uao u svoju sobu, ondje je bilo ivo kao nikada. Nisu bili na okupu samo svi domai i Sigbatov, nego su se tu skupili i gosti iz prizemlja, meu njima mnogi znanci, kao to je bio stari Korejac Ni koga su pustili iz radiolokog odjela (dok su mu u jeziku jo bile radijske igle, drali su ga pod kljuem kao bankovni trezor) a bilo je i pravih novajlija. Jedan od novajlija, vrlo naoit, visoko zaeljan Rus, koji je imao bolesno grlo i govorio samo aptom, sjedio je ba na Demkinom krevetu, zauzevi polovicu leaja: sluali su svi odreda, ak i Mursalimov i Jegenberdijev, koji nije razumio ruski. Govorio je Kostogutov. Nije sjedio na leaju nego povie njega, na prozorskoj dasci, kao da time eli istai znaajnost trenutka. (Dok su deurale stroge sestre nije smio tako sjediti, ali je danas bio u slubi student Turgun, momak i po, kojemu je bilo jasno da zbog toga medicina nee propasti.) Jednu nogu, u arapi, Kostogutov je poloio na svoj krevet, a drugu je presavio u koljenu i

prebacio preko prve, kao gitaru, i, pomalo se ljuljajui, govorio uzbueno i glasno, tako da ga svi u sobi uju: Bio je jednom filozof po imenu Descartes. On je rekao; Sve treba podvri sumnji! Ali to se ne odnosi na nau stvarnost napomenu Rusa-nov strogo zaprijetivi prstom. Naravno da se ne odnosi Kostogutov se ak zaudi da se netko ne slae. Hou samo da kaem da mi ne moramo sluati lijenike kao kunii. Evo, vidite, itam ovu knjigu on podigne s prozora otvorenu, veliku knjigu napisali su je Abrikosov i Strukov. To je Patoloka anatomija, udbenik za fakultete. U 103 njoj pie da je jo gotovo neistraena veza izmeu razvoja tumora i centralnog ivanog sistema. A ta je veza nevjerojatna! Ovdje ak doslovce pie on potrai taj redak da postoje rijetki sluajevi spontanog izljeenja! Je li vam jasno ta tu pie? Nije rije o tome da bolesnik ozdravi, nego da se izlijei. ta kaete? U sobi zaagorie. Kao da je iz rastvorene velike knjige, poput opipljiva arena leptira, izletjelo ovo spontano izljeenje, i svaki od njih podmetao elo i obraze da bi ih se leptir u letu dobrohotno dotaknuo. Spontano! Kostogutov je odloio knjigu i mlatarao rairenim akama drei i dalje nogu na koljenu, kao gitaru. To znai da se odjednom, iz neobjanjivih razloga tumor raspadne i pone smanjivati! Smanjuje se, kopni i napokon nestane! ta kaete? Svi su utjeli upijajui priu otvorenih usta. Zar da tumor, tvoj tumor, taj pogubni tumor, koji ti je unitio cijeli ivot, odjednom sam uzmakne, razie se, splasne, nestane? Svi su utjeli pruajui lice prema leptiru, samo to je tvrdoglavi Poduev zakripio oprugama na krevetu i beznadno se natmu-rivi progunao: Zato bi, sigurno, trebalo imati... istu savjest. Nisu ga shvatili: da li on nastavlja razgovor ili lupeta neto svoje. Ali se Pavel Nikolajevi, koji ovaj put nije samo paljivo nego ak i sa simpatijom sluao susjeda Muktodera. nervozno okrenu prema Poduevu i ukori ga: Kakvo je to idealistiko trabunjanje! Kakve to ima veze sa savjesti? Stidite se, drue Podueve! Ali je Kostogutov spremno prihvatio: Dobro si to opalio, Jefreme! Odlino! Nemamo mi o nekim stvarima ni pojma. Poslije rata sam, na primjer, itao u jednom asopisu, mislim u Zvijezdi, vrlo zanimljiv lanak... ovjek u tijelu, negdje ispod glave, ima nekakvu modanu branu, i ona bia ili mikrobi, koji bi usmrtili ovjeka, ne mogu tako lako proi kroz tu branu prema mozgu dotle je ovjek iv. ta onda to znai? Mladi geolog koji, sve otkako je doao u sobu, nije ostavljao knjigu i sad je, sjedei na krevetu, kraj drugog prozora, nedaleko Kostogutova, drao knjigu u ruci i povremeno odizao glavu sluajui raspravu. Sad je opet odie. Sluali su i gosti i domai. A Federau je kraj pei njegov vrat bijae jo nedirnut i bijel, ali ve osuen sklupan leao na boku i sluao s jastuka. Snaga te brane, ini se, ovisi o odnosu kalijevih i natrijevih soli. Ako, recimo, prevladava jedna od tih soli, recimo natrijeva, onda nema opasnosti za ovjeka, nita ne prodire kroz branu, i on nee umrijeti. Ako, naprotiv, prevladavaju kalijeve soli, brana vie ne titi, i ovjek e umrijeti. A o emu zavisi koliina natrija i kalija? Eh, to je upravo najzanimljivije! Njihov odnos ovisi o ovjekovu raspoloenju! Shvaate li? Dakle, ako je ovjek veseo, ako je duevno vrst u brani ima vie natrija, i nikakva, nikakva bolest ne moe izazvati smrt! Ali tek to klone duhom, odmah e prevladati kalij, i on moe naruiti lijes. 104 1 f Geolog je sluao paljiva izraza na licu, kao iskusni student koji moe gotovopogoditi ta e se pojaviti na ploi u iduem retku. On se sloi:

 To je fiziologija optimizma. Po ideji je dobro. Vrlo dobro. I, kao da se boji da ne izgubi previe vremena, ponovo se zadubi u knjigu. Ni Pavel Nikolajevi se nije usprotivio. Muktoder je raspravljao potpuno nauno. Ne bih se udio raspredao je Kostogutov kad bi se-za stotinu godina otkrilo kako na organizam, ako je ovjeku ista savjest, izluuje nekakvu cezijevu sol koja presahne kad savjest nije ista. A upravo, recimo, o toj cezijevoj soli ovisi hoe li se elije pretvoriti u tumor ili e se tumor raspasti. Jefrem promuklo uzdahnu: Ja sam udesio mnoge ene. Ostavljao sam ih s djecom. Plakale su... Moj se tumor nee raspasti. Ama to je to!? raspali se Pavel Nikolajevi. Takve misli su nalik na crno, popovsko zatupljivanje. itali ste vi svakakvih bljezgarija, drue Podueve, i ostali ste bez ideolokog oruja! Prestanite zvocati o nekakvom moralnom savrenstvu. A to ste se vi toliko okomili na moralno savrenstvo? jetko e Kostogutov. Zato pobjesnite kad se spomene moralno savrenstvo? Kome ono smeta? Samo moralnim nakazama! Sluajte ... pazite vi ta govorite ree Pavel Nikolajevi sijevnuvi naoalima i njihovim rubom, i to tako strogo da ak posve uspravi glavu, kao da ga nikakva oteklina ne pritie s desne strane, ispod eljusti. Postoje problemi o kojima postoji odreeno miljenje! O tome vi vie nemate to raspravljati! Zato ne bih? tamnim krupnim oima zagleda se Kostogutov u Rusanova. Dosta! povikae bolesnici ne bi li ih smirili. ujte drue proapta slabanim glasom ovjek s Demki-nog kreveta poeli ste priati neto o brezovoj gljivi... Ali ni Rusanov, ni Kostogutov nisu htjeli popustiti. Oni nita nisu znali jedan o drugome, ali su bili silno nabrueni jedan na drugoga. Ako ve neto tvrdite, trebalo bi da posjedujete osnovnu pismenost! zvuno izgovarajui svaku rije poklopi Pavel Nikolajevi svog protivnika. O moralnom savrenstvu Lava Tol-stoja, i njemu slinih, Lenjin je jednom zauvijek sve rekao! I drug. Staljin! I Gorki! Oprostit ete jedva se savladavajui i proteui ruku prema njemu odgovori Kostogutov jednom zauvijek nitko nita ne moe tvrditi na ovoj zemlji. Kad bi bilo tako,, prestao bi ivot. I sva budua pokoljenja ne bi vie imala o emu govoriti. Pavel Nikolajevi se smeo. Porumenjeli mu vrci njegovih tankih bijelih uiju, a obrazi se osuli crvenim okruglim pjegama. (Nije imalo nikakva smisla prepirati se ovdje, zato to je subota, nego je trebalo ispitati kakav je to ovjek, odakle je, kakvim krugovima pripada i da li njegovi pogledi, koji upravo izazivaju svojom pogrenou, odgovaraju poslu koji on obavlja.) 105 Ja ne tvrdim brzao je Kostogutov da sam pismen u pogledu socijalnih nauka, nisam imao prilike da ih prouavam. Ali svojom kratkom pameu ipak shvaam da je Lenjin prigovarao Lavu Tolstoju zbog njegova moralnog savrenstva zato to je ono tada odvraalo drutvo od borbe sa samovoljom i revolucijom koja je dozrijevala. Tako ja mislim! Ali zato vi zatvarate usta ovjeku on objema, krupnim akama pokaza prema Poduevu koji se zamislio o smislu ivota u trenutku kada se nalazi na granici smrti? to vas toliko smeta ako on ita Tolstoja? Komu to kodi? Ili moda Tolstoja treba spaliti na lomai? Moda dravni Sinod nije jo tu stvar dotjerao do kraja? (Kako nije prouio socijalne nauke, Kostogutov je pobrkao >presvijetli s dravnim.) Sad su ve Pavelu Nikolajeviu silno gorjela oba uha. Bio je to otvoreni napad na dravnu ustanovu (nije, istina, uo tano koju), i to pred sluajno

okupljenim sluateljima, koji nisu bili izabrani sa spiska, i takav napad toliko je oteavao ovu situaciju da je trebalo taktino prekinuti raspravu a sluaj Kostogutova prvom prilikom ispitati. Zato Pavel Nikolajevi nije htio principijelno raspravljati o problemu nego je samo dobacio prema Poduevu: Neka ita Ostrovskoga. Vie e mu koristiti. Ali Kostogutov nije osjetio taktinost Pavela Nikolajevia, nije uo njegove rijei, nije se osvrtao nego je i dalje nastavljao raspravu pred nespremnim sluateljima: Zato spreavati ovjeka da razmilja? Napokon, na to se svodi naa ivotna filozofija? Ah, kako je ivot lijep! Volim te, ivote! ivot je stvoren za sreu! Kako je to duboko! Ali to ne moramo mi rei, ve to moe rei svaka ivotinja: koko, maka, pas. --- Molim vas lijepo, molim vas lijepo javio se Pavel Nikolajevi, ne vie po svojoj graanskoj dunosti, ne vie kao subjekt pripovijesti, nego kao njen objekt nemojmo razgovarati o smrti! Bolje da je i ne spominjemo. Nita vi nemojte mene moliti! odmahnu Kostogutov kao lopatom. Ako neemo ovdje razgovarati o smrti, gdje emo onda govoriti o njoj? Ah, naravno, mi emo vjeno ivjeti! Dobro, pa to onda hoete? dobaci Pavel Nikolajevi. to vi predlaete? Da cijelo vrijeme govorimo i razmiljamo o smrti? Da bi ona kalijeva sol prevladala? Ne moramo cijelo vrijeme malko se primiri Kostogutov shvativi da zapada u proturjenost. Ne moramo cijelo vrijeme, nego bar ponekad. To je korisno. Jer, to mi zapravo cijelog ivota ponavljamo ovjeku? Ti si lan kolektiva, ti si lan kolektiva! To je tano. Ali samo dok je iv. A kad mu kucne samrtni as, otputamo ga iz kolektiva. Jest da je lan, ali neka sam umre. Tumor nee pritisnuti cijeli kolektiv nego samo njega. Sluajte vi, vi, ba vi! on okrutno uperi prst u Rusanova. Hajde, recite, ega se vi sad najvie bojite na svijetu? Smrti!! I o emu se najvie bojite govoriti? O smrti! Kako se to zove? Licemjernost! 106 f j.N* U razumnim granicama je to tano tiho kaza simpatini geolog, ali su ga svi ipak uli. Toliko se bojimo smrti da ak nastojimo ne pomiljati na one koji su umrli. ak se ne brinemo ni o grobovima. E, to je istina sloi se Rusanov. Grobove heroja treba odravati, o tome pie i u novinama. Ne samo heroja, nego i svih ostalih govorio je geolog blago kao da i ne moe podii glasa. Bio je vrlo mrav i inilo se da u ramenima nema nikakve snage. Mi smo sramotno zapustili mnoga groblja, vidio sam to na Altaju, a i kod Novosibirska. Nema ograde, stoka hoda po njemu, svinje ruju. Zar je to u naoj nacionalnoj prirodi? Nije, prije smo pazili grobove ... Potovali! dobaci mu Kostogutov. Pavel Nikolajevi vie nije sluao, izgubio je svaku volju da se s njima prepire. Bio se zanio, neoprezno pomaknuo i bol, koju je izazvao tumor, stegnuo mu je vrat i glavu tako da mu vie nije bilo do toga da prosvjetljuje ove bukvane i rjeava njihove zablude. Na kraju krajeva, on je sluajno dospio u ovu kliniku i sad se ne mora u tekim trenucima bolesti saivljavati s njima. Najgore i najstranije je bilo da otok nije nita manji i da se poslije jueranje injekcije nije smekao. Pri pomisli na to, osjetio bi studen u trbuhu. Lako je Muktoderu raspravljati o smrti kad on prizdravi ja. Gost na Demkinu krevetu, krupni mukarac bez glasa, koji se drao za bolesni grkljan, nekoliko puta se pokuao umijeati i rei neku svoju misao ili prekinuti neugodni spor, ali njegov apat nisu uli, a on nije imao snage da se glasnije javi, ve je samo s dva prsta pritiskao grkljan, da bi olakao boli i pojaao glas. Bolesti jezika i grla i njemutost koju one izazivaju nekako osobito mue ovjeka i cijelo mu lice postaje samo odraz te muke. Zatim je

pokuao obuzdati svadljivce irokim pokretima ruku; a sada, kad drugi utihnue, on stade meu krevete i napokon se zauje njegov glas. Drugovi, drugovi! itao je on i inilo se kao da i drugi osjeaju koliko ga grlo boli. Dosta tih munih prepirki. Ionako nam je dosta nevolje od ovih bolesti! ujte, drugovi on krenu izmeu kreveta, pruajui ruku gotovo kao da zaklinje (drugu je drao na grkljanu), prema razbaruenom Kostogutovu koji je, kao kakvo boanstvo, sjedio na visokom prozoru tako ste zanimljivo poeli priati o brezovoj gljivi. Nastavite, molim vas! Hajde, Oleg, reci nam o toj gljivi! to si ono poeo? zamoli i Sigbatov. I bronani Ni, koji je teko prevrtao jezikom (prilikom posljednje terapije otpao mu je dio jezika a ostatak je sad natekao), obrati se nerazumljivo Kostogutovu istom molbom. I svi ostali ga zamolie. Kostogutov je osjetio nekakvu opaku lagodnost. Kako je on bio dugo naviknuo da pred slobodnima uti, da dri ruke na leima, da obara glavu postalo mu je to ve kao neka priroena mana, poput grbavosti od roenja, i nije se toga mogao osloboditi ni poslije robije, poto je ve cijelu godinu proivio u progonstvu. Dok bi se etao drvoredom bolnikog naselja i sad bi mu ruke najee bile sloene na leima. I, eto, slobodnjaci, s kojima toliko 107 godina nije smio razgovarati kao sa sebi ravnima i koji nisu mogli bilo o emu raspravljati s njime kao s pravim ljudskim stvorenjem a pogotovo nisu mogli da mu prue ruku ili da prime od njega pismo, ti su slobodnjaci sada, ne slutei ta se dogaa, sjedili pred njim, koji se slobodno smjestio na prozorskoj dasci i drao im predavanje i ekali da produi njihove nade. Isto tako je Oleg primijetio da vie ne osjea, kao to je to bio vian, razliku izmeu sebe i njih, nego da se u ovoj zajednikoj nevolji poistove-uje s njima. Osobito se odvikao da govori pred tolikim ljudima, kao to se odvikao od svih sastanaka, sjednica, mitinga, koji su mu sad bili nalik na smijean san. Ali kao to se ne moe zaustaviti kad se jednom zaleti na ledu, nego juri pa ta bude, tako se on i sada zaletio, ponesen ovim svojim sluajnim prizdravljenjem sluajnim, ali ipak prizdravljenjem i nije se vie mogao zaustaviti. Drugovi govorio je on neobino blagoglagoljivo to vam je neobina pria. uo sam je od bolesnika koji je dolazio na kontrolu dok sam ja jo ekao da me prime ovdje. I odmah sam, jer time nita nisam mogao izgubiti, napisao dopisnicu i naznaio adresu dispanzera. I danas stie odgovor! Prolo je samo dvadeset dana i odgovor je ve tu. Doktor Maslenikov mi se jo ispriava to nije prije odgovorio jer prosjeno odgovara na desetak pisama dnevno. A treba ti, ako hoe napisati pametno pismo, bar pola sata, je li tako? Znai da on svakog dana pet sati samo pisma pie! I nitko mu za to nita ne plaa! tavie, jo troi svaki dan etiri rublja za marke dobaci Dema. Tako je, dnevno etiri rublja, a mjeseno to iznosi sto dvadeset! I to mu nije dunost, nije mu posao, nego naprosto njegova dobra volja. Ili kako bi se to moglo nazvati? Kostogutov namjerno i znaajno pogleda Rusanova. Humanost, je li? Ali Pavel Nikolajevi je itao izvjetaj o budetu u novinama i pretvarao se kao da ne uje. Nema ni personala, nema pomonika, tajnika. Sve on to obavlja izvan slube. A i slavu time nikakvu ne stie. Ta za nas bolesnike lijenik je kao skelar; dok ti treba, dobar je, a poslije mu okrene lea. Ako nekoga izlijei, izlijeeni baci pisma. Pri kraju pisma se tui da mu bolesnici, osobito oni kojima je pomogao, prestaju pisati. Ne piu o dozama koje su uzimali, ni o rezultatima, i zato o n mene moli moli me da mu svakako odgovorim! A mi bismo se njemu trebali do nogu klanjati. Kostogutov je sam sebe uvjeravao da ga dira Maslenikovljeva nesebinost i marljivost i da eli govoriti o njemu i hvaliti ga. To treba da znai da on sam jo nije posve iskvaren. Ali je sigurno toliko iskvaren da se ne bi mogao, kao Maslenikov, svakog dana toliko gnjaviti s drugima.

 Hajde ti po redu, Oleg! molio ga je Sigbatov blago se osmjehujui i nadajui. Kako je on elio ozdraviti! Poslije tolikih godina i mjeseci tegobnog lijeenja, koje mu sad vie nije prualo nikakvu nadu kako bi bilo divno izlijeiti se odjednom i zauvijek! Zacijele ti lea, ispravi se i krene vrstim koracima osjeajui ponovo da si zdrav mukarac! Zbogom, Ljudmila Afanasjevna! Ja sam zdrav. Koliko su svi udjeli da doznaju neto o lijeniku-arobnjaku i o lijeku za koji ovdanji lijenici ne znaju! Ma koliko to oni javno nijekali ili otvoreno priznavali, svi do jednoga su u dubini due vjerovali da takav lijenik, ili takav travar, ili takva stara vraara negdje ive i da treba samo doznati gdje su, nabaviti lijek i spas je siguran. Ta nije valjda istina da je njihovu ivotu ve doao kraj! Ma koliko da se rugamo udesima dok smo jo zdravi, pri snazi i u blagostanju, im se ivot izvitoperi ili izopai, i samo nas udo moe spasiti, mi vjerujemo u to jedino i nevjerojatno udo! I Kostogutov, prikljuujui se pomamnom zanosu u kojem su svi ostali bolesnici napeto sluali njegove rijei, poe gorljivo govoriti vjerujui ak vie onome to je sam izgovarao nego pismu kada ga je u sebi itao. Ako hoe sve od poetka, arafe, onda sluaj. Za doktora Maslenikova mi je onaj bolesnik rekao da je bio stari kotarski lijenik Aleksandrijskog kotara, kod Moskve. Nekoliko je desetljea takav je prije bio obiaj radio u jednoj te istoj bolnici. I primijetio je da u medicinskoj literaturi sve vie piu o raku a meu njegovim seljacima nema oboljelih od raka. Kako to? (Da, kako to? Tko od nas nije u djetinjstvu zadrhtao pred Tajanstvenim? Tko nije zadrhtao dodirnuvi se nepojmljiva a dodirljiva zida preko kojega ne moe prijei ali preko kojega ipak proviri as neije rame, as neije bedro. I u naem svakodnevnom razumnom ivotu, gdje nema mjesta niemu tajanstvenomu, ono se ipak povremeno javi: ovdje sam! Ne zaboravi na mene!) ... I poeo je istraivati i istraivati ponavljae Kostogutov koji obino nita nije ponavljao a sada mu je to priinjalo zadovoljstvo i otkrio je ovo: seljaci iz okoline, tedei novce, nisu kupovali aj nego su mjesto toga kuhali gubu, koja se jo naziva i brezova gljiva. Da to nije vrganj? upade Poduev. ak i u njegovu oaju, kojem se ve bio prepustio posljednjih dana, zasjao je iznenada ovaj jednostavan i tako dostupan lijek. Kako je veina ljudi ovdje bila s juga, oni ne samo to nisu vidjeli tu gljivu, nego mnogi od njih nisu u ivotu vidjeli ni breze, pa prema tome nisu mogli naslutiti o emu pria Kostogutov. Ne, Jefreme, nije to vrganj. Nije to zapravo brezova gljiva, nego rak na brezi. Ako se sjea, vidio si je na starim brezama... Neki je zovu priraslicom, nalik je na runu vorugu, grbava je, odozgo crna a unutra tamnosmea. To je onda trud? nagaao je Jefrem. Neko su njime palili vatru? Moe biti. Dakle, Sergeju Nikitiu Maslenikovu palo je na pamet: moda se ti ruski seljaci brezovom gubom ve nekoliko stoljea lijee od raka a da to i ne znaju. Vre profilaksu, naime? klimnu glavom mladi geolog. Cijelo vee nije zbog njih mogao itati, ali je ipak vrijedilo sluati ovakav razgovor. Nego, nije bilo dovoljno da to samo nasluti, je 1' tako? Trebalo je to i ispitati. Trebalo je godine i godine promatrati one koji piju taj prirodni aj i one koji ga ne piju. I jo, osim toga, davati aj onima koji dobiju tumor a to znai preuzeti na sebe odgovornost da ih ne lijei drugim sredstvima. Trebalo je ustanoviti do koje temperature i u kojoj koliini treba kuhati taj aj, da li da provrije ili da ne provrije, i koliko da se aa ispije svakog dana, i da li ima tetnih posljedica, kojem tumoru pomae vie, a kojem manje. Nikad kraja ... I onda? Onda? uzbuivao se Sigbatov. A Dema je mislio: bi li moglo pomoi i njegovoj nozi? Moda bi mogao spasiti nogu?

 E onda je on poeo odgovarati na pisma. Tako je i meni napisao kako se treba lijeiti. I imate adresu? gorljivo upita bolesnik slabana glasa drei se rukom za sipij ivo grlo i izvlaei iz depa notes i nalivpero. Je li vam napisao kako se uzima? Spominje li to, da pomae i za rak grla? Ma koliko da je Pavel Nikolajevi nastojao pokazati vrstinu karaktera i kazniti svog susjeda potpunim prezirom, nije mogao mimoii ovakav razgovor. Nikako vie da se udubi u smisao i u brojke nacrta dravnog budeta za 1955. godinu, koji e biti predloen Vrhovnom sovjetu; otvoreno je odbacio novine i polako se okrenuo prema Muktoderu ne skrivajui nadu da e ovaj jednostavni narodni ruski lijek pomoi i njemu, sinu ruskog naroda. Bez ikakve neprijateljske namjere, kako ne bi razljutio Mukto-dera, Pavel Nikolajevi za svaki sluaj ipak upita: A je li ta metoda slubeno priznata? Je li je potvrdio neki ured? Kostogutov se nasmijei odozgo, s prozora. to se tie ureda, nemam pojma. Pismo on zamae malim, utim listom papira, koji je bio ispisan zelenom tintom pismo je konkretno: kako se usitni, kako namae. Da je to prolo kroz sve urede, mislim da bi nam sestre ve raznosile napitak od gube. I na stubitu bi stajala bava. Ne bi trebalo pisati u Aleksandrov. Aleksandrov zapisa bre-bolje bolesnik bez glasa. Koja pota? Ulica? htio je to prije sve saznati. Ahmadan je takoer sluao sa zanimanjem i jo stizao da ono najvanije prevede Mursalimovu i Jegenberdijevu. Ahmadanu inae ta brezova gljiva nije bila potrebna, jer je on prizdravljao. Samo mu neto nije bilo jasno: Ako ta gljiva koristi, zato je lijenici ne upotrebljavaju kod lijeenja? Zato je obavezno ne primjenjuju? Dugo to traje, Ahmadane. Jedni jo ne vjeruju, drugi nee iznova da ue svoj posao i zbog toga koe, drugi koe zbog toga da bi nametnuli neku svoju metodu. A mi ne moemo birati. Kostogutov je odgovorio i Rusanovu i Ahmadanu, ali bolesniku bez glasa nije odgovorio nije mu dao adrese. Uinio je to neprimjetno kao da toboe nije uo, kao da nije stigao, a zapravo mu nije htio dati adresu. Nije mu je htio dati, jer je u tom mutavom ovjeku bilo neto oholo, iako je, inae, naoko vrlo pristojan po svojoj pojavi i licu mogao bi biti direktor banke, a u kakvoj 110 maloj junoamerikoj dravi bio bi ak i predsjednik vlade. Olegu? je bilo nekako ao potenog starog Maslenikova, koji se iskidao piui pisma nepoznatim ljudima obasut e ga taj mutavac pitanjima. A, s druge strane, morao je saaljevati to sipljivo grlo, u kome vie nema ljudske zvunosti, zvunosti koju ne znamo cijeniti dok je ne izgubimo. A, s tree strane, sam Kostogutov je i te kako znao kako se boluje, bio je, kao specijalist, upuen u svoju bolest, ve je itao i Patoloku anatomiju, pokuavao je 0 svakom problemu saznati togod od Ganhartove ili Doncove, ve je dobio i odgovor od Maslenikova. I zato da ba on, koji je toliko godina bio obespravljen, mora pouavati ove slobodne ljude kako e se iskoprcati ispod lavine to se okomila na njih? Ondje gdje se formirao njegov karakter vladao je takav zakon: Ako nae. neto, uti, udesi li neto, ne pokazuj nikome. Ako svi navale pisati Maslenikovu, on nee stii da drugi put odgovori Kosto-gutovu. O svemu tome on nije razmiljao, spoznao je to u jednom hipu, tek to je okrenuo brazgotinu od Rusanova prema Ahma-danu mimoiavi bolesnika bez glasa. Spominje li nain upotrebe? zapita geolog. On je i onako imao uza se, dok je itao knjigu, spremnu olovku i papir. Uzmite olovke, pa u vam diktirati nain upotrebe ree Kostogutov. Svi su se uzvrpoljili traei jedan od drugoga olovku i komadi papira. Pavel Nikolajevi nije nita imao uza se (a kod kue je imao najmodernije naliv-pero s uvuenim vrhom!), i Demka mu posudi olovku. Sigbatov, Federau i Jefrem nisu htjeli pisati. Kad su svi bili spremni, Kostogutov poe polako diktirati iz

pisma, objanjavajui uz put kako se ta gljiva sui, ne previe, kako se drobi, kako se namae i kuha, cijedi i kako se pije. Neki su bolesnici pisali bre, neki nespretni je, neki molili da ponovi a u sobi je zavladala nekakva prijateljska toplina. Inae se dogaalo da jedan drugome neljubazno odgovaraju ali to im je sada preostalo? Njihov zajedniki neprijatelj bijae smrt, 1 to da razdvoji ljudska bia na ovoj zemlji ako se protiv njih jednom ustoboi smrt? Poto je sve zapisao, Berna izgovori polako i dubokim glasom, koji nije odgovarao njegovim godinama: Tako ... ali otkuda breze, kad ih ovdje nema? Svi uzdahnue. Pred oima im se, bez obzira jesu li odavno napustili Rusiju (neki od njih i dobrovoljno) ili nisu nikada ondje bili, ukazala ta tiha umjerena zemlja koju ne pali vrelo sunce, koju as rosi nestalna kia, as plave proljetni povodnji, to blatom prekrivaju poljske i umske staze, ta mirna zemlja u kojoj raste obina bjelogorica, toliko potrebna ovjeku. Ljudi koji su ivjeli u toj zemlji nisu uvijek mogli razumjeti svoj zaviaj, nisu ga mogli prihvatiti, eljeli su svijetloplavo more i banane, a sad je, odjednom, bilo jasno to zapravo treba ovjeku: crni runi izrast na bijeloj brezi, njena bolest, njen rak. Jedino su Mursalimov i Jegenberdijev znali da i ovdje, u stepi i u brdima uvijek imaju ono to im je potrebno, jer je na svakom mjestu nae zemlje predvieno sve to treba ovjeku, samo to treba znati i umjeti pronai. lit Treba nekoga zamoliti da nam nakupi tih gljiva i poalje odgovori geolog Demki. ini se da je i njemu bilo stalo do te gube. ak i Kostogutov, koji je otkrio taj lijek i dobio pismo iz Rusije, nije ondje imao nikoga tko bi mu ga mogao poslati. Neki od njegovih su umrli, drugi su nestali, treima se nije mogao obratiti, etvrti su bili zatucani gradski ljudi koji ne bi znali pronai ni breze a pogotovo ne gube na njoj. Nije znao ta bi ga sad vie veselilo nego da se, kao to pas odlunja da trai neku neznanu travu, uputi na mjesec-dva u umu, otkida te priraslice, drobi ih, kuha na vatri, pije i osjea kako mu se, kao ivotinji, vraa zdravlje. Bilo bi divno cijele mjesece i mjesece hodati po umi i brinuti se samo za vlastito zdravlje. Ali njemu je bilo zabranjeno da se vrati u Rusiju. A drugi, opet, koji su mogli onamo otputovati, nisu bili naueni mudrosti da u ivotu treba mnogo rtvovati stresti sa sebe sve osim onoga najvanijeg. Oni su vidjeli zapreke i ondje gdje ih nije bilo: kako dobiti ispravu ili otpusnicu bez koje ne bi, toboe, mogli u potragu za gljivama? Kako oskvrnuti ustaljeni red ivota i rastati se od obitelji? Kako nabaviti novce? Kako se obui za takav put i to ponijeti sa sobom? Na kojoj stanici sii i gdje se raspitati o svemu ostalcme? Mlatarajui pismom, Kostogutov doda: Spominje takoer da ima takozvanih nabavljaa, poduzetnih ljudi koji skupljaju tu gubu, sue je i alju pouzeem, samo skupo naplauju po petnaest rubalja za kilogram, a mjeseno ti treba est kilograma. Kako oni imaju pravo na to? raspali se Pavel Nikolaje-vi i lice mu postade tako administrativno strogo da bi se svaki nabavlja morao pred njim uplaiti i napuniti gae. Kako ih ne pee savjest da trae tolike pare za ono to im priroda besplatno nudi. Ne deri se! obrecnu se na nj Jefrem. (On je nekako naroito runo izgovarao rijei, moda namjerno, moda to mu je jezik smetao.) Ti misli da je to samo tako: otii i uzeti? Treba hodati po umi s vreom i sjekirom. A zimi i na skijama. - Ali svejedno im je previe petnaest rubalja po kilogramu, prokleti spekulanti! nije poputao Rusanov, a lice mu se ponovo osulo crvenim pjegama. Za njega je to bilo u prvom redu principijelno pitanje. Kako su godine prolazile, Rusanov je sve vie i vre vjerovao da su za sve nae propuste u

raunu, poslu, obradi i nabavci krive spekulacije. Upravo one sitne spekulacije kao kad neke sumnjive osobe prodaju po ulicama zeleni luk, rotkvice i cvijee, neke seljanke mlijeko i jaja na trnici, a po stanicama raeni kruh, jabuke, vunene arape, pa ak i prenu ribu. Naravno i one krupne spekulacije kad se roba s dravnih skladita odvozi kamionima nekamo ispod ita. I kad bi te spekulacije bilo mogue iskorijeniti, sve bi kod nas krenulo nabolje i uspjesi bi bili jo znaajniji. Nita loe nije bilo u tome ako ovjek svoj materijalni poloaj poboljava velikom dravnom plaom ili visokom mirovinom (Pavel Nikolajevi je i sam matao kako da se domogne posebne mirovine). U tom sluaju moe se smatrati da su i automobil, i ljetnikovac, i mala vila obini plodovi rada. Ali kad bi automobil iste tvornike marke ili ljetnikovac istoga standardnog tipa netko drugi nabavio spekulacijom, onda bi se to ve moglo smatrati za zloin. Pavel Nikolajevi je sanjao, upravo sanjao o tome kako bi spekulante esto trebalo javno pogubiti. Javna smaknua mogla bi brzo i temeljito ozdraviti nae drutvo. E, pa u redu razljuti se sad i Jefrem. Nemoj galamiti, nego otputuj i uredi nabavku kako hoe. Ako hoe, dravnu, ako hoe zadrunu. A ako ti je skupo petnaest rubalja, ti ne naruuj. Rusanov je shvaao gdje poinju neprilike. Mrzio je spekulante, ali je znao da njegov tumor nee ekati dok taj novi lijek odobri Medicinska akademija i dok oblasti centralne Rusije i tamonje zadruge ponu njime opskrbljivati bolnice. Mutavi novajlija s notesom popne se kao dopisnik kakva uglednog lista na leaj Kostogutova i uze ga zapitkivati sipljivim aptom: A adresa nabavljaa?... Je li naveo u pismu adresu nabavi jaa? I Pavel Nikolajevi se spremi da pribiljei adresu. A Kostogutov, tko zna zato, nita ne odgovori. Bila u pismu adresa ili ne bila, tek on nita ne odgovori, sie s prozorske daske i stade pod krevetom nogom traiti cipele. Usprkos bolnikoj zabrani, on ih je zadrao i skrivao kako bi se mogao napolju proetati. A Dema skloni recept na noni ormari i, nita vie ne zapitkujui, oprezno poloi nogu na leaj. Toliko novaca on nije imao, niti e ikada imati. Pomagala je breza, ali ne svima. Rusanovu je bilo vrlo neugodno to je poslije sukoba s Mukto-derom koji nije bio prvi u ova tri dana sada tako otvoreno upijao njegovu priu i eljno iekivao adresu. I, valja da bi se Muktoderu nekako udvorio, Pavel Nikolajevi, ne namjerno, nego nehotice istiui ono to ih spaja, izree posve iskreno: Tako je to! ta je gore na svijetu od... (raka, pa on nema rak!) ... ovoga ... onkolokih ... i raka uope? Ali Kostogutova nije nimalo ganula ova povjerljivost ovjeka koji je bio stariji od njega, i po godinama, i po poloaju, i po iskustvu. Omatajui nogu riim obojkom, koji mu se bio skorio oko potkoljenice, i obuvajui runu cipeletinu, koja je bila iskrpa-na na mjestima gdje se koa pregiba, on dobaci: ta je gore od raka? Kuga! Teka i grozomorna rije odjeknu u sobi snano kao plotun. Pavel Nikolajevi se dobroudno namrti. E, zato to? Zato bi ona bila gora? Proces bolesti je sporiji. Kostogutov se zabulji svojim tamnim i neprijateljskim oima u svijetle naoale i u svijetle oi Pavela Nikolajevia. Gora je zato to te, jo dok si iv, odvoje od svijeta,, otkinu od rodbine i strpaju iza reetaka. Zar mislite da je to bolje od tumora? 8 Odjel za rak 113 Pavelu Nikolajeviu postade nelagodno osjeajui se nemoan pred tim bliskim tamnim i otrim pogledom ovog neotesanog i nepismenog ovjeka. Samo sam htio rei... te proklete bolesti uope ... Svaki inteligentni ovjek shvatio bi da sad treba ispruiti ruku. Ali Muktoder to nije mogao shvatiti. On nije osjetio taktinost Pavela Nikolajevia. Ispravivi se u cijeloj svojoj visini i navu-kavi prljavi, sivi

iroki pamuni, enski ogrta, koji mu je padao gotovo do cipela i sluio mu kao kaput za izlaske, on zadovoljno izgovori, mislei da te rijei zvue mudro. Jedan filozof je rekao, da ovjeku ne bi bilo kraja kad se ne bi mogao razboljeti. Iz depa na ogrtau izvadi vojniki pojas irok etiri prsta, s preicom u obliku petokrake zvijezde, stegne njime iroki enski ogrta pazei jedino da ne pritisne oteklinu. I, s bijednom jeftinom cigaretom jednom od onih koje se ugase prije nego izgore dokraja poe prema izlazu. Novinar sipljiva glasa uzmicao je ispred Kostogutova u prolazu izmeu kreveta i, usprkos svoje bankarsko-ministarske vanjtine, tako ga ponizno preklinjao kao da je Kostogutov uvena zvijezda onkologije koja zauvijek naputa bolniku zgradu. Recite, molim vas, koliko tumora grla, na svakih sto moemo smatrati rakom? Sramota je rugati se bolesti i nevolji, ali i bolest i nevolju treba tako podnositi da ne izazivaju porugu. Kostogutov se zagledao u izgubljeno i uplaeno lice tog ovjeka koji se danas tako smijeno ueprtljio i koji je prije bolesti bio zacijelo vrlo zadovoljan sam sa sobom. Cak i ta navika, inae posve razumljiva, da u razgovoru pritie prstima bolesni grkljan doimala se sad nekako smijeno. Trideset i etiri posto nasmijei se Kostogutov i proe mimo njega. Nije li se i on danas previe raskokodakao? Nije li rekao togod to nije trebalo rei? Nemirni novinar nije se meutim micao od njega, pojurio je za Olegom niza stepenice i, onako krupan, presavijao se u pasu moljakajui i hripajui mu preko ramena: ta mislite, prijatelju, ako me tumor ne boli, sluti li to na dobro ili na zlo? ta to pokazuje? Dosadni i jadni ljudi. Tko ste vi? upita Kostogutov zastavi. Predava ovjek velikih uiju, sivkaste brino poeljane kose, gledao je u Kostogutova s puno nade, kao u lijenika. Filozof nastavi, prenuvi se i zastavi, tobonji direktor banke. Mnogo puta se namrtio i ve oprostio Kostogutovu njegove neumjesne i nespretne citate iz drevnih filozofa. On mu nita nije zamjeravao, samo je traio od njega adresu nabavljaa. Predava, pa ba na grlo! Kostogutov zavrti glavom. Nije se nimalo kajao to maloprije u sobi nije glasno objavio svima adresu nabavljaa. Prema pojmovima sredine, kroz koju se provlaio sedam godina kao kroz tkalaki stan, tako bi mogao postupiti samo neodgovoran tip: u tom bi sluaju svi navalili na nabavljae, cijene bi porasle i nikada ne bi doao do gljive. Ali je zato dobrim ljudima pojedinano morao dati adresu. Oleg je znao da e je dati onome geologu s kojim jo nije izmijenio ni deset rijei, jer mu se svidjela njegova njuka i jer se onako zauzeo za groblja. Dat e i Demki, samo to Demka nema novaca. (Nije ih imao ni Oleg, ni on nee imati ime da kupi brezovu gubu.) I Federauu bi mogao dati, i Niu, i Sigbatovu oni su mu drugovi u nevolji. Ali neka svaki zatrai posebno, a ako ne zatrai, nee ni dobiti. Ovaj predava, filozof beznaajan je ovjek kako se inilo Olegu i sigurno svata lupeta u svojim predavanjima. Moda samo izaziva pomutnju u mozgovima? ... I ta e mu cijela ta njegova filozofija, kad ga bolest moe tako pokolebati? Nije ni udo da mu je pogodila ba grlo! Zapiite adresu nabavljaa! naredi Kostogutov samo u je vama dati. Filozof se zahvalno i hitro lati papira. Poto mu je saopio adresu, Oleg ga napusti i to je bre mogao, prije nego zatvore vanjska vrata, izie da se proeta. Na ulaznom stepenitu, pred vratima, nije bilo nikoga. Oleg je zadovoljno udahnuo mutni, hladni, nepokretni zrak, i, prije nego je i proistio plua, odmah zapalio cigaretu koja mu je uvijek nedostajala da bi bio potpuno sretan (iako mu je ak i Maslenikov u svom pismu, a ne samo Doncova, napomenuo da mora prestati puiti).

Nije bilo vjetra i nije bile studeno. U odsjaju prozora vidio je nedaleku baru u kojoj se voda crnjela, jer se nije bila smrzla. Bio je istom peti veljae, a proljee je ve stiglo, to je bilo vrlo neobino. Neka lagana isparina, koja nije bila nalik na pravu maglu, ispunjavala je zrak bila je toliko lagana da nije zakrivala vidik, nego ga je samo umekavala priguujui svjetla svjetiljki i prozora u daljini. Lijevo od Olega dizale su se prema nebu, povrh krova, etiri topole u obliku piramide, etiri topole kao etiri sestre. S druge strane stajala je usamljena topola, ali vrlo granata i jednako visoka kao ostale etiri. Odmah iza nje bilo je mnogo gustog drvea i protezao se klinasti vrh parka. Kameno ulazno stepenite trinaestog odjela nije imalo ograde i sastojalo se od svega nekoliko stepenica, koje su se strmo sputale prema asfaltnom drvoredu, omeenom s obiju strana gustom ivicom. Nigdje jo nije bilo lia ali je gusto granje ve najavljivalo ivot. Oleg sie da se proeta po parku osjeajui svakim korakom kako mu se noga raduje to moe tako vrsto stupati, kako se raduje to je iva noga ivog ovjeka. Ali ga je pogled s ulaza opinio, i on je zastao ondje naas da popui cigaretu. Svjetiljke i prozori u zgradama suelice mutno su sjali. Drvoredima gotovo nitko vie nije hodao. Kad ne bi dopirala buka s oblinje eljeznike pruge moglo bi se uti kako jednolino umori rijeka, brza gorska rijeka, koja je proticala i pjenila se neto nie iza susjednog bolnikog trakta, pod strminom. A jo dalje, iza strmine, preko rijeke, protezao se drugi park, vjerojatno gradski park, i iz tog parka (iako je ipak bilo hladno) 115 ili iz otvorenih klupskih prozora dopirala je plesna muzika duhakog orkestra. Bila je subota i negdje se plesalo... Netko je s nekim negdje plesao... . . Oleg bijae uzbuen, uzbuen to je toliko govorio i sto su ga tako sluali. To uzbuenje jo je produbio i pojaao osjeaj da mu se iznenada vratio ivot, za koji je mislio jo prije dvije sedmice da ga zauvijek naputa. Istina, taj mu ivot nije obeavao nita od onoga to se smatra za dobro i za to su se borili ljudi ovoga gradia: ni stana, ni imutka, ni drutvenog uspjeha, ni novca ali mu je obeao mnoge sutinske radosti koje je on i te kako nauio cijeniti: pravo da koraa zemljom ne oekujui zapovijedi; pravo da bude sam; pravo da promatra zvijezde koje ne zasjenjuju reflektori logorskog kruga; pravo da nou ugasi svjetlo i spava u tami; pravo da baci pismo u potanski sandui; pravo da se nedjeljom odmara; pravo da se kupa u rijeci. Da, bilo je jo mnogo, mnogo takvih prava. Jedno od njih je bilo i pravo da razgovara sa enama. Sva ta udesna, nebrojena prava pomagala su mu da ozdravi! I on je stajao, puio i uivao. Dopirala je glazba iz parka, Oleg ju je sluao i inilo mu se kao da ne uje nju, nego zapravo etvrtu simfoniju Cajkovskoga, koja je odzvanjala u njemu samome, njen nemirni, tegobni poetak i jednu divnu melodiju iz tog poetka. Tu je melodiju Oleg protumaio na svoj nain, iako ju je moda krivo shvatio: kao da junak koji se vratio u ivot ili koji je bio slijep, a sad progledao, neto napipava, prelazi rukom po predmetima ili po dragom licu, pipa i jo se boji povjerovati vlastitoj srei, povjerovati da ti predmeti zaista postoje i da mu se vraa vid. 116 12 STRASTI SE VRAAJU U nedjelju ujutro, kad se brzo oblaila da poe na posao, Zoja se sjetila kako ju je Kostogutov bio zamolio da za idue deurstvo svakako obue onu istu sivozlaanu haljinu iji je ovratnik one veeri ugledao ispod ogrtaa i koju je htio vidjeti pri danjem svjetlu. Ugodno je ispuniti takve nevine molbe. Ta joj je haljina upravo odgovarala danas, jer je bila polusveana, a ona se nadala da toga prijepodneva nee imati mnogo posla i oekivala je da e Kostogutov doi da je razonodi.

