SP, br. 3., 631.-650.

Zagreb, 2012. UDK: 341.322.5(497.1)1944/ 323.281(497.1)1944/ Pregledni lanak Primljeno: 6. 2. 2012. Prihvaeno: 11. 11. 2012.

Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim protukomunistikim snagama na kraju Drugog svjetskog rata
KOSTA NIKOLI Institut za savremenu istoriju, Beograd, Republika Srbija

U tekstu se prikazuju dogaaji iz zavrnog razdoblja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i neposrednog poraa, kada se novi komunistiki reim obraunao i s jugoslavenskim monarhistikim protukomunistikim postrojbama i brojnim njima naklonjenim civilima koji su se pred napredovanjem partizana od jeseni 1944. okupili u Sloveniji i Austriji. Kljune rijei: Drugi svjetski rat, Jugoslavija, Slovenija, komunistika represija, komunistiki ratni zloini.

Prva faza u slamanju jugoslavenskih protukomunistikih postrojbi uslijedila je nakon to su partizani osvojili Srbiju i Dalmaciju. Narodnooslobodilaka vojska Jugoslavije (NOVJ) pripremala se za odluujuu ofenzivu prema zapadu Jugoslavije kako bi, izmeu ostalog, porazila ostatke srpskih i crnogorskih protukomunistikih snaga. Srpske etnike jedinice (Jugoslavenska vojska u Otadbini JVuO) povlaile su se iz Srbije u Bosnu s prilino nejasnom predodbom o daljnjem razvoju tijeka rata. Ostale srpske i crnogorske protukomunistike postrojbe Srpski dobrovoljaki korpus (SDK), etnici pod komandom Pavla uriia, liki etnici pod komandom Dobroslava Jevevia i Dinarska etnika divizija Momila ujia kretale su se prema Sloveniji, gdje je trebalo stvoriti podruje slobodno od komunista i doekati kraj rata. General Dragoljub Mihailovi nije se slagao s koncentracijom nacionalnih snaga u Istri i Slovenskom primorju, koji su nakon kapitulacije Italije uli u sastav novog njemakog Operativnog podruja Jadransko primorje. Na to je podruje najprije stigao Dobroslav Jevevi s oko 2000 likih etnika. Nakon povlaenja iz Srbije tamo se smjestio i Srpski dobrovoljaki korpus, zajedno s Dimitrijem Ljotiem. On nije prihvatio poziv generala JVuO Miroslava Trifunovia da zajedno sa Srpskom dravnom straom i etnikom 631

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

komandom Srbije krene prema Sandaku i zatim u Bosnu. Ljoti je takoer odbio poziv Pavla uriia da sa srpskim dobrovoljcima doe u Crnu Goru. Oko pet tisua pripadnika Srpskog dobrovoljakog korpusa u Sloveniju je stiglo vlakovima preko Srijema.1 Krajem 1944. na podruje Operativnog podruja Jadransko primorje stigla je i Dinarska etnika divizija Momila ujia, koja se sa svojih 6500 ljudi povukla iz Dalmacije. Njihov pokret poeo je 1. prosinca 1944. godine. Probili su partizanski obru na podruju Paena kraj Knina, a zatim krenuli u Liku. Sve te snage srele su se 29. prosinca 1944. u krljevu. Na to su podruje, nakon to su se odvojili od snaga JVuO, tijekom prosinca 1944. stigli i pripadnici bive Srpske dravne strae, u ijem je sastavu bilo 1600 ljudi. Oni su popunili redove Srpskog dobrovoljakog korpusa. General Mihailovi nije se sloio s planom povlaenja u Istru i Slovensko primorje. Nije elio da se srpske protukomunistike snage na tom podruju bore uz izravnu ili neizravnu pomo njemake vojske. Isto tako on je najvjerojatnije ve tada prihvatio prijedlog predstavnika amerike vojske da se srpske nacionalne snage okupe na podruju Banje Luke. Tu je ideju Mihailoviu priopio ameriki pukovnik Robert H. McDowell, djelatnik amerike obavjetajne slube (Office of Strategic Services OSS). McDowell je tijekom rujna 1944. uvjeravao Mihailovia da Crvena armija nee ui u Jugoslaviju. Ako se to ipak dogodi, to e biti uvod u skori poetak vojne konfrontacije izmeu zapadnih saveznika i Sovjeta. Zato je Mihailoviu predlagao da treba ekati do tog novog sukoba, prikupiti svoje snage na odreenom teritoriju i provesti njihov preustroj i odmor prije poetka odluujueg sukoba. Na sastanku s Radovanom Milinkoviem, inae Srbinom roenim u Chicagu, efom obavjetajne slube u Mihailovievu tabu, McDowell je istaknuo da je JVuO izgubila graanski rat, ali ipak moe izboriti znaajnu politiku pobjedu. Ako e se etnici usredotoiti na borbu s komunistima, onda e moi raunati i na ameriku potporu. Zato je predlagao Mihailoviu da u Banjoj Luci osnuje svoju vladu, koju e Amerikanci priznati kao legitimnu. Osim toga, kako amerike snage budu napredovale sa zapada, one e etnicima osigurati potrebnu potporu. No takvi prijedlozi nisu bili u skladu ni s britanskom niti s amerikom slubenom politikom i mogue je da su zapravo potekli od amerikog generala Williama J. Donovana, takoer djelatnika OSS-a, koji je bio izrazito protukomunistiki nastrojen.2 Tako je Mihailovi 25. prosinca 1944. pisao Momilu ujiu da se ne slae s povlaenjem u Istru jer Donovan smatra da na to podruje treba uputiti srpske izbjeglice, ali srpske protukomunistike snage moraju nastaviti borbu na cijelom jugoslavenskom podruju: Ni u kom sluaju nai vojnici ne smeju biti izbeglice, niti sluiti okupatoru. Borba mora biti do kraja.3 U Sloveniji je krajem 1944. dolo do ujedinjavanja slovenskih protukomunista pod vodstvom Slovenske ljudske stranke, a oni su imali i svoje oruane
1 ivko TOPALOVI, Pokreti narodnog otpora u Jugoslaviji 1941-1945, Pariz, 1958., 172.173. 2 Heder VILIJAMS, Padobranci, patrioti i partizani. Uprava za specijalne operacije u Jugoslaviji 1941-1945, Beograd, 2008., 288.-289. 3 Vojni arhiv, Beograd (dalje: VA), etnika arhiva (dalje: A), 276-1-6.

632

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

odrede, Slovensku legiju. Sredinom prosinca 1944. poeo je djelovati slovenski Narodni odbor, u iji su sastav uli i predstavnici Liberalne stranke. Njihov politiki program temeljio se na ujedinjenju cijelog slovenskog nacionalnog teritorija u okviru budue federativne Kraljevine Jugoslavije pod vladarskom krunom dinastije Karaorevi. Narodni odbor osnovan je kao privremena vrhovna narodna vlast. Vodilo ga je etverolano predsjednitvo na elu s dr. Joe Basajem.4 Predstavnici Narodnog odbora sastali su se 28. prosinca 1944. s generalom Ivanom Prezeljom, zastupnikom generala Mihailovia u Sloveniji. Upoznali su ga s osnutkom Narodnog odbora i njegovim ovlastima, naglasivi da on ima i vrhovnu komandu nad slovenskom oruanom silom. Predloili su da Mihailovi bude naelnik Vrhovne komande koja pripada kralju te e tako Mihailovi na teritoriji Slovenije imati formalni legitimitet. Narodni je odbor uredbom od 4. sijenja 1945. osnovao Slovensku narodnu vojsku, za ijeg je komandanta postavljen general Prezelj. Njegov pomonik bio je major Mirko Bitenc, komandant Slovenske legije. Predvialo se da Prezelj postane komandant cjelokupne JVuO u Sloveniji, s ime se sloio Ljoti, ali ne i Mihailovi, koji e na taj poloaj poslije imenovati generala Miodraga Damjanovia. Zbog toga je Narodni odbor u oujku 1945. na elo Slovenske narodne vojske postavio Franca Krenera, kojeg je istodobno promaknuo u in generala. To je stajalite Narodni odbor zadrao sve do kraja rata.5 Ilirska Bistrica i Postojna postajale su sve privlanije toke za brojne protukomuniste koji su traili sklonite. Iz dana u dan u ta su mjesta stizale skupine iz raznih dijelova Jugoslavije, kao i bivi zarobljenici kraljevske jugoslavenske vojske iz njemakih logora. Tako su iz Bea stigli i patrijarh Gavrilo Doi i episkop Nikolaj Velimirovi. Oni su zalaganjem njemakog diplomata Hermanna Neubachera poetkom prosinca 1944. osloboeni iz njemakog logora Dachaua.6 Kljuni utjecaj na izbjeglike logore u Ilirskoj Bistrici i Postojni imao je Dimitrije Ljoti. On je postavljao oficire na dunosti, a u njegovim su rukama bili i cjelokupna opskrba i financiranje izbjeglica. U Beu je imao ured iz kojeg je odravao veze s njemakim predstavnicima. Politiki protivnici optuivali su ga da je tako postao mali kralj u Julijskoj krajini i da u Sloveniji namjerava stvoriti malu Jugoslaviju kojoj bi on bio na elu.7 Prema Ljotievoj zamisli, sve protukomunistike snage na tom podruju trebalo je ujediniti na ideji nacionalnog jugoslavenstva. Te su snage trebale stvoriti slobodan teritorij u blizini zapadnih saveznika u Italiji i dovoljno daleko od nadirue Crvene armije. Tako bi to podruje, kao neka nova Solunska fronta iz Prvog svjetskog rata, postalo temelj za povratak kralja Petra II. Karaorevia u Jugoslaviju, to bi bio odgovor jugoslavenskim komunistima. Tada se jo uvijek, iako sve manje, ipak vjerovalo da e amerike i britanske postrojbe ui u zapadne dijelove Jugoslavije. Tako je slovenski Narodni odbor trebao nakon povlaenja njema4 Boris MLAKAR, Slovenaki kontrarevolucionarni i kolaboracionistiki tabor pri kraju rata, Vojnoistorijski glasnik, br. 3/1990., 168.-169. 5 Isto, 170.-171. 6 Herman NOJBAHER, Specijalni zadatak Balkan, Beograd, 2004., 177. 7 . TOPALOVI, n. dj., 174.

