USMENA

(FOLKLORNA)

KNJI!EVNOST,

skup

tradicijskih !anrova kazivanih ili pjevanih (u !ivoj izvedbi ili zapisu). Usmeno knji!. stvaranje razli"ito se imenuje (narodna ili pu"ka poezija, narodna knji!evnost, narodno stvarala#tvo, folklor, foklorna knji!evnost, knji!evni folklor, usmena knji!evnost, tradicijska verbalna umjetnost, verbalni folklor i dr.). Od romantizma naziv narodna knji!evnost ("e#$e poezija)

podrazumijeva arhai"ne oblike usmenih tradicija. Naziv narodna poezija upotrijebio je M. de Montaigne (XVI. st.) za vrlo heterogene vrste pjesama. Moderno poimanje potje"e od J. G. Herdera (XVIII. st.), koji spominje narodno pjesni#tvo, narodnu poeziju, narodnu pjesmu (1778. i 1779. Nar. pjesme Volkslieder; posmrtno izd. 1807. Glasovi naroda u pjesmama Stimmen der Vlker in Liedern). Pojam narod (njem. Volk) upotrebljava Herder kao skupnu oznaku za stvarala"ke nositelje tradicije. Romanti"ki pojam prirodne poezije (Naturpoesie) kao vrijednosnu kategoriju stvaraju bra$a Grimm i izjedna"uju s njome i narodnu i nacionalnu poeziju. Tekstovi se prilago%uju idealnim modelima stila nar. pjesni#tva, shva$enog kao neindividualna poezija koja spontano izvire iz nar. du#e. Vi#ezna"nost atributa narodno proistje"e iz romanti"kog razumijevanja pojma narod. Engl. rije" folk ozna"uje slabije obrazovane pripadnike #irih dru#tvenih slojeva, negda#nje ni!e stale!e (narod, puk). Razli"ite

zna"enjske nijanse rije"i narod povezuju se u pojedinim jezicima i s poimanjem nar. poezije. Termin folklor "esto pokriva duhovnu ili sveukupnu nar. kulturu. Za amer. folkloristiku pojam narod (folk) ozna"uje svaku skupinu ljudi koja ima neki zajedni"ki "imbenik zanimanje, jezik, religiju i na toj osnovi izgra%enu zajedni"ku tradiciju. Atribut narodno podvrgava se kritici zbog romanti"arske neodre%enosti (G. B. Bronzini) i zamjenjuje se atributom tradicijsko (tradicijska kultura). Usmena knji!evnost predmet je znanosti o knji!evnosti, lingvistike, folkloristike, etnologije, kulturne antropologije, sociologije i povijesti. Kao usmenu knji!evnost razmatrala je pojam folklora i prou"avala je komparativnim postupcima, utemeljenim na

me%unar. tipovima pripovijedaka, tzv. finska #kola (K. Krohn, A. Aarne). R. Jakobson i P. Bogatirjov uputili su na izvanknji!evne funkcije te utrli putove promatranju folklora kao komunikacijskoga procesa. Propp je jedan od za"etnika strukturalizma. Pod utjecajem rus. folklorista K. &istova i komunikacijski usmjerene amer. kontekstualne folkloristike (A. Dundes, D. Ben-Amos) M. Bo#kovi$-Stulli slu!i se nazivom usmena knji!evnost, koja se priop$uje usmeno u izravnoj kontaktnoj komunikaciji i tradicijski se prenosi. Time je izra!ena i opozicija prema pisanoj knji!evnosti, tekstovi koje su fiksirani i prenose se tehni"kim na"inima komuniciranja. Promatrano u kontekstu, djelo usm. knji!evnosti

traje koliko i njegova izvedba, a svaka je izvedba ujedno i nova kreacija. Razlikovanjem triju razina analize verbalnoga folklora (prema A. Dundesu: tekstura, tekst, kontekst) otvara se pristup tuma"enju zapisa iz pro#losti. Posebnost usm. knji!evnosti i njezine sinkreti"ke naravi otvara pitanje knji!evne, umjetni"ke funkcije. Prema strukturalisti"kim raspravama (R. Jakobson, J. Muka'ovsk() u umjetnosti je, posebice u poeziji, estetska, odnosno pjesni"ka funkcija odre%uju$a, dominantna, ali nije jedina, dok se u ostalim podru"jima "ovjekova djelovanja estetska funkcija mo!e javiti kao podre%ena i sporedna. Usm. knji!evnost, uronjena u situacije stvarnoga !ivota, ne iscrpljuje se pjesni"kom (estetskom) funkcijom. U prirodnome kontekstu umjetni"ka je komunikacija katkad obilje!ena signalima i oznakama: uvodne i zavr#ne formule, struktura radnje, poseban na"in interpretiranja glasom (npr. recitativ, izmijenjena intonacija, napjev i dr.). Usm. knji!evnost samo dijelom i uvjetno pripada umjetnosti jer se sve vi#e shva$a kao jezik a ne djelo, proces a ne produkt, govorni/izvedbeni "in s gusto kodiranim zna"enjima a ne samo transkribirani tekst. No, u sekundarnim oblicima, primjerice u zbirkama tekstova ili u studijama uklopljenim u knji!evnopov. korpuse mogu$i su naglasci gdje prevladavaju svojstva jezi"ne umjetnine, stvarala"ke uporabe jezika.

