ILIRIK U ODRAZU KR_ANSKE KNJIEVNOSTI

Vicko Kapitanovi Sveuilite u Splitu

Ba tina prea snano oblikuje svijest buduih pokoljenja. To vrijedi i za kr anstvo kao povijesnu religiju. Nedostaju, meutim, opsenijie studije o ranokr anskim shvaanjima i o njihovu odrazu na dana nju religioznost na podrujima gdje danas ive Hrvati. Taj je nedostatak potaknuo autora da poku a saeti prikaz dru tveno religioznog stanja na podruju rimskog Ilirika i prikazati ga u izboru ranokr anskih spisa. S tim se prilogom ujedno eli ukljuiti i u proslavu 1700. obljetnice smrti sv. Dujma i skupine salonitanskih muenika.

O rimskom Iliriku pisano je vrlo mnogo.1 Onima koji se bave povije u poznat je i itav niz kr anskih pisaca koji su u svojim djelima spominjali Ilirik ili su opsenije raspravljali o utjecajnim ljudima iz Ilirika. Pa ipak je prosjenom itatelju teko pronai te tekstove razbacane u velikim inozemnim zbirkama izdanj kr anskih pisaca. A ako do njih i dou, veini ostaju nedovoljno pristupani zbog potekoe razumijevanja jezika. To me potaklo da sam pred vie godina priredio, tada za studente Franjevake visoke bogoslovije u Makarskoj, opsenu zbirku tekstova kojom bih im olakao pristup zabiljeenoj davnoj predaji i svojedobnim svjedoanstvima o nekadanjim vjerskim zbivanjima. Jedan tekst iz te zbirke objavila je svojevremeno Sluba Boja,2 a drugi su tekstovi ostali u rukopisu. Zbirku povijesnih vrela o starokranskoj Saloni prikupio je Milan Ivani evi, ali su i ta vrela tiskana samo u izvorniku bez prijevoda na hrvatski. 3 Izdanje vrela o Iliriku jo nedostaje. ini se zbog toga opravdanim objavljivanje ovoga teksta, koji se pojavljuje o 1720. obljetnici ere muenika, ili Dioklecijanove ere, odnosno uoi 1700. obljetnice muenitva salonitanskog biskupa sv. Dujma i drugih ilirskih muenika. Da bi tekstovi bili razumljivi i prosjenom itatelju nuno ih je bilo popratiti opisom tada njih politikih i religioznih zbivanja.

1Opirna literatura moe se nai u J. WILKES, Iliri , Split 2001.; V. D. RENDI-

MIOEVI, Iliri i antiki svijet, Split, 1989.; R. KATII, Illyricum mythologicum, Zagreb, 1995.; R. ROGO_I, Veliki Ilirik (284-395) i njegova konana dioba (396437). Kritina istraivanja Ilirika iz kasnije povijesti Rimskog carstva, Zagreb 1962. 2V. KAPITANOVI, Prepirka vjernika Heraklijana sa sirmijskim biskupom Germinijem, Sluba Boja, 35 (1995) 333-346. 3M. IVANI_EVI, Povijesni izvori, Salona Christiana, Split 1994, 105-195.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

KRATKI PREGLED POLITIKIH ZBIVANJA

Dalmacija i Panonija spadale su meu najodlinije provincije rimskog carstva. Kako su s istoka provinciji prijetili barbari, u Saloni je stolovao legatus Augusti koji je imao vojniku i civilnu vlast. U nemirnim vremenima vojni zapovjednici iz tih pokrajina uspjevali su se probiti do carske asti. Tako je panonski upravitelj, Lucius Septimius Severus, proglasivi se sinom Marka Aurelija, uspio 193., u godini etiriju careva, preuzeti carsku vlast oslanjajui se upravo na svoje panonske postrojbe. Vojni zapovjednici u Panoniji poput Pakacijana i Decija posizali su za carskom vlau. Deciju, koji je potjecao iz okolice Sirmija to je i uspjelo (249-251). Virtus Illyrici (Ilirska vrlina) koju je isticao u natpisu na svojemu novcu nije ga uspjela dugo odrati na vlasti jer je poginuo u ratu protiv Gota. Tijekom III. stoljea vojnika i civilna vlast su razdijeljene kako bi se budnije mogle uvati granice. Ve u vrijeme cara Galijena (254-268), umjesto carskog namjesnika ( legatus augusti) na elu pokrajine se nalazio naelnik ( praeses provinciae) s civilnim ovlastima u Saloni i zapovjednik na granici ( dux Illyriciani limitis) s vojnim ovlastima. Ugled vojnih asnika je narastao do te mjere da ih je vojska i mimo rimskoga senata veoma esto nameala za careve. Klaudije II. Gotski, podrijetlom iz Dalmacije ili negdje iz junog Ilirika, prije nego je postao car (268-270) obnaao je slubu zapovjednika itavog Ilirika ( dux totius Illyrici) . Zavrio je svoje dane u Sirmiju, a panonske su legije izabrale 270. za cara Aurelijana (Lucius Domitius Aurelianus). Roen je vjerojatno u Sirmiju ili njegovoj okolici, a u dravu je uveo dominat ( Dominus et Deus ). Nakon njegove smrti u Bitiniji gdje je 275. poginuo u ratu protiv Perzijanaca, u kratkom vremenu su se smijenila dvojica careva, a zatim je na prijestolje do ao Ilir Prob (Marcus Aurelius Probus, zvan Aequitius, 276-282). Ubijen je nedaleko Sirmija, a vojska je izabrala za cara prefekta pretorija, Ilira, Kara (Carus, 282-283). Slubu praeses a Provinciae obnaao je 282284 Konstancije Klor, koji je kasnije takoer postao car, to takoer rjeito govori o vanosti te rimske pokrajine. Nakon Karove smrti naslijedili su ga sinovi: Numerianus na Istoku (283-284) i Carinus (Mali Kar) u Galiji (285), koji se morao boriti s Julijanom za vlast u Panoniji a potom i s Dioklecijanom (Gaius Valerius Aurelius Diocletianus, 284-305), koji je uspostavio trajniju vlast u rimskom carstvu. Panonac je i Maksimijan (Marcus Arelius Valerius Maximianus) kojega je Dioklecijan 286. pridruio sebi za Augusta, a Iliri su bili i Galerije i Konstantin koje je Dioklecijan pridruio svojoj vlasti imenovav i ih cezarima. Dioklecijan je 297. razdijelio carstvo na 4 prefekture, 13 dijeceza i 116 provincija. Dalmatinska pokrajina podijeljena je na dvije Praevalis sa sjeditem u Skadru i Dalmatia sa sjeditem u Saloni,

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

pripojena dijecezi zapadnog Ilirika i prefekturi Italije. Na sjeveru je Trajanova dioba Sjeverne i june Panonije doivjela nove podjele. U sjevernom dijelu nekadanje Prve Panonije ( Panonia Prima ) koja se sterala juno od Dunava bio je glavni grad Sabaria (Szombathely). Na danjanjem hrvatskom podruju nedaleko Drave nalazio se vaan grad Iovia (Ludbreg) koji je vrlo rano dobio svoga biskupa. Od Prve Panonije odijeljen je juni dio pod nazivom Savia. Glavni grad Savije bio je Siscia (Sisak). Druga Panonija ( Panonia Secunda) od koje je na njezinu sjeveroistonom dijelu nastala nova pokrajina Valeria i nadalje se sterala od Dunava do preko Save. Glavni joj je grad bio Sirmium (Srijemska Mitrovica). Aemona (Ljubljana), koju Plinije Stariji oznaava kao panonski grad, u Konstantinovo vrijeme pripala je Italiji. Gradovi su u vrijeme dopiranja kr anstva bili potpuno romanizirani a takav je bio ubrzo i preostali dio podruja naroito uz ceste. Dok su starosjedioci vjerojatno zadrali svoj nain ivota i obiaje u selima daleko od gradova, ivot je u gradovima organiziran u razliitim zajednicama ( collegium). Istiu se kolegiji obrtnika. Kolegiji su odravali svoje sastanke u dvoranama zvanim schola (gr. scolh,4). Od toga e, moda, kasnije nastati rije kola ( schola) kojom su se oznaavale bratov tine u vrijeme mletake i austrijske vladavine u Dalmaciji. Od odjee je u bogosluje prihvaena posebna odjea koju su nosili za vrijeme bogosluja akoni i biskupi, a nazivala se po Dalmaciji dalmatika ( dalmatica).

