1.

UVOD
Sedamdesetih godina prolog stoljea ameriki je komunikolog, Frank Dance identificirao i sistematizirao vie od sto definicija ljudske komunikacije (Wood, 2001., str. 22.). Upravo ta razliitost i brojnost definicija ukazuje na sloenost i sveobuhvatnost fenomena komunikacije te na mnotvo specijalistikih teorija i subdisciplina koje problematiziraju komunikaciju. Unato tome veina je strunjaka, na elu s autorom Watzlawicom, dola do konzensusa smtatrajui da je komuniciranje conditio sine qua non, odnosno uvjet koji je neophodan za ljudski ivot i drutveni poredak (Vreg. 1991). Prema tome, aposteriori zakljuujemo da je ovjekovoj egzistenciji, inherentna kao konstitutivna njezina znaajka- komunikacija, to znai da u bit ovjeka i njegova opstanka pripada i potreba za komuniciranjem. O povezanosti ovjeka i kominikacije moemo najvie zakljuiti iz same povijesti komunikacije koja je ujedno i povijest ovjeka jer je komunikacija osnova i pokreta civilizacijskih i socijalizacijskih procesa i prema mnogim povjesniarima i komunikolozima njen razvoj predstavlja pravi motor ljudske povijesti (Gozzini, 2001., str. 18.). Marshall McLuhan, kojeg mnogi prvim smatraju teoretiarem filozofije medija, navodi etiri faze povijesti ljudske komunikacije od kojih je prva potpuno usmena faza koja oznaava pretpismenost plemenskog razdoblja. Drugu fazu naziva razdoblje ifriranja pisma koje obuhvaa period od Homera do danas, dok je trea faza nazvana Gutenbergovo doba ili doba tiska od 1500. do 1900. Posljednja je faza elektronikih medija koja poinje na prijelazu u 20. stoljee nakon to su Bell i Gray 1876. patentirali nacrt prvog telefon; Hertz 1887. otkrio elektromagletske valove; Marconi ih 1901. poslao beinim nainom preko Atlantika i Fleming 1904. izumio vakumsku cijev jer su ta su otkria omoguila pojavu radija i masovne komunikacije koja je dovela do dananjih virtualnih svjetova (Coupland, 2012.) Pratei McLuhanovu podjelu, u ovom e se seminarskom radu nastojat pribliiti oblici ljudskog kominiciranja kroz povijest s naglaskom na najznaajnije dogaaje, izume i osobe koje su utjecale na sam razvoj komunikacije.

2. KOMUNIKACIJA U ANTIKOJ GRKOJ I RIMU

Uoavajui znaaj govora kao temeljnog oblika ljudske komunikacije i osnovnog sredstva za posredovanje poruka i informacija antiki filozofi pokuavaju objasniti taj komunikacijski fenomen nastojei istovremeno unjaprijediti komunikativnu govornu praksu.

2.1. Antika Grka

Kao prvi narod koji je razvio visoki stupanj demokracije stari su Grci govor tretirali kao osnovni nain komunikacije te je ovaj period obiljeen nastankom prvih djela o govornitvu, prvih govornikih kola te davanjem posebnog drutvenog statusa za najbolje govornike koje se u Grkoj nazivaju retoriarima. Retoriari se u staroj Grkoj koriste s tri nivoa govora: niskim koji podrazumijeva uobiajeno komuniciranje u narodu, srednjim, odnosno slubenim razgovorom i visokim koji obuhvaa javnu komunikaciju s ciljem nastanka dviju specifinih utjecanja na mase. Stara se Grka takoer smatra mjestom

govornih aktivnosti: debate i polemike. Debata podrazumijeva prezentaciju to snanijih argumenata u propisanoj demokratskoj proceduri, ali i prihvaanje tuih argumenata ukoliko su vri i loginiji. Grci su pod polemikom podrazumijevali sukob na javnoj sceni dvaju razliitih shvaanja koji se sastoji od obrane svog i napada na tui stav, a tek se kasnije se pod ovim pojmom poeo shvaati svaki sukob u javnoj komunikaciji

2.1.1. Sokrat i komunikacija

U povijesti i razvoju kominikacije velike zasluge pripadaju Sokratu koji je usprkos zabranama prakticirao i pouavao retoriku pa atenskim trgovima. Kada je prozvan da kvari mlade svojim govorima postao je prvi filozof osuen na smrt te je prema rijeima grkog pjesnika i biografa Diogena bio ovjek jake volje koji , kada mu je to omogueno, nije pobjegao iz zatvora ve je svoje prijatelje izgrdio to plau nad njegovom sudbinom i ostajui u tamnici drao je one divne govore. (Laertije, 1979.) Iako nita nije napisao, Sokrat, njegova filozofija i sljedbenici u kolama koje su nastale iz njegovog uenja te njegov utjecaj na drutvenu misao, bili su predmet prouavanja i pisanja filozofa i povjesniara. Sokratova filozofija je dijaloka. Ona se odvija u razgovoru sa svojim sagovornicima. U razgovoru Sokrat nailazi na brojne tekoe: na oholost prividnog znanja, besmisao povlaivanja, DRUTVO / SOCIETY

Medianali, Vol. 5 (2011), No. 10 132 uvjerenje da se zna ono to se ne zna, tromost uobiajenog naina predoavanja, itd., tvrdi Enver Halilovi, istiui komunikolokospoznajnu dimenziju Sokratove filozofske aktivnosti: Sokratov razgovor kao metoda spoznaje ima dvije komponente, dvije karakteristike. Prva, dovoenje sagovornika do znanja o svom neznanju, do svijesti da ne zna ono to obino misli da zna. Ova karakteristika Sokratove metode razgovora naziva se ironijom. Druga, sagovornik, korak po korak, izvlai iz sebe znanje koje nije znao da ima i tako dolazi do neprotivrjenog opevaljanog znanja. Ova karakteristika Sokratove metode naziva se majeutikom. (Halilovi, 2004., str. 58.) Intencija ovog rada ne ide u dublje analize misli mudrog Sokrata. Na ovom mjestu dostatna je konstatacija