Hrvatsku usmenu (folklornu) knji!evnost (bajke, pripovijetke, predaje, legende; obredni i dramski dijalozi; epske i lirske pjesme, balade i romance; poslovice, zagonetke i dr. usmeni !anrovi) obilje!avaju i odre%uju duboko prepletene pov. veze i razli"ite tradicije: mediteranske, srednjoeuropske, panonske i balkanske, pa otuda izviru distinktivna svojstva i posebnost. Usmena se knji!evnost ipak ne mo!e ome%iti samo tim elementima niti odrediti prema obi"no nesigurnu podrijetlu pojedinih tekstova. Specifi"no hrvatskom "ine je jezik (s trima narje"jima: "akavskim, kajkavskim i #tokavskim) na kojemu su je pripovjeda"i ili pjeva"i zapamtili i potom dalje prenosili, te pojedinosti iz doma$e sredine. Proteklih stolje$a zapisani su mnogi tekstovi, "esto na temelju naknadnoga sje$anja. Rijetki su zapisi nastali za vrijeme samih izvedbi, u prigodama kad se pjeva ili pripovijeda. Tako je naj"e#$e sa"uvan ili prepri"an samo verbalni dio, bez dovoljno podataka o izvedbi, kontekstu, glazbi, plesu ili namjeni. Usm. pjesme i pri"e nisu kolektivna djela naroda, nastala na nedoku"iv na"in samo u drevnoj i neodre%enoj pro#losti. Te se pjesme i pri"e katkada "uju i od na#ih suvremenika koji u njih unose i nove sadr!aje i promjene. "anrovi usmene knji!evnosti. Odre%uju ih izvedbene situacije, usmeni na"in postojanja, prepletenost s izvanknji!. funkcijama. Najbli!i su im srednjovjekovni knji!. !anrovi, koje je uvelike odre%ivala njihova uporaba (bogoslu!je, pravna i diplomatska

praksa, izvedbe na dvorovima i u svakodnevnu !ivotu), javljali su se podjednako kao knji!. pojave i !ivotna svakodnevica (D. Liha"ov). Usmenoknji!. !anrovi odre%uju se: prema primarnim funkcijama (V. Propp); prema opsegu i slo!enosti odvajaju se formule i forme, a potonje prema medijima izvedbe razlikuju forme pripovijedanja, scenske i glazbene forme (H. Bausinger); kao kombinacije epskoga, lirskog i dramskog uz uva!avanje verbalnoga, glazbenog, mimi"kog, plesnog folklora (V. Gusev); prema hijerarhijskom sustavu od skupina umjetni"kih rodova do individualnih tvorevina (V. Voigt); kao iskazi elementarnih ljudskih psihi"kih potreba, kao trajne kategorije ljudskog duha (K. Ranke). Definiraju se i kao jednostavni oblici koji prethode slo!enim oblicima razvijene knji!evnosti (A. Jolles). Folklorni !anrovi imaju vlastite strukture, a svako ih dru#tvo mo!e napuniti prikladnim kulturnim, povijesnim i simboli"kim sadr!ajem (D. Ben-Amos). )anrovi usm. knji!evnosti dinami"ni su "esto se ne pokoravaju krutim i strogo definiranim modelima. Nisu idealna izvanvremenska pojava. Tradirani tekstovi svaki se put ponovno oblikuju u trenutku izvedbe. Usmenoknji!. !anrovi nisu podjednako zastupljeni u svim hrv. krajevima. Primjerice, epska je poezija znatno rje%a na panonskome podru"ju nego na dinarskome i dijelu jadranskoga. Iako su tipovi i

motivi pripovijedaka me%unarodni, pripovjeda"i im daju osobni, lokalni i nac. pe"at, koji se mo!e prepoznati i na razini jezi"nog izri"aja i na razini sadr!aja. Tako u me%imurskim nedavno zapisanim bajkama prepoznajemo te#ke gospodarske prilike na selu s po"etka XX. st., a u dalmatinskima se zrcali sredozemni ambijent te svijet ribara i pomoraca. U hrv. pri"ama, kao i op$enito u europskima, javljaju se, unutar me%unarodnih poznatih