ZAPISI O KR_ANSTVU U ILIRIKU DO STJECANJA SLOBODE 313. GODINE

Kr anski navjetaj stie u Ilirik pomorskim i kopnenim putevima.5 Pomorskim putevima se prvenstveno evangeliziraju gradovi na Jadranu i u bliskoj unutranjosti do Siscije (Sisak) dok u Panoniju, uz vjerovjesnike koji moda do Jadrana stiu pomorskim putem, vei dio stie kopnenim putem iz Makedonije dolinom Vardara i Morave ili s Crnog mora dolinom Dunava.

Vijesti o navje taju evanelja u Dalmaciji Nemamo preciznih izvora kad se kr anstvo poinje iriti u Dalmaciji i Iliriku. Pavao u Poslanici Rimljanima tvrdi: Tako sam od

4Rije prvotno oznaava mir, dokolicu, a potom i posao i mjesto koji su bili vezani

uz to kao predavanja i kola. 5O najranijem irenju kr anstva i sustavu cesta v. P. SINISCALCO, Il camino di Cristo nellimpero romano, [Bari] 1987, 37-41.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio Evanelje Kristovo.6 Rije sve do, (me,cri) najvjerojatnije iskljuuje Ilirik, premda sv. Jeronim izriito tvrdi da je Pavao bio u Iliriku7. No njegova je tvrdnja vjerojatno zasnovana na navedenom tekstu, pa i njezina vrijednost ovisi o izvoru.
Nema osnove ni tvrdnja nekih pisaca koji su pokuali dokazati da je sv. Pavao dok su ga vodili u Rim doivio brodolom na Mljetu, jer je sljedee pristani te nakon produenja putovanja bilo Sirakuza, a ne neka od dalmatinskih luka, pa je prirodno drati da je to bio otok Malta kako navode svi povjesniarri i prevoditelji Djela apostolskih. Prema Drugoj poslanici Timoteju u Dalmaciju se zaputio Pavlov suradnik Tit,8 meutim neki znanstvenici zabacuju Pavlovo autorstvo ove poslanice u ovakvom obliku, drei da je ona ovakav oblik mogla dobiti tek u Domicijanovo vrijeme. Prema tome i dokaz preuzet iz poslanice ne bi imao jaku snagu dokaza. ak se i oblik rijei Dalmacija, kako je zapazio Zeiller, vrlo rijetko upotrebljavao u slubenim rimskim nazivima i prevladavala je rije Ilirik kao to nalazimo u Pavlovoj poslanici Rimljanima9. Najvjerojatnije, slijedei trag gornjih dviju Poslanica i Djela apostolskih, sv. Epifanije pripisuje Pavlovu drugu sv. Luki da je navjeivao evanelje u Dalmaciji 10.

Poeci kr anstva u Istri i i prve vijesti o Panoniji

Vjerojatno istovremeno, ili ne to kasnije, kad i u Dalmaciji kr anstvo se irilo i po Istri i Panoniji, uz Dunav i Dravu, kao i uz cestu koja je kroz dananju Bosnu vodila od rimske Salone do Sirmija. Po svoj prilici i tamo su ga uz misionare pronosili vojnici, trgovci i putnici. Spomen na njih nije se saavao. No, do potkraj III. stoljea

6Rim 15, 19. [] w[ste me

avpo. VIerusalh.m kai. ku,klw| me,cri tou/ vIllirikou/ peplerwke,nai to. euvagge,lion tou/ Cristou/ . 7E. HIERONYMUS, S. Epistola LIX, Ad Marcelllam, Patrologia Latina, 22, Parisiis 1877, 589. In omnibus locis versabatur: cum Thoma in India, cum Petro Romae, cum Paulo in Illyrico. 8 2 Tim. 4, 10. Dhma/j ga.r me evgkate,lipen avgaph,saj to.n nu/n aivw/na( kai. evporeu,qe eivj Qhssaloni,ken Krh,skhj eivj Gallati,an( Ti,toj eivj Dalmati,an. 9 J. ZEILLER, Les origines chrtiennes dans la province Romaine de Dalmatie, Paris 1908, 4. 10EPIPHANIUS, ep. S., Adversus Haereses, Haeres. LI, 11. Patrologia Graeca, XLI Paris 1863, 909 [] kai. khru,ttei prw/ton evn Dalmati,a( kai. Galli,a kai. evn VItali,a kai. Makedoni,a)

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

kr anstvo se u Istri proirilo. Krajem III. i poetkom IV. stoljea ono je dalo i nekoliko svjedoka koji su svoje vjerovanje potvrdili muenikom smru. Prvi spomen kr anstva u Panoniji upravo je vezan uz rimske vojnike potkraj vladavine Marka Aurelija. U vrijeme Aurelijeve borbe protiv Kvada 174. godine Legio XII Fulminata, na la se u pogibelji, skapavajui od ei u bezvodnom kraju, opkoljena neprijateljima. Poganski i kr anski vojnici te legije dali su se arko na molitvu, nakon ega je nenadano do la oluja koja je pomela Kvade, a Rimljanima priskrbila tako potrebnu vodu za pie. udo s ki om pripisivali su vojnici svojim molitvama. Poganski Rim vidio je u tom zatitu boga Jupitra, pa je na stupu Marka Aurelija u Rimu, na Piazza Colonna, dogaaj prikazan tako da Jupiter Pluvius alje ki u na rimske vojnike. Kr anski pisci, Apolinar iz Hierapolisa, Euzebije Cezarejski, Tertulijan i Jeronim11 prenose, meutim, vijest prema kojoj je rimska XII. legija u Panoniji bila u potpunosti kr anska pa su prema tome kr ani izmolili ki u. U svakom sluaju moe se zakljuiti da su neki vojnici dolazili s Istoka ve kao kr anii irili veselu vijest u Panoniji i Dalmaciji.

Vijesti o irenju kr anstva u III. i poetkom IV. stoljea

Iz primorskih dijelova Dalmacije kr anstvo se irilo uz rimske ceste i prema unutranjosti, tj. na podruje dananje Bosne, a vjerojatno ak i prema dananjem Srijemu i Slavoniji. 12 Prema nekim podacima ini se vjerojatnim da se kr anstvo proirilo u Panoniji ve u vrijeme cara Valerijana kad je mogao biti muen sv. Euzebije biskup u Vinkovcima ( Cibalae). Papa Gaj (283-296), prema velikoj vjerojatnosti, potjee iz Dalmacije, pa bi se po tom dalo zakljuiti da se kr anstvo na istonoj obali Jadrana u drugoj polovici III. stoljea ve dobro ukorijenilo. To dokazuju i ostaci oratorija u privatnim kuama u Saloni i Zadru. Pa
11ESEBIUS PAMPHILI, Historia Ecclesiastica V,5, Patrologia Graeca, XX, Paris 1857,

441. Enchiridion fontium historiae Ecclesiasticae antiquae, Barcinonae-Friburgi Brisg.-Romae-Neo Eboraci 1965, n. 432-433; S. F. TERTULIANUS, Apologeticum 5, 812, Enchiridion fontium, n. 177; Ad Scapulam, 4, 10, Enchiridion fontium, 218; E. HIERONYMUS, S., Chronicon, ad a. Chr. 175, Enchiridion fontium, n. 628. 12Moda se u legendarnom opisu sv. Venancija u Martirologium Hispanicum krije zrnce istine, ako narbonsku oblast u Galiji zamjenimo (kako je ve upozorio Farlati) s Naronom u Dalmaciji: [] cum in Galliam Narbonensem [i.e. regionem Naronensem], negotiis instantibus, Pano niasque lustraturus abiisset, apud Dalmatas martyr effectus []. Usp. D. FARLATI, Illyricum Sacrum, I, Venetiis 1751, 563-564, 566.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

ipak, poslije apostolskih vremena gube se spomeni o navjeivanju evanelja u Iliriku, a nedostatak vrela nodopunit e ma tovitost i religiozne potrebe pojedinih Crkava. One su se, na temelju gore spomenutih tekstova, natjecale kako dokazati svoje apostolsko porijeklo, jer su uz to bile povezane posebne povlastice. Natjeui se s velikim gradovima na Jadranu, Akvilejom, koja je svojatala za svog osnivaa sv. Marka i s Ravennom, koja je navodila kao svog osnivaa sv. Apolinara, uenike sv. Petra, Crkva u Splitu stvorila je legendu o sv. Dujmu, Crkva u Ninu o sv. Azelu, crkva u Srijemskoj Mitrovici o sv. Epenatu i sv. Androniku, tobonjim uenicima sv. Petra, a s njima su se natjecale i ostale Crkve.