633

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

ke vojske i prije dolaska NOVJ proglasiti narodnu dravu Sloveniju, koja bi pozvala kralja Petra da preuzme vlast. Istodobno bi se od zapadnih saveznika trailo da ne dopuste partizanima ulazak u Sloveniju. Te nerealne nade bile su usmjerene prema tome da se barem taj dio Jugoslavije odri slobodnim od komunista kako bi se na njemu doekao sukob zapadnih saveznika s jugoslavenskim komunistima, a eventualno i sa sovjetskim snagama. Bilo je miljenja da je, nakon sloma Njemakog Reicha, takav obraun neizbjean. Pretpostavljalo se da je veina stanovnitva u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji opredijeljena protiv komunista i da e zapadni saveznici to morati uzeti u obzir. Zbog toga je dolo do razlaza izmeu Mihailovia i crnogorskih etnika. U tabu Pavla uriia odran je 21. veljae 1945. sastanak vojnih zapovjednika i lanova Nacionalnog komiteta. Zakljueno je da su partizani brojano jai i bolje opskrbljeni te bi nastavak borbe s njima vodio u poraz. Dugotrajno kretanje, slaba prehrana, tjelesna iscrpljenost, veliki gubici, bolesni, ranjeni, izbjeglice (ene, djeca, starci) znatno su oslabili crnogorske etnike, pa je odlueno, dok ne nastupi promena kursa politike u nau korist, da se krene u zapadni dio Jugoslavije. Mihailoviu je upuen zahtjev da se sve etnike snage na elu s Vrhovnom komandom prebace na slovensko podruje.8 Mihailovi je u brzojavu od 23. veljae te odluke komentirao rijeima da veliki broj izbeglicapaniara utjee na uriia da trai nekakav izlaz iz situacije na tetu opte stvari, jer je prisustvo njegovih trupa ovde u vezi sa odluujuim dogaajima neophodno potrebno.9 urii je zatim 3. oujka optuen da je prekoraio svoje ovlasti; komandant vojske je Mihailovi, a politike odluke moe donijeti iskljuivo Centralni nacionalni komitet. Mihailovi je odbacio primjedbe vezane za smjetaj izbjeglica i bolesnih i odluno odbio diktat Vrhovnoj komandi da naredi koncentraciju svih snaga u zapadnom dijelu Jugoslavije.10 Mihailovi je pozvao uriia na sastanak i traio da se dovri zapoeta operacija zauzimanja lijeve obale rijeke Bosne. Ali urii i Nacionalni komitet viih vojnih stareina i intelektualaca Crne Gore, Boke i Starog Rasa donijeli su odluku da se ide na zapad Jugoslavije i bez odobrenja Vrhovne komande. Dimitrije Ljoti pokuavao je, neovisno o uriiu, uvjeriti Mihailovia da mu se pridrui sa svojim snagama kako bi se stvorila jedinstvena nacionalna protukomunistika fronta. Zato je 28. veljae 1945. iz Ilirske Bistrice Mihailoviu upuena delegacija u ijem su sastavu bili general Matija Parac, komandant fiktivnog hrvatskog dijela JVuO, major Mile Kapetanovi, naelnik taba Dinarske etnike divizije, major Vasilije Malovi, u ime Jevevieve skupine, i Boko Kosti, Ljotiev osobni tajnik, kojima se pridruilo jo nekoliko oficira.11 Delegacija je u Mihailoviev tab stigla 15. oujka, s prijedlogom da se sve nacionalne snage koncentriraju na slovenskom podruju, odnosno u Istri, ali Mihailovi nije prihvatio Ljotiev plan. Samo je 16. oujka postavio generala
VA, A, 138-4-13. VA, A, 276-1-6. 10 Isto. 11 Boko KOSTI, Za istoriju naih dana, Beograd, 1990., 206.
8 9

634

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

Miodraga Damjanovia za komandanta Istaknutog dijela Vrhovne komande za Sloveniju (Gorski tab IV), sa zadatkom da pod svoju komandu stavi sve nacionalne snage: eneral Damjanovi formira svoj tab od ljudstva koje povede odavde i od onog koje uzme iz jedinica i sa terena.12 Pod komandu generala Damjanovia trebale su doi sve nacionalne snage u Istri i Sloveniji: Dinarska etnika divizija (pod komandom Momila ujia), 1. liki korpus (pod komandom Dobroslava Jevevia), Srpski dobrovoljaki korpus, tzv. hrvatska armija (pod komandom generala Matije Parca) i Slovenska nacionalna armija (pod komandom Ivana Prezelja). Prema nekim podacima, Mihailovi je uputio pisma Ljotiu, ujiu i Jeveviu. Zajednika misao svih poruka sadrana je u pismu Jeveviu: Glavno je u naoj borbi postii jedinstvo svih nacionalnih snaga. Na tome treba svi zajedniki da radimo. Potpomaite se bratski meusobno. To je sve to mogu da Vam kaem.13 Damjanovi je 17. oujka 1945. postavljen i za vou delegacije koja je imala zadatak prikupiti ostatke srpskih nacionalnih snaga i uspostaviti vezu sa zapadnim saveznicima radi zajednikog dejstva i rada.14 Mihailovi je i dalje vjerovao da e zapadni saveznici pomoi njegovu borbu, pa je general Damjanovi trebao pod svojom komandom objediniti sve nacionalne snage koje su ve bile u Sloveniji ili su onamo pristizale. Ali na tom podruju Mihailovi nije imao sebi odane snage, nego samo nekoliko pouzdanih oficira. Damjanovieva komanda bila je slabija i formalnija nego to je nekada bila Mihailovieva komanda nad etnicima u talijanskoj okupacijskoj zoni. uji i Jevevi zadrali su iskljuivu komandu nad svojim jedinicama i priznavali su jedino Dimitrija Ljotia, o kojem je ovisila opskrba njihovih snaga.15 General Damjanovi krenuo je prema Sloveniji zajedno s lanovima delegacije koji su razgovarali s Mihailoviem. Na tom putu naili su na crnogorske etnike i Damjanovi je nakratko posjetio Pavla uriia. Konano je Damjanovi 26. oujka stigao u Postojnu i odmah razgovarao s Ljotiem, generalom Kostom Muickim, komandantom SDK-a, i potpukovnikom Radoslavom Tataloviem, naelnikom taba SDK-a. Iz Postojne su istu veer otputovali za Ilirsku Bistricu, gdje se trebao nalaziti Damjanoviev tab.16 Ofenziva Titove vojske, odnosno IV. jugoslavenske armije, zapoela je 27. travnja 1945., a glavni cilj bilo je zauzimanje Trsta i Slovenskog primorja. Zbog toga, a i zbog povlaenja njemake vojske, uslijedila je naredba generala Damjanovia od 29. travnja o povlaenju svih nacionalnih snaga iz Vipavske doline na desnu obalu rijeke Soe, pri emu su poduzete mjere osiguranja od prodora Titove vojske. Pokret je trebalo zapoeti tono u pono izmeu 29. i 30. travnja. Ta je naredba donesena bez odobrenja generala Mihailovia, a
12 Arhiva Udruenja boraca Kraljevske jugoslovenske vojske Draa Mihailovi, London (dalje: Arhiva Udruenja boraca KJV), Neregistrirana graa, Ovlaenje br. 300. 13 B. KOSTI, n. dj., 220. 14 Arhiva Udruenja boraca KJV, Naredba generala Mihailovia od 17. marta 1945. 15 . TOPALOVI, n. dj., 178. 16 Arhiva Udruenja boraca KJV, Neregistrirana graa.