pripovjeda"kih si!ea, povijesne i lokalne osobitosti te stvarne pov. osobe (car Dioklecijan, carica Marija Terezija, Josip II., car Franjo Josip, Miho Pracat, bogati prekomorski trgovac iz Dubrovnika), preple$u se stvarni do!ivljaji pripovjeda"a s fikcijom koja se crpi iz pri"e (poglavito u pri"ama iz priobalnih dijelova Hrvatske o morskim pustolovinama, morskim sirenama i "udovi#tima te o "udesima prekomorskih zemalja). Stvarni pov. doga%aji (selja"ke bune, ratovi) interpretirani se kroz vizuru pu"kog pripovjeda"a stvaraju$i na neki na"in usm. povijest (engl. oral history). Lokalne predaje fikcionalizacijom oduhovljuju poznata mjesta i "uvaju sje$anje na najstariju povijest. Usmena tradicija "uva u okolici Splita sje$anje na antiku i cara Dioklecijana, kao #to su predaje uz rijeku Neretvu pro!ete mo"varnim krajolikom i reminiscencijama na anti"ki grad Naronu. Teme i motivi hrv. mitskih (demonolo#kih, mitolo#kih) predaja tako%er su dijelom me%unarodni, ali i regionalno razli"iti. Coprnice

i grabancija#i sa sjeverozapada Hrvatske razlikuju se od vje#tica, sve$ica, mora, dobrica, su%enica i vijora u Slavoniji; istarski krsnici vode svoje no$ne ratove sa #trigunima na sjevernim dijelovima Jadrana; mitsko dijete u crvenoj kapici ponegdje je vra!i$ak, a ponegdje je dobar, u rasponu od malika (u Istri i Sloveniji) kao dobrog duha podzemlja koji "uva blago, preko dobro$udno obijesnih maci$a ili ma&i$a (u srednjem dijelu Dalmacije) i tintilina (na dubrova"kom podru"ju), do macarola (macaruo), opasnog duha nastalog od nekr#tene ili poba"ene djece (na krajnjem jugu Jadrana). &ak i me%u vrlo rasprostranjenim vilama, vje#ticama i vukodlacima zamjetne su regionalne razlike. Prozni knji!evni izraz javlja se i u vicevima i #aljivim pri"icama, a i u govornim !anrovima koji ve$inom nemaju izrazito knji!. obilje!ja, kao #to su pri"anja o !ivotu. Na prijelazu izme%u proze i stiha nalaze se mali oblici poput poslovica i zagonetki, u kojima ritmiziranje olak#ava pam$enje. Poslovice i uzre"ice daju naglaske svakodnevnom razgovoru, a odlikuju se kratko$om i jezgrovito#$u. Obredni dramski tekstovi uglavnom su stihovani, kao i tekstovi koji su ponekad nastali pod utjecajem pisane knji!evnosti (poput kor"ulanske More#ke ili pa#ke Robinje) i nisu podlo!ni ve$im promjenama od izvedbe do izvedbe. Hrv. epska poezija dijeli mnoga formalna i sadr!ajna obilje!ja sa #irom ju!nosl. epikom, a i neke opjevane junake (Janko Sibinjanin,

Marko Kraljevi$, Novak, Ivo Senjanin). U pjesmama se mije#aju ikavski, ijekavski i ekavski oblici, ponekad "ak u istome stihu. Novija istra!ivanja pokazuju da na hrv. jadranskome podru"ju postoji epska tradicija koja se po mnogo "emu razlikuje od poznatije epike dinarskih krajeva. Usm. epika obuhva$a

desetera"ku juna"ku epsku poeziju s tematikom iz davne pro#losti i iz hajdu"ko-usko"kih bojeva. Epske pripovjedne pjesme sadr!ajem su katkada bliske bajkama. Pjesme dugoga stiha, bugar#tice, zapisane u XVII. i u XVIII. st., tematski su bliske desetera"kima, no svojim su izrazom osebujne. Balade u hrv. usmenoj knji!evnosti nisu tako "este kao u na#ih zapadnih susjeda, a mogu nastati i kra$enjem epske pjesme, te tako za!ivjeti u usmenoj tradiciji ako se prilagode !anru balade. Usm. lirika bitno se razlikuje od lirike izvan tradicijske kulture. Razlike su manje zamjetne uspore%uju li se zapisi s pisanim djelima, ali u usm. izvo%enju dolazi do izra!aja povezanost verbalne sastavnice s glazbom i plesom. Usmena je lirika dijelom vezana uz obi"aje godi#njeg ciklusa (npr. bo!i$ne i uskrsne pjesme, kolede i druge ophodne pjesme) te !ivotnog ciklusa (uspavanke, svadbene pjesme, naricaljke), kao i uz radne obi"aje (!etela"ke, pjesme uz okretanje !rvnja, uz "ehanje perja i dr.). Postoje i pjesme pojedinih zanimanja (npr. mornarske ili vojni"ke pjesme) te

obredne pjesme prporu#a ili dodola koje u su#nim razdobljima zazivaju ki#u. Terminom folklorno kazali#te "esto se obuhva$aju obi"aji i obredi, igre i predstave. Slabljenjem magijske funkcije iz obreda ili obi"aja i u novije se doba ra%a kazali#te, nastaje drama, a uporaba maske, lutke i pokreta pribli!ava folklorne glumce suvremenom

profesionalnom teatru. Usmena knji!evnost nije vezana samo za selja"ke slojeve jer postojao je (a i danas postoji) folklor i drugih stale!a i zanimanja te dru#tvenih i generacijskih skupina. Moderna folkloristika, uz stare !anrove, posve$uje pozornost i suvremenim narativnim !anrovima: #aljivim pri"ama o lokalnim zbivanjima (facende u knjizi J. Bo!ani$a), autobiografijama, iskazima prognanika i izbjeglica (R. Jambre#i$ Kirin), svakida#njim pri"anjima (M. Bo#kovi$-Stulli), glasinama, prepri"avanjima i usm. odjecima si!ea iz masovnih medija, urbanim predajama (M. Bo#kovi$-Stulli, Lj. Marks), analizi popularnog #tiva (D. Ze"evi$), dje"jim vicevima, pripovjeda"kim postupcima, metanaraciji, mimici i pokretu u pri"anju, regionalnim obilje!jima, odnosu pisanoga i usmenoga, visokoga i niskoga. Zapisivanje i objavljivanje. Povijest usm. knji!evnosti mogu$e je tek djelomi"no posredno rekonstruirati iz zapisa i u prepletanju s pisanom knji!evno#$u. Istra!iva"i su nastojali nadvladati opreku usmeno pisano: rekonstrukcijom opisa usmene i slu#ne stvarnosti,

od ant. i srednjovj. pjesni#tva pa do zapisa iz XIX. st., pokazano je da zapisiva"i i prepisiva"i nisu bili tek nepouzdani mehani"ki prenositelji sadr!aja u pisanome su mediju kreativno sudjelovali u preoblikovanju usm. zapisa. Predaja o dolasku Hrvata u dana#nju postojbinu, predvo%enih petoricom bra$e i dvjema sestrama, najstarije je pisano

svjedo"anstvo o hrv. usmenim tradicijama (O upravljanju Carstvom De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta iz X. st.), a takve rodovske predaje nalazimo i u usm. tradiciji. Iz srednjovjekovne hrv. knji!evnosti u usmenu su knji!evnost urasle biblijske legende, legende o Bogorodi"inim "udesima, o svecima i mu"enicima, legende o svecima za#titnicima pojedinih gradova, o sveta"kim "udesnim izlje"enjima i izbavljenjima. Sli"no je i u pobo!nim pjesmama iz rukopisnih i kasnije tiskanih pjesmarica, koje se promijenjene javljaju i u najnovijim zbirkama usm. poezije. Me%u starim apokrifnim tekstovima, s "estim odjecima u kasnijem usm. pripovijedanju, va!na je dualisti"ka pri"a iz dvaju hrv. glagoljskih zbornika (Petrisova iz 1468. i "gombi$eva iz XVI. st.), jedan od najstarijijih poznatih tekstova o dualisti"kom stvaranju !ivotinja. Mnoge legende i pri"e iz doba hrv. srednjovjekovne knji!evnosti zapisivane su i u popularnim zbornicima pou"ne i crkvenoretori"ne proze za sve$enike i laike, od sr. vijeka pa sve do kasnoga baroka.

To su najve$im dijelom manje ili vi#e slobodno prepri"ani sadr!aji pou"nih pri"a, egzempla (exemplum), preuzetih od europskih kr#$anskih autora, a funkcija im je bila poticanje pobo!nosti. Mnogi su od tih sadr!aja slu#anjem bili prihva$eni na propovjedima, a poslije su ve$im dijelom preno#eni usm. putem i duboko su urasli u hrv. usmenu tradiciju: o zlom sinu koji je pred ocem skrio pe"ena kopuna pa je za kaznu isko"ila !aba s pladnja i zalijepila se za sinovljev obraz; o nezahvalnom sinu kojega je mati proklela da ga poslije smrti ne prime ni zemlja ni more; o pjevu rajske ptice #to ga slu#a redovnik misle$i da je pro#lo tek nekoliko trenutaka, a bje#e tomu sto godina; o !ivom "ovjeku koji se nakon vi#e od sto godina vra$a u svoje mjesto s onoga svijeta, ne znaju$i da je bio tamo, i vi#e ni#ta ne mo!e prepoznati. Zabilje!ena je i #aljiva pri"ica o momku koji nikad nije vidio !enu, pa po!eli gusku misle$i da je to ime za !enu. U usmenoj su tradiciji za!ivjeli i prenosili se u raznolikim transformacijama mirakuli i legende o "udesima Bla!ene Djevice Marije: bajka o djevojci bez ruku; usmena legenda o pobo!noj !eni, koju Majka Bo!ja zamijeni kad ju je mu! poku#ao prodati vragu; parodija legende o grije#noj i pokajanoj redovnici. Pla&evi, pasionske pjesme i drame, pjesme o prepiranju du#e i tijela ili one o posljednjem, stra#nom sudu prisutne su u usm. izvedbama do danas.

U sudskom dokumentu o procesu vje#ticama u *ibeniku 1443. citira se lat. prijevod govornih formula ljubavne magije. Prvi poznati zapis usmenih lirskih stihova na hrvatskome nalazimo u fragmentu rugalice u tu!bi obitelji Gu"eti$a dubrova"kim gradskim sucima 1462. *ibenski humanist i latinist J. *i!gori$ skupljao je (me%u prvima u Europi), te s I. Naplavi$em preveo na latinski, ilirske poslovice (rkp. je izgubljen). U rukopisnom djelcu O smje#taju Ilirije i o gradu 'ibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487). hvalio je *i!gori$ poslovice, naricaljke, svadbene i ljubavne pjesme, cijene$i ih vi#e od najboljih anti"kih uzora, a opisao je vezanost usm. pjesama uz obi"aje i rad te ulogu tih pjesama u svakodnevnom !ivotu. U #klavunskim naseobinama u ju!noj Italiji zapisao je 1497. R. de Pazienza fragment prve hrv. bugar#tice, navodno pjevane uz ples, o tamnovanju vojvode Janka. Hrv. renesansna knji!evnost crpi katkada i stihove i motive iz usm. tradicije i ugra%uje ih u svoj korpus. Tako su neke teme i motivi onodobne !ive usm. knji!evnosti pre#li u pisani medij, ali nerijetko se i pamtili ili ponovno vratili u svoje ishodi#te usmenost. Zbornik Nik#e Ranjine (XVI. st.) uklju"uje i nekoliko pjesama na narodnu, slobodno stiliziranih nar. pjesama. Zadranin P. Zorani$ u pastirskom romanu Planine (1536) spominje dvije nar. pjesme, ali i predaje, prete!no etiolo#ke (o postanku lokaliteta i njihovih naziva), te o "udesnom sjemenu paprati koje se mo!e skupiti samo u

ivanjskoj no$i i o kumu koji je kumu ukrao slamu, pa se trag i danas vidi na nebu. U Ribanju i ribarskom prigovaranju (1556) P. Hektorovi$ navodi poslovice, zagonetke, pitalice, zdravice i po"asnice te dvije bugar#tice (o Kraljevi$u Marku i bratu mu Andrija#u, te o Radosavu Siverincu), uz opis dvojice nar. pjeva"a i prvi opis konteksta izvedbe; u pismu prijatelju dodaje i notni zapis. U Vili Slovinki (1613) J. Barakovi$ objavljuje hrv. bugar#ticu o majci Margariti. I ostali hrv. renesansni i barokni knji!evnici iz Dalmacije (M. Dr!i$, S. Bobaljevi$, J. Palmoti$ i dr.) uzimali su teme iz usm. tradicije (o apsurdnoj ljekariji, o fiktivnom pla$anju za fiktivni dobitak, #aljivu pri"u o pomokrenim kru#kama), motive iz lokalnih legendi, predaja, vjerovanja i anegdota. &esto su spominjali fantasti"na bi$a i osobe s nadnaravnim mo$ima (vilenice, more, uroci, vukodlaci, planinske vile, vje#tice) iz usm. predaja, prilagodiv#i ih onodobnim knji!. stilovima. Prepletanje vlasteoske i pu"ke kulture vidljivo je u usporedbi Robinje, drame H. Luci$a, i istoimene pa#ke pu"ke drame koja se i sada izvodi. Danas se smatra da je tekst pa#ke drame mla%a, folklorizirana varijanta Luci$eve. Motiv o zarobljenoj te potom oslobo%enoj djevojci "est je u usm. poeziji dalmatinskog podru"ja. Erlangenski rukopis s vi#e od 200 nar. pjesama (epskih i lirskih) nastao je u prvoj pol. XVIII. st., pribli!no kad i dubrova"ka rukopisna zbirka bugar#tica Popijevke slovinske +. Matija#evi$a i J.

Betondi$a. S kraja XVIII. st. datiraju dvije rukopisne zbirke iz Po!ege (Po!e#ki zbornik I. Perviza iz 1798. i Zbornik Tome Kraljevi$a) u kojima se preple$u tradicijske usmene i gradske pjesme, a svjedo"e o svojevrsnoj knji!. modi ku$nih rukopisnih pjesmarica. J. Bajamonti, splitski zapisiva" nar. pjesama i napjeva, uspore%ivao je Homera s na#im epskim pjesmama (Morlakizam u Homera Il morlacchismo dOmero, 1797). +. Feri$ preveo je 37 nar. pjesama na latinski, a u lat. basnama obra%ivao na#e poslovice, uz izvorne citate. Tal. putopisac A. Fortis objavio je i preveo Asanaginicu (Goetheov njem. prepjev objavio je J. G. Herder 1778). Fortisov rad utjecao je i na eur. knji!evnu modu morlakizma (P. Mrime, Ch. Nodier). F. K. Frankopan jedan je od prvih hrv. knji!evnika koji su posegnuli za formom epskoga deseterca, motivom nar. pjesme poslu!io se P. Ritter Vitezovi$ u "etvrtom dijelu Odiljenja sigetskoga (Gospodi&na Sofija i oral), a F. Grabovac u Cvitu razgovora naroda i jezika iliri&koga, aliti arvackoga (1747) uklopio je dvije dulje te jednu kra$u epsku pjesmu. Najpoznatiji hrv. pu"ki pisac, A. Ka"i$ Mio#i$, objavio je 1756. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, s vlastitim desetera"kim i dvjema narodnim epskim pjesmama, "etiri godine prije djela Ulomci drevnih pjesama (Fragments of Ancient Poetry, 1760), #kotskoga predromanti"kog pjesnika J. Macphersona koje je

potaknulo intenzivno zanimanje za usm. knji!evnost. Neke Ka"i$eve desetera"ke pjesme na#le su se u va!nim onodobnim eur. izdanjima. U doba prosvjetiteljstva, u XVIII. st., J. W. Valvasor i G. F. Tommasini, u djelima na njema"kom, odnosno tal. jeziku, svjedo"ili su o hrv. istarskim vjerovanjima i pripovijedanju. U sjevernoj Hrvatskoj sve$enik i kroni"ar B. A. Kr"eli$ zabilje!io je predaju o postanku Zagreba, a u kronici Annuae donio, ve$inom kao skepti"an svjedok tih doga%anja, anegdote iz onodobnoga Zagreba, lokalne zgode, mitske predaje te legende. M. P. Katan"i$ u zbirci pjesama Jesenji plodovi (Fructus auctumnales, 1794) objavio je Popivke narodne i Proste. Pjesme iz skupine Popivke narodne sadr!e stilizirane usmene lirske pjesme. U XVIII. st., u doba probu%enog predromantizma tal. putopisac A. Fortis bilje!i u Putovanju po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774) i neke usmeno preno#ene predaje: o dvjema vje#ticama koje su pekle ljudska srca i o domi#ljatom lopovu. Varijante su zapisane u istome kraju u Dalmatinskoj zagori jo# i sredinom XX. st. I. Lovri$ u djelu Bilje#ke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa (objavljenome na talijanskome u Veneciji 1776) donio je prikaze nar. obi"aja, zapise predaja i opise pripovjeda"kih situacija. Oba su djela imala sna!an odjek u europskoj romanti"arskoj knji!evnosti.

Sustavno zapisivanje i istra!ivanje nar. tradicije, prije svega pjesama, a kasnije i pri"a i ostalih usmenoknji!. !anrova, po"inje u Hrvata u prvoj polovici XIX. st. i povezano je s bu%enjem nac. svijesti (Lj. Gaj). Upitnik, koji je 1851. objavio I. Kukuljevi$ Sakcinski bio je poticajem za upoznavanje lokalne povijesti i kulture te usmenih pri"a, pjesama i vjerovanja, ozna"uju$i prekretnicu i kraj hrv. preporodnog razdoblja. Odgovori na taj upitnik sadr!avaju usm. pri"e, vjerovanja (o vilama, vje#ticama, vukodlacima, kugi, mori), pjesme i obi"aje, "ime je zapo"elo njihovo sustavno prikupljanje i istra!ivanje. V. Jagi$ objavio je potom rezultate komparativnoga filolo#ko-kriti"kog prou"avanja usm. pri"a. Govorom F. Ra"koga u Jugoslavenskoj akademiji 1889. i osnivanjem Odbora za tradicionalnu literaturu (poslije Odbor za narodni !ivot i obi"aje) te pokretanjem publikacije Zbornik za narodni !ivot i obi&aje Ju!nih Slavena 1896. bili su stvoreni okviri i za sustavno bilje!enje i prou"avanje usmenoknji!. !anrova. Istra!iva"ke temelje nudila je Osnova za sabiranje i prou&avanje gra%e o narodnom !ivotu A. Radi$a (1897). U Zborniku za narodni !ivot i obi&aje objavljeno je vi#e etnografskih studija i monografija s obiljem usmenoknji!. gra%e (Otok kraj Vinkovaca, Samobor, Lobor, Prigorje, Poljica, Bukovica, Vrbnik, Kastav#tina i dr.) te mno#tvo manjih prinosa.

MH objavljuje u deset svezaka Hrvatske narodne pjesme (1896 1942), urednici kojih su bili I. Broz, S. Bosanac, L. Marjanovi$ i N. Andri$. Velik dio prikupljenih pjesama i pri"a "uva se u rukopisima. U rukopisnoj ostav#tini Lj. Gaja mnogo je

usmenoknji!. gra%e (ponajvi#e poslovica i pjesama; objavio N. Bonifa"i$ Ro!in 1973. u knji!ici Gaju#a). Gaj je prema sje$anju zapisivao usm. predaje o svojem zavi"aju i bajku o ma$ehi i pastorci, dok predaja o &ehu, Lehu i Mehu dolazi iz lat. rukopisa. S. Vraz kao skuplja" i kriti"ar bio je pod utjecajem J. G. Herdera, "e#. preporoditelja i V. Stefanovi$a Karad!i$a. U XIX. st. na hrv. prostoru kao zapisiva"i usmenoknji!. gra%e istaknuli su se V. Babuki$, L. Ili$ Oriov"anin, D. Karaman, I. Kukuljevi$ Sakcinski, F. Kurelac, M. Ma!urani$, F. Mikuli"i$, M. Pavlinovi$, D. Rakovac, M. Stojanovi$, R. Strohal, R. F. Plohl-Herdwigov, M. Topalovi$, M. Valjavec, J. Vol"i$ i dr. Prva hrv. zbirka lokalnim jezikom i stilom zapisanih pripovijedaka iza#la je na kajkavskome 1858, a prikupio ih je u Vara!dinu i okolici M. Valjavec. Autenti"ne zapise pri"a objavili su kasniji skuplja"i R. F. Plohl-Herdwigov te poglavito R. Strohal. F. Mikuli"i$ objavio je donekle stilizirane bajke iz primorskog dijela Hrvatske na "ak. narje"ju, dok su pripovijetke u zbirkama M. Stojanovi$a vrlo slobodno prepri"ane. Zapisi iz Istre J. Vol"i$a iz sredine XIX. st. tek su nedavno djelomice izdani.

Na na"in starih rukopisnih pjesmarica sa"injen je Pismar narodni A. F. Ala"evi$a i njegovih potomaka, bogata i neobjavljena zbirka nar. pjesama iz Dalmacije s ve$im udjelom epike. U rukopisu su ostale i va!ne zbirke nar. pjesama iz Dalmacije N. Tommasea i *. Ljubi$a te B. Glavi$a. Me%u najistaknutijim prou"avateljima usm. knji!evnosti bili su V. Jagi$ i T. Mareti$. U prvoj pol. XX. st. usmenom su se knji!evno#$u bavili N. Andri$, S. Banovi$, F. Fancev, P. Grgec, F. Ile#i$, I. Mil"eti$, M. Murko, A. *im"ik i dr. U hrv. knji!evnosti XIX. i XX. st. nalaze se manje ili vi#e slobodne obrade ili vlastite kreativne interpretacije folklornih tema i motiva u romanima i pri"ama, pjesmama (M. Bogovi$, A. *enoa, A. Kova"i$, V. Korajac, D. *imunovi$, V. Nazor, A. G. Mato#, M. Krle!a, M. Juri$ Zagorka, I. Brli$ Ma!urani$, M. Budak, I. Raos, I. Bre#an, S. *najder, I. Aralica). Istra!ivanje usmene knji!evnosti. Usmena je knji!evnost (s nazivom narodna) bila posredno prisutna u nastavi na zagreba"kom Filozofskom fakultetu jo# od #kol. godine 1875/76 (A. Pavi$), a kolegij nar. knji!evnost (u okviru studija jugosl. jezika i knji!evnosti) uveden je 1950/51. Usmena je knji!evnost sa svojim !anrovskim obilje!jima tuma"ena i prou"avana kao dio filol. znanosti s naglaskom na estetskoj sastavnici i u kontekstu hrv. pisane knji!evnosti (T. &ubeli$, J. Kekez). Terenskim se istra!ivanjima u okviru fakultetske nastave i novim zapisima bavi

S. Botica, poti"u$i studentsko zapisivanje, a monografski zahva$a i rubne !anrove (epitafe i grafite). U drugoj pol. XX. st. usm. knji!evnost uglavnom se prou"avala u Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku). U prvome razdoblju (194870), uz intenzivno bilje!enje i snimanje prete!no po selima (N. Bonifa"i$ Ro!in, O. Delorko, M. Bo#kovi$-Stulli), postupno i povezano s tim znanjima ja"alo je teorijsko promi#ljanje (M. Bo#kovi$-Stulli, D. Ze"evi$). Zapisi iz toga doba postali su temeljnim korpusom hrv. usmene ba#tine u XX. st. i bili su podlogom za teorijsko zasnivanje kontekstualne folkloristike. Poslije 1970. ja"a interdisciplinarni znanstv. pristup koji usmenu knji!evnost smatra suvremenim i dinami"nim procesom svakodnevice, uza sa"uvan sluh za mijenu folklora u povijesti. U Usmenoj knji!evnosti (u knj. Povijest hrvatske knji!evnosti, 1978), M. Bo#kovi$-Stulli prikazala je usmenu knji!evnost kao posebnu cjelinu u sklopu povijesti hrv. knji!evnosti, a uz teorijski uvod opisala je odjeke usm. knji!evnosti u pisanoj, utjecaje pisane na usm. knji!evnost te me%usobna prepletanja od srednjovj. po"etaka, zavr#iv#i razdobljem sustavnih istra!ivanja i bilje!enja u XIX. st. U knjizi Pri&e i pri&anje iste autorice (dopunjeno izd. 2006) sli"nim je postupkom razmotrena hrv. usmena proza.

Filolo#ka se istra!ivanja dopunjuju klasifikacijama te razmatranjem tekstova u kontekstu izvedbe (T. Peri$-Polonijo), stilisti"kim istra!ivanjima proznih !anrova (Lj. Marks), a pod utjecajem performativne antropologije zasniva se etnoteatrologija (I. Lozica). Naratolo#ki zaokret od ekskluzivnog istra!ivanja usmene

knji!evnosti prema cjelini usmene tradicije (dakle i usm. neknji!evnim oblicima) bio je najavljen 90-ih god. XX. st., a nastala je i nova (interdisciplinarna, humanisti"ka) znanstv. paradigma koja je pismom postmoderne etnografije u ratnim uvjetima te!ila prevladati dihotomiju folkloristike i etnologije (M. Vel"i$, I. Prica, L. &ale Feldman, R. Jambre#i$ Kirin). Nastali su radovi koji kulturolo#ki nadilaze prija#nje granice folkloristike. Primjetan je i svojevrstan povratak semanti"koj interpretaciji u svjetlu knji!evne (i kazali#ne) antropologije (D. Duki$, S. Deli$, L. &ale Feldman). Usmene se tradicije istra!uju u djelima hrv. knji!evnika (M. Bo#kovi$-Stulli, Lj. Marks). Tiskaju se kriti"ka izdanja iz rkp. kolekcije MH, monografije iz Zbornika za narodni !ivot i obi&aje te reprezentativni izbori u ediciji Stolje$a hrvatske knji!evnosti. Stari se zapisi revaloriziraju i kulturolo#ki preispituju (poglavito predaje i njihov odnos prema mitolo#kom), a otvaraju se i nove teme: bioetika, istra!ivanja koncepcije djetinjstva, bajke u dje"joj knji!evnosti (S. Marjani$, J. Markovi$, M. Hamer#ak).

LIT.: M. Bo#kovi$-Stulli, Usmena knji!evnost, u knj. Povijest hrvatske knji!evnosti, I, Zagreb 1978; ista, O pojmovima usmena i pu"ka knji!evnost i njihovim nazivima, u knj. Usmena knji!evnost nekad i danas, Beograd 1983; Lj. Marks i I. Lozica, Finitis decem lustris Pola stolje$a folkloristi"kih (filolo#kih, etnoteatrolo#kih i njima srodnih) istra!ivanja u Institutu, Narodna umjetnost, 1998, 35/2; isti, Usmena knji!evnost, u knj. Z. Vitez i A. Muraj, Hrvatska tradicijska kultura na razme%u svjetova i epoha, Zagreb 2001. Lj. Marks i I. Lozica