DOMUS ECCLESIAE U SALONI, III. st . (prema B. Gabrieviu)

Do kraja IV. st. osnovano je u Iliriku jo nekoliko novih kr anskih zajednica meu kojima Serdica (Sofija), Naissus (Ni ), Remesiana (Bela Palanka), Viminacium (Stari Kostolac kod Poarevca), Singidunum (Beograd), Mursa (Osijek) i Sabaria (Szombathely), a vjerojatno i Parentium (Pore) u Istri. 13

Doba muenika - legende i stvarnost

U Iliriku su zasvjedoeni brojni muenici. Podaci o muenicima iz III. stoljea su nesigurni i ovijeni legendama. Poznatiji muenici iz tog razdoblja su sv. Euzebije biskup u Cibalama (Vinkovci), sv. Mavro (Maurus) poreki biskup i sv. Venancije, moda biskup u Naroni (Vid kod Metkovia) ili Saloni (Solinu kod Splita). O ostalim muenicima, koji se tuju u Poreu (Eleuterije, Projekt, Akolit, Dimitrije, Julijan), Puli (German), Rovinju (Eufemija) i drugim istarskim mjestima podaci su jo nesigurniji. U vrijeme Dioklecijanove vladavine mueni su sveenik Montan u Singidunumu (26. oujka), mjesni biskup Irenej (6. travnja), akon Demetrije i skupina djevica u Sirmiju (6. travnja), Polion u Vinkovcima (Cibale), sisaki biskup Kvirin, koji je pogubljen vjerojatno oko 303. godine ( 5. lipnja), biskup Viktorin iz Ptuja (Petavium [2. studenog]), solinski muenici: biskup Dujam, sveenik Asterije, akon Septimije, tangar Anastazije, zatim Feliks, Viktor,
13O ustrojstvu Crkve u Iliriku sa starijom literaturom v. R. BRATO, Razvoj

organizacije zgodnjekranske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja, Zgodovinski asopis, 40 (1986) 363-396; Ch. PIETRI, La gographie de lIllyricum ecclsiastique et ses relations avec leglise de Rome (Ve-VIe sicles), Villes et peuplement dans lIllyricum protobyzantin, Rome 1984, 21-62.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Gajan, Paulinijan, Antonijan i Telije o kojima nemamo pobliih podataka a Jeronimov Martirologij navodi jo dosta drugih muenika u Podunavlju.14

PAULINIJAN, TELIJE, ASTERIJE, ANASTAZIJE (VENANCIJE I DUJAM, DRUGI S LIJEVA I DESNA U KONKI) MAVRO, S EPTIMIJE, ANTIOHIJAN I GAJAN NA MOZAIKU ORATORIJA SV. VENANCIJA UZ KRSTIONICU SV. I VANA LATERANSKOGA U RIMU (FARLATI, I, 579 i 581. tab V i VI. Montaa V. Kapitanovi)

S Konstantinovim preuzimanjem vlasti prestaju progoni kr ana. Porijeklom iz Ilirika, kao i mnogi drugi carevi prije njega, Konstantin vraa i Crkvi u svojoj domovini slobodu. Ilirik daje Crkvi osloboditelja. I upravo iz Ilirika potjeu meu prvima vidljivi znakovi Konstantinova obraenja. Sisaka kovnica novca iskovala je 317/318. god. novac na kojem je Konstantin prikazan s kacigom na kojoj je vidljiv Kristov monogram.15

OD SLOBODE CRKVE DO AVARSKO-SLAVENSKOG

OPUSTO_ENJA

Provalom Huna pokrenuli su se germanski narodi (poetak seobe naroda). Zapadni Goti ili Vizigoti, koji su ve ranije bili pokranjeni, ili su primili kr anstvo u vrijeme biskupa Wulfile (341383), primljeni su u carski savez. Ubrzo, meutim, dolaze u sukob sa svojim zatitnicima. Alarih kree prema Italiji ali ga Stilikon suzbija i zadrava Vizigote s druge strane Alpa. Huni i Goti napadaju Ilirik (375 -380). U bitci kod Hadrijanopola (378) car Valent je pobjeen i ubijen. Honorije pokuava uvrstiti granice iz Ravenne, a Stilikon naoruava Vizigote u Iliriku. Jeronim pi e 396. u svom nekrologu Nepocijanu: Ima vie od dvadeset godina da izmeu Konstantinopolisa i Julijskih Alpa svaki dan tee rimska krv. []
14 Usp. J. ZEILLER, Les origines chrtiennes dans la province Romaine de Dalmatie,

Paris 1908; J. ZEILLER, Les origines chrtiennes dans les provinces Danubiennes de l'Empire romain, Paris 1918. 15K. BAUS, Od praopine do ranokranske velecrkve, Velika povijest Crkve I [ur. H. Jedin], Zagreb, 1972, 443-444.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Dalmacija i obje Panonije opustoene su, izmrcvarene i porobljene, od Gota, Sarmata, Kvada, Alana, Huna, Vandala i Markomana Zarobljeni su biskupi, poubijano sveenstvo nema vie bogotovlja. Crkve lee u ru evinama, uz oltare Kristove privezani su konji, a moi muenika porazbacane,16 a na taj stravini opis navraa se i u drugim svojim poslanicama.17 Uslijed tih pustoenja, sve do IV. stoljea moemo pronai samo rijetka svjedoanstava o irenju kr anstva u Dalmaciji. U ivotopisu sv. Hilariona, Jeronim pripovijeda da je svetac do ao u Dalmaciju, nedaleko Cavtata, i da je TAKO E A DU_A MOJA ZA TOBOM BOE tu stanovni tvo oslobodio MOZAIK U KATEKUMENEJU U SALONI od zmija, kojih je bilo (F. C ARRARA , De scavi di Salona, Vienna mnogo. Ostao je kratko 1850. jer ga je poslije toga okolno stanovni tvo znatieljno trailo toliko da se nije mogao sakriti,18 pa je po ao na Cipar gdje je 372. umro. Premda Jeronim ne govori da li je stanovni tvo bilo kr ansko, zbog toga to su se pustinjaci povlaili na dalmatinske otoke, moe se pretpostaviti da je Dalmacija ve bila uglavnom pokranjena. Jeronim se rodio potkraj prve polovice IV. stoljea, od kr anskih roditelja, to znai da se kr anstvo ve ra irilo i po manjim gradiima. Osim Salone osniva se biskupija i u Iaderi (Zadar) i zadarski biskup Feliks prisustvuje na saboru u Akvileji 381. gdje je osudio Paladija kao arijevca. 19