635

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

povlaenje je provedeno brzo i u velikoj tajnosti, pa o tome nije obavijeten ni slovenski Nacionalni odbor.17 Istodobno je trajala i utrka prema Trstu izmeu Titove i britanske vojske. Titove su jedinice ule u grad 1. svibnja, dan prije novozelandske 2. divizije, a 2. svibnja partizani su uli i u Rijeku. Tito je svoje snage zatim usmjerio prema junoj Korukoj kako bi i taj dio Austrije pripojio Jugoslaviji, ali su Britanci stigli u Klagenfurt (Celovec) nedugo prije partizana. Britanci su ak razmiljali da stupe u borbu s partizanima kako bi ih prisilili da napuste to podruje. No od toga su odustali zbog injenice da su se relativno blizu tog podruja nalazile snage Crvene armije, a nisu raunali ni na to da bi mogli dobiti potporu amerike vojske. Eventualna konfrontacija s Titovim snagama nije bila dobra ni zbog samih britanskih vojnika, koji su se radovali zavretku rata i smatrali da je Tito britanski saveznik, a njegovi vojnici hrabri suborci, iako su britanski politiki i vojni voe u tom razdoblju bili sve vie razoarani Titovim postupcima.18 Britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden jo je u veljai 1945., na sastanku saveznikih voa u Jalti, upozorio na mogunost britanskog sukoba s Titom zbog Julijske krajine: ak i ako Tito pod krajnjim pritiskom bude nateran da prihvati savezniku (britansku) vojnu upravu, njegovi e partizani ostati naoruani irom te oblasti i bilo bi udo ako pre ili posle oni ne bi pravili opstrukciju vojnoj upravi. Mi bismo tada morali da preduzmemo prinudne mere da uspostavimo autoritet, te bi moglo da doe do borbe.19 Britanski premijer Winston Churchill razmatrao je mogunost da se sukobi s Titovim snagama i pokuao je za tu ideju pridobiti Amerikance. Ali novi ameriki predsjednik Harry Truman odgovorio mu je 30. travnja 1945. da eli izbjei da amerike snage budu upletene u borbu na balkanskoj politikoj sceni. Ideja o sukobu s jugoslavenskim partizanima naputena je nakon to je britanski feldmaral Harold Alexander, vrhovni zapovjednik saveznikih snaga na Sredozemlju, 11. svibnja izvijestio da njegove snage u takvom sukobu nee pokazati isti borbeni duh i istu predanost borbi ako se uzme u obzir objavu Dana pobjede i dugotrajan publicitet dan Titovim operacijama u borbi za savezniku stvar. Zato je iznio miljenje da bi se amerike i britanske jedinice u opisanim okolnostima vrlo nerado upustile u nov sukob s Jugoslavijom.20 Churchill je bio razoaran takvim stajalitem, to se vidi iz brzojava koji je Edenu uputio 16. svibnja: ao mi je to se Aleksander pokazao tako malodunim. Od ratom iscrpljenih jedinica nikada ne treba oekivati da e na novi zadatak krenuti s oduevljenjem, no iskustvo iz Atene nas ui da se oni, kad pucnjava zapone, ubrzo zagriju, pod pretpostavkom da im se, nakon razmatranja, uspije dokazati da se bore za pravednu stvar.21
19 20 545. 21
17 18

Isto. H. VILIJAMS, n. dj., 289.-290. Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1941-1945, II, Beograd, 1988., 386. Duan BIBER, Tito Churchill: Strogo tajno, Beograd Zagreb Ljubljana, 1981., 536., Isto, 549.

636

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

Jedinice koje nisu bile pod komandom generala Damjanovia i koje se nisu uspjele prebaciti u Italiju doivjele su traginu sudbinu. Meu njima su bili slovenski domobrani, dijelovi Srpskog dobrovoljakog korpusa, crnogorski etnici, najvjerojatnije oko 30 000 ljudi. Do toga je dolo jer je operativna grupa, sastavljena od tri puka Srpskog dobrovoljakog korpusa i oko 500 Jevevievih etnika, pod komandom potpukovnika Radoslava Tatalovia, 11. travnja krenula u proboj prema Kordunu i Bosanskoj krajini, u susret crnogorskim etnicima, kako bi se olakalo njihovo kretanje prema Slovenskom primorju. Nije jasno je li odluku o proboju donio general Damjanovi ili general Muicki.22 Uslijedio je pokret te operativne grupe kroz prostor u koji su, sa suprotne strane, nadirali partizani. Tako je grupa morala voditi borbe s nadmonom IV. jugoslavenskom armijom, a krajem travnja prekinuta je veza s vojskom Pavla uriia, kojeg su ustae u meuvremenu likvidirali. Nakon to su primljeni podaci da su crnogorski etnici stradali, operativna grupa krenula je natrag prema Slovenskom primorju, vodei borbe s partizanima. Zatim je donesena odluka da se grupa povue prema Austriji. Ona je poetkom svibnja prela Karavanke i sva tri puka Srpskog dobrovoljakog korpusa predala su se 12. svibnja britanskoj vojsci kraj sela Unterbergena na Dravi, a zatim su pripadnici tih snaga odvedeni u logor Viktring (Vetrinje) kraj Klagenfurta.23 U Viktring su dovedeni i pripadnici Slovenske narodne vojske pod komandom generala Franca Krenera, koje su Britanci takoer razoruali. Zapravo se 3. svibnja sastao Privremeni slovenski parlament, osnovana je slovenska vlada i proglaeno uspostavljanje Slovenije kao sastavnog dijela federativne Kraljevine Jugoslavije. Upuen je poziv kralju Petru da se vrati na od neprijatelja osloboenu teritoriju.24 General Damjanovi o tim je odlukama obavijeten 4. svibnja.25 Sve to nije moglo imati nikakvog uinka. Saveznici nisu ni planirali ulazak svojih snaga u Sloveniju, a Damjanovi vie nije bio u poloaju odluivati o bilo emu. Kralj Petar je praktino abdicirao, a srpski antikomunisti ve su bili u Italiji. U Sloveniju su uli partizani, pa je ljubljanski biskup Gregor Roman od Damjanovia traio da o tome obavijesti anglo-amerike snage u Italiji kako bi one ule u Sloveniju i sprijeile dalje krvoprolie i unitavanje slovenakog naroda.26 Pod takvim je okolnostima Slovenska narodna vojska 9. svibnja prela Dravu i na austrijskom se teritoriju predala britanskoj vojsci, nakon ega su njezini pripadnici odvedeni u logore. Britanci su 11. svibnja obeali predstavnicima Slovenske narodne vojske da e biti zatieni. Slovenski narodni odbor pismeno je 17. svibnja zahvalio Britancima to su zatitili slovenske vojnike i izbjeglice.27
24 25 26 27
22 23

Slavko MASLAR, Zapisi iz graanskog rata 1941-1951, Beograd, 1998., 52. B. KOSTI, n. dj., 247. B. MLAKAR, n. dj., 172. B. KOSTI, n. dj., 261. Arhiva Udruenja boraca KJV, Neregistrirana graa. . TOPALOVI, n. dj., 165.