Tako se na veliku brzinu ponovo presvukla, obukla traenu haljinu, popravila je nekolikim udarcima dlana, poeljala ike, a tada je ve bilo krajnje vrijeme da poe; kaput je navukla ve na samim vratima, a baka joj je jedva uspjela ugurati doruak u dep. Bijae hladno, ali vie ne ba zimsko, vlano jutro. U Rusiji se po takvu vremenu izlazi u kabanicama. Ovdje na jugu, meutim, drugaije su predodbe o tome to je hladnoa a to vruina: jo po vruini hoda se u vunenim kostimima, kaput se oblai ve vrlo rano i skida kasno, a onaj tko ima bundu jedva eka poneki studeni dan. Zoja je na uglu odmah primijetila tramvaj, cijeli blok je pretrala za njim, posljednja uskoila i, zamiljena, crvena, zastala na stranjoj platformi gdje je popuhivao vjetar. Tramvaji u ovome gradiu bili su polagani, glasni, na okretitima su prodorno kripali na tranicama; vrata se nisu automatski zatvarala. Zadihala se i ak joj je srce udaralo u grudima, ali je jedno i drugo godilo mladom tijelu, jer bi ubrzo prolo, i onda se osjeala jo zdravija i prazniki raspoloena. Kad su fakultetski praznici, onda joj se sam posao u klinici tri i pol deurstva sedmino ini kao lagani cdmor. Naravno, bilo bi jo lake bez deurstva, ali se Zoja ve navikla na dvostruku brigu: ve je drugu godinu studirala i radila. Praksa u klinici nije bila osobita, i Zoja nije radila zbog prakse nego zbog novaca: od bakine mirovine ne bi se moglo ni prehraniti. Zojina stipendija bi odmah isparila, otac nikada nije nita slao, a Zoja ga nije ni traila. Od takva oca nita joj nije ni trebalo. 117 Poslije posljednjeg nonog deurstva ovo su bila prva dva dana praznika. Zoja nije ljenarila jer na to nije bila navikla ak ni u djetinjstvu. Prvo je poela sebi siti, za proljee, bluzicu od krep--oreta koji je bila kupila jo na rasprodaji u prosincu (baka je uvijek govorila: Ljeti spremaj saonice, a taljige zimi, a prema toj poslovici u trgovinama je zaista ljetnu robu bilo najlake kupiti zimi). ivala je na staroj bakinoj singerici (dovukle su je iz Smolenska), a i prvu pouku u ivanju dobila je takoer od bake, samo je ona bila starinska, i Zoja je kad god je mogla upamtila togod to je vidjela kod susjede ili kod poznanica, kod onih koje su polazile teajeve krojenja i ivanja, za to sama Zoja nikako nije imala vremena. Bluzu nije dovrila za ova dva dana, ali je zato obila nekoliko kemijskih istionica dok joj u jednoj nisu uredili njenu staru ljetnu haljinu. Bila je jo na trnici da kupi krumpira i povra, cjenkala se kao krtica i do teglila u objema rukama dvije teke torbe (baka je stajala po repovima u trgovinama, ali nije mogla nositi teke terete). Bila je i u javnom kupalitu. Samo nije imala vremena da mirno legne i togod proita. Sino je s kolegicom Ritom otila na ples u Dom kulture. Zoja je prieljkivala neto prikladnije i svjeije nego to su bili takvi klubovi, ali ondje nije bilo uobiajeno da se naveer sastaju po kuama, i mladi ljudi su se mogli upoznati jedino u klubovima. Na njihovoj godini bilo je mnogo ruskih djevojaka, a mladia gotovo uope nije bilo. Zato je nije nita privlailo na fakultetske drugarske veeri. Taj Dom kulture u koji su Rita i ona pole bio je prostran, ist, dobro ugrijan, imao je mramorne stupove i stubite, velika zrcala s okvirima od bronce moe ve izdaleka promatrati samu sebe dok plee i vrlo skupocjene, udobne naslonjae (samo su bili prekriveni i bilo je zabranjeno na njima sjediti). Meutim Zoja onamo nije svraala jo od novogodinje veeri, jer se tom prilikom neslavno provela. Tada se odravao kostimirani ples i dijelile su se nagrade za najbolje kostime, a Zoja je sama sebi saila kostim majmuna s predivnim repom. Sve je odlino smislila i frizuru, i laganu minku, i odnos boja, tako da je ispalo i smijeno, i lijepo, i gotovo je bilo sigurno da e dobiti prvu nagradu, premda je bilo mnogo konkurenata. Ali, ba prije nego e poeti podjela nagrada, nekakvi grubijani su joj noem odsjekli rep, dodali ga jedan drugome i sakrili. Zoja je zaplakala ne zbog neotesanosti tih momaka, nego zbog toga to su se svi uokolo poeli smijati, smatrajui da je ta ala duhovita. Bez repa je kostim

mnogo izgubio, a i Zoja je bila kao pokisla naravno da nije dobila nikakve nagrade. Sino, jo i sad ljuta na taj klub, ula je onamo nekako uvrijeeno. Ali je nitko i nita ne podsjetie na nezgodu s majmunom. Plesai su bili arolika sastava osim studenata s razliitih fakulteta, bilo je i radnika. Zoja i Rita nisu zajedno otplesale ni jedan ples, odmah su ih rastavili i puna tri sata one su se obrtale, njihale i udarale peticama uz zvuke duhakog orkestra. Tijelo je upravo vapilo za tim da se malko opusti, ti pokreti i vrtnje prijali su mu, ba kao i ono to je u plesu najvanije: slobodni i otvoreni stisak. Kavaliri su govorili vrlo malo: ako su se i alili, za Zojin ukus alili su se priglupo. Kui ju je otpratio Kolja, tehniki konstruk118 tor. Putem su razgovarali o indijskim filmovima i o plivanju; bilo bi smijeno i razgovarati o neem ozbiljnijem. Doli su do ulaza, sklonili se u mrak i ondje se ljubili, a pri tome su najvie stradale Zojine grudi, koje nikome nikada nisu davale mira. Kako ih je on samo grlio! Pokuao je i dublje zavui ruku, i Zoji je to bilo ugodno, ali ju je odjednom spopao neki hladan osjeaj da pomalo gubi vrijeme, da e u nedjelju morati rano ustati te se oprostila od njega i brzo ustrala starim stepenitem u stan. Meu Zojinim drugaricama, osobito meu studenticama medicine, bilo je raireno gledite da od ivota treba to vie uzimati, i to to prije i to potpunije. Budui da su vladala takva naela, bilo je nemogue, recimo, tree godine ostati nekom vrstom usidjelice, koja jedino dobro poznaje teoriju. I tako se Zoja nekoliko puta upustila s razliitim momcima i prola sve one faze zblienja kad doputa sve vie i vie, i slobodno ponaanje, i silu, i one lude trenutke kada se vie ne moe nita izmijeniti, sve i da bomba padne na kuu; i one trenutke spokojnog umora kad se s poda i sa stolica skupljaju razbacani komadi odjee, koje njih dvoje nikada ne bi zapravo smjeli zajedniki vidjeti, a sad im to vie nije bilo nimalo udno i oni se nekako poslovno jedno pred drugim oblae. To je bio zaista snaan doivljaj i, iako Zoja u treoj godini vie nije spadala u kategoriju usidjelica, ipak joj se inilo da to nije ono pravo. U svemu tome nedostajalo je one sigurne trajnosti koja ulijeva povjerenje u ivot i nedostajao sam ivot. Zoji su bile istom dvadeset i tri godine, a ona je ve mnogo toga vidjela i upamtila: dugotrajnu, zamornu evakuaciju iz Smo-lenska, isprva u marvenim vagonima, zatim skelama, pa opet mar-venim vagonima; osobito se sjeala suputnika u vagonu koji je uzicom svakome odmjeravao mjesto na drvenu leaju i dokazivao da je Zojina obitelj zauzela dva centimetra vie nego to joj spada; pamtila je i napeti ivot za rata kad se gladovalo i razgovaralo jedino o prehrambenim kartama i cijenama u vercu; i kako je stric Fea potajno krao iz njezina ormaria njene obroke kruha. A sad je gledala u klinici grozne patnje bolesnika od raka, propale ivote, sluala tegobne bolesnike prie i njihov pla. Zato su ovi stisci, zagrljaji i sve ono iza toga bili samo kao slatke kapi u suznom moru ivota. Nikako nije uspijevala u njima uivati do kraja. Je li to znailo da bi se svakako trebalo udati? Je li srea u braku? Mladii, s kojima se upoznavala, plesala i zabavljala se, svi su odreda imali na umu da se razonode, zadovolje i onda uhvate maglu. Oni su meu sobom govorili: Ja bih se i enio, ali uvijek mogu nai nekoga za jedno vee ili za dvije-tri veeri. Zato onda da se enim? Zaista, zato bi se enili, kad je do ene bilo tako lako doi? Kad je na trnici velika ponuda, ne moe se za rajice traiti trostruku cijenu, ionako bi strunule isto je tako teko bilo ostati nepristupana, kad su sve oko tebe poputale. Registracija nije tu nita pomagala, to je pokazivalo i iskustvo Zojine kolegice iz bolnice, koja je radila u drugoj smjeni, Ukra119

jinke Marije: Marija se upustila u brak, ali ju je mu svejedno napustio, otputovao i nestao. Ona je ve sedam godina odgajala dijete i jo se smatralo da je udata. Zato bi na svakoj zabavi gdje se pilo osobito ako su to bili njeni opasni dani Zoja bila dvostruko oprezna, kao inenjerac na minskom polju. Imala je Zoja i blii primjer od Marijina braka: nagledala se neskladnog ivota vlastitih roditelja, njihovih svaa, pomirenja, sjeala se kako bi otputovali svako u drugi grad da bi se poslije opet sastali, i tako cijelog ivota muili jedno drugo. Da ponovi majinu greku bilo bi za Zoju isto to i ispiti sumpornu kiselinu. I tu, naravno, nikakva registracija nije mogla pomoi. U svom tijelu, u skladu pojedinih njegovih dijelova i u svom shvaanju ivota u cjelini, Zoja je osjeala ravnoteu i harmoniju. I samo i jedino u duhu te harmonije mogao bi se razbujati i produbiti njen ivot. Svaki onaj koji bi, povukavi naas ruku s njena tijela, lupetao otrcane gluposti, ponavljajui gotovo ono to je uo u kinu, ba kao Kolja sino, odmah bi naruio tu harmoniju i nikako joj se nije mogao svidjeti. Tramvaj se tresao, kondukterka je glasno grdila nekog mladia koji nije kupio kartu (on ju je sluao, ali svejedno nije kupio), a Zoja je do posljednje stanice stajala na platformi. Tramvaj je ve okretao, s druge strane okretita ve se skupila gomila koja ga je ekala. Osramoeni mladi iskoio je prije nego se tramvaj zaustavio, i Zoja je spretno iskoila prije nego to je tramvaj stao, jer je tako skratila put. Bilo je osarn sati i jedna minuta, pa je Zoja potrala po zavojitoj asfaltnoj stazi bolnikog dvorita. Kao sestri, koja ide na posao, nije joj dolikovalo da tri, ali studentici se moglo progledati kroz prste. Kad je dotrala do zgrade odjela za rak, skinula kaput, navukla bijeli ogrta i uspela se uza stepenice, bilo je ve osam sati i deset minuta i ne bi se dobro provela da su u prethodnoj smjeni bile Olimpijada Vladislavovna ili Marija: Marija bi je jednako otro prekorila za tih deset minuta ba kao i da je dola u pola smjene. Sreom je prije nje deurao student Turgun iz Kara--Kalpaka, koji je bio i inae popustljiv, a osobito prema njoj. Htio ju je znaajno potapati ispod lea, ali mu nije dopustila, oboje su se nasmijali, i ona ga je lagano gurnula niza stepenice. Iako je bio student, kao pripadnik domorodakog kadra ve je bio odreen za efa seoske bolnice i ovako neodgovorno mogao se ponaati jo samo ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Zoja je preuzela od Turguna biljenicu s uputama a starija sestra Mita odredila joj je posebni zadatak. Nedjeljom nije bilo vizita i prijemnih procedura, nije bilo transfuzija, bilo je, istina, malo vie brige oko roaka koji su pokuavali prodrijeti u sobe bez dozvole deurnog lijenika i zato bi Mita prebacila na deurnog sanitarca svake nedjelje dio svog beskrajnog statistikog posla, koji nikako nije uspijevala dovriti. Danas je bila na redu obrada debelog svenja bolesnikih kartona za sijeanj prole, 1954. godine. Zaokruivi usnice, kao da e zazvidati, Zoja je prebirala prstom uglove tih kartona, koji 120 su udarali jedan o drugi, i pokuavala pogoditi koliko ih ima i hoe li moi odahnuti i u tom trenutku primijeti kraj sebe visoku sjenu. Nije se zaudila nego je samo okrenula glavu (glavu moe okrenuti na razne naine, pa i bez zauenja) i ugledala. Kostogutova. Bio je svjee obrijan, gotovo poeljan i samo mu je brazgotina na bradi odavala neslavnu prolost. Dobro jutro, Zoenka ree on kao pravi dentlmen. Dobro jutro zavrti ona glavom kao da nije neim zadovoljna ili kao da u neto sumnja, a zapravo tek onako. Promatrao ju je svojim tamnosmeim oima. - Nisam siguran jeste li ispunili moju molbu ili niste. Kakvu molbu? zaudi se i namrti Zoja (to bi njoj uvijek: lijepo uspjelo).

 Ne sjeate se? Raunajui da ete udovoljiti mojoj molbi,, ak sam ve neto i zaelio. Odnijeli ste mi Patoloku anatomiju toga se, na primjer, dobro sjeam. I sad u vam je vratiti. Hvala vam. Jeste li se snali? ini mi se da sam shvatio sve to sam htio. Nisam li vam samo nakodila? ozbiljno e Zoja. Poslije sam se kajala. Nikako, Zoenka, ni govora! kao da bi je sigurnije uvjerio, on se gotovo dotae njene ruke. Naprotiv, knjiga me ohrabrila, zbilja ste zlatni to ste mi je dali. Ali... on joj se zagleda u vrat ... molim vas, otkopajte gornje dugme na ogrtau. Za-to? strano se zaudi Zoja (i to je njoj vrlo zgodm> uspijevalo). Nije mi vrue. Naprotiv, posve ste crveni. Jeste, istina je nasmija se ona dobroudno; zbilja bi najradije raskopala ogrta jer se jo nije bila ispuhala poslije-tranja i natezanja s Turgunom. I ona ga raskopa. Bljesnue zlaane niti u sivoj tkanini. .. Kostogutov rairi oi i jedva ujno ree: Lijepo. Hvala vam. A poslije ete mi i vie pokazati. Ovisi o tome ta ste zaeljeli. Rei u vam, samo kasnije, vrijedi li? Hoemo li danas ostati zajedno? Zoja je zaokruila oima kao lutka. Samo ako mi pomognete. I zajapurila sam se zato to danas imam toliko posla. Ako treba ive ljude bosti iglama, neu vam pomoi. A ako treba srediti statistiku? Presipati iz upljeg u prazno? Mogli bismo poslije doruka nasmijei mu se Zoja kao da: daje predujam za njegovu pomo. Po sobama su ve raznosili doruak. Jo u petak ujutro kad je naputala deurstvo Zoja je, poslije-zanimljivog nonog razgovora, svratila u administraciju da pogleda karton Kostogutova. Ustanovila je da se zove Oleg Filimonovi (nezgrapno oevo ime odgovaralo je posve nezgrapnom prezimenu, jedino je ime ublaavalo dojam). Roen je 1920. i, iako mu je punih trideset i 121 etiri godine, zaista nije oenjen, to je bilo prilino nevjerojatno, i zaista je ivio u nekakvom U-Tereku. Po struci je bio topograf, a radio je kao geodet. Ti joj podaci nisu pomogli da ga bolje shvati, nego joj je postao jo nejasniji. Jutros je u biljenici proitala da su mu od petka poeli svakodnevno davati injekcije svnoesterola, po dva kubika, intramusku-iarno. To je bio posao onoga koji deura nou, pa prema tome nee nju zapasti. I Zoja zavrti napuenim okruglim usnicama kao kakvom slatkom gubicom. Poslije doruka Kostogutov donese udbenik patoloke anatomije i htjede ponuditi pomo, ali Zoja je ve oblijetala sobe i raznosila lijekove, koje je trebalo piti ili gutati tri-etiri puta dnevno. Napokon sjedoe za stoli. Zoja izvadi veliki list grafikona kamo e trebati umjeti sve podatke, objasni mu, ona je i sama zaboravila kako se to radi, i poe crtati uz pomo velikog tekog ravnala. Zoja je dobro znala koliko vrijede takvi pomonici, mladii i neenje (a i oenjeni): svaka takva pomo pretvarala bi se u peckanje, ale, udvaranje i greke u poslu. Ali Zoja je raunala na te greke, smatrajui da je najnematovitije udvaranje ipak bolje od najpametnijeg administrativnog posla. Zoja nije imala nita protiv toga da danas nastavi ovu igru koja e joj uljepati deurstvo. Zato se neobino zaudila kad se Kostogutov okanio onih naroitih pogleda i posebnog tona, brzo se udubio u posao i ak njoj poeo objanjavati, stao prebirati po kartonima, brojati to je trebalo, tako da je ona samo unosila crte u veliki grafikon. Neuro-blastom diktirao je on ... ipernefrom ... sarkom nosne upljine ... tumor lene modine... I kad mu neto nije bilo jasno, uvijek bi zapitao da mu objasni.

Trebalo je prebrojati koliko se u to vrijeme pojavilo sluajeva svake pojedine vrste tumora posebno kod mukaraca, posebno kod ena; posebno po goditima. Isto je tako trebalo obraditi vrste terapije koja je primijenjena i doze. Osim toga, u svakom stupcu trebalo je pribiljeiti jedno od pet moguih rjeenja: ozdravljenje, poboljanje, bez promjene, pogoranje i smrt. Ovih pet rezultata Zojin je pomonik osobito paljivo pregledao. Odmah je upadalo u oi da nema puno potpunih ozdravljenja, ali da nema ni mnogo smrti. Vidim da ne putaju da se ovdje umire, na vrijeme alju iz bolnice ree Kostogutov. ta se moe, Oleg, i vama to mora biti jasno. (Olegom ga je zvala da bi ga nagradila za pomo. Primijetio je i brzo je pogledao.) Ako je oito da mu nema pomoi i ako treba samo da jo proivi nekoliko sedmica ili mjeseci, zato da ovdje zauzima krevet? Na leaj ekaju i drugi, neki od onih koji se mogu izlijeiti? Osim toga, neizljeivi bolesnici svojom vanjtinom i priama loe djeluju na one koje je jo mogue spasiti. Tek to je sjeo za stoli medicinske sestre, Oleg kao da je uznapredovao u drutvenom poloaju i u spoznavanju svijeta. On 122 vie nije bio onaj on kojemu se ne moe pomoi, onaj on koji uzalud zauzima krevet, on, Kostogutov, nije pripadao neizljeivim bolesnicima. S njime, s Kostogutovom, razgovaralo se kao da i nee umrijeti, kao da je potpuno izljeiv. Ovaj skok iz jednog stanja u drugo, koji mu je uspio bez truda, zahvaljujui hiru sluajnih okolnosti, mutno ga je na neto podsjeao, ali on u ovom asu nije znao na to. Jest, to je posve logino. Ali, eto, juer otpustie Azovkina, preda mnom... Nita mu nisu objasnili, nita mu nisu rekli, i imao sam osjeaj kao da i ja sudjelujem u prevari. Bio je okrenut Zoji onom polovicom lica na kojoj nije bilo brazgotine, pa se inilo da mu izraz nije onako opor. Slono i drugarski oni su jo neko vrijeme radili i prije ruka zavrili posao. Istina, Mita je bila ostavila jo jedan posao: trebalo je rezultate laboratorijskih analiza prepisati na temperaturne liste bolesnika, da bi bilo to manje papira i da bi ih bilo to lake priloiti povijesti bolesti. Ali bi bilo pretjerano sve to obaviti u jednu jedinu nedjelju, pa Zoja ree: E, zbilja vam hvala, velika vam hvala, Oleg Filimonovi. Nemojte tako, zovite me kako ste i poeli: samo Oleg! Poslije ruka ete se odmoriti... Nikad se ja ne odmaram! Ali vi ste bolesnik. udno je, Zoenka, kako ja posve ozdravim im vi doete uza stepenice da preuzmete deurstvo! Promatrao ju je kao neki zlaano-rumeni kolai i inilo se kao da je i on posve zdrav. Dobro, u redu spremno prihvati Zoja. (Ona drugo nije ni eljela.) Sad u vas primiti u sobi za goste. I pokaza glavom prema sobi za lijenike sastanke. Meutim je poslije ruka opet raznosila lijekove i imala nekih neodgodivih poslova u velikoj enskoj sobi. Nasuprot manama i bolestima, koje su je ovdje okruivale, Zoja je bila svjesna koliko je ona nedirnuta i zdrava, sve do posljednjeg nokta na nozi, do posljednje kone stanice. Osobito radosno je osjeala svoje pune, pritegnute grudi, osjeala kako one oteaju kad bi se nagnula nad bolesniki krevet i kako drhture kad bi brzo hodala. Napokon se posao bliio kraju. Zoja je zapovjedila bolniarki da sjedne za stol, da ne puta posjetioce u sobe i da je pozove ako se to dogodi. Uzela je vezivo, i Oleg poe za njom u lijeniku sobu. Bila je to svijetla soba na uglu zgrade, s tri prozora. Ne bi se moglo rei da je bila namjetena s nekim posebnim ukusom osjeao se tu i utjecaj knjigovoe, i utjecaj primarijusa; dva divana nisu bila nimalo izuzetna, nego obina, slubena, s okomitim naslonima od kojih su boljela lea i zrcalima u kojima se

mogla vidjeti jedino irafa. Stolovi su bili rasporeeni po turobnim uredskim propisima: na predsjedniki masivni pisai stol, pokriven debelim staklom, okomito se, u obliku slova T, naslanjao dugaki stol za ostale uesnike sjednice. Taj je stol, meutim, bio kao po nekom samarkandskom ukusu prekriven nebeski plavim barunskim stolnjakom i nebeska boja tog stolnjaka 123 unosila je veselje u sobu. Nekoliko ugodnih malih naslonjaa, koji nisu spadali uz stol, stajali su u maloj, simpatinoj skupini i od toga je soba bila nekako ugodnija. Nita tu nije podsjealo na bolnicu osim zidnih novina Onko-log koje su objesili jo sedmi studenoga. Zoja i Oleg se zavalie u udobne mekane naslonjae u najsvjetlijem kutu sobe, gdje su na stalcima stajale posude s agavama i gdje se pred sredinjim prozorom granao hrast, koji je sezao ak do prvog kata. Oleg nije samo sjeo on je zapravo cijelim tijelom utonuo u ovaj udobni naslonja, ispitujui kako se u njemu savijaju lea i koliko se duboko moe zabaciti glava. Kako je ovdje raskono! ree on. Takve raskoi nisam vidio . . . bar petnaest godina. (Ako mu se toliko svia ovakav naslonja, zato ga ne bi sebi kupio ?) Onda to ste zaeljeli? upita Zoja okrenuvi glavu i rairivi oi upravo onako kako je odgovaralo tome pitanju. Sada, kad su se nali nasamo u ovoj sobi i kad su sjeli u ove naslonjae, u namjeri da samo razgovaraju, zavisilo je od jedne rijei, od tona, od jednog pogleda hoe li razgovor biti lagan i leprav ili e krenuti u dubinu. Zoja je bila posve spremna na prvu vrstu razgovora, ali kad je dola ovamo, naslutila je da bi moglo biti i drugaije. I Oleg je nije iznevjerio. Duboko zavaljen na naslon naslonjaa on je, ne odiui glave, rekao nekako sveano, negdje prema prozoru, iznad nje: Zaelio sam... kad bi jedna djevojka zlatnih iki dola k nama... onamo k nama, na zemlju. I tada ju je pogledao. Zoja je izdrala pogled. I to eka ondje tu djevojku? Oleg uzdahnu. Ve sam vam rekao. Malo radosti. Vodovoda nema. Glaala se pune drvenim ugljenom. Petrolejka. Kad pada kia blato je, kad je sua praina. Nikada nita ugodno. Nije propustio da nabroji sve loe kao da se bojao da bi mu jo mogla i obeati da e doi. Ako se ne moe nikada lijepo obui, onda to zbilja nije ivot, je li tako? Ali, ma koliko da je ugodno ivjeti u velikom gradu, Zoja je znala da nije vaan ivot u gradu, nego onaj u srcu. I njoj je bilo prije svega do toga da pokua shvatiti ovoga ovjeka, a ne da zamisli njegovo selo. Ne shvaam to vas ondje dri? Oleg se nasmija: Ministarstvo unutranjih poslova, jasno! Jo je leao u naslonjau, s glavom na naslonu, i uivao u svom poloaju. Zoja se namrti. To sam i slutila. Nego, molim vas lijepo, vi valjda niste eenac? Ili Kalmik? Ja sam stopostotni Rus! Kao da ne mogu i ja imati crnu kosu? I on pogladi kosu. Zoja slegne ramenima: 124 Ali zato su vas onda onamo poslali? ... Oleg uzdahnu: Eh, u to se sve ne upusti neuka mlade! Mi u mladosti nismo imali pojma o krivinom zakoniku i o tome da ondje postoje razliite take i paragrafi koji se mogu vrlo slobodno tumaiti. Vi ivite ovdje u centru jedne pokrajine i ak ne slutite kakva je sutinska razlika izmeu prognanog koloniste i administrativnog prognanika. Pa kakva je?

 Ja sam administrativni prognanik i protjeran sam ne kao pripadnik nacionalne manjine, nego osobno kao Oleg Filimo-novi Kostogutov, shvaate li? On se nasmije. Osobni uvaeni graanin, kome nije mjesto meu estitim ljudima. I on je pogleda bljesnuvi tamnim oima. Nije se uplaila. To jest, uplaila se, ali ne ba pretjerano. I... na koliko su vas protjerali? tiho ona upita. Zauvijek! tresnu on kao da je maljem udario. Sve joj je u uima zazvonilo. Doivotno? upita ona jo jednom gotovo apatom. Ne, ba zauvijek uporno e Kostogutov u rjeenju je pisalo upravo zauvijek. Ako si prognan doivotno, onda te bar mogu vratiti u lijesu, a ako si prognan zauvijek ni lijes se ne smije vratiti. Makar se i sunce ugasilo, svejedno ti nema povratka, zauvijek traje dulje i od sunca. Sad joj se zaista steglo srce. Nije onda udo da ima tu brazgotinu i da se doima tako surovo. Moda je on ubojica, zlikovac, mogao bi i nju zadaviti, ne bi mu to nita bilo, a ona je tako lakoumno pristala da bude nasamo s njim! Ali Zoja se ipak savladala i nije okrenula naslonja tako kako bi mogla, ako ustreba, to lake pobjei. Samo je odloila vezivo (nije ga jo ionako ni dotakla). Hrabro se zagledala u Kosto-gutova, koji se nije nita upinjao, nije se uzbudio nego jednako udobno sjedio u naslonjau, i upitala ga uzbueno: Ako vam je teko, ne morate mi rei, ali, ako moete, recite mi zato ste tako strano osueni, zbog ega? Kostogutova ne samo to nije pritiskalo breme zloina, nego je on odgovorio posve bezbrino i smijeei se: Nisam uope suen, Zoenka. Zauvijek su me prognali ukazom. Kako ... ukazom? Da, tako se to kae. Nalik na fakturu. Kao potvrda za isporuku robe iz skladita: toliko i toliko vrea, toliko baava ... Upotrijebljena tara iznosi... Zoja se uhvati za glavu: I vas su sve tako osudili? Nisu, ne moe se rei da su ba sve tako osudili. Ako je posrijedi bio samo deseti paragraf, nisu slali u progonstvo, ali deseti zajedno s jedanaestim povlaio je progonstvo. I kakav je taj jedanaesti? Jedanaesti? Kostogutov se zamisli. Zoenka, ja vam sad kojeta priam, bilo bi bolje da se ogluite na ono to u vam rei, jer biste i vi mogli togod zaraditi. Moja osnovna kazna prema desetom paragrafu iznosila je sedam godina. Znate, ako 125 je netko dobio manje od osam godina, onda je to znailo da ba nita nije uinio, morali su isisati sve iz malog prsta. Ali bio je tu i jedanaesti paragraf, a jedanaesti znai grupni prijestup. Sam za sebe jedanaesti paragraf ne bi mogao poveati kaznu, ali jedno s drugim, kako je rije bila o grupi, poslali su nas sve u vjeno progonstvo, Da se nikada vie ne bismo u svom zaviaju sastali. Je li vam sad jasno? Ne, nije joj jo uope bilo jasno. Onda je to bila... neodluno e ona kako se ono kae neka banda? Kostogutov se zvonko nasmija. Tada se uozbilji i odjednom namrti: Sjajno je ovo ispalo. Ni mome istraitelju, kao ni vama, nije odgovarala rije grupa. I on nas je radije nazivao bandom. Tako je, bila je to banda studenata i studentica prve godine. On prijetee sijevnu oima. Znam da se ovdje ne smije puiti, da je zabranjeno, ali zar ne bih mogao ipak zapaliti? ... Mi smo se sastajali, udvarali djevojkama, plesali, a deki su jo razgovarali i o politici. I o ... Njemu. Nije nam, znate odgovaralo sve ono to smo vidjeli oko sebe. Nismo, da tako kaem, bili oduevljeni. Dvojica smo bili i u ratu i oekivali da e poslije rata biti nekako drugaije. U svibnju, uoi ispita sve su nas pograbili, i djevojke.

Zoja se silno zbunila... Opet je uzela u ruke vezivo. S jedne strane, sve ovo to je priao bilo je opasno, i ne samo to njegove rijei ne bi valjalo nikome ponoviti, nego bi bilo bolje i ne sluati ga, zaepiti ui. A, s druge strane, osjeala je veliko olakanje, spoznavi da oni nisu nikoga mamili u mrane ulice i ubijali. Progutala je slinu. Ja ne shvaam ... vi ste ipak ... neto radili... to ste uinili? Kako to? uvlaio je i otpuhivao dim. Koliko god je on bio krupan, toliko je cigareta bila sitna. Rekao sam vam: studirali smo. Pili smo rakiju ako smo je mogli kupiti od stipendije. Ili na zabave. Eto, i djevojke su pokupili zajedno s nama. Dobile su po pet godina... Pogledao ju je netremice. Zamislite da se to vama dogodi. Uoi ispita za drugi semestar pograbe vas i u uzu. Zoja odloi vezivo. Oekivala je da e od njega uti neto strano, ali je ispalo ne samo da to nije strano, nego ak i nekako djetinjasto. Nego, to je vama i tim dekima sve to bilo potrebno? Kako? ne shvati Oleg. Pa tako ... da budete nezadovoljni... da neto oekujete. Aha, tako! Da, da, to je tano! smjerno se nasmija Oleg. Ne bi mi to ni palo na pamet. Opet mislite ba kao moj istraitelj, Zoenka. I on je isto tako govorio. Ala je ugodan naslonja! Na krevetu se ovako ne sjedi. Oleg se opet udobno smjestio i, puei i mirkajui, gledao kroz veliki prozor iz jednog jedinog stakla. Iako se smrkavalo, jednolini sivi dan nije bivao tamniji, nego svjetliji. Sloj oblaka na zapadu razilazio se i prorjeivao, a soba je ba bila i okrenuta zapadu. 126 Sad je Zoja istom ozbiljno poela vesti i zadovoljno nizala bodove. Oboje su utjeli. Za razliku od prolog puta, Oleg se nije divio njenu runom radu. A kako je... ta je bilo s vaom djevojkom? Je li i ona stradala? upita Zoja ne odiui glave s veza. J-jest... ree Oleg zapevi isprva za to j, a moda razmiljajui i o neemu drugom. I gdje je sada ona? Sada? Na Jeniseju. Zoja ga hitro pogleda. Znai da se vi ne moete preseliti k njoj? I ne pokuavam hladno odgovori on. Zoja ga promotri, a on se zagleda kroz prozor. Zato se onda ne oeni u svom kraju? A zar je to tako teko preseliti se? smisli ona napokon pitanje. Za neregistrirane je gotovo nemogue odgovori on rastreseno. Ali zapravo nema ni razloga. Imate li kod sebe njenu sliku? Sliku? zaudi se on. Robijai ne smiju imati slike. Odmah im ih razderu. A kakva je bila naoko? Oleg se nasmijei i zakilji: Kosa joj je padala na ramena a na kraju je bila naglo-zakovrana uvis. Kao to je u vaim oima uvijek neki osmijeh, u njenim je bilo tuge. Moda ljudi nekako predosjeaju svoju sudbinu, je li? Jeste li zajedno bili u logoru? Ni-ismo. Pa kada ste se onda rastali? Pet minuta prije nego su me uhapsili... Naime, bio je-mjesec svibanj, dugo smo sjedjeli u vrtu. Negdje oko dva sata oprostio sam se od nje i otiao kod drugog bloka su me zgrabili. Auto je ekao na uglu. A nju? Idue noi. I nikada se vie niste vidjeli? Vidjeli smo se jo samo jednom. Na suoenju. Mene su> ve bili oiali. Oekivali su da emo optuivati jedno drugo. Nismo to uinili.

Okretao je opuak ne znajui kamo da ga baci. Evo ovamo pokae ona blistavu, istu pepeljaru na predsjednikom mjestu. Oblaci na zapadu sve su se vie razilazili i blago uto sunce-ve je prosijavalo. I u njegovim zrakama ak se i okorjelo, oporo-lice Olega bilo nekako smekalo. Ali zato je ne biste sad... ? obazrivo e Zoja. Zoja! odluno poe Oleg, ali zastade da porazmisli. Moete li vi bar donekle zamisliti to oekuje u logoru jednu djevojku, pogotovo ako je jo i lijepa. Ako je putem, u zajednikom vagonu, ve neke siledije ne siluju uostalom, oni to jo-uvijek mogu uiniti i u logoru prve veeri e logorski gotovani, nekakvi kukini nadzornici ili ekonomi urediti tako da je pred' 127 !| njima golu provedu u kupaonicu. Tada e odmah odrediti kome ona pripada. Ve idueg jutra predloit e joj da ivi s tim i s tim, to znai da e moi raditi na istom i toplom mjestu. E, a ako odbije, potrudit e se da je toliko pritegnu da e se ve ubrzo sama pobrinuti da ostane iva i da uspije izii s robije. Ja je zbog toga ne krivim, meni je to jasno. Eto, to je sve, a i. njoj je jasno. utjeli su. Sunce je zasjalo u punom sjaju i cijeli svijet je postao odjednom veseliji i svjetliji. Crno drvee na bolnikom trgu jasnije se ocrtavalo a ovdje u sobi sinuo je plavi stolnjak i zlatile se Zojine kose. ... Jedna od naih djevojki je izvrila samoubistvo ... Jedna je jo iva... Tri deka su ve zaglavila... Za dvojicu ne znam.,. Nagnuo se u stranu iz naslonjaa, zanjihao i odrecitirao: Prohujao je uragan ... malo nas je ivih ... Na prozivki drugarskoj mnogih vie nema . .. Sjedio je tako, nakoen u naslonjau, i gledao u pod. Kako mu je samo kovrava kosa strala na zatiljku na sve strane! Dva puta dnevno trebalo ju je kvasiti i etkati, kvasiti i etkati. utio je, ali je Zoja ve ula sve to je htjela uti. Ono najvanije bilo joj je jasno: Oleg je zauvijek prognan, ali ne zbog ubistva; nije bio oenjen, ali ne zbog poroka; i poslije toliko godina njeno je govorio o svojoj nesuenoj zarunici i oito je bio sposoban da doivi prave osjeaje. utio je, i ona je utjela pogledajui as vez, as njega. Nije u njemu bilo nita lijepo, ali vie nije primjeivala ni nita runo. Baka joj je dobro rekla: Tebi ne treba lijepi, treba ti dobar. Poslije svega to je podnio i doivio, Zoja je sad jasno osjeala kako iz njega izbija upornost i snaga, prokuana snaga koju nikada nije primijetila meu svojim dekima. Nizala je bodove i odjednom osjetila njegov prodoran pogled. Uzvratila mu je pogled ispod oka. Ne skidajui pogleda s nje, on je vrlo izraajno govorio: Koga da zovnem?... Kome da priopim Tu alosnu radost da ostao sam iv? Ve ste je meni priopili! proapta ona smijeei mu se oima i usnicama. Usnice joj nisu bile ni ruiaste a vjerojatno ni narumenjene. Boja im je bila negdje izmeu grimizne i narandaste vatrena boja, boja ive vatre. Njeno uto sunce na smiraju oivljavalo je i nezdravu boju njegova mrava, bolesna lica. U toj toploj svjetlosti inilo se da nee umrijeti, da e preivjeti. Oleg je otresao glavom kao gitarist koji poslije tune pjesme prelazi na veseliju: Eh, Zoenka! Upotpunite mi ovaj blagdan! Dosta mi je tih bijelih ogrtaa. Pokaite se preda mnom ne kao medicinska sestra, nego kao lijepa gradska djevojka! U U-Tereku takvu nikada neu vidjeti. ... 128 Ali gdje da vam naem takvu lijepu djevojku? lukavo e Zoja. Samo skinite ogrta naas. I proetajte. I on se odveze unazad na naslonjau ostavljajui joj mjesto gdje e proetati.

 Ali ja sam u poslu protivila se ona. Ne smijem... Moda zbog toga to su tako dugo govorili o munim dogaajima, moda zato to je sunce sa zapada tako radosno obasjavalo sobu, Zoja je osjetila poriv i pobudu da mu ispuni molbu i inilo joj se da e to dobro ispasti. Odmakla je vezivo, skoila iz naslonjaa kao djevojica, bre--bolje raskopala ogrta i, nagnuvi se naprijed, urei se, inilo se kao da ne misli proetati, nego protrati. Hajde, vucite pruila mu je ona ruku kao da nije njena. Povukao je i svukao rukav. Sad drugu! kao u plesnoj figuri okrenula se oko njegove ruke, i on joj je svukao i drugi rukav, ogrta mu je pao na koljena, a ona je krenula kroz sobu. Hodala je kao manekenka skladno se njiui i ispravljajui, as maui rukama u hodu, as ih podiui. Prola je tako nekoliko koraaja, okrenula se i ukoila, ruku odvojenih od tijela. Bravo! povika on. Fantastino. Bilo je neto ak i u sjaju plavog stolnjaka, u toj neiscrpnoj uzbekistanskoj modrini, koja plamti na suncu, neto to je produilo onu sinonju melodiju spoznaje i povratka vida. Vraale su mu se sve nesuvisle, zapretane, neispunjene elje. I poslije tisuu godina neurednog, golog, surovog ivota uivao je u mekanu naslonjau i u ugodnoj sobi. Uivao je pri pogledu na Zoju, i radost koju mu je taj pogled pruao bila je to vea to je nije gledao nepristrano, nego eljno. On, koji je jo prije petnaest dana umirao! Zoja je slavodobitno zatreperila vatrenim usnicama i, lukavo dostojanstvena izraza na licu, kao da zna jo koju tajnu, vratila se istim putem prema prozoru. Tada se jo jednom okrenula prema njemu i stala. Nije ustao, ostao je sjediti, ali odozdo prema gore vukla ga je crna upava glava u susret njoj. Prema nekim znacima njih moe osjetiti a ne zna im imena utio je da iz Zoje izbija snaga, ne snaga kojom vue ormare, nego ona druga snaga koja trai protuteu. I Oleg se radovao jer mu se inilo da moe prihvatiti taj izazov, jer mu se inilo da se moe uhvatiti ukotac s tom snagom. Sve ivotne strasti vraale su se u tijelo koje ozdravlja! Sve! Ba sve! Zo-ja! zapjevui Oleg. Zo-ja! ta za vas znai vae ime? Zoja je ivot odvrati ona odsjeno kao da je izrekla lozinku. Rado je tako objanjavala svoje ime. Stajala je tako, poloivi ruke na prozorsku dasku iza lea i cijela se malko nagnula, prenijevi teinu na jednu nogu. A zar nema veze sa zoologijom? Ne osjeate li nikada da vas to ime pribliava vaim zoolokim precima? Ona se nasmija i odgovori istim tonom: 9 Odjel za rak 129 Svi smo mi pomalo nalik na njih. Nabavljamo hranu, hranimo djeicu. Zar je to tako loe? Da se je bar sad mogla obuzdati! Meutim, obuzeta ovim neobuzdanim i silnim ushitom, kakav nikada nije vidjela u gradskih mladia to su svake subote bez ikakve muke grlili djevojke, makar samo na plesu, ona je ispruila obje ruke, pucnula prstima, zanjihala se cijelim tijelom kako se to ve radi uz popularnu pjesmu iz indijskog filma: A-va-ra-ja-a! A-va-ra-ja-a! Ali se Oleg odjednom smrknu i zamoli: Nemojte to pjevati, Zoja. U tren oka se ona umiri i uozbilji i nitko ne bi rekao da je as prije pjevala. To je iz Skitnice ree ona. Jeste li gledali taj film? Jesam. Divan je! Dva puta sam ga gledala! (Gledala ga je etiri puta, ali joj je nekako neugodno bilo priznati.) I vama se ne svia? Pa sudbina toga skitnice je ista kao i vaa.

 Nije kao moja namrti se Oleg. Vie nije bilo onoga svijetlog izraza na njegovu licu, uto sunce nije ga smekavalo i sad se opet vidjelo da je bolestan. Ali i on se vratio iz zatvora. I cijeli ivot mu je bio upropaten. Nema to veze. On je tipini siledija. Huligan. Zoja prui ruku da uzme ogrta. Oleg ustade, rairi ogrta i pomogne joj ga obui. A vi njih ne volite? zahvalno mu je klimnula glavom i poela se zakopavati. Ja ih mrzim gledao je pokraj nje, izraz mu je bio surov a eljust mu se jedva primjetno pomakla i iskrivila. Oni su grabljivci, paraziti koji ive na tuoj grbai. Trideset godina su nam trubili kako e njih prekaliti, kako su nam oni socijalno bliski, a njihovo naelo je isto kao i Hitlerovo: ako te ne ... tu oni spomenu jednu prostu rije a zvui vrlo otro, ali naelo je svejedno ovakvo: ako te ne tuku sjedi mirno i ekaj na red; ako svlae susjede, a ne tebe sjedi mirno i ekaj na red. Spremno e izgaziti onoga koji je ve pao i istovremeno se brzo okititi romantinim ogrtaima; i mi im jo pomaemo, stvarajui od njih legende. Njihove pjesme prodiru sad i u film. Kakve legende? sad je ona gledala odozdo prema gore i inilo se kao da osjea neku krivicu. O tome bi trebalo priati sto godina. Ali, eto, navest u vam jednu legendu, ako hoete. Stajali su sad jedrio pokraj drugoga pred prozorom. Oleg, iako to nije imalo nikakve veze s onim to je rekao, odluno je uhvati za lakte i nastavi govoriti kao da se obraa curici. Pretvarajui se da su plemeniti razbojnici, siledzije se uvijek razmeu time to ne napadaju i ne pljakaju sirotinju i ne oduzimaju zatvorenicima kako se to kae svetu taku, to jest, ne kradu posljednji zatvorski obrok, nego samo sve ostalo to ima. Ali, etrdeset i sedme godine, kad su nas prebacili u Krasnojarsk, u eliji nismo imali ni piljiva boba, to jest, nikome se nita nije moglo ukrasti. Pola zatvorenika su sainjavali siledzije. Spopala ih glad, pa su poeli prisvajati tui eer i kruh. Inae je sastav zatvorenika bio prilino zanimljiv: pola elije su bili obini zlikovci, druga polovica Japanci; osim njih, samo nas dvojica Rusa, politikih, ja i jo jedan polarni avijatiar, koji je vrlo slavan i po kome se u Ledenom moru jo uvijek zove jedan otok, iako je on u zatvoru. I ti lupei su Japancima i nama puna tri dana uzimali sve do ega su doli. Japanci, koje je isto teko razumjeti, dogovorili su se, tiho ustali nou, iupali daske iz leaja i uz uzvik banzaj! navalili na lupee. Kako su ih sjajno pretukli! To je trebalo vidjeti! Jesu li i vas? Zato bi nas? Mi im nismo otimali kruh. Mi smo te noi bili neutralni, ali smo slavili pobjedu japanskog oruja. Ujutro je zavladao red: dobivali smo cijele porcije kruha i eera. Ali se umijeala uprava zatvora: uzela nam je polovicu Japanaca, a onim pretuenim lupeima dodala je jo slinih, nepretuenih. I sad su siledije navalili na Japance bili su premoni po broju, a imali su i noeve, jer oni sve imaju. Tukli su ih zvjerski, na mrtvo ime i tada ja i pilot nismo izdrali nego smo priskoili u pomo Japancima. Protiv Rusa? Oleg joj je pustio laktove i spravio se. Malko je pomaknuo eljust lijevodesno: Siledije ja ne smatram za Ruse. Podigao je ruku, preao prstima po brazgotini, od brade, preko donjeg dijela obraza do vrata, kao da se ee: Oni su me ovdje dohvatili. 131 w 13 A I UTVARE

Od subote na nedjelju oteklina Pavela Nikolajevia nije se nimalo smanjila ni smekala. Shvatio je to i prije nego to je ustao. Jo u rano jutro probudio ga je stari Uzbek, koji je neprestano stravino kalj ao. Napolju osvanulo tmurno, lijeno jutro, bit e to isti dan kao jueranji, kao prekjueranji, i jo e vie pojaati tjeskobu. obanin Kazak ve je u zoru sjeo na krevet, podvio noge i sjedio tupo kao panj. Danas nee navraati lijenici, nikoga nee voditi na rendgen ili na previjanje, pa e obanin, vjerojatno, tako prosjediti do veeri. Zloslutni Jefrem opet se zadubio u Tolstojeve prie, koje su na nj djelovale kao zadunice; ponekad bi ustao i ushodao se u prolazu meu krevetima od ega su se tresle sve postelje, ali je bilo dobro, to nije vie napadao Pavela Nikolajevia, ni bilo koga u sobi. Muktoder je iziao i cijeli dan ga nije bilo u sobi. Geolog, taj ugodni, dobro odgojem mladi, itao je svoju geologiju i nikoga nije smetao. 1 ostali bolesnici u sobi bili su mirni. Pavela Nikolajevia je ohrabrivalo to e mu doi ena. Ona mu, naravno, konkretno nije mogla pomoi, ali je njemu puno znailo to e se moi iskaliti pred njom, rei joj kako mu je loe, kako mu nije pomogla injekcija, s kakvim odvratnim ljudima lei u istoj sobi. Ona e se saaliti, i bit e mu lake. I zamolit e je da mu donese neku knjigu, i to ohrabrujuu, suvremenu knjigu. I naliv-pero, da ne bi ispao smijean kao juer kad je morao posuditi olovku da zapie recept. Jest, i da ne zaboravi ono najvanije da narui gljivu, brezovu gljivu. Napokon, nije sve izgubljeno: ako ne pomognu ovdanji lijekovi, ima, eto, i drugih sredstava. Najvanije je osjeati se ovjekom, ovjekom s velikim poetnim slovom. I biti optimist. Malo-pomalo Pavel Nikolajevi se privikavao na ovdanji ivot. Poslije doruka je doitao budetski izvjetaj Zverova iz jueranjih novina. Ubrzo su mu donijeli i dananje. Primio ih je Demka, ali je Pavel Nikolajevi zatraio da ih odmah njemu urue i s velikim zadovoljstvom u njima proitao da je pala vlada Mendes--Francea (dosta intriga! ne petljaj se u parike dogovore), za 132 kasnije je ostavio veliki lanak Erenburga (iji je drutveni znaaj cijenio od vremena rata usprkos nekim pievim skretanjima na koja je pravovremeno upozorila moskovska tampa) i zadubio se u lanak o provoenju u ivot odluka sijeanjskog Plenuma o brzom poveanju proizvodnje stonih preraevina. Tako je Pavel Nikolajevi kratio vrijeme sve dok mu bolniarka nije javila da mu je stigla ena. Inae su doputali rodbini nepokretnih bolesnika da ulazi u sobe, ali Pavelu Nikolajeviu nije se sad dalo dokazivati da je nepokretan, a i bilo mu je ugodnije otii u predvorje i osloboditi se ovih tmurnih, klonulih ljudi. Omotavi vrat toplim alom, Rusanov sie niza stepenice. Nije bilo mnogo ljudi koji bi mogli rei da godinu dana prije srebrnog pira toliko vole enu kao to ju je volio Pavel Nikolajevi. On zaista cijelog ivota nije imao blieg prijatelja, ni s kim se nije tako znao radovati uspjesima i pograbiti s nevoljom. Kapa mu bijae vjerna druica, vrlo energina i pametna ena. (Njen sovjet uvijek radi! esto se hvalio Pavel Nikolajevi pred drugima.) Pavel Nikolajevi nikada nije osjetio potrebu da je iznevjeri, niti je ona njega iznevjerila. Nije istina da mu, kad uznapreduje na drutvenoj ljestvici, poinje prezirati vlastitu mladost. Ona je mnogo napredovala od trenutka kad su se vjenali (bila je radnica u istoj onoj tvornici tjestenine gdje je u odjelu za obradu tijesta isprva radio i on, ali se ve prije braka popeo do tvornikog komiteta i poeo raditi na osiguranju pri radu, a po komsomolskoj liniji posvetio se jaanju personalne slube i jo godinu dana vodio tvorniku kolu), ali za cijelo to vrijeme njihovi interesi nisu se razilazili, njihova proleterska stremljenja nisu jenjavala. I o praznicima, kad bi malko popili a svijet za stolom bio priprost, Rusanovi bi se rado sjetili svoje tvornike prolosti i zduno opet zapjevali staru radniku pjesmu o Opekama. Kapa je u predvorju svojim krupnim tijelom, srebrnim lisicama i torbom velikom poput aktovke, i mreom u kojoj je donijela hranu, zauzela dobra tri mjesta na

klupi u najtoplijem zakutku. Ustala je da poljubi mua toplim mekanim usnama i posjela ga na razgrnuti skut bunde, kako bi mu bilo toplije. Dobila sam pismo ree ona a usne joj u kutovima za-drhtae, i po tim poznatim drhtajima Pavel Nikolajevi odmah zakljui da pismo nije ugodno. Ma koliko da je inae bila hladnokrvna i razborita, Kapa se nikako nije mogla odvii prave enske navike da svaku novost, bila ona dobra ili loa, odmah istrese u lice: E pa dobro razljuti se Pavel Nikolajevi najbolje da me odmah dotue, naprijed! Ako ti je to najvanije samo naprijed! Ali, poto je istresla vijest, Kapa se ve pribrala i dalje je mogla normalno razgovarati. Ma kakvi, vrlo vano za pismo! pokaje se ona. Nego, reci, kako si? Kako si, Paka? Za injekciju znam, u petak sam telefonski razgovarala sa starijom sestrom, a i juer prije podne. Da ti je bilo loe, odmah bih dojurila. Ali su mi rekli da si odlino podnio, je li tako? Injekcija je dobro prola potvrdi Pavel Nikolajevi zadovoljan vlastitom izdrljivou. Ali kakve su prilike ovdje, 133 il Kapice ... Da ti to vidi! : I odjednom mu iskrsnu pred oima sve ovo neugodno i runo, na elu s Jefremom i Muktoderom, i on, ne znajui na to bi se prvo potuio, alosno ree: Kad bih bar imao posebnu toaletu! Da svisne! Da vidi kakva je ovdje toaleta! Pojedine prostorije nisu odvojene! Sve se vidi. (Upotreba zajednike kupaonice i zajednikog zahoda zacijelo potkopava autoritet javnog radnika. Na radnom mjestu Rusanov se penjao na prvi kat, ali je ondje imao posebnu toaletu.) Shvaajui kako mu je teko i kako ima potrebu da se izjada, Kapa ga nije prekidala u njegovim alopojkama nego ga je jo poticala da se jada, tako da je on, malo-pomalo, iznio sve probleme, sve do onog koji nije bilo mogue uope rijeiti: Zato lijenici uope dobivaju plau? Potanko ga je ispitivala kako se osjeao za vrijeme injekcije i poslije injekcije, kako mu je s oteklinom i, odmotavi al, sama ju je pogledala, pa ak i rekla da joj se ini kako je oteklina neto splasnula. Pavel Nikolajevi je znao da nije splasnula, ali je svejedno ugodno bilo uti da moda, ipak jest. U svakom sluaju nije narasla, je li? Naravno da nije narasla! Nimalo! pouzdano ree Kapa. Samo da prestane rasti! ree Pavel Nikolajevi kao da zaklinje i glas mu je bio na rubu plaa. Samo da prestane rasti! A ako za sedam dana jo ovoliko poraste ta onda?... I. Ne, nije mogao izgovoriti tu rije, nije se usuivao zaviriti u crni ponor. Kako je samo bio nesretan i kako je osjeao opasnost! Sutra nova injekcija. A onda opet u srijedu. to e biti ako ni to ne pomogne? Onda e u Moskvu odluno ree Kapa. Dogovorit emo se ovako: ako ti jo dvije injekcije nita ne pomognu, onda e na avion i u Moskvu. U petak si telefonirao, a kasnije si se pokolebao. Ali ja sam nazvala endjakine, svratila Alimovima, i Alimov je osobno telefonirao u Moskvu, ispostavilo se da su donedavno tvoju bolest lijeili samo u Moskvi, sve su pacijente onamo slali, ali sad su, zna, zbog prirasta ovdanjih kadrova, poeli i ovdje lijeiti. Jednom rijeju, ti su lijenici odvratna bagra! Kako oni smiju raspravljati o radnim uincima, kad, zapravo, obrauju ive ljude? Mogu ti rei da ja mrzim te lijenike! Tako je, i ja gorko se sloi Pavel Nikolajevi. Tako je! Ja sam im to ve i rekao. A i uitelje mrzim! Koliko sam imala s njima muke zbog Majke! A sjea se kako je bilo s Lavrikom? Pavel Nikolajevi otra naoale.

 U moje vrijeme, dok sam bio direktor, bilo je jo kako-tako. Svi su pedagozi bili neprijateljski raspoloeni, svi su nam bili protivnici, i na je jasan zadatak bio da ih pritegnemo. Ali ta da danas radi s njima? Jest, nego, nee biti teko da te poaljemo u Moskvu, veze jo postoje, nai e se i razlog. Osim toga, Alimov je uredio da se to ondje uredi i bit e odlino smjeten. ta kae?... Da priekamo jo treu injekciju? 134 Bilo je to sve tako tano isplanirano da je Pavel Nikolajevi osjetio olakanje u dui. Samo da ne mora ovako mirno ekati vlastitu propast u ovoj rupagi! Rusanovi su cijelog ivota bili ljudi od akcije i inicijative, i istom kad bi preuzeli inicijativu, stekli bi duevnu ravnoteu. Nije im se nikamo urilo i Pavel Nikolajevi je bio sretan zbog toga to e malo dulje sjediti ovdje sa enom a ne u svojoj sobi. Bilo mu je prilino hladno zato to su esto otvarali vanjska vrata, i Kapitalina Matvejevna izvukla je svoj al ispod kaputa i umotala ga. Susjedi na klupi takoer su bili inteligentni i pristojni ljudi. Zato se ovdje zbilja moglo lijepo sjediti. Potanko su raspravljali o raznim ivotnim problemima koje je prekinula bolest Pavela Nikolajevia. Mimoilazili su jedino ono najstranije to im je lebdjelo nad glavom: lo razvoj bolesti. Protiv tog razvoja nisu mogli nita poduzeti, nita zahtijevati. I na takav razvoj oni nisu bili spremni prema tome nisu ni mogli oekivati da e se bolest loe razvijati. (Istina, enu su pokatkad spopadale kojekakve misli o imovinskim i stambenim problemima koji bi iskrsli u sluaju mueve smrti, ali su oni oboje bili toliko odgojeni u optimistikom duhu da je bilo bolje sve takve probleme ostaviti nerazjanjene, nego muiti sebe slutnjama ili paniarskim mislima o ostavtini.) Spominjali su telefonske pozive, pitanja i dobre elje suradnika i industrijske uprave, u koju je Pavel Nikolajevi preao iz tvornice pretprole godine. Nije on, naravno, rjeavao industrijska pitanja, jer njegov krug sklonosti nije bio tako uzak, o njima su se brinuli inenjeri i ekonomi, a Rusanov ih je samo nadzirao i kontrolirao. Svi su ga radnici voljeli, i sad mu je bilo ugodno uti kako se za njega brinu. Razgovarali su i o nadama za mirovinu. Nekako je ispadalo da, usprkos dugogodinjoj savjesnoj slubi na uglednim radnim mjestima, u personalnim odsjecima i odjelima za kontrolu, on ipak nee moi ostvariti svoj ivotni san i dobiti izuzetnu osobnu mirovinu. inilo se da ak nee moi dobiti ni pristojnu slubenu penziju, koja je prihvatljiva po svom iznosu i potrebnom stau, i to samo zbog toga to se nije odluio da navue vojniku uniformu kad se to od njega 1939. trailo. Zbog toga je alio a, opet, kad se sjeti kako su u dvije posljednje godine prilike opet postale nemirne, gotovo da mu i nije bilo ao. Moda mir ipak vie vrijedi. Raspravljali su i o openitoj tenji svih ljudi, koja je dola do izraaja posljednjih godina, da se ivi to bolje: da se bolje oblai i stanuje. Kapitalina Matvejevna je napomenula da bi bilo dobro ako se muevo lijeenje otegne i potraje mjesec ili mjesec i po, kako su je upozoravali da bi bilo dobro za to vrijeme izvriti neke popravke u njihovu stanu. Jednu cijev u kupaonici trebalo je ve odavno premjestiti, u kuhinji postaviti pipu, a u toaleti treba oploiti zidove; u blagovaonici i u sobama Pavela Nikolajevia treba svakako obojiti zidove: promijenit e boju (ona je ve pogledala boje) i svakako ih proarati zlatom, kao to je to sad bilo moderno. Pavel Nikolajevi se tome nije protivio, ali ga je odmah uhvatio bijes sjetivi se kako e radnici, iako pripadaju dravnom sektoru koji ih plaa, svakako pokuati da iskame ne da mole, 135 nego ba da iskame dodatni honorar od gazde. Nije njemu bilo ao novca (iako mu ga je zapravo bilo ao!), nego je Pavela Nikolajevia mnogo vie jedilo naelno pitanje: zato? Eto, on je dobivao propisanu plau i nagrade i kako da on nije traio napojnice i posebne dodatke? I zato su ti nesavjesni radnici nastojali preko svoje plae izvui jo novaca? Ovdje je posrijedi bilo naelno

pitanje, nedopustiv poraz pred navikama stihijskog i sitnoburoaskog svijeta. Pavel Nikolajevi bi se uzrujao svaki put kad bi se o tome poveo razgovor. Cuj, Kapa, zato se danas tako malo pazi na radnike? Zato mi, dok smo radili u tvornici tjestenine, nismo postavljali nikakve uvjete, niti smo podmazivali majstore? I je li nam to uope moglo pasti na pamet? Zato ba ne smijemo danas kvariti druge! emu to mito? Kapa se s njim posve slagala, ali je, u isto vrijeme napomenula da e oni, ako im se ne plati i ako ih se ne podmiti na poetku i u polovini posla, svakako odluiti da se osvete, da uine neku psinu, pa e se poslije samo kajati. Priali su mi kako je jedan umirovljeni pukovnik bio nepokolebiv i rekao da im nee dati ni kopjejke vie! Onda su mu radnici lijepo stavili u odvod kupaonice crknutog takora ne samo to je voda jedva curila, nego je i smrdjelo. Tako se nikako nisu mogli nagoditi oko popravaka u kui. ivot je bio kompliciran, vrlo kompliciran, kako god okrene. Sjetili su se i Jure. Najstariji sin bio je nekako previe povuen, nekako nesamostalan, nije imao one rusanovske snalaljivosti u ivotu. Pomogli su mu da diplomira pravo i vrsto ga postavili na noge poslije fakulteta, ali je svejedno trebalo priznati da on nije za taj posao. Ne zna ni uvrstiti svoj poloaj, ni uspostaviti dobre veze. Sigurno e sada u praksi napraviti mnogo pogreaka. Pavel Nikolajevi je bio vrlo zabrinut. A Kapitalina Matvejevna se brinula zbog Jurine enidbe. Tata ga je natjerao da naui ofi-rati, tata e mu nabaviti i zasebni stan ali kako se snai i urediti mu brak, i to tako da ne doe do zablude? Ta on je tako naivan, smotala bi ga svaka tkalja iz tvornice; sreom, s tkaljom se on nema gdje sresti, ne zalazi na takva mjesta, ali ta e biti sad na terenu? Lakoumni potez nerazumna ovjeka moe pokopati desetogodinje napore cijele obitelji! Eto, kerka endjapinih umalo da se nije udala za svog kolegu s pedagoke akademije, a on je sa sela, majka mu je obina kolhoznica; treba zamisliti stan endjapinih: ne samo to je lijepo ureen, nego njima u goste dolaze mnoge ugledne osobe i sad da se odjednom za stolom nae starica u bijeloj marami, koja nema ni osobne karte, i da ona bude svekrva! Doavola... Sreom su po drutvenoj liniji uspjeli kompromitirati mladoenju i tako spasiti ker. Drugaije je s Avietom, Avom, Alom. Avieta je biserni ukras cijele obitelji. Otac i majka se ne sjeaju da im je ikada zadavala brige i da ih je ljutila, jedino je katkad bila nestana u koli. Ava je i lijepa, i pametna, i energina, odlino shvaa ivot i snalazi se u njemu. Nju ne treba nadzirati, ne treba se brinuti zbog nje. Ona nee pogrijeiti ni u sitnicama, ni u krupnim stvarima. Na rodi136 telje se ljutila jedino zbog imena: nije trebalo kojeta izmiljati,., jednostavnije je da je naprosto zovu Ala. Ali u legitimaciji je pisalo Avieta Pavlovna. Nije loe. Praznici su pri kraju, u srijedu e doletjeti iz Moskve i svakako pojuriti u bolnicu. Nevolja je s tim imenima: uvjeti ivota se mijenjaju, a imena, ostaju zauvijek. I Lavrik se ve ljuti na svoje ime. Zasad je jo u koli samo Lavrik, nitko mu se ne ruga, ali ove godine e dobiti osobnu kartu, i ta e u njoj pisati: Lavrentij Pavlovi. Neko su roditelji dobro raunali: dajmo mu ime ministra, nepokolebivog Staljinovog suborca, neka bude nalik na njega. Ali eto ve dvije godine nije ba zgodno rei naglas: Lavrentij Pavlovi. Sva srea, da Lavrik smjera na vojnu akademiju, a u vojsci ga nee zvati po imenu. Meutim su se oni kriom pitali: zato je to uinjeno? Kad su kod endjapinih, govore o tome, ali ni pred kim drugim se ne usude: naime, ako je i istina da je Berija bio dvolini buroaski nacionalist i da se nastojao domoi vlasti, mogli su ga lijepo osuditi, pa i strijeljati iza zatvorenih vrata, ali to je to trebalo objaviti obinome puku? Zato ga pokolebati u njegovu uvjerenju?' Zato izazivati sumnju? Na kraju krajeva, mogli su uputiti okrunicu na odreenom nivou i u njoj sve objasniti, a u novinama se moglo napisati da je umro od infarkta; i sahraniti su ga mogli sa svim poastima.

Dotakli su se i Majke, mlae keri. Ove su godine ishlapile-sve Majkine petice, i ne samo to vie nije bila odlikaica i to su je skinuli s poasne table, nego ak ni etvrtica vie nije imala mnogo. Sve je to poelo otkako je prela u peti razred. U niim razredima cijelo vrijeme imala je jednu te istu uiteljicu, koja je dobro poznavala i nju i njene roditelje i Majka je odlino napredovala. Od ove godine ima dvanaest nastavnika, prema predmetima. Neki od njih ima svega po jedan sat sedmino, uope ne poznaje djecu i samo tjera svoj nastavni program; kao da on razmilja o tome kakvu traumu preivljava dijete, kako mu se-unakazuje karakter! Ali Kapitalina Matvejevna nee aliti truda, nego e preko roditeljskog komiteta uvesti red u toj koli. Meutim taj red potkopava i nova reforma kolstva: emu opet mjeovita obuka? Zato se odstupa od stare prakse posebne nastave jednog od najznaajnijih dostignua zrele sovjetske pedagogije? Naklapali su tako oni o svemu i svaemu vie od sata, ali jezici su im se teko okretali, i jedno i drugo je osjealo, ne usuujui se priznati sugovorniku da se govori o sporednim stvarima. U Pavelu Nikolajeviu je sve bilo slomljeno, nije vjerovao da stvarno postoje ljudi i dogaaji o kojima su raspravljali i nije imao elje da bilo to radi, nego bi se najradije opruio na krevetu, poloio oteklinu na jastuk i pokrio se preko glave. A Kapitalina Matvejevna je opet razgovarala preko volje zato to ju je muilo ono pismo u torbici, koje je jutros stiglo iz mjesta K. i koje je poslao brat Minaj. U mjestu K. su Rusanovi ivjeli prije rata, ondje su proveli mladost, vjenali se i ondje su izrodili svu djecu. Ali. za vrijeme rata su se evakuirali ovamo f nisu se vratili u K., dok su stan uspjeli prepustiti Kapinu bratu. 137 Shvaala je da e mu sad teko podnijeti ovakve vijesti, ali su vijesti bile takve da ih nije mogla saopiti obinoj prijateljici. U cijelom gradu nije znala osobe kojoj bi sve to mogla ispriati i objasniti. Osim toga, iako je nastojala utjeiti mua, i njoj je samoj sad trebalo podrke! Nije mogla u samoi kue ostati nasamo s tom vijeu koju ne moe saopiti. Jedino bi, od sve djece, moda mogla ispriati i objasniti Avieti. Juri nikako. Ali i o tome bi se trebalo posavjetovati s muem. A Pavel Nikolajevi, to je dulje sjedio pokraj nje, sve se vie alostio, pa joj se inilo da je sve tee spomenuti ono najvanije. Primicalo se vrijeme kad e ionako morati otii i ona je iz mree poela vaditi hranu i pokazivati muu to mu je donijela. Manete na rukavima bunde od srebrne lisice bijahu joj tako iroke da su jedva ulazile u otvoreno grlo mree. Ugledavi odjednom hranu (koje je i u nonom ormariu jo bilo u izobilju), Pavel Nikolajevi se sjeti onoga to je bilo vanije od hrane i pia, onoga to je zapravo trebalo odmah na poetku -spomenuti: sjetio se gube, brezove gljive! I, ivnuvi, poe priati eni o udesnom lijeku, o onom pismu i o onom lijeniku (moda je i arlatan) i o tome kako sad moraju smisliti kome e se obratiti da im u Rusiji skupi te gljive. Ondje oko naeg K. ima breza koliko hoe. Zar bi Minaju bilo teko da nam to uredi? Odmah poalji Minaju pismo! Moda jo kome, imam ja ondje starih drugova, neka se malo potrude! Neka svi saznaju kako mi je teko! Dakle, sam je prvi spomenuo Minaja i mjesto K.! I ona, napokon, ne vadei pisma, zato to je brat spominjao kojekakve mune pojmove, nego samo kljocajui bravom na torbici, Kapa ree: Zna ... treba promisliti da li je dobro previe se javljati u K.... Eto, Minaj mi je napisao ... Moda jo nije istina ... da se u gradu pojavio ... Rodiev ... Navodno da je re-ha-bi-li-tiran. Pa zar je to mogue, a? Dok je jo izgovarala dugaku i odvratnu rije re-ha-bi-li--tiran i gledala u bravu na torbici, spremajui se da izvue pismo, propustila je trenutak u kojem je Pakino lice problijedilo kao zid. ta ti je? kliknu ona uplaivi se vie nego to ju je bilo uplailo samo pismo. ta ti je? Naslonio se na klupu i enskom se kretnjom umatao u al.

 Moda nije istina! pokuavala ga je ona obuhvatiti snanim rukama oko ramena a kako nije isputala torbu iz ruke, inilo se kao da mu je pokuava nataknuti na rame. Moda ipak nije istina! Minaj ga nije vidio svojim oima. Ali ljudi priaju ... Krv se polako vraala u lice Pavelu Nikolajeviu, ali bio je posve malaksao, i u pasu, i u ramenima, ruke su mu nemono pale uz tijelo a glavu je tumor vukao ustranu. Zato si mi to rekla? upita on nesretnim i posve slabim glasom. Kao da mi nije dosta ove nevolje? Kao da mi nije dosta nevolje? ... i njemu dvaput plano zadrhtae grudi i glava, ali ne pusti suze. Oprosti mi, Paenjka! Hajde, oprosti mi, Paka! obujmila ga oko ramena i tresla, snano tresla svojom kovravom kosom bakrene boje, nalik na lavovsku grivu. Ali i ja sam 138 izgubila glavu! Nee on valjda sada moi da oduzme stan Minaju? Sluaj, kamo sve to vodi? Sjea li se da smo ve uli za dva takva sluaja? Ama ta me briga za stan, neka ide do sto avola, neka ga uzme plano uzvrati on aptom. Kako neka ga uzme? A kamo e Minaj? Bolje da misli na svog mua! ta misli ta e biti sa mnom? Spominje li i Guzuna? Guzuna ne spominje... Pa, zamisli, ta e se dogoditi ako se oni svi budu poeli vraati? ta ja znam! muklo odvrati mu. Kojim pravom ih putaju?... Kako smiju ovako nemilosrdno izbezumljivati ljude? ... 139 14 PRAVDA I tako je Rusanov oekivao da e ga sastanak sa enom ohrabriti a ispalo je mnogo gore nego da Kapa uope nije dola. Uspinjao se stepenitem, teturajui, drei se za ogradu, osjeajui kako ga groznica sve jae trese. Kapa ga nije smjela otpratiti besposlena bolniarka isprijeila se i nikoga nije putala, pa ju je Kapa natjerala da ona otprati Pavela Nikolajevia do sobe i ponese mreu s hranom. Za stoliem deurne sestre sjedila je buljooka studentica Zoja, koja se prve veeri nekako svidjela Rusanovu i koja se sad zagradila formularima i zabavljala s neotesanim Kostogutovom, ne vodei brigu o bolesnicima. Rusanov ju je zamolio aspirin, a ona mu je vinom otrinom odgovorila da se aspirini dijele naveer. Ipak mu je izmjerila temperaturu. I poslije mu je donijela neki praak. Hranu rasporedie bez njegova uea. Pavel Nikolajevi je legao onako kako je bio naumio: oteklinu zabio u jastuk (pravo je udo da su bar jastuci mekani pa ne mora donijeti od kue svoj) i pokrio se po glavi. Misli se tako u njemu uskovitlae, zaigrae, zapalie, da u ostalom dijelu tijela nije osjeao vie nita, kao da je pod narkozom, i vie nije uo glupe razgovore u sobi, kao to i nije osjeao da se trese krevet od snanog Jefremovog hoda. I nije primijetio kako se napolju razvedrilo, kako je na zalazu granulo sunce, samo s druge strane zgrade. I nije primjeivao kako juri vrijeme. Ponekad bi, vjerojatno, od praka, zaspao, ali se ubrzo budio. Jednom, kad se probudio, ve je gorjelo elektrino svjetlo. Opet je zaspao. Ponovno se probudio usred noi, u mraku i tiini. 1 osjetio je da je posve nestao blagotvorni pokrov. Osjetio je da je strah opet tu, da mu se zavukao u donji dio prsa i da ga stee. Naj razliiti je misli poele su navaljivati Rusanovu u glavu,, i bujati, ispunjajui sobu a pomalo i cijelu beskrajnu tamu. Nisu to zapravo bile neke misli, nego se on naprosto bojao. Naprosto se bojao. Bojao se da e Rodiev ve izjutra uspjeti da se probije mimo sestara, mimo bolniarke, da e upasti ovamo i poeti da ga udara. Rusanov se nije bojao ni suda, ni drutvenog 140

r prezira, ni sramote, naprosto se bojao da e ga tui. Tukli su ga svega jednom u ivotu, u koli, u estom razredu, posljednjem koji je zavrio: saekali su ga naveer na izlazu da ga naue pameti, noeva nisu imali, ali je zauvijek upamtio taj uasni osjeaj: sa svih strana obaraju se na tebe koate i snane pesnice. Kao to vie godina zamiljamo pokojnika onakva kakva smo ga posljednji put vidjeli, dok je bio mlad, iako bi on u meuvremenu i te kako ostario, tako je Rusanov sada zamiljao i Rodi-eva, koji bi se poslije osamnaest godina mogao vratiti i kao invalid, moda gluh, moda zgrbljen, zamiljao ga onakva kakva ga je posljednji put vidio, na njihovu zajednikom balkonu posljednje nedjelje uoi hapenja: Rodiev je bio jedar i zdrav o-A'jek, preplanuo od sunca, i dizao je utege. Tada su Kapa i on ve bili napisali prijavu protiv Rodieva, odnijeli je i predali na odreeno mjesto, a Rodiev je, eto, go do pasa, stajao na balkonu i zvao ga: Paka! Doi ovamo! De, popipaj mi miice. Ne boj se, stisni! Je li ti sad jasno to znai inenjer novog poretka? Mi nismo rahitian kao to je to nekakav Eduard Hristoforovi, mi smo skladno graeni ljudi. A i ti si mi nekako boleljiv, vene iza tapeciranih vrata ... Doi k nama u tvornicu, poslat u te u pogon, hoe li? Je li, hoe li? ... Ha, ha! Nasmija se i ode da se opere pjevajui: Mi smo kovai i duh nam je mlad. I sada je Rusanov zamiljao kako taj Rodiev, u naponu snage, upada u ovu bolesniku sobu i zamahuje pesnicom. I nije mogao otjerati od sebe to lano privienje. S Rodievom je neko prijateljevao, bili su u istoj komso-molskoj eliji, stan su u isto vrijeme dobili od tvornice. Tada je Rodiev napredovao preko radnikog fakulteta i studija a Rusanov preko sindikata i uprave za ankete. Prvo je dolo do nesuglasica meu enama, a onda i meu njima. Rodiev je esto uvredljivo razgovarao s Rusanovom. Osim toga, Rusanovu je postalo i pretijesno u stanu imali su dvoje djece, a samo jednu sobu. Dakle, jedno s drugim, morali su se pograbiti, i Pavel Nikolajevi je podnio prijavu: tvrdio je da se u privatnom razgovoru Rodiev pohvalno izraavao o djelatnosti potuene industrijske frakcije i namjeravao u tvornici osnovati sabotersku grupu. Rusanov je samo zamolio da se u istrazi nigdje ne spominje njegovo ime i da ne mora na suoenje: spopadao bi ga strah pri pomisli na takav susret. Istrani sudac je, meutim, garantirao da, prema zakonu, nee biti potrebno spominjati Rusanova i da suoenje nee biti potrebno bit e dovoljno da okrivljeni prizna. Cak i Rusanovu prijavu nee priloiti uz istrani zapisnik, tako da okrivljeni, kad bude potpisivao 206. paragraf, nigdje nee naii na prezime svoga susjeda. I sve bi prolo u redu da nije bilo Guzuna, sekretara tvornikog partijskog komiteta. Njega su vii organi pismeno obavijestili da je Rodiev neprijatelj naroda i da ga treba iskljuiti iz partijske organizacije. Ali je Guzun bio tvrdoglav i poeo na sva usta tvrditi da je Rodiev poten ovjek, pa je ak i zahtijevao da mu se dadnu na uvid potanji dokazi. Ta mu je upornost dola glave, jer su ga idue noi uhapsili. Dva dana'kasnije mirno su iskljuili iz partije i Rodieva i Guzuna, kao lanove jedne te iste kontra-revolucionarne podzemne organizacije. Meutim je Rusanova sad muilo to to su u ona dva dana, dok su lomili Guzuna, ipak bili prisiljeni da mu saope kako je Rusanov podnio prijavu. Prema tome, ako se susreo ondje s Rodievom (ako su bili osueni zbog iste stvari, vjerojatno bi se mogli zbilja i sastati), Guzun je rekao Rodievu i zato se sad Rusanov toliko bojao ovog zlokobnog povratka, ovog uskrsnua od mrtvih, koje je bilo naprosto nezamislivo. Istina, na njega je mogla posumnjati i Rodieva ena, samo je pitanje da li je ona iva? Kapa je smiljala kako e, im uhapse Rodieva, dati iseliti Kaku Rodievu i domoi se njena stana i balkon bi im tada cijeli pripao. (Sada je smijeno da su soba od osamnaest kvadratnih metara i stan bez plina bili onda

tako dragocjeni.) Cijeli taj postupak oko stana bio je ve dogovoren i potvren, tako da bi zaas iselili Kaku da se ona nije dosjetila triku: izjavila je da je trudna. Zahtijevali su od nje potvrdu, i ona ju je donijela. Nije lagala! Bilo je kao to se i nadala: trudnu enu, prema zakonu, nije bilo mogue iseliti. Iselili su je, dakle, istom idue zime, a mjesece i mjesece trebalo ju je trpjeti i ivjeti kraj nje dok je nosila, kad je rodila i dok je jo bila na porodiljskom. Istina, Kapa joj nije doputala ni da zaviri u kuhinju, a Ava, kojoj je bilo ve gotovo pet godina, znala ju je vrlo smijeno oponaati i pljuvala joj u sue. Je li to bio strah? Dok je ovako leao na leima, u tami, u kojoj su bolesnici puhali i hrkali (samo slabani odsjaj stolne sestrine lampe iz predvorja prodirao je ovamo kroz mutno-stakle-na vrata), Rusanov je, budan i bistar, pokuavao dokuiti zato su ga toliko usplahirili duhovi Rodieva i Guzuna i da li bi se uplaio da se vratio netko drugi, netko od onih u optubama kojih je on takoer sudjelovao: recimo Eduard Hristoforovi, koga je onda sluajno spomenuo Rodiev, inenjer buroaskog porijekla, koji je Pavela pred radnicima nazvao budalom i probisvijetom (a sam je kasnije priznao da je matao o restauraciji kapitalizma); ona stenografkinja koja je bila kriva to su izvrnute rijei jednog uglednog rukovodioca, zatitnika Pavela Nikolajevia, iako rukovodilac u svom govoru nije ba takve rijei izrekao; onaj tvrdoglavi knjigovoa (ustanovilo se da je ak i sin sveenika, pa su ga udesili u tren oka); ena i mu Jeljanski... tko bi ih sve nabrojao. I, eto, Pavel Nikolajevi nije se plaio nikoga od njih, sve odlunije i otvorenije pomagao je da se njihova krivica utvrdi, ak je dvaput pristao i na suoenje, vikao je na njih i teretio ih. Uostalom, onda se i nije smatralo da se treba zbog toga stidjeti! U ono divno, estito vrijeme, trideset sedme i trideset osme godine, osjetljivo se proistila drutvena atmosfera i disalo se tako lako! Svi lasci, klevetnici, pretjerani pobornici samokritike, ili zatucani sitni intelektualci, naprosto su nestali, zavukli se, pritajili, a principijelni, nepokolebivi, odani ljudi, kao to je bio Rusanov i njegovi drugovi, koraali su dostojanstveno uzdignute glave. 142 I sad je odjednom nastalo neko novo, nesigurno, nezdravo vrijeme, tako da se ovjek jo mora stidjeti svojih najboljih graanskih postupaka! Ili moda ak i strepiti zbog njih? Strepiti! Besmisleno. Kad bi razmotrio cijeli svoj ivot, Rusa-nov nije mogao zakljuiti da se bilo kada bojao. Nije imao prilike da se boji! Moda i nije bio osobito hrabar ovjek, ali se ne sjea, da je u bilo kojoj prilici ispao kukavica. Nema razloga pomiljati da bi se uplaio i na frontu na front ga nisu povukli naprosto zbog toga to je bio tako cijenjen kao iskusni javni radnik. Teko je vjerovati da bi ga zbunilo bombardiranje ili poar samo tosu iz K. otputovali prije bombardiranja i nikada nije vidio nikakva poara. Isto se tako nije bojao suda i zakona, jer on zakon nije krio, a sud je uvijek bio na njegovoj strani i podupirao ga. Nije se bojao ni javnog mnijenja jer je i mnijenje takoer uvijek bilo na njegovoj strani. Ni u kotarskim novinama ne bi se mogao-pojaviti neugodan lani protiv Rusanova, zato to bi ga Kuzma Fotejevi ili Nil Prokofji pravovremeno izbacili. A centralne novine ne bi se ni bavile Rusanovom. Zato se ni tampe nije bojao. Dok se vozio parobrodom po Crnom moru, nije se plaio ni morske dubine. A da li bi se bojao visine teko je rei, jer nije bio tako lud da bi se penjao na planine ili stijene, a njegov posao nije bio da montira mostove. Posao Rusanova bio je, ve mnogo godina, gotovo puna dva desetljea, da vodi i organizira ankete. Samo je jedan takav posao. I jedino neuki, neupueni ljudi izvan struke ne shvaaju koliko treba talenta za taj aurni i sloeni posao. To je prava poezija do koje se jo nisu pjesnici dovinuli. Svaki ovjek u toku ivota ispuni mnogo anketnih listia i u svakome od njih ima odreeni broj pitanja. Odgovor svakog pojedinca na odreeno pitanje odreene ankete jest nit koja e zauvijek povezati tog ovjeka s mjesnim upraviteljom centra za ankete. Od svakog ovjeka, prema tome, vode stotine niti, koje se isprepleu u milijune,

i kad bismo te niti mogli odjednom vidjeti, one bi svojom mreom zasjenile cijelo nebo, a kad bi se materijalizirale, vie se ne bi mogli kretati ni autobusi, ni tramvaji, ni ljudi, pa ak ni vjetar ne bi mogao niz ulice nositi novinski papir ili jesenje lie. Ali one nisu vidljive i nisu materijalne, premda ih ovjek neprestano osjea. Takozvane kristalno-jasne ankete, naime, ankete koje su bliske apsolutnoj istini, apsolutnom idealu nisu ostvarljive. Svakome ivom ovjeku uvijek se moe pripisati neto negativno ili sumnjivo, svaki ovjek je za neto kriv, i kad mu se zaviri pod kou, vidi se da neto skriva. Osjeajui neprestano te nevidljive niti, prirodno je da ljudi poinju potovati osobe koje vode taj sloeni posao anketa. I autoritet takvih osoba. Upotrijebivi jo jednu usporedbu, ovaj put muziku, moglo-bi se rei da je Rusanov, zahvaljujui svom poloaju, posjedovao neku vrst ksilofonske tastature i da je mogao po elji ili potrebi izabrati bilo koju tipku i udariti po njoj. Iako su sve bile od drveta,. svaka je imala svoj glas, svoju notu. Postojale su tipke, to jest, bilo je stotinu naina da se postupa vrlo istanano i oprezno. Na primjer, ako je htio nekom drugu 143 pokazati da nije zadovoljan njime ili ako ga je htio naprosto samo upozoriti, malko opametiti, Rusanov je znao na koji nain e se .s njime pozdraviti. Kad bi ga takav ovjek pozdravio (naravno prvi), Pavel Ni-kolajevi mogao je odgovoriti slubeno i ne nasmijeiti se; a mo-.gao je, pomaknuvi obrve u stranu (to je on vjebao u svojoj radnoj sobi pred ogledalom), malko priekati s odgovorom ba kao da sumnja treba li toga ovjeka pozdraviti, da li je on dostojan pozdrava i onda ga istom pozdraviti (tu su takoer postojale razlike: potpuno okrenuti glavu prema njemu, napola ili uope je ne okrenuti). Ovo kratko odgaanje pozdrava imalo je, meutim, vrlo znaajan uinak. U glavi radnika, kojega bi doekao tako suzdrljivo i hladno, poela bi marljiva potraga i prisjeanje o grijehovima za koje je moda bio kriv. Tako je ta suzdrljivost izazvala u njemu sumnju i moda ga odvratila od krivog postupka pred kojim se ve nalazio a Pavel Nikolajevi bi tek kasnije saznao ta je zapravo bilo posrijedi. Jo je snanije djelovao kad bi, susrevi ovjeka (ili telefoni-ravi mu, ili ga ak specijalno pozvavi), rekao: Svratite, molim vas, do mene sutra u deset sati prije podne. A sada ne bih mogao? svakako bi upitao ovjek zato to eli da to prije isazna zato ga zove i to eli da to prije zavri taj razgovor. Ne, sad ne moete blago ali ipak strogo rei e Rusanov. Nee spomenuti da je zauzet drugim poslovima ili da ima neku sjednicu, ni govora, ni za to on ne bi naveo odreen i obian razlog i tako umirio ovjeka kojega je pozvao (u tom se i sastoji trik), rei e samo sada ne moete, kako bi u takvoj reenici zazvualo to vie ozbiljnih znaenja meu kojima je bilo i mnogo neugodnih. A o emu se radi? moda e se radnik odluiti da upita, bilo iz hrabrosti, bilo iz neiskustva. Saznat ete sutra. Obiao bi to netaktino pitanje u rukavicama Pavel Nikolajevi. A koliko je dugo do deset sati sutranjeg prijepodneva! Koliko se toga dogodi! Radnik prvo treba da zavri dananji posao, da ode kui, porazgovori s obitelji, moda ode u kino ili na roditeljski sastanak u kolu i jo da poslije toga spava (neki e zaspati, a neki i nee), ujutro jo da strpa u sebe doruak i cijelo to vrijeme muit e ga i gristi jedno te isto pitanje: Zato me on samo zove? Za tih beskrajnih sati radnik e se mnogo kajati, mnogo ega e se uplaiti i zaklet e se da na sastancima vie nee dirati u rukovodstvo. A kada, napokon, bude kod efa, ispast e da zapravo posrijedi nita nije ni bilo, nego da je samo trebalo provjeriti datum njegova roenja ili broj svjedodbe. Tako se, eto, moglo, kao po tastaturi ksilofona, razliito zasvirati na drvenim tipkama, od kojih je najneugodnija i najotrija .zvuala ovako: Sergej Sergeji (to je direktor cijelog poduzea, glavni ovdanji gazda) zamolio vas je da do tada i tada ispunite ovaj anketni list. I pruio bi radniku anketni list, koji nije bio obina anketa nego, od svih onih anketnih listova i formulara, koji su se nalazili u ormaru Rusanova, najpotpuniji i najneugod-niji recimo, onaj koji

se ispunjavao samo za povjerljive zadatke. Radnik, meutim, moda uope nee ni dobiti nikakav povjerljivi zadatak, i Sergej Sergeji o tome nema ni pojma, ali tko bi to 144 mogao ustanoviti, kad se Sergeja Sergejia svi boje kao ive vatre? Radnik e uzeti anketni list, jo e se vladati kao da je veseo, a zapravo ga je ve poelo iznutra kopkati sve ono to je skrivao pred anketnim centrom. I to zato to se u ovakvoj anketi vie nita ne moe sakriti. Bila je to odlina anketa. Najbolja od svih. Upravo uz pomo takvih anketnih listova Rusanov je uspio natjerati na rastavu nekoliko ena, iji su muevi sjedili na robiji na osnovu 58. paragrafa. Ma koliko da su te ene nastojale zamesti tragove aljui pakete pod tuim imenom, esto iz drugog grada i mada ih nekad nisu uope slale, ipak nisu mogle izbjei strogi labirint pitanja u ovoj anketi, niti su mogle dalje lagati. Iz labirinta je postojao samo jedan izlaz: definitivna zakonska rastava. Ta je procedura, osim toga, bila pojednostavljena: sud nije traio pristanak robijaa na rastavu, niti ih je uope o rastavi obavjetavao. Za Rusanova je bilo vano samo da se rastava obavi, kako prljave ape zloinaca ne bi svrnule jo uvijek potenu enu sa zajednike staze ostalih sugraana. Te anketne listove nije vie nikamo ni slao. Sergeju Sergejiu pokazivao ih je ponekad samo iz vica. Poezija tog posla sastojala se u osjeaju da ovjeka valjano dri u svojim rukama, a da ga zapravo i ne mora jako stegnuti. Izuzetni, tajanstveni, gotovo nadnaravni poloaj Rusanova, u opem procesu proizvodnje, upoznavao ga je sa zadovoljstvima, koje prua duboko sagledavanje istinskih ivotnih tokova. ivot koji svi vide oko sebe (proizvodnja, sastanci, tvornike novine, obavijesti sindikata pojedinim smjenama, platne potvrde, menza, klub) nije bio onaj pravi, nego se samo neupuenima inilo da je to pravi ivot. Istinskim tokovima ivota upravljalo se bez galame, mirno, iz tihih kabineta, u razgovorima izmeu dva-tri ovjeka, koji shvaaju jedan drugoga ili ljubazno jedan drugome telefoniraju. Istinski ivot izbijao je i iz tajnih dopisa, skrivao se u dubini aktovke Rusanova i njegovih suradnika i dugo utke pratio ovjeka da bi samo na trenutak iznenada izbio na vidjelo, iknuo iz podzemnog carstva, rastvorivi svoje ognjevito drijelo, otkinuo glavu rtvi ili je spepelio vatrom i tada bi opet nestao u nepoznatoj dubini. Na povrini bi ostalo opet sve ono isto: klub, menza, isplatnice, tvornike novine, proizvodnja, jedino to u smjeni ne bi vie bilo otputenoga, precrtanog, izopenog ovjeka. U skladu s tim sloenim poetsko-politikim poslom bila je i kancelarija Rusanova. Uvijek to bijae odvojena soba, ija su vrata isprva bila presvuena koom i blistavim zakovicama, a kasnije, kako su rasle drutvene blagodati, pred njom se jo pojavila i malena obrambena komorica, mraan prostor izmeu dvostrukih vrata. Na prvi pogled se moglo uiniti da ta komora nije ba neki osobito lukav izum: jedva da je bila metar iroka, i u njoj bi se posjetilac zadrao svega sekundu-dvije prije nego e za sobom zatvoriti prva vrata i otvoriti ona druga. Ali u tim kratkim trenucima, uoi odluna razgovora, on bi se na trenutak naao kao u zatvoru: nema svjetla, nema zraka, i on dobro osjea koliko je nitavan pred onom osobom u iju sobu ulazi. Ako je jo i bilo u njemu drskosti i svojeglavosti, one bi iezle u mranoj komorici. 10 Ojiel iza ralk 145 m Jasno je da Pavelu Nikolajeviu nikada nije moglo istovremeno upasti vie ljudi, nego su ih putali samo pojedinano, i to samo onda ako su bili pozvani ili ako im je telefonski bilo doputeno da dou. Takva kancelarija i takav red primanja mnogo su pridonosili tome da se u uredu Rusanova posao odvija ozbiljno i regularno. Bez one komore, koja upozorava posjetioca, Pavel Nikolajevi bi sada bio na sto muka. Razumije se da je nain vladanja Pavela Nikolajevica na svom radnom mjestu, zbog dijalektike povezanosti svih pojava u stvarnosti, morao utjecati i na njegov

nain ivota uope. Malo-pomalo, kako su godine prolazile, on i Kapitalina Matvejevna poeli su se acati vreve, guve, gomile. Osjeali su odvratnost prema tramvaju, trolejbusu, autobusu, zato to su ih ondje uvijek gurali, moglo bi se dogoditi da ih i uvrijede, jer su u takva prijevozna sredstva upadali graevinski i drugi radnici u prljavim kombinezonima i jo te mogli zamazati uljem ili kreom. U tramvaju i autobusu zavladao je, osim toga, ruan prisni obiaj da putnici udaraju jedan drugoga po ramenu i trae da dalje, po vezi, poalje novac kondukteru i onda opet primi kusur: tako si, bez kraja i konca, morao uzimati novac i slati karte. Zbog velikih udaljenosti, bilo je teko pjeaiti po gradu, a i inilo se previe obino, nije odgovaralo tvome poloaju, a moglo se dogoditi da s pjeacima takoer doivi neprilika. Zato su se Rusanovi odluili za automobil isprva slubeni, taksi, pa, konano, svoj vlastiti. Ne treba ni spominjati da je u eljeznici neizdrljivo, ne samo u zajednikim vagonima, nego i u onima s rezerviranim mjestima: onamo su upadali ljudi u kousima, nosei kojekakve kante i vree. Zato su Rusanovi putovali samo u vlakovima s odijeljenim kupeima, i u prvom razredu. Jasno je da je i u hotelu Rusanov uvijek imao rezerviranu sobu, kako se ne bi sluajno naao na leaju u zajednikoj spavaonici. Jasno je da Rusanovi isto tako nisu odlazili u kojekakva odmaralita, nego samo u ona gdje goste potuju i pruaju im pristojne uvjete boravka, gdje su plae i parkovi odvojeni od obinog puka. I kada bi Kapitalini Matvejevnoj lijenici preporuili da to vie seta, ona naprosto ne bi imala gdje drugdje etati nego samo u takvom odmaralitu, meu sebi ravnima. Iako su u dui uvijek bili pravi Rusi i, u principu, voljeli narodske zabave, Rusanovi su sve vie cijenili pristojnije i sigurnije zabave rukovodilaca. Rusanovi su voljeli narod svoj veliki narod i sluili tome narodu, i bili spremni dati ivot za taj narod. Ali, kako su godine prolazile, oni su sve tee podnosili masu. Tu masu, tu nepokornu masu koja je vjeno migoljila, odupirala se i jo kojeta zahtijevala. I tako su se oni poeli uvati odrpanaca, drskih i esto pripitih ljudi, kakve si mogao sresti u elektrinom vlaku predgraa, pred pivnicom, na autobusnim i eljeznikim stanicama. Loe obuen ovjek je uvijek opasan zato to on ne osjea nikakve odgovornosti i, vjerojatno, ima malo ta izgubiti u ivotu inae se ne bi tako loe oblaio. Istina, milicija i zakon brane Rusanova od odrpanca, ali njihova pomo e zacijelo zakasniti, stii e prekasno i prekasno e kazniti lupea, a kad se Pavel Nikolajevi 146 nae lice u lice s nj ina, on je zapravo posve bespomoan ne vrijedi mu ni poloaj, ni zasluge, i odrpanac ga moe bez ikakva razloga uvrijediti, opsovati mu mater i udariti akom u lice, uprljati mu odijelo ili ga ak nasilno strgnuti. Iako se niega na svijetu nije bojao, Rusanov je poeo osjeati posve razumljivi, normalni strah od tih bezobraznih pripitih ljudi ili, jo tanije, strah da ga oni ne bi jednostavno udarili akom u lice. Zato ga je u prvi as i onako uzbudila vijest o povratku Rodi-eva: Rusanov je zamiljao kako e ga Rodiev ponajprije udariti akom u lice. Zacijelo on ili Guzun ne bi traili pomo zakona: po zakonu, vjerojatno, Rusanovu nita ne bi ni mogli, nikakva prava oni nemaju, niti bi im tko dopustio da ih upotrijebe. Ali to onda ako su ostali onako krepki i zdravi momci i ako im padne na pamet, vulgarno reeno, da mu razbiju njuku? Upravo taj strah morao je Pavel Nikolajevi, kao odluni i svjesni ovjek novoga poretka, posve savladati u sebi. Prije svega, moda je sve ovo samo obina izmiljotina. Moda nema uope nikakvog Rodieva, i dao bog da se i ne vrati. Svi ti besmisleni razgovori o povratnicima moda su samo legende, jer u razvoju glavnih dosadanjih dogaaja i u susretu s njima Pavel Nikolajevi nije nalazio nikakve znakove koji bi mogli nagovijestiti novi oblik ivota. Nadalje, ako se Rodiev zaista i vratio, vratio se u K., a ne ovamo. I nije njemu sada do toga da trai Rusanova, nego se mora pobrinuti da ga ponovo odande

ne isprae. Prema tome je onaj prvi spontani strah Pavela Nikolajevia bio posve suvian. Kad bi ga i poeo traiti ne bi mu tako lako uao u trag. Vlak vozi ovamo tri dana i tri noi i prolazi osam oblasti. I, sve kad bi i stigao ovamo, ne bi ga traio u bolnici, nego kod kue. A u bolnici je Pavel Nikolajevi potpuno siguran. Siguran! ... Smijeno ... S ovim tumorom pa da bude siguran... Bolje i da umre ako se bude toliko bojao svakoga povratnika. Kako je ludo to ih vraaju! Zato? Oni su se ondje navikli, primirili se emu ih dovoditi ovamo, emu drugim ljudima remetiti ivot? ... Sve u svemu, ini se, Pavel Nikolajevi se smirio i bio spreman da zaspi. Trebalo je pokuati zaspati. Ali je morao izii a to je bila najneugodnija muka u klinici. Oprezno se okrenuvi, oprezno se uspravivi oteklina mu je kao eljezna aka pritiskala vrat spustio se sa kripava kreveta, navukao pidamu, obuo papue, stavio naoale i krenuo tiho prebirui nogama. Za stolom je deurala stroga, crna Marija i, im je ula hod, naglo okrenula glavu. Ispred stepenica, na leaju jedan novajlija, upavi Grk, grio se i jeao. Nije mogao leati nego je sjedio i budnim oima, punima strave, ispraao Pavela Nikolajevia. Na srednjem odmoritu napola je sjedio mali uredno poeljani i strano uti ovjek, oslonivi se na dva jastuka i udiui kisik iz vreice od atorske cerade. Na nonom ormariu kraj njega 147 stajale su narande, peiika, rahat-lokum, kefir. Ali njemu nije bilo do toga obini, besplatni, isti zrak nije mu naprosto ulazio u plua u potrebnim koliinama. U donjem hodniku takoer je bilo leaja s bolesnicima. Neki su spavali. Starica, istonjake vanjtine i raupane kose, muno se bacakala na jastuku. Zatim proe pokraj sobice u kojoj su na kratku i prljavu divanu klistirali sve odreda, bez ikakve razlike. Napokon, poto je duboko udahnuo zrak i nastojao da ga to due zadri, Pavel Nikolajevi je uao u nunik. U tome nuniku, gdje nije bilo odijeljenih prostorija, pa ak ni koljki, osjeao se nekako osobito izloen, ponien, pretvoren u prah. Posluiteljice su ovdje istile vie puta dnevno, ali nikada nisu stigle sve poistiti, tako da je uvijek bilo svjeih tragova od povraanja, krvi ili izmeta. Tim su se nunikom sluili divljaci, koji nisu bili navikli na komfor ili bolesnici koji su ve ionako jednom nogom bili u grobu. Trebalo bi prodrijeti primarijusu i dobiti od njega dozvolu da se slui lijenikim nunikom. Ali tu praktinu misao Pavel Nikolajevi je nekako neodluno u sebi opet uobliio. Opet je proao kraj sobice za klistir, kraj raupane Kazakinje, kraj bolesnika koji su spavali u hodniku. Kraj samrtnika s vreicom za kisik. A gore ga je Grk doekao promuklim, stranim aptom: uj, burazeru, izlijee li ovdje sve? Ili netko i umre? Rusanov ga pogleda u udu i, kako se pri tome okrenuo, jasno osjeti da vie ne moe slobodno okretati ne samo glavu nego da se mora, kao Jefrem, okretati cijelim tijelom. Strana izraslina na vratu pritiskala mu je odozdo eljust a odozgo kljunu kost. Pohitao je u svoju sobu. 0 emu je to on razmiljao?! ... Koga se on to bojao?! U koga se uzdao?... Ovdje, izmeu eljusti i kljune kosti, leala je njegova sudbina. To je njegov sud. 1 taj se sud ne obazire na njegove veze, zasluge, zatitnike. 148 15 SVAKOM SVOJE

 A koliko je tebi godina? Dvadeset i est. Oh, ma nemoj! A tebi? Meni je esnaest. I, ta misli, da li da u esnaestoj godini dadnem nogu? A dokle bi ti odrezali? Najmanje do koljena, nie nikada ne reu, ve sam vidio. Obino jo i vie. Evo, dovde ... Visit e mi batrljak. Stavit e ti protezu. Nego, ime se misli baviti? Volio bih na sveuilite. Na koji fakultet? Pa, na filoloki ili povijesni. Hoe li poloiti prijemni ispit? Nadam se da hou. Ja se nikad ne uzbuujem. Vrlo sam miran. Odlino. I ta ti onda smeta proteza? Moe i studirati i raditi. Jo e lake zagrijati stolicu. Vie e postii u struci. A inae u ivotu? ta ti je to inae, osim studija? Pa, tako ... Bi li se enio? Kad bih bar ... Nai e ve nekoga! Doi e sunce i pred tvoja vrata... Ionako ti je to jedina alternativa, je li? ta kae? Mislim: noga ili ivot. Jeste... iako bi moda moglo proi i samo od sebe! Nemoj tako, Dema, od moda nitko se nije pomogao. Moda ostaje samo moda. Nije razumno vjerovati u takvu sreu. Ima li tvoj tumor neki naziv? Ima, neto kao: S-a. S-a? Onda treba operirati. Kako ti to zna? 149 _ ......... .________.....*A x%K da. moram dati nogu, pristao "bili. Iako je u mom ivotu najvanije upravo "kretanje bilo pjeice bilo na konju, jedino to automobili onuda ne mogu proi. Znai, tebi ne kane rezati? Ne. Jesi li zakasnio? Pa, kako da ti kaem ... Nisam ba zakasnio ... Donekle sam i zakasnio ... Zapeo sam na terenu. Trebalo je da se vratim ovamo prije tri mjeseca, ali nisam htio ostavit posao. Oteklina se trljala i kvasila u hodu i na konju, gnoj je izbijao, im bi prsnuo bilo bi mi lake, odmah bih dobio volju da radim. Sve sam mislio: priekat u jo malo. I sad me tako ulja da bih najradije odrezao nogavicu ili sjedio gol. A nisu ti zavili? Nisu. De, pokai, hoe li? Pogledaj. U-u-u-u-u, kakva je... i crna je. Od prirode je crna. Ovdje sam od roenja imao veliki made. I izrodio se. A to je ovo? Ovdje su ostale tri fistule na mjestu gdje je prsnuo gnoj ... Inae, Demka, moj tumor je posve drugaiji od tvoga. Ja imam melanoblastom. Ta se mrcina ne ali. U pravilu osam mjeseci, pa pod ledinu. Kako to zna? Proitao sam knjigu o tome prije nego sam doao ovamo. Proitao i shvatio. Pa da sam i prije doao, svejedno me ne bi htjeli operirati. Kad tu mrcinu, melanoblastom, samo dotakne noem, odmah se raire metastaze. I taj tumor bi

htio da ivi, na svoj nain, razumije li? teta je to sam zakasnio jedino zbog toga, jer mi se pojavilo i u preponama. A ta kae Ljudmila Afanasjevna? Nije li te zvala u subotu? Ona kae da e pokuati nabaviti nekakvo koloidno zlato. Ako ga nabavi, onda bi moda mogli zaustaviti proces u preponama, a to se tie noge, malko ga ublaiti rendgenom i tako zavui... Izlijeiti? Ne, Demka, ne moe se mene vie izlijeiti. Od melano-blastoma se uope ne moe izlijeiti. Nitko jo nije ozdravio. Premalo je odrezati nogu, a ta se vie moe odrezati? Sad je jedino pitanje koliko se to moe zavui. I koliko u zaraditi: koji mjesec ili koju godinu? Kako ... je li? Ti, znai... ? Da, ja: znai. Demka, ja sam se s time pomirio. Ne ivi bolje onaj koji dulje ivi. Za mene je sad najvanije koliko u uspjeti obaviti posla. Moram jo stii neto dovriti na ovoj zemlji! Trebaju mi tri godine! Kad bi mi dali tri godine, nita vie ne bih traio! Ali ne da leim u klinici, nego da budem na terenu. Sjedili su na leaj u Vadima Zadirka i tiho razgovarali. Njihov razgovor mogao je jedino uti prvi susjed Jefrem, ali je on ve od 150 jutros leao tup kao drvo i nije skidao oiju sa stropa. Sigurno je uo i Rusanov, koji je nekoliko puta blagonaklono pogledao Zadirka. A ta bi ti to mogao uraditi? mrtio se Demka. E, pokuaj shvatiti. Ja sada provjeravam novu i veoma spornu teoriju veliki uenjaci u glavnim gradovima u nju gotovo ne vjeruju: da se nalazita polimetalnih minerala mogu otkriti uz pomo radioaktivne vode i ispod nje. Zna li ta je to radioaktivna ... Imam tisuu dokaza, ali na papiru je lako mnogo toga i tvrditi i odbacivati. Meutim ja osjeam, upravo osjeam, da bih to mogao i u praksi dokazati. Ali zato bi morao dulje vremena biti na terenu i zaista nai minerale ispod vode, nikako drugaije. Poeljno bi bilo da to uspije vie puta. Ali posao je tako teak da ovjek troi snagu ba na kojeta ... Eto, recimo, nemam sisaljke na kompresiju, a da pokrenem centrifugu, treba izvui iz nje zrak. Cime? Ustima! Bome sam se napio te radioaktivne vode. Mi je ionako pijemo. Kirgiski radnici kau: ni nai oevi je nisu pili, pa neemo ni mi. A mi Rusi pijemo. Uostalom, kad ve imam melanoblastom, zato da se bojim radioaktivnosti? Za mene i jest taj posao. Jesi ti neka budala! prekori ga Jefrem jednolinim hri-pavim glasom i ne okrenu se prema njemu. Znai da je on sve uo. Umire, pa ta e ti geologija? Ona ti nee pomoi. Bolje promisli od ega ive ljudi? Vadim je ukoeno ispruio nogu, ali mu se slobodna glava lako okrenu na gipku i savitljivu vratu. Gotovo je sijevnuo crnim oima, valovite usnice lagano su mu zadrhtale, i on je, ne uvrije-divi se, odgovorio: Ja znam od ega ive. Od rada! Rad mnogo pomae. Ne treba ni piti, ni jesti. I on lagano pokuca plastinom penkalom po zubima ekajui da uje koliko ga je Jefrem shvatio. Proitaj ti ovu knjiicu, pa e vidjeti! pokuca Poduev skorenim noktom po plavim koricama i svejedno ne okrenu tijela, tako da nije uope vidio Zadirka. ^ Ve sam je vidio vrlo brzo odvrati Vadim. Nije za nae doba. Previe je neodreena, nema u njoj snage. Za nas danas vrijedi: radimo to vie! I ne za svoj dep. Eto, to je sve. Rusanov se razgalio, susretljivo bljesnuo naoalima i glasno zapitao: Recite, mladiu, jeste li vi komunist? Jednako spremno i jednostavno Vadim pogleda sada i Ru-sanova. Jesam blago on odgovori. Bio sam siguran! slavodobitno izjavi Rusanov i podie prst. Bio je zbilja nalik na predavaa. Vadim potapa Demku po ramenu: Hajde sad na svoj krevet, moram raditi. I on se prihvati Geokemijskih metoda, knjige u kojoj je drao listi ispisan sitnim biljekama i krupnim usklinicima i upitnicima.

itao je, a crna penkala lagano mu se pomicala meu prstima. 151 Sav se udubio u knjigu i inilo se kao da vie i nije prisutan u sobi, ali Pavel Nikolajevi, ohrabren njegovom podrkom, htio je jo vie ohrabriti samoga sebe prije injekcije pa je odluio dotui Jefrema, kako on vie ne bi u drugima izazivao tjeskobu. Zagledavi se pravo u njega, on nastavi razgovor, koji je za nj tek poeo: Drug vam je dao odlinu lekciju, drue Podueve. Ne smijete se tako preputati bolesti. I ne smijete se tako preputati prvoj popovskoj knjizi koja vam padne u ruke. Vi, zapravo, idete na ruku... htio je rei neprijateljima, i u obinom ivotu uvijek bi bilo lako razotkriti te neprijatelje, ali ovdje, u bolesnikoj sobi, tko im je zapravo bio neprijatelj ... Treba sagledati dubinu ivota i, prije svega, prirodu ljudskog junatva. to pokree ljude da poveavaju proizvodnju? to ih nadahnjuje na junatva u Domovinskom ratu? Ili, to ih je nadahnulo na junatva u graanskom ratu? Bili su gladni, bosi, goli, bez oruja... Jefrem danas bijae udno nepomian: ne samo to nije usta-jao i buno hodao u prolazu meu krevetima, nego se nekako odrekao i mnogih drugih svojih kretnji. Prije je samo pazio na vrat i nerado okretao gornji dio tijela, ispod glave, a danas ak ni da bi nogom ganuo, ni rukom, jedino to je zakucao prstom po knjizi. Nudili su mu doruak, ali je odvratio: Tko ne jede, nee se ni naliti. Ve prije doruka, a i poslije doruka, leao je tako nepomino da bi se sa strane moglo pomisliti, kad ne bi povremeno treptao, da je posve paraliziran. A i oi su mu bile otvorene. Oi su mu bile otvorene, i da bi vidio Rusanova, nije se, ovaj put, morao uope okretati. Osim stropa i zida vidio je jo samo njega, i nita vie. uo je to mu je Rusanov tumaio. Usne su mu se pomakle, razlegao se onaj isti neprijateljski glas, samo to je sada jo nejasnije izgovarao pojedine rijei. Kakav graanski rat? Jesi li se ti valjda borio u graanskom ratu? Pavel Nikolajevi uzdahnu: Vi i ja, drue Podueve, bili smo u ono vrijeme premaleni da bismo se mogli boriti. Jefrem frknu na nos. Ne znam zato se ti nisi borio. Ja sam se borio. Pavel Nikolajevi znaajno podie obrve iznad naoala: Kako je to mogue? Vrlo jednostavno polako je govorio Jefrem odmarajui se izmeu pojedinih rijei. Uzeo pitolj i pucao. Veselo je bilo. Puno nas je bilo. A gdje ste se vi borili? Kod Ievska. Ustavotvorce smo tukli. Ja sam sam ustrijelio sedmoricu iz Ievska. I sad se sjeam. Jest, i sada se dobro sjeao kako je on, kao balavi deran, ustrijelio sedmoricu odraslih, sjeao se gdje je koji pao na ulici u buntovnome gradu. Cvikera mu je jo neto tumaio, ali Jefrema kao da je danas i sluh izdao, i on bi samo naas izronio iz dubine da uje pokoju rije. 152 Kad je jutros u zoru otvorio oi i ugledao pred sobom komadi golog bijelog stropa, u jednom hipu iznikla je pred njim, bez. ikakva povoda, i vrsto ga zaokupila, jedna davna, beznaajna zgoda koju je ve bio posve zaboravio. Bijae mjesec studeni, rat se ve bio zavrio. Padao je snijeg. i odmah se topio, a na zemlji, koju su bacali iz rova i koja je bila toplija, posve je nestajao. Kopali su rov za plinsku cijev i, prema, nacrtu, dubina rova je trebalo da iznosi metar i osamdeset. Poduev je naiao i primijetio da jo nije dovoljno dubok. Pristupio mu je brigadir i drsko tvrdio da je u cijeloj duljini rova ve iskopan, potrebni profil. Hoe li da izmjerimo? Nadrljat e! Poduev uze motku za mjerenje, na kojoj su, na svakih deset centimetara,, bile plamenom unesene poprene crne crtice, dok je svaka peta bila okomita i poee mjeriti, upadajui u kalovitu gnjecavu ilovau, on u izmama, a brigadir u cipelama. Izmjerie na jednom mjestu: dubina je bila metar i sedamdeset; krenue dalje. Na drugom mjestu su kopala trojica: visoki mravi seljak, gusto obrasla lica, zatim

neki bivi oficir, koji je jo imao vojnu kapu,, iako na njoj vie nije bilo zvijezde pa je ostao samo lakirani, obod i lakirani tit, iji su crveni rubovi bili umrljani kreom i ilovaom; trei je bio neki mladac, u kapici i gradskom kaputiu (tih godina je bilo teko s odjeom i dravnu im nisu ni davali), a taj su mu kaputi valjda saili dok je jo iao u kolu, tako da. je bio kratak, tijesan i pohaban (Jefremu se inilo da je sad istom, prvi put jasno ugledao taj bijedni kaputi). Prva dvojica su se jo nekako upinjali, mlatarali lopatama i izbacivali mokru ilovau, koja nije lako otpadala sa eljeza, ali je ovaj trei, utokljunac, naprosto stajao, naslonivi se prsima na lopatu kao da mu je proburazila tijelo, te je zapravo bio nalik na strailo u polju, bijelo od snijega, ruku zavuenih u tanke rukave. Nisu im dali nita to bi navukli na ruke a na nogama je vojnik imao izme, dok su druga dvojica privezali opanke od automobilske gume. to stoji, lijenino? povika brigadir na mladia. Hoe da ostane bez obroka? Na posao! Mladi samo uzdahnu i klonu, te se uinila kao da mu se drka dublje zabila u grudi. Brigadir ga onda odalami po vratu, i on se otrese, stade kopati lopatom. Poeli su mjeriti. S obje strane zemlja je bila izbacana tik uz rov, i, ako je htio tano vidjeti gornju oznaku, morao se jako nagnuti. Vojnik mu je, toboe, pomagao, ali je, zapravo, izmicao pritku ukoso tako da bi dobio kojih deset centimetara. Poduev ga opsova, stavi mjerilo uspravno i vidje da dubina nije vea od metar i ezdeset pet. Sluaj-der, graanine efe zamoli ga vojnik tiho. Oprosti nam ovih nekoliko centimetara. ta e ti? eludac je prazan, nemamo snage. I vidi kakvo je vrijeme... A ja da zbog vas idem na optueniku klupu, je li? ta vam pada na pamet? Postoji nacrt. I pazite da strane budu posve ravne a ne da bude rupa u sredini. Dok se Poduev ispravljao, izvlaei mjerilo iz rova i noge iz ilovae, sva trojica podigoe prema njemu lice: jedno obraslo,, drugo kao u iznurena hrta, tree jo u paperju, jo nebrijano; padao je snijeg na njihova mrtvaka lica, i oni su uzgledali prema njemu. Mladac otvori usta i ree: 153 Neka. I ti e umirati, nadzornice! Poduev ih nije predao na raport i u zatvor, nego je samo tano naveo posao koji su obavili da ne bi navukao nevolju na vrat. Kad dobro promisli, bilo je i gorih sluajeva. A otada je prolo deset godina. Poduev vie nije radio u logoru, onaj brigadir je takoer na slobodi, plinovod je poloen samo privremeno i moda vie i ne provodi plin, radilo se i mnoge druge poslove a, eto, odjednom su izronile odnekud te rijei i prve ga doekale ovog jutra, odjeknule mu u uhu: I ti e umirati, nadzornice! Jefrem nije mogao pronai nikakvu protuteu kojom bi mogao potisnuti tu istinu. eli li on jo ivjeti? I onaj mladac je elio. Ima li snanu volju? Je li shvatio neto novo i eli li ivjeti na drugi nain? Ali sve se to bolesti ne tie, ona se dri svoga nacrta. Ova plava knjiica, sa zlatnim slovima na koricama, koja je ve etvrtu no prenoila pod Jefremovom strunjaom, bajala je neto o Hindusima i o tome kako oni vjeruju da mi ne umiremo poptuno, nego da nam se dua seli u ivotinje ili u druge ljude. Takva se sad mogunost sviala Poduevu: kad bi bar neto svoje zadrao, kad bar ne bi sve njegovo propalo. Da bar neto ponese onkraj groba. Samo to on nije vjerovao u tu selidbu dua ni koliko je crno pod noktom. igalo ga je u vratu a i u glavi, igalo bez prestanka, i to nekako jednolino, u etiri udarca. etiri udarca kao da su govorili: umro Jefrem. Poduev. Taka. Umro. Jefrem. Poduev. Taka ... I tako bez kraja i konca. Sam je u sebi poeo ponavljati te rijei. I to ih je vie ponavljao, kao da se nekako izdvajao iz Jefrema Podueva koji je osuen na smrt. I navikao se na njegovu smrt, kao da je rije o susjedovoj smrti. I, eto, ono u njemu to je razmiljalo o smrti Jefrema Podueva, njegova susjeda to, recimo, ne bi trebalo da umre. A to e biti sa susjedom Poduevom? Njemu, vjerojatno, nema spasa. Moda bi mu jedino pomogao brezov trud? Ali je u onom pismu pisalo da ga treba piti cijelu

godinu, bez prestanka. Za to bi trebalo trideset kila suhog truda, ili ezdeset mokrog. Sve u svemu osam potanskih poiljki. Trud, osim toga, ne bi smio dugo stajati, trebalo bi da bude tek ubran s drveta. Znai, nemogue je sve pakete odjednom poslati nego treba ih slati na prekide, jednom mjeseno. Tko bi mu spremao te pakete i slao ih na vrijeme? Odande, iz Rusije? Morao bi to biti neki pouzdan, blizak ovjek. Mnogo, mnogo ljudi prolo je kroz Jefremov ivot a s nijednim se nije osobito zbliio. Jedino bi mu njegova prva ena Amina moda mogla skupiti i poslati brezovu gljivu. S one strane Urala i nema nikoga kome bi pisao osim nje. A ona e mu odgovoriti: Crko dabogda, stara dukelo! I imat e pravo. Imat e pravo prema zakonima koji vladaju u svijetu. Ali nee imati pravo prema onome to pie u plavoj knjizi. Prema toj knjizi 154 Amina bi se trebala saaliti nad njim i ak ga voljeti i to ne kao mua nego naprosto kao patnika. I slati mu pakete s brezovim trudom. Knjiga je, oito, bila i te kako vrijedna, samo kad bi se svi ljudi drali nje ... Tada doprije u Jefremove zaepijene ui geologova pria o njegovu ivotu posveenom jedino radu. I Jefrem je zakucao noktom po knjizi. Poslije se opet, ne videi i ne sluajui nita, zanio u svoje misli i opet ga je probadalo u glavi. I samo da ga nisu kinjili ti bolovi, najugodnije i najjednostavnije bilo bi ne micati se, ne lijeiti se, ne jesti, ne razgovarati, ne sluati, ne gledati. Naprosto prestati da postoji. Osjetio je kako mu tresu nogu i vuku ga za lakat. Uz pomo Ahmadana, djevojka iz kirurkog odjela ve ga je dulje vremena potezala i zvala na previjanje. I tako je Jefrem morao posve uzaludno ustati. Trebalo je smoi volje da bi se uspravilo tijelo od devedeset kilograma, da bi se upele noge, ruke i lea, i iz mira, u koji su bile utonule kosti obrasle mesom, trebalo je da se pokrenu njihovi zglobovi, da se cijela njihova teina uspravi, ustoboi, odjene u bluzu i ponese to ustoboeno tijelo hodnicima i stepenitem u nove uzaludne muke kad e s tog tijela skidati i zatim na nj ponovo namatati desetke metara zavoja. Sve je to trajalo dugo, boljelo je i bilo obavijeno nekim laganim, sivim umom. Osim Jevgenije Ustinovne bijahu ondje jo dva kirurga koji, tko zna zato, nisu nikada operirali, i ona im je neto tumaila, pokazivala i zapitkivala Jefrema, samo to joj on nije odgovarao. Osjeao je da njih dvoje vie nemaju ni o emu razgovarati. Jednolini sivi um obavijao je sve njegove rijei. Jo su ga vre uvili u bijeli oklop, i on se vratio u sobu. Zavoji su sad dosizali do iznad glave i jedino mu je vrh tjemena jo malko virio iz oklopa. Presreo ga je Kostogutov koji je hodao s duhankesom u ruci. Onda, ta su odluili? Jefrem pomisli: zbilja, ta su odluili? I, premda u sobi za previjanje nije gotovo ni u emu sudjelovao, sad mu je postalo jasno i on je odgovorio posve odreeno: Crkni gdje hoe, samo ne pred naom kuom. Federau je uplaeno promatrao stravini vrat, kakav e moda uskoro biti i njegov, i zapitao: Otputaju te? Istom to pitanje podsjetilo je Jefrema da vie ne moe lei u krevet, kao to je htio, nego da se mora spremiti na odlazak iz bolnice. Da se mora, iako se ne moe ni sagnuti, presvui u svoju obinu odjeu. Da mora, ma koliko ga to stajalo napora, kretati svoje ustoboeno tijelo gradskim ulicama. I muila ga je nesnosna pomisao da e on sve to morati raditi na silu, s naporom, tko zna zato i zbog koga. 155

Kostogutov ga nije promatrao tuno, nego je suosjeao s njim na onaj vojniki nain: ovo je tane tebe pogodilo a drugo e moda mene. Nije poznavao Jefremovu prolost, nije se zbliio s njime ni u bolnikoj sobi, ali mu se svidjela njegova otvorenost i on je spadao sigurno meu bolje ljude koje je Oleg upoznao u ivotu. Evo ti ruJte, Jefreme pozdravi se on. Jefrem se rukova i naceri: Rodi se praaka, raste luduje, umre kao da te nije ni bilo. Oleg ode da popui cigaretu, a u sobu ue laborantica koja je dijelila novine i prui ih upravo njemu, jer joj je bio najblii. Kostogutov ih uze i rastvori, ali to vidje Rusanov i glasno, uvrijeeno prekori laboranticu koja jo nije bila izila: Sluajte, sluajte vi! Lijepo sam vas zamolio da prvo meni date novine! Glas mu je zazvuao odista bolno, ali Kostogutov nije imao obzira nego je samo zareao: A zato biste ih vi prvi dobili? Kako to: zato? Kako zato? glasno se jadao Pavel Ni-kolajevi, jadao se znajui da bi tako moralo biti, da je njegovo pravo oito a, eto, nikako ne moe rijeima to svoje pravo dokazati. Osjeao je najobiniju ljubomoru kad bi tko drugi prije njega svojim nedolinim prstima otvarao svjee novine. Nitko od njih nije mogao razabrati u novinama ono to je shvaao Pavel Niko-lajevi. Za njega su novine bile kao neka javna i svima dostupna a ipak ifrirana uputa, u kojoj se ne moe sve otvoreno izrei ali iz koje upuen i vian ovjek moe po raznim sitnim znakovima, po rasporedu lanaka, po onome to nije spomenuto i to je isputeno, tano zakljuiti kakve su najnovije smjernice. I ba zato je Rusanov morao uvijek prvi dobiti novine. Samo to nije bilo mogue ovdje objasniti! I Pavel Nikolajevi je samo zakukao: Skoro e mi dati injekciju. Htio sam proitati prije injekcije. Injekciju? Muktoder se smeka. Odmah... Hitro pregleda novine, materijale sa sjednice Vrhovnog sovjeta i druge vijesti koje su zbog tih velikih lanaka bile sasvim saete. I ode da zapali cigaretu. Ve je zaukao novinama i htio ih predati, kad je odjednom neto ugledao, zadubio se u njih i gotovo u isti as poeo uzbuenim glasom izgovarati jednu te istu dugaku rije, kao da je protiskuje izmeu jezika i nepca: Za-nim-lji-vo ... Za-nim-lji-vo ... etiri potmula betovenska udarca zagrmjela su mu nad glavom, ali ih nitko nije uo u sobi i moda ih nee uti: a to je jo drugo mogao naglas rei. ta je? uzrujavao se silno Rusanov. Ma dajte mi ovamo te novine! Ali Kostogutov nije nikome pokazivao ta pie u novinama. A Rusanovu nije uope odgovorio. Sastavio je novinske listove, presavio ih dvostruko, pa etverostruko, kako ve jesu presavijene novine, ali est velikih listova nije se poklopilo sa starim pregibima, nego su se novine napuhale. Zakoraio je prema Rusanovu 156 Jt (a i on prema njemu) i uruio mu novine. Tada, prije nego e izii iz sobe, otvori svilenu duhankesu i drhtavim prstima poe savijati cigaretu od novinskog papira i krde. I Pavel Nikolajevi je drhtavim rukama otvarao novine. Ono zanimljivo Kostogutova zabilo mu se kao no pod rebra. ta bi to Muktoderu moglo biti zanimljivo? On je spretno i struno brzo prelazio pogledom naslove materijala sa sjednice i odjednom, odjednom... Kako?... Je li mogue? ... Sloen sitnim slovima, posve beznaajan za one koji ne shvaaju, upravo je bo u oi neshvatljivi i nemogui ukaz o potpunom rasputanju i smjeni Vrhovnog suda! Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza! Kako to?! Da Matulevi zamijeni Ulriha? A Dotistov? Pavlen-ko? I Klopov? Ako tko vrijedi u Vrhovnom sudu, onda je to Klopov! I Klopova su maknuli! ... Pa tko

e se brinuti za kadrove ... Sve nekakva nepoznata, nova imena ... Sve one koji su predstavljali pravosue etvrt stoljea izbrisali su jednim mahom! To nije moglo biti sluajno! Bio je to korak povijesti... Pavela Nikolajevia je oblio znoj. Maloprije, jo jutros, uspio je sebe umiriti i uvjeriti da je svaki strah bezrazloan,, i sada... Evo injekcije! ta? on podviknu luaki. Doktorica Ganhart stajala je pred njim sa trcaljkom u ruci. Zavrnite rukav, Rusanove, da vam dadnem injekciju. 157 16 BESMISLICE Puzao je. Puzao je kroz neku betonsku cijev, ne ba cijev, nego tunel, tako neto, a iz ploa je strala neobloena armatura, i on bi ponekad zapinjao za nju i to upravo desnom, bolesnom stranom vrata. Puzao je na prsima i ponajvie osjeao teinu tijela, koje ga je vuklo prema zemlji. Ta teina je bila mnogo vea nego to mu je inae teilo tijelo. Nije bio naviknut na takvu teinu, i ona ga je naprosto drobila. Isprva je mislio da ga to odozgo pritie beton ali nije bilo tako, pritiskala ga je teina vlastitog tijela. Osjeao ga je i vukao kao vreu sa starim eljezom. Pomislio je da, toliko teak, moda uope ne bi mogao stati na noge; najvanije je bilo ispuzati iz tog prolaza, udahnuti bar malo zraka, vidjeti bar malo svjetla. A cijevi nigdje kraja, nigdje kraja, nigdje kraja. Javio se neki glas koji se zapravo nije uo nego mu je samo prenosio neije misli i zapovjedio mu da sad pue ustranu. Kako da puem onamo, kad je ondje zid? pomislio je on. Jednako kao to je bila nemilosrdna ova teina koja mu je drobila tijelo, isto je tako nemilosrdna bila i ova zapovijed da pue ustranu. Zastenjao je i nastavio puzati i zaista uspio je puzati, ba kao i maloprije dok je puzao posve ravno. Tek se bio priviknuo na novi smjer, kad pade zapovijed da okrene na suprotnu stranu. Zastenjao je i krenuo na drugu stranu. I onamo je bilo jednako muno napredovati, a pred sobom nije vidio ni svjetla, ni kraja tunela. Isti onaj glas zapovjedi mu da skrene udesno, ali malo bre. Odupro se laktovima i stopalima i, premda se zdesna pruao neprobojan zid, on je ipak uspio kroza nj propuzati. Tada mu zapovjedie da to bre skrene ulijevo sad vie nije oklijevao i razmiljao nego je odmah krenuo laktovima ulijevo i u tome takoer uspio. Neprestano je zapinjao vratom, a bolovi su mu odjekivali u glavi. Nikada se jo nije ovoliko namuio u ivotu i najstranije e biti ako umre ne ispuzavi napolje. Ali odjednom su mu noge olakale, olakale kao da ih je netko napuhao zrakom, i poele su se dizati uvis, dok su mu prsa i glava svejednako ostali priljubljeni uz tlo. Osluhnuo je vie nije bilo nikakvih zapovijedi. Palo mu je na pamet da bi se mogao ovako izvui: neka se noge dignu sve do vrha cijevi, on e natrake puzati 158 za njima i tako se izvui. I zaista poe uzmicati i, odupirui se o> dlanove udo da je imao snage poe puzati natrake, za nogama, i povlaiti se kroz otvor. Otvor bijae uzak a, to je naj-gore, sva krv mu je navalila u glavu, i on je pomislio da e mu se glava raspui i da e ovdje izdahnuti. Meutim se jo jednom lagano odgurnuo rukama o zid, ogulivi se po cijelom tijelu i ipak se naao napolju. Sjedio je na dimnjaku, usred nekog gradilita na kojemu nije bilo ljudi, jer je radni dan zacijelo ve proao. Svuda uokolo blatna i movarna zemlja. Sjedio je na dimnjaku i odmarao se i odjednom primijetio da pokraj njega sjedi djevojka u prljavoj radnikoj odjei, glava joj nepokrivena, slamnata kosa raupana i u njoj nema ni eljia, ni nale. Djevojka ga nije gledala nego je samo mirno sjedila, ali je znao da oekuje njegovo pitanje. Isprva se uplaio, a zatim shvatio da se ona jo vie boji njega nego on nje. Nije mu se ni najmanje razgovaralo, ali je ona toliko iekivala njegovo pitanje, da je napokon upitao: Curo, gdje ti je majka?

 Ne znam odgovori djevojka, zagleda se pred noge i stade gristi nokte. Kako ne zna? ljutio se on. Mora znati. I mora mi otvoreno rei. I sve napisati, tano, kako jeste ... ta uti? Jo te jednom pitam: gdje ti je majka? Ja sam to vas htjela pitati pogleda ga djevojka. Pogledala ga je, i vidje da su u nje oi vodene. Odmah se nekako osupnuo i nekoliko puta mu je sinulo, ali ne nekoliko puta zaredom ve u jednom jedinom hipu, sinulo mu da je to kerka jedne radnice na prei, Grue, koju su strpali u zatvor zbog toga to je govorila protiv Voe naroda. Sjetio se da mu je ta kerka donijela netano ispunjen anketni listi, da je zatajila podatke,, a on ju je pozvao i zaprijetio je da e je predati sudu zbog tih lanih podataka i ona se otrovala. Otrovala se, ali sad mu je odjednom bilo jasno, gledajui joj kosu i oi, da se zapravo utopila. Isto mu je tako sinulo da je njoj jasno tko je on. I shvatio je da je i on mrtav, ako ona, kao utopljenica, sjedi pokraj njega. I oblio ga je znoj: otro ga je i rekao joj: Ala je vruina! Ne znam gdje bih se mogao napiti vode? Ondje pokaza djevojka glavom. Pokazala je prema nekakvu koritu ili sanduku, punom ustajale kinice i zelenkaste ilovae. I tada mu je opet sinulo da se upravo te vode ona i nagutala pa da bi htjela da se i on zagrcne i udavi. Ali ako je to njena elja, onda je on jo iv? Zna ta lukavo e on da bi je se otarasio. Odi i pozovi mi predradnika. Neka mi donese izme, jer kako u ovako ii? Djevojka klimnu, skoi s dimnjaka i zagaca po lokvama, jo uvijek onako neoeljana i musava, u kombinezonu i u izmama, kako su ve obuene djevojke na gradilitu. Bio je toliko edan da je ak odluio srknuti iz onoga korita. Nee mu biti nita ako malo popije. Siao je i zaudio se, osjetivi da mu se po blatu nimalo ne klie. Zemlja pod nogama bijae nekako neodreena. I sve ostalo uokolo bilo je neodreeno, a u daljini se nita nije vidjelo. Mogao je krenuti dalje ali se odjednom uplaio, jer mu se uinilo da je izgubio vaan dopis. Pregledao je depove, i to sve depove odjednom, mnogo bre nego su ruke i stizale, i shvatio da ga je zaista izgubio. Uplaio se, silno se uplaio zato to u dananje vrijeme ovakve dopise nitko ne smije proitati. Mogao bi imati velikih neprilika. I odmah mu je bilo jasno gdje ga je izgubio dok se izvlaio iz cijevi. Brzo se vratio. Ali nikako da nae ono mjesto. Nikako da ga prepozna. I cijevi uope nije bilo. Ovamo-onamo motali su se sad neki radnici. To i jeste bilo najgore mogli bi oni pronai dopis. Svi su ti radnici bili mladi i njemu nepoznati. Neki momak u zavarivakoj bluzi od cerade, postavljenih ramena, zastade i pogleda ga. Zato ga je tako gledao? Moda je on naao dopis? uj, mome, da nema ibice? zapitat e Rusanov. Pa ti ne pui odgovori zavariva. (Svi znaju! Odakle to znaju?) Trebaju mi ibice .za neto drugo. Za to drugo? otro ga je motrio zavariva. I jeste zbilja glupo odgovorio! Bio je to tipini odgovor sabotera. Jo bi ga mogli ovdje zgrabiti a dotle e netko nai dopis, ibice je i traio zbog toga da bi taj dopis spalio. Momak mu je prilazio sve blie i blie, Rusanov se silno uplaio predosjeajui nepriliku. Momak mu se zagledao u oi i rekao glasno i jasno: Budui da mi je Jeljanska povjerila kerku, slutim da se osjea krivom i da oekuje da e je uhapsiti. Rusanov grozniavo zadrhta: Odakle vi to znate? (Zapitao je, iako je bilo jasno da je momak maloprije proitao njegovu prijavu: bile su to doslovno rijei iz onoga dopisa!) Ali zavariva nita nije odgovorio, nego je poao svojim putem. I Rusanov se ueprtljio. Bio je siguran da je ovdje negdje u blizini izgubio prijavu i da je treba to bre nai!

Jurio je amo-tamo izmeu nekakvih zidova, skretao iza ugla, srce ga je preticalo, ali noge ga nisu stizale, noge su se kretale posve polako, oaj jedan! Tada je odjednom ugledao papir! Odmah je pomislio da je to njegov dopis. Htio je potrati, ali noge ni da se maknu s mjesta. Tada se sagnuo i poao prema papiru etveronoke bauljajui, uglavnom na rukama. Samo da ga tko ne pre-tekne! Samo da tko ne bude bri od njega i zgrabi mu dopis pred nosom! Sve blie i blie ... I napokon je pograbio papir! To je njegov dopis! Ali u prstima vie ak nije imao ni toliko snage da bi ga mogao razderati, nego se sruio niice da se odmori a papir gurnuo poda se. I tada mu se netko dotaknuo ramena. Odluio je da se ne okree i da ne vadi papira ispod sebe. Ali je dodir na ramenu bio blag, zacijelo enski, i Rusanov zakljui da e to biti drugarica Jeljanska glavom. Prijatelju! blago e ona, oito mu se nadnosei nad uho. Sluajte prijatelju, recite, gdje mi je ker? Gdje ste mi je -sklonili? Ona je na dobrom mjestu, Jelena Fjodorovna, ne brinite! odvrati Rusanov, ali ne okrene glave prema njoj. 160 Na kojem mjestu? U sirotitu. U kojem sirotitu? nije ga presluavala i glas joj je tuno zvuio. Ne bih znao, zaista, Htio joj je iskreno odgovoriti, ali nije ni sam znao: nije je on onamo uputio, a moda su je ve i odande preselili. Pod mojim prezimenom? pitala ga je gotovo njeno, negdje iza lea. Nije saali se Rusanov. Takav je propis: prezime se mijenja. Ja tu nita ne mogu, takav je propis. Leao je i sjeao se kako je oboje Jeljanskih gotovo volio. Nije ih ni zbog ega mrzio. I kad je prijavio mua, bilo je to samo zato to ga je zamolio uhnenko, kome je Jeljanski smetao na poslu. Poto je strpao mua u zatvor, Rusanov se iskreno brinuo o eni i kerki i, poslije, kad je i ona oekivala da e je uhapsiti, povjerila mu je kerku. Samo se vie nikako nije mogao sjetiti zato je podnio prijavu i protiv kerke. Okrenuo se na zemlji da bi je pogledao, ali nje nije bilo, nije joj bilo ni traga (uostalom, ona je umrla, kako bi i bila ovdje), a mjesto toga ga je strano zaboljela desna strana vrata. Ispravio je glavu i ostao leati. Bilo mu je potrebno da se odmori umorio se kako se jo nikada nije umorio! Cijelo mu je tijelo pucalo. Leao je u nekakvu rudnikom rovu ili galeriji, ali su mu se oi bile svikle na tamu, i on je primijetio pokraj sebe na tlu telefonski aparat zasut sitnim antracitom. Silno se tome zaudio otkud da se ovdje stvori telefonski aparat? Je li ukljuen? Ako jest, mogao bi okrenuti broj i zatraiti da mu donesu neko pie. I da ga odvedu u bolnicu. Skinuo je slualicu, ali umjesto uobiajena signala zau se snaan i sluben glas: Drug Rusanov? Da, ja sam ivnu Rusanov (nekako se odmah nasluivalo da taj glas dolazi odozgo, a ne odozdo). Svratite u Vrhovni sud. U Vrhovni sud? U redu, svakako! Evo me odmah! i on ve htjede odloiti slualicu, ali se prisjeti: Oprostite, u koji Vrhovni sud u stari ili novi? Novi odgovorie mu hladno. Pourite se. I odloie slualicu. Sad se istom sjetio da je stari sud smijenjen i kleo je samoga sebe to je uope dirao tu slualicu! Nema vie Matulevia... nema Klopova! ... ak i Berije vie nema! ... Kakvo je to vrijeme! Kako bilo da bilo, trebalo je onamo poi. Inae ne bi imao snage da ustane, ali kad su ga oni zvali, trebalo je ustati. Upeo je sva etiri uda, dizao se i padao kao tele kad ui hodati. Istina, nisu mu odredili vrijeme kada e ga primiti, ali su rekli: Pourite. Napokon, drei se za zid, ustade na noge. I tako je odbatrgao na slabanim nesigurnim nogama, drei se cijelo vrijeme za zid, Tko zna zato, bolio ga je i vrat.

Iao je i mislio: nee mu valjda suditi? Ne bi valjda mogli biti tako okrutni: da mu sude poslije toliko godina? Ah, te promjene u Vrhovnom sudu ne slute na dobro! 11 Odjel za rak 161 Ma koliko da je cijenio i potovao najviu dravnu sudsku instancu, nije mu preostalo drugo nego da se i ondje brani. I usudit e se braniti! Zna ta e im rei: nisam ja donosio presude! Nisam ja ak ni vodio istrage! Ja sam samo dojavljivao svoje sumnje. Ako u javnom nuniku naem komadi novina s rastrganom slikom Voe, moja je dunost da te novine predam i da upozorim. Istraitelj postoji zato da bi ispitao ta je posrijedi! Moda je obina sluajnost, a moda i nije. Istraga je zato da bi istina dola na vidjelo! A ja sam samo vrio svoju obinu graansku dunost. I jo e im rei: sve ove godine bilo je potrebno ozdravljati nae drutvo! Moralno ga ozdravljati! A to je nemogue postii ako ga ne proisti. A istku mogu provesti samo oni kojima se ne gadi smetijarnik. to su iz njega izbijali jai argumenti, to se vie zagrijavao i spremao da im svata izgovori. ak mu je sad bilo stalo da to prije stigne, da ga to prije pozovu i da im moe jednostavno do viknuti: Nisam to radio samo ja! Zato sudite ba meni? Tko nije radio? Tko bi se odrao na poloaju da nije pomagao ?! ... Eto kako je proao Guzun! Upeo se, inilo mu se kao da ve vie, ali je onda shvatio da zapravo ne vie, nego mu se samo napuhalo grlo. I boljelo ga. Kao da nije vie bio u rudniku, nego u obinu hodniku; odostraga ga je netko zovnuo: Paka! Jesi li bolestan? to se tako vue? Prenuo se i, kako mu se inilo, hodao poput zdrava ovjeka. Okrenuo se da vidi tko ga je zvao bio je to Zvejnek, u vojnikoj bluzi i opasau. A kamo e ti, Jane? zapita Pavel i zaudi se to mu je drug tako mlad. On je zapravo i bio mlad, samo koliko je vremena odonda prolo? Kako: kamo? Kamo i ti, na komisiju. Na kakvu komisiju? domiljao se Pavel. Njega su naime bili pozvali na neko drugo mjesto, ali se vie nije mogao sjetiti kamo. Poao je ukorak sa Zvejnekom, hrabro, brzo, mladenaki. I osjetio je da mu jo nema dvadeset godina, da je neenja, Prolazili su kroz veliku slubenu zgradu u kojoj su iza nizova pisaih stolova sjedjeli intelektualci stare knjigovoe s bradama kao u popova i s kravatama; inenjeri s malim ekiima na znakama u zapuku; starije ene nalik na dame; mlade daktilografkinje, naminkane u suknjama do iznad koljena. Tek to su Zvejnek i on uli, zvonko lupkajui cipelama, svih tih trideset ljudi okrenulo se prema njima, neki su naas ustali, drugi su se sjedeki klanjali, a svi odreda su ih ispraali glavom i lica su im odavala strah. A Pavelu i Janu je to laskalo. Uli su u drugu sobu i pozdravili se s ostalim lanovima komisije te sjeli za stol prekriven crvenim stolnjakom. Hajde, putajte ih po redu! zapovjedi predsjednik Venj-ka. I prva ue teta Grua iz odjela prea. 162 ta e ti ov'dje, teta Gruo? zaudi se Venjka. Pa mi proiavamo administraciju, ta e ti ovdje? Ili da nisi moda upala u administraciju? Svi se nasmijae. Nije, nego zna ne uplai se teta Grua kerka mi brzo raste pa bi je trebalo primiti u vrti, ta kaete? Dobro, teta Gruo! viknu Pavel. Napii molbu, mi emo urediti. Smjestit emo ti kerkicu! A sad nam ne smetaj, moramo proistiti inteligenciju! I prui ruku da nalije vodu iz vra ali vr je bio prazan. Klimnu glavom susjedu da bi mu dohvatio vr s drugog kraja stola. Ali je i taj vr bio prazan. A bio je tako edan da rmi je grlo gorjelo. Vode! zaklinjao je. Vode!

 Odmah ree doktorica Ganhart odmah e vam donijeti vode. Rusanov otvori oi. Lijenica je sjedila kraj njega na krevetu. U ormariu imam kompota tiho izgovori Pavel Nikola-jevi. Tresla ga je groznica, pucale su mu kosti a u glavi mu strano tuklo. Dobro, dat u vam kompota nasmijei se Ganhartova tankim usnama. Otvorila je noni ormari, izvadila bocu kompota i oljicu. Napolju se nazrijevalo veernje sunce. Pavel Nikolajevi pogleda ispod oka kako mu Ganhartova nalijeva kompot. Da mu ne bi neto usula. Kiselo-slatki kompot bio je vrlo ugodan. Pavel Nikolajevi je, ne diui se s jastuka, iz ruke lijenice ispio cijelu oljicu. Danas mi je bilo loe potui se on. Nije, dobro ste podnijeli ne sloi se Ganhartova. Jedino to smo vam poveali dozu. Nova sumnja pecnu Rusanova. I zar ete mi svaki put uveavati? Sad e ostati cijelo vrijeme jednaka. Naviknut ete se i bit e vam lake. A Vrhovni... ? poe on i umuknu. Ve mu se sve brkalo u glavi i nije znao to je java, to tlapnja u snu. 163 'i !l 17 KORIJEN SA ISIK-KULA Vera Korniljevna je bila zabrinuta kako e Rusanov podnijeti cijelu dozu i u toku dana nekoliko puta ga je obilazila i zadrala se ak kad je bila gotova s poslom. Moda i ne bi dolazila tako esto da je deurala Olimpijada Vladislavovna, kako je bilo predvieno po rasporedu, ali su tu sestru ipak povukli na teaj za sindikalne blagajnike, pa je mjesto nje danas deurao Turgun, u koga se ba nije mogla pouzdati. Rusanov je teko podnio injekciju, ali njegovo stanje nije ipak zabrinjavalo. Odmah poslije injekcije uzeo je sredstvo za spavanje i nije se vie budio, ali se nemirno prevrtao, bacakao i jeao. Svaki put bi Vera Korniljevna zastala kraj njega da ga pogleda i da mu opipa bilo. Grio se i onda opet protezao noge. Lice mu bijae crveno, mokro. Bez naoala, njegova glava na jastuku nije imala onaj strogi efovski izraz. Rijetka bijela kosa, koja jo nije ispala, alosno se slijepila uz tjeme. Ali, kad je ve toliko puta ulazila u sobu, Vera Korniljevna je uz put obavljala i druge poslove. Dala je otpusnicu Poduevu, koji je dotle slovio kao sobni starjeina i premda ta dunost nije imala nikakve svrhe, ipak je trebalo odrediti njegova zamjenika. Maknuvi se od Rusanova, ona prie njegovu susjedu i ree: Kostogutove, od danas ste vi sobni starjeina. Kostogutov je leao odjeven na pokrivau i itao novine (Ganhartova je ve drugi put navraala, a on je jo jednako itao novine). Pribojavajui se uvijek kakva njegova ispada, Ganhartova je popratila svoje rijei laganim smijekom, kao da mu eli pokazati da i za nju to nema nikakva znaenja. Kostogutov odvoji od novina veselo lice i, ne znajui kako bi najbolje pokazao koliko potuje lijenicu, privue dugake noge, koje su dotle bile ispruene do ruba postelje. Vidjelo se da je dobronamjerno raspoloen, i on ree: Vera Korniljevna! Vi biste htjeli da mi nanesete teak moralni udarac. Ni jedan upravitelj nije bez greki, a ponekad mu se jo i osladi vlast. Zato sam ja, razmiljajui godine i godine, odluio i zavjetovao se da nikada vie neu preuzeti nikakvu upraviteljsku dunost. 164 i Znai da prije jeste? Je li bila visoka? i nju je zabavljalo razgovarati s njime.

 Vrlo visoka bio sam zamjenik komandira voda. Ali praktiki jo i vie od toga. Moga komandira voda su zbog savrene gluposti i nesposobnosti morali uputiti na kurs izobrazbe, poslije kojega e dobiti nita manje nego poloaj komandira baterije ali se nee vie vratiti u na divizion. Drugog oficira, kojega su bili poslali mjesto njega, odmah su prebacili u politiki odjel. Komandir mog diviziona nije se bunio jer sam ja bio sasvim pristojan topograf, i deki su me sluali. Tako sam, iako po inu samo stariji narednik, dvije godine bio v. d. komandira voda sve od Elca do Frankfurta na Odri. I, ma koliko to zvualo smijeno, bile su to najbolje godine u mom ivotu. inilo mu se da je nekako nepristojno sjediti podvijenih nogu pa ih on spusti na pod. Eto, vidite veseo smijeak nije silazio s lica doktorice Ganhart i dok ga je sluala, i dok je sama govorila. Zato onda odbijate? Opet e vam biti lijepo. Krasna logika! A demokracija? Vi krite principe demokracije; bolesnici iz sobe nisu me izabrali, birai ak i ne znaju moju biografiju ... Uostalom, ne znate je ni vi... Ispriajte mi je. Cijelo je vrijeme tiho govorila, pa i on spusti glas kako bi ga samo ona ula. Rusanov je spavao, Zadirko je itao, leaj Podueva je ve bio prazan i gotovo ih nitko nije sluao. Vrlo bi dugo trajalo. Osim toga mi je neugodno to ja sjedim, a vi stojite. Tako se ne razgovara sa enama. Ali bilo bi jo gluplje kad bih se sada, kao vojnik, ukipio ispred kreveta. Najbolje da vi sjednete na moj leaj, izvolite. Trebalo bi zapravo da idem ree ona i sjede na rub kreveta. Znate, Vera Korniljevna, u ivotu sam najvie i stradao zbog toga to sam se zalagao za demokraciju. Pokuao sam zavesti demokraciju i u vojsci bio sam naime drzak prema starjeinama, pa me trideset i devete nisu uputili u kolu, nego sam ostao redov. A poslije, etrdesete, stigao sam do kole, samo sam i ondje neto odbrusio, pa su me opet izbacili. Istom godine etrdeset i prve zavrio sam podoficirski teaj na Dalekom istoku. Istini za volju, strano me je smetalo to ja nisam oficir, dok su svi moji drugovi ve postali oficiri. U mladosti te se to nekako teko doima. Ali sam ipak vie od toga cijenio pravednost. Imala sam jednog dobrog prijatelja ree Ganhartova gledajui u pokriva koji je doivio istu sudbinu: bio je vrlo obrazovan i ostao redov. Meu njima se na nekoliko asaka zavukla utnja, i ona je podigla pogled. Nego, vi ste i danas ostali isti. Kako mislite: redov ili obrazovan? Drzak. Eto, recimo, kako uvijek razgovarate s lijenicima. A osobito sa mnom. Upitala ga je strogo, ali strogost Vere Ganhart bila je udna, ispunjena blagou, kao i sve njene rijei i pokreti. I to ne nekom maglovitom blagou, nego melodioznom blagou, punom sklada. 165 S vama? Ja s vama razgovaram nevjerojatno pristojno, najpristojnije to znam, iako to vi moda ne primjeujete. Jedino ako ne mislite onaj prvi dan, ali vam mora biti jasno kako mi je onda bilo gusto. Umirao sam, a jedva su me pustili iz kotara. Doputovao sam ovamo, ovdje mjesto studeni lijeva kia kao iz kabla, a ja imam krznene izme pod rukom, jer je kod nas bilo uasno hladno. Kabanica mi se smoila da bi se moglo iz nje cijediti. izme sam dao u garderobu, sjeo na tramvaj i krenuo vi stari dio grada da obiem svog vojnika, iju sam adresu dobio jo na frontu. Ve se bilo smrklo i cijeli me tramvaj odgovara: ne idite onamo, zaklat e vas! Kad su poslije amnestije pedeset i tree godine pustili svu bagru, vie ih nitko ne moe poloviti. Osim toga nisam bio siguran je li moj vojnik jo ondje a adresa je bila takva da je nitko nije znao. Poem ja od hotela do hotela. Takva su divna predvorja u tim hotelima da me naprosto bilo stid ui, a u ponekima je ak bilo mjesta, ali gdje god mjesto legitimacije pruim svoju prognaniku propusnicu, svi odmah vele: Ne, ne moe! I ta da radim.

Bio sam spreman da umrem, ali zato da ba umrem na ulici? Odoh ja pravo u miliciju: ujte, ja pripadam vama. Smjestite me negdje da prenoim. Petljaju oni, kau: Poite u ajdi-nicu i prenoite, jer ondje ne treba dokumenata. Ali nisam naao ajdinice, i opet sam se uputio na kolodvor. Ondje ne moe spavati, svaki as dolazi milicioner i tjera te. Ujutro dooh u vau ambulantu. Stanem u rep. Pogledaju me i kau: odmah u krevet. Sad opet iz tramvaja u tramvaj, pa na drugi dio grada u komandu. U cijelom Sovjetskom Savezu bio je radni dan ali je komandant otiao, fuka se njemu. Poruke za prognanike, naravno, nikakve ne ostavlja: moda doe, moda i ne doe. Onda mi pade na pamet: ako ovdje ostavim svoju propusnicu, moda mi moje izme na kolodvoru vie nee izdati. Dakle, opet iz tramvaja u tramvaj, pa na kolodvor. Svako putovanje tramvajem sat i po. Ne sjeam se da sam vidjela izme na vama. Zar ste ih imali? Ne sjeate se zato to sam ih na kolodvoru odmah prodao nekom ovi. Mislim ja, ovu u zimu ionako preleati u klinici, a do idue iv neu dogurati. Onda opet natrag u komandu! Samo za tramvajske karte sam potroio deset rubalja. Onda jo cijeli kilometar treba gacati po blatu, boli me, ali ja, idem li, idem. I vuem sa sobom vreu. Hvala bogu, vratio se komandant. Pruam mu ja dozvolu moje kotarske komande, pokazujem uputnicu vae ambulante, i on stavi znak: moe u bolnicu. I krenem ... Ali ne odmah k vama, nego u centar. Vidio sam na plakatima da se daje Trnoruica. Ah, tako dakle? Znai, vi ste jo ili na balet? E, da sam znala ne bih vam dala krevet! Ne bih! Vera Korniljevna, ala bi to bilo divno! Da prije smrti jo jednom vidim balet! Kad i ne bih umro, ionako ga u vjenom progonstvu nikada ne bih vidio. Ali, do avola, nisam imao sree! Promijenili su predstavu! Mjesto Trnoruice, daje se Agu-Vali. Ganhartova se bezglasno smijala i vrtjela glavom. Zbilja joj se sviala ova samrtnikova ideja o baletu, neobino joj se sviala. 166 ta da se radi? U Konzervatoriju se davao diplomski koncert neke pijanistice. Ali je to daleko od kolodvora, i ni krajiak sjedala me ne bi vie zapao. A kia, lijeva li, lijeva! Nema mi druge nego da se javim u bolnicu. Doem ovamo: Nema mjesta, treba priekati nekoliko dana. A neki kau: eka se ovdje i po sedam dana. Gdje da ekam? ta mi je preostalo? Propao bih da nemam logorskog iskustva. A vi ste mi jo htjeli odnijeti moje dokumente, je li?... Kako bih onda mogao drugaije s vama razgovarati? Bilo je sada ugodno prisjeati se te zgode, i oboje su se smijali. Dok je on priao, nije se nimalo naprezao duhom, jer je cijelo vrijeme mislio o neemu drugom: ako je medicinski fakultet zavrila 1946, onda joj je sad najmanje trideset i jedna godina, gotovo da mu je vrnjakinja. Zato mu se Vera Korniljevna ini mlaom od Zoje kojoj su dvadeset i tri godine? Ne u licu, nego u vladanju: neodluna je, stidljiva. Gotovo da bi se moglo posumnjati da moda jo nije... Da je... Paljiv pogled moe po najneuhvatlji-vijim sitnicama u vladanju prepoznati takve ene. Ali Ganhartova je uda ta. Prema tome ... ? A ona ga je promatrala i udila se zato joj se isprva uinio onako zloudan i grub. Imao je, istina, mraan pogled i otre crte, ali je znao govoriti i gledati vrlo prijazno i veselo kao, eto, sada. Vjerojatno je uvijek mogao da se vlada i ovako i onako, pa je birao prema okolnostima. to se tie balerina i krznenih izmi, to sam progutala nasmijei se ona, ali ta je s vaim cokulama? Vi dobro znate da ste drsko naruili nae propise zadravi cipele. I ona stisnu oi. Opet propisi isceri se Kostogutov. Ali je ak i u zatvoru doputeno da se ljudi proetaju. Ne mogu ja bez etnje, nikada se neu izlijeiti. Neete mi valjda oduzeti svjei zrak? Jest, etnju je on zbilja volio. Dugo se etao pobonim i usamljenim stazama bolnikog naselja Ganhartova ga je vidjela vie puta. U takvoj prilici bio je vrlo neobine vanjtine. Od gardero-bijerke je izmolio loe saiven enski

kaput, koji mukarcima nisu davali, jer ih nije bilo dovoljno. Preiroke skutove on bi duboko uvukao jedan u drugi, utegnuo se irokim vojnikim remenom s preicom u obliku zvijezde, pregib kaputa maknuo ustranu s trbuha, ali mu se kaput svejedno dolje rastvarao; osim toga, na nogama je imao vojnike cokule, na upavoj crnoj glavi nije imao nikakve kape i koraao je dugakim vrstim koracima, neki put polako, neki put brzo, promatrajui kamenje pod nogama, sve dok ne bi doao do granice koju je sebi odredio i na tom se mjestu uvijek okretao. Ruke su mu uvijek bile prekriene na leima. I uvijek je bio sam, bez drutva. Ovih se dana oekuje inspekcija Nizamutdina Bahramo-vica, i znate li to e se dogoditi ako vidi vae cokule? Ja u dobiti pismenu opomenu. Opet nije nita zahtijevala, nego ga je naprosto molila, ak kao da mu se tuila. I sama se udila kako se odnosila prema njemu: ak i ne kao prema sebi ravnome, ve kao sa starijim i uglednijim, onako kako se nikada nije vladala prema bolesnicima. 167 Kostogutov ju je'clodirnuo svojom aetinom, kao da je umiruje! Vera Korniljevna, sto posto vam jamim da ih nee nai! Nee ih na meni vidjeti ak ni u predvorju. A u vrtu? Nee znati da sam s njegova odjela! Znate ta, hajde da se naalimo i da napiemo anonimnu prijavu protiv mene, u kojoj e stajati da skrivam cipele, on e doi s bolniarkama, trait e na sve strane i nita nee nai. Zar je u redu pisati prijave? ona opet sklopi oi. Jo neto: zato je rumenila usne? Bilo je to za nju odvie prostaki i nije joj pristajalo. On uzdahnu: Ali piu, Vera Korniljevna, i te kako piu! I uspijeva im. Rimljani su govorili da jedan svjedok nije svjedok. A u dvadesetom stoljeu je i jedan previe, ne treba ni jedan. Ona svrnu pogled. Teko je bilo o tome ovdje razgovarati. Pa kamo ete ih onda sakriti? Cokule? Ima desetak naina, svaki za drugo doba. Moe se staviti u hladnu pe, moe se na uzici objesiti ispod prozora. Ne brinite vi! Morala se nasmijati i bila je sigurna da e se on zbilja izvui. Ali kako ste uspjeli da vam ih ne oduzmu prvoga dana? To je bilo vrlo jednostavno. U sobici gdje sam se presvlaio stavio sam ih za vrata. Bolniarka je sve ostalo potrpala u vreu s ceduljom i odnijela u glavno skladite. Kad sam iziao iz kupaonice, zamotao sam ih u novine i ponio. Ba su razgovarali o kojekakvim glupostima. Zato je ona ovdje sjedila za svog radnog vremena? Rusanov je nemirno spavao, sav u znoju, ali je ipak spavao i nije povraao. Ganhartova mu je jo jednom opipala bilo i ve krenula iz sobe, kad se opet neega prisjetila i ponovo obratila Kostogutovu: Onda, dobivate li ve dopunski obrok? Ni govora planu Kostogutov. Onda ete ga dobivati od sutra. Svaki dan dva jajeta, dvije oljice mlijeka i pedeset grama maslaca. ta kaete? Vjerujem li vlastitim uima? Pa u ivotu me nikad tako nisu hranili... Uostalom, da znate da je to pravedno. Za ovu bolest ak ni od osiguranja nita ne dobivam. Kako to? Vrlo jednostavno. Zbog toga, ini se, to nisam lan sindikata potrebnih est mjeseci. Prema tome nemam nikakvih prava. Aj, aj! Ali zato? Sluajte, naprosto sam se odvikao od ovoga ivota. Kad su me pustili s robije, morao sam znati da se treba to prije upisati u sindikat, je li tako? S jedne strane je tako spretan, a s druge tako nesnalaljiv. Taj dopunski obrok Ganhartova mu je pokuavala vrlo uporno izboriti, nije to bilo lako ... Ali treba ii, ovako bi mogla brbljati cijeli dan. Ve je bila na vratima, kad joj on podrugljivo dovikne:

 Sluajte, da vi to mene ne potkupljujete kao novog starjeinu? Sad e me jo gristi savjest to sam se prvi dan dao podmititi! ... 168 t f Ganhartova je izila. Ali poslije ruka, opet je morala obii Rusanova. Dotle je saznala da e primarijus najavljenu inspekciju obaviti ve sutra. Tako joj je iskrsnuo novi posao: treba pregledati none ormarie po bolnikim sobama, jer je Nizamutdin Bahramovi iznad svega pazio da po tim ormariima ne bude mrvica, suvine hrane, a najvie bi volio da u njima i nema niega drugoga osim bolnikog kruha i eera za doruak. Isto je tako pazio i na istou i to tako pedantno da mu nijedna ena ne bi bila ravna. Kad se uspela na prvi kat, Vera Korniljevna je zabacila glavu i pogledala stropove u prostoriji. U kutu, iznad Sigbatova, ugledala je pauinu (izvana je dopiralo vie svjetla jer se promolilo sunce). Ganhartova pozva bolniarku Jelizavetu Anatoljevnu: tko zna zato, ba su nju uvijek zapadali ovakvi poslovi i ree joj, pokazavi pauinu, da do sutra treba sve oistiti i oprati. Jelizaveta Anatoljevna izvadi naoale iz depa, natakne ih i ree: Zamislite, zbilja, imate pravo. Strano! skide naoale i bez naoala poe po ljestve i etku. Uvijek je spremala bez naoala. Ganhartova opet ue u muku sobu. Stanje Rusanova bilo je nepromijenjeno, i on se znojio u vruici, ali mu je bilo neto slabije tuklo; Kostogutov je upravo obuo cipele, navukao ogrta i spremao se u etnju. Vera Korniljevna je saopila svima pacijentima da je sutra na redu znaajna inspekcija i zamolila ih da sami urede none ormarie, prije nego ih ona osobno pregleda. Poet emo od starjeine rekla je. Nije trebalo poeti od starjeine, i ona zapravo nije znala zato je opet krenula pravo u njegov kut. Vera Korniljevna sastojala se od dva trokuta koji su se doticali vrhovima: donji trokut je bio iri, gornji ui. Opseg struka bio joj je tako tanak da je ovjeka naprosto spopadala elja da je obujmi prstima i podigne u zrak. Ali Kostogutov nije nita slino uinio nego je spremno pred njom otvorio svoj noni ormari: Izvolite. Oprostite ree ona da bi mogla prii ormariu. On se maknu. Sjela je na njegov krevet, tik do nonog ormaria i poela ga pregledavati. Dok je ona sjedila, on joj je stajao iza lea tako da joj je lijepo mogao promatrati vrat jedan od onih vitkih posve izloenih vratova; kosa joj je bila srednje tamna i jednostavno ju je savila na zatiljku, bez ikakve pretenzije da ide u korak s modom. Trebalo je da se nekako oslobodi tih svojih poriva. Nije u redu da mu ba svaka ena potpuno zavrti glavom. Eto, samo je malo sjedila s njime, razgovarala i otila a on je ve nekolika sati o njoj razmiljao, ta je nju briga za njega? Naveer e doi kui i zagrlit e je mu. Trebalo se toga otresti! Ali otresti se nije mogao drugaije nego ba uz ensku pomo. I tako je on stajao i gledao je u zatiljak, u zatiljak, u zatiljak. Odostraga joj se ovratnik ogrtaa naklobuio i vidjela se obla kost, najvia kost kraljenice. Bar kad bi je mogao pogladiti prstom.. 169 Ormari vam je, jasno, jedan od najneurednijih u klinici komentirala je dotle Ganhartova. Mrvice, masni papir, pa jo i duhan i rukavice. Kako vas nije stid? Sve ete to danas urediti. A on joj je gledao u vrat i utio. Izvukla je gornju ladicu i, isti tren, meu kojekakvim sitnicama, primijetila boicu tamne tekuine od jedno etrdeset grama. Boica je bila zaepljena a kraj nje je, kao u putnom priboru, stajala plastina aica i kapaljka. ta vam je to? Lijek? Kostogutov malko zviznu: Nita, glupost. Kakav je to lijek? Mi vam ga nismo dali.

 Pa ta onda? Zar ja ne mogu imati svoj? Dok leite u naoj klinici, naravno da ga ne moete imati, a pogotovo ne bez naeg znanja! Nezgodno mi je rei... To je protiv uljeva. Ona je dotle okretala u ruci nepoznatu boicu bez etikete pokuavajui je otvoriti da bi je pomirisala. I tada se Kostogutov umijea. Svojim vrstim akama prekri obje njene ruke i odmaknu onu koja je htjela izvaditi ep. To vjeito prepletanje ruku, neizbjeni nastavak razgovora ... Oprezno upozori je on posve tiho. Treba dobro paziti. Ne smije se proliti na prste. A ne smije se ni mirisati. I blago joj oduzme boicu. Ovo je sad zbilja prelazilo svaku granicu, to vie nije bila ala! ta je ovo? namrti se Ganhartova. Neka kiselina? Kostogutov sjedne do nje i ree slubeno i posve tiho: Vrlo jaka. To je korijen iz Isik-Kula. Opasno ga je pomiri-sati ili u otopini, ili dok je suh. Zato sam ovako zaepio. Ako ti je korijen proao kroz ruke, a ruke poslije ne opere i, zabora-vivi, sluajno ih lizne moe umrijeti. Vera Korniljevna se uplaila. Pa ta e vam to? Ba sam nadrljao proguna Kostogutov i ba ste ga morali nai. Trebalo je da ga bolje sakrijem... Nego, ja sam se njime lijeio, a i sad ga koji put uzmem. Samo kao lijek? upitno ga je promatrala. Sad vie nije stiskala oi, bila je samo lijenik i nita vie. Doimala se, naime, kao lijenik, ali su joj oi bile kavenasto--svijetle. Samo kao lijek iskreno e on. A da vam to moda nije ... za svaki sluaj? nije mu ona vjerovala. E pa, ako ba hoete, kad sam putovao ovamo pomiljao sam na to. Da se suvie ne muim... Ali, kako su mi bolovi prestali, vie ne mislim tako. A kao lijek ga i dalje uzimam. Potajno, kad vas nitko ne vidi? A ta mogu kad ovjeku ne doputaju da ivi slobodno. Svagdje su nekakvi propisi, je li tako? I koliko ste kapljica uzimali? Doza raste i pada. Prvo raste od jedne kapi do deset, onda pada od deset na jednu uz desetodnevni prekid. Sad je upravo prekid. Istinu da vam kaem, ne vjerujem da su mi bolovi proli samo od rendgena. Moda je i korijen pomogao. 170 Oboje su govorili priguenim glasom. Od ega je napravljen rastvor? Od rakije. I sami ste ga napravili? Tako je. I kolika je koncentracija? Kolika... Dao mi ovjek pregrt i kae: evo ti, ovo je za tri puta po pola litre. I ja sam razdijelio na tri dijela. Ali koliko je po teini? Nije on valjda vagao. Dao mi je onako, odoka. Odoka? Ovakav otrov! Ovo je akonit! Zamislite! A to da mislim polako se ve ljutio Kostogutov. Kad biste vi umirali posve sama na cijelome svijetu, kad vas komanda ne bi putala izvan sela, kao da biste vi onda razmiljali o akonitu! I kolika mu je teina! Znate li vi, koliko sam mogao zaraditi zbog te pregrti? Dvadeset godina robije! Zato to sam se svojevoljno udaljio iz mjesta progonstva. A ja sam svejedno otiao. Stotinu i pedeset kilometara daleko. U brda. Ondje ivi starac po imenu Kremencev, a bradica mu kao u akademika Pavlova, jedan od onih doseljenika s poetka naeg stoljea. Pravi vra! Sam skuplja korijenje i sam odreuje dozu. U selu mu se svi rugaju, jer, napokon, nitko nije prorok u svojoj domovini. A dolaze mu ljudi

iz Moskve i Lenjingrada. Bio je i dopisnik Pravde. Kau da nije olako shvatio starca. A sad se proulo da su ga uhapsili. Neke budale napravile pola litre rastvora i drali u kuhinji na otvorenom mjestu, pozvali o praznicima goste, a kako je uzmanjkalo rakije, gosti uli u kuhinju, kad nije bilo domaina, i ispili. Troje su umrli. Isto tako se u jednoj kui otrovala djeca. Je li starac tome kriv? On ih je upozorio ... Ali Kostogutov shvati da govori sam protiv sebe i zauti. Ganhartova se uzruja: Ba lijepo! U bolnikim sobama je zabranjeno drati otrovna sredstva! Apsolutno zabranjeno. Moe se dogoditi nesrea. Dajte mi ovamo boicu. Ne dam odbije on odluno. Dajte! ona ljutito sastavi obrve i prui ruku prema njegovoj pesnici. Snani prsti Kostogutova, koji su se mnogo naradili u ivotu, tako se stegnue da se boica uope vie nije vidjela. On se nasmijei: Nee vam uspjeti. Nije se vie mrtila. Ja znam kada ste u etnji i mogu uzeti boicu kad vas nema u sobi. Dobro da ste me upozorili, sad u je bar sakriti. Spustit ete je na uzici kroz prozor? ta mi onda drugo prcostaje nego da vas prijavim? Sumnjam da ete to uiniti. Danas ste mi rekli da ste protiv prijava. Ali vi me naprosto prisiljavate na to! 171 Prisiljavam vas da podnesete prijavu? Nije poteno. Sigurno se bojite da e rastvor popiti na drug Rusanov. Neu mu dati. Sklonit u i dobro zamotati. Ionako u se, kad odem odavle, opet lijeiti korijenom, nego ta! Vi ne vjerujete u takav lijek? Naravno da ne vjerujem! To je mrano praznovjerje i igra sa smru. Ja vjerujem jedino u naune metode koje su provjerene u praksi! Tako su me uili. I tako misle svi onkolozi. Dajte ovamo boicu. Ona mu je ipak pokuavala razmaknuti prste. Promatrao joj je ljutite oi boje svijetle kave i ne samo to nije bio spreman da se tvrdoglavo prepire s njom, nego bi joj ak vrlo rado dao i tu boicu, pa ak i cijeli ormari. Ali se teko odricao svojih naela. Eh, eh, ta sveta nauka! uzdahnu on. Kad bi u njoj sve bilo tako besprijekorno, zar bi trebalo svakih deset godina nijekati stare zakone. U to mi predlaete da vjerujem? U te vae injekcije? Zato ste mi opet odredili nove injekcije? Kakve su to injekcije? Vrlo vane! Vrlo vane za va ivot! Vama treba spasiti ivot! obraala mu se sada vrlo uporno i iz oiju joj je izbijalo gorljivo uvjerenje u ono to govori. Nemojte misliti da ste ozdravili! Ne, recite vi meni jasnije! Kako one djeluju? ta e vam jasnije! One lijee. Spreavaju irenje metastaza. Ako vam kaem jasnije, neete shvatiti. .. Dobro, dajte mi sad boicu, i ja vam dajem asnu rije da u vam je na odlasku vratiti! Doimao se vrlo smijeno: onako spreman za etnju, u enskom kaputu i utegnut opasaem sa zvijezdom. Ala je bila uporna! Neka ide do avola i ta boica, nije mu je ao, ima kod kue jo deset puta toliko ovoga akonita. Drugo ga je neto muilo: pred njim je stajala privlana ena svijetlo-kavenastih oiju. Lice joj je upravo sijalo. Tako je ugodno bilo s njom razgovarati. Ali nikada je nee moi poljubiti. I kad se vrati u svoju divljinu, ak mu nee nitko ni vjerovati da je sjedio pokraj ovako divne ene, i da je ona htjela poto-poto spasiti ivot upravo njemu, Kostogutovu! Ali spasiti ga zapravo nije mcgla. Strah me je i vama dati naali se on. Jo e vam popiti netko kod kue. (Kod kue? Tko bi popio kod kue ... Stanovala je sama. Ali to sad ne bi bilo zgodno i umjesno spominjati.) Dobro, hajde da se nagodimo. Naprosto emo proliti. On se nasmije. Bilo mu je ao to moe samo tako malo uiniti za nju. Vrijedi. Idem van i prolit u.

A ipak nije trebalo da stavlja rumenilo na usnice. Ni govora, ne vjerujem vam vie. Nema druge nego da i ja budem prisutna. Imam jo bolju ideju! Zato da prolijemo? Bolje je da dam nekom dobrom ovjeku, koga vi ionako ne moete spasiti. Zamislite da mu pomogne? Kome? 172 Kostogutov pokaza glavom prema postelji Vadima Zadirka i doda jo tie: Nema li on melanoblastom? E sad mi je posve jasno da moramo proliti. Jo ete mi nekoga otrovati! Zar biste se usudili dati otrov tekome bolesniku? Zamislite da se zbilja otruje? Ne bi li vas grizla savjest? inilo mu se kao da izbjegava njegovo ime. Ma koliko da su dugo razgovarali, nije mu se nijednom obratila ni po imenu ni po prezimenu. Ne bi njemu nakodilo, to je izdrljiv momak. Ni govora! Idemo proliti! Ja sam danas naprosto sjajno raspoloen. Idemo, u redu. Proli su izmeu leaja i spustili se niza stepenice. Nee li vam biti hladno? Nee, bluza mi je podstavljena. Rekla je: bluza mi je podstavljena. Zato je to rekla? Sad je jo zaelio vidjeti kakva joj je ta bluza, kakve boje. Ali ni to nee nikada vidjeti. Izili su kroz ulazna vrata. Dan je bio vedar, posve proljetni, i sluajni namjernik ne bi povjerovao da je tek sedmi veljae. Sijalo je sunce. Granate topole i nisko grmlje ivice bijahu jo goli, ali su i ostaci snijega u sjeni bili ve veoma tanki. Izmeu drvea se pruala mrko-siva polegla prologodinja trava. Aleje, ploe, kamenje i asfalt bili su jo vlani, nisu se osuili. Na malom trgu kao i obino bio je iv promet jurilo je jedno u susret drugome, preticalo se, ukrtavalo. Brzali su lijenici, sestre, bolniarke, dobavljai, ambulantni bolesnici i roaci koji su dolazili u posjete. Na dva mjesta ljudi su ak sjedili na klupi. Na pojedinim odjelima ve su ovdje-ondje zjapili prvi otvoreni prozori. Bilo je smijeno da tekuinu izliju tano pred ulazom. Idemo onamo, malo dalje! pokaza on prolaz izmeu odjela za rak i odjela za uho, grlo i nos. To je bilo jedno od njegovih etalita. Pooe poploenom stazom, jedno pokraj drugoga. Lijenika kapica Ganhartove, saivena nalik na vojniku, bila je tano u visini ramena Kostogutova. Gledao ju je ispod oka. Koraala je posve ozbiljno kao da obavlja vaan posao. Njemu je bilo smijeno. Recite mi kako su vas zvali u koli? upitat e on odjednom. Hitro ga pogleda. Zato je to vano? Nije vano, naravno, ali me naprosto zanima. Nekoliko koraaja prevalila je utke udarajui potpeticama po ploama. Njene noge, tanke kao u gazele, primijetio je ve prvog dana kad mu je pristupila dok je leao na podu i umirao. Vega rekla je. (Nije bila istina. Nije bila potpuna istina. Nisu je tako zvali u koli. Zvao ju je tako samo jedan ovjek. Onaj isti obrazovani redov koji se nije vratio iz rata. Ne znajui ni sama zato, osjetila je odjednom pobudu da to ime povjeri drugom ovjeku.) Izili su iz sjene i nali se u prolazu izmeu dva odjela sunce ih je obasjalo a i vjetri je popuhivao. Vega? U ast zvijezde? Ali Vega je blistava i sjajna. Zastali su. 173 A ja nisam ni blistaVa ni sjajna klimnu ona glavom. Ja sam samo Ve-ra Gan-hart. I nita vie. Prvi put se on pred njom zbunio, a ne ona pred njim. Htio sam rei... izvlaio se on.

 Sve je jasno. Izlijte to! zapovjedi ona. I savlada se da se ne nasmijei. Kostogutov razdrma vrsto utjerani ep, oprezno ga izvadi, zatim se nagnu (bilo ga je smijeno vidjeti u onom kaputu koji mu je kao suknja padao na cipele) i izvali kamiak. Gledajte dobro! Inae ete poslije rei da sam nalio sebi u dep! javi se on uei pred njom. Njene noge, noge kao u gazele, primijetio je ve i prvi put, ve i prvi put. Izli mutnosmeu tekuinu, izli neiju smrt u vlanu jamicu, na tamnu zemlju ili moda neije mutnosmee zdravlje, spas. Da vratim kamen? zapita on. Gledala ga je odozgo i smijeila se. U tome kako je izlio tekuinu i prekrio je kamenom bijae neto djetinje. Djetinje, ali i nalik na zakletvu, na tajanstveni obred. Bar biste me mogli pohvaliti on ustade. Kao da sam vas pohvalila osmjehnu se ona. Ali tuno. etajte. I vrati se u zgradu odjela za rak. Gledao je za njom i promatrao joj bijela lea. Ta dva trokuta, gornji i donji. Toliko ga je silno uzbuivala svaka enska panja. U svakoj rijei slutio je vie nego to je odista bilo. I poslije svake ljubaznosti oekivao je novu i veu. Ve-ga! Ve-ga! poluglasno je aptao nastojei da ona njegovu poruku izdaleka primi. Vrati se, uje li? Vrati se! Hajde, vrati se! Ali ona nije primila poruke. I nije se okrenula. 174 18 MAKAR NAD OTVORENOM RAKOM ... Kao bicikl, kao kota koji se jednom zavrti, stalan jedino u kretanju, tako i igra izmeu mukarca i ene, kad jednom pone, moe trajati jedino ako napreduje. Ako se od danas do sutra nimalo ne uznapreduje, igra e prestati. Oleg je jedva doekao vee u utorak, kada je trebalo da Zoja preuzme nono deurstvo. Veselo, areno kolo njihove igre moralo bi se svakako bre zavrtjeti nego one prve noi ili u nedjelju. Osjeao je kako udi da se kolo to bre okree, a vjerovao je da i Zoja isto eli, pa ju je uzbueno iekivao. Najprije je iziao u park, znajui kojim e precem naii, popuio dvije cigarete koje je sam savio, ali se zatim predomislio, pomislivi kako glupo izgleda u enskom kaputu volio bi da se pojavi pred njom u drugaijem svjetlu. Ve se i smrkavalo, i on se vrati u trakt, skide-kaput, skide cokule i samo u pidami jednako smijean kao i u kaputu zaustavi se pred stepenicama. Neposlunu kosu je danas zagladio to je bolje mogao. Izila je kasnije iz lijenike svlaionice, pa se urila. Trznula je obrvama kad ga je ugledala ne kao da se iznenadila nego kao da je samo primijetila da je ondje i kao da misli da mu je ondje i mjesto, kao da je upravo i oekivala da e ga vidjeti pred stepenicama. Nije zastala, i da mu ne bi odmakla, zabrzao je uz nju, grabei dugim nogama uza stepenice. Sad mu to vie nije bilo teko. Onda, to ima novo? pitala je ona uz put kao da se-obraa pomoniku. Novo? Smijenili su Vrhovni sud to je bilo novo. Ali da bi to ona shvatila trebalo bi joj mnogo godina iskustva. I sada to Zoji nije uope bilo potrebno. Dobili ste novo ime. Napokon mi je jasno kako se zovete. Je li? A kako se zovem? pitala je hitro se uspinjui uza stepenice. Ne mogu vam rei ovako na brzinu. To je vrlo vano. 175". Gledajui je odostrag primijetio je da su joj noge krupne, teke. Zapravo su odgovarale njenoj snanoj pojavi. I to je imalo svoga cara. A ipak je mnogo bolje kad su vitke. Lagane. Kao u Vege. udio se sam sebi. Nikada nije ovako razmiljao, promatrao ene, ak je i smatrao da je to runo. Nikada nije pomiljao na dvije ene odjednom. Djed bi ga nazvao enskarom. Ali isto tako je reeno: jedi dok si gladan, ljubi dok si mlad. A Oleg je, dok je bio mlad, sve to propustio. Sada je, ba kao jesenja

biljka koja se uri da iz zemlje usie posljednje sokove kako ne bi alila za neiskoritenim ljetom, sada je isto tako i Oleg u ovom trenutku kad mu se naas vratio ivot, koji e odmah i uvenuti, nastojao promatrati i upijati te ene, i to na nain koji im ne bi mogao glasno saopiti. Jasnije od drugih utio je ono to ene imaju zato to ih tolike godine uope nije izbliza vidio. Nije im ni glasove uo, zaboravio je kako zvue. Zoja je preuzela deurstvo i odmah se uzvrtjela kao vuica ba kao vuica kruila je oko stola, kartona, uputa i ormara s lijekovima, da bi zatim odjurila kroz neka vrata, ba kao to bi odjurila i vuica. Oleg je vrebao na nju i, im bi primijetio da je na trenutak slobodna, odmah bi se naao kraj nje. I nema nita novo u cijeloj klinici? zapitala ga je Zoja milim glasiem dok je kuhala igle na elektrinoj pei i otvarala ampule. O, danas se zbio veliki dogaaj na klinici. Inspekcija Niza-mutdina Bahramovia. Je li? Ba dobro da nisam bila ovdje! ... I ta se dogodilo? Je li vam uzeo cipele? Nije mi uzeo cipele, ali sam se malo pograbio s njim. Zbog ega? Bilo je to zapravo sjajno. Odjednom je upalo u sobu petnaest bijelih ogrtaa i efovi odjela, i kirurzi, i asistenti i neki koje jo nisam nikad vidio, a primarijus je kao tigar nasrnuo na none ormarie. Ali su nas pijuni unaprijed obavijestili, i mi smo se dobro pripremili, nije se mogao iivljavati. Namrtio se, koliko je bio nezadovoljan. I ba kad je Ljudmila Afanasjevna izvjetavala o meni, neoprezno je spomenula iz mog dosijea ... Kakvog dosijea? Ma iz povijesti bolesti, uvijek se bunim ... Spomenula je gdje su mi postavili prvu dijagnozu, pa je sluajno dolo na vidjelo da dolazim iz Kazahstana. Tako, dakle! ree Nizamutdin. Nemamo dosta leaja i jo da lijeimo bolesnike iz drugih republika? Odmah ga otpustite! Ali u sobi ih je pola iz drugih republika! Naravno, ali se sluajno za mene zakaio. Meutim, na moje veliko iznenaenje, Ljudmila Afanasjevna se poela za mene boriti kao kvoka za pile i sva se naroguila: Ovo je vrlo kompliciran i vaan medicinski sluaj! Moramo ga zadrati zbog rezultata naih metoda. .. Osjeao sam se vrlo blesavo: jo nedavno sam se s njom svaao i traio da me otpusti, vikala je na mene, a sad me jo brani. Trebalo je zapravo da kaem Nizamutdinu: Dobro, dobro i do ruka me vie ne bi bilo u bolnici! Ali onda ni vas ne bih vie vidio ... Znai li to da zbog mene niste rekli dobro, dobro? A ta vi mislite? spusti Kostogutov glas. Niste mi ostavili ni adresu. Kako bih vas naao? Ali je ona bila u poslu, pa nije mogao zakljuiti da li mu je ozbiljno povjerovala. Zato da uvaljujem Ljudmilu Afanasjevnu? opet e on glasnije. Sjedim ja tako kao panj i utim. A Nizamutdin veli: Mogu vam ja ovaj isti as dovesti iz ambulante pet ovakvih bolesnika! I svi su novi... Otpustite ga! Zbilja sam oito napravio glupost propustio sam takvu priliku da se izvuem! Saalila mi se Ljudmila Afanasjevna, trepnula je kao da ju je udario i za-utjela. Naslonio sam se laktovima o koljena, nakaljao se i mirno upitao: Zar mene da otpustite, a ja dolazim s njiva? Ah, poljoprivreda! uplai se Nizamutdin (to je ve bila politika greka!) Za poljoprivrednike e naa domovina sve uiniti. I oni odoe dalje. Snalaljivi ste zavrti Zoja glavom. Izvjetio sam se u logoru, Zoenka. Nisam bio takav. Uope sam stekao mnoge navike koje prije nisam imao. Ali veselu narav niste ondje stekli? Tko kae da nisam? Veseo sam zato to sam navikao na gubitke. Ja se udim kad vidim kako za vrijeme posjeta ovdje svi plau. Zato plau? Nisu protjerani, nije im nita konfiscirano ...

 Znai da ete vi ostati kod nas jo cijeli mjesec? Pregrizli jezik, dabogda... Ali dvije sedmice bih mogao. Ispalo je kao da sam se nekako obavezao Ljudmili Afanasjevnoj da u odsada sve podnositi... Injekcija je bila puna tople tekuine, i Zoja je opet odjurila. Oekivalo ju je danas neto vrlo neugodno i nije znala to da poduzme. Morala je, naime, dati i Olegu nove injekcije koje su mu bili odredili. Te su se injekcije davale u onaj uobiajeni dio tijela, koji sve podnosi, ali s obzirom na raspoloenje koje je zavladalo meu njima dvoma, bilo je teko dati mu tu injekciju. Mogao bi to biti kraj igre. Zoja, ba kao i Oleg, nije htjela da se prekine ta igra i njihovi odnosi. A jo e mnogo dalje morati vrtjeti kolo prije nego to e takva injekcija postati za njih posve normalna kao da su ve i te kako bliski. Vrativi se stolu i spremajui istu vrst injekcije za Ahmada-na, Zoja upita: Podnosite li lako injekcije? Ne trzate li se? Ba da ovako neto pita Kostogutova! On je samo ekao priliku da kae ta o tome misli. Vi znate moje stanovite, Zoenka. Uvijek ih nastojim izbje-i, samo ako mogu. Ali sa svakim ne ide jednako. Najlake je s Turgunom: on me neprestano nagovara da igramo ah, kako bi neto nauio. Dogovorili smo se da nema nita od injekcije ako ja pobijedim, a ako on pobijedi onda je moram primiti. A inae ja mogu s njim igrati i bez kule. A s Marijom nema ale. Prie mi 12 Odljel za rak 177 s injekcijom u ruci, drve&a lica. Pokuam se naaliti, ali ona kae: Pacijente Kostogutove, otkrijte mjesto za injekciju! Ne bi ona izgovorila ni jednu suvinu, ljudsku rije. Ona vas mrzi. Mene? Uope sve vas, mukarce. Pa moda u sutini ima i pravo. A sad je dola opet ova nova sestra ni s njom se ne mogu nagoditi. A vrati li se i Olimpijada, ni ona nee nimalo popustiti. Neu ni ja popustiti! ree Zoja uzimajui tano dva kubika. Ali je bilo oito da je glas izdaje. Otila je da dadne injekciju Ahmadzanu. A Oleg je opet ostao sam za stolom. Bio je jo jedan razlog, mnogo vaniji razlog zbog kojega Zoja uope nije htjela da Oleg prima te injekcije. Ve je od nedjelje razmiljala da li da mu kae kakav je njihov uinak. Jer, ako odjednom postane sve ono, to oni u ali dobacuju jedno drugome, vrlo ozbiljno a to bi se moglo dogoditi ako se ovaj put ne zavri samo tako da tuno skupljaju razbacanu odjeu po sobi, ako se dogodi neto trajno, ako se Zoja odista odlui da mu bude pelica i da otputuje s njim u mjesto njegova progonstva (on, napokon, ima pravo: tko zna u kakvoj ga pustoi oekuje prava srea?), onda se te injekcije, koje treba odsada da prima Oleg, nisu vie ticale samo njega, nego i nje. I ona je bila protiv njih. Dakle? veselo e ona, vrativi se s praznom trcaljkom. Jeste li se napokon ohrabrili? Leite i otkrijte mjesto za injekciju, pacijente Kostogutove! Odmah u doi. A on je mirno sjedio i promatrao je oima koje nisu bile bolesnike. Na injekcije vie nije ni pomiljao, kao da su se ve dogovorili. Promatrao je njene poneto izbuljene oi koje su strale iz onih duplji. Poimo nekamo, Zoja proguna on tiho. to je on govorio potmulije, to je njen glas bivao zvonkiji. Nekamo? zaudi se ona i nasmije. U grad? U lijeniku sobu. Upijala je, upijala, upijala njegov netremian pogled i najozbiljnije odgovorila: Pa ne mogu, Oleg! Imam mnogo posla. Kao da je nije razumio:

 Poimo! Sad sam se sjetila ree ona. Morala bih kisikom napuniti vreicu za... ona pokaza glavom prema stepenicama, a moda i spomenu bolesnikovo prezime, samo ga on nije uo. A pipac na bombi se teko otvara. Vi ete mi pomoi. Hajdemo. I sioe na odmorite izmeu dva niza stepenica, ona naprijed, on za njom. uti ovjeuljak, uti nesretnik iljasta nosa, kome je rak izjedao plua i koji je moda oduvijek bio tako sitan a moda se istom od bolesti ovako skupio, bio je u takvu stanju da na vizitama vie uope nisu s njime razgovarali, niti su ga bilo to pitali, 178 i i sad je sjedio na krevetu i ubrzano udisao zrak iz vreice, tako da se ulo kako mu svira u prsima. I prije mu je bilo loe, ali mu se danas stanje toliko pogoralo da je to moglo primijetiti i nestruno oko. Jednu vreicu je ve dokrajio, a druga, prazna, leala je kraj nje. Bilo mu je toliko loe da vie uope nije primjeivao ljude koji su kraj njega prolazili ili mu prilazili. Uzeli su mu praznu vreicu i sili u prizemlje. Kako ga lijeite? Nikako. Sluaj je beznadan. A rendgen mu ne pomae. Grudni ko nikada ne otvarate? U naem gradu se to jo ne radi. Znai da e umrijeti? Ona klimnu glavom. Iako su u rukama imali vreicu, vreicu koja mu treba pomoi da se ne ugui, isti as su na njega posve zaboravili. Oekivali su, naime, da bi mogli doivjeti neto uzbudljivo. Visoka bomba s kisikom stajala je u posebnom hodniku koji je sad bio zatvoren, u onom istom hodniku kraj rendgenskih kabineta gdje je jedno Ganhartova, za nudu, smjestila bolesnoga Kostogutova. (To jedno nije bilo ni prije tri sedmice ,..) Ako se ne upali druga svjetiljka u hodniku (a oni su upalili samo prvu), kutak iza izboine zida, u kojem je stajala bomba, bio je u polumraku. Zoja je bila nia,od bombe, a Oleg vii. Spojila je ventil na vreici s ventilom bombe. On je stajao iza nje i udisao miris njene kose, koja joj je ispadala ispod kapice. Ovaj pipac je strano tvrd potuila se ona. Prihvatio je prstima pipac i odmah ga otvorio. Kisik je potekao i lagano umio. I tada, ne ustruavajui se, onom rukom koju je bio skinuo s pipca Oleg uhvati Zoju za zapee ruke u kojoj nije drala vreicu. Ona nije ni uzdrhtala, ni zaudila se. Promatrala je kako vreica raste. Njegova ruka, koja je sigurno napredovala, kliznu uz zapee prema laktu, a od lakta prema ramenu. Bilo je to najobinije izvianje koje je, ipak, trebalo i njemu i njoj. Provjeravanje rijei i provjeravanje da li su oboje shvatili te rijei. Jesu. Dodirnuo je jo lagano, sa dva prsta, njene ike, ona se nije bunila, nije izmicala samo je pazila na vreicu. I onda, obuhvativi je snano oko ramena i privivi je posve k sebi, napokon nae njene usne, te usne koje su mu se toliko osmjehivale i koje su toliko brbljale. Kad su ga doekale, Zojine usne nisu bile razmaknute, nisu bile mekane, ni mlohave nego napete, doekljive, spremne. Sve mu je to sinulo u jednom jedinom trenutku, jer on, asak prije, nije ni znao ili je zaboravio ili se nije sjeao da postoje razliite usne, da postoje razliiti poljupci, koji nisu nimalo nalik iedan na drugi. 179

A ono to je, isprva, poelo kao kljuvanje, sad se oteglo, oni su se posve spojili i slili i nisu mogli raskinuti zagrljaj, niti je bilo razloga da ga prekinu. Mogli su vjeno ostati u ovakvu poloaju, samo miui i miui usnicama. Ali za neko vrijeme, dva stoljea kasnije, usne su se ipak rastale i tada je Oleg prvi put ugledao Zoju i uo kako ga pita: Zato ti zatvara oi dok se ljubi? On da je zatvarao oi? Nije imao pojma! Nije ni primijetio. I kao ronioci, koji, tek to uzmu malo zraka, ponovo zarone u dubinu da bi ondje, na dnu, na najdubljem dnu, uhvatili pritajenu bisernu koljku, oni su opet spojili usnice, a on je osjetio da zatvara oi, pa ih je bre-bolje otvorio. I ugledao je posve blizu, nevjerojatno blizu, malo iskosa, dva utosmea oka, koja mu se uinie kao u grabljivice. Jednim je okom vidio jedno oko, a drugim drugo. Ona se jo i dalje ljubila jednako onako, sigurnim, napetim, iskusnim, stisnutim usnicama i nije ih izvrtala; jedino se malko njihala i netremice ga promatrala, kao da mu iz oiju ita kako on podnosi ovu prvu vjenost, pa drugu vjenost, treu vjenost. Odjednom joj pogled kliznu nekamo ustranu, onda se naglo otrgnu i uzviknu: Pipac! Za ime boje, pipac! Brzo je stavio ruku na pipac i zavrnuo ga. Pravo udo da se vreica nije rasprsla. Eto ta se dogaa kad se ljudi ljube! jedva protisnu Zoja jo i sad nejednako diui. ika joj se poremetila, kapica nakrivila. I, premda je bilo tano ono to je rekla, njihova usta su se opet spojila i inilo se kao da ele jedan drugome neto preoteti. Hodnik je bio odijeljen staklenim vratima pa bi netko moda jo mogao iza izboine u zidu ugledati njihove izdignute laktove njen bijeli i njegov ruiasti. Ali neka ugleda, avo ga odnio. A kad mu je zrak ipak napokon uao u plua, Oleg je rekao drei je za potiljak i promatrajui je: Zlatunjak! To ti je ime, Zlatunjak. Ona ponovi poigravajui usnicama: Zlatunjak? ... Kao nabujak? ... Nije loe, moe. Nisi se uplaila to sam robija? Zloinac? ... Nisam lakoumno je ona vrtjela glavom. A to sam star? Nisi ti star. A to sam bolestan? Naslonila mu je elo na grudi i ostala u tom poloaju. Privukao ju je jo blie, jo blie, osjeajui te tople eliptine konsole, za koje nije znao bi li mogle na sebi zadrati ono teko ravnalo, i govorio: Zbilja, hoe li doi u U-Terek? ... Vjenat emo se ... Sagradit emo kuicu. Sve je ovo odista bilo nalik na onu trajnost koja joj je nedostajala, koja je bila potrebna njenoj pelinjoj prirodi na onaj sigurni i vrsti nastavak poslije onih trenutaka kad se odjea ludo 180 razbacuje po sobi. Pripijena uza nj i osjeajui ga cijelim biem, ona je cijelim biem pokuavala pogoditi: je li to onaj pravi? Je li joj sueno da od njega ... ? Privila se uza nj i opet mu obgrlila vrat: Mili moj Oleg! Zna li ti kakva je svrha tih injekcija? Kakva? umiljavao se on obrazom. Te injekcije... Kako da ti objasnim ... One se struno nazivaju hormoterapijom... Daju se unakrsno: enama ubrizgavaju muke hormone, a mukarcima enske... Smatra se da to zaustavlja razvoj metastaza... Ali isto tako zaustavlja i, uope ... razumije li me? ta? Nije valjda! Ne moe biti! uzbueno i odsjeno pitae izbezumljeni Oleg. Sad ju je ve drugaije drao za ramena: kao da eli iz nje istresti istinu. Reci mi sve, reci.

 Zaustavljaju sve ... spolne funkcije ... Cak mogu izazvati pojavu suprotnih sekundarnih oznaka. Kad se daju velike doze, moe se dogoditi da enama pone rasti brada, a mukarcima grudi... Sluaj, ta to znai? zaurla Oleg koji je tek sada poeo shvaati. Zar ove injekcije? Ove koje meni daju? Zar one sve zaustavljaju? Ne, ne ba sve. Libido ostaje dosta dugo. to je to libido? Zagledala mu se pravo u oi i lagano mu upnula jedan pramen. Ovo to ti sada osjea prema meni... elja. elja ostaje, ali je ne moe zadovoljiti, je li tako? Je li tako? ispitivao ju je on zbunjeno. Mogunosti se veoma smanje. A kasnije i elja. Shvaa li? Prela mu je prstom po brazgotini i pogladila obraz koji je danas obrijao. Zato ja i neu da ti uzima te injekcije. Di-vo-ta! prenu se on i uspravi. E, ba di-vo-ta! Osjeao sam ja to u srcu, oekivao sam da e mi neto podvaliti i imao sam pravo! Htio je sono opsovati lijenike, i to lijenike uope zbog toga to samovoljno raspolau tuim ivotima, ali se odjednom sjetio vedra i sigurna lica Ganhartove dok mu je juer, gledajui ga isto tako toplo i prijateljski, govorila: Vrlo vane za va ivot! Vama treba spasiti ivot! Tako dakle, Vega! Ona da mu je eljela dobro? I da ga je u ime tog dobra na prijevaru htjela ovako upropastiti? Zar e i ti biti takva? osinu on Zoju otrim pogledom. Tako vas ue u koli: Najvrednije to ovjek ima jest ivot i samo mu je jednom dan, je li tako? Treba se dakle poto-poto odrati na ivotu, je li? Nema smisla, zato nju napada? Ona je shvaala ivot jednako kao i on: ima li smisla ivjeti bez onoga? Svojim poudnim ognjevitim usnicama odvukla ga je danas kao od ale ak na sljeme Kavkaza. Bila je tu pred njim, i tu su bile njene usne! I dok mu je taj libido jo kolao u nogama i utrobi, trebalo se to prije ljubiti! A ne bi li mi mogla ubrizgati neto suprotno? Tada bi me protjerali odavde ... 181

A ima li takvih injekcija? To su te iste, samo se ne daju unakrsno ... uj, Zlatunje, poimo nekamo ... Pa ve smo poli. I doli smo. I moramo se ve i vratiti... Poimo u lijeniku sobu! Ne moemo, ondje je bolniarka, svaki as netko dolazi... Jo je vee ,.. Ali onda nou ... Ne treba se uriti, mili moj Oleg! Inae nam nee za sutra nita ostati... ta e nam sutra, ako sutra ne bude libida? ... Ili, naprotiv, ako bude samo libido, a? Ostane samo libido... Pa zamisli, hajde, poimo nekamo! Dragi moj Oleg, ostavimo neto i za poslije... Nemoj se uriti... Moramo odnijeti ovu vreicu. Da, zbilja, treba odnijeti vreicu. Hajde da je odnesemo ... ... Da je odnesemo ... Od-ne-se-mo ... Odmah ... Uspeli su se uza stepenice, ne drei se za ruke nego se drei za vreicu, koja je bila napuhana kao nogometna lopta, i u hodu su se dodirivali udarcima, koji su se prenosili kroz tu vreicu. Bilo je to isto kao da su se drali za ruke. A na odmoritu ispod stepenica, na leaju mimo koga su dan i no prolazili bolesni i zdravi, obuzeti svojim brigama, leao je na jastucima uti, sip-ljivi, mravi ovjek i nije vie

kaljao, nego je udarao glavom o uzdignuta koljena i moda mu se pod udarcima ela inilo da to i nisu koljena nego zid kojim su ga ogradili. Bio je jo iv, ali za nj vie ivi nisu postojali. Moda je ba danas on umirao, on Olegov brat, Olegov blinji, naputen i eljan suuti. Moda bi Oleg, da je sjeo na njegov krevet i ondje proveo no, nekako ipak olakao samrtniku njegove posljednje trenutke. Ali oni su mu dali samo vreicu s kisikom i otili dalje. Ta samrtnika vreica s njegovim posljednjim kubicima zraka bila je za njih samo povod da budu nasamo i da izmijene prve poljupce. Kao sputan uspinjao se Oleg za Zojom uza stepenite. Nije razmiljao o samrtniku iza lea, o samrtniku kakav je i on bio prije pola mjeseca i kakav e biti za pola godine, nego je mislio o ovoj djevojci, o ovoj eni, o ovoj enskoj i o tome kako bi je nagovorio da se povuku negdje gdje e biti sami. I jo jedno zaboravljeno i zato tako iznenadno, tjeskobno uvstvo u usnicama, koje su bile ogrubjele i otekle od poljubaca, razlijevalo se njegovim pomlaenim tijelom. 182 19 BRZINA GOTOVO RAVNA SVJETLOSTI Nee se svatko odluiti da mamu zove mamom, osobito pred strancima. Toga se stide momci stariji od petnaest i mlai od trideset godina. Ali Vadim, Boris i Jurij Zadirko nikada se nisu stidjeli svoje mame. Usrdno su je voljeli jo prije nego to je otac strijeljan a osobito poslije njegove smrti. Meu njima nije bila velika razlika u godinama i rasli su kao vrnjaci, uvijek su bili marljivi i u koli i kod kue i nisu se preputali ulici i nikada nisu ljutili udovicu majku. Uobiajilo se kod njih, poto su se jednom fotografirali u djetinjstvu, da se svake dvije godine, usporedbe radi, zajedniki slikaju; majka bi ih vodila fotografu (kasnije su sami snimali svojim aparatom), i u obiteljskom albumu redale su se slike jedna za drugom: uvijek majka i tri sina. Ona je bila plava, oni, sva trojica, crnci vjerojatno zahvaljujui onome turskom zarobljeniku koji se neko oenio njihovom prabakom iz Zaporoja. Drugi ljudi ih nisu uvijek uspijevali razlikovati na tim snimkama. Od slike do slike primjetljivo su rasli, jaali, polako su prerasli mamu, a ona je neprimjetno starila, ali se pred objektivom drala uspravno, ponosna na ivu legendu svog ivota. Bila je lijenik, i to poznat lijenik u gradu, i primila je mnogo izraza zahvalnosti, buketa i kolaa, ali, sve da nita drugo korisno i nije uinila u ivotu, njen ivot, ivot ene, bio bi opravdan ve time to je odgojila takva tri sina. Sva trojica su se upisala na tehniki fakultet: najstariji se posvetio geologiji, srednji elektrotehnici, a najmlai je upravo zavravao graevinarstvo, i mama je jo bila s njim. Bila je sve dok nije saznala za Vadimovu bolest. Ve je u etvrtak gotovo dojurila ovamo. U subotu je dobila telegram od Doncove, u kojem je Doncova spomenula da je potrebno koloidno zlato. U nedjelju je telegrafski odgovorila da putuje u Moskvu, ne bi li ondje dobila potrebno zlato. Od ponedjeljka je ve ondje, juer i danas zacijelo pokuava prodrijeti do ministra i do drugih vanih osoba, kako bi u ime uspomene na palog oca (njega su namjerno bili ostavili u gradu koji je pod sovjetskom vlasti toboe bio u nemilosti, ali su ga Nijemci, otkrivi kako odrava veze s partizanima i sakriva nae ranjenike, svejedno strijeljali) izborila bon za koloidno zlato iz dravne blagajne. II I* ak izdaleka su se ti napori inili Vadimu odvratni i uvredljivi. On nije trpio nikakvu prljavtinu, nije trpio da ljudi iskoriuju svoje zasluge ili veze. Ve mu je smetalo i to to je majka telegrafski obavijestila Doncovu. Ma koliko mu je bilo stalo da ostane na ivotu, nije htio iskoristiti nikakve protekcije, ak ni onda kad je pred njim zjapilo drijelo smrti od raka. Uostalom, poto je bolje upoznao Doncovu, Vadim je ubrzo shvatio da bi i bez mamina telegrama Ljudmila Afanasjevna posvetila njemu isto toliko vremena i isto toliko panje. Samo to nije trebalo da Doncova uope alje telegram i trai koloidno zlato.

Ako mama, naime, i dobije to zlato, sigurno e doletjeti ovamo i donijeti ga. A ako ga i ne dobije opet e doletjeti. On joj je u pismu spomenuo i gubu ne zato to je vjerovao u nju, nego to bi mami dao jo jednu priliku da poradi na njegovu spasu i da je tako posve zadovolji. Ali, ako je uhvati oaj, ona e usprkos svojoj lijenikoj struci i svojim naelima, otputovati u brda onome vrau i potraiti korijen iz Isik-Kula (juer mu je Oleg Kosto-gutov priznao da je popustio i prolio rastvor korijena, ali da je ionako u boici preostalo jo vrlo malo: zato mu, veli, evo stareve adrese, a ako je starac ve u zatvoru, onda e on odstupiti Vadimu neto od svojih zaliha). Mami vie nee biti do ivota ako shvati ta prijeti njenu sinu. Uinit e sve, uinit e i vie nego sve, ak i ono to ne treba. Pola bi ak za njim i u ekspediciju, iako ondje ima Galju. Napokon, kako je Vadim razabrao iz odlomaka onoga to je proitao i uo o svojoj bolesti, njegov tumor upravo je i izazvala mamina pretjerana brinost i oprez: u djetinjstvu je na nozi imao veliku pigmentnu pjegu, i majka je, kao lijenik, zacijelo znala kako bi se takva pjega mogla opasno izroditi; izmiljala je razloge da opipava tu pjegu i napokon je odluila da jedan dobar kirurg izvri preventivnu operaciju a, eto, oito je da upravo to nije trebalo uiniti. Premda on danas, eto, umire maminom krivnjom nikada joj nita ne bi mogao zamjeriti ni u lice, ni iza lea. Ne moe ovjek biti toliki praktiar u ivotu da bi druge sudio samo prema rezultatima ovjenije je suditi prema nakanama. I bilo bi nepravedno ljutiti se sada na mamu zbog toga to, njenom krivnjom, nee zavriti posao i to nee postii ono to je zapoeo. Napokon, da nije bilo njega, Vadima, ne bi bilo ni njegova interesa, ne bi bilo ni tog posla, niti bi bilo to zapoeo. A njega ne bi bilo, da nije bilo mame. ovjek ima zube i on njima grize, krgue, stie ih. A biljke nemaju zuba i zato tako mirno rastu i mirno umiru. Meutim, iako je opratao mami, Vadim nije mogao oprostiti okolnostima! Njima nije htio pokloniti ni jednog kvadratnog centimetra svoje koe! I kad bi pomislio na njih, stiskao je zube. Ah, kako mu je podrezala krila ova prokleta bolest, zaustavila ga u najvanijem ivotnom trenutku! Vadim je, istina, jo od djetinjstva nekako uvijek predosjeao da nee imati dosta vremena. Uzrujavao se kad bi dola goa ili susjeda i dugo brbljala oduzimajui vrijeme i mami i njemu. Smetalo ga je to u koli i na fakultetu ima toliko sastanaka radnih sastanaka, sastanaka za izlet, priredbu, demonstracije i to se svi 184 ti sastanci sazivaju sat ili ak dva sata prije nego to je potrebno,, jer se smatra da e ljudi svakako zakasniti. Vadim je oduvijek mrzio vijesti na radiju koje su trajale pola sata, jer se sve, to je-potrebno i vano, moglo izrei u pet minuta, dok je sve ostalo bilo luk i voda. Hvatao ga je bijes kad bi, uputivi se u bilo koju trgovinu, unaprijed znao vjerojatnost je bila jedan naprama, deset da e ondje biti nekakva inventura, kontrola, primo--predaja robe a to nikada nije bilo mogue predvidjeti. Svaka seoska opina, svaka seoska pota moe obustaviti rad bilo koji radni dan i iz daljine od dvadeset i pet kilometara, odakle dolazi, nikako to ne moe predvidjeti. Moda mu je vremensku tedljivost usadio jo otac. Otac takoer nije volio ljenarenje, i sin se sjeao kako ga je jednom drao na koljenima i govorio mu: Vadjka! Ako ne bude znao. iskoristiti svaki trenutak, uzalud e ti proi i cijeli sat, cijeli dan i cijeli ivot. Ali nije mu to samo od oca. Taj demon, ta neugasiva e za. vremenom muila ga je od malih nogu, ak kad na nju nije otac utjecao. im bi se djeaka igra malko otegnula, on vie ne bi htio drediti pred kapijom, nego bi se odmah udaljio ne obraajui panje na podrugljive opaske. im bi mu se neka knjiga uinila besadrajnom, on je ne bi dalje itao, odbacio bi je i potraio neku ozbiljniju. Kad bi mu se prvi kadrovi filma uinili glupi (a unaprijed gotovo nikada nita ne moe o filmu doznati, oni to tako namjerno rade), nije mu bilo ao potroenog novca,, nego bi lupnuo sjedalom i otiao da spasi vrijeme i

istou misli. Izbezumijivali su ga nastavnici, koji su po deset minuta gnjavili razred prodikama a zatim nisu nita uspjeli objasniti od grae,, pojedina tumaenja razvlaili, druga gutali a domau zadau odreivali tek poslije zvona. Oni nikako ne bi mogli zamisliti da ima uenika koji su bolje planirali odmor izmeu dva sata, nego oni nastavu. A moda je on ve od djetinjstva ne znajui kakva mu opasnost prijeti ipak osjeao u sebi neznanu bolest? Ni kriv nL duan, on je ve od prvih godina ivota bio izloen svemoi te pig-mentne pjege. I dok je on, kao djeai, toliko tedio vrijeme i tu vremensku tedljivost prenio i na svoju brau, dok je itao, jo-prije kole, knjige za odrasle a u estom razredu ve kod kue napravio kemijski laboratorij, on se ve tada utrkivao s buduim tumorom, utrkivao se naslijepo, ne videi neprijatelja koji je opet, sve vidio, koji je na nj nasrnuo i ugrizao ga u najodlunijem tnenutku! Ta je bolest bila kao zmija. I ime joj je zmijsko: melanoblastom. Vadim nije primijetio kako je i kada poela. Bilo je to za ekspedicije u Altajskom gorju. Najprije je koa otvrdnula, boljela ga, onda je ir pukao, i bilo mu je lake, opet otvrdnuo i toliko se nauljao od odjee da je gotovo jedva hodao. Ali on o tome nije pisao ni mami, niti je napustio posao, jer je upravo spremao-prvi dio grae s kojom e svakako morati otputovati u Moskvu. Njihova ekspedicija bavila se jedino radioaktivnom vodom,, i od njih se nije oekivalo da trae nalazita metala. Ali Vadim, koji je za svoje godine mnogo toga prouio i koji je osobito dobro* poznavao kemiju, koju poznaje tek poneki geolog, naslutio je ili 185 predosjetio novu metodu s pomou koje bi se moglo pronai metale. Voa ekspedicije se uzrujavao zbog tih njegovih suvinih interesa; vou ekspedacije zanimao je jedino planirani posao. Vadim je zatraio da ga poalju na slubeni put u Moskvu, ali ga ef, u ovakvu svrhu, nije htio poslati. Tada ih je Vadim upozorio na svoju oteklinu, uzeo uputnicu i doao u ovaj dispanzer. Postavili su dijagnozu i odmah ga htjeli strpati u krevet, rekavi da je sluaj vrlo ozbiljan. Ali on nije legao, nego je samo uzeo uputnicu i odletio u Moskvu u nadi da e ondje, na nekom kongresu, sresti ernogorodceva. Vadim ga jo nikada nije vidio, samo je poznavao njegov udbenik i knjige. Upozorili su ga da e ernogorodcev sasluati svega jednu jedinu reenicu i da e po toj prvoj reenici zakljuiti da li je vrijedno s njime razgovarati. Cijelim putem do Moskve Vadim je smiljao tu reenicu. Predstavili su ga ernogorodcevu vi pauzi, pred ulazom u bife. Vadim je ispalio smiljenu reenicu, ernogorodcev je odustao od bifea, uhvatio ga za miku i odveo u stranu. Nije bilo lako izdrati taj razgovor koji je trajao svega pet minuta Vadimu se inio paklenskim i to zato to je trebalo brzo govoriti, doslovno upijati sve odgovore, razumno pokazati svoju erudiciju, ali ne izrei sve do kraja i glavnu tajnu sauvati za sebe. ernogorodcev je odmah sasuo protudokaze iz kojih je bilo jasno da su radioaktivne vode samo indirektni putokaz, ali nikako ne i glavni, i da je besmisleno s pomou njih traiti metale. On je, istina, tako govorio, ali je, ini se, bio voljan dopustiti da ga sugovornik razuvjeri, oekivao je da e to Vadim i uiniti, ali kako je prola cijela minuta, i on to nije doekao, napustio ga je. Vadim je, meutim, uoio da se cijeli moskovski fakultet mui oko istog problema oko koga je on, sam, razbijao sebi glavu u stjenovitom Altajskom gorju. Zasada mu vie i nije trebalo! Sada je samo valjalo prionuti na posao! Ali je u isto vrijeme trebalo i lei u kliniku ... I saopiti mami. Mogao je prijei i u Novoerkask, ali mu se ovdje svidjelo, i bilo je blie njegovim brdima. U Moskvi se nije raspitao samo za radioaktivne vode i metale. Ondje je saznao da se od melanoblastoma uvijek umire. Da se s takvom bolesti moe proivjeti najvie godinu dana, a najee svega osam mjeseci. I kao tijelo koje juri brzinom svjetlosti tako su i njegovo vrijeme i njegova masa postali sad razliiti od one u drugih ljudi; vrijeme mu je bilo punije a masa prodornija. Godine je saimao u sedmice, a dane u minute. Cijelog se ivota

urio, ali istom se sada istinski urio! I budala moe postati doktor nauka ako pozivi ezdeset godina mirnoga ivota. Ali ta da se uini sa svega dvadeset i sedam godina? Dvadeset i sedam bijahu Ljermontovljeve godine, Ljermon-tovu se takoer nije umiralo (Vadim je znao da je malko nalik na Ljermontova: bio je jednako nizak, crnpurast, vitak, lagan, malenih ruku, samo to nije imao brkove). Meutim se taj pjesnik ipak tako usjekao u nae pamenje i mi ga pamtimo ne samo stotinu godina, nego emo ga vjeno pamtiti. 386 Oi u oi sa smru, s tom prugastom panterom smrti, koja je ve leala kraj njega, na istom krevetu, Vadim je, kao ovjek od intelekta, morao nai formulu kako e ivjeti pokraj nje. Kako da to korisnije provede ovih nekoliko mjeseci - ako mu zaista preostaju samo mjeseci? Morao je proanalizirati smrt kao iznenadni i novi faktor koji se pojavio u njegovu ivotu. I, kad ju je proanalizirao, shvatio je da se ve nekako navikava na nju, da je ak i prihvaa. Najnesretniji put u rasuivanju bio bi kad bi polazio od o n o-g a to gubi: kako je mogao biti sretan, gdje je sve mogao biti i ta je sve mogao uiniti da je dugo ivio. Ali ako pogleda statistiku, morao je shvatiti da netko umire i mlad. I onaj koji umre mlad ostaje nam u sjeanju kao vjeno mlad. Onaj koji plane uoi smrti, vjeno gori. Tu je dolazio do izraaja prividni paradoks koji je Vadimu pao"~~na pamet posljednjih sedmica: da nadaren ovjek lake shvaa i prima smrt, nego nenadaren. Iako nadarenost gubi smru mnogo vie nego nenadarenost! Nenadareni eli poto-poto ivjeti svoj ivot, premda je ve Epikur govorio da budala ne bi znao to da radi s vjenou.i Naravno, teko je bilo pomiriti se s milju da bi moda trebalo istrajati jo samo tri-etiri godine, pa da e, u naem stoljeu opih, fantastinih pronalazaka, zacijelo otkriti i lijek protiv melanoblastoma. Ali Vadim je bio odluio da nee matati 0 nastavku ivota, da nee snatriti o ozdravljenju ak ni none trenutke nee gubiti na te isprazne misli nego e stisnuti zube, raditi i namrijeti ljudima koji dolaze novu metodu za pronalaenje metala. Iskupivi tako svoju preranu smrt, on se nadao da e moi mirno umrijeti. U dvadeset i est godina ivota nije osjetio punijeg, temeljitijeg i snanijeg osjeaja od spoznaje da korisno provodi vrijeme. 1 zato je bilo najpametnije da isto tako provede svoje posljednje mjesece. Tako je Vadim uao u bolniku sobu s nekoliko knjiga pod rukom i sa eljom da radi. Prvi neprijatelj koga se pribojavao u bolnikoj sobi bio je zvunik i Vadim je bio spreman da se protiv njega bori svim raspoloivim sredstvima: isprva e uvjeravati susjede, zatim zabijati igle u ice i napokon iupati prikljuak iz zida. Ti neizbjeni razglasi, koji se posvuda kod nas smatraju znakom iroke kulture nisu, naprotiv, nita drugo nego znak kulturne zaostalosti. I oni samo pogoduju mozgovnoj lijenosti; samo Vadim gotovo nikada nije nikoga uspio u to uvjeriti. Ta neprestana buka, smjenjivanje vijesti koje ne eli sluati i glazbe koju nisi izabrao (niti ti odgovara trenutnom raspoloenju) bili su zapravo kraa vremena, atrofija duha, raspadanje duha to sve dobro dolazi nepodu-zetnim ljudima, ali je nepodnoljivo za one koji imaju inicijative. Onaj glupan, koga spominje Epikur, vjerojatno, ne bi mogao drugaije ispuniti vjenost nego tako da slua radio. Ali na veliko udo i sreu Vadimovu, u bolnikoj sobi nije bilo radija! Nije ga bilo nigdje na prvom katu. (Taj su propust 187 objanjavali time to se ve od godine do godine oekuje da dispanzer prijee u drugu bolje opremljenu zgradu koja e, naravno, biti potpuno ozvuena.) Drugi neprijatelj koga se Vadim pribojavao bio je mrak rano e gasiti svjetlo, kasno e ga paliti, bit e daleko od prozora. Ali velikoduni Demka prepustio mu je mjesto kraj prozora, i Vadim je ve od prvog dana odluio da e lijegati

rano, kad i svi ostali, a buditi se ve u cik zore i poeti raditi to su ionako bili najbolji i najmirniji trenuci. Trei neprijatelj bi moda mogla biti previe razgovorljiva i brbljava bolesnika soba. Strah od toga bio je djelomino opravdan. Ali, sve u svemu, Vadimu se sviao sastav bolesnika, u prvom redu zbog toga to nisu bili previe buni. Najsimpatiniji je bio Jegenberdijev: on je utio i svima se junaki smjekao irei pri tome debele usne i debele obraze. I Mursalimov i Ahmadan bili su ugodni ljudi i nisu dosaivali. Kad su se razgovarali uzbeki, nisu uope smetali Vadimu, a i razgovarali su suzdrljivo, mirno. Mursalimov je oito bio mudar starac, Vadim je sretao takve u brdima. Jedanput se samo neto uzjogunio i prilino otro posvadio s Ahmadanom. Vadim je zamolio da mu objasne i prevedu to se dogodilo. Mursalimov se, naime, ljutio na ove nove izmiljotine s imenima: spajali su po nekoliko rijei u jedno jedino, novo ime. On je tvrdio da postoji samo etrdeset pravih imena, koje je odredio prorok, dok su sva ostala imena lana. I Ahmadan nije bio lo momak. Kad bi ga zamolio da spusti glas, uvijek bi utihnuo. Jednom mu je Vadim priao o ivotu Tunguza i zapalio mu matu. Dva puna dana Ahmadan razmiljae 0 tome ivotu, koji nikako nije mogao zamisliti, i iznenada onda zapitao Vadima: Reci, kakve uniforme nose ti Tunguzi? Vadim bi mu odmah odgovorio, a Ahmadan bi po nekoliko sati o tome razmiljao. Onda bi opet doepao i zapitao: A kakav je dnevni raspored u tih Tunguza? Jednog jutra je rekao: Reci mi, kakve su njima zadatke dali? Nikako se nije mogao pomiriti s tvrdnjom da Tunguzi naprosto tako ive. Ugodan i pristojan bio je i Sigbatov, koji je s Ahmadanom esto igrao dame. Bilo je jasno da je neobrazovan, ali je nekako shvaao da je nepristojno i da ne treba glasno razgovarati. I kad bi se zakvaio s Ahmadanom, onda bi dobacio nekako pomirljivo: Pa zar je ovo ovdje pravo groe? Zar su ovo prave dinje? A gdje su onda prave? estio se Ahmadan. Na Krimu, naravno ... Treba da ih vidi ... I Demka je bio dobar deko, Vadim je slutio da nije vjetropir. Demka je razmiljao, itao, nastojao kojeta saznati. Istina, lice mu ba nije odavalo plemenitu nadarenost i uvijek bi se nekako smrknuo kad bi ga zatekla neoekivana misao. On e teko uiti 1 sluiti se mozgom, ali iz takvih sporih djeaka ponekad izrastu vrlo snane linosti. Ni Rusanov nije iao Vadimu na ivce. Bio 188 je to estiti radia, koji je cijelog ivota radio, iako nije pucao na visoko. Njegova stanovita su u sutini bila tana, samo ih nije umio spretno iznijeti, nego ih je izricao uvijek vrlo kruto. Kostogutov se isprva nije svidio Vadimu, i inilo mu se da je to neotesani galamdija. Ali je uskoro shvatio da je on takav samo naoko, da inae nije prgav nego ak i drueljubiv samo mu je ivot bio toliko nesretan da mu je sve smetalo i jedilo ga. Oito da je svojom tekom naravi i sam pridonio vlastitim nedaama. Bolest mu je ila na bolje, i on bi jo mogao ispraviti svoj ivot samo kad bi bio malo smireniji i kad bi znao to hoe. Njemu je, ponajprije, trebalo smirenosti vidjelo se to po tome kako je razbacivao vrijeme, kako se vrpoljio ovamo-onamo, as besmisleno lutao po vrtu, as puio, onda opet itao, prestajao itati i neprestano se okretao za enama. Nije trebalo biti osobito pronicljiv da se primijeti njegov odnos sa Zojom i doktoricom Ganhart. One su obje zaista bile simpatine, ali Vadim nipoto ne bi tik pred smrt gubio vrijeme na djevojke. U ekspediciji ga je ekala Galja i matala o tome kako e se udati za nj, ali ni na nju vie nije imao nikakva prava, jer bi ona imala malo koristi od njega. Nitko vie nee imati koristi od njega.

Cijena je bila visoka i trebalo ju je isplatiti u gotovu. Kad bi se prepustio samo jednoj strasti, ona mu je nadomjetavala sve ostale. Ako je netko jedio Vadima u sobi, onda je to bio Poduev. Poduev je u ivotu bio opak, snaan i sad se odjednom raspekme-zio i prepustio popovskim, Tolstojevim priicama. Vadim ih nije trpio, bijes ga je hvatao od tih zanesenjakih bajki o pokornosti i ljubavi prema blinjemu, o tome da se treba odrei samoga sebe i, prodavajui zjake, samo ekati kako e pomoi prvome namjerniku. A taj namjernik moe biti i bradata lijenina ili lupe prvog reda! Takva razvodnjena, uvela, jadna istina bila je u suprotnosti s cijelim njegovim mladenakim zanosom, s cijelim arkim nestrpljenjem koje je ispunjalo Vadima, s cijelom njegovom potrebom da prasne, kao hitac, da prasne i ostavi neto drugima. Ta i on se spremao i zavjetovao da nee uzimati, nego da e samo davati ali ne neke sitnice, i ne pri svakom nesigurnom koraku nego samo u plamenom, velikom pothvatu, koji e pokloniti cijelome narodu i cijelome ovjeanstvu! I zato mu je bilo drago to su Podueva otpustili i to je na njegov leaj preao plavi Federau iz kuta. E, on je bio miran! Bio je valjda najmirniji u cijeloj sobi. Po cijele dane ne bi nita rekao, leao je i gledao, gledao tuno. Vrlo udan ovo. Bio je idealan susjed Vadimu ali ve prekosutra, u petak, bit e operiran. Uglavnom su utjeli, ali kad se poelo govoriti o bolestima, Federau mu ipak ree da je i on bolestan i da je gotovo umro od upale mozgovne opne. Uh! Jeste li se udarili? Ne, prehladio sam se. Uasno sam se ugrijao, pa su me odvezli kui kamionom, tako da mi je propuhalo glavu. Upalila mi se mozgovna opna i obnevidio sam. Priao je to mirno, blago se osmjehujui, niim ne istiui o kakvoj je uasnoj tragediji rije. 189 A kako ste se toliko ugrijali? zapita Vadim, iako je ve iskosa zavirivao u knjigu, jer je vrijeme protjecalo. Ali razgovor 0 bolestima uvijek e nai sluaoce u bolesnikoj sobi: Federau osjeti kako ga sa suprotne strane sobe promatra Rusanov, koji se danas bio nekako smekao, i ispria, obraajui se uz put i njemu: Pokvario se kotao i trebalo ga je zavariti, ali to nije bilo lako. Kad bismo ispustili svu paru i ekali da se kotao ohladi, 1 onda ga opet punili to bi trajalo dan i no. Direktor je nou poslao po mene kola i poruio: Federau! Da se rad ne prekine, obuci zatitno odijelo i spusti se u paru, vrijedi? Dobro, kaem, ako treba, to ne bih? Bilo je to uoi rata, plan smo poveali trebalo je popraviti. Spustio sam se i zavario. Bio sam unutra sat i pol... Kako sam mogao odbiti? Ja sam na tvornikoj ploi bio uvijek meu najistaknutijima. Rusanov je sluao i zadovoljno ga gledao. Taj je postupak, moe se rei, dostojan boljevika pohvali ga on. Pa ja sam... lan partije jo se skromnije i blae nasmijei Federau. Bili ste? ispravi ga Rusanov. (Samo to ih pohvali, oni to odmah ozbiljno shvate.) Jo sam sasvim tiho apnu Federau. Rusanovu nije danas bilo do toga da se uputa u tue poslove, da se svaa i urazumljuje ljude. Njegova vlastita nevolja bila je krajnje tragina. Ali je svejedno morao lupiti po oitim glupostima. Geolog je naime utio i zadubio se u knjige. Vrlo tiho, ali posve razgovijetno (znajui da e drugi napeti ui i uti ga) Rusanov ree: Ne moe biti. Zar vi niste Nijemac? Jesam klimnu glavom Federau posve smjerno. Onda? inilo se da je sve jasno, ali Federau nikako nije poputao. Kada su vas poslali u progonstvo sigurno su vam oduzeli knjiicu, takav je bio propis. Nisu zavrti Federau glavom. Rusanovu se zgri lice i on jedva progovori:

 Znai da je to naprosto bio propust, urili su se, nisu stigli, zbunili se. Morate je sam vratiti. Ma kakvi! Federau je bio nekako zaplaen, ali uporan. Nije to nikakav propust, etrnaest godina ve imam knjiicu! Pozvali su nas u rajonski komitet i saopili nam: ostat ete u partiji, neemo vas mijeati s obinom masom. Vodit emo vas u komandi za prognanike, a partijsku lanarinu ete plaati. Rukovodee poloaje ne moete zauzimati, a na niim poslovima morate prednjaiti. Eto tako. Ne znam ja uzdahnu Rusanov. Najradije bi spustio one kapke, jedva je govorio. Prekjueranja, druga injekcija nije mu nimalo pomogla oteklina nije spala i nije se smekala, i dalje mu je kao eljezna gvalja pritiskala eljust. Danas je kao satrven leao i, bojei se novog munog bunila, oekivao treu injekciju. Dogovorio se s Kapom da e poslije tree injekcije otputovati u Moskvu ali sad je Pavel Nikolajevi nekako izgubio energiju i elju da se bori, 190 tek sad je jasno shvatio to znai biti osuen na smrt: svejedno,, trea ili deseta injekcija, ovdje ili u Moskvi, ali ako tumoru lijek ne pomae, onda mu ne pomae. Istina, taj tumor jo nije znaio smrt: moe on i ostati, pretvoriti ga u invalida, nakazu, vjenog bolesnika ali, svejedno, Pavel Nikolajevi sve do juer nije shvaao pravu vezu izmeu njegova tumora i smrti, sve dok Mukto-der, koji je proitao mnogo medicinskih knjiga, nije nekome poeo objanjavati kako se iz tumora po cijelom tijelu ire otrovi i zato ga svakako treba ukloniti iz tijela. Pavela Nikolajevia je neto acnulo i on je shvatio da ne moe posve zaboraviti smrt. Smrt je, naravno, bila posve nevjerojatna, ali, u isto vrijeme, moglo se ve o njoj razmiljati. Juer je vidio u prizemlju vlastitim oima kako su iz operacione dvorane iznijeli bolesnika prekrivena plahtom preko glave. Sad mu je istom bio jasan izraz koji su spominjale bolniarke: Taj e skoro pod plahtu. Tako je to, mi uvijek zamiljamo smrt kao crnu, ali: tek kad joj se priblii, vidi da je zapravo bijela. Rusanov je, naravno, znao da su svi ljudi smrtni pa da e, prema tome, i on jednom poloiti raune. Jednom, ali ne sad! Nije strano umrijeti jednom, strano je sad umrijeti: jer kako bi to bilo mogue? ta bi poslije bilo? Kako bi bilo mogue bez mene? I saalio se sam nad sobom. Saalio se shvativi da ovakav svrsishodni, borbeni i ak, moe se rei, lijepi ivot, kao to je bio njegov, moe pokositi nekakav nezvani tumor koji on svojom pameu nikako nije mogao smatrati neophodnim. Bijela ravnoduna smrt u obliku plahte, ispod koje nema nikoga, ispod koje nema nita osim praznine, oprezno mu je prilazila, beumno, u papuama. A Rusanov, zateen od te smrti, koja se uljala, ne samo da se nije mogao boriti protiv nje, nego pred' njom nije mogao ak ni o emu razmiljati, nita odluiti, nita: izrei. Dolazila je posve protuzakonito, i nije bilo propisa, nije bilo uputa koje bi mogle zatititi Pavela Nikolajevia. Toliko je bio klonuo da se vie nije sebi svojstvenom graanskom revnou odnosio prema dogaajima u sobi. Danas je dola laborantica da sastavi biraki spisak i njih su pripremali za izbore. Uzela je svima legitimacije, i svi su joj dali ili osobne karte ili kolhozne dokumente, a Kostogutov nije imao ama ba nita. Laborantica se naravno zaudila i uporno traila da joj dadne nekakvu legitimaciju, a bezobraznik je jo poeo galamiti, tvrdei da treba biti politiki pismen, da treba znati kako postoje razliiti prognanici, pa neka zato telefonira tome i tome, jer on, veli, ima birako pravo, u principu ga ima, ali zapravo i ne treba glasati. Sad je istom Pavelu Nikolajeviu bilo jasno u kakvoj se jazbini naao kad je uao u ovu kliniku! S kakvim je ljudima leao! I taj nitkov se jo usuivao da ne gasi svjetlo, da samovoljno otvara prozori, da se primarijusu izdaje za poljoprivrednika i da ak prije Pavela Nikolajevia otvara svjee, nedirnute, djevianske novine. Dobro je naslutilo srce Pavela Nikolajevia s kakvim tipom ima posla! 191

Ali je Rusanov ve sad bio utonuo u ravnodunu maglu i ak :mu se nije dalo raskrinkavati Muktodera. ak mu ni ta jazbina nije vie toliko smetala. Pri viala mu se prikaza u plahti. A iz hodnika se zau otar glas bolniarke Nele, kome nije bilo ravna u cijeloj klinici. Ona je, ak i ne podiui glasa, pitala nekoga tko je bio bar dvadeset metara daleko: uj, a poto su te lakirane? Nije se ulo to je druga ena odgovorila, nego se opet raz-legao Nelin glas: Eh, eh, da je meni takve obuti, ala bi momci navalili! Ona druga se neto usprotivila, i Nela se, djelomino, s njome sloila: Jest, to je istina! Kad sam prvi put obukla najlon, dah mi je stao, a Sergej je bacio ibicu i odmah mi ga progorio, gad jedan! Ula je u sobu s etkom u ruci i rekla: Onda, deki, ujem da su ovdje juer svojski ribali i prali, pa se danas moe malo manje, je li?... Eh, znate ta je novo? sjeti se ona i, pokazavi prema krevetu Federaua, veselo ree: Onaj odande je otegao! Ode pod ledinu! Henriku Jakoboviu se smuilo, iako je bio suzdrljiv, i samo slegnuo ramenima. Nitko nije shvatio Nelu, i ona objasni: Pa onaj pjegavko! Onaj umotani! Sino ga spopalo na stanici. Pred blagajnom. Upravo su ga dovezli na obdukciju. Boe moj! tugaljivo e Rusanov. Drugarice bolniar-io, zar ne biste mogli biti malo taktiniji! Zato nas muite ovakvim turobnim vijestima? Bolje da nam ispriate neto veselo. Bolesnici se zamislie. Istina, Jefrem je mnogo govorio o smrti, i bilo je jasno da mu nema spasa. Stajao je, eno, ondje, u onome j>rolazu izmeu kreveta i sve ih uvjeravao protiskujuci kroza zube: Sla-abo nam se pie ... Bome sla-abo ... Ali, svejedno, oni nisu vidjeli posljednji Jefremov as i, jer je otiao, u sjeanju im je zauvijek ostao kao iv. A sad je trebalo zamisliti da onaj isti koji je jo prekjuer buno lupetao po ovim daskama, po kojima oni danas hodaju, ve lei u mrtvanici raspo-ren po sredini grudi kao raspukla sardela. Mogu ja i neto veselo ispriati puknut ete od smijeha. Samo nije pristojno ... Ne smeta, samo priaj! molio ju je Ahmadan. Hajde! Oh! sjeti se Nela. Tebe, braco, zovu na rendgen! Tebe! Tebe! pokaza ona prema Vadimu. Vadim odloi knjigu na prozorsku dasku. Oprezno, oslanjajui se na ruke, spusti prvo bolesnu, pa onda zdravu nogu. I, nalik na baletana kad ne bi bilo te nesnosne, nemone noge poe prema izlazu. uo je da je umro Poduev, ali nije osjetio suuti. Poduev nije bio ovjek do koga bi drutvo mnogo dralo, ba kao ni do ove neodgovorne bolniarke. ovjeanstvo ipak ne treba cijeniti po njegovoj golemoj kvantiteti, nego po izabranim kvalitetama. Ula je laborantica i donijela novine. Ustopice za njom iao je Muktoder. Navalio se na novine. 192 dva izusti Pavel Nikolajevi pruajui Dajte meni! ruku. Dali su mu. Prije nego je i stavio naoale, primijetio je da je cijela stranica puna velikih fotografija i krupnih naslova. Poduprijevi se i nataknuvi naoale, vidio je da je, kako je i slutio, zavrena sjednica Vrhovnog sovjeta: objavljena je fotografija predsjednitva i dvorane, a krupnim slogom otisnute najvanije odluke. Slog je bio tako krupan da nije bilo potrebno listati novine i traiti u njima kakvu sitnu, ali znaajnu biljeku.

 ta?? Zbilja?? nije se mogao savladati Pavel Nikolajevi, iako se zapravo nije obraao nikome u sobi i iako je znao da je nezgodno toliko se iuavati novinskim vijestima. U prvom stupcu je pisalo krupnim slovima, da je predsjednik Ministarskog savjeta G. M. Malenkov zamolio, na vlastitu elju, da ga se razrijei dunosti, i Vrhovni sovjet je jednoglasno prihvatio njegov zahtjev. Tako se, dakle, zavrila sjednica za koju je Rusanov mislio da e se na njoj jedino prihvatiti budet! Klonuo je, i novine su mu ispale iz ruku. Vie nije mogao itati. Nikako to nije shvaao. Nije vie razumio ovu javnu i svima dostupnu uputu. Ali je zato shvaao da se zakuhalo, da se i te kako zakuhalo! Kao da su se negdje u najdubljim dubinama zalelujali geoloki slojevi i malko pomakli u svome leitu i taj pomak zatresao je cijeli grad, bolnicu i leaj Pavela Nikolajevia. Ali zato doktorica Ganhart nije osjetila da su se zanjihali soba i pod, pa je ila prema njemu posve mirno, lagano, u svjee izgla-anu ogrtau, drei injekciju u ruci i smjekajui se kao da ga hrabri. Dakle, vrijeme je za injekciju! A Kostogutov uze novine s nogu vanu vijest i proita je. Proita je i ustade. Nije mogao mirno sjediti. Ni on nije tano shvaao ta ta vijest zapravo znai. Ali, ako su juer raspustili cijeli Vrhovni sud, a danas smijenili predsjednika vlade, vjerojatno su to bili novi koraci Povijesti. Bili su to koraci povijesti, i nije mogao ni pomisliti, ni vjerovati da oni ne vode u bolju budunost. Jo prekjuer je stiskao rukama uzbibano srce i bojao se povjerovati, bojao se ponadati! Ali, eto, prooe dva dana, i ona ista etiri betovenska udarca sudbonosno su udarili u nebo, kao u membranu. A bolesnici su mirno leali u krevetima i nita nisu uli! I Vera Ganhart je mirno ubrizgavala injekciju u venu. Oleg je pomamno izletio iz sobe da se proeta. Na zrak! prijazno se obrati. Rusanova, odmah ugleda 13 Odjel za rak 193 20 DIVNA SJECANJA Ve odavno se bojao povjerovati! Nije smio dopustiti samome sebi da se raduje! Samo prvih godina robije novajlija se nada, kad ga pozovu da napusti eliju i ponese stvari da ga zovu na slobodu. Vjeruje u svaku priu o pomilovanju kao u arkanelske trublje. Meutim njega, naprosto, pozovu, proitaju neki sramotni dopis i strpaju u drugu eliju, kat nie, jo mraniju i isto onako zaguljivu. A pria o amnestiji se pomie od Dana pobjede do godinjice Revolucije, od godinjice Revolucije do sjednice Vrhovnog sovjeta, dok se ne raspre kao mjehur od sapunice ili dok ne pomiluju kradljivce, lupee i dezertere mjesto onih koji su se borili i patili. I one stanice srca, koje nam je priroda dala za radost, kad postanu nepotrebne, pomalo odumiru. I oni djelii grudi, u kojima tavori nada, pomalo opuste i sasue se. Toliko je ve puta povjerovao, toliko je puta mislio da e ga pustiti i da e se vratiti kui, da je sad, napokon, jedino elio vratiti se u svoje divno prognaniko mjesto, u svoj dragi U-Terek. Upravo tako, dragi! To je neobino, ali on je ba tako mislio o svome prognanikom kutku odavde, iz bolnice, iz velikog grada, iz ovog sloenoga svijeta, na koji se Oleg nikako ne moe, a, zapravo, i ne eli priviknuti. U-Terek znai tri topole. Nazvali su ga tako po tri prastare topole, koje stre u stepi i vide se najmanje iz daljine od deset kilometara. Topole stoje usporedo. Nisu vitke, kao to topole inae jesu, nego su ak nekako krive. Moda

im je ve i etiri stotine godina. Kad su izrasle, nisu se vie uspinjale prema nebu, nego su se razgranale u stranu i premreile gustom sjenom glavni kanal za navodnjavanje. Pria se da je bilo jo takva drvea u selu, ali su ga posjekli trideset i prve godine. Danas vie nikako nee da se prime. Ma koliko ih sadili pioniri koze bi ih obrstile tek to ponu rasti. Prihvatili su se jedino ameriki klenovi na glavnoj ulici ispred rajonskog komiteta. Treba li da ovjek voli ono mjesto na zemlji gdje je kao malo dijete puzao i derao se, ne shvaajui jo nita, pa ak ni ono to vidi oima i to uje uima? Ili, naprotiv, ono mjesto gdje su ti prvi put rekli: hajde, moe ii bez pratnje! Poi sam! Vlastitim nogama! Uzmi postelju svoju i poi! Prva no na poluslobodi! Dok su jo bili pod paskom, iz komande nisu ih pustili u naselje, nego su im dopustili da slobodno spavaju pod strehom od sjenika u dvoritu. Pod istom strehom nepomini konji cijelu su no tiho vakali sijeno i teko je zamisliti ugodnijeg zvuka! Ali Oleg pola noi nije mogao spavati. Tvrda zemlja u dvoritu bijeljela se od mjeseine i on se ushodao kao pijan, amo-tamo po dvoritu. Nije bilo straarskih tornjeva, nitko nije pazio na nj i, sav sretan, spotiui se o neravno tlo, koraao je zabaene glave, lica okrenuta prema svijetlome nebu, i iao nekamo, iao kao da se boji da nee stii, kao da sutra nee izii u kukavno, zabaeno selo, nego u iroki velebni svijet. Topli zrak ranog junog proljea nije bio miran: kao to se po kolosijecima velike eljeznike stanice cijelu no dozivaju lokomotive, tako su i ovdje iz svih zakutaka seoceta cijelu no, sve do zore, iz svojih torova i dvorita, prodorno, eljno i slavodobitno njakali magarci i revale deve objavljujui svoju ljubavnu strast i svoju vjeru u nastavak ivota. I taj njihov ljubavni zov podudarao se s onim koji je odzvanjao u Olegovim grudima. Ima li ugodnijeg mjesta od onoga na kojem si proveo tu no? I tako se on opet uzdao i vjerovao u tu no, ma koliko se kleo da e je zaboraviti. Poslije logora, ivot u progonstvu ne bi bilo mogue nazvati surovim, iako su se i ovdje, za vrijeme navodnjavanja, toljagali i odadirali po nogama. Prognaniki svijet bijae mnogo iri, laki, raznovrsniji. Ali je surovosti bilo i u njemu, i nije bilo lako podmiriti glad za ovjenou. Trebalo bi se snai da te upravitelj ne otjera nekamo u pustinju, po stotinu pedeset i vie kilometara. Trebalo je isto tako nai slamnati krov i kuerak od ilovae, platiti togod gazdarici a nisi imao ime platiti. Trebalo je kupovati kruh svakidanji, a jo poneto i u menzi. Trebalo je nai posao, a poto si se naradio s pijukom punih sedam godina, nisi se opet htio muiti oko navodnjavanja. Premda je u selu bilo ena, koje imaju zemunice, povrtnjake, pa ak i krave, i koje su bile spremne da se udaju za usamljena logoraa, inilo mu se da je jo rano prodati se za mua; inilo mu se da ivot ne prestaje, nego da tek poinje. Prije, u logoru, razmiljali su o tome koliko je malo mukaraca na slobodi, i svi su kanjenici vjerovali da e ti pripasti prva ena im se uvar naas makne od tebe. inilo im se da one, osamljene, tumaraju uokolo, plau za mukarcem i ni o emu drugome i ne razmiljaju. Ali je u selu bilo vrlo mnogo djece, a ene su se drale kao da ih zaokuplja jedino vlastiti ivot i, ni one usamljene, ni mlade djevojke, nisu htjele poi samo onako, nego su, sve odreda, ciljale na asnu udaju i matale o kuici, koju e izgraditi na vidljivu mjestu, tako da je gledaju svi suseljani. Moral u U-Tereku pripadao je prolom stoljeu. 195 I kada su uvari ve odavno digli ruke od Olega, on je svejedno ivio bez ena, kao i u ono vrijeme dok je bio iza bodljikave ice a u selu je bilo i naoitih crnih Grkinja i marljivih plavih Njemica. U presudi, koja ih je poslala na robiju i u progonstvo, stajalo je zauvijek, i Oleg je razumom potpuno shvaao da e progonstvo trajati vjeno, jer nita drugo nije ni mogao zamisliti. A ipak ga je neto u grudima spreavalo da se ovdje oeni. Sruili su Beriju, limeno je odjeknuo prazni kumir kad je pao i svi su

ekali korjenite promjene, a promjene su dolazile polako, i bile su sitne. Oleg je prvo saznao da je njegova nekadanja prijateljica u Krasnojarskom logoru, i poeo se s njome dopisivati. Tada se poeo dopisivati i sa starom poznanicom iz Lenjingrada koliko je samo mjeseci potajno mislio na nju, nadajui se da e doputovati ovamo. (Ali tko bi napustio stan u Lenjingradu i preselio se ovamo, u ovu rupagu?) Tada mu je izrastao tumor i sve to zasjenio stalnim, neizdrivim bolovima, i ene vie nisu za nj bile privlanije od ostalih obinih, plemenitih ljudi. Kako je Oleg ubrzo spoznao, progonstvo nije samo ispunjalo munim osjeajem, koji poznaju svi odreda, poevi od Ovidija, ako ne iz osobnog iskustva, ono iz literature (kraj oko tebe nije onakav kakav bi volio; ljudi nisu onakvi kakve bi elio), nego i osjeajem slobode, koje malo tko poznaje; slobode od sumnji i odgovornosti pred samim sobom. Nisu bili pravi nesretnici oni koje su slali u progonstvo, nego oni koji bi dobili osobnu kartu sa sramotnom, trideset i devetom takom i koji bi morali, kajui se zbog omake, nekamo putovati, vjeno se seliti, traiti posao i oekivati da e ih odasvud protjerati. Zatvorenik je, meutim, dolazio u progonstvo sa svim pravima koja mu pripadaju: nije on odredio gdje e se naseliti, i nitko ga nije mogao odatle protjerati! Za njega su mislili starjeine, pa se nije morao bojati da je propustio neko bolje mjesto i nije se muio smiljajui neku bolju kombinaciju. Znao je da ide jedino moguim putem, i to ga je ispunjalo vedrinom. I sada, kad je prizdravljao i kad se opet naao oi u oi s nejasnim i zapletenim ivotom, Olegu bijae ugodno prisjeati se da negdje postoji blaeno seoce U-Terek, gdje za njega drugi misle, gdje je sve posve jasno, gdje ga smatraju za punopravna graanina i kamo e se on vratiti gotovo kao kui, kao kui. Kanda je ve bio vezan nekim rodbinskim vezama s tim mjestancetom, on bi najradije rekao: kod nas. Tri etvrtine godine, koje je Oleg do sada proivio u U-Tereku, on je bio bolestan i nije uspio potanko upoznati ondanju prirodu i ivot i nauivati se u njima. Bolesniku se stepa inila odvie pranom, sunce odvie jarkim, vrtovi odvie suhi a erpi preteak. Ali sada, kad je ivot, kao i oni magarci to su njakali u proljetnoj noi, opet odjeknuo u njemu, Oleg je etao drvoredom bolnikog naselja punog zelenila, ljudi, boja i kamenih zgrada i ganuto se prisjeao svake sitne i skromne pojedinosti uterek-skog svijeta. I taj sitni svijet bijae mu drai, jer je bio njegov, do smrti njegov, zauvijek njegov, dok je ovaj bio privremen, prolazan. 196 I sjetio se stepskog usana, tako gorka i bliska mirisa! I sjetio se a n t a ka, bodljikava trnja! I jo bodljikavijeg d i n-g i 1 a, koji raste po plotovima a u svibnju cvate ljubiastim cvatom, to mirii poput jorgovana. I opojna drveta didu iji cvjetovi miriu toliko osebujno i otro da podsjeaju na enu, koju mui takva neutaiva elja da se namirisala preko svake mjere. Kao to je neobino da Rusa neke duhovne uzice veu uz ruske gajie i polja, uz tihu i suzdranu prirodu srednje Rusije, tako i onaj, koga poalju ovamo protiv njegove volje i zauvijek, ubrzo zavoli ova siromana prostranstva, as pretjerano vrela, as odvie izloena vjetru, prostranstva gdje se tihi oblani dan doekuje kao odmor, a kia kao praznik, da bi se uskoro, kako se ini, potpuno pomirio s time da e ovdje ivjeti do smrti. Druei se s momcima kao to su Sarimbetov, Telegenov, Maukojev ili braa Skokovi, kojima jo i jezika nije znao, on se, ini se, saivio s tim svijetom i u prilivu sluajnih osjeaja, u kojima se mijea ono to je lano s onim to je znaajno, u nekoj naivnoj odanosti drevnim plemenima, prihvatio ga kao sutinski plemenit narod, koji uvijek iskrenost uzvraa iskrenou a dobru volju dobrom voljom. Olegu su trideset i etiri godine. Ni na jedan fakultet ne primaju poslije trideset i pete. Prema tome nikada nee stei obrazovanje. Nije mu to uspjelo i gotovo. Tek se nedavno od obinog radnika, koji sui erpi, uspio vinuti do geodetova zamjenika (nije bio geodet, kako je slagao Zoji nego samo njegov zamjenik, i za taj posao je primao tristo i pedeset rubalja). Njegov ef,

rajonski geodet, slabo se razumio u skalu, i Oleg bi mogao raditi do mile volje samo kad bi bilo dosta posla: kako su kolho-zima podijeljene potvrde da mogu zauvijek (opet zauvijek) obraivati zemlju, on moe, samo ponekad, komadi njive otkinuti kolhoznicima i prepustiti ga naselju koje se sve vie irilo. Gdje je on jo od miraba upravitelja slube navodnjavanja miraba koji i u svojim leima osjea najmanji nagib zemlje! Ali e se, vjerojatno, za koju godinu Oleg i bolje snai. Pa zato se onda ve danas tako ganuto prisjea U-Tereka i prieljkuje da izie iz bolnice samo da bi se onamo vratio, samo da bi se onamo dovukao, makar i ne sasvim zdrav? Ne bi li bilo prirodno da mrzi mjesto u kojemu ivi kao prognanik, da ga mrzi i proklinje? Nije ga mrzio, ni govora; ak i ono to je, ini se, vapilo za britkom otricom satire i to je Oleg prihvaao kao obinu alu preko koje treba smijekom prijei. U to je ubrajao i novog direktora kole Abela Berdenova, koji je skinuo sa zida Vrane Savrasova i bacio ih za ormar (vidio je naslikanu crkvu i smatrao to za religioznu propagandu). I naelnicu zdravstvenog odjela, poduzetnu Ruskinju, koja javno dri referate raionskoj inteligen-ciji a kriom preprodaje svilu mjesnim gospoama po dvostrukoj cijeni, prije nego to ta ista svila doe u prodaju u rajonski magazin. I kola hitne pomoi koja jure u oblacima praine i to ne toliko esto da bi prevezla bolesnike, koliko po nalogu sekretara, kao njegova vlastita limuzina ili pak da bi razvezla po kuama tjesteninu i vrhnje. I trgovinu na veliko maloga i sitnoga Orem197 bajeva: u njegovoj trgovini ivenim namirnicama nikada nema niega, a na krovu je imao^rdo sanduka od prodane robe i dobio nagradu zbog toga to je premaio plan pa sad moe mirno drijemati pred ulazom u trgovinu. Ne da mu se ni vagati, ni presipati, ni umatati. Poto prvo opskrbi sve ugledne ljude, onda pozove jo i one koje sam smatra da su toga dostojni i tiho im predloi: Uzmi sanduk makarona, ali samo cijeli. Uzmi vreu eera samo cijelu. Vrea ili sanduk odlazi iz skladita automobilom ravno u stan, a promet Orembajeva se tako poveava. Napokon, tu je ubrajao i treeg sekretara rajonskog komiteta, koji je zaelio izvanredno polagati srednju kolu, ali nije imao pojma o matematici pa se nou douljao uitelju, takoer prognaniku, i donio mu astrahansko krzno. Sve je to mogue primiti lako i sa smijekom, zato to je dolo poslije vujeg logora, jer, ta se, poslije vujeg logora, ne bi ovjeku uinilo obinom alom? ta mu se ne bi uinilo pravim odmorom? Kakav je bio uitak predvee obui bijelu koulju (jednu jedinu koulju, ve otrcana ovratnika; a kakve su hlae i cipele, bolje je i ne spominjati) i proetati se glavnom seoskom ulicom. Kraj kluba, pod krovom od trske, ugledat e plakat: Novi i nagraeni umjetniki film i benavoga Vasju koji ih sve poziva u kino. Nastojat e nabaviti najjeftiniju ulaznicu, za dva rublja, i sjesti u prvi red zajedno s djeurlijom. Lumpati e samo jednom mjeseno: u mjesnoj ajani e za dva i po rublja, u drutvu sa een-skim oferima, popiti kriglu piva. Da bi prognaniki ivot mogao prihvatiti ovako veselo i zadovoljno, najvie su mu pomogli starci Kadmini ginekolog Niko-laj Ivanovi i njegova ena Jelena Aleksandrovna. Ma to god doivjeli u progonstvu, Kadmini bi uvijek ponavljali: Sjajno! Koliko je bolje nego to je bilo! Kako smo imali sreu to smo dospjeli u ovako divno mjesto. Kad bi nabavili bijeli kruh kakvo veselje! Pojeftinilo mlijeko na trgu opet veselje! Daje se dobar film veselje! Doao dentist i stavio im nove zube opet veselje! Poslali su ovamo jo jednu lijenicu ginekologa sjajno! Nek se ona bavi ginekologijom i ilegalnim pobaajima, Nikolaj Ivanovi e preuzeti opu praksu: manje novaca, ali zato mirnije ivi. Sunce na zalazu ima narandastoruiasto-grimizno-rumeno-crvenu boju kakav uitak! Vitki sijedi Nikolaj Ivanovi hvata ispod ruke oblu i od bolesti podebelu Jelenu Aleksandrovnu, i oni odmjerenim korakom odlaze na kraj sela da bi gledali zalaz sunca. (Koliko god on hitro kroi, toliko je ona spora.) ivot je za njih dvoje postao gusti vijenac rascvjetanih radosti od onoga dana kad su kupili vlastitu zemunicu, ruevnu kolibicu s vrtom po njihovu

miljenju, posljednje sklonite u ivotu, posljednje ognjite kraj kojega e ivjeti i umrijeti. (Odluili su zajedno umrijeti; im umre jedno, drugo e ga slijediti, jer zato bi ono ivjelo?) Pokustva nisu imali nikakva pa su unajmili staroga Homratevia, takoer prognanika, da im u kutu slijepi kvadar od erpia. To je sad bio njihov brani krevet i kako samo irok! Kako udoban! Jo jedan razlog da se vesele. Saili iroku vreu i napunili slamom, eto ti strunjae. Tada su naruili od 198 Homratevia da im napravi stol okrugli stol. Homratevi se udom udi: skoro mu je sedamdeset a nikada jo u ivotu nije vidio okrugao stol. Zato ba okrugao? Ba okrugao, kad te molim! trlja Nikolaj Ivanovi bijele i spretne ginekoloke ruke. Svakako mora biti okrugao! Idua briga je kako nabaviti petrolejku, ne limenu, ve staklenu petrolejku, na visoku postolju, i to ne sedmicu, nego svakako deseticu a i da tuljac bude od stakla. U U-Tereku takve nema, proi e dosta vremena dok je nabave, dok je dobri ljudi donesu izdaleka, ali kad na okrugli stol stave tu svjetiljku, na kojoj e, osim toga, biti sjenilo rune izrade tako je to ovdje, u U-Tereku 1954. godine, kad u velikim gradovima ljudi skupljaju svijenjake i kad ve postoji hidrogenska bomba ta e svjetiljka na okruglom stolu pretvoriti zemunicu u raskonu primau sobu iz pretprolog stoljea. Kako e to biti sveano! Sve troje e posjedati oko stola, a Jelena Aleksandrovna e, kao i obino, rei: Ah, Oleg, kako mi sad lijepo ivimo! Znate li da je ovo, ako ne raunamo djetinjstvo, najsretnije razdoblje u cijelome mom ivotu! I ona ima pravo! Jer ne stvara sreu stupanj blagostanja, nego na odnos prema vlastitom ivotu. A to je ono to ovisi samo o nama, pa, prema tome, ovjek uvijek moe biti sretan ako eli, i nitko ga u tome ne moe sprijeiti. Prije rata su stanovali kraj Moskve, sa svekrvom, koja je bila toliko zajedljiva i sitniava a oni prema njoj puni potovanja da se Jelena Aleksandrovna, ena srednjih godina, nezavisna u ivotu i ve jednom rastavljena, neprestano osjeala sputanom. Te je godine ona nazivala svojim srednjim vijekom. Tek kad se dogodila velika nesrea, svjei je zrak puhnuo u njihovu obitelj. A i tu nesreu izazvala je opet svekrva: prve godine rata doao im neki ovjek bez dokumenata i zamolio da ga sakriju. Usprkos tome to je u obitelji bila vrlo stroga, drala se inae kranskih naela i smatrala za svoju dunost da skloni dezertera i svekrva se ak nije posavjetovala s djecom. Dezerter je prenoio dvije noi, otiao, negdje su ga zgrabili i na presluavanju je spomeuno kuu u kojoj je prespavao. Svekrvi je bilo ve gotovo osamdeset godina, pa je nisu dirali, ali su smatrali da treba uhapsiti pedesetogodinjeg sina i etrdesetogodinju snahu. U istrazi su pitali, da li im je dezerter moda u rodu i, da im je sluajno bio u rodu, presuda ne bi bila tako stroga: znailo bi da su naprosto postupili egoistiki, to je posve razumljivo i ak opro-stivo. Ali, kako im dezerter nije bio nitko i nita, obian namjernik, Kadmini su dobili po deset godina, ne kao dezerterovi jataci, nego kao neprijatelji domovine koji svjesno potkopavaju snagu Crvene armije. Zavrio se rat i, prilikom velike Staljinove amnestije 1945. godine, dezertera su pustili kui (povjesniari e sebi dugo i uzaludno razbijati glavu pokuavajui shvatiti zato su upravo dezerteri bili pomilovani i to bezuvjetno). On je ak zaboravio da je ikada prenoio u onoj kui i da je nekoga uvalio u nepriliku. Kadminovih se ta amnestija nije nimalo ticala: ta oni nisu bili dezerteri, oni su bili neprijatelji domovine. Kad su odsjedili deset godina, nisu ih svejedno pustili kui: oni, naime, nisu djelovali pojedinano, nego kao grupa, organizacija 199 bilo ih je dvoje: mu i ena i zato ih je zapalo vjeno progonstvo. Slutei takvu presudu, Kadmini su unaprijed podnijeli molbu da ih bar u progonstvo poalju zajedno, u isto mjesto. Protiv toga nitko, toboe, nije imao nita, njihova molba je, navodno, bila posve zakonita ali su mua ipak poslali na jug

Kazahstana, a enu u okolicu Krasnojarska. Moda su ih, kao lanove iste organizacije, htjeli razdvojiti?... Meutim ih nisu, zapravo, htjeli kazniti, niti su im htjeli napakostiti, nego u sastavu Ministarstva unutranjih poslova naprosto nije bilo inovnika ija bi dunost bila da spoji mua i enu zato ih i nisu premjestili u isto mjesto, ena, kojoj se bliila pedeseta godina, a ruke joj i noge oticale, dospjela je u tajgu gdje je jedini posao bila sjea ume, koji je ve i iz logora dobro poznavala. (A i sad se sjea tajge s Jeniseja kakvi su to pejzai!) Jo punu godinu su pisali albe u Moskvu, u Moskvu, u Moskvu dok nije doao posebni straar i prebacio Jelenu Aleksandrovnu ovamo, u U-Terek. Kako da se sad ne vesele ivotu! Kako da ne zavole U-Terek! I svoju kolibicu od ilovae! Zato da jo trae kruha preko pogae? Ako treba, ostat e ovdje zauvijek! A dotle e moi dobro upoznati klimu UTereka! Nikolaj Ivanovi je objesio tri toplomjera, stavio teglu za oborine a po podatke o snazi vjetra odlazio Ini trem, uenici desetog razreda, koja je vodila dravnu meteoroloku stanicu. I Nikolaj Ivanovi bi, prije nego i sama meteoroloka stanica, mogao izdati meteoroloki izvjetaj, i to nevjerojatno pouzdan i taan. Jo kao dijete, primio je od oca inenjera za komunikacije sklonost prema radu i ljubav prema tanosti i redu. Teko da je Korolenko bio sitniav, ali je ak i on rekao (Nikolaj Ivanovi ga citira) da red u poslovima stvara i duevni mir. Doktor Kadmin upotrebljavao je jo jednu omiljenu izreku: Stvari znaju gdje im je mjesto. Stvari same znaju gdje im je mjesto, a mi im jedino ne smijemo smetati. U dokolici, za dugih zimskih veeri, Nikolaj Ivanovi bavio se jo jednim poslom: uvezivao je knjige. Uivao je da raspadnute, raskupusane, upropatene knjige pretvara u gotovo nove, vesela i uredna oblija. ak i u U-Tereku uspjeli su mu napraviti knjigo-veaki tijesak i vrlo otar no za obrezivanje. Ali zima u U-Tereku ne traje dugo, i on se sve ostale mjesece brinuo za svoj vrt. Deset kvadratnih metara vrta uredio je Nikolaj Ivanovi tako domiljato i marno da bi mu pozavidio i stari knez Bolkonski sa svojim Liim gorama i svojim posebnim projektantom. U bolnici je Nikolaj Ivanovi, usprkos svojoj poodmakloj dobi, bio jo vrlo ustar, radio smjenu i po i jo svake noi obilazio porodilje. Selom nije hodao, nego naprosto letio, kao da mu sijeda brada nita ne smeta uz put je samo razmahivao skutovima platnenog kaputia, koji mu je bila saila Jelena Aleksandrovna. Jedino to vie nije imao snage da dugo kopa radio bi izjutra svega pola sata i cdmah bi se zapuhao. Ali, ma koliko da su mu otkazivale ruke i srce, planovi su mu bili savreni, gotovo idealni. Vodio bi Olega po svom pustom vrtu, koji su sa stranje strane veselo resila dva drveta, i hvalio se: 200 Vidite, Oleg, ovuda e po sredini ii staza. S lijeve strane e se jednog dana dizati tri marelice, ve sam ih posadio. S desne strane pruat e se vinograd, sigurno e se primiti. Staza e izlaziti pravo pred sjenicu pravu pravcatu sjenicu, kakvu U--Terek jo nije vidio; temelji sjenice su ve tu vidite li ono polukruno leite od erpia (Homratevi je sigurno pitao: Zato polukruno?) a uz ove tapove e rasti hmelj. Pokraj njega, e mirisati duhan. Po danu emo se ovdje sklanjati od vruine, a naveer emo piti aj iz samovara, bit ete dobro doli (ni samo-vara jo nisu imali). Nije bilo jasno ta e rasti u njihovu vrtu, ali je bilo jasno ega nema nije bilo krumpira, kupusa, krastavaca, rajica i bundeva, svega onoga to su imali susjedi. Ali to se moe kupiti! tvrdili bi Kadmini. I oni bi kupovali. Stanovnici U-Tereka su kuevan narod koji dri krave, svinje, ovce i kokoi. I Kadmini su na neki nain uzgajali ivotinje, samo to njihova farma nije bila: nimalo praktina: imali su samo pse i make. Oni su smatrali da mlijeko i meso mogu kupiti na trgu ali kako da kupe pseu vjernost? Zar bi za novce skakao na tebe dugouhi, crno-bijeli uk,.

golem kao medvjed, i otri prepredeni mali Tobik, posve bijel, nemirnih crnih uiju? U ljudima vie nimalo ne cijenimo njihovu ljubav prema ivotinjama, a ako su naklonjeni makama, jo emo im se i narugati. Meutim, zavolimo li isprva ivotinje, neemo li poslije zavoljeti i ljude? Kadmini ne vole kou svojih ivotinja nego njihovu linost, i ta privrenost, koju pokazuju supruzi, brzo, gotovo odmah, prelazi i na njihove ivotinje a da ih uope ne dresiraju. ivotinjama, je veoma drago kada Kadmini s njima razgovaraju i dugo ih mogu sluati. ivotinjama je stalo da budu uz svoje gospodare i ponosno ih svuda prate. Ako je Tobik u sobi (psima je doputeno da ulaze u sobu) i ako primijeti da je Jelena Aleksandrova obukla ogrta i uzela torbu, on e ne samo odmah shvatiti, da se ona kani proetati do sela, nego e pojuriti po uka u vrt i odmah se s njime vratiti. Na posebnom pseem jeziku on e mu spomenuti tu etnju i uk e uzbueno dotrati, spreman da poe. uk ima vrlo dobar osjeaj za vrijeme. Kad otprati Kadmine u kino, nee ostati pred dvoranom, nego e otii, a vratit e se^ neto prije nego predstava zavri. Jednom je film bio znatno krai i on je zakasnio. Kako je isprva bio alostan, i kako je kasnije skakao na njih! Jedino na posao nisu psi nikada pratili Nikolaja Ivanovia, kao da su shvaali da to ne bi bilo u redu. Ako bi, predveer, lijenik krenuo napolje svojim laganim i mladenakim korakom, po nekim duhovnim valovima, psi bi pouzdano znali je li poao nekoj porodilji (tada ne bi ili s njime) ili ide na kupanje tada bi ga pratili. Na kupanje se ilo daleko, na rijeku Cu, do koje je trebalo pjeaiti pet kilometara. Ni mjetani, ni prognanici, ni mladi, ni stariji nisu onamo svakodnevno odlazili, jer im je bilo predaleko. Odlazila je samo djeurlija, i odlazio je doktor Kadmin sa psima. Inae je to bila jedina etnja koja nije ba pse osobito veselila: staza u stepi je tvrda i trnovita, uku su ve bile izranjene ape, a Tobik, koga je jednom okupao, ozbiljno se bojao da ga 201 ponovo ne baci u vodu. Osjeaj dunosti ipak je bio jai od svega, i oni su uvijek pratili lijenika na njegovu putu. Tristo metara prije rijeke, osjeajui da je tu jo na sigurnome, Tobik bi poeo zaostajati od straha da ga Kadmin ne zgrabi, ispriavao bi se uima i repom, i napokon legao, uk je odlazio sve do obale, spustio se ondje svojim krupnim tijelom i, kao kakav spomenik, motrio odozgo kako mu se gospodar kupa. Tobik je smatrao za svoju dunost da prati ak i Olega, koji je esto navraao Kadrninima (tako esto da je to napokon uznemirilo njihova staratelja i da ih je zasebno presluavao: Zato ste vi toliki prijatelji? ta vi imate zajedniko? O emu razgovarate?), uk ba ne bi morao ispratiti Olega, ali Tobik je morao, i to bez obzira kakvo je bilo vrijeme. Kad je napolju padala kia, Tobiku se nije ilo, jer je znao da e mu se ape smoiti i smrznuti, pa bi se stao protezati na prednjim i stranjim nogama ali bi ipak krenuo! Tobik je, uostalom, prenosio potu od Kadmina Olegu. Ako je trebalo saopiti Olegu da se danas daje zanimljiv film ili da se prodaje neto posebno u trgovini ivenih namirnica ili u magazinu, Tobiku bi natakli sukneni ovratnik s pisamcetom, prstom mu pokazali smjer i strogo rekli: Idi Olegu! I on bi po svakom vremenu posluno zabrzao Olegu na svojim tankim visokim nogama, a kad ga ne bi zatekao kod kue, ekao je pred vratima. Najudnije je bilo da ga tome nije nitko uio, da ga nije dresirao, nego da je on sve to shvatio i nauio, vjerojatno zahvaljujui onim duhovnim valovima. (Istina, da bi potkrijepio njegovu idejnu vrstinu, Oleg bi mu svaki put njegove potarske usluge i materijalno nagradio.) udio se onom vjeito tunom izrazu u Tobikovim oima. ak i kad se smijeio, ne bi obnaio zube, smijeio se samo uima. uk je visinom i pojavom bio nalik na njemakog ovara, ali nije imao one ovarske otrine, kao da ga je smekavala dobroudnost, svojstvena velikom i jakom biu. Bio je ve prilino star i promijenio vie gospodara, ali je Kadmine sam izabrao. Prije toga je pripadao trafikantu (ili upravitelju ajane)

Vesadzeu. Vesadze ga je drao na lancu, pokraj sanduka sa suem, a ponekad bi ga u ali putao i uckao na pse u susjedstvu. uk se hrabro borio i ulijevao tim uama strah u kosti. Ali zapravo je bio dobar i miroljubiv, ali, naprosto, nije mogao iznevjeriti nade svoga gospodara. Kad ga je jednom tako pustio s lanca, otiao je na pseu svadbu nedaleko kue Kadminih: tjerala se mala Lutkica, Tobikova mati. uka je otjerala, jer joj svojim nesrazmjerno velikim rastom nije odgovarao (tako on nije postao ouh Tobiku), ali je zato u dvoritu Kadminih osjetio neto prisno i svraao je onamo, iako ga ondje nisu hranili. Vesadze je otputovao i ostavio uka svojoj robijakoj druici Emiliji. Ona je uka estito hranila a on se, svejedno, otkidao i odlazio Kadminima. Emilija je bila ljuta na Kadmine, vraala uka u svoje dvorite, ponovo ga vezivala, a on bi se opet otkinuo i odlazio. Napokon ga je privezala lancem za automobilski kota. A kad je uk ugledao na cesti Jelenu Aleksandrovnu, koja je ak namjerno okrenula glavu, poletio je i, kao tegleni konj, grcajui, vukao o vratu automobilski kota punih sto metara, sve dok nije pao. Tada je Emilija digla ruke od uka. Kod novih gospodara uk je brzo usvojio duhovnu 202 humanost kao glavni oblik svoga vladanja. I ulini psi ga se nisu vie bojali. Prema prolaznicima uk je sad bio prijazan, ali ne i nametljiv. Naravno da je i u U-Tereku bilo ljudi koji su voljeli pucati u iva stvorenja. Kako bi teko nalazili bolju divlja, pijani su lutali po ulicama i ubijali pse. Na uka su dvaput pucali. Zato se on bojao kad bi tko u njega uperio bilo kakav otvor: bojao se i fotografskog objektiva i nije se dao slikati. Kadmini su imali i make, razmaene, udljive make, koje su voljele umjetnost, ali se Oleg, etajui drvoredima i stazama bolnikog naselja sada upravo prisjeao uka, ogromne plemenite u-kove glave, i to ne na ulici nego u okviru njegova prozora: odjednom bi se na Olegovu prozoru pojavila ukova glava znai da je stao na stranje noge i zavirio u sobu kao ovjek. Bit e da pokraj njega skakue Tobi i da se ve primie i Nikolaj Ivanovi. Oleg je ganuto osjeao da je potpuno zadovoljan svojom sudbinom, da se posve pomirio sa ivotom u progonstvu i da ne moli nebo ni za kakva udesa, nego samo za zdravlje. Lijepo je ivjeti kao to ive Kadmini i veseliti se onome to ima! Mudar je onaj koji je malim zadovoljan. I tko je zapravo optimist? Onaj koji kae: svagdje je loe, kod nas je jo dobro, mi smo imali sreu. I sretan je onim to ima, i ne propinje se. A tko je pesimist? Onaj koji kae: svagdje je divno, svagdje je bolje, jedino je kod nas loe. I neprestano ga mui vlastita sudbina. Samo da nekako preturi ovo lijeenje! Da se iupa iz ovih klijeta rendgenoterapije, hormonoterapije i da ne izie odavde kao potpuna nakaza. I da otputuje u U-Terek. I prestane ivjeti kao neenja! Treba se eniti, eniti! Teko da e Zoja doi onamo. A kad bi se i odluila trebalo bi je ekati godinu i po. Opet ekati, opet ekati, cijeloga ivota ekati ne, ne moe na to pristati! Mogao bi se oeniti Ksanom ona je nekako i tvrda i mekana u isto vrijeme: tvrda u vladanju a mekana naoko. Samo je malo prekrupna. Ali kakva je domaica! Samo brie tanjure, prebaci runik preko ramena prava carica, oiju ne moe skinuti s nje. S njom bi bilo ugodno ivjeti u kui bi bio red a uokolo bi ska-kutala djeca. Mogao bi se oeniti i Knejom Mgrem. Malo se boji toga to joj je tek osamnaest godina. Ali ga to i privlai! Osmijeh joj je nekako rastresen i drzak, zamiljen i izazovan. Ali to ba i privlai... > 21 UTVARE NESTAJU Oleg je imao sreu da nju sretne ba na ulazu u kliniku. Maknuo se u stranu, pridrao joj vrata, a da se i nije maknuo, ona je ila tako ustro, nagnuvi se malko naprijed, da bi ga, moda, i oborila.

Jednim ju je pogledom cijelu obuhvatio: na okoladnoj kosi plava kapica, glava joj zabaena kao da se bori protiv vjetra, ogrta joj vrlo osebujna kroja dugaak, nemogu, zakopan, sve do grla. Da je znao da je to Rusanova kerka, zacijelo bi se vratio. A ovako je iziao da proeta svojom omiljenom stazom. Avieti su jedva dopustili da ode gore u sobu, jer joj je ocu bilo vrlo loe, a, osim toga, bolesnici su primali posjete samo etvrtkom. Skinula je ogrta i na vestu bordo boje zaogrnula onaj bijeli, bolniki, koji je bio tako malen da bi, sve da je i djevojica, jedva mogla uvui ruke u njegove rukave. Poslije jueranje, tree injekcije, Pavel Nikolajevi je zaista posve klonuo i, osim u krajnjoj nudi, nije uope vie izvlaio nogu ispod pokrivaa. Tek ponekad se okretao, jeo na silu, naoale nije stavljao, u razgovore se nije mijeao. ivot oko njega, koji bi inae uvijek izazvao odlunu reakciju, bilo da ga je hvalio ili kudio, nekako se zamaglio i postao za nj posve beznaajan. Pokolebala se u njemu ona vjeita snaga volje, i on se prepustio klonulosti, osjeajui ak i neto ugodno u tom stanju. Ali jadno je bilo to to se njemu inilo ugodno kao kad ovjek koji se smrzava vie nema snage da se pomakne. Oteklina, na koju se isprva ljutio, a koje se poslije bojao, sad je vodila glavnu rije i ona je sad, a ne on, odluivala ta e biti. Pavel Nikolajevi je znao da Avieta dolazi iz Moskve i ve od jutros ju je iekivao. Kao i uvijek, oekivao ju je radosno, ali danas pomalo ak i zabrinuto: ena i on su odluili da joj Kapa ispria sve o pismu imova, o Rodievu i o Guzunu, ba sve. Dosada nije bilo smisla da joj se to spominje, ali sad im je trebala njena pamet, njen savjet. Avieta je bila vrlo pametna i nikada se niemu ne bi domislila tee od roditelja, samo moda lake. 204 ali njega je, svejedno, pomalo uzrujavala pomisao kako e ona primiti tu cijelu priu? Hoe li se uspjeti uivjeti i shvatiti? Nee li ga lakoumno osuditi? Iako je u jednoj ruci nosila teku torbu a drugom pridravala ogrta na ramenima, Avieta je i u bolesniku sobu ula ustro, kao protiv vjetra. Njeno svjee mlado lice naprosto je sjalo, nije bilo u njemu one mrane suuti kakva se ogleda na licima posjetilaca koji prilaze krevetima tekih bolesnika i kakvu Pavel Nikola-jevi ne bi podnio na kerkinu licu. Zdravo oe, kako si? veselo ona pozdravi, sjede do njega na leaj i iskreno, bez ikakva napora, poljubi ga u oba uvela i obrasla obraza. Onda, kako se danas osjea? Hajde, reci mi kako ti je! De, reci! Njena jedrina i hrabra odlunost ulili su malo snage i Pavelu Nikolajeviu, i on donekle ivnu. Kako da ti kaem odmjereno i tiho govorio je on kao da sam sebi objanjava moe se rei da se nije smanjila. Ali isto tako imam osjeaj kao da malo lake miem glavu, malo lake. Valjda me manje pritie. Kerka ne upita da li ga boli a i nije ga zaboljelo rairi ovratnik na oevoj pidami i smiono se zagleda: gledala je ba kao da je lijenik i da svaki dan pregledava veliinu tumora. Nije uope strano! zakljuila je. Natekla ti je lijezda, i to je sve. Mama mi je napisala takvo pismo da sam svata pomislila! Vidi, i sam kae da lake mie glavu. Znai da ti injekcije pomau. Poslije e se jo smanjiti. A kad se smanji na polovicu, nee ti uope smetati, moi e prijei kui. Zbilja uzdahnu Pavel Nikolajevi kad bi se upola smanjila, moglo bi se ivjeti. I lijeit e se kod kue! Misli da bih kod kue mogao primati injekcije? Zato ne bi? Naviknut e se na njih, prilagoditi i moi e se lijeiti kod kue. Dogovorit emo se jo, porazmisliti o svemu! Pavel Nikolajevi se razveselio. Bez obzira da li mu dopuste ili ne dopuste da kod kue prima injekcije, ve sama kerkina odlunost da ovako otvoreno nastoji postii to hoe, ispunila ga je ponosom. Avieta se sagnula prema njemu, i on je, iako bez naoala, vidio njezino otvoreno, estito, iskreno lice, to energino ivo lice drhtavih nosnica, pokretnih obrva, lice koje bi zadrhtalo

pred svakom nepravdom, ini se da je Gorki rekao: ako tvoja djeca nisu bolja od tebe, uzalud si ih rodio i uzalud si ivio. A ini se da Pavel Nikolajevi nije uzalud ivio. Ipak ga je muila pomisao, da li ona ve zna o onome i ta e mu rei. Ali ona se nije urila da prijee na novu temu nego se jo raspitivala o lijeenju, o lijenicima, pregledala mu je noni ormari^, utvrdila to je pojeo a to se pokvarilo i dodala novu hranu. Donijela sam ti vina koje e te okrijepiti. Popij po aicu. Donijela sam ti i kavijara, hoe li? I narane, iz Moskve. Dobro, hvala. 205 Dotle je ve ona obuhvatila pogledom cijelu sobu, i one koji su u sobi leali, pa mu je rjeitim pokretom ela potvrdila da bijedno i alosno jest, ali da sve to treba promatrati s humori-stike take gledita. Iako se inilo da ih nitko ne slua, ona se svejedno nagnula ocu, i oni su razgovarali posve tiho, samo za sebe. Da, tata, to je strano prijee odjednom Avieta na ono najvanije. U Moskvi to vie nije nikakva novost, mnogo se o tome pria. Poele su gotovo masovne revizije svih bivih procesa. Masovne?! Ba tako. Zavladala je nekakva epidemija. Skretanje! Kao da se kota povijesti moe okrenuti natrag! Kao da bi to tko mogao uiniti! I tko sve stoji iza toga! Pa, dobro, neke su pravedno osudili, neke nisu samo zato sada vraati te izopenike opet ovamo? Navikavati ih opet na nekadanji ivot, to je dugaak i teak proces i to je okrutno, u prvom redu, prema njima samima! Neki su i umrli zato dirati njihove sjene? Zato u rodbini izazivati neosnovane nade, elju za osvetom ... Osim toga, ta uope znai rije: rehabilitiran? To ne znai da osueni nije bio nimalo kriv! Znai da je neto bilo, iako moda ne neto veliko. Ah, kako je ona bila pametna! Kako je govorila zanosno i istinito. Prije nego to su dotakli njegov sluaj, Pavel Nikolajevi je ve osjetio da se na kcerkinu podrku moe uvijek osloniti. Ala ga ne bi mogla napustiti. Zna li da su se neki vratili? I u Moskvu? ak i u Moskvu, ba onamo. U Moskvu su zapravo i navalili, ondje im sada tee med i mlijeko. Kakvih samo ima traginih sluajeva! Zamisli, ovjek ivi posve mirno, i odjednom ga pozovu onamo. Suoen je! Moe li ti to zamisliti? Pavela Nikolajevia stegnu kiselina u grlu. Ala je to primijetila, ali je bila naviknuta da dovri misao i nije se mogla zaustaviti. ... I trae da ponovi ono to je ondje rekao prije dvadeset godina, moe li zamisliti? Tko bi se uope sjeao? I kakva je korist od toga? Ako ba nekoga toliko ulja, dobro, rehabilitirajte ljude, samo bez suoenja! Ne kidajte ljudima ivce. Zamisli, taj se ovjek, kad se vratio kui, umalo nije objesio! Pavel Nikolajevi se preznojavao. Jedino mu jo nije bilo palo na pamet da bi se moda morao suoiti na sudu s Rodievom, s Jeljanskim ili s nekim drugim! I tko je te budale prisiljavao da potpisuju razliite izmiljotine? Nisu trebali priznati ni potpisati! Bistra Alina pamet razmatrala je pitanje sa svih strana. Kako se, uope, smije dirati u taj pakao ne vodei rauna o ljudima koji su onda poteno radili. Trebalo je o njima porazmisliti! Kako e oni podnijeti te iznenadne promjene! Je li ti mama ispriala? Jest, tatice! Ispriala mi je. I ti se zbog toga ne smije nimalo uzbuivati! sigurnim i vrstim prstima ona uhvati oca za oba ramena. Ako hoe, rei u ti kako ja gledam na to: onaj koji podnosi prijavu da bi upozorio jest napredan i svjestan ovjek! Njega pokreu najbolji osjeaji prema vlastitome drutvu, a narod to potuje i shvaa. U pojedinim sluajevima 206 \ i

takav se ovjek moe i.prevari ti. Ali ne grijee samo oni koji nita ne rade. Takav ovjek slua svoj klasni osjeaj i on ga nee nikad izdati. Ba ti hvala, Ala. Hvala ti! Pavel Nikolajevi ak osjeti kako mu se skupljaju suze, ali plemenite suze, suze zanosa. Znojnom akom gladio je hladnu ker kinu ruku. Vrlo je vano da nas omladina shvati, da nas ne osudi. Nego, reci, ta misli .... Nee li u zakonu pronai neki paragraf po kojemu bi nas jo ... recimo mene ... sudili za, ovaj, za ... lanu prijavu? Sluaj vrlo ivo prihvati Ala u Moskvi sam sluajna prisustvovala razgovoru kada se raspravljalo o ... slinim mogunostima. Jedan pravnik je objanjavao da je zakon o takozvanim lanim prijavama na snazi istom od prije dvije godine, a da su za to vrijeme, oni koji su bili kanjeni na osnovu toga zakona bili ve u dva maha pomilovani tako da je posve sigurno da vie nee nikome suditi zbog tih lanih prijava! Budi siguran da Rodiev nee ni pokuati akati! Pavelu Nikolajeviu se ak uinilo da ga oteklina sve manje pritie. Ah, kako si ti pametna! sretno je govorio osjetivi kako mu je laknulo. I ti uvijek sve zna! I uvijek se nae na pravome mjestu. Koliko si mi opet snage ulila! Uhvativi objema rukama kerkinu ruku, on je zahvalno poljubi. Pavel Nikolajevi je bio nesebian ovjek. Interesi djece bili su za nj uvijek iznad njegovih vlastitih. Znao je da on ni u emu nije natprosjean, osim to je odan, pedantan i uporan. Ali se istinski preporodio istom u vlastitoj kerci i ogrijao u njenu sjaju. Avieti je dodijalo cijelo vrijeme pridravati obavezni bijeli ogrta, pao joj je, i ona ga je, nasmijavi se, odbacila na naslon kreveta, gdje je pao preko oeve temperaturne liste. Bilo je ono vrijeme dana kada nisu svraali ni lijenici, ni bolniarke. Ala je ostala u svojoj vesti bordo boje, novoj vesti, u kojoj je otac jo nije vidio. iroka bijela izlomljena pruga protezala se preko te veste, preko grudi, od jednog do drugog rukava, i ta energina pruga odlino se podudarala s energinim Alinim kretnjama. Otac nije nikada gunao ako se novac troio na Alinu garderobu. Nabavljali su joj robu ispod ruke, ak uvoznu, i Ala se oblaila smiono, napadno, istiui svoje oite ari, koje su se tako dobro slagale s njenom bistrom i odlunom pameu. uj tiho pitae otac sjea li se kad sam te zamolio da se raspita: kakav je ono neobini izraz koji se svaki as pojavljuje u neijem govoru ili lanku kult linosti?! Da moda ne ciljaju na ... Pavelu Nikolajeviu je ak ponestalo daha da izgovori iduu rije. Bojim se da je tako, tata ... Bojim se da si pogodio ... Tu su rije na kongresu pisaca, na primjer, nekoliko puta spominjali. I, to je najvanije, nitko ne govori otvoreno svi se prave kao da shvaaju. Sluaj, to je ipak svetogre! ... Kako se usuuju, je li? Prava sramota! Netko je to ubacio, i sad se ne da zaustaviti, svi melju ... 207 Tata, treba ipak sve* to promatrati elastino. Treba se, tata, prilagoditi zahtjevima vremena. Moda u te razljutiti kad ti to kaem, tata, ali, svialo se nama ili ne svialo, mi se moramo ukljuiti u svaki novi period! Dobro sam ondje otvorila oi! Bila sam meu piscima! Misli li ti da je piscima lako mijenjati stanovita u te nepune dvije godine? To je vr-rlo teko! Ali da vidi kako su to iskusni, kako taktini ljudi, kojeta moe od njih nauiti. U ovo etvrt sata, koliko je Avieta sjedila kraj njega i svojim brzim i tanim opaskama kosila mrana privienja prolosti i otvarala svijetla prostranstva budunosti, Pavel Nikolajevi se na oigled oporavljao, ohrabrio i vie mu nije bilo do toga da razgovara o svome odvratnom tumoru, i inilo mu se da vie nije vano poraditi na tome da ga prebace u drugu kliniku jedino je elio sluati radosno kerkino kazivanje, udisati dah vjetra koji je iz nje izbijao.

 Hajde, priaj mi, priaj molio je on kako je ondje? Kako je u Moskvi? I kako je tebi bilo? _ Ah! Ala zavrti glavom kao konj kad otresa oglavom. Zar se Moskvu moe opisati? U Moskvi treba ivjeti! Moskva je drugi svijet. Kad doe u Moskvu i pogleda je, vidi da su ondje pedeset godina ispred nas! Prvo i prvo, u Moskvi svi bulje ia televizore ... Bit e ih skoro i kod nas. Skoro!?... A i kad bude, neemo gledati moskovski program, kakva e to biti televizija? Ondje ti je ivot kao iz Wellsa: sjede ljudi i gledaju televiziju! Rei u ti jo neto: imam osjeaj, nekako mi se to namee samo od sebe, da e se uskoro promijeniti cijeli nain naeg ivota, mislim da e u njemu doi do prave revolucije. Nisu vie u pitanju hladnjaci ili strojevi za pranje rublja, bit e mnogo dubljih promjena. Da vidi koliko tamo ima staklenih predvorja! U hotelima su sad stolii posve niski, kao kod Amerikanaca, da vidi kako su niski. Isprva ne zna kako da sjedne za njih. Ovakva sjenila od sukna kakva mi imamo kod kue to je sad prava sramota, zaostalost, posvuda su samo stakleni. Ali jo vie su u modi svijenjaci moe ih prenositi s jednog mjesta na drugo. Velika sramota su i kreveti s naslonima, svi imaju niske iroke divane i kaueve... Soba je sad sasvim drugaija. Uope se mijenja cijeli stil ivota... Ne moe to ni zamisliti. Ve sam razgovarala s mamom mnogo toga emo morati korjenito izmijeniti. Samo to ovdje ne moe ni kupiti, trebat e dopremiti iz Moskve... Ima, naravno, i vrlo tetnih noviteta, koje treba osuditi: na primjer, onaj razvratni ples, rock'n'roll, opisati ti ga ne mogu! Isto tako i te upave frizure, namjerno upave, zamisli, kao da su ustali iz kreveta. Sve je to sa Zapada! Hoe da nas iskvare. Naravno, pad morala. Meutim to se odraava i na podruju kulture, u poeziji, recimo. Pojavio se neki Jevtuenko, za koga nitko nije ni uo, vie neto bez glave i bez repa, mae rukama, a djevojke se oduevljavaju tim dugonjom ... Kako je s intimnih pitanja prelazila na opa, Avieta je govorila sve glasnije, slobodnije, i sad su je mogli uti svi u sobi. Ali se jedino Demka okanio svojih zadataka i, zaboravljajui naas ne208 izdrivu bol koja ga je sve sigurnije vukla prema operacionom stolu, napeo ui i paljivo sluao Avietu. Ostali nisu obraali panju ili nisu bili u sobi, a samo je Vadim Zadirko ponekad odigao pogled s knjige i zagledao se u Avietina lea. Njena cijela lea, napeta poput vrsta mosta i utegnuta u nov-novcat sviter, bila su jednoline i tamne bordo boje, i samo joj je jedno rame, obasjano indirektnim odbljeskom sunca s nekog otvorenog prozora, bilo svijetlogrimizno. Priaj mi jo o sebi! molio je otac. E, tata, meni se putovanje isplatilo. Obeali su mi da e moju zbirku pjesama uvrstiti u izdavaki plan! Istina, tek za iduu godinu, ali i to je jako brzo, bre ne moe! Ma nemoj! ta mi kae, Ala? Zar emo za godinu dana dobiti u ruke ... Moda ne ba za godinu dana, ali za dvije... Danas ga je kerka obasula pravom lavinom radosti. Znao je da je ponijela pjesme u Moskvu, ali mu se inilo da je od onih papira, ispisanih pisaim strojem, do knjige s potpisom ALA RU-SANOVA beskrajno dugaak put. Pa kako si uspjela? Ala se osmjehnula, zadovoljna sama sa sobom. Bio je to jedan od onih smijeaka kojima je darivala svoju okolinu. Naravno, ako samo onako ode u izdavako poduzee i ponudi pjesme, nitko s tobom nee uope razgovarati. Samo su im nicle na pameti! Ali je mene Ana Jevgenijevna upoznala s M., upoznala me sa S., proitala sam im dvije-tri pjesme, obojici se svidjelo, a oni su onda nekome telefonirali, nekom napisali pisamce i sve je bilo vrlo jednostavno. To je fantastino naprosto se rastapao Pavel Nikola-jevi. Napipao je naoale u nonom ormariu i nataknuo ih, kao da e mu ve sada pokazati tu udesnu knjigu.

Prvi put u ivotu Demka je vidio ivog pjesnika, ak ne pjesnika, nego pjesnikinju. Zinuo je. I prezime mi je u redu, zvuno! Neu uzeti pseudonim. A i vanjske kvalitete su mi, to se tie literature, odline! Aloka, ta onda ako ipak ne uspije? Zna, treba da svakoga ovjeka opie tako da on bude nalik ... Imam ja ideju! Ne mislim se ja gnjaviti sa svakom pojedinom linou, niti mislim da je to potrebno! Odluila sam se da uvedem neto novo: opisivat u, u irokim potezima, odjednom cijele kolektive. Jer, na kraju krajeva, ivot je u kolektivu, a ne u pojedincima! Da, to je istina morao je priznati Pavel Nikolajevi. Ali je ipak osjeao opasnost koju je kerka moda u svom zanosu previdjela. Nego, zamisli, da te kritika odjednom pone napadati? Kod nas je opasno kad te osudi javno mnijenje! Ali, odluno zabacivi okoladastu kosu, Avieta je, kao Amazonka, smjelo gledala u budunost: Osobito ozbiljno me nikada nee kritizirati, zato to kod mene nee biti idejnih skretanja! A to se tie umjetnike strane za ime boje, koga sve nisu napadali? Uzmimo, na primjer, Babajevskoga isprva su ga svi hvalili, onda su ga svi kudili, svi ga se odrekli, pa ak i oni najvjerniji. Samo to je to 14 Odljett za rate 209 privremena pojava, poslije se predomisle i opet ga hvale. ivot je pun takvih obrta kad se treba oprezno okrenuti na drugu stranu. Isto su tako, na primjer, govorili: Ne smije biti konflikata! A sada kau: Pogrena je teorija da ne smije biti konflikata! Ali kad bi postojala razlika u miljenju, kad bi jedni govorili stare stvari, a drugi ove nove, onda bi se zaista neto promijenilo. Ali kad svi odmah prelaze na nove, preko noi ne moe ni primijetiti obrat. Kaem ti ja: najvanije je biti taktian i prilagoditi se vremenu! Onda te nee kritizirati... Aha! Traio si da ti donesem knjiga, tatice, pa sam ti ih donijela. Sada i treba da ita, kad e inae?... Inae sam dobro prouila njihov ivot. Kako su jednostavni njihovi meusobni odnosi! Nagraeni pisci jedan drugome govore ti. I nisu ti ljudi nimalo uobraeni, jednostavni su. Mi uvijek zamiljamo da je pisac negdje u oblacima, blijeda ela, i da mu ne smije prii! Ali to nema veze. Oni prihvaaju sve ivotne radosti, vole popiti, pojesti, provozati se i to u drutvu. Zadirkuju se meusobno, i da vidi kako je to smijeno! Moglo bi se rei da oni ba veselo ive. Kad mu doe vrijeme da pie roman, zatvori se u ljetnikovac, radi dva-tri mjeseca i samo kae: izvolite! Kako mi se svia takav nezavisni ivot! Slobodni! Dostojanstveni. Zbilja u uprijeti svom snagom da me prime u Savez! A zar ti uope ne misli raditi u svojoj struci? malko se uznemiri Pavel Nikolajevi. Tatice! Avieta spusti glas. Kako god okrene, ipak je novinarstvo sluinski posao. Dadnu ti zadatak treba to i to, treba napraviti intervju s nekim poznatim ovjekom a vlastito nita ne moe dodati. Ta dva poziva se ne mogu usporediti! Zamisli, jedan pisac je, tek to je sam postao pisac, pouio u tom poslu i enu i neakinju! I sad svi troje piu! Sjajno! Kad se to i te kako isplati! Ala, ipak se malo bojim: ta ako ne uspije? Kako ne bih uspjela! Ti si naivan. Gorki je rekao: svaki ovjek moe postati piscem! Marljivou se sve moe postii. U najgorem sluaju u pisati za djecu, to zbilja moe svatko. Zbilja je to lijepo premiljao je Pavel Nikolajevi. Zbilja je to divno. Potrebno je, jasno, da se knjievnosti posvete moralno zdravi ljudi. I ona je poela izvlaiti knjige iz torbe. Evo: Baltiko proljee, Ubij ga!, to su, istina, pjesme, hoe li ih itati? Ubij ga!? Dobro, ostavi.

 Kod nas ve svie, Svjetlo nad zemljom, Trudbenici svijeta, Planine u cvatu ... ekaj, ini mi se da sam te Planine u cvatu ve itao... Ti si itao Zemlja u cvatu, a ovo su Planine u cvatu. Tu ti je jo Mladost je s nama, to svakako mora proitati, poni od toga. Ve ti sami naslovi podiu moral, sve sam takve izabrala. Dobro, ostavi ih ovdje zadovoljno ree Pavel Nikolajevi. Hrpa vrijednih knjiga, jednako kao u Zadirka, nikla je i na njegovu nonom ormariu. 210 Avieta se ve spreniala da ode. Ali je Demka, koji se u svom kutu patio i muio, bilo od vjeitih bolova u nozi, bilo zbog toga to nije imao hrabrosti stupiti u razgovor s divnom djevojkom i pjesnikinjom, sad, napokon, skupio hrabrost i upitao, isprva promuklo, da bi se iskaljao tek negdje usred reenice: Recite mi, molim vas, ta vi mislite, da li je potrebno da knjievnost bude iskrena? ta? ta? ustro se okrenu Avieta prema njemu i udijeli mu gotovo ak i smijeak, jer je Demkin promukli glas jasno pokazivao koliko se boji. I dovde je stigla ta iskrenost? Cijelu su redakciju rastjerali zbog te iskrenosti, a vi sad opet o tome? Avieta se zagledala u Demkino neuko, zaostalo lice i uzdahnula. Uzdahnula zbog toga to nije imala vremena da odri prodiku a opet je smatrala da nije u redu ostaviti toga momia izloena pogubnim utjecajima. ujte, deko! zvonko i glasno, kao da govori s katedre, otpoe ona. ovjek koji je pisao taj lanak sve je nepromiljeno iskrenuo naglavce. Iskrenost nikako ne moe biti glavni kriterij za ocjenu jedne knjige. Kad su misli pogrene ili tue, a duh nama stran, djelo samo moe tetno djelovati, i onda je takva iskrenost tetna! Subjektivna iskrenost moe iskriviti pravu sliku ivota shvaate li vi tu dijalektiku? Te su misli teko dopirale do Demke, i njemu se cijelo elo nabralo. Ne ba sasvim ree on. Dobro, ja u vam objasniti Avieta rairi ruke, bijela valovita pruga na vesti prelazila joj je preko grudi, od rukava do rukava, poput munje. Najjednostavnije je uzeti neku jadnu injenicu, onakvu kakva jest, i opisati one izdanke budunosti koji se u njoj ne vide. Izdanke ... ta kaete? Izdanke treba pustiti da rastu ako ih preore, nee izrasti. bre-bolje ubaci Demka Dobro, ne govorimo sad o poljoprivredi. Da zna, deko, da govoriti narodu istinu ne znai govoriti o loim stvarima, isticati nedostatke. Moe se bez straha govoriti i o dobrome, da bi ono to je dobro postalo jo bolje! Otkud ti lani zahtjevi za takozvanom surovom istinom? Zato bi istina morala biti surova? Zato ona ne bi bila blistava, zanosna, optimistika? Cijela naa literatura treba da postane praznika! Napokon, ljude vrijea kad se o njihovu ivotu pie tmurno. Ljudima se svia kada se njihov ivot u knjigama uljepava. S tim bi se ovjek mogao sloiti odobravao joj je iza lea ugodni, zvonki ali ne i snani muki glas. Zato zbilja da rastu-ujemo ljude istinom? Avieti, naravno, nije bio potreban saveznik, ali je dobro znala, kakvu je ona sreu ve imala, da e onaj koji se javio zacijelo govoriti njoj u prilog. Okrenula se i bijelu joj prugu na vesti obasja migoljivi odsjaj s prozora. Vrlo simpatian mladi, njen vrnjak, tuckao je po zubima vrhom crne penkale. Kakva je svrha knjievnosti? upita on tako da se nije znalo na ijoj je strani, Demkinoj ili Alinoj. Knjievnost treba da nas razonodi kad smo loe raspoloeni.

 Knjievnost je uiteljica ivota otpjeva Demka i sav pocrvenje zbog nespretne upadice. Vadim zabaci glavu: Uiteljica, veli? Moemo mi i bez nje u ivotu. Nisu valjda pisci pametniji od nas praktiara, je li? On i Ala se pogledae: iako su bili istih godina i premda bi trebalo da se dopadnu jedno drugomu, svako od njih ilo je svojim utabanim ivotnim putem, tako da im se u pogledima nije mogao ni naslutiti poetak neke naklonosti. Ulogu knjievnosti uope vrlo preuveliavaju razglabao je Vadim. Razvikali su knjige koje to ne zasluuju. Misli, recimo, da je posrijedi neto velianstveno, a kad proita, vidi da je to najobinija bezobratina, samo si izgubio vrijeme. Erotski moment je prisutan kod suvremenih pisaca. On nije suvian ozbiljno se usprotivi Avieta. Kad je potkrijepljen naprednom ideologijom, nije nekoristan. Na primjer, kod... Suvian je odluno odvrati Vadim. Ne postoji pisana rije zbog toga da bi golicala strasti. Nadraujua sredstva prodaju se u apotekama. I, ne gledajui vie Amazonku u vesti bordo boje, ne oekujui da ga ona razuvjeri, on se opet udubi u knjigu. Avietu je uvijek ljutilo kad ljudi nisu dijelili misli na dvije jasno odvojene grupe na pouzdane i nepouzdane zakljuke nego su se rasplinjavali, rasplinjavali u najnevjerojatnijim nijansama, unosei samo idejnu zbrku; tako, eto, i sada nije mogla shvatiti: je li taj mladi uz nju ili je protiv nje? Da li da se prepire s njim ili da ga se okani? Okanila ga se i ponovo okrenula Demki, da bar s njime zavri: Tako ti je to, deko. Mnogo je lake opisivati ono to jest, nego ono ega nema, a ti zna da e jednom biti. Ono to mi danas vidimo vlastitim oima to moda nije istina. Istina je ono to mora biti, ono to e biti sutra. I mi moramo opisivati nae divno sutra! ... A to emo sutra opisivati? skupljao je elo tupi momak. Sutra? ... Pa sutra emo opet unaprijed opisivati ono to e biti prekosutra. Zbilja je djeak bio priglup, nije vrijedilo gubiti vrijeme i objanjavati mu. Ali, borei se da istina prodre u mase, Avieta zavri: Onaj lanak je tetan. Neosnovano i uvredljivo optuuje pisce da nisu iskreni. Ali tako drsko mogu se prema piscima odnositi samo malograani. Na je zadatak da pisce potujemo oni su trudbenici, i te kakvi trudbenici! Za neiskrenost moemo samo optuivati zapadne pisce, zato to se oni prodaju, jer inae im itaoci ne bi kupovali knjige. Ondje je novac sve. 212 Ustala je i zaustavila se u prolazu meu krevetima jedra, skladna, pravi potomak zdravog soja Rusanovih. Pavel Nikolajevi je zadovoljno sasluao cijelu prodiku koju je odrala Demki. Poljubivi oca, Ala je jo jednom odluno podigla otvorenu aku: Oe, bori se za svoje zdravlje! Bori se, lijei se, otarasi se otekline i nita ne brini! znaajno je naglasila. Sve, sve, sve e biti u redu!