16E. HIERONYMUS, S., Epistola LX, Ad Heliodorum 16, Patrologia Latina,

XXII, Parisiis 1877, 600 17E. HIERONYMUS, S., Epistola LXVI, Ad Pammachium 14, Ibid. 647; Epistola CXXIII, Ad Ageruchiam 17, Ibid , 1058. Usp. takoer P. DE LABRIOLLE, La Chiesa e i barbari, Storia della Chiesa dalle origini fino ai giorni nostri, IV, Torino 1961, 447. 18 E. HYERONIMUS, S., Vita s. Hilarionis, 39. Patrologia Latina, XXIII, Parisiis 1883, 49. Odlomak u Prilogu lanka. 19MANSI J. D., Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, III, Florentiae 1759, 600-601 i 613. Usp. J. ZEILLER, Les origines chrtiennes dans la province Romaine de Dalmatie , Paris 1908, 98.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Gracijan je 379. godine prepustio Teodoziju dvije civilne dieceze, Makedoniju i Daciju, kojima je do tada upravljao, to je vjerojatno utjecalo da su se biskupi istonog Ilirika poeli pomalo priklanjati Carigradu. Papa Siricije je priznao solunskom biskupu Anisiju pravo, koje je ovaj vjerojatno jo od prije uivao, da moe potvrivati sve biskupske izbore u Iliriku i predsjedati, sam ili preko povjerljivog biskupa, biskupskim izborima20. Inocent I. je 402. to pravo potvrdio. Nije meutim jasno da li to potvrivanje treba shvatiti kao osobno preputanje papinske jurisdikcije nad Ilirikom samo Anisiju, ili kao poputanje pred prisvajanjem solunskih biskupa.21 Kad su 395. Arkadije i Honorije razdijelili carstvo na dvoje, Dalmacija je pripala u Zapadno rimsko carstvo. Pred Hunima se i Istoni Goti ili Ostrogoti pomiu prema Zapadu. Pljakaju Ilirik i kreu prema Italiji. Vizigoti pod Alarihovim vodstvom opsjedaju Rim. Papa Inocent posreduje da im Rimski senat isplati ogromne svote novca, zlata i hrane. Potom je uslijedilo 409. drugo opsjedanje i 410. trodnevno pljakanje Rima. Na dananjem hrvatskom podruju Vizigoti 410. zauzimaju Mursu (Osijek). Car Honorije bio je prisiljen darovati vizigotskom kralju Ataulfu polusestru Galu Placidiju za enu. Nakon Ataulfove smrti boravila je u Ravenni, a 437. dala je sinu Valentinijanu III. (424-455) Dalmaciju kao dar za vjenanje. Jadranski pojas u tim vrtlonim vremenima ini se da je ak u usponu, to dokazuje izgradnja velike salonitanske bazilike u vrijeme biskupa Simferija (397-405). Dovr io ju je njegov neak Hezihije ( 425). koji se osim graevinskom djelatnou isticao ugledom i visokom naobrazbom. Sv. Ivan Zlatousti hvalio je njegove vrline i postojanost.22 Iz odgovora koji mu je 418. uputio Papa Zosim razabire se da je kr anstvo u Saloni bilo u cvatu ali je broj kr ana

20SIRICIUS papa, Epistola III, Patrologia Latina , XIII, 1148-1149. ini se da su i

Ambrozijevi milanski sabori iz 392. i 393. jurisdikciju u Iliriku pripisivali solunskom biskupu. 21 Cui etiam anteriores tanti ac tales viri praedecessores mei episcopi, id est sanctae memoriae Damasus, Siricius atque supra memmoratus vir ita detulerunt, ut omnia quae in illis partibus gererentur, sanctitati tuae, quae plena iustitiae est traderent cognoscenda; meam quoque parvitatem hoc tenere iudicium eandemque habere voluntatem, te decet recognoscere. INNOCENTIUS I, Epistula I ad Anysium ep. Thessalonicensem 402. Enchiridion fontium, n. 719. Cfr. G. BARDY, Il papato da S. Innocenzo a S. Leone Magno, Storia della Chiesa dalle origini fino ai giorni nostri, IV, Torino 1961, 307-308. 22I. CHRISOSTOMUS, Epistolae, 183. Patrologia Graeca, LII, 715. IVANI_EVI, Povijesni izvori, 129.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

vjerojatno utjecao na kakvou, pa su i laici i monasi, koji su bili brojni, urili prema sveenikim redovima bez dovoljne spreme. 23
NOVA POST VETERA COEPIT SYNFERIUS ESYCHIUS EIUS NEPOS C[u]M CLERO ET POPULO [fe]CIT HAEC MUNERA DOMUS HPE GRATA TENE

HEZIHIJEV NATPIS O IZGRADNJI SALONITANSKE GRADSKE BAZILIKE

Novo nakon staroga. Zapoeo Sinferije: njegov sinovac Ezihije sa sveenstvom i pukom uini. Ovaj dar zahvalni, kuu, Kriste prihvati

U to se vrijeme kr anstvo ve iri i po manjim naseljima. Kao potvrdu za irenje kr anstva po manjim mjestima moe se uzeti i nadgrobni natpis horepiskopa Eugrafa, premda ga ne moemo precizno datirati. Horepiskopi (cwrepi,skopoi) su naime ve od II. stoljea poznati na Istoku i bili su biskupi manjih naselja, u poetku, ini se, samostalni, a zatim sve vie ovisni o biskupima gradova. Na Zapadu se ustanova horepiskopa razvila tek u VIII. stoljeu. Salonitanski natpis potjee najvjerojatnije iz V. stoljea to pokazuje da u to vrijeme ve postoje upe po selima. 24 S obzirom na blizinu i razvijenost kr anstva mogao bi biti horepiskop u Epetiumu (Stobre). Polovicom V. st. preko Dunava u Panoniju provaljuju Huni, konjanici koji su ivjeli u sedlu, kako ih opisuju tada nji suvremenici. Atila im je dao dravnu organizaciju. Oplijenili su Sirmij i juno i zapadno od njega preko 70 gradova. Na strani carskog vojskovoe Acija, u bitci na Katalaunskom polju (Campus Mauriacus, 451) borio se, kao carski saveznik, i zapadnogotski kralj Teodorih I. Huni su zauvijek potisnuti iz politikog ivota. Kako se Atius oslanjao na Gote bio je optuen i 454. u Rimu umoren, na oigled Valentinijana III. Poslije Acijeve smrti, njegov prijatelj vojskovoa Marcelin (Marcellinus), koji je sudjelovao u istoj bitci, a imao posjede u

23ZOSIMUS papa, Epistolae et decreta, IX, Patrologia Latina , XX, 669-673; IVANI_EVI,

Povijesni izvori, 129-130. 24ZEILLER, Les origines chrtiennes dans la province Romaine de Dalmatie , 132-133. ZEILLER, Le chorvque Eugraphus. Note sur le chorpiscopat en Occident au Ve siecle, Revue dhistoire ecclesiastique, 7 (1906), 27.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Dalmaciji, odmetnuo se od cara i samostalno zagospodario Dalmacijom. Dvojica Acijevih privrenika osvetili su Acija i umorili 455. Valentinijana. Nekoliko godina kasnije (468.) ubijen je i Marcelin na Siciliji, a vlast su preuzele poglavice germanskih eta u slubi carstva.

NATPIS PETRA ILIRIKOGA NA MOZAIKU BAZILIKE SV. S ABINE U RIMU (V. STOLJEE)

Marcelinov sestri, Julije Nepot, oenio se s jednom cariinom sestrom. God. 474. s vojskom i brodovljem provalio je u Italiju, svrgnuo cara Glicerija i zatoio ga u Saloni, gdje ga je postavio za biskupa (474), a sam se u Ravenni proglasio carem. Pobuna koju je podigao njegov vojskovoa, Panonac, Orest prisilila ga ja da se vrati u Dalmaciju. Orest je na prijestolje doveo svoga sina Romula (Augustula). God. 476. germanski etovoa, arijevac, Odoakar proglasio se kraljem Italije, svrgnuo Romula Augustula, i dao mu posjed u blizini Napulja, a carsko znakovlje poslao u Carigrad. Car Zenon priznao je Odoakra i dodijelio mu (479) naslov patritius. God. 480. dva dvoranina, Viator i Ovida, ubili su Julija Nepota u carskoj palai u Splitu. Tako je u Splitu zavrio svoje dane posljednji, samoproglaeni, rimski car. 25 Bizantski car Zenon upotrijebio je protiv Odoakra Istone Gote. U sukobu s voom ostrogota Teodorihom (471-526) Odoakar je u Ravenni ubijen (489-490). Teodorih osniva kraljevstvo koje obuhvaa Italiju, Siciliju, Dalmaciju, Panoniju, Norik, Reciju i Provansu. Premda su Ostrogoti kao i njihovi suplemenjaci Vizigoti bili arijevci, Katolika crkva doivljava bujan rast, to dokazuju brojne arheoloke iskopine bazilika i ugled salonitanskog nadbiskupa Stjepana (510-527) kojemu

25Vrela koja se odnose na biveg cara i kasnijeg salonitanskog biskupa Glicerija te

Acija, Marcelina i Julija Nepota obradio je M. NIKOLANCI, Dalmatinska dinastija i propast zapadnog rimskog carstva, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 18 (1985) 5-52. Donosi ih IVANI_EVI, Povijesni izvori, 119, 143-152. Opi prikazi politikih i religioznih prilika toga doba mogu se nai u povijesnim prirunicima od kojih navodim neke: W. Seston, Verfall des Rmischen Reiches im Westen, Propylen Weltgeschichte, IV, 569-583, 590-597. P. SINISCALCO, Il camino, 254-255, 271-273; G. Praga, Storia di Dalmazia, [s. l.] 1981, 32-41.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

je Dionizije Mali posvetio svoju zbirku kanonskog prava. 26 ini se da salonitanski biskup upravo u to vrijeme (oko 514) dobiva nadbiskupski naslov. A slobodu, irenje kr anstva i probleme koji su uz to nastajali odraavaju i zakljuci salonitanskih crkevenih sabora (530 i 533) u vrijeme nadbiskupa Honorija II. 27 Nakon Teodorihove smrti Ostrogoti potpuno podlijeu 552-553. jaoj vojnoj i oruanoj sili Bizanta i gotsko se kraljevstvo raspada. Godine 535. Justinijan (527-565) podlae Dalmaciju Istonom carstvu, a njom upravlja prokonzul podloan prefektu Ilirika. Pod carem Mauricijem (582-602) u Bizantu su uspostavljeni egzarhati. Dalmacija je podloena Ravenskom egzarhatu. Sve te politike promjene nisu mogle proi a da ne ostave trag i u Salonitanskoj Crkvi. On se oituje i u trzavicama pri izboru zadnjeg poznatog salonitanskog biskupa Maksima (594-614) u ijem je izboru odluujuu ulogu odigrala carska stranka mimo volje pape Grgura Velikog koji ga je opetovano pozivao na opravdanje u Rim.28 Upravo je Maksim dojavio papi Grguru vijesti o provalama Slavena29 koji su zaprijetili i Saloni. A vijest je o njihovim provalama doprla i u panjolsku gdje ih spominje sv. Izidor Seviljski.30

O DRAZ IVOTA U KR_ANSKOJ KNJIEVNOSTI

26Pismo iz predgovora zbirke moe se nai kod IVANI_EVI, Povijesni izvori, 155-

156. 27F. I_I, Prirunik izvora hrvatske historije I, Zagreb 1914, 157-164; N. KLAI, Historia Salonitana Maior , Beograd 1967, 76-85; Ivanievi, Povijesni izvori, 159162. 28IVANI_EVI, Povijesni izvori, 176-187. F. BULI, S. Gregorio Magno papa nelle sue relazioni colla Dalmazia (a. 590-604), Supplemento al Bulletino di archeologia e storia dalmata, 27 (1904) 17-47. Hrvatski prijevod: F. BULI, Izabrani spisi, Split 1984, 403-469. 29F. I_I, Prirunik, I, 174; Ivanievi, Povijesni izvori, 186. Djelomini hrvatski prijevod N. KLAI, Izvori za Hrvatsku povijest, do 1526. godine, Zagreb 1972, 1. 30ISIDORUS, Chronicon, 120, Patrologia Latina, 83, 1056; Monumenta Germaniae Historica, Chronica minora, II, Berolini 1894, 479; D. MANDI, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora, Chicago-Rim 1973, 251-252; B. FERJANI, Invasions et installation des Slaves dans les Balkans, Villes et peuplement dans lIllyricum protobyzantin, Rome 1984, 105.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Sve do druge polovice IV. stoljea nemamo kr anskih tekstova o Iliriku niti iz Ilirika osim ve spomenutih kraih natuknica. Moemo samo pretpostavljati da su kr anske zajednice u Iliriku do tog doba doivjele velik porast. Na taj zakljuak, uz ono to je ve spomenuto, upuuju donekle i natpisi nadgrobnih spomenika. No, oni, ponekad, i namjerno prikrivaju svoje kr ansko znaenje. Ti su nadgrobni natpisi, proeti osjeajnou, zapravo jedina knjievnost koja je doprla do nas iz Ilirika u razdoblju do druge polovice IV. stoljea. ivotnu radost kr ana PJESMA NA SARKOFAGU pomuivali su sukobi oko KR_ ANKE ASKLEPIJE S GROBLJA podjeljenosti u vjerovanju i strah od MARUSINAC U SALONI (ARHEOLO_KI barbara, koji su provaljivali preko MUZEJ U SPLITU) istonih granica carstva. Upravo je Ilirik u kojem je Arije neko vrijeme boravio kao prognanik postao tvrava arijevstva. Strah od barbara neveo je vjerojatno i ve spomenutog salonitanskog biskupa Hezihija na teolo ko razmi ljanje o svretku svijeta. O tom je napisao poslanicu koju je posvetio sv. Augustinu, na to mu je Augustin odgovorio poslanicom pod istim naslovom ( De fine saeculi ). 31 Vjerojatno su se neki imuniji graani u strahu pred napadima barbara sklanjali u sigurnije gradove. Takav je mogao biti i Petar, sveenik Ilirskoga roda ( presbyter Illyrica de gente) koji je izmeu 422-425. podigao baziliku na Aventinu u Rimu.

OP ENITE PATRISTIKE ZASADE

Kr anski pisci nisu zapravo namjeravali pisati knjievna djela. Pozornost su usredotoili na razumijevanje vjere. Bili su u potpunosti uvjereni da Sveto pismo sadri itavu istinu. Dosljedno tome, bilo ju je suvino traiti na drugom mjestu. Djelove istine koje su nalazili kod poganskih pisaca uglavnom su smatrali preuzetim od Mojsija. Zbog toga su neki i odbijali pogansku kulturu. to ima zajedniko Atena i

31A. AUGUSTINUS, De civitate Dei, LXX, c. 5. In quadam epistula quam rescripsi ad

beatae memoriae virum Hesychium Salonitanae urbis episcopum, cuius epistulae titulus est: De fine saeculi. Poslanice vidi u Patrologia Latina ,. XXXIII. 899, 901, 904.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Jeruzalem, Akademija i Crkva, pitao je Tertulijan.32 Ali su se ak i oni tom istom kulturom obilno sluili za navjetaj i razumijevanje vjere. Naroito su pridavali vanost jezinom izraaju i obliku rijei, kako bi to bolje otkrili smisao Svetog pisma, jer se smisao mogao otkriti samo rijeima.33 Uz to su se obilno sluili i poganskom filozofijom, naroito neoplatonizmom i stoicizmom. Za razumjevanje Svetog pisma posebnu je ulogu imala egzegeza, tj. pokuaj objanjavanja tekstova Svetog pisma jednoga s drugim. U tome su se naroito isticale dvije kole aleksandrijska i antiohijska. Aleksandrijska se vie posvetila alegorijskom tumaenju, nasuprot antiohijskoj koja je pridavala veu vanost gramatiko-povijesnom smislu.

TEOLO_KE RASPRE I ARIJEVSTVO U ILIRIKU

U IV. stoljeu Ilirik je bio jedno od arita borbe teolo ke misli. Ve je, naime, u II. i III. stoljeu, zbog pokuaja da protumae Trojstvo do lo meu teolozima do razliitih shvaanja. Neki su teolozi vie isticali da je Trojstvo jedan Bog, a drugi su naglaavali da se tri boanske osobe meusobno razlikuju. Pri tom su neki teolozi, na jednoj i drugoj strani, pretjerivali i udaljili se od ispravnog katolikog nauavanja. Slino se dogodilo pri pokuaju objanjenja Kristove ljudske i boanske naravi. Neki su teolozi naglaavali Kristovo boanstvo a drugi su isticali njegovu ljudsku narav. Prvo stanovite njegovala je naroito aleksandrijska kola, drugo antiohijska. Slijedei prezbitera Lucijana, njegov je uenik Arije razradio njegov nauk i doveo ga do krajnosti. Arije je ustvrdio da je Logos iz niega (evx ouvk o;ntwn evsti,n), tj. nije iz Bojeg bitka i nije pravi Bog, niti je odvijeka, to znai da je bilo vrijeme kad ga nije bilo (ei=nai pote o[te ouvk h=n). 34 Uskoro su uslijedile rekacije, pa je ak do lo dotle da se zbog tog pitanja po prvi put sazvao opi crkveni sabor u Niceji 325. godine. Na saboru je, meu ostalim biskupima, sudjelovao, prema nekim popisima, i panonski, odnosno stridonski (ispravnije, srijemski), biskup

32Q. S. F. TERTULLIANUS, De praescriptione haereticorum 7, 9. Patrologia Latina, II,

Paris 1878, 23. 33Nec possumus scire sensum, nisi eum per verba discamus E. HIERONYMUS, S., Commentarius in Ecclesiasten, I. 14. Patrologia Latina, XXIII/2, Parisiis 1883, 1074A. 34Usp. Enchiridion Symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum (ed. H. Denzinger - A. Schnmetzer), Barcinonae- Friburgi Brisgoviae- Romae 1976. n. 130. Hrvatski prijevod Zbirka saetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i udoreu, akovo 2002, br. 130.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Domnus.35 Sabor je proglasio obrazac vjerovanja u kojem se istie da je Sin istobitan s Ocem (o`moou,sioj tw/| patri,). 36 Arije je osuen zbog svojeg nauavanja i protjeran u Ilirik. ini se da je car Konstantin godine 328., vjerojatno pod utjecajem polusestre Konstancije, udovice cara Licinija, dopustio da se protjerani biskupi Arije, Euzebije Nikomedijski i Teognid, povrate iz progonstva. Ohrabreni tim inom, povratnici su zapoeli novu nepotednu bitku. Pod izlikom da bi osigurao mir, car je poslao u izagnanstvo nekoliko biskupa, koji su zastupali nicejsko vjerovanje. Meu njima je prema Atanaziju bio i sirmijski biskup Domnion.37 Nicejac Atanazije, koji je u meuvremenu postao aleksandrijski biskup, osumnjien je da je zaprijetio uskraivanjem izvoza ita iz Egipta u Carigrad, pa ga je Konstantin dao krajem 335. protjerati u Treviri (Trier). Konstantinov sin, Konstantin II. (337-340), koji je vladao na Zapadu poslije oeve smrti, dopustio mu je povratak. Car Konstancije (337-361), koji je naginjao arijevstvu, zbog mira u carstvu, dogovorno s bratom Konstantom (337-350), odluio je da se odri sabor u Serdici (dananja Sofija, 343). No, ni taj sabor nije donio mir jer su se biskupi razdijelili. Kroz to se vrijeme arijevstvo, koje je podupirao i Konstancije, jo vie ra irilo. Doprlo je i do Salone, pa ak i dalje na zapad. Biskupi koji su ga simpatizirali, meu kojima je bio i Valent iz Murse, nakon to su napustili sabor u Serdici, prije nego su se razi li, pokuali su uz ostale biskupe za nj pridobiti i salonitanskog biskupa Maksima, uputiv i mu iz Serdike okrunicu. 38

35D. FARLATI - J. COLETI, Iliricum sacrum, VIII, Venetiis 1817, 518. 36Usp. Enchiridion Symbolorum Zbirka saetakaa, 125. 37ATHANASIUS MAGNUS, Historia arianorum ad monachos, V; G. BARDY, La reazione

Eusebiana e lo scisma di Sardica, Storia della Chiesa dalle origini fino ai giorni nostri [ed. A. Fliche - V. Martin], vol. III, Torino 1961, 128. Domnion je preskoen u redoslijedu sirmijskih biskupa to ga donose J. BUTURAC-A.IVANDIJA, Povijest Katolike Crkve meu Hrvatima (Zagreb 1973. 335), koji je vjerojatno preuzet u Opi ematizam Katolike Crkve u Jugoslaviji (Zagreb 1975, 139), pa ga dosljedno nema ni M. VIDOVI, Povijest crkve u Hrvata, Split 1996. 38Djelove pisma donosi IVANI_EVI, Povijesni izvori, 126-127. Ivanievi prema starijim povjesniarima navodi 347. ili 348. godinu kao vrijeme odravanja sabora i Plovdiv kao mjesto zboravanja odbjeglih istonjakih biskupa. Openito se uzima da je sabor bio 343, i da su zakljuci odbjeglih istonjakih biskupa takoer doneseni u Serdici, a to istie i zavr etak Hilarijeva teksta u Ivanievievu izboru. Cfr. BARDY, La reazione, 153, b. 106; K. BAUS, Crkva od Niceje do Kalcedona, Velika povijest crkve [ur. H. Jedin], II/1, Zagreb, 1995, 39.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Nakon nekoliko godina, kad je Konstancije postao jedinim carem (350-361) borba se ponovno rasplamsala. U Sirmiju, gdje je tada boravio car, odran je 351. sabor, koji je osudio mjesnog biskupa Fotina i liio ga biskupske stolice. Fotina je u Sirmiju naslijedio Germinije, prista a antiohijske teologije. Na saboru je ujedno prihvaen prvi sirmijski obrazac vjerovanja. 39 Na saborima u Arlesu 353. i Milanu 355. car je uspio pridobiti veliki broj biskupa protiv Atanazija, i Atanazije se morao skloniti kod monaha u egipatskoj pustinji. Biskupi koji nisu prihvatili carevo mi ljenje, meu njima i papa Liberije, morali su u progonstvo. Protunicejska se struja ubrzo razdijelila na one koji su tvrdili da je Sin razliit od Oca (avno,moioj) i na one koji su tvrdili da mu je slian (o[moioj). Jedni su od ove posljednje struje tvrdili da je Sin slian (o[moioj) Ocu po htijenju i djelovanju a drugi da je i po biti, odnosno u svemu (o[moioj kata. pa,nta). Trojica ilirikih biskupa, blizu carskoj rezidenciji, Germinije iz Sirmija, Ursacije iz Singidunuma (Beograd), i Valent iz Murse (Osijek) preuzeli su odluujue uloge u daljnim borbama. Sabor odran u carskoj rezidenciji u Sirmiju 357. pod njihovim je utjecajem proglasio sirmijski obrazac vjerovanja u kojem su izrazi istobitan i slinobitan (o`moou,sioj( o`moiou,sioj) odbaeni jer ne postoje u Svetom pismu i unose zabunu.40 Neposredno nakon toga biskupi u Anciri (Ankara) osudili su poetkom 358., pod predsjedanjem Bazilija Ancirskoga, arijevstvo i proglasili da su Otac i Sin slini po biti. To je mi ljenje prihvatio i car na to je iste godine ponovno odran sabor u Sirmiju. Papa Liberije, izoliran u zatoenitvu u Trakiji, obraao se u meuvremenu pismima panonskim biskupima,41 Vinku iz Capue i biskupima iz Campanije42 da se zauzmu za nj kod Konstancija. Kad je sabor donio trei obrazac vjerovanja, koji namjerno pre uuje pojam istobitan, ali je u ostalome pravovjeran, prihvatio ga je i papa Liberije izopujui u svojim spisima one koji ne priznaju slinobitnost Oca i Sina u biti i u svemu. etvrti obrazac, sastavljen u Sirmiju 359., u prisutnosti cara Konstancija, 43 pokuali su iliriki biskupi, podravani od cara, nametnuti na saboru odranom u Riminiju iste godine. Po tome ja obrazac poznat po nazivu mjesta u kojem se odravao sabor.

39Obrazac vjerovanja vidi u Prilogu. 40Vidi II. sirmijski obrazac vjerovanja u Prilogu. 41 Vidi: Pro deifico timore i Quia scio u Prilogu. 42 Vidi: Non doceo u Prilogu. 43Vidi IV. sirmijski obrazac vjerovanja u Prilogu.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Opis tih borba ostavili su njihovi protagonisti Atanazije u svom djelu De sinodis i Hilarije u djelu De sinodis i u svojim povijesnim ulomcima ( Fragmenta historica ), te kasnije Jeronim u spisu Dialogus contra Luciferianos, ije odlomke donosimo u prijevodu. Njihove opise popunja spis nepoznatog autora naslovljen Altercatio Heracliani laici cum Germinio episcopo Sirmiensi u kojem je opisana prepirka obinog vjernika katolika u Sirmiju sa svojim arijevskim biskupom Germinijem. Iako u prepirci dolazi ak i do obrauna zau nicama, tekst zavrava sretnim demokratskim zavretkom u kojem arijevski biskup otpu ta katolike vjernike uz blagoslov, kao da je nasluivao skore promjene u kojima se kasnije i sam priklonio pravovjerju. Pobjedi pravovjerja nastojao je pridonijeti i veliki biskup Ambrozije koji je u vrijeme tih rasprava, moda, ve bio odvjetnik kod prefekture u Sirmiju (368),44 a uskoro potom postao carski namjesnik u Milanu i potom biskup. Upravo je Ambrozije uspio utjecati da se 376. u Sirmiju izabere katoliki biskup, usprkos tome to se u to vrijeme u Sirmiju nalazila i carica Justina koja se priklanjala arijevstvu. Izvori navode da se prema njemu, kad je sjeo na biskupsku stolicu, zaletjela jedna djevica arijevka koja ga je htjela izbaciti s biskupske katedre. Ambrozije joj je zaprijetio Bojom kaznom i kad je arijevka iznenada umrla prisutni su u tom vidjeli prst Boji i izbor je bio olakan.45 ini se da je ne to kasnije (378) i sam car Gracijan u Sirmiju zatraio da ga Ambrozije poui u vjeri.46 Istina da e jo neko vrijeme teolo ke raspre potresati Crkvom u Iliriku. Prema arijevskom biskupu Maksiminu, ini se da je u nje bio umje an i salonitanski biskup Leoncije, ali je kao prijatelj pape Damaza ostao u zajednitvu Crkve. 47 Malo-pomalo raspre e se smirivati, no kao da se s time smanjivalo i zanimanje za Ilirik i o Iliriku.

KATOLIKI TEOLOZI IZ ILIRIKA

Kr anska se knjievnost u Iliriku razvila ne to kasnije nego u ostalim dijelovima rimskog carstva, no ipak u pojedinim knjievnim vrstama dri prvenstvo. U teolo kim raspravama koje su se vodile u Iliriku ak su i obini kr ani razvili smisao za teologiju, a kasnije je
44Vita Ambrosii, 5, Patrologia Latina, XIV, 30. 45Vita Ambrosii, 11, Patrologia Latina , XIV, 32-33. 46De fide ad Gratianum, IV, 1. Patrologia Latina , XVI, 549. 47Dio Maksiminova teksta koji se odnosi na Leoncija donosi IVANI_EVI, Povijesni

izvori, 127-128. Usp. takoer, ZEILLER, Les origines chrtiennes dans la province Romaine de Dalmatie , 102.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

Ilirik dao i nekoliko poznatijih teologa. U ovom prikazu izostavljamo arijevske a spominjemo samo katolike.

Viktorin Ptujski
Ptujski biskup Viktorin ( 304) slovi kao prvi egzegeta Svetoga pisma koji je pisao latinskim jezikom i jedan od prvih tumaitelja Svetog pisma na Zapadu, premda se sauvalo malo njegovih tekstova 48. Podatke o njemu uglavnom trebamo zahvaliti sv. Jeronimu,49 koji je preradio njegov tekst o Otkrivenju , a smatrao ga je svojim zemljakom ( Victorinus noster ). Prema Jeronimu Viktorin je napisao vie komentara o knjigama Svetog Pisma (knjizi Postanka, Izlaska, Levitiku, Izaiji, Ezkijelu, Habakuku, Propovjedniku, Pjesmi nad pjesmama, Otkrivenju). Neki misle da Viktorinu pripada i ulomak tumaenja Matejeva Evanelja, to ga je objavio Mercati pod naslovom Anonymi Chiliastae in Mathaeum XXIV fragmenta50. U egzegezi je Viktorin, po Origenovu uzoru, slijedio alegorijsko tumaenje, kako se moe vidjeti iz Jeronimovih pribiljeaka. Tako je alegorijski tumaio Izakov blagoslov. U Izaiji VI, 2, sex alae uni , sex alae alteri tumaio je s dvanaest apostola. Tumaio je takoer da se pod braom Isusovom ne smiju shvatiti Marijini sinovi ve bliski Isusovi roaci. Viktorin je Zapadu pribliio Origenovu misao ali je ujedno bio i izvoran egzegeta, kojega e uskoro naslijediti sv. Jeronim. U svojim je komentarima slijedio hilijastiku ili milenaristiku teoriju. Viktorin nije bio samo tuma sv. Pisma. Od Jeronima saznajemo da je napisao i raspravu Adversum omnes haereses , a sv. Optat ga ubraja meu velike branitelje katolike vjere. ini se da se pri pisanju tog djela sluio Sumom protiv hereza sv. Hipolita, i da je u pisanju bio pod Hipolitovim utjecajem.

48 Usp. J. HAUSSLEITER, "Victorini episcopi Petavionensis opera", Corpus scriptorum

eccelsiasticorum latinorum XLIX, Wien 1916 (sadri komentar o apokalipsi); ostali ulomci u Patrologia Latina, Supplementum [ed. A. Hamman], I, Paris 1958,102-1774; VICTORINUS POETOVIONENSIS, Razlaga Razodetja (=In apocalypsin) [Uvod i prijevod na slovenski, Miran peli], (Zbirka Cerkveni oetje, 9), Celje, 1999. QUASTEN, Patrologia , I, Torino 1967, 635-636. Patrologia , III [a cura di A. di Bernardino], [s.l. 1983], 224. 49HIERONYMYS, De viris illustribus, c. LXXIV. Patrologia Latina, XXIII, Parisiis 1883, 720-721. M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995, 189-191. 50 G. Mercati, Varia sacra, fasc. I, Studi e testi, 11, Roma, 1903.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Spis Altercatio Heracliani laici cum Germinio episcopo Sirmiensi.

U prolom je stoljeu objavljen spis, jednostavan oblikom i pisan ivahnim stilom o zgodi koja se odigrala u glavnom gradu II. Panonije, Sirmiju. Naslovljen je Altercatio Heracliani laici cum Germinio episcopo Sirmiensi (Prepirka laika Heraklijana sa sirmijskim biskupom Germinijem). Taj spis, neobine ivosti, plastino opisuje vjerske sukobe u sirmijskoj biskupiji a objavljen je u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu u Slubi Bojoj.51

Jeronim
Jeronim (Eusebius Hieronymus, 419/20.) roen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, mjestu koje su oko 376. razorili Goti. Studirao je u Rimu gdje je primio i kr tenje. Tu je posebno studirajui Cicerona izgradio blistavi latinski stil kojega se nije odrekao ni kao isposnik, kad je zapoeo asketski ivot u Palestini. Otac mu je posjedovao neka dobarca ( villulas , Ep. 66,14) za iju se prodaju brinuo njegov brat Paulinijan, koji se i sam, po bratovu primjeru, zamonaio 398. godine. Sestra mu je takoer stupila u samostan. Poslije kratkog boravka u Akvileji, zbog nesporazuma u kr anskoj zajednici, zaputio se na Istok, gdje je neko vrijeme boravio meu monasima u kalcidijskoj pustinji. Nauio je hebrejski i usavrio grki. Ubrzo se vratio u Rim, gdje je stekao povjerenje pape Damaza. Spletke koje su se plele navele su ga da ostavi Rim i ponovno se zaputi u Svetu Zemlju. Tu je osnovao dva samostana i dao se na pruavanje Svetog pisma i pisanje. Organizirao je itavu ekipu prepisivaa i moda namjerno zao travao polemike kako bi djela bila to eljnije traena. U tumaenju Svetog pisma slijedio je i aleksandrijsku i antiohijsku kolu. Ipak je prije svega bio praktiar. Njegova se veliina sastoji u tome to je Zapadu dao prijevod Svetoga pisma na kojem se dugo vremena temeljila teolo ka znanost u Europi. Uz to se zanimao crkvenom povije u. Preveo je na latinski i nadopunio Euzebijev Ljetopis (Cronikoi. ka,nonej). Sastavio je spis De viris illustribus , i napisao romansirane ivotopise pustinjaka Pavla, Hilariona i Malha. U prilogu donosimo u izvorniku i hrvatskom prijevodu kratku autobiografsku bilje ku i dio teksta iz Hilarionova ivotopisa koji se odnosi na Hilarionov boravak u Epidauru (dananjem Cavtatu). Potkraj ivota Jeronim se dao na prouavanje monakih pravila. Ona dodue nemaju knjievnu vrijednost ali su vana za povijest monatva. K navedenom

51V.

KAPITANOVI, Prepirka vjernika Heraklijana Germinijem, Sluba Boja, 35 (1995) 3/4 333-346.

sa

sirmijskim

biskupom

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

treba pribrojiti brojne polemike sa svojim suvremenicima i poslanice koje posebno odi u ciceronovskim stilom. 52

Nikita (Niceta)
Latinski kr anskipisac bio je i biskup Remesiane (Bela Palanka), na prijelazu iz V. u VI. st. koji je, uz to to je bio misionar, iza sebe ostavio i teolo ka djela. 53 Premda je podruje njegove biskupije 379. car Teodozije izriito pripojio Istonom carstvu, biskupija je crkveno pripadala rimskom patrijarhatu O njegovu se ivotu ne zna puno, no na svom putovanju u Rim 398. i 402. posjetio je i Paulina iz Nole, koji mu je na rastanku posvetio pjesmu u kojoj su i ovi stihovi:
Orbis in muta regione, per te Barbari discunt resonare Christum Corde romano, placidamque casti Vivere pacem.54 U gluhome kraju svijeta, od tebe barbari ue razgla avati Krista, i edno, srcem rimskim, ivjeti u miru.

Pripisuje mu se nekoliko kraih djela od kojih je najvanije Pouavanje katekumena (Instructio ad competentes).55 Nesigurno je, meutim, da li je on autor himna Tebe Boga hvalimo ( Te Deum laudamus) koji mu je pripisivan. On je jedan od starijih latinskih pisaca koji su zabiljeili apostolski simbol.56

Hezihije
Tee je u prikazima kr anske knjievnosti pronai spomen salonitanskog biskupa Hezihija. Njegovo ime u hrvatskoj historiografiji pi e se dvojako, Ezihije ili Hezihije. Knjievni oblik imena trebao bi, zapravo, biti Hezihije prema latinskom Hesychius . Tako ga i nazivaju papa Zosim i sv. Augustin. No, u Dalmaciji se
52 Jeronimova djela obuhvaaju sveske 22-30 u Migneovu izdanju Latinske

patrologije i Patrologia Latina , Supplementum [ed. A. Hamman] II, Paris 1960, 17328. Izabrane poslanice [preveo Ivan Markovi], I-II Zagreb 1908, Split, Knjievni krug, 1990. O Jeronimu usp. M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995. 53 A. E. BURN, Niceta of Remesiana, his life and works, Cambridge 1905. M. G. MARA, Niceta di Remesiana, Patrologia , III [a cura di A. di Bernardino], [s.l. 1983], 180-183 [s oznakom izdanja i literaturom]. 54 Carmen XVII, 261-264. Patrologia Latina, LXI, 483. 55Ostala su De diversis apellationibus [Christi], De vigiliis servorum Dei, De psalmodiae bono, De lapsu virginis i nekoliko sumnjivih djela usp. Patrologia Latina, Supplementum [ed. A. Hamman], III, Paris 1963, 189-202; V, Paris 1974, 107. 56Enchiridion Symbolorum - Zbirka saetakaa, 19.

Sluba Boja, 43 (2003) 2-4, 94-151

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

vjerojatno izgovaralo bez h (Esychius), kao to je upisano, ne bez Hezihijeva znanja, u mozaiku salonitanske gradske bazilike.57 Pripisuje mu se jedan od ivotopisa sv. Dujma, salonitanskog biskupa, pronaen meu spisima senjskog biskupa imuna Koiia Benje. No, vjerojatno je taj ivotopis iz kasnijeg razdoblja. Sigurnije vijesti o Hezihiju prua nam sv. Augustin u poznatom djelu Boja Drava ( De civitate Dei). U njem, Augustin, izriito spominje svoju poslanicu upuenu Hezihiju. Sauvala se meutim i Hezihijeva poslanica Augustinu. Ona otkriva knjievnu i teolo ku kulturu salonitanskog biskupa i probleme koji su tada, u navali barbarskih plemena muili i ire krugove Salonitanske Crkve nazrijevajui,
... qui te portent. / In nom (ine) d(omi)ni Ieso Cri/sti, denontio tibi inmon/dissime spirete tarta/ruce quem angelus Gabriel / de catenis igneis religauit / qui habet decem milia barbar.. / Post resurrectione uinisti / in Galilea ibi te ordinauit [ut] / siluestria loca collemontia op/tineres ut ne hominebus rari / aut tu demum ore / grandene inuoceres uede ergo / inmondissime spirete tartaruce / ut ubiconque nomen domini audiue/res uel scriptura cognoueres non... koji te nose. U ime Gospodina Isusa Krista, zaklinjem te neisti due pakleni, kojega je Aneo Gabrijel svezao ognjenim lancima, koji ima deset tisua duhova. Poslije uskrsnua doao si u Galileju, ondje ti je naloio [Isus] da boravi u umovitim mjestima i uzvisinama i da ne kodi ljudima ili da ne zaziva grad. Vidi dakle neisti due pakleni da bilo gdje uje Gospodnje ime ili spazi zapis

TABELLA DEFIXIONUM
TRAGURIENSIS TROGIRSKII ZAPIS

moda, u barbarskim pustoenjima, blizinu svretka svijeta, to salonitanski biskup razborito otklanja.58 Meu rijetkim spomenicima iz kasnijeg razdoblja spominjem dugi natpis u stihovima, na izvoru pitke vode na morskom alu, u
57Prema natpisu ime pi em Ezihije, bez poetnog H, kako se pi e u knjievnom

latinskom jeziku. Kad je u izvornom tekstu pisano s poetnim H pi em ga i u prijevodu kao Hezihije. 58A. AUGUSTINUS, S. De civitate Dei, LXX, 5. Poslanice u Patrologia Latina, XXXIII. 899, 901, 904. Latinski tekst i hrvatski prijevod u Prilogu.

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

V. Kapitanovi, Ilirik u odrazu kr anske knjievnosti

ivogou,59 olovna trogirska ploica, sa zapisom protiv uroka, koja ivo svjedoi o vjeri i nedovoljnom teolo kom znanju obinog 60 i tekstove dvaju salonitanskih sabora.61 Premda saborski kr anina tekstovi ne spadaju u knjievnost nuno ih je ovdje spomenuti zbog njihove povijesne vrijednosti. Iz saborskih zakljuaka saznajemeo ustrojstvo biskupija u Dalmaciji. U spisima sabora iz 530. spominju se, uz salonitanskog nadbiskupa, jadertinski, rapski, siscijski, epidaurski, skardonski, naronski, bestoenski i martaritanski biskup. Iz zakljuaka je razvidno da su se pojedine biskupije zaduivale preko svojih mogunosti i nisu vie mogle pomagati siromahe. Osuena je simonija pri podjeli crkvenih redova (kan. 4), mijenjanje nadarbina, reenje monaha bez dovoljne kolske spreme, skitnja klera i ostavljanje bazilika bez potrebne posluge te kamatnitvo. Prema tekstu XII. kanona, moglo bi se zakljuiti da su se ve poele podizati privatne crkve jer se govori o osnivateljima crkava. Na drugom saboru, odranom 4. svibnja 533. osnovane su tri nove biskupije: Sarsenterum, Muccur (Makar) i Ludrum. Zakljuci, naalost, nisu prevedeni na hrvatski jezik i zbog toga su nedostupni velikom dijelu hrvatskih itatelja. *** Premda kratak, nadam se da e ovaj prikaz, pribliiti hrvatskom itatelju ta burna vremena, u kojim je vjera bila prvorazredna ivotna i politika vrijednost. O njoj se vodilo rauna od seoskog ognjita do carskog prijestolja. O njoj je raspravljao rob i slobodnjak, carski dunosnik i bikup, car i papa, Za nju se ivjelo, za njezino se ispravno shvaanje svaalo i za nju rtvovalo. Tekstovi to slijede to pokazuju.

59D. RENDI-MIOEVI, Tragom jedne nepoznate lirike, Mogunosti, 7 (1954) 436-

442. 60Usp. M. BARADA, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheolokog drutva, N.S. 16 (1935) 11-18. 61Latinski tekst: F. I_I, Prirunik izvora hrvatske historije I, Zagreb 1914, 157164; N. KLAI, Historia Salonitana Maior, Beograd 1967, 76-85; Ivanievi, Povijesni izvori, 159-162.