637

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

Glavnina crnogorskih etnika stradala je poetkom travnja 1945., kada se kraj Lijeva polja sukobila s postrojbama NDH, a pretrpjela je gubitke i u borbama s partizanima. Ustae su zarobili Pavla uriia i njegove suradnike koji su se odvojili od Mihailovia, te su oni likvidirani u Staroj Gradiki. Dio pripadnika te skupine nastavio se povlaiti prema Sloveniji, odnosno Austriji. Oni su tijekom 9. svibnja kraj Dravograda uli u Austriju, elei stupiti u vezu s britanskom vojskom. No u Dravogradu su ve bili partizani, koji su hvatali pripadnike te crnogorske skupine. Crnogorci su se predali kraj mjesta rna i dovedeni su u logor kraj Kamnika. Dio crnogorskih etnika povlaio se i preko Podgorja i Slovenj Gradeca.28 Istodobno su na to podruje stigle i brojne izbjeglice iz NDH, pripadnici Hrvatskih oruanih snaga, vlasti NDH i civili. tab III. jugoslavenske armije, iji je komandant bio general Kosta Na, obavijestio je 13. svibnja 1945. Generaltab Jugoslavenske armije i Tita o prisutnosti te skupine ustae i neto etnika, oko 50.000 ljudi i zatraio pojaanja od I. jugoslavenske armije kako bi se unitila neprijateljska grupacija na podruju Dravograda. Tito je istoga dana o tome obavijestio tab I. jugoslavenske armije, iji je komandant bio general Peko Dapevi, kao i o tome da se u spomenutoj skupini nalaze Paveli, Maek, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca koji se ele predati Britancima: Treba da najhitnije krenete s vaim snagama iz rejona Celja pravcem otanj Slovenj Gradec kako bi koncentrisali napad za unitenje ove grupe.29 Tito je 13. svibnja tabu III. jugoslavenske armije naredio da urno presijee sve veze prema Austriji i sprijei povlaenje njemakih i kvislinkih trupa.30 Istoga dana Tito je takoer obavijestio tab III. armije kako je naredio Peki Dapeviu da sa svojim snagama iz podruja Celja urno krene pravcem otanj Slovenj Gradec: Vi ne smijete dozvoliti ni po koju cijenu da se ova grupa sa Paveliem i Maekom preko Drave probije na sjever. Preduzmite sve potrebno za njeno brzo unitenje. Odmah stupite u direktnu vezu sa tabom armije i uradite po ovome sve podrobnosti.31 Konani napad Titovih snaga zapoeo je u kasnim veernjim satima 13. svibnja. Borbe su bile iznimno estoke, pa je tab III. armije u noi izmeu 13. i 14. svibnja zatraio pojaanja od I. armije. U drugoj depei traio je da mu to prije u pomo dou jedinice I. ili II. armije jer se neprijatelj probio komunikacijom Kranj Vlkermarkt (Velikovec). tab I. armije uputio je 14. svibnja 1945. iz podruja Celja 5. i 11. udarnu diviziju u opi napad prema otanju i Poljanama. Zapravo je Tito jo 2. svibnja naredio jedinicama 4. operativne zone da krenu u pohod na Koruku kako bi presjekle odstupnicu postrojbama njemake vojske i NDH i oslobodile dio Koruke prije dolaska saveznikih snaga. Ali te su snage bile nedovoljne, pa je Tito 13. svibnja traio od Koste Naa da se i tamo upute pojaanja. Tijekom 13. svibnja po jedna brigada iz
30 31
28 29

Veseljko KOPRIVICA, Od Vezirovog do Zidanog mosta, <www.montenegrina.net>. Josip BROZ TITO, Sabrana djela, XXVIII, Beograd, 1988., 41. Isto. Isto, 42.

638

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

sastava 14. udarne i 51. udarne divizije III. armije probile su se na podruje Poljana Bleiburg (Pliberg). Te su snage razbile njemaku 104. lovaku diviziju, a prema partizanskim podacima, oko 50 000 ustaa, od ega 20 000 civila, i oko 5000 etnika, takoer s civilima, pokualo je prodrijeti preko Dravograda prema Klagenfurtu kako bi se predali britanskoj vojsci. Zbog toga je tab III. armije, postupajui po Titovoj zapovijedi, na podruje Bleiburga uputio nova pojaanja. Tako su se tijekom 14. svibnja na tom podruju koncentrirale brojne partizanske snage iz sastava I. i III. armije te 4. operativne zone.32 Tito je 14. svibnja ponovno od Peke Dapevia traio da energino i brzo dejstvuje kako bi sprijeio predaju antikomunistikih snaga Britancima: Preduzmite sve potrebno da se postigne uspjeh.33 Istoga dana Tito je naredio I., II. i III. armiji da zarobljenike predaju glavnim tabovima Slovenije i Hrvatske. Takoer je od Glavnog taba Slovenije traio da poduzme najenerginije mjere kako bi po svaku cijenu sprijeio ubijanje ratnih zarobljenika: Ukoliko postoje meu zarobljenicima i uhapenima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zloinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljeg postupka.34 No mnogi iz skupine koja je opkoljena i predala se na podruju Dravograda potom su likvidirani bez ikakva suenja. Tito je 15. svibnja pohvalio jedinice III. armije to su nakon trodnevnih tekih borbi, brzim i energinim nadiranjem opkolile, razbile i prisilile na kapitulaciju njemake snage i ustako-etnike bande: Ovim su likvidirane posljednje snage koje su pred naim trupama jo pruale organizovan otpor. Zarobljeno je preko 20.000 ustaa, meu kojima ima veliki broj poznatih zlikovaca. S ustaama zarobljen je i vei broj etnika. Trupe Tree armije za posljednjih 15 dana zarobile su oko 100.000 neprijateljskih vojnika i oficira. Za izvojevanje ove pobjede, ako i za brzo, uspjeno i potpuno izvrenje postavljenog zadatka pohvaljujem hrabre trupe nae Tree armije pod komandom general-lajtnanta Koste Naa, pukovnika Branka Petrievia i pukovnika Vukaina Subotia.35 Petrievi je bio politiki komesar, a Suboti naelnik taba III. jugoslavenske armije. tabovi jugoslavenskih armija izvijestili su 16. svibnja 1945. o broju ratnih zarobljenika. Prema podacima I. armije, na teritoriju Hrvatske i Slovenije zarobljeno je ukupno 35 817 pripadnika raznih neprijateljskih formacija, tab III. armije izvijestio je da je u Sloveniji zarobio 90 880 ljudi, a tab IV. armije da je, takoer u Sloveniji, zarobio 120 000 ljudi.36 U izvjetaju o borbenim djelovanjima podreenih jedinica tijekom 15. svibnja, koji je 24. svibnja 1945. uputio Generaltabu Jugoslavenske armije, tab III. jugoslavenske armije naveo je: Jednovremeno sa razoruavanjem neprijateljske grupacije kod Dravograda otpoele su nae snage sa taktikim opkoljavanjem posljednje ustako-etni 34 35 36
32 33

Isto, 171. Isto, 44. Isto, 43. Isto, 46.-47. Isto, 173.

639

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

ke grupacija (preko 30.000 vojnika i oficira sa preko 20.000 graanskih lica) na sektoru Poljana Blajburg. U vezi s djelovanjima tijekom 16. svibnja navedeno je: Nastavlja se sa razoruavanjem i mestimino sa unitenjem razbijenih neprijateljskih grupica u umama i u podruju juno od Dravograda i Blajburga. Zarobljenici se sprovode u Maribor i Celje, gde se vri njihovo grupisanje i dalji transport za Zagreb. tab III. armije naveo je u izvjetaju Generaltabu da je poginulo 25 000 i ranjeno 4000 neprijateljskih vojnika, dok je zarobljeno oko 40 000 Nijemaca, 60 000 ustaa i domobrana i 5 000 etnika.37 Mar smrti crnogorskih etnika i lanova njihovih obitelji zapoeo je 16. svibnja, lijevom obalom Drave prema Mariboru. Kolona je bila postrojena po pripadnosti odreenom kotaru (srezu). Najprije je prola kroz Dravograd, kroz palir partizana koji su pjevali pjesme o Titu, a zarobljenike nazivali izdajnicima i faistima. Pojedinci iz kolone su, nakon prepoznavanja, odmah izvoeni i likvidirani na licu mjesta. U Mariboru su graani eljeli pomoi zarobljenicima, dajui im kruh i vodu, ali su u tome onemogueni. Zarobljenici su iz Maribora transportirani u entvid, predgrae Ljubljane.38 Kosta Na izvijestio je 24. svibnja Generaltab Jugoslavenske armije o uspjenim borbama u kojima je likvidirano 25 000 neprijatelja, a zarobljeno 105 000 njemakih vojnika, ustaa i etnika: U zavrnoj fazi ofanzive Jugoslovenske armije za konano osloboenje nae zemlje, naa Armija ostvarila je sa uspehom odreeni joj zadatak od strane Vrhovnog komandanta. Pri tom je do naroitog izraaja dolo brzo gonjenje potuenog neprijatelja, koji se posle osloboenja Zagreba povlaio kroz Sloveniju, u namjeri da se prebaci preko bie jugoslovensko-austrijske granice i preda saveznicima. [] Bitka za unitenje i zarobljavanje neprijateljske grupacije jaine preko 130.000 vojnika u gornjem toku Drave u prostoru izmeu Karavanki i Pohorja, trajala je do 12. do 16. maja sa aritem na sektoru Dravograd Blajburg Slovengradec. Ustae, a i etnici, borili su se na ivot i smrt da se probiju iz naeg obrua, ali im to nije uspelo. Ova pobjeda ima veliki vojniki i politiki znaaj: unitena je sva iva sila ustako-domobranske Pavelieve vojske, jer je glavnina zarobljena a znatan deo ubijen u borbi. Pored toga unitena je i grupacija etnika koja se borila rame uz rame sa ustaama i koja je, kao i ona, pokuala da izbjegne naem zarobljavanju. Tako je domaim izdajnicima etnicima, naroito ustaama, zadan odluujui smrtni udarac i tako im onemogueno da izbjegnu zasluenu narodnu kaznu za sva zloinstva i nedela koja su poinili prema naim narodima.39 Savezniko vrhovno zapovjednitvo odredilo je svoje naelno stajalite prema jugoslavenskim protukomunistikim snagama jo 20. oujka 1945. godine. Trebalo ih je razoruati i zadrati kao izbjeglice. Miha Krek, general Marko Mihailovi i ivko Topalovi posjetili su 28. travnja Savezniko vrhovno
37 Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, prir. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Poji, Mate Rupi, Slavonski Brod, 2005., dok. br. 42. 38 V. KOPRIVICA, n. dj. 39 Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 42.

