Borislav Risti

Filozofski fakultet u Beogradu

Darovanje uitka vjebe uz Markiza de Sadea

bogoubojici, zavodniku najistijih, prijatelju zla

Anatema Markiz de Sade je danas esta tema; postao je takorei tema za sebe: poznata i priznata. Meutim, sudovi i osjeaji u svezi s ovim kontroverznim autorom jo uvijek su pomijeani, nedovoljno artikulirani. Stanje stvari je tu, ini se, jo uvijek pomalo ambivalentno, nelagodno. Da li je posrijedi crv perpetuirajueg viktorijanstva ili pak peripetije, slijepe mrlje nae spolne revolucije - ostaje otvorenim. Tek se je nae stoljee rasprialo o ovom neumornom prialu, naa se je kultura konano odluila pronai jedno povlateno mjesto i za panore marquis. Rekonvalescencija jednog opakog luaka i njegovog opusa diaboli, ini se, potpuno je uspjela. Skinuta je krinka prokletstva sa lika i djela ovog svojevremeno marginaliziranog, osporavanog, gotovo zaboravljenog pisca.1 On se uselio u nae 1 Pri tome ipak ne treba zaboraviti da je Sade, usprkos svemu, svoju najiru publiku imao, i pravu knjievnu slavu doivio, upravo za svojega ivota. Potom je slijedilo gotovo itavo stoljee (XIX) utnje o njemu, stoljee u kome je smatran abmormalnim i udovitem. U to vrijeme e mu tek poneki od najveih ukazati potovanje i uvaavanje njegovog djela, poput Baudelairea i Flauberta, te Swinburne svojom glasovitom Apologijom Sadea. Rehabilitacija ovog ukletog pisca poinje u XX. Stoljeu, kada Apollinaire izdaje antologiju Sadeovih tekstova pod nazivom Izabrane stranice (1904), za koju pie i predgovor u kojemu iznosi predvianje da e ovaj zaboravljeni pisac vladati XX. stoljeem. Ozbiljenje ovog predvianja najvie dugujemo bibliofilu i eruditu Mauriceu Heineu, koji je Sadeu i prikupljanju njegovih rukopisa posvetio itav svoj ivot. Njemu dugujemo i prvo autentino izdanje Sadeovog temeljnog djela, 120 dana Sodome (1931-34), iji se rukopis dugo smatrao zauvijek izgubljenim (prvi put je objavljen u Berlinu 1904, u njemakom prijevodu od strane Iwana Blocha (ps. Eugen Dhrer), ali sa mnogobrojnim grekama u tekstu). Potom Heineovo djelo nastavlja njegov

10

EMU

Broj 7-8

domove, urezan je u tlapnji naih misli, objeen o ivice naih usana (uvijek pomalo nakeenih). U svakom sluaju, danas se od Sadea viestruko profitira. Nikad nije naodmet pribaviti sebi neto od karizme i nestaluka, neto od drskosti poigravanja sa tim nemirnim i neuhvatljivim rubovima sjenovitih predjela - koje je oko nas obavilo svijetljenje ovog ovjeka-falusa. Sade je postao isplativ. - Meutim, reena nelagoda koja nas pri ovom (promaenom?) susretu obavija, ono to nas ovdje uznemirava, nije od tih (metafizikih) nemira, od tih sjenki zla, od te hipnotizirajue tmine, svih tih mranih gromada ponora2 - na to smo ve navikli - ve upravo od te naviknutosti, (postmoderne) apatije, naime od stanovite banalnosti, sumorne jednolinosti - od dosade koja se provlai kroz itavu arhitek toniku i sadraj Sadeovih tekstova. Ve je primijeeno: samo onespokojavajue gomilanje erotskih slika (poloaja), nasumino, bez reda proarano predugim moralizatorskim propovijedima. Sve se tu nijemo valja u moru hlapljivog uitka, uvijek obojeno monotonijom kak ve nastranosti ili bljedilom nekog beskrvnog zloina. Na to nas Sade upozorava: Znaj da e svako asno uivanje koje je propisala betija o kojoj stalno govori nita o njoj ne uenik Gilbert Lely, radei na izdanju Sadeovih Sabranih djela te objavivi monumentalnu dvotomnu biografiju Sadeov ivot (1952-57). Integralno pak izdanje Sadeovih Sabanih djela dugujemo nakladniku Jean-Jacques Pauvertu (1953), koje je do danas doivjelo nekoliko izdanja. Usporedo sa ovim izdavakim poduhvatima, tee i sve ira recepcija Sadea od strane knjievne kritike, te on stjee i svoje interprete poput Georgesa Bataillea (eseji u Erotizmu, 1957: Sadeov suvremeni ovjek i Sade i normalni ovjek, te esej Sade u Knjievnosti i zlo), Mauricea Blanchota (Sadeov razum, 1949), Pierrea Klossowskog (Sade. Moj blinji, 1947) i drugih. Naroito je znaajno tumaenje Sadea kojeg su se poduhvatili Horkheimer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva (1944/47), pod naslovom Juliette ili prosvjetiteljstvo i moral, gdje ukazuju na znaenjsku povezanost Kantove metafizike morala i Sadeovog (i Nietzscheovog) imoralizma. Poslije ovih pionirskih kritikih itanja, radovi o Sadeu su se znatno umnoili. Ovdje u izdvojiti Lacanovo predavanje Kant sa Sadeom (u Spisima, 1966), te Barthesove eseje u knjizi Sade, Fourier, Loyola (1971). Na jezicima junoslavenskih naroda svoju filozofsku interpretaciju Sadea ponudio je Ivan Urbani u svom eseju Metafizika uivanja, te Ivan olovi u nizu svojih knjievnih ogleda objavljenih u knjizi Erotizam i knjievnost. (Za ire obavijesti o recepciji Sadea od strane moderne kritike vidjeti ogled u ovoj njegovoj knjizi, pod naslovom Markiz de Sad u svetlosti moderne kritike.) 2 Na ovom pak udarnom, okirajuem momentu Sadeovih tekstova inzistira Annie Le Brun u svojoj knjizi Iznenada gromada ponora, Sade, (Globus, Zagreb, 1989), u kome ona pronalazi izvjesnu etiku nemira i zaetak jednog novog morala (usp. str. 157. i dalje).

Borislav Risti

Darovanje uitka

11

znajui, koju naziva prirodom, da e ta uivanja, kaem, naroito biti iskljuena iz ove zbirke; a ako sluajno neko ipak pronae, ono e uvek biti popraeno zloinom, ili bar obojeno bilo kakvom gadou. - kae nam se u Uvodu u 120 dana Sodome (Sade, I, 61-62)3. Ovaj svojevrsni otklon, zastranjivanje (cart), kao da nam zaprjeuje put ka tekstu, ka razmjeni. Tu se sve dogaa na distanci, u odmaku koji tek na as biva poremeen da bi nam se priopila kakva nevjerojatna hitrost promjene poloaja, neka novopronaena jedinstvenost, nijansa neke strasti, koja otvara nezamislivu razliku itd., eda bi sve netom utonulo u mehaniku vlastite zasljepljujue svjetlosti. Stoga je Roland Barthes, ini se, s pravom zapisao: Kao napisana rije govno ne smrdi; Sad moe da preplavi izmetom svoje partnere, ali ta poplava nas ne dotie, mi primamo samo apstraktni znak izvesne neprijatnosti. Tako se blud javlja kao stav jezika.4 ivot je odatle ishlapio - samo muni prizori divljanja jedne beskorisne strasti, nekog ivljenja uludo. Filozofsko-moralistiki diskurs je tu samo da bi sve to potvrdio, normalizirao, banalizirao i kao takvo upisao u tkivo ivota: posrijedi je potvrivanje banalnosti zla, normalizacija perverzije - i obratno - pokazivanje perverzije normalnog, nastranosti obinoga - dvosjekla otrica Sadeova sjeiva, s kojim se nije igrati. No, izgleda da je tu caka itava Sadeova nauma: on je namislio s nama zbijati neslane ale, poigravati se s naim povjerenjem. Ono to je naa civilizacija dobrohotno i sa zahvalnou uvrstila u aleje svojega kulturnog nasljea u sluaju Sade skriva kao kost. Sade nam, naime, u najistijem vidu, pokazuje kako se dar ono najistije - neobjanjivo pretvara u uzdarje pogani (Lacan). Uzdrat emo se ovdje od bilo kakvih nagaanja i anticipiranja o prirodi ovog neobjanjivog pretvaranja/pritvorstva, naprosto zato da se ne bismo ujeli za jezik, da ne bismo odmah zagrizli kost, budui imamo u vidu sumnjiv karakter Sadeove istine, koja je - da parafraziramo gore navedeni Nietzscheov stih - zavodnica onog najistijeg, dakle, jedna prevrtljiva, pomalo prljava - opscena istina.

Opscenost istine
Ali filozofija, Justina, nije umijee tjeenja slabih, jedini joj je cilj dati duhu ispravnost i iskorijeniti iz njega predrasude. Ja nisam utjean, Justina, ja sam istinit.

3 Navodi iz Sadea su prema izdanju: Izabrana dela Markiza de Sada, Rad, Beograd, 1989. (Rimski broj u zagradama oznaava broj toma ovog izdanja, arapski broj stranice). 4 Rolan Bart, Sad, Furije, Lojola, Vuk Karadi, Beograd, 1979, str. 136.

12

EMU

Broj 7-8

Sade, Nova Justina5

Ovaj prosvjetiteljsko-filozofski pathos istine, kojim se jedan od Sadeovih junaka obraa svojoj rtvi, sasvim izvjesno - bar za one koji su zavirili u Sadeove knjige, koji poznaju narav njegovih junaka, kao i usud zlosretne Justine, te rtve par exellence - sadri neto od udesnosti/udovinosti jednog pogleda, jednog zloudnog, opscenog pogleda ispod oka, jednog cininog iskaza koji uvijek nastupa sa zadnjim mislima, no koji nas iskaz ovdje zbunjuje/zauuje, jer se uope (ciniki) ne prikriva, ve nastupa sa zluradou opscene ravnodunosti - kao gola istina, koja samo apodiktiki konstatira kako jest, koja samo kae [traei] svoje, zapeaujui sudbinu, zatvarajui prsten bitka, stavljajui toku na i, jer - tako kae Sadeov delat - ja sam istinit, ja nisam utjean. Ova distinkcija (istinit utjean) vana je, i predstavlja toku obrata itave Sadeove misli. Radi se, naravno, o znamenitoj ravnodunosti, objektivnosti Sadeovog delata-muitelja. Muitelj, sadist, ne radi nita zbog neke svoje subjektivne potrebe, iz neke vlastite koristi, niti zbog svog zadovoljstva, on naprosto ini svoje, radi svoj posao, vri svoju dunost, bez obzira na neke subjektivne sklonosti, bez obzira na osjetilnu stranu svog posla, bez obzira na posljedice svog ina. On je ak sposoban izravno raditi i protiv svoje subjektivnosti, protiv svoje koristi, protiv svoga zadovoljstva (stoga je sadizmu uvijek imanentan mazohizam). U tom smislu je sadist visoko moralna osoba, jer je - kako kae Kant - ponienje na osjetilnoj strani uzdignue moralnog6. Sadeovski delat ne mui niti biva muen iz neke pristranosti, iz neke svoje strasti, nekog svog nagnua, ime bi za sebe iscrpio jedino zadovoljstvo, ve on - kroz (samo)muenje, naprosto vrei svoju dunost, kroz bol ponienja, trpljenje/trapljenje, izvravajui naredbu Drugog (koji kae izvri svoju dunost) - stie do uitka, jer je, prema Marxovu uvidu, trpljenje, shvaeno ljudski, samouitak ovjeka7. - No, na ovaj problem sadeovskog subjekta jo emo se vratiti8. Ovdje nam je ovaj 5 Nav. prema: Annie le Brun, isto, str. 5 (prev. Daria Marjanovi). 6 Immanuel Kant, Kritika praktinog uma, Naprijed, Zagreb, 1974, str. 129. 7 Karl Marx/Friedrich Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1989 (deveto izdanje), str. 279. Polazei od ovog mjesta, na paralelu Marxa sa Sadeom ukazuje Ivan Urbani, nastojei pokazati sutinsku identinost desadeovskog subjekta i moralnog subjekta nae istorijske epohe (usp. Ivan Urbani, Metafizika uivanja, Trei program Radio-Beograda, 24(1975), str. 427. i dalje). Na ovaj stari uvid grkih filozofa nailazimo i kod Nietzschea: Uitak je vrst boli (usp. Friedrich Nietzsche, Volja za mo, Mladost, Zagreb, 1988, str 244, afor. 490). 8 Vidi odjeljak ovog rada Politika uitka.

Borislav Risti

Darovanje uitka

13

ekskurs bio potreban kako bismo postavili pitanje o samom mjestu istine, o subjektu iskaza koji nam je u navedenom ulomku iz Nove Justine ostao zakriven, zastrt subjektom iskazivanja, sadeovskim delatom (koji kae ja sam istinit, a ne - poput recimo poznatog Isusovog (otvoreno-opscenog) iskaza - Ja sam Istina!). Dakle, ovim smo zaobilaznim putem doli do mjesta gdje se postavlja pitanje o mjestu sadeovske Istine, o Sadeovoj tajni. Ovo (zastrto) mjesto Istine kod Sadea uvijek zauzima netko trei, koji je, pored delata i rtve, uvijek konstitutivno prisutan u strukturi organizacije njegove orgije. To je mjesto reisera, ceremonijal-majstora koji namjeta/nareuje itavu orgiju, to je mjesto velikog Drugog (Lacan) mjesto sa kojeg se govori. Jer kod Sadea istina govori, to znai da ona na sebi uvijek ima neki mali prljavi trag, trag nesvodljive materijalnosti, nekog vika, nekog izvornog prokletstva, kako kae Marx: 'Duh' ima od poetka na sebi to prokletstvo da je 'proet' materijom koja se ovdje pojavljuje u obliku pokretnih slojeva zraka, tonova - ukratko, u obliku jezika.9 S obzirom na ovu brbljivost Sadeove istine, zaista moemo rei da je nje gova istina - uostalom, kao i njegov rjenik - prljava, pogana, runa. Radi same istine ovdje ne bi kodilo jedno malo podsjeanje na opis jedne od etiri pripovjedaica iz 120 dana Sodome - opis iskusnog, izmuenog tijela Desgrangesove:
Degran je bila olienje poroka i bluda: visoka, mrava, pedeset est godina stara, lice modro i ispijeno, oi ugaene, usne mrtve, reklo bi se, iva slika zloina koja samo to se nije sruila od slabosti. Nekada je bila crnka. Neki su ak tvrdili da je imala lepo telo; ubrzo je ostao samo kostur koji je izazivao gaenje. Njeno sparueno dupe, istroeno, izbrazdano, iscepano, pre je liilo na ipartanu hartiju nego na ljudsku kou, a rupa mu je bila toliko iroka i naborana da su i najvei palamari mogli bez muke da uu a da ona nita i ne primeti. Da stvar bude lepa, ova izdana podanica Afrodite, ranjena u vie okraja, imala je bradavicu manje i tri odseena prsta; bila je opava, nedostajalo joj je est zuba i jedno oko; jedno je sigurno, nita je nije moglo popraviti, a ako joj je telo bilo slika rugobe, dua joj je bila zborite svih poroka i najneverovatnijih prestupa. Palikua, oceubica, rodoskvrnica, pederua, lezbijka, ubica, trovaica, kriva za silovanja, krae, pobaaje i bogohuljenja, moe se sa sigurnou rei da na ovom svetu ne postoji ni jedan zloin koji ova hulja nije poinila lino ili preko drugih. Sadanje joj je zanimanje bilo podvoenje; bila je jedna od zvaninih nabavljaa naeg drutva, i poto je uz veliko iskustvo bila obdarena i dobrim jezikom, izabrali su je za ulogu e tvrte pripovedaice, to jest one koja treba da kazuje najvee grozote i beaa. Ko bi bolje mogao igrati ovu ulogu od spodobe koja je sve to poinila.

9 Karl Marx, Friedrich Engels, isto, str. 375.

14

EMU

Broj 7-8

(Sade, I, 33-34)

Ovdje smo naveli ovaj uzoriti portret upravo stoga to nam on, gotovo u istom vidu, zorno, prikazuje svu opscenost Sadeove istine. Naime, Sade na nivou oposti, na mjestu same Istine, tamo gdje smo oekivali posljednje stvari, neki krajnji smisao, tamo Sade uvodi, tonije pokazuje svu poderanost, ipartanost, istroenost, rupe, te znaenjske imaginarne cjeline, ne-cijelost same Istine, u svoj njenoj materijalnosti, kao nedostatak u znaenjskoj mrei, kao njenu slijepu mrlju, koju popunjava/reprezentira neki oznaitelj/rupa. Ovdje valja primijetiti da je nositelj ove istine ena - i to je u Sadea najei sluaj - ali kod njega ena nije Majka, kao mjesto punoe smisla, mjesto raanja, pro -iz-voenja (prokreacija je - pored bogomoljstva - kod Sadea izriito zabranjena i predstavlja najtei zloin! - otud sodomija zauzima povlateno mjesto). Ukoliko ita, kod Sadea se raa mrtvoroenad10. Jalovost, izopaavanje svih smislova, pervertiranje svake norme, neka temeljna oskudica i prosjatvo bia - to je ono to nam se daruje. Za Sadea se zbilja moe rei da je prodavao muda za bubrege - dakle, zajebant! Jer, doista, ima nekog perverznog uitka, neke opscene zluradosti, pokvarenog zavoenja, u itavom njegovom naumu. Samo drsko opsjenarstvo, umijee kvarenja, neki raspojasani sokratizam, lukavstvo uda, utrojena razularenost - i nita vie. Daleko od svakog naivnog hedonizma - kako se to obino oekuje - u Sadeovu tekstu nema zadovoljstva. Njegova paklena logika (Sade, III, 109) ne crpi sa vrela Zakona zadovoljstva, krinke ne padaju da bi se pod njima iznaao izvor radosti, spokoja i sree, tu se ne odgaa neko sadanje zadovoljstvo samo s pogledom na budue zadovoljenje. Drugim rijeima, ovdje nije na djelu politika ekonomija dvojstva sredstava i svrh, gdje se neki imaginarni nedostatak, troenje, neka sadanja muka, putem obilaenja/posredovanja jednog napredujueg lukavstva uma, svrhovitog radnog procesa, nadomjeta/ispunjava (bez ostatka, gubitka, zas toja) u obliku predmeta potronje, naknadne kompenzacije. U stvari, ukoliko i ima stanovite naknadnosti, kanjenja, izvjesnog tragizma, ta naknadnost nikako nije kompenzirajua, nadoknaivanje izgubljenog, njegovo iskupljenje. Kod Sadea, naprotiv, postoji - naravno, iz perspektive imaginarne znaenjske cjeline, sa stanovita apstraktnog miljanja - samo jedno besmisleno, nedijalektizirano, neekonomino troenje, u vidu inzistencije, navaljivanja/pretjerivanja, nareivanja/gonjenja, gdje kao ono 10 Usp. Sloterdijkovo tumaenje Sokratove erotologije kao tragike mudrosti koja moe utvrditi samo to da se radi o mrtvoroenadi (Peter Sloterdijk, Doi na svijet, dospjeti u jezik, Naklada MD, Zagreb, 1992, str. 52).

Borislav Risti

Darovanje uitka

15

posljednje ne nastupa nikakvo imaginarno/narcistiko ispunjenje, pomirenje subjekta i objekta itd., ve neto neuveno/uasno (un-geheuer) - isti utroak, nenadoknadivi gubitak, nesvodljiva odgoenost. (Sjetimo se samo svoenja rauna, oduzimanja s kraja 120 dana Sodome ili zaivenog, sifilinog tijela majke vragolaste Eugnie iz Filozofije u budoaru; da i ne spominjemo udesna djela same nebeske Providnosti i svu delikatnost puteva njene munje u sve tri verzije Justine! 11) Upravo ova ne-bit istoga gubitka, ova entropija nitavila, nulti stupanj nemogueg zadovoljenja, ispisuje itav prostor sadeovske scene. Meutim, sve ovo, ovaj nesnosni manjak Istine, ne treba pojmiti kao neku krajnju Istinu, ve upravo kao mjesto obrata, prestupno mjesto na kome se uspostavlja suverenost privida, mjesto gdje se ovaj manjak moi, ne-mo, neobjanjivo pretvara/obre u viak, privid moi, u nad-mo: neobjanjivo, naime, nekom zasnivajuom rijeju (Lacan) (npr. ja sam Istina, ti si moj Uitelj, ti si na Voa itd.), nekim suverenim inom, koji Bataille ovako objanjava: Ona elja u nama da unitavamo i razaramo, da bacamo u vatru naa bogatstva i, uopte, srea koju nalazimo u unitavanju, spaljivanju i razaranju, ine nam se boanske, sakralne, jedine koje odluuju o naim suverenim postupcima, to jest, bezinteresnim, beskorisnim, u slubi samo onoga to sami jesu, nikad podreeni kasnijim rezultatima.12; - a prividno, naime, upravo stoga to nam se ovo boansko, sakralno, ovo mjesto Istine, nad-moi, pokazuje istovremeno kao svoj vlastiti manjak, izostanak Istine, mjesto vlastite slabosti, ne-moi. Za Sadea u svoj njenoj dvosjeklosti vrijedi ona Nietzscheova jezgrovita formulacija: Utisnuti bivanju peat bitka - to je najvia volja za mo.13 Time se kod Sadea sva egzistencija (temelj/razlog, uslijed svog bestemelja/bezrazlonosti) obre u inzistenciju, i sve je - egzistencija - u inzistiranju (ukidanju/ouvanju) ove inzistencije, u vidu poveanja, potenciranja, intenziviranja jedne nenadmane/nedostatne moi, koja se upravo ovom svojom neodreenou/promaenou, svojom prekomjernou, kao tragom svoje ne-moi, uspostavlja kao nad-mo, kao volja za mo (koja je uvijek volja-za-vie-moi), kao suverena, ovlatena mo - vlast nad samom sobom, nad ivotom, kao njegova bezmjerna mjera, bezvezna veza, bezvrijedna vrijednost. (Naravno, bezmjerna, bezvezna itd. vieno sa neke povlatene, apsolutne/bezvezne toke promatranja, ukoliko elimo vidjeti neku punou smisla, ispunjenost 11 Na znaenjski pomak ovog puta boanske munje u tri verzije Justine upozorava Philippe Roger (usp. Annie Le Brun, isto, str. 195). 12 or Bataj, Erotizam, BIGZ, Beograd, 1980, str. 210. 13 Friedrich Nietzsche, isto, str. 298, afor. 617.

16

EMU

Broj 7-8

cjeline, cijelu Istinu itd. Meutim, ovdje valja primijetiti da je sam Apsolut, apsolutno znanje, Hegelov Mudrac, upravo ova toka (obrata) koja cijepa, rasporuje, pronalazi proturjeje/prestupe koji briu, stavljaju van vaenja, izvan zakona, itavu ovu znaenjsku mreu Cjeline - kako je vidi naivna, predfilozofska svijest14). Mjesto pak ove vlasti, ovlatene, najvie moi nad-moi - kao mjesto razoaranja/gubitka moi, ne popunjava nakakav izvanjski moment - poput kakvog deus ex machina - ve taj manjak biva prezentiran/reprezentiran upravo kao manjak - u Sadeovoj organizaciji ovdje - u liku delata-muitelja, koji, dakle, kao neki neotklonjivi viak, prljavi trag (nedostatka) Istine, kao neko izvorno prokletstvo na velikom Drugom (koji bi bio onaj trei), prekriva/pokriva, nadomjeta nam taj gubitak, manjak, obrui/pretvarajui ga u prekomjernost, viak. Stoga je mjesto ovog manjka istovremeno i mjesto vika, vika -uivanja, koji je uitak u razaranju i (ponovnom) uspostavljanju , uitak u destrukciji i (ponovnoj) konstrukciji, dakle jedno u-sebe-vrtee, zaptiveno/zatvoreno/usamljeno kretanje, kretanje Apsolutnoga, jedno histerino/historijsko, besmisleno ponavljanje, iji je jedini smisao ui tak (jouis-sens) upravo u ispoljavanju/reprezentiranju/darovanju vika-uitka, vika svoje moi (koji je viak uvijek diferencijalni trag manjka). Stoga vrijedi i obratno: viak-uitka upravo znai da nema uitka, te je to stoga jedan sistemu nepodnoljivi/nemogui/razoaravajui uitak, jedan apatini (samo-)uitak, iracionalni uitak kao prljavo golo, iracionalno. To je mjesto jednog navaljivanja/inzistiranja/nareivanja uitka, koje nita ne obeava, koje unaprijed iskljuuje (upravo na nain ukljuivanja, kako emo uskoro pokuati pokazati) svaku narcistiku iluziju imaginarnog ispunjenja, smisla itd. To je mjesto koje nam daruje ipak, golu Istinu - htjedoh rei... - izvrnuto, iskeeno lice same Istine, svijet s nalija. Navedimo ovdje ulomak iz poznate Nietzscheove Pijane pjesme iz njegovog Zaratustre, koji se razumio u ove male enske istine, u prijevarni/zastranjujui karakter uitka: 14 Ovdje se oslanjam na iekovo itanje Hegela sa Lacanom (Slavoj iek, Hegel sa Lacanom, Trei program Radio-Beograda, 68 (1986)): osnovno iskustvo 'apsolutnog znanja' nije konano dostignuta istovetnost na mestu na kome za konanu svest jo postoji rascep (izmeu subjekta i objekta, znanja i istine itd.), ve, naprotiv, iskustvo nekog rascepa, nekog odvajanja, neke distance, na mestu gde 'konana', 'obina svest' vidi istovetnost, stopljenost (objekta i Ideala). Apsolutno znanje stoga nije popunjavanje manjka, ve je njegovo premetanje u samog Drugog, a mesto Istine, iskustvo da 'Drugi ne postoji', pa samim tim i njegovo proienje - obrt, zaokret kojeg nosi 'apsolutno znanje', jeste iskljuivo u samom statusu manjka: (...) iskustvo 'apsolutnog znanja' samo je zaokret, kroz koji nam se svako Neto, neki objekt javlja kao pozitivacija, kao nadomestak manjka (str. 175).

Borislav Risti

Darovanje uitka

17

Jeste li ikad rekli 'da' uitku? O prijatelji moji, tada ste rekli da i svakom jadu (...) - a to nee uitak! On je edniji, sraniji, gladniji, straniji, tajanstveniji nego sav jad, on hoe sebe, on grize u sebi, u njemu se bori volja prstena - (...) - tako je bogat uitak da ea za jadom, za paklom, za mrnjom, za stidom, za kljastim, za svijetom - jer ovaj svijet, oh, pa vi ga barem znate! 15

Pred Vratima zakona

A to sam ja ovdje, sveta Rousset, to ako ne dijete? Sade, pismo iz zatvora16

Poslije svega to smo rekli, mogao bi netko primijetiti: to su baljezgarije, puka tlapnja, a ukoliko sebi eli pribaviti stigmu ozbiljnosti, filozofinosti, onda je to ideologija, jer svakome je jasn o da nita od toga ne pali, da na Nita ni riba ne trza.17 Naime, itava ta (prljava) igra sa vikom i manjkom, sva ta petljavina oko istine i 15 Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980. (peto izdanje), str. 300. Vidi tumaenje ove pjesme koje daje Danko Grli u svojoj studiji Friedrich Nietzsche (Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1988), str. 165. i dalje. 16 Nav. prema: Annie Le Brun, isto, str. 163. 17 Ovdje bismo kao primjer za neprimjerenost ove analogije s ribama mogli navesti jednu anegdotu koja pokazuje da kod riba (tj. ivotinja) i ljudi u stvarima elje, stvar ne stoji jednako, analogno. Naime, rije je o poznatoj anegdoti o Zeuksisu i Parosiosu. Zeuksis je tako vjerno naslikao groe da su se u sliku zalijetale ptice. Sljedeeg dana Parosios je na zidu naslikao zavjesu, na to mu se Zeuksis obratio: Pa dobro, hajde, pokai nam to si naslikao iza toga! Ovdje, naime, vidimo razliku izmeu privida koji se prikazuje kao realnost - to djeluje na ivotinjskoj razini, i privida koji obmanjuje upravo time to stvara privid da iza sebe skriva pravu realnost, obmanjuje tako to stvara utisak da obmanjuje - to djeluje na specifino ljudskoj razini. (Primjer i objanjenje uzeti prema: Slavoj iek, isto, str. 149-150.) Za ovjeka se, dakle, ne moe rei da izravno trza na Nita, da eli Nita, ve da mu se njegova elja Neega vraa u svom izvrnutom vidu, kao ona sama, kao svoj vlastiti nedostatak koji je u to Neto invertirala, kao nemogui viak koji je njen vlastiti manjak, kao Nita, ono to nikad nije ni imala.

18

EMU

Broj 7-8

privida, dozvoljena je i poeljna, naravno, u umjetnosti - to je pjesnika sloboda, ali pobogu, ta umjetnost i jest neto neozbiljno, djetinjasto. Mogla bi se isto tako uputiti i ona uobiajena primjedba - to bi tako moglo biti teorijski, ali ne vrijedi u praksi, naime, svo to teoretiziranje, kad su u pitanju ozbiljne stvari, ivotno vana pitanja, tada sve to niemu ne slui, od toga nema vajde. - Zaista, kod Sadea nije sve tako jednostavno, tu je stvar, reklo bi se, mnogo kompliciranija, zabaurena, budui kod njega - kako nam veli - sve mora biti kao obavijeno velom (usp. Sade, I, 390), velom Sadeove tajne. Rije je o Sadeovoj opscenosti. Sade je opscen pisac upravo stoga to unaprijed uraunava ovaj opsceni moment, ovaj moment opsjene, iluzije, privida/previda, to rauna, barata sa svim tim malim prljavim tajnama (o emu je gore raspravljano); naime, Sadeova opscenost nije u tome to bi on toboe samo slobodno i otvoreno, bez dlake na jeziku, govorio o onome to [ionako ve] svi znaju (kako je to prebacivao Restifu; usp. Sade, VI, 20, - dodatak u zagradi je moj), ve u tome to je govorio - dakako, s jezikom na dlaci - o onome to inae svi rade, a da to ne znaju. U tome, u tom uraunavanju ne-znanja Drugog, u tom raunanju s obmanom Drugog unaprijed, u tome biti-kobajagi-Drugi i jest Sadeova opscenost, njegov vic (kao i u svim vicevima, naime, vic nije vic ukoliko se Drugi ne upeca, ukoliko se stvar ne uzme za-ozbiljno, ukoliko ju se ne fiksira, eda bi nam se to uzimanje za-ozbiljno, to fiksiranje vratilo/obrnulo u svom istinskom, pravom vidu - kao fikcija, kao (subjektivni) privid/previd - kroz smijeh. U toj fiktivnoj strukturi koja prezentira, prikriva/prekriva nae sudbinske previde, neizbjenu traginost naeg ina, koju spoznajemo uvijek tek naknadno, uvijek tek kada je igra iz-igrana, tek kada je pria, histerija/historija, zavrena, zadrana je sva opscenost, zloudnost, svirepost Sadeovih tekstova, kojom on iz-igrava nau tragediju, uvijek podreenu kominim obratima. Stoga, da bi se razumjelo Sadea - kaimo to s neto smisla za paradoks - uvijek se mora prihvatiti njegova ponuda, budui je ona uvijek ve prihvaena, mora se prihvatiti njegova opklada, zato to su kocke [ve] baene, jer smo uvijek ve u igri, zato to se uzmimo Sadeov primjer - apetit stvara jedui (Sade, I, 295), jer je poklon-ulaznica za raskonu gozbu u naim rukama. Evo te Sadeove primamljive ponude iz 120 dana Sodome:
Ovo je pria o raskonoj gozbi koja nudi tvom apetitu est stotina razliitih akonija. Moe li sve da jede? Bez sumnje, ne moe, ali izvanredan broj proiruje granice izbora i, ponesen beskrajem mogunosti, nee ti pasti na pamet da grdi Amfitriona koji te ugostio. Uini isto tako ovde: izaberi a ostavi to ti se ne svia, ne propovedajui protiv tog ostatka samo zato t o nema ona svojstva koja bi se tebi dopala. Pomisli da e se dopasti drugima, i budi filozof. (Sade, I, 62)

Borislav Risti

Darovanje uitka

19

Filozofski gest ovdje bi ipak bio ne odoljeti ne postaviti jedno pitanje. Naime, moglo bi se pitati: nije li itava ova pria o raskonoj gozbi ip ak samo pria za malu djecu, kojoj odrastao i ozbiljan ovjek lako odolijeva; nije li itav ovaj ceremonijal mamljenja, sav taj maskenbal, svo to karnevalsko raspoloenje kojim nam Sade podie moral (budui u njegovom sluaju znamo kuda nas to vodi i to nas eka), nije li sve to, dakle, samo loa maska, lako providna manipulacija, tek otrcani trik kojim se slue jo samo Cigani to kradu (zloestu) djecu. 18 Zaista, ini se da ima neto skroz artificijelno, neto potpuno izvjetaeno u itavu Sadeovu tekstu - kako u sirovosti, bezdunosti, neduhovitosti njegova stila, tako i u providnosti mehanizma njegove scene, itavoj toj mehanici bez duha. Jer, kod Sadea kao da potpuno bezrazlono itavom radnjom upravlja nekakvo rekao bi Lacan najvie-bie-zlobe (tre-suprme-en-mchancet), ijoj bi se opscenoj volji (njegovom bezlinom glasu) - hipnotiki trebali podrediti, radi njegovog uitka, uitka Drugog, koji nas (Drugi) unaprijed uraunava u svoj scenario na nain razraunavanja, pod ijim je opscenim okom sve dozvoljeno (usp. npr. Sade, I, 266) i unaprijed sankcionirano. Nije li ve bilo rijei o Sadeovu tzv. totalitarizmu; ne bi li on, da ga (sreom!) nisu zatvorili, pod nekim povoljnijim stjecajem okolnosti postao diktator poput Robespierrea ili Napoleona? Doista, ne skriva li itava Sadeova pria stanovitu vjeru u vjenost pisara (Lacan) i nije li svo proturjeje, vorna toka koju ne uspijeva raspetljati, u tome to je njegovo raunanje-unaprijed sa obmanom Drugog samo odraz njegove vlastite iluzije o postojanju metagovora? Ne potcjenjuje li se isuvie ovjek kao animal rationale kada se za njega kae da je njegova elja uvijek elja Drugog (to bi ovdje toboe znailo da ovjek uvijek eli samo ono to od njega eli Drugi)? Ne treba li ozbiljno uzeti svjedoenje (bez obzira na njegovu autentinost) da je Restif zbog neega Sadea sebi predstavljao kao mudraca, naime, kao starca sa dugom bijelom bradom? Ne govori li tomu u prilog i Sadeova opsesija brojenja, zajedno sa onim obratom kad poinje brojati vlastite greke u brojanju, promaaje, propuste (zbog ega se ljutio na sebe)? Ne upuuje li sve to na opscenost Sadeove Istine, koja u sebi skriva manjak, nedostatak sebe same, na koji neizbjeno 18 Vidi tako veliki lov na djecu oba spola u 120 dana Sodome, koji organiziraju etiri libertena u okviru priprema za orgije u Sillingu. Samo, izmeu njih i obinih kradljivaca postoji razlika: obini kradljivci kradu zato to se isplati krasti, dok nai liberteni to rade iz istog hira, neposredno iz-zazivajui, iz-igravajui zakon, ime pokazuju svoju nadmo nad zakonom (stoga se kradu iskljuivo djeca iz bogatih porodica, koje u ono vrijeme jedina mogu organizirati potragu), dok obini kradljivci uvijek rade mimo zakona i ele da tako i ostane, jer se inae ne isplati.

20

EMU

Broj 7-8

nalijee, sa kojim se suoava, ne uspijevi razrijeiti svo to vrzino kolo ludosti u koje se zapetljala? Da bismo na sva ova pitanja odgovorili, ovdje emo, causa argumenti, ponovo formulirati nae poetno pitanje: ako je kod Sadea sve samo nekakva vjetaka konstrukcija, neka nemuta igra, neko besmisleno pregnue, koje svoj jedini smisao nalazi jo samo u uitku razaranja, ako je sve postavljeno samo tako da bi se potvrdila suverenost nekog ina u viziji apsolutnog zloina; ako je sve to tako, kakve to onda ima veze sa ivotom, u emu je praktino-egzistencijalna vrijednost Sadea, pa onda i njegova filozofijska relevancija? emu Sade, kakva je korist od njega? Protiv ovakvog postavljanja prigovora zaista se ne moemo boriti, osim da mu, slaui se, vratimo pitanje: Sadeova vrijednost, vrijednost njegovih djela, je u tome to su bezvrijedna, njihova praktina korist je u tome to su beskorisna, to niemu ne slue. Ukoliko bi tko i dalje inzistirao, taei neki suvisliji odgovor, tu bismo bili bez obrane. Dodue, mogli bismo ukazati na nekoliko stvari, na nekoliko znaenjskih obrata. Spomenutoj iluziji metagovora podlijee upravo govor koji pored iluzije, privida, trai jo i istinu, koji vjeruje da pored teorijskih stvari postoje jo i praktine stvari, govor koji dijeli teoriju od prakse, istinsku spoznaju od zbiljske djelatnosti, koji dijeli Istinu od privida, gdje se privid shvaa kao povrina gdje je ozbiljnom tragau za Istinom kao prva stvar tu jo Istina i iznai gdje se na kraju puta taj put odbacuje kao prljavo pregnue koje nam je omoguilo dolazak do istine, ali nije sama Istina. Meutim, upravo je taj dualizam, koji raa ovo bezdano povjerenje u Istinu-na-kraju-puta, ta stanovita metafizika potreba - upravo je to sve sa ime, kao opeprihvaenom predrasudom, Sade rauna, sve sa ime Sade ulazi u igru, pokazujui nam je u izvrnutom/izopaenom vidu. To je ono to Sadeovim delatima/muiteljima omoguuje manipulaciju svojim rtvama, to im oni vraaju, utiskujui im u tijela tu metafiziku potrebu kojom su one ve obiljeene, budui su ve rtve svoje nesretne svijesti. Otuda i dvoznanost Sadeova diskursa, koji se moe itati kako kakav metafiziki tekst, budui je ova iluzija u stanovitom Smislu neophodna, konstitutivna za nesretnu svijest njegovih rtvi, ali nam istovremeno pokazuje i iluziju te iluzije-Istine, nekog metafizikog svijeta koji nam se pokazuje u njegovom fizikom, pojavnom, prividnom svjetlu.19 Moda je nesretna Justina najsretniji primjer za ovo. Sjetimo se samo sve dirljivosti njene sudbine, trenutaka kada ona sa nepokolebljivim povjerenjem, nevinom naivnou i aneoskom istoom srca upada u sve vee i vee nedae. Neka nam ona sama za poetak kae svoje muke: Ispriati vam povesti sop stvenog 19 Stoga za Sadea s pravom moe stajati naziv: 'najfizikija' glava XVIII stoljea (Annie Le Brun, isto, str. 162).

Borislav Risti

Darovanje uitka

21

ivota, gospoo - ree lepa nesrenica, obraajui se grofici - znai navesti vam najizrazitiji primer nevolja zbog nevinosti, optuiti ruku provienja, aliti se na odluke Svevinjeg, znai neku vrstu pobune protiv njegovih svetih nauma... a ja se ne usuujem na tako neto... (Sade, III, 23). Evo nekoliko njenih nedaa kreposti: da bi sauvala svoju ednost postaje lan zloi nake bande; od dotinih zlikovaca, iz samilosti, spaava ovjeka od sigurne smrti, da bi je potom ovaj nezahvalnik silovao i pokrao; zaljubljuje se u homoseksualca; opet iz samilosti, pomae jednom ovjeku koji je potom na prijevaru - zbog njenog nevinog povjerenja - uspijeva baciti u okove, primoravajui je na ropski rad, itd. - sve do onog kobnog dogaaja, poslije zavretka njene prie, po zavretku njene povijesti, kada joj je osmijeh ponovo ozario lice, kada se ini da joj se srea najzad osmjehnula, da bi neobjanjivi uzlet prsta Boijeg konano uinio svoje. Drugim rijeima, po Sadeu - i u tome je moda njegova didaktinost - svako tko se dri tog predmnijevanja neke supstancijalne Istine iza subjektivnog privida, svako tko s nepokolebljivim povjerenjem oekuje onostranu nagradu poslije ovostranih muka, svako tko dri do Boje pravednosti, dobrote i mudrosti - ima najebati kao Justina. Navedimo povodom ovoga jedan Sadeov ciniki komentar iz 120 dana Sodome:
Pobonost je istinska duevna bolest: bilo to da se ini, nema leka. to se lake upija u duu nesrenik, jer ga tei, jer mu prua varku koja mu ublauje bol, to se tee iskorenjuje. Takav je bio sluaj sa Adelaidom: to se pred njenim oima slika bluda i razvrata vie razvijala, ona se sve vie bacala u naruje spasioca s nadom da e je on jednog dana spasti muka u koje je, jasno je bilo, neminovno uvukla njena nesrena sudbina. Niko nije bolje oseao njeno stanje od nje same; duh joj je tano predskazivao kuda e je odvesti zlokoban poetak ija je rtva bila ve sada, mada manje u poreenju s onim to ju je tek ekalo; potpuno je shvatala da e uporedo s priama koje postaju sve silovitije, i postupanje mukaraca prema suprugama, pa prema tome i njoj samoj, postajati sve svirepije. Sve je to navodilo da i pored svih prigovora udno trai drutvo svoje drage Sofije. (...) Tvrtko, koji je zbog svoje dunosti deurnog takoe ustajao ranije od ostalih, zatekao je tu i izjavio da ne moe o tome da ne obavesti ostale, i da e zajedniki odluiti koje e mere preduzeti. (...) Tvrtko je rekao da e dogaaj izloiti kako ga je video i da nita nee prikriti: nema nieg okrutnijeg od onoga to kanjava, a kome ta kazna najvie ide u raun. Tako je bilo i u ovom sluaju; od Sofije nije bilo nieg slaeg za kanjavanje: zato bi je, onda, Tvrtko potedeo? Sakupili su se i bankar je podneo izvetaj. Ovo je bio re cidiv; predsednik se setio, iz vremena kada je jo bio na sudu, da su njegove uene kolege tvrdile da ponavljanje prestupa dokazuje da priroda deluje na oveka jae od vaspitanja i moralnih principa i da, prema tome, ovek koji ponavlja prestup tako rei d okazuje da ne vlada sobom i da ga zbog toga treba dvostruko kazniti; hteo je da rezonuje isto tako dosledno i mudro kao njegovi stari kolski drugovi, i

22

EMU

Broj 7-8

shodno tome izjavio je da ih treba kazniti, nju i njenu drugaricu, po svoj strogosti zakona. Ali, kako je zakon za takve sluajeve predviao smrtnu kaznu, a poto su hteli tim gospoama jo malo da se poigraju pre nego to doe do toga, zadovoljili su se time to su ih priveli, oborili ih na kolena i proitali im lan zakona, da bi znale ta ih eka. (Sade, I, 257-259)

Nikoga, naravno, ovi postupci nee preobratiti (oni na to ni ne ciljaju), pogotovu ne Sadeove rtve. Stoga nam sva ta didaktinost kojom se Sadeovi junaci obraaju svojim rtvama, sve te metode kojima njegovi junaci pokuavaju svojim gojenicama izbiti iz glave sanje o nekakvom njihovom izbavljenju (iz njihovih kandi), natjerati ih da se odreknu tog gnusnog boga i njegove religije (Sade, I, 61), da jednom ve utuve ta glupa stvorenja, neka se najzad uvere da je postojanje boga obino ludilo, da na celom svetu nema vie od dvadeset vernika, da je religija obina lakrdija, bajka koju su izmislile podle varalice iji je jedini cilj bio da nas obmani (Sade, ibid.). Sve to mora izgledati pomalo usiljeno, kao pucanj u prazno. Osim ukoliko ne uhvatimo znaenjski obrat u rijei nas (da nas obmani), gdje to nas znai upravo nas, libertine, koji smo prozreli bajku tih podlih varalica, koji znamo za jadac, za tajnu, put do koje naim rtvama mora ostati zaprijeen - stoga uvodimo sav ovaj ceremonijal, sav ovaj privid zakonitosti itd. (Kod Sadea samo dvije rtve - Juliette i Eugnie - postiu ovaj uspjeh na spoznajnom planu, ime one prestaju biti rtve. Rije je dakle o paradoksalnim rtvama, rtvama koje u stvari nisu rtve, koje su kao takve predodreene za uspjeh, bitno prevladavajui i poloaj muitelja!) No, vratimo se maloas navedenom ulomku iz 120 dana Sodome. Usprkos svemu, na ovom nivou promatrano, Sade ne bi prevladao u bitnome kransku poziciju. On bi bio tek ateist, prosvijeeni ovjek, dijete svog vremena itd., to ni u kom sluaju ne bi smetalo njegovim kranskim interpretima da ga shvate kao svog blinjeg (Klossowski), kao onog koji nas poziva da se iskupimo kroz grijeh (de Rougemont), gdje bi se pravi Sade krio pod maskom ateizma itd. Jer, podsjetimo se temeljne operacije idovsko-kranskog monoteizma: nije to nikakvo obeanje raja, gdje bi nