PRAVNI FAKULTET, SARAJEVO

SOCIOLOGIJA PRAVA skripta

Sastavio: Sead Veskovi

Prva parcijala

( Predmet soc. Prava i srodne discipline( pravna dogmatika) soc. Prava/ pravna soc.) Monteskje, Kelsen, Bogisi i narodno pravo, Savinij)

1. Pravna sociologija izmedju sociologije i prava Socilogija prava bi se ogranicila na ono sto predstavlja smao pravo, pravila i institucije, dok bi pravvna sociologija obuhvatala sve pojave vise ili manje obojene pravom, pojave kojima pravo moze biti uzrok, posljedica ili razlkog, podrazumijevajui tu i pojave povrede, neefikanosti, odstupanja. Sociologija prava ili pravna sociologija moe biti definisana kao jedna grana sociologije uopte recimo jednim novim dogovorom opte sociologije. Ona je ona grana opte sociologije koja ima za predmet jednu vrstu drutvenih pojava: pravne pojave ili pojave prava. Pravne pojave su bar na izvjestan nain drutvene pojave. Ali obrnuto nije tano. Sociologija prava soc. Primjenjena na institucije; Pravna soc.- soc primjenjena na pravnu stranu svake drustvene pojave. Pravna sociologija se odnosi na socioloska istrazivanja pravnika, sociologija prava na istrazivanja sociologa o pravim pojavama Pravo je 1) nauka o vrijednostima (ovom idealitetu odgovara filozofija prava); 2) nauka o normama ( dogmatsko pravo); 3) nauka o stvarnosti ( sociologija prava) Ova posljednja se dijeli na genetsku ( istrazuje genezu prava u drustvenom zivotu) i operacionu sociologiju ( ustrazuje posljedice prava na drustveni zivot).

Razlika izmedju sociologije prava i dogmatskog prava: Pravo koje ovdje razmatramo je pravo shvaeno kao nauka koja se tradicionalno predaje na pravnim fakultetima, primjenjuje u sudskoj praksi dogmatsko pravo, onako kako ga zovu zbog jasnoe, ali bez namjere za pobijanjem jer se po sebi zna da dogmatsko pravo ima prevagu nad sociologijom prava u pogledu drutvene koristi.dogmatsko pravo prouava pravna pravila sama za sebe, dok se pravna sociologija trudi da otkrije drutvene uzroke koji su ih izazvali i drutvene posljedice koje ona proizvede. Dogmatiar analizira pravo, kae se, kao skup normativnih injenica koje su obavezne, prinudne, dok sociolog u njima samo vidi pojave liene svake vlasti.

Predmet sociologije prava Predmet sociologije prava nije pravo u vulgarnom smislu, nego pravo u specijalnom odreenju pravne sociologije. Sociologija kao znanstvena disciplina ima za predmet svog izuavanja i pravo kao stvarnost, odnosno specifinu drutvenu pojavu. Za predmet sociologije prava, neovisno da li je rije o oficijelnom pozitivnom pravu ili idealnom pravu, bitno je to da ono postoji u drutvenoj svijesti, u imaginaciji ljudi, u svijest odreene drutvene grupe, kao takve. Sociologija ne obihvata samo, tzv.pozitivno ili zakonsko pravo, nego pravo koje stvarno postoji u drutvu, dakle, pravo kao drutvenu pojavu koja se moe utvrditi opservacijom. Sociologija prava, ispituje drutvene elemente prava: drutvene subjekte, nosioce tog zakona, drutvene subjekte koji svojim angamanom idealno pravo hoe uiniti oficijelnim pravom socijalne grupe, njihove interese i potrebe koje pravo ima da titi, nove drutvene potrebe koje su tim pravom nastale, slobodu graana koja se tim pravom obezbjeuje itd.Pravo kao fakat podrazumijeva tano odreen i konzervativan sadraj ljudske svijesti koji obuhvata sociologija prava. Sociologija prava se protee i na tzv. Slobodno pravo, pravo spontano stvoreno od drutva, sadrano u svijesti i praksi ljudi bez posredovanja drave i oficijelnih organizacija. Na ovaj nain, ne samo da se proiruje pojam prava, nego i predmet sociologije prava koji postaje znatno bogatijim, sloenijim i raznovrsnijim. Pravo se kao drutvena stvarnost moe posmatrati kao proizvod i rezultat drutva proizveden uticajem mnogobrojnih drutvenih inilaca. Iz ovoga se da definirati stajalite da je predmet sociologije prava postanak i razvoj prava. Pravo kao proizvod drutva, drutveni fakt i pravo kao drutveni inilac, pokazuje nam pravo u kretanju i dejstvu, ova se predmet sociologije prava po svojim osnovnim karakteristikama, naziva pravnom dinamikom. Sociologija prava je suvremena i mlada znanost, znatno mlaa od ope sociologije. Ona je vie izgraivala i usavravala svoj metod nego to je tim metodom znanstveno definirala svoj predmet.

Odnos prema drugim pravim disciplinama Dogmatika Bitna razlika izmeu sociologije prava i pravne dogmatike i pravne politike lei u tome to je sociologija znanost u strogom smislu te rijei, tj. Rije je o jednoj pozitivnoj, indiktivnoj znanosti koja prouava odreene elemente drutvene pojave i daje im znanstveno objanjenje pomou znanstvenih, empirijskih kauzalno, eksplikativnih zakona. Predmet prouavanja pravne dogmatike nije fakticitet prava, ve pravo kao norma, ideal. Pravna dogmatika polazi od prava kao vrijednosti-ideala. Za razliku od soc.prava iji je metod kauzalnoeksplikativne naravi, metod pravne dogmatike je logino-normativnog karaktera. Pravna politika je, meutim, vrijednosno orijentirana. Ona je normativna znanost koja prouava vrijednost postojeeg prava i uslovno ga kritiki proccjenjuje, uzimajui kao osnovno mjerilo kriterij vrijednosti, koji predlae kao zamjenu postojeem. Sociologija prava ne moe dati jedan koherentan sistem pravnih vrijednosti, jer ona je znanost a ne ideologija. U postavljanju ideala-vrijednosti ovjek posjeduje uslovnu, odreenu slobodu. Svaki ideal sadri izvjesne socioloke elemente u onoj mjeri u kojoj se on obistinjuje, postaje stvarnost drutvenog bia, bitka i bia. Odnos sociologije prava i ideala moe se izvesti iz onog primarnog stajalita koje glasi: nije dovoljno da ideal tei zbilji-drutvenom ivotu, nego i zbilja treba da tei idealu. Ono to sociologija prava moe konstatirati jeste postojanje ideala u drutvenoj svijesti kao jednog fakta, ona ga samo kao fakt moe objasniti, i time je za nju problem iscrpljen. Kroz dejstvo prava, u drutvu se ostvaruju odreeni ciljevi-vrijednosti, ideali. Pravo kao norma, kao ideal predstavlja onu idealnu stranu prava. Idealna normativna strana prava nije predmet sociologije prava, ona postaje predmet sociologije samo u onoj mjeri ukoliko se normativno-idealna sfera operacionalizira, postaje pravnim faktom. U tumaenju pravnog propisa postoje 3 bitna elementa, koji su istovremeno i tri osnovna stupnja tumaenja. Prvi je, zakonski propis, tekst koji se tumai. Drugi element je stvarno drutveno stanje na koje se on primjenjuje. I najzad, treci element su ciljevi-vrijednosti koji njim treba da budu ostvareni. Prvi element-pravni propis, tumai se logiki i normativno. Drugi element-srutveno stanje na koje treba primjeniti pravni propis prua nam iskljuivo sociologija. Socioloki metod u sferi prava ima temeljnu zadau da, kroz analizu odnosa normativnog i zbiljskog, pravo priblii dijalektici drutvene zbilje, tj. Da smanji na najmanju moguu mjeru razmak i suprotnost, izmeu prava i drutva.Pravo je nesumnjivo, kao drutvena
3

pojava, predmet sociolokog istraivanja iji rezultat ine sociologija prava. U krajnjoj konsekvenci to znai i utvrivanje zakonitosti razvitka kao sui generis, drutvene pojave ili fenomena.

2. Historijsko pravna kola I dok neistorijska kola smatra da se pravo stvara od sluaja do sluaja, voljom ljudi koji imaju zakonodavno ovlaenje, nezavisno od prava iz prethodnog vremena, za istorijsku kolu pravo je organska cjelina koja nastaje tokom svekolike prolosti nacije, koja se raa iz sutine i iz istorije nacije, pa ne bi moglo da bude drugaije nego to jeste. Najkarakteristiniji pojam duha naroda, subjekt svih manifestacija ivota, prava, obiaja, umjetnosti, jezika, politike organizacije, koji nastaju iz njega i u njemu se sjedinjavaju. Izraz Volksgeist, kojim ce se kasnije i on posluziti, u istorijskoj skoli prvi je upotrijebio Puhta, koji je na tom izrazu izgradio svoju cjelokupnu doktrinu. Taj izraz je bio blizak kulturi njegovog doba i ne upucuje nuzno na Hegelovu filozofiju, u cijim ga djelima, kao sto cemo vidjeti ponovo susrecemo. Ovdje treba primjetiti da istorijska skola prava, iako se poziva na filozofske pretpostavke, izgleda, nema direktne veze sa idealizmom. Georg Fridrih Puhta (1797.1846.) na pojmu duha naroda zasniva svoje obimno djelo Das Gewohnheitsrecht, u kojem je doktrina istorisjke skole obraena i razvijena sa najvecom sistematinou. Taj tipino romantiarski pojam je, u svojoj poetskoj maglovitosti, samonikli entitet koji se iri kroz vrijeme, ulivajui ivot svim ljudskim tvorevinama. Pojmu Volksgeist upuene su mnoge kritike zbog njegove nadreenosti i gotovo mitolokog karaktera koji mu nije omoguavao da bude uzet kao prvi uzrok stvarnog istorijskog razvoja. Druge kritike upuene su istorijskoj koli zbog prekomijernog znaaja koji je dala obiaju, koji je smatrala autentinim pravom u odnosu na zakonodavno pravo, za koje se, svakako, ne moe rei da nema istorijsku realnost. Naime, zbog ovog posljednjeg aspekta, istorijska kola je znatno vie pozitivistika od kole egzegeze, ili od kole analitike jurisprudencije: istina, i one svoju panju ograniavaju na pozitivno pravo i ne bave se vrijednostima koje mogu da stoje iznad njega, ali ih ne negiraju, tavie, esto ih priznaju.

Monteskje Persijska pisma Persijska pisma su vie knjievno i moralistiko djelo nego filozofsko i kulturno, ali ne nedostaju manje ili vie razvijeni osvrti na politike i filozofskopravne probleme. Za nas je nazanimljivije pismo LXXXIII zbog odlunog stava koji je u njemu izraen u vezi s pojmom pravde, koji je potpuno racionalistiki i naturalistiki, dakle, u svemu usklaen sa kulturnom klimom prosvjetiteljstva. Pravda je, pie Monteskje, odnos saglasnosti koji realno postoji izmeu svije stvari: taj odnos je uvijek isti ma koje bie da ga posmatra, bilo da je ono Bog, bilo da je aneo ili, konano ovjek. Ovaj odnos je u priprodi stvari i ni jedno razumno bie, pa ni Bog, ne moe da ga prizna ili da odbije izvrenje njegove zapovijesti. U drutvenm i politikom ivotu pravda je plod vrline, a ne zakona, a samim tim nije rezultat dravne prinude. Na to ukazuje i znaenje mita o Trogloditima, o kojem se govori u pismima X-XIV.Narod Troglodita, u poetku zao i divlji, zbog svog prezira prema bilo kakvom pravilu mirnog suivota stie do ivice potpunog unitenja, ali procvetava i poinje da napreduje trudom i primjerima koje su dali dva mudra i pravedna ovjeka, iz ijih porodica se raa novi narod, koji oni ue pravdi pomou svoje vrline, a ne putem politikog autoriteta i pravnih zakona. U ovom djelu Monteskje pokazuje da ne vjeruje u univerzalni prirodni zakon koji vai za sva vremena i za sve zemlje. Monteskjeov istorijski smisao, koji se ve tada ispoljava, pobuuje u njemu relativizam koji se odnosi kako na obiaje tako i na pravnopolitike institucije. Monteskjeovo odvajanje od jusnaturalizma vidi se i u drugim pitanjima. Monteskje ne prihvata individualistiko polazite prosvjetiteljskog jusnaturalizma, ve, naprotiv, njeguje organsku koncepciju drutva, jer je istorijska kola, zasnovana na posmatranju fenomena drave u stvarnosti.
4

Duh zakona : istorijsko-socioloka teorija prava Monteskje tei da se odvoji od prosvjetiteljskih ema i metoda onoga doba, iako u jednom izgubljenom djelu (rasprava o dunostima), a prema saetku i fragmentima koje imamo, izgleda da je nalazio inspiraciju, jo oko 1725, u Pufendorfovom djelu De officio hominis et civis. Monteskje je obavio, na osnovu istorije Rima, istraivanje empirijskog kataktera u pogledu zakonitosti razvoja drutva, to je potvrivalo, nauno interesovanje za politike fenomene, vidljivo na mnogim stranicama Persijskih pisama. Duh zakona odgovara ovoj potrebi, sve postojanijoj u Monteskjeovoj misli, da priuava, na aprioristikim i apstraktnim metodama prosvjetiteljstva, nego pute neposredne empirijske opservacije, zakone drutvenog i politikog ivota, pa su to zakoni shvaeni ne kao racionalna i idealna naela, nego kao postojani odnosi izmeu istorijskih pojava. Zakoni iji duh istrauje Monteskje jesu pravni zakoni, ali meu pravnim zakonima on istrauje i pokuava da utvrdi zakone u naturalistikom smislu. Monteskje zapoinje Duh zakona definicijom zakona kaonunih odnosa koji proizlaze iz prirodne stvari. To su nuni odnosi koji uslovljavaju postojanje svega, od boanstva do materijalnog svijeta, od ovjeka do ivotinje. Ali, treba imati na umu da podprirodnom stvari Monteskje nema u vidu iskljuivo materijalni svijet iako ga ne zanemaruje. Pravno-politike teze Duha zakona Poloitika sloboda, tvrdi se tu, ne sasatoji se u tome da se radi ono to se hoe. U jednoj dravi, odnosno u drutvu u kojem postoje zakoni, sloboda moe da se satoji u tome da semoe uiniti ono to se smije htjeti,a da se ne bude primoran da se ini ono to se ne smije htjeti.Sloboda je pravo da se ini sve ono to zakoni dozvoljavaju: Monteskje se oslanja na Loka i na kostitucionalistiko iskustvo Engleske iji je oblik vladavine on smatrao odlinim zbog podjele moi izmeu 3 dravne vlasti: zakonodavne, izvrne i sudske, to on otkriva u dravnoj strukturi Engleske i smatra da je to politiki i pravni uslov slobode. Monteskje vie osjea potrebu, nastalu zbog pravnog ivota na kontinentu, koju je prosvjetiteljstvo duboko osjealo, da se pravu obezbjedi garancija obezbjeujui graaninu slobodu od bilo kakve mogunosti samovolje, kako sudija tako i izvrne vlasti. To je potreba koja je navodila na negiranje pravne snage obiaja, pravnih doktrina i sudskih presedana, i da se priznaje samo zakonu. PRAVNI ISTORICIZAM Romantizam i istoricizam Ovdje imamo na umu istoricizam, iroko i sloeno duhovno stanovite koje zahvata sva polja ljudskog djelovanja i nije ogranieno samo na pravo, a koje se, u reakcijama na prosvjetiteljstvo, borilo prije svega protiv njegovog jusnaturalistikog aspekta. Antijusnaturalistiki bunt istoricata nije usmjeren na zamjenu jedne koncepcije nekom drugom samo u pravu nego i u moralu, politici, cjelokupnom praktinom ivotu, odnosno usmjeren je na sve to je prosvjetiteljstvo htjelo, upravo preko teorije prirodnog prava, da se regulie preko normi za koje je ono smatralo da moe da ih izvue iz apstraktnog razuma, a to se sada shvata kao spontani proizvod istorije, autentina sutina ovjeka koja otjelotvoruje mnogo dublji, mnogo konkretniji, mnogo istaknutiji razum. Istrocizam se uklapa u jo iri kulturni pokret reakciji na prosvjetiteljstvo, u romantizam, u ijim mnogim aspektima je vrlo iv osjeaj istorije, onaj osjeaj iji je nedostatak bio jedna od najuoivljibijih karakteristika prosvjetiteljske kulture. Romantiarski istoricizam se postavlja kao antipod jusnaturalizmu. Iako romantiarski istoricizam, uopte uzev, nije poznavao Vika, on razvija mnoge stavove iz Naela nove nauke, prema kojima je prirodno pravo, kao i svaki drugi izraz ljudskog duha, imanentno istoriji, a ono univerzalno, istinito, nema druge realnosti osim one otelotvorene u individualnom, u istinito, nema druge realnosti osimm one otelotvorene u individualnom, u izvjesnom. Pravni i politiki istoricizam izmeu 18. i 19. vijeka Ne tragajui za nekim dalekim najavljivaima istoricizma opte, kojih bi moglo biti meu nekim misliocima XVI-XVII, vijeka kao to su Lajbnic ili Monteskje, treba podsjetiti da je primjer pravnog istoricizma englesko poimanje common law-a, protiv kojeg nisu nimalo sluajno bili prosvetitelji, kao to je bio Bentam.Hugo dolazi u atmosferi krize pozne njemake kole prirodno g prava. On jo uvijek polazi od prosvetiteljskih ili kantovskih pogleda, ali sve vie oslukuje istoricistike zahtjeve ranog romantizma.Za njega je, naime, jedini izvor prava istorija, koja opravdava sve institucije koje su se zaista ostvarile.
5

Fridrih Karl von Savigny (1779.1861.) jedan od osnivaa berlinskog sveuilita na kojem je niz godina predavao rimsko pravo, smatra se jednim od najveih njemakih pravnika. Savnjij odbacuje jusnaturalizam, koji smatra samovoljnim i nepovijesnim.Za njega je zamisao o vjenom i savrenom pravu iluzija koja ne uzima u obzir kulturnu raznovrsnost i razvojnu dinamiku prava.U novim se idejama osjea buenje nacionalizma i romantiarskog nadahnua. Meutim, Svinjeva se misao moe interpretirati i u duhu kulturnog revitalizma. Pravni pozitivizam polazi od aktualnog pravnog sustava normi koje vrijede na odreenom podruju pod jedinstvenom suverenom vlau drave. Savinjij i njegova kola istiu vanost i spontanoga narodnog prava. Tako obiajno pravo u toj koncepciji zadobiva posebno mjesto. Savini razreuje sljedeu shemu pravnog razvoja: na poetku se nalazi spontano narodno pravo, a nakon njega slijedi pravo koje stvaraju pravni pisci i struka, dok je zakonodavstvo konana faza razvoja. Istinsko se pravo za njega nalazi u narodnom duhu i ono se kasnije kvari i blijedi u razdoblju kad nastupa stanovita dekadencija prava. Savini i njegov nasljednik na katedri rimskoga prava u Berlinu, Puchta, smatraju pravnu znanost najvrjednijim izvorom prava. Za Savinija i sljedbenike postojea pravna pravila samo su povrinske manifestacije dubljega i pravog znaenja prava, odnosno njegovih instituta. Zadaa je pravne znanosti upravo otkrivanje takvih latentnih pravnih sadraja. Naputajui romantiarsku koncepciju narodnog duha, pravna se znanost u Njemakoj nakon Savinija razvijala u 2 glavna pravca: s jedne strane izuavanje prava postaje predmetom formalne analize u kojoj se primjenjuju postojei i uvode novi juristiki pojmovi (pojmovna jurisprudencija), a s druge strane kao reakcija na formalizam dolazi do okretanja k ciljevima i interesima kao pokretaima pravnog ivota (interesna jurisprudencija).Kao trei izdanak pravno-povijesne kole mogu se smatrati poredbena pravno-povijesna istraivanja.Zajednikom paradigmom na kojoj poiva pravna praksa i teorija svih zemalja zapadne hemisfere, ukljuivi i biva kolonijalna podruja te zemlje Common lawa.Pogled na pravo po kojemu je ono autonoman poredak odvojen od drugih normativnih sustava te se unutranja dinamika prava odvija po vlastitim pravilima.Pravni se sustav sastoji od pravila, opih klauzula (standarda), naela i vrijednosti. Potonje dolaze do izraaja u zakonodavnoj politici odnosno odraavaju stanovitu vrijednosno- politiku dimenziju prava.Dravna je vlast primarni tvorac i jamac prava te se pravne radnje svode velikim dijelom na postupanje dravnih tijela i institucija pod njezinom kontrolom.Primjena prava poiva na djelovanju sudova i uprave; iziskuje profesionalizaciju pravnog poziva.Normativni i institucionalni poredak pravne drave poiva na hijerarhiji pravila, akata i tijela.Ponaanje ljudi u dravnoj slubi odnosno nositelja pravnih poloaja limitirano je pravom. Tako se postie ogranienje vlasti i demokratski nadzor nad njom. Savinijeva misao kao tipian izraz romantizma na pravnom planu, ne suprostavlja se samo ideji onoga koji je htio nove kodekse, koji bi preko kompletnosti deljenja pravde garantovali izvjesnu mehaniku sigurnost, tako da sudija, spreen da na bilo koji nacin sudi po svojoj procjeni,bude jednostavno ogranien na doslovnu primjenu-prema zakonodavnoj ideji prosvjetiteljstva.On priznaje filozofske pretpostavke prosvjetiteljskih teorija u odnosu na zakonodavstvo i tumaenje prava.Savinij se odluno suprostavlja tezama prosvjetiteljstva koje se odnose na pravo, odnosno na teoriju nepromjenljivog i univerzalnog prava izvedenog iz razuma.Pravo je, prema njegovom miljenju,svojstveno svakom narodu,kao i jezik,obiaji,politika organizacija:to su sve meusobno povezani elementi koji ine da svaki narod,koji ih je svjestan,posebna jedinka i njihov nastanak nije ni sluajan ni proizvoljan.Saviniji,primjeuje da je ono to stvara pravo u oba sluaja-obiaj i narodno uvjerenje u prvom,a pravnu nauku u drugom-uvijek neka unutranja sila koja djeluje istiha, a ne volja nekog zakonodavca. Zakonodavno pravo ne bi smjelo, prema Savinijevom miljenju, da ima drugi zadatak osim da prui pomo obiaju,smanjujui njegovu neizvjesnost i neodreenost,a iznosei na svjetlo dana istinsko pravo i uvajui njegovu istotu, a to je stvarna volja naroda. prirodno pravo je i za Savinija pravo koje se ostvaruje u istoriji. Ono je spontana kreacija pojedinih naroda.

3. Baltazar Bogii i narodno pravo Baltazar Bogii zvan Baldo (1834.-1908.), ubraja se u najistaknutije pravne povjesniare u Hrvata i drugih junoslavenskih naroda. On se prvi bavio obiajnim pravom i mogli bismo ga smatrati naim prvim pravnim sociologom ili pak zaetnikom pravne etnologije. Bogii je utemeljio svoj pristup narodnom pravu na koncepcijama njemake pravno-povijesne kole koju su, nakon Hugoa, razvili Savigny i Puchta. Baltazar Bogii roen je u Cavtatu u poznatoj obitelji pomoraca i trgovaca koja je podrijetlom iz Konavala. Osnovnu kolu je zavrio u rodnom mjestu, gdje je neko vrijeme pohaao i privatnu kolu koju je vodio jedan pomorski kapetan, pokazujui odmalena e za znanjem koje je htio stei daljnjim kolovanjem. Njegovo glavno i najpoznatije djelo je Zbornik sadanjih pravnih obiaja u Junih Slavena, knjiga 1. Graa u odgovorima iz razliitih krajeva slavenskog juga, koje je izalo 1874. godine u izdanju Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Druga vana epizoda u Bogiievu ivotu odnosi sse na njegov boravak u Crnoj Gori i na rad oko sastavljanja opega graanskog zakonika. Bogii se moe smatrati pionirom pravno-sociolokih istraivanja ne samo u nas, nego i gledano u irim razmjerima. Njegovo ime vezuje se za pravno-povijesnu kolu, kodifikaciju obiajnog prava i na izvorni pristup junoslavenskoj zadruzi. Prije svega on istie potrebu prikupljanja grae na temelju najpozitivnijih podataka, dakle izuavanja prava kao injenice drutvenog ivota. Drugi naglasak u njegovu radu na distanciranje od pravno-teorijskih apstrakcija i uopavanja koji, po njegovu miljenju, onemoguuju da se sagleda obilje i raznovrsnost pravnih situacija. Tree je postavka kojom se Bogii slui promatranje pravnih ustanova u njihovoj uzajamnoj vezi sa drugim institutima i pojavama. Te tri znaajke njegova pristupa pravo kao fakticitet, naglasak na konkretnost pravnih situacija i sustavno-poredbeno sagledavanje jasno ga obiljeavaju kao sociologa ili socioloki orijentiranoga pravnog uenjaka koji svjesno zanemaruje dogmatski pristup. U svom Zborniku sadanjih pravnih obiaja junih Slavena iznosi brojne poslovice kao primjere narodne mudrosti koja bi se suvremenije mogla definirati kao puka pravna znanost. Tako navodi npr ove poslovice: ljudi se za jezik veu, a volovi za rogove, poten ovjek, to ree, ne poree, to godse ugovori, to ne progovori, domain s glavom, a eljad s radnjom, prsten dava, svadbu ugovara i drugo.Da je Bogiieva metoda u biti socioloka, vidi se i po njegovu nainu prikupljanja podataka koji zapoinje izradom upitnika i provedbom ankete o pravnim obiajima koju su obavili njegovi suradnici u razliitim krajevima. Bogii je izgradio i izvoran pristup poznatoj ustanovi junoslavenskoga narodnog ivota kunoj zadruzi. U svojoj raspravi posveenoj tom pitanju, koja je prvi put objavljena na francuskom jeziku, vrlo otoumno analizira razlike izmeu narodnog i slubenog-doktrinarnog pristupa seoskoj obitelji. Tako uoava da se u shvaanju seljaka, zemlja i druga imovina smatraju neodvojivim dijelom obiteljskog naslijea te da koncept individualnog vlasnitva, karakteristinog za zrelo rimsko pravo, ne odgovara toj tradiciji.

4. Kelsen pravni pozitivizam, ista teorija prava Normo-logiki pozitivizam Hans Kelsenove iste teorije prava je filozofsko-pravna studija o nastanku, razvitku, sutini, smislu, karakteru, problemima i znaaju Kelsenove iste teorije prava, naznaena i kao prilog razumijevanju filozofske dimenzije Kelsenove pravne teorije. Studija polazi od uporita ove teorije u njemakoj transcedentalnoj filozofiji, razmatra njen nastanak i razvitak u obzorju nove naune filozofije logikog pozitivizma i empirizma;analizira njenu sutinu, smisao, karakter i poslemizirajui sa odreenim Kelsenovim stavovima, ukazuje na probleme njihove odrivosti ili neodrivosti. Istiui veliinu i znaaj Kelsenove filozofsko-pravne misli i ukazujui na njenu aktualnost, u zavrnom osvrtu, u studiji se postavlja pitanje koliko bi ova teorija danas bila u stanju odgovoriti na brojna pitanj bio-etike, izazove bio-tehnologije, probleme ekologije, s obzirom na svoju oienost od prirodnih, moralnih, politikih i drugih naslaga. Atinominost u naslovu- za poetak Kelsen na relaciji, s vie strana teorijski sugeriranoga sukoba isto pravoista teorija prava, stavio na ovu drugu stranu, tj. Stranu jedne iste teorije koja je u stanju da vlastitim logiko-spoznajnim instrumentarijem, otkrije ontoloki smisao prava kao takvog i time osigurava njegovo opravdanje i vaenje, makar i pod prinudom. Time se Kelsenova ista teorija prava legitimira kao kritiki i
7

pravni pozitivizam koji nije ni spektakulativni normativizam niti kruti pravni pozitivizam, kako misli drugi eminentni promotor Kelsenove teorije, Clemens Jabloner. Filozofija kao nauna teorija ista teorija prava jeste teorija pozitivnog prava. Pozitivnog kao takvog, a ne nekog specijalnog pravnog poretka. Ona je opa teorija prava, a ne interpretacija posebnih nacionalnih ili internacionalnih pravnih normi. Kao teorija, ona hoe da iskljuivo i jedino sazna svoj predmet. Ona pokuava da odgovori na pitanje ta i kakvo pravo jeste, a ne na pitanje kakvo ono treba da bude ili da bude uinjeno. Ona je pravna nauka, a ne pravna politika. Pravo je postalo predmet znanosti, njen objekt. O njemu se trebalo i moglo, smisleno a posteriori prosuivati, rasuivati, iskazivati. Pravna norma kao sama mogunost prava postaje ema tumaenja stanja stvari. Norma fungira kao ema tumaenja. ema norme obuhvata u svome okviru i znak i znaenje i oznaeno i oznaitelja. Njena je struktura i logika i semantika i seimotika. Tipino za logiki pozitivizam. Kelsenov razarajuci, transcendentalno-logiki obraun sa idejom pravde Ve na poetku svoje iste teorije prava, on daje priznanje pravdi kao ideji, kao vjenoj ovjekovoj tenji za sreom, za idealnim socijalnim poretkom, ali uvia nemogunost da se ta ideja etablira kao realan drutveni poredak. Sadrinu pravde, istie zato Kelsen, ne moe odrediti ista teorija prava. tavie ta se vrijednost-to dokazuje historija ljudskog duha koji se milenijumima uzalud trudi oko rjeenja toga problema-uope ne moe dostii racionalnim saznanjem. Kelsen svoj proces ienja teorije prava od njemu neprimjernih moralnih, ideolokih i drugih komponenti, zapoinje upravo sa eliminacijom ideje pravde koja jeste i moralni i idejni i soijalni i religijski fenomen. Ogromno mnotvo teorija pravde od najstarijih vremena do svoga doba, Kelsen klasificira u dva osnovna tipa jedan transcedentalno-idealistiki koji on naziva metafiziko-religijski, i drugi, racionalistiki koji, dosljedno svome logikom osporavanju svake mogunosti drutvene pravde, naziva i pseudoracionalistikim. Razaranje koncepta transcedentalno-idealisticke pravdeRazaranje koncepta transcedentalno-idealistike, odnosno metafiziko-religijske, tj. Novozavjetno i starozavjetno shvaanje pravde, Kelsen zapoinje destrukcijom Kristova i Solomonova uenja.Svoju kritiku Platonova uenja o pravdi, Kelsen oslanja na Sokratov dijalog sa Tanzimahom u prvoj knjizi drave . Razaranje koncepta racionalistike pravdeSa istim transcedentalno- logikim arom Kelsen obruava i na racionalistike koncepcije pravde Aristotela i Ulpijana. Dosljedno svome transcedentalno-logikome postpukpu, svojstveno logikome empirizmu, on destruira Aristotelovu doktrinu pravde kao sredine izjavljujui da bi se egzaktno utvrdilo gdje je sredina, trebalo bi prethodno egzaktno utvrditi gdje su krajnosti. Ni Ulpijanova formula pravde suum quique nije umakla Kelsenovoj bespotednoj kritici pravde. Ona je, kae Kelsen, primjenjiva samo pod pretpostavkom da je to pitanje ve ranije rijeeno. ista teorija prava i njena meta-teorijska i meta-pravna pozadina ista teorija prava kao teorijski destilat oien od svih moguih i nemoguih surogata od kojih je, prije Kelsena, bolovala pravna znanot, a iju je konstukciju on sebi odredio kao ivotni cilj i zadau, ve u startu, dovela je njenog autora pred raskrje ukrtanja mnotva puteva i stranputica, raskrije na kome je trebalo izabrati pravi put do cilja. Trebalo je, u prvom redu, razluiti odnos izmeu prirodnih i srutvenih znanosti, vratiti se do antropologijskih ishodita, posegnuti do porijekla magije, ponirati do najveih dubina metapravne teorije i filozofije kao prve teorije. Bistvo i trebanje ista teorija prava pokuava da odgovori na pitanje ta i kakvo pravo jeste, a ne na pitanje kakvo ono treba da bude ili da bude uinjeno. Ovo na poetku bojaljivo izreeno pokuava, s amo po sebi govori koliko je Kelsen bio svjestan teine i sloenosti vlastitog poduhvata. Pravo jeste, ali zato pravo, otkud pravo, emu pravo i ta je uope pravo? ini se da su to najprethodnija od svih prethodnih pitanja koja Kelsen, ve na startu, postavlja samome sebi.

Druga parcijala

( Dirkem, Weber, Marx, Habermas, Nojman, Oriu, Levi, Digi)

WEBER 1. Definicija prava u djelu Privreda I drustvo U prvom dijelu Privrede i drutva, Weber nastoji precizno definirati osnovne socioloke pojmove. Tako navodi i definiciju prava: ''Jedan poredak treba znaiti: konvenciju - ako je njegovo vaenje izvana zajameno vjerovatnou da e odstupanje u okviru odreenog kruga ljudi naii na ope neprihvaanje pravo - ako je izvana zajameno vjerovatnou na primjenu fizike i psihike prisile, preko djelovanja ljudskog stoera, koji je u tu svrhu posebno odreeni koji treba prisiliti na odravanje poretka ili kazniti njegovu povredu.

2. Weberova tipologija pravne misli Polazei od pojma ''racionalnosti'', Weber razrauje jednu izvornu tipologiju prava. Koristei se kriterijima racionalnosti i pardistinkcijom formalno/sadrajno, Weberova tipologija pravne misli moe se predoiti kao:

FORMALNO IRACIONALNO RACIONALNO formalna iracionalnost formalna racionalnost

SADRZAJNO supstantivna iracionalnost supstantivna racionalnost

3. Faze stvaranja prava Polazei od tendencije ka racionalizaciji kao bitnog obiljeja zapadnog razvoja, razrauje evolutivnu shemu pravnog razvoja. Tu se pojavljuju etiri razvojna stadija: KARIZMATSKO stvaranje prava kroz vjerske voe i proroke; pravna tehnika-magini formalizam, irac., pravosue-karizmatsko
9

EMPIRIJSKA FAZA u kojoj se pravo stvara preko mjesnih dunosnika i kree se u okviru rjeavanja konkretnih sporova; pravna tehnika- odluivanje preko dunosnika, pravosue-kadijina pravda KONSOLIDACIJOM sredinje politike moi pravo postaje izrazom suverne volje koja moe biti sekularna ili teokratska; pravna tehnika-sadrajna rac., pravosue-empirijsko PROFESIONALIZACIJA - afirmacija racionalnog prava; pravna tehnika- logiko i formalno rasuivanje, pravosue- profesionalno, racionalno. Suprostavljajui pojmove racionalno-iracionalno, te supstantivnoformalno, Weber pronalazi etiri historijsko-podredbena tipa pravosua: KARIZMATSKO PRAVOSUE KADIJINU PRAVDU EMPIRIJSKO SUDOVANJE RACIONALNO PRAVOSUE

4. Vrste prava Weber je razlikovao etiri vrste prava, kombiniranjem kriterija racionalnosti-iracionalnosti te sadrajnog i formalnog pristupa. Ideal tipa supstantivna iracionalnost - u ovom sluaju, pravo se odluuje, umjesto na izriitim i specifinim pravilima, zasniva se na nekim izuzetnim kriterijima, koji mogu biti religijski, etiki, emotivni i politiki. Formalna iracionalnost - tada se primjenjuju prisege, rituali ili zazivanje Bojeg suda, naglasak je na postupanju, odnosno na radnjamakoje su u vezi s nadnaravnim Ideal-tipska konstrukcija supstantivna racionalnost - tu se vodi rauna o pravinom ishodu te se primjenjuju i izvanpravni kriteriji, odnosno metalegalni izvori Formalno-racionalno pravo - u tome se sluaju primjenjuju logiki povezani argumenti pravnog karaktera, koji proistjeu iz opih pravila jednakog vaenja za sve sline sluajeve.

HABERMAS 1.Neomarksisticki pristup Njemaki sociolog Jurgen Habermas, moe se ubrojati u najvee ivue teoretiare i filozofe dananjice.Iako su ga esto ubrajali u marksiste i nastavljae tradicije frankfurtske kole, kasnije se kritiki odnosio prema tome naslijeu.Habermas razvija novi pristup koji bismo mogli nazvati neomarksistikim ili bolje postmarksistikim.Za njega marksizam postaje, s jedne strane, instrument za emancipaciju suvremenog ovjeka, odnosno za njegovo osvjeivanje i oslobaanjeod ropstva struktura, a s druge strane znanstvena metoda koja omoguuje da se pojave sagledaju u njihovu totalitetu. Habermas umjesto o ekonomiji, razmilja i uvodi nove teme kojih nema u klasinom marksizmu; za njega moderno drutvo poiva na tehnici i znanosti,a drutveni ivot se moe najbolje razumjeti sagledavanjem vanosti jezinog medija.Unosei weberovski pojam
10

''djelovanja'' i ''razumijevanja'' u istraivanje drutva, Haberma prevladava instrumentalni shematizam i jednostranosti klasinogamarksistikog miljenja. 2. Praktina filozofija Zanimljiv je Habermasov stav prema praktinoj filozofiji koja je utemeljena u Aristotelovu pogledu na jednistvo politike i moralnosti doivjela svojevrsni pad.Habermas smatra da se praktina filozofija treba preobraziti u strogu znanost, te se kritiki osvre na dosadanje pokuaje od Hobbesa do Poppera. Ipak, po njemu su ti pokuaji razoaravajui, stoga to je to podruje filozofije ostalo zarobljenikom teorijskih shema, a s druge strane se pretvorilou drutvenu tehnologiju. On ostaje rezerviran prema recentnoj socijalnoj i moralnoj filozofiji, u kojoj se istie doprinos Appela, Dworkina i Rawlsa. 3. Intelektualni rad Habermas je tijekom svoga dosadanjeg intelektualnog djelovanja objavio mnogo radova, a neki najvaniji su: Strukturna promjena javnosti, Teorija i praksa,Tehnika i znanost kao ideologija, Spoznaja i interesi, Teorija komunikativnog djelovanja...Krunom njegovih dosadanjih napora da utemelji novu drutvenu teoriju moe se smatrati upravo ovo posljednje djelo o komunikativnom djelovanju, koje je injegovo ivotno djelo.Treba istaknuti da je za Habermasa bavljenje filozofijom i humanistikim disciplinama neto vie od obine profesionalne orijentacije. On shvaa intelektualni rad kao poziv koji treba pridonijeti, ne samo razumijevanju svijeta nego i njegovoj preobrazbi u bolji svijet, koji e biti racionalniji od sadanjega, usmjeren postizanju sree, mira, blagostanja i harmoninog jedinstva izmeu pojedinca i zajednice.U tome se pogledu njegova drutvena misao podudara s naporima drugih pripadnika humanistike inteligencije lijevog usmjerenja. 4. Svijet ivota Sredinji pojam Habermasova poimanja drutva je svijet ivota.Taj termin je uao u filozofsku terminologiju zahvaljujui Husserlu, koji je njime htio izraziti pretpostavljenu injenicu svakodnevnoga iskustva, koja je izvorno evidentirana i zadani dio intersubjektivnosti.Svijet ivota modernih drutava sadri i privatnu i javnu sferu. Tu se odvijaju kulturni i politiki procesi kao to su socijalizacija, uenje, prenoenje znanja, uspostavljanje uzajamnosti i oblikovanje identiteta. Habermas napominje da se kultura, drutvenost i osobnost mogu smatrati bitnim strukturama ili komponentama svijeta ivota.Svijet ivota se u moderno doba suprotstavlja drutvu kao sustavu koji tei da ga ''kolonizira''.Odnos izmeu svijeta ivota i sustava je antagonistiki; sustav prodire na podruje svijeta ivota ugroavajui odvijanje ljudskih interakcija.Tako je svijet ivota izloen erozivnom uinku manipulacija od strane vlasti, komercijalizaciji te birokratskoj proceduralnosti.

5. Drutveno djelovanje U pogledu drutvenog djelovanja Habermas razlikuje dva osnovna tipa: jedan je svrhovito-racionalno(teoloko) djelovanje orijentirano ka uspjehu,a drugi je komunikativno, orijentirano prema razumijevanju.Upravo je ''razumijevanje'' za Habermasa klju istinske komunijacije, to se postie u zajednitvu subjekata koji ''govore i djeluju'', sluei se jezikomkao medijem.Djelovanje orijentirano na sporazumijevanje pretpostavlja da se akteri toga procesa istodobno sagledaju kao govorinici i kao sluai koji istiu uzajamnozahtjeve za vaenjem, koji mogu biti prihvaeni ili osporeni.Kljuna uloga u tome procesu pripada jeziku, koji omoguuje i koordinaciju djelovanja.

11

6. Pravo, moral, politika Posebno su zanimljiva Habermasova razmiljanja o odnosu prava i morala.Upuivanje na novi odnos prava i morala te na specifinu ulogu prava u integraciji drutvenih sustava najorginalniji je Habermasov doprinos teoriji prava.On se razilazi s tradicionalnim shvaanjem koje od Kanta pa nadalje odvaja pravo od morala. Rezimirajui Habermasov pogled na pravo u moderni, temeljne postavke njegove teorije su: 1. Drutvo je sustav koji konsistuiraju odnosi moi(politika) i gospodarski odnosi(ekonomija). Nasuprot tome stoji ''svijet ivota'' kao svakidanjica komunikacijskeprakse ljudi. Postoji, ne izoliranost, nego interakcija uzmeu ljudske prakse, sistemskih i kulturnih odrednica. 2. Moral je bitan sastojak ''svijeta ivota'', koji se ne moe formalizirati i podrediti sistemskim odrednicama. Moral je odraz postojanja ovjekove slobode i oznaavaznanje o sebi i drugima. 3. Pravo je formalizacija odnosa meu voljama, kojom se povezuju ljudi kao apstraktno konstituirani pravni subjekti. 4. Pravne se institucije odlikuju velikom racionalnou, koju su na Zapadu omoguile sve vea diferencijacija i specijalizacija poslova kao i uspostava racionalno-legalne vlasti.Pravo ovisi o politici, i to objanjava njegovu instrumentalnu vanost. 5. Iako se jezik pozitivnog prava razlikuje od moralne komunikacije, ipak je pravo prisutno i u ''svijetu ivota''. Naime, pravo nadoknauje manjkavosti i praznine nastaleraspadom tradicionalnog morala. 6. U cjelini gledano, u modernom je drutvu sve vie prisutno isprepletanje prava i morala. Moral vie ne stoji nasuprot pravu, nego se i sam mijenja i uobliuje u dodiru s pravom.

DIGI 1. Objektivno pravo I Digijevo shvatanje pojedinacnih prava Leon Digi manje se bavio prouavanjem sociologije prava, u pravom smislu rijei, nego njenim koritenjem u jurisprudenciji, pravnoj nauciKao i Dirkem, Digi povezuje cjelokupno pravo sa realnom solidarnou, tj. sa drutvenou.Digi koristi povezanost izmeu prava i drutvenosti kako bi oslobodio pozitivno pravo svih zavisnosti od drave.Smatrati pravo funkcijom solidarnosti znai, po njemu, suprotstaviti van-dravno drutvo i njegov pravni poredak (objektivno pravo) dravi."Objektivno pravo" nastalo iz solidarnosti koja iskljuivo upravlja drutvenim miljeom suprotstavljenom dravi, nezavisno je od izraavanjabilo ije volje; ono postoji prije volje, jer volja ne moe uiniti nita drugo do priznati ga, dok pravno dejstvo moe proizvesti jedino stavljajuise u slubu tog ''objektivnog prava''. I vie od toga: poto su sve organizacije, kao i drava, jedino odnosi snage, one ostaju izvan ivota prava.One ne mogu proizvesti bilo kakvo pravo, i u njima nema pravnog odnosa. Objektivno pravo koje proistie iz drutvene solidarnosti ''iskljuujekako pojam pojedinanog prava kolektiviteta da zapovijeda pojedincu, tako i pravo pojedinca da svoju linost nametne kolektivitetu i dr. pojedincima.'' 2. Uloga spontanog I neorganizovanog prava Neorganizovano i spontano pravo ''prethodi dravi i superiorno je u odnosu na nju'' i to superiorno ne samo u odnosu na mo drave, ve i u odnosu na dravni poredak i same dravne institucije. Granice i broj funkcija zavise od varijacija spontanog i neorganizovanog prava sveobuhvatnog drutva; na slian nain, odnosi i
12

hijerarhija izmeu razliitihtipova grupa se prilagoavaju, preobraavaju i prenose kroz pokret ovog neorganizovanog i spontanog prava.''Drava je potinjena pravu koje je superiorno u odnosu na nju, koje ona ne stvara i ne moe da prekri.'' 3. Digijevo tumacenje strukture socijalne solidarnosti u njenim odnosima s pravom Digi je poeo iskljuujui iz drutvene stvarnosti, a isto tako i iz solidarnosti, sve to nismo u stanju da opserviramo svojim ''spoljnim ulom'', tu spadaju ne samo aspiracije prema vrijednostima i idejama koje su eliminisane njegovom analizom, ve i psihiki elementi, bilo koletivne ili individualne psihologije.Solidarnost je za njega ista ''potreba'', ''spoljanja, fizika i vitalna potreba'', ''ravnotea fiziolokih potreba i usluga koje se tim povodom meu sobom razmjenjuju.''Pored toga, pravo koje nastaje iz ove solidarnosti samo je ''indikativno'', a ne i norma; ono ne ukljuuje ni obligaciju, ni shvatanje o njenoj potrebi, ni bilo koji elementnaknade. Pod takvim uslovima, vrlo je teko, razumjeti kako Digi moe da se protivi sili i nasilju solidarnosti vladajuih grupa kao i objektivnom pravu koje iz ovih proizilazi.Meutim, pred kraj svoje karijere, govorei o solidarnosti i pravu, uzeo je u obzir psiholoki element i aspiraciju prema pravdi.Iako Digi dolazi do zakljuka u kome doputa postojanje psihike osnove solidarnosti i prava, i ak intervenciju vjerovanja u sferi pravde, on i dalje u svim svojimradovima insistira na poricanju postojanja bilo kakvog kolektivnog uma, priznajui jedino realnost individualne svijesti. Digiju je ponekad bilo zamjerano da gaji naivnu koncepciju o jednoj unaprijed postavljenoj harmoniji u drutvenom miljeu, u kome vlada solidarnost koja raaobjektivno pravo, ime je iskljuio svaku suprotstavljenost izmeu zakona i naela i svaki konflikt izmeu grupa.Smatra da u okviru solidarnosti koja ini naciju postoje ''ue solidarnosti'', kao to su radniki sindikati, zadruge, javne slube itd. i pri tom se autonomniokviri objektivnog prava koje ovi entiteti proizvode mogu nazvati ekvivalentnim. Digi, meutim, predoava samo ''koncentrine krugove solidarnosti'', to mu doputa da bez tekoa uspostavi stabilnu hijerarhiju i to onu koja nije mogua zakrugove iste veliine, koji se ne razlikuju kvantitativno ve kroz razliitost svojih funkcija.

LEVI 1.Preobrazaj prava Levi je prouavao probleme geneze prava, primjenjene na sadanje vrijemeOn opisuje nove preobraaje prava kroz varijacije kolektivnih vjerovanja. Drugim rijeima, analizira savremenu evoluciju kolektivnepsihologije prava. 2. Spontano I neorganizovano pravo Ne dodirujui ni probleme mikrosociologije prava niti one koji se tiu pravne tipologije prava, Levi, u mjeri u kojoj pokuava daobrauje sistematsku sociologiju prava, posveuje svu svoju panju iznoenju detalja o prevashodnoj ulozi spontanog, neorganizovanogprava, iji je kristalizovano, rigidno i organizovano pravo, koje uvijek kasni, samo puki odraz. Ovo spontano pravo predstavlja se Leviju, s jedne strane, iskljuivo u obliku ''kolektivnog prava'', a s druge, kao fenomen svijesti, ''naeprirode, naeg samobitnog bia''. To je kolektivna svijest koja, zasigurno prodire u individualnu svijest, ostvarujuu se kroz ''kontakte'', kroz slobodna strujanja kolektivnog uma. 3. Tumacenje pravnih institucija Levijva potpuna ''dematerijalizacija prava'', shvaena kao redukcija cjelokupnog pravnog ivota samo na vjerovanja, javlja se u oblikujednog tumaenja svih pravnih institucija kroz aspekte ''povjerenja'', ''dobre vjere'' i ''oekivanja''.. Svojina, odgovornost, ugovor, imovinsko pravo, ustavno pravo, graansko i krivino pravo, tako
13

imaju svi zajedno, isti i isto psiholoki temelj.Svojina je samo dravina u dobroj vjeri, do odgovornosti dolazi usljed povjerenja oteenog; ugovori bilo pojedinani ili kolektivni, zasnivajuse na povjerenju strana, odraavajui kolektivno povjerenje u njihovu validnost.Psihologija ''odmjerenih kolektivnih vjerovanja'' razrjeava samu sebe, prema autoru, u potpunosti u ''horizontu vjerovanja'' - to je temelj jedinstvasvih pravnih institucija koje se, na taj nain, iskljuivo svode na pravo transakcije. Sljedstveno tome, svi pravni odnosi rastvaraju se u odnose izmeu lica koja dijele ista vjerovanja, to su u sutini, ograniavajui i negativni odnosi kojimase pretpostavlja postojanje izolovanih i suprotstavljenih subjekata.

4. Preobrazaj svojine I odgovornosti u modrnom kapitalistickom drustvu Levi je pruio jedan krajnje suptilan opis preobraaja svojine i odgovornosti u modernom kapitalistikom drutvu, koje se kree ka pravu zasnovanomna nestabilnim vrijednostima i koje zavisi od kolektivnog povjerenja i osiguranja protiv rizika koji ta nestabilnost stvara.''Sfera povjerenja'' i njegovo ogranienje kolektivne psihologije su se pokazali kao isuvie uzani okviri za jedan objektivan prikaz moderne evolucijeprava u svim njegovim sloenostima. Povjerenja odgovaraju samo posebnom obliku drutvenosti odnosima sa drugima(alter ego) zasnovanim na ogranienju i jednakom pristupu, i ne mogusluiti kao naelo za objanjenje razliitih tipova prava koje ''izluuju'' grupe i koje se zasniva na mnogostrukim oblicima drutvenosti kroz uzajammno proimanje i djeliminu fuziju u Mi: dravno pravo, pravo autonomne grupe, pravo kolektivnog ugovaranja itd. Izjednaavanje pojedinanog ugovora sa kolektivnim pogodbama i njihovo zajedniko izjednaavanje sa dravom, protivrijei najoiglednijim pravnimi sociolokim realnostima. DIRKEM 1. Pojmovi( kolektivne predodzbe, drustvene isstitucije, drustvena morfologija, anomija) U prvom razdoblju kada se bavi podjelom rada, uz pojam solidarnosti, rado se slui pojmom ''drutvene svijesti''. Kasnije ga nadomjeta terminom kolektivne predodbe.Te se predodbe sastoje u simbolikim manifestacijama kolektivnog ivota kojim se podupire zajednitvo ljudi. Osim kolektivnih predodbi, za njega postoje i drutvene institucije, kao pravo, moral, vjerske dogme, politiki i gospodarski oblici, profesionalne i druge drutvene uloge. Na kraju, od termina kojima se slui, treba spomenuti i morfologiju, odnosno morfoloke injenice. Pojmovi kojima se on sluio su nedovoljno precizno definirani u njegovom radu, pa se mogu predstaviti shematski: DRUTVENA MORFOLOGIJA - stanovnitvo, naselja i prostorni raspored, arhajska, tradicionalna i drutva u razvoju, materijalna sredstva, komunikacije i mediji, arhitektura. INSTITUCIJE - pravna pravila i naela, moralna shvaanja, religijski sustavi, politike i gospodarske institucije, drutvene i profesionalne uloge, neformalna pravila i obrasci. KOLEKTIVNE PREDOBE - drutvene vrijednosti i ideali, miljenja i ideologije, legende i mitovi, vjerski znaci i simboli, politiki simboli... 2. Tipovi solidarnosti Dirkem polazi od tva tipa solidarnosti, mehanike i organske, a ta se dva pojma uklapaju u evolutivnu shemu koja razlikuje primitivna drutva s minimalnom diobom rada od razvijenijih, u kojima je podjela rada uzela vei zamah. Ako uzmemo pravo kao indikator, moemo se lake orijentirati u toj shemi koja operira s diobom rada, stupnjem razvoja drutva, vrstama solidarnosti i nainima kako pravo odrava potrebu za drutvenom
14

kohezijom. Da bi to postigao Dirkem se slui pojmom ''sankcija'' i dijeli ih na dvije vrste: represivne i restitutivne. Na taj nain dolazimo i do dvije vrste prava: represivno i restitutivno. 3. Vrste prava REPRESIVNO PRAVO - prevladava u manje razvijenim, plemenskim drutvima i karakteriziraju ga jaki osjeaji zatite i povrede drutvenih dobara, kao to su imovina, ivot i slobodapripadnika zajednice. Takav se tip prava svodi na kazneno i manjim dijelom na upravno i javno pravo.Staroidovska i biblijska tradicija upuuje kako je to pravo bilo strogo i kako je primjenjivalo otre sankcije. RESTITUTIVNO PRAVO - sastoji se u sutini iz zahtjeva za popravljanje tete i uspostavom prijanjega stanja.Takvo pravo je cjelokupno graansko, postupovno, ustavno i upravno pravo. 4. Odnos izmedju oblika drustvenosti i vrste prava Dirkem je svoju shemu tipova i prava solidarnosti zamiljao kao osnovu za empirijska istraivanja. Tako bi se prema njemu moglo mjeriti koliki je udar represivnog prava u nekomu pravnom poretku. Meutim, kasnija su etnografska istraivanja opovrgla tu evolutivnu shemu te se pokazalo da se upravo u najmanje razvijenim arhainim zajednicamapojavljuje vrlo malo represivnog prava. Dirkemova je shema neupotrebljiva i zbog neprecizne definicije prava i njegovih komponenata. Sagledavajui danas njegovu tezu o kristalizacijidrutvenih veza, do koje u modernim drutvima dolazi putem institucija, moe se prihvatiti teza da je pravo indikator takvog stupnja drutvenog razvoja u kojemu postoji potreba da semoralni osjeaji dopune i stabiliziraju putem pravnih normi. Anomija Od svih teorijskih uopivanja kojima se sluio Dirkem, najplodniji se pokazao pojam anomije. Kao termin u doslovnom znaenju, rije ''anomija'' upuuje na neki nedostatak normi, njihovo nepostojanje ili neprihvaanje. Dirkemovo je shvaanje anomije dvoznano i on se slui tim pojmom ve u svome prvom veem djelu O diobi drutvenog rada, a kasnije ga je modificirao u Samoubojstvu. U prvom znaenju anomija se odnosi na prijelazno stanje drutva kada se raspadakohezija, koju on oznauje kao mehaniku solidarnost. U takvu jednoobraznom stanju drutva, nerazvijena dioba rada prua malemogunosti pojedincima za drutveni uspon i oni su svi zajedno podvrgnuti moralnim i vjerskim normama koje se prihvaaju kao neizbjene. 5. Pod- tipovi u okviru dva glavna tipa pravnog regulisanja i formi solidarnosti Dirkem razlikuje izvjesne podtipove u okviru dva glavna tipa pravnog regulisanja I formi solidarnosti. Tako u okviru restituivnog prava Dirkem stavlja jedno prema drugom ugovorno pravo I pravo koje prevazilazi ugovor( porodicno pravo, pravo radnickih sindikata, ustavno pravo itd). Organska solidarnost se prema Dirkemu moze da razvrsta u ono sto se naziva ugovorenom ili omedjenom solidarnoscu I u intenzivnu I pozitivnu solidarnost , koje se moze oznaciti I kao solidarnost koja se uzajamno prozima ili cini djelimicnu fuziju. 6. Osnovne ideje u radu Dva zakona krivicne evolucije U radu Dva zakona krivine evolucije, odvojio je dravu od bilo koje organske solidarnosti i naglasio njenu nezavisnu ulogu kao iniocau evoluciji kazni u mjeri u kojoj je ona zasnovana na dominaciji.Intenzitet kazne, po dananjem shvatanju, postaje izraeniji to je tip drave na niem stupnju i to je apsolutnija centralna vlast. Postoje dva tipa nezavisnih inilaca u kriminalnoj evoluciji. I poto su nezavisni, djeluju nezavisno, a ponekad ak i u suprotnim pravcima. Pri tome je teko uoiti u nekim sluajevima prelaenje iz nieg ka viim tipovima, stvarno smanjenje intenziteta kazne koje bi se oekivalou emu igra ulogu i neutralisanje dejstva drutvene
15

organizacije djelovanjem dravne organizacije. Prema tome represivne sankcije ne moraju uvijek da se razviju kao funkcija mehanike solidarnosti, niti je drava uvijek nuna manifestacijaorganske solidarnosti. 7. Tipovi sveobuhvatnog drustva Dirkem je postavio problem diferencijalne sociologije prava time to je uspostavio klasifikaciju ''drutvenih tipova koji su kvalitativno razliitijedan od drugog'' i to je prouavao ''pravne sisteme'' koji odgovaraju svakome od ovih tipova. Ovdje se on bavi pravnom tipologijom sveobuhvatnih drutava, te razlikuje: 1. Tip jednostavnog polisegmentarnog drutva, koje se stvara ponavljanjem rodova, tj. horde integrisane u veu cjelinu(Australijanci i Irokeza) 2. Tip jednostavno komponovanog polisegmentarnog drutva, u kome se spaja nekoliko plemena 3. Tip dvostruko komponovanog drutva polisegmentarnog karaktera, kao to su gradovi, unije konfederacija, plemena 4. Tip organizovanog drutva sastavljenog posredstvom jednog sistema dejstvujuih cjelina, pojedinci su integrisani u grupe, ne zbog svojih odnosakoje diktira porijeklo, ve zbog posebne prirode njhove drutvene aktivnosti.

ORIU 1.Sociologija prava I filozofija prava On je bio u stanju, da u osnovi, pomiri sociologiju prava sa filozofijom prava, nimalo ih pri tome ne mijeajui.Taka vezivanja izmeu njih po njemu je institucija. Sa filozofske take stanovita, ba u instituciji moramotraiti objektivne pravne vrijednosti i ideje, posebno mnogostruke manifestacije ideja pravde i poretka, koje sainjavaju idealni element cjelokupnog prava. Sa socioloke take stanovita, u samoj instituciji dostiese promjenljiva ravnotea izmeu ponaanja i sila, pa tu i opserviramo uzajamna proimanja i konvergencijesvijesti u slubi ideja. 2. Institucija Institucija predstavlja, u pravom smislu, isto spontani, dinamiki i konkretni element cjelokupnog prava.Ona je najdublji i najmanje kristalizovani nivo drutvene stvarnosti prava, suprotstavljen svakom intelektualnomematizmu. Predstavlja i ''kvalitativno trajanje, kontinuitet'', i ono stvarno u ivotu prava, tj. njegov pravi ''ontoloki'' element. Oriu govori o dva tipa institucija, a to su ''institucija grupa'' - drutvena tijela i ''institucija stvari'' - odnosi sa drugima.Kroz ovu razliitost on obrauje problem oblika drutvenosti. 3. Tipovi institucija INSTITUCIJA GRUPA - fenomen uzajamnog proimanja individualnih svijesti, proganjanih zajednikom idejom i zajednikimmislima o istoj stvari. Ovo djelimino spajanje svijesti Oriu kvalifikuje kao zajedniko optenje, zajednitvo, to je terminkome on pridaje trostruki smisao. esto je institucija grupe skrivena ispod ugovorne forme. Institucija grupa, da bi uivala pravopostojanja i mogla da stvara svoj autonomni okvir drutvenog prava, ne mora u svojoj spoljnoj akcija da bude priznata kao ''pravnolice''.
16

INSTITUCIJA STVAR - ostvaruje kao i sve institucije-grupe ''objektivne ideje'', a posebno ideju komutativne Pravde. Meutim, njensocioloki temelj je drugaiji. U ovom sluaju okrenuti smo ''odnosima s drugima'', izvan grupnih institucija, tj. odnosima izmeugrupa ili pojedinaca koji u sutini ostaju nezavisni jedni od drugih, reciprono razdvojeni, a njihova povezanost ne ide dalje od komuniciranja, za razliku od zajednitva. Tu je vie zastupljena unutar-mentalna psihologija, nego kolektivni um. Do cjeline ne dolazi na osnovu ''odnosa sa drugima'', iz kojih ne moe nastati nikakva mo. 4. Slojevi akata drame personifikacije grupe Oriu, sasvim suprotno od Digija, proklamuje da fundamentalna stvarnost grupa ima karakter subjekata prava, pa zatim traisocioloko objanjenje za ''fenomen pravne personifikacije cjelina''. Ovdje ponovo pribjegava svojoj sociologiji nivoa dubina, razlikujui etiri sloja akata ''drame personifikacije grupe'', koji odgovaraju njenim dubinskim slojevima kojh ima etiri. Najdublji sloj grupe je spontano ''temeljno zajednitvo'' koje ini osnovu svake organizacije i personifikacije kao ''objektivnaindividualnost. Sljedei sloj nad prethodnim je organizacija koja iz njega nastaje i koja predstavlja drutvenu mo, ije djelovanje ona rasporeuje.To je akt ''inkorporacije'', kad drama personifikacije zastaje ovdje, organizovana suprastruktura postaje asocijacija dominacije, nedovoljno ukorenjena u ''temeljnom zajednitvu'', ''inkorporacije''; to podrazumijeva trijumf demokratske saradnje u okviruorganizacije i organizovanu suprastrukturu pretvara u ''kolektivno pravno lice'' za koje je osobeno slobodno pridruivanje lanova.Konano, posljednji akt drame personifikacije grupe jeste pripisivanje grupi svojstva ''pravne linosti'' koje slui za spoljanju upotrebu. U ovom sluaju grupa se predstavlja ''kao jednostavna jedinica'', podloena ''odnosima s drugima''.

MARX 1.Definicija prava Kako istie V. Hugh Collins u studiji o marksistikom shvaanju prava(1892.), nerijetko se uje da marksistike teorije prava zapravo nema. Prvo treba istai da se sutina Marxova pristupa sociologiji odnosi na gospodarsku strukturu i one odnose koji proizilaze iz te ekonomske infrastrukture.Drugi razlog za oskudnost marksistikog doprinosa teoriji i sociologiji prava je injenica da se sam Marx rijetko i samo uzgred u svojim radovima doticao prava.Za razne pokuaje osmiljavanja koherentne marksistike teorije drave i prava veina autora polazi od pretpostavke da je pravo osebujna normativna pojava,koja vai i postaje djelotvorna putem prisile i institucija dravnog karaktera. Noviji marksistiki pristupi uzimaju u obzir i relativnu samostalnost prava i drave od interesnih konfiguracija. Tako neki marksisti priznaju da pravo slui i potrebama cijelog drutva, odnosno njegovoj sistemskoj integraciji. Ipak, i uz raznovrsnostpristup, velika se veina marksista slae u miljenju da se pravo ne moe sagledavati formalistiki, odnosno samo kao normativna pojava nego da je za njegovoznanstveno obuhvaanje bitna perspektiva drutvenih odnosa. 2. Pravo I ideologija Shvaajuu pravo kao fenomen a posteriori, mnogi ga marksisti promatraju i kao ideologiju. To bi znailo da je pravo, kao i kultura openito, uvjetovanoekonomskom infrastrukturom. Time se dolazi i do teze o ''lanoj svijesti'' koju je Marx zastupao razmatrajui fetiizam robe. Zato bi prema nekim marksistimapravna ideologija pod platom formule jednakosti graanskoga i drugog prava samo maskirala stvarne drutvene nejednakosti. 3. Pravo i politika Neki autori su vie pozornosti usmjerili vezi izmeu prava i politike, odnosno problematici drutvene moi. Drava i pravo bi tako bili sredstvo ostvarivanja dominacije, pri emu se drava pojavljuje kao tradicionalna
17

represivna institucija. Problematika gospodstva i legitimiteta pristuna je naroito u ranog Habermasa, Poulanzasa i Focaulta. 4. Slabosti marksistickih pristupa pravu Najvea je slabost marksistikih pristupa pravu proturjeno shvaanje odnosa izmeu ekonomije kao infrasktruktures jedne strane, i prava i kulture kao superstrukture s druge. Naime, ako pravo smjestimo u sistemsku nadgradnju, ondase postavlja pitanje znaenja vlasnitva kao pravne struktrue. Ono za klasini marksizam spada u temelj proizvodnihodnosa. Ovu se proturjenost pokualo premostiti razlikovanjem dvije vrste vlasnitva: vlasnitvo kao ekonomskogodnosa i vlasnitva kao pravnog prisvajanja.

NOJMAN 1. Osnovne karakteristike moderne drave Modernoj dravi svojstvene su dvije karakteristike: postojanje sfere suvereniteta i postojanje sfere oslobodjene od nje. Ukoliko suverenitet postoji, govorimo o dravi kao takvoj. Suverene drzava postoji nezavisno od borbi razliitih grupa koje postoje na nivou drustva. Jedino moderna drzava stiti drzavu cuvajuci svoje granice. Ona osvaja nova trzista i proizvodi unutranje jedinstvo uprave i prava, razara lokalne i partikularne vlasti, istiskuje crkvu iz svjetovne sfere, stara se o tome da borbe izmedju drutvenih grupa ostanu unutar odredjenih granica ili se priklanja iskorjenjivanju jedne od drutvenih grupa ukljuenih u borbu, ako stane na stanovite da je to zbog dobra drave. Moderna drava priznaje u odlucujucim periodima svoje egzistencije izvjesna ljudska prava tj jamci izvjesno podruje slobode od drzave. Njoj je potrebna ekonomska sloboda radi razvoja proizvodnih snaga.

2. Pojam vladavine prava , vladavina prava i suverenost. Ljudska prava i podvodjenje svih akata drave pod opte norme ine ono sto je znano kao vladavina prava. I suverenost i vladavina prava su konstitutivni elementi moderne drzave. Ali, one se ne mogu pomiriti medjusobno, jer najvisa moc i najvise pravo ne mogu se u jedno te isto vrijeme realizovati u zajednikoj sferi. Sve dotle dok se suverenost siri, nema prostora za vladavinu prava. Svaki pokusaj da se postigne njihovo medjusobno pomirenje suoio se sa nerazrjesiim kontradikcijama. Ukoliko se, s druge strane vladavina drave postavlja kao sinonimna sa vladvinom prava, nemogue je shvatiti dravu kao suvereno i autonomno tijelo, nezavisno od postojecih drutvenih snaga.

3. Prirodno pravo Prirodno pravo je samo teorijska forma za bilo koju politicku ideju. Validne norme kako prirodnog tako i pozitivnog prava odgovaraju interesima odredjenih grupa i imaju funkciju legitimisanja pozicija u vlasti koje su one stekle. Teorija drustvenog ugovora opravdava suverenitet a teorija prirodnog prava opravdava slobodu ljudi od mijesanja drzave. Teoreticari prirodnog prava su zeljeli da opravdaju drzavu a teoreticari drustvenog ugovora su zeljeli da opravdaju slobodu. Figis je postavio sljedecu tezu: Primum mobile je bio religiozni element: Graanska prava su sekundarna i predstavljaju sredstva za neki cilj. Ugovor je baza drzave te otuda prirodno pravo mora prethoditi drzavi, sto imlicira da, prema njegovom stanovnictu, prirodno pravo ligitimizuje ne samo slobodu, vec i prinudu na strani drzave. Zakon dakle nije samo zapovijest vec i glas razuma.
18

4. Pravo Svojim prinudnim karakterom pravo se razlikuje od obiaja i morala. Drzava nije jedini kreator prava , zato sto prinudni karakter drzave predstavlja samo jedan mimenat prava, a ne pravo kao takvo. Drustvene norme postaju pravne norme jedino pomocu priudne sile drzave. Sve pravne norme imajuci sociolosku validnost imaju i juridicku validnost. Iz socioloske perspektive pravna norma proizvodi ocekivanje koje se, ustvari realizuje prinudnom masinerijom drzave. U filozofskom smislu pravo se moze odrediti kao relnost cija je funkcija sluzba ideji prava. Ideja prava sadrzi, s jedne strane, zahtjev za pravdu a s druge strane zahtjev za zadovoljenje vitalnih ljudskih i drzavnih potreba u razlicitim sferama drustvenog zivota.

19