640

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

zapovjednitvo za Sredozemlje u posljednjem naporu da budu prihvaeni kao dio saveznike koalicije. Ralph Stevenson, prethodno britanski veleposlanik kod kralja Petra, a poslije kod Tita, istoga je dana izvijestio Foreign Office da je rije o osobama koje su se kompromitirale javnom suradnjom s Nijemcima i pokuavaju da se rehabilituju u oima britanskih i amerikih komandanata. Izruivanje tih ljudi Titu ne bi bilo u skladu s tradicionalnim pravom na azil politikih izbjeglica nakon okonanja graanskog rata. Zato je Stevenson preporuio da se pripadnike tih skupina razorua i zadri u izbjeglikim logorima: Mislim da bi bilo veoma vano da, ukoliko tu odluku prihvate u Glavnom tabu saveznikih snaga, moj kolega iz SAD i ja dobijemo uputstva da o toj nameri informiemo jugoslovensku vladu pre nego to doe do incidenata.40 Orme Sargent, zamjenik Anthonyja Edena, pisao je 29. travnja Churchillu, navodei da je proputena mogunost da se jugoslavenske protukomunistike snage upotrijebe za spreavanje prodora partizana u Trst i Julijsku krajinu. Njihova tenja da uspostave suradnju sa zapadnim saveznicima nije mogla biti prihvaena: Ne vidim kako bi smo mogli da opravdamo saradnju sa trupama koje su do sada otvoreno saraivale sa Nemcima. Nasluujem da se radi o hrvatskoj miliciji zvanoj ustae koje podrava marionetska hrvatska vlada i o slovenakim belogardejcima. Ja sumnjam da su u njih ukljuene Mihailovieve snage koje su, kad se poslednji put o njima neto ulo, bile opkoljene u junoj Bosni. Moramo se, na alost, sloiti sa Stivensonovim predlogom.41 Britanski je premijer istoga dana Sargentu odgovorio da je razoruavanje i smjetaj jugoslavenskih protukomunistikih snaga u izbjeglike logore jedino mogue reenje i da o tome treba obavijestiti ameriki State Department. No u Glavnom stoeru saveznikih snaga u Caserti i dalje se intenzivno raspravljalo to uiniti s protukomunistikim snagama. Tada su se prvi put pojavili i nagovjetaji da bi ih trebalo izruiti Titu. State Department se 2. svibnja sloio da bi te snage trebalo razoruati i smjestiti u izbjeglike logore. U istom je duhu bila i direktiva koju je 3. svibnja izdala britanska VIII. armija.42 No zatim je dolo do drastine promjene u dranju. Najvaniju ulogu u odluci da se veliki broj Jugoslavena preda novim jugoslavenskim vlastima imao je Harold Macmillan, britanski veleposlanik kod Saveznikog zapovjednitva za Sredozemlje. Tijekom 12. i 13. svibnja on je posjetio britanske vojne zapovjednike u Trevisu i Klagenfurtu i s njima razgovarao o problemu jugoslovenskih antipartizanskih snaga. Ve 14. svibnja general Brian Robertson, voditelj upravnog odjeljenja Glavnog stoera saveznikih snaga u Caserti, izdao je VIII. armiji direktivu da sve Jugoslavene koji su sluili u nemakoj vojsci treba razoruati i predati novim jugoslavenskim vlastima.43 Iako su britanski obavjetajci (The Special Operations Executive SOE) koji su odravali vezu s partizanima poslije tvrdili da nisu imali spoznaja o tome da te ljude alju u
42 43
40 41

Arhiva Udruenja boraca KJV, Neregistrirana graa. Isto. Isto. Isto.

641

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

smrt, ipak je vie nego izvjesno da je britanskim tajnim slubama bilo potpuno jasno kakva e biti njihova sudbina.44 Ubrzo je, u suradnji britanske vojske i novih jugoslavenskih vlasti, uslijedila predaja zarobljenika. To je provedeno unato tome to je State Department 15. svibnja ponovno zatraio potivanje prethodno dogovorene saveznike politike po tom pitanju. Zato je predaja zarobljenika provedena u tajnosti. Tijekom 17. svibnja britanski 5. korpus dobio je doputenje da u Jugoslaviju vrati sve jugoslovenske nacionaliste koji se nalaze na njegovu podruju djelovanja. Njih je najprije trebalo razoruati, a nije im se smjelo rei kamo e biti upueni. Prema knjizi depea 26. divizije IV. jugoslavenske armije, Britanci su ih 17. svibnja obavijestili da e im predati oko 32 hiljade ustaa i etnika. Jedinice iz sastava 11. dalmatinske brigade dobile su zadatak da osiguraju prihvat zarobljenika koji su eljeznicom trebali stii u Jesenice. Konkretan dogovor britanske i jugoslavenske strane o primopredaji zarobljenika postignut je 19. svibnja 1945. godine.45 Zanimljivo je da je 19. svibnja Tito obavijestio britanskog veleposlanika Ralpha Stevensona kako je naredio Jugoslavenskoj armiji da se povue na predratnu granicu izmeu Austrije i Jugoslavije: Naredbu o povlaenju izdali smo kako bi smo do krajnosti udovoljili eljama svojih saveznika, Velike Britanije i Sjedinjenih Drava, ne prejudicirajui konano ureenje granica sa Austrijom do kojeg e doi na mirovnoj konferenciji.46 Predaja zarobljenika obavljena je izmeu 23. i 31. svibnja. Britanci su 23. svibnja obavijestili srpske izbjeglice da moraju biti spremni za pokret radi prebacivanja u sastav Istaknutog dijela taba Vrhovne komande Jugoslavenske vojske, koji se nalazi u Italiji. Tako je meu njima stvoreno uvjerenje da e se spojiti sa snagama pod komandom generala Damjanovia. Istovremeno su se partizanske snage poele povlaiti iz dijela Koruke, pri emu su kao ratni plijen uzimale sve to su mogle.47 U prihvaanju zarobljenika s britanske strane sudjelovale su i jedinice 1. brigade 16. vojvoanske divizije.48 Komisija britanske vojske u mjestu Maria Elend radila je na predaji eljeznikih kompozicija sa zarobljenicima jugoslavenskoj strani. Do 25. svibnja predano im je 16 200 zarobljenika, a tijekom iduih nekoliko dana njih jo oko 6000.49 U prvom valu predano je 3000 pripadnika 2., 3. i 4. puka Srpskog dobrovoljakog korpusa, 12 000 slovenskih domobrana s obiteljima, 2500 Hrvata i oko 3000 crnogorskih etnika.50
H. VILIJAMS, n. dj., 291. Stania R. VLAHOVI, Anglojugoslovenski odnosi 1941-1948. Zbornik dokumenata iz Britanske arhive, Birmingam, 1985., 357. 46 D. BIBER, n. dj., 544.-555. 47 VA, Narodnooslobodilaki rat, kut. 312A, 5/1-6. 48 VA, Narodnooslobodilaki rat, kut. 1101A, F-13, D-1, Operativni dnevnik 11. brigade. 49 Bojan DIMITRIJEVI, Graanski rat u miru. Uloga armije i slube bezbednosti u obraunu sa politikim protivnicima Titovog reima 19441954, Beograd, 2003., 52. 50 Branislav KOVAEVI, Od Vezirovog do Zidanog mosta. Tragina sudbina crnogorskih etnika u zavrnoj fazi rata 19441945, Beograd, 1993., 143.-144.
44 45

642

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

Tako su zarobljenici kamionima prebacivani do eljeznike postaje u Maria Elendu, gdje su ukrcavani u vlakove i upuivani u Jugoslaviju. Tijekom tog transporta osiguranje su preuzeli do tada skriveni partizani. Oni su pljakali zarobljenike, a nakon prelaska vlakova na jugoslavensku stranu dio zarobljenika odmah je likvidiran. Prema svjedoenju nekih pripadnika Jugoslavenske armije koji su poslije prebjegli na Zapad, pripadnici 1. brigade 16. vojvoanske divizije samo su iz jednog vlaka izvukli 54 oficira, koje su zaklali ili ustrijelili. Do 3. lipnja na jugoslavensku stranu prelo je 16 eljeznikih kompozicija sa zarobljenicima.51 Istodobno su u Jugoslaviju stizali i vlakovi s ratnim plijenom iz Austrije. tabu 11. dalmatinske brigade javljeno je 27. svibnja da se ta jedinica do daljnjega stavlja na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane Demokratske Federativne Jugoslavije.52 Zarobljenici su iz Jesenica transportirani u logor u Kranju, a zatim u logor u entvidu, predgrau Ljubljane. Ondje su im dolazili partizani koji su im oduzimali vrijedne predmete koje su do tada uspijevali skrivati. Naelnik Odjeljenja zatite naroda (Ozna) za Srbiju Slobodan Penezi-Krcun izdvojio je iz skupine srpskih zarobljenika koji su trebali biti strijeljani one koji su bili mlai od 18 godina. Zarobljeni Slovenci su nakon kratkih sasluanja podijeljeni u skupine A, B i C. Najvie ih je bilo u skupini C i oni su ubrzo likvidirani. Manji dio upuen je pred vojne sudove. Zarobljeni Hrvati, Srbi i Crnogorci podijeljeni su po okruzima, odnosno kotarevima po podrijetlu, a zatim su oficiri Ozne iz tih krajeva odluivali o njihovoj sudbini. ivot zarobljenika tada je malo vrijedio i njihova sudbina, odnosno eventualna likvidacija, ovisila je o osobnoj odluci odreenog oficira Ozne i, eventualno, predratnim meusobnim poznanstvima ili odnosima tijekom rata. Slovenske zarobljenike u najveoj su mjeri likvidirale jedinice i pripadnici slovenske Ozne i slovenskih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije. Zarobljene Hrvate, Srbe i Crnogorce uglavnom su likvidirali pripadnici Jugoslavenske armije iz drugih dijelova Jugoslavije. Zarobljenici su vlakom ili kamionima prebaeni u jugozapadnu Sloveniju, u guste ume Koevskog roga. Zatim su majora Simu Dubajia, iz 11. dalmatinske brigade, telefonom nazvali Rankovievi pomonici i naredili mu da zapone s likvidacijom zarobljenika.53 Pripadnik 11. dalmatinske brigade koji je poslije prebjegao na Zapad izjavit e da je jedna eta te brigade 25. svibnja provodila likvidacije u entvidu, a zatim je 28. svibnja prebaena u Koevje, gdje je trebala nastaviti s istim zadatkom. etom je zapovijedao kapetan Nikola Marui. Isti je svjedok naveo da je on pakirao odore likvidiranih, ukupno 12 vagona, i da je posljednja skupina likvidirana 9. lipnja. To potvruje i jedan slovenski domobran koji je toga dana uspio preivjeti strijeljanje. Tog dana mjesto likvidacija posjetila je skupina viih partizanskih oficira. Otili su nad jamu, koja je potom zatrpana s nekoliko eksplozija. Nakon toga organizirana je zabava za vojnike ete koja je obavila
B. DIMITRIJEVI, n. dj., 53. Isto, 53.-54. 53 Isto, 57.-59.
51 52

643

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

zadatak: U nedelju ujutru u sedam sati eta egzekutora je otila vozom na odmor na Bled. Nisam to znao tada, ali sam o tome uo mnogo kasnije kad su se ove ubojice vratile u svoje ete, koje su u meuvremenu poslate u Makedoniju. Rekli su da su kao nagradu za izvrene masakre u Koevju dobili dvanaest dana odmora na ostrvu Bled, gde im je dodeljen smetaj u bivem luksuznom hotelu. Imali su dobru hranu, plivali po jezeru, jedrili i gledali predstave koje je svake veeri izvodila amaterska pozorina trupa pri tabu divizije.54 tab III. jugoslavenske armije naredio je 19. svibnja 1945. tabovima 14. i 17. divizije da se, prema zapovijedi vrhovnog komandanta, moraju povui iz Koruke te da 14. divizija odredi brigadu za preuzimanje ratnih zarobljenika od saveznika u Korukoj i njihovo provoenje do Ljubljane, uz sljedee naloge: Zadatak [14.] divizije na ovoj prostoriji jeste intenzivno ienje itave prostorije od neprijateljskih grupica, koje se skrivaju po umama u nameri da se u pogodnom momentu prebace preko granice. [] Jednu brigadu, a i vie ako to bude potrebno, stavite na raspoloenje pukovniku oki Ivanoviu, komandantu pozadine nae Armije, koji sa specijalnim ovlaenjem ovoga taba ide kod Saveznike komande za Koruku radi prijema ratnih zarobljenika jugoslovenskih podanika i pregovora za predaju ustaa i etnika, koji su se predali saveznikim trupama. Ove jedinice imae zadatak da sprovedu zarobljenike do Ljubljane ili u drugo mesto gde to odredi pukovnik Ivanovi.55 Nakon to su ti zarobljenici predani Jugoslavenskoj armiji, u velikom su broju likvidirani, o emu svjedoe mnogobrojne masovne grobnice u Sloveniji.56 U operacijskom dnevniku 40. slavonske divizije III. jugoslavenske armije 16. svibnja zabiljeeno je: U Dravogradu i danas veoma ivo: tu se skupljaju desetine hiljada zarobljenih neprijateljskih vojnika i upuuju eljeznicom i peke u Maribor. Zarobljeni su Nijemci, domobrani, ustae i etnici. U dnevniku iste divizije o njezinu djelovanju tijekom 17. svibnja navedeno je: Naa divizija prima zarobljenike, osniva logore, uva ih i otprema prema Zagrebu. Nadleni, meu zarobljenicima pronalaze uvene zlikovce i izdvajaju ih.57 Knjiga depea 15. majevike brigade upuenih tabu 17. divizije navodi da je 20. i 21. svibnja 1945. trajala likvidacija skupine ustaa na prostoru St. Veit Miklau te da su nastavljena strijeljanja zarobljenih etnika i ustaa. Tako se u depei od 20. svibnja navodi: Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak nae brigade je likvidacija etnika i Ustaa kojih ima dve i po hiljade. Jue nam je poginuo nesrenim sluajem komandant drugog bataljona na strelitu drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. U depei od 21. svibnja pojanjeno je: Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto
54 Dragoslav-Dragan DESPOTOVI, Koevski rog. Ratni zloin ili pravedna odmazda, Beograd, 1992., 37.-38.; B. DIMITRIJEVI, n. dj., 57.-58. 55 Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 39. 56 Mitja FERENC, Prikrito in oem zakrito. Prikrita grobia 60 let po koncu druge svetovne vojne, Celje, 2005.; Poroilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reevanje vpraanj prikritih grobi 2005-2008, Ljubljana, 2008. 57 Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 37.

644

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

to i jue (likvidacija). Po nareenju uputili smo jedan voz sa jednim lanom taba - bat. da sprovodi zarobljenike za Zagreb.58 Operacijski dnevnik Treeg bataljuna 6. istonobosanske brigade 17. istonobosanske divizije III. jugoslavenske armije biljei likvidiranje narodnih izdajnika u Mariboru u razdoblju od 23. do 25. svibnja 1945. godine. Tako je za 23. svibnja navedeno: Po nareenju taba nae brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvravanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana. Za 24. svibnja navedeno je: Kao i prolog dana bataljon je imao isti zadatak. Za 25. svibnja takoer je navedeno: Kao i prolog dana bataljon je imao isti zadatak. [] Pred vee bataljon se po svretku zadatka razmeta u gradu poevi pravi kasarnski ivot.59 Cijela akcija likvidacije nekoliko desetaka tisua ljudi za samo nekoliko dana u tadanjim uvjetima ne bi bila mogua bez odluke najvieg novog jugoslavenskog vodstva, prije svega Tita. On se tada nalazio u Ljubljani, s vodstvom Ozne za Jugoslaviju, ali i za Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju. To ukazuje i na to tko je organizirao likvidaciju zarobljenika. Major Simo Dubaji o tome je 25. svibnja izvijestio Tita osobno, o emu e sam Dubaji nekoliko desetljea poslije izjaviti: Iao sam u vilu kod njega da izvestim ta je tamo bilo. Ja sam otiao, a onda su u moj hotel u entvidu doli u pola noi [Ivan Matija] Maek i Maks Bae, jo neki od Crnogoraca, jedan od Rankovievih pomonika. Mislim da je to bio Jovo Kapii. Tano ne znam. Oni su meni rekli da ih sve treba goniti u Koevski rog i tu pobiti. Na pitanje je li ta naredba morala doi od Tita, Dubaji je odgovorio: Naravno. Niko takvu nije mogao odluku doneti sem Tita.60 Tito je u svom govoru u Ljubljani 26. svibnja uputio vie nego jasnu poruku o sudbini tih ljudi: to se tie ovih izdajnika koji su se nali unutar nae zemlje, u svakom narodu posebice to je stvar prolosti. Ruka pravde, ruka osvetnica naeg naroda dostigla ih je ve ogromnu veinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjei pod krilo pokrovitelja van nae zemlje. Ova manjina nikada vie nee da gleda ove nae divne planine, naa cvatua polja. Ako bi se to dogodilo, onda e to biti vrlo kratkog vijeka.61 Nakon predaje i zarobljavanja u zavrnim borbama i izruenja iz Austrije, kolone zarobljenih vojnika i civila krenule su, u oruanoj pratnji pripadnika Jugoslavenske armije, na iscrpljujui povratak kroz Sloveniju, prema Hrvatskoj, i dalje u zarobljenike logore na podruju Vojvodine i Srbije.62 Izvjetaj Dimitrija Georgijevia, opunomoenika Ozne za Jugoslaviju, upuen 12. lipnja 1945. Aleksandru Rankoviu, naelniku Ozne Ministarstva narodne obrane DFJ, o kretanju kolona ratnih zarobljenika s austrijske granice i iz Slovenije,
Isto, dok. br. 41. Isto, dok. br. 43. 60 B. DIMITRIJEVI, n. dj., 57. 61 J. BROZ TITO, n. dj., 78. 62 Martina GRAHEK RAVANI, Bleiburg i Krini put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, Zagreb, 2009., 203.-316.
58 59

645

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

o logorima u Hrvatskoj i Vojvodini te o broju zarobljenika navodi: 8. juna t.g. izvrilo se je glavno kretanje kolona ratnih zarobljenika koji su zarobljeni u Sloveniji i na granicama Austrije, ostale su manje grupe koje se nalaze na promatranju ienju ili na eventualnim radovima koji nose vremenski karakter: opravka pruga, mostova, cesta i t.d. Sve kolone zarobljenika kreu se po ranije oznaenim punktama i oblastima. U izvjetaju se navodi brojno stanje zarobljenikih logora na podruju Jugoslavije i napominje: Ukupno do sada logorisano je: 107.021 ratnih zarobljenika. Rije je uglavnom o ratnim zarobljenicima Nijemcima, domobranima i ustaama. Georgijevi dalje napominje: Do sada rad svih oficira OZNE po logorima skoncentrisao se na smetaj zarobljenika i klasificiranje istih prema delima i rodovima vojske. Veina rada OZNE bila je kod domobrana, na njihovom ispitivanju i ienju od ustaa, etnika itd. []. Izvjetaj navodi i sljedee: Meu ostalim zarobljenicima bilo je i ena s djecom kao i starijih ljudi, koji su povueni bili sa ustaama, Nemcima i etnicima, te su organi OZNE po logorima takva lica otputali svojim kuama sa propusnicama na kojima je bilo oznaeno da se prijave svojim Mesnim narodno-oslobodilakim odborima, te ukoliko se nae da su izvesna lica od ovih kriva, ista e biti pozvata na odgovornost, jer organi OZNE nisu imali mogunosti da izvre potrebna isleenja, ve je to dato Mesnim odborima u nadlenost.63 Detaljnije upute o odnosu prema ratnim zarobljenicima i nainu ienja ostavio je major Momilo Dugali. On je naredio da sve zarobljene neprijateljske vojnike i oficire posle proiavanja treba uputiti Komandi pozadine I. armije: Prilikom ienja zarobljenika, faistike elemente treba nemilosrdno smicati i pri tome teiti da po mogustvu nijedan ne promakne. Prema ostalim zarobljenicima koji se alju u zarobljeniki logor imati pravilan vojniki odnos i postupak. Ne sme se dozvoliti da sprovodnici ili makar ko drugi vre neko maltretiranje ili grub postupak nad njima, ve im objasniti, iako su Jugosloveni, poto se nisu odazvali pozivu marala Tita, da se tretiraju kao ratni zarobljenici i da se tako prema njima postupa sve do daljeg reenja njihovog pitanja. Ovo se odnosi na domobrane. Prema Austrijancima zarobljenicima treba takoe imati pravilan odnos i postupak s obzirom na budui odnos Jugoslavije i Austrije. Prema Nemcima koji se alju u zarobljeniki logor imati pravilan postupak, a prema lanovima Nacional-socijalistike partije nemilosrdno ih istiti, a naroito vabe iz Jugoslavije. Ukoliko meu njima otkrijete nekog oficira ili podoficira iz Gestapoa, Abvera ili nekih drugih nemakih pijunskih organizacija, obavezno ga sauvati da se ne ubije a potom ga poslati nama.64 Krajem 1946. Generaltab Jugoslavenske armije izdao je naredbu br. 369, koja je regulirala poloaj ratnih zarobljenika koji su bili koriteni za razliite poslove u jedinicama Jugoslavenske armije. Kontraobavjetajna sluba IV. armije zatraila je 3. listopada 1946. od podreenih kontraobavjetajnih oficira da spomenuta naredba Generaltaba bude provedena: Sporazumno sa ta63 64

Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 56. VA, Vojna-bezbednosna agencija (dalje: VBA), K-20, Nareenje iz maja 1945.

646

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

bovima, pristupite odmah ienju svih zarobljenika. tab u tom pravcu neka izda nareenje da se odstrane i svi zarobljenici koji rade oko ishrane, u apotekama, u tabovima, a i drugim opasnim mjestima, to se vidi iz nareenja Generaltaba.65 Tijekom 1954. Kontraobavjetajna sluba JNA izradila je desetogodinji izvjetaj o svome djelovanju, pri emu je djelovanje bive Ozne na podruju Hrvatske na kraju Drugog svjetskog rata opisano na sljedei nain: Na kraju, znatnu ulogu imali su organi III otseka OZNE u toku zavrenih operacija u odnosu ienja terena, novoosloboenih teritorija i gradova, u zajednici sa organima OZNE na terenu, otkrivajui i unitavajui ratne zlikovce koji se nisu povukli zajedno sa neprijateljskim formacijama i nastojali se prikriti. Pored toga znaajna je njihova uloga u vrenju akcija na organizovane ostatke oruanih bandi koje su se krile u unutranjosti zemlje, protiv kojih je naa vojska vrila u tom periodu akcije. []. U velikoj ofanzivi koja je poela aprila 1945. oformljen je poseban otsek od sedam oficira, koji je imao zadatak sasluavanja zarobljenika i njihove kategorizacije: za logor, za radne bataljone i zloince za likvidaciju. Do zauzimanja Zagreba organi OZNE I Armije likvidirali su oko 7.000 lica, najvei broj ustaa, zatim oko 2.000 SS-ovaca i erkeza i drugih. Daljnjim napredovanjem preduzete su iste mere nad veim brojem lica u prostoru Celja. Tako je ukupno na sektoru Zagreba i Celja uniteno oko 10.000 ratnih zlikovaca. [].66 U publicistici i historiografiji objavljeni su mnogobrojni podaci i dokumenti o tome kako se Titova vojska odnosila prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima, pa i prema pripadnicima razliitih jugoslavenskih monarhistikih antikomunistikih snaga i civilnom stanovnitvu, tijekom i posebice potkraj Drugoga svjetskog rata, a i u neposrednom porau.67 Ukazom Predsjednitva AVNOJ-a o opoj amnestiji i pomilovanju od 3. kolovoza 1945., amnestija se daje svim osobama koje su uestvovale u etnikim i nedievskim jedinicama, jedinicama hrvatskog i slovenakog domobranstva, muslimanskoj miliciji, iptarskim oruanim formacijama i u svim ostalim oruanim formacijama u slubi okupatora ili ih pomagale kao i svim osobama koje su pripadale odgovarajuim politikim organizacijama ili od VA, VBA, K-11, F-1. VA, VBA, K-20, F-8, Desetogodinji izvetaj. Borba protiv neprijatelja 1944-1954. 67 Mihailo MINI, Rasute kosti, Detroit, 1970.; Borivoje M. KARAPANDI, Jugoslovensko krvavo prolee 1945. Titovi Katini i Gulazi, Cleveland, 1976., Beograd, 1990.; ISTI, Koevje. Titov najkrvaviji zloin, Cleveland, 1959., Beograd, 1990.; S. R. VLAHOVI, n. dj.; D.-D. DESPOTOVI, n. dj.; B. KOVAEVI, Od Vezirovog do Zidanog mosta; ISTI, Stradanje crnogorskih etnika 1944-1945., Podgorica, 2005.; Savo GREGOVI, Pucaj, rat je zavren. Zlim putem bratoubilatva: slovenako krvavo proljee 1945., Budva, 2009.; B. DIMITRIJEVI, n. dj.; Sran CVETKOVI, Izmeu srpa i ekia. Represija u Srbiji 1944-1953., Beograd, 2006.; M. GRAHEK RAVANI, Bleiburg i Krini put 1945.; Simo . DUBAJI, Koevski Rog, Ljetopis srpskog kulturnog drutva Prosvjeta, sv. 11/2006., 89.-168.; ISTI, ivot, greh i kajanje. Ispovedna autobiografska hronika Knjiga I. Od Kistanja do Koevskog Roga, Beograd, 2006.; M. GRAHEK RAVANI, Meunarodne konvencije i ekstradicija Srba iz saveznikih logora u Austriji u svibnju 1945., Hereticus, Vol. IX, No. 1-2/2011., 72.-94.
65 66

647

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

govarajuem administrativnom odnosno sudskom aparatu. Od amnestije su izuzeti ustae, ljotievci i pripadnici ruskog dobrovoljakog korpusa, izuzev onih koji su bili nasilno mobilizirani poslije 1 sijenja 1942 godine.68 Potkraj 1945. u zarobljenikim logorima u Jugoslaviji bilo je ukupno 355 785 ratnih zarobljenika, od toga 114 000 Jugoslavena, oito najvie Hrvata, i 7797 jugoslavenskih Nijemaca. Predsjednik NKOJ-a i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije Josip Broz Tito naredio je 8. rujna 1945. putanje na slobodu hrvatskih i slovenskih domobrana, a zatim 2. oujka 1946. i otputanje iz logora osoba jugoslovenske narodnosti pripadnici neprijateljskih vojnih formacija, osim onih protiv kojih je proveden kazneni postupak.69 Namjera potpunog i radikalnog obrauna s neprijateljem bila je i naredba jugoslavenskog Ministarstva unutarnjih poslova od 18. svibnja 1945. o Uklanjanju vojnikih groblja okupatora. Naime Aleksandar Rankovi donio je naredbu o uklanjanju i razaranju grobova njemakih i drugih okupatorskih vojnika i njihovih saradnika kako bi im se izbrisao svaki trag. Ta je zapovijed proslijeena ministrima unutarnjih poslova federalnih jedinica, koji su je proslijedili niim tijelima vlasti.70

Zavrna razmatranja
Likvidacije poraenih snaga karakteristine su za mnoge zemlje na kraju Drugog svjetskog rata. Neki povjesniari izjavljuju da onome kome pripada ratna slava pripada i stid zbog nehumanih djela koja su poinili nad nezatienim ljudima, voeni navodnim viim ciljevima. U jugoslavenskom je sluaju u pitanju bila smiljena i dobro organizirana politika unitenja izdajnika naroda i drave, klasnog neprijatelja, odnosno suzbijanja bilo kakve ideje o otporu novom komunistikom poretku u Jugoslaviji. Posljedice rata u Jugoslaviji bile su iznimno teke, a jo su ih vie uveale poslijeratne masovne likvidacije. Demonstriranjem revolucionarne pravde razorena je moralna i bioloka osnova drutva. Od stratita i masovnih grobnica u austrijskim i slovenskim umama i jarugama u Hrvatskoj se najvie ulo za Bleiburg, u Crnoj Gori za
Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 81. Prilog prouavanju istorije Jugoslovenske narodne armije kroz izabrana dokumenta marala Jugoslavije Josipa Broza Tita u svojstvu ministra narodne odbrane i vrhovnog komandanta Oruanih snaga FNRJ u periodu 1945-1956. godine, prir. Antun Mileti, Vojnoistorijski glasnik, god. XXXVIII, br. 1/1987., 327., 350.-351., 357.-358. 70 M. FERENC, Prikrito in oem zakrito, 24.-25.; Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, dok. br. 63.; Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, prir. Vladimir Geiger, Slavonski Brod, 2006., dok. br. 103. i 175.; Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.1946. Dokumenti. Zagreb i sredinja Hrvatska, prir. Vladimir Geiger, Mate Rupi, Mario Kevo, Egon Kraljevi, Zvonimir Despot, Slavonski Brod Zagreb, 2008., dok. br. 137.; Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, prir. Mate Rupi, Vladimir Geiger, Slavonski Brod Zagreb, 2011., dok. br. 181.
68 69

648

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

Zidani Most, u Sloveniji i Srbiji za Koevski rog. To su postale metafore za masovno stradanje, ali i za moralni poraz jugoslavenskih komunistikih vlasti. U poslijeratnoj Jugoslaviji komunistike rtve sustavno su brisane iz javnog sjeanja. Zloin koji je nova vlast poinila nad svojim dravljanima, masovnim likvidacijama bez suenja, dodatno se potencirao zapovijedima o utnji i oduzimanju prava na mjesto groba. Masovne grobnice, pojedinani grobovi i rtve jednostavno nisu smjeli postojati. Grobnice su bile razorene, prikrivene, unitene, a preko njih su graeni gradski deponiji, stambene zgrade ili ceste. utnjom pobjednika zatiralo se sjeanje na vlastita nedjela. Na sastanku organizacijskih sekretara republikih, odnosno pokrajinskih partijskih organizacija odranom poetkom 1948., kojim je rukovodio Aleksandar Rankovi, a prisustvovao je i Tito, crnogorski komunistiki dunosnik Andrija Mugoa, tada organizacijski sekretar Pokrajinskog komiteta KP Jugoslavije za Crnu Goru, predloio je kritiki osvrt na vlastite greke uinjene u ratu i porau, kada su poinjene brojne nepravde, pa i ubojstva nevinih ljudi. Predloio je i da se nedune obitelji oslobode krivnje te da im se vrati nepravedno konfiscirana imovina. im sam zavrio svoje glasno razmiljanje, Tito je energino reagovao: Nema revizije. Od tada vie niko nikada nije na bilo kojem partijskom ili dravnom nivou postavio pitanje.71 Iz povijesti je poznato da nijedno skrivanje zloina ne moe zauvijek ostati tajna, pa se nije moglo sakriti ni sudbinu rtava jugoslavenskog komunizma. Sluba dravne sigurnosti Slovenije jo je tijekom 1980-ih u blizini masovnih grobnica pratila tko dolazi na ta mjesta. To se posebno radilo pred blagdan Svih Svetih (Dan mrtvih). No, kako zakljuuje povjesniar Mitja Ferenc, u slovenskoj se javnosti 20 godina nakon zloina o njemu samo aputalo, nakon 30 godina prvi put javno govorilo, nakon 40 godina znalo se za pet ili est masovnih grobnica, nakon 50 godina otkriveno ih je jo deset puta vie, da bi do 2010. bilo popisano 600 takvih grobnica.72 Nakon sloma komunizma u Sloveniji je uinjeno dosta na pronalaenju stratita i masovnih grobnica te identifikaciji rtava, djelomino i u Hrvatskoj. U Srbiji je zavjet utnje i dalje na snazi, posebno kod ljeviarske inteligencije. Narativ o izdajnicima i narodnim neprijateljima ima isti smisao i snagu kao i za vrijeme komunizma.

V. KOPRIVICA, n. dj. M. FERENC, Istraivanje prikrivenih grobnica u Sloveniji, Istorija 20. veka, br. 1/2010., 14.-15.
71 72

649

KOSTA NIKOLI, Obraun Titova reima s jugoslavenskim monarhistikim...

SP, br. 3., 631.-650. (2012)

SUMMARY TITOS REGIME RETRIBUTION AGAINST YUGOSLAV MONARCHIST ANTICOMMUNIST FORCES AT THE END OF WORLD WAR II In the last stages of World War II and in the immediate post-war period Yugoslav communists led a well-organized policy of destruction of the traitors of the people and state. In fact they wanted to destroy and repress any resistance to the new communist authorities. The first stage in the retribution against anticommunist forces occurred in late 1944, after Titos communists forces captured Serbia. In spring of 1945 Titos army captured and liquidated a large number of Croatian and Slovenian anticommunist forces, as well as those Serbs who previously fled from Serbia to Slovenia. The consequences of World War II in Yugoslavia were very difficult and they were made worse by large scale post-war executions of all real and also potential enemies of the communists. Major role in the mass liquidation of anticommunist forces was played by new Yugoslav state security police (Department for the protection of people). During Yugoslavia under communists rule their victims were systematically erased from public memory. Only after the fall of communism and breakup of Yugoslav state the fate of victims of the Yugoslav communist regime has become subject of research of historian in the post-Yugoslav states. Key words: World War II, Yugoslavia, Slovenia, Communist repression, War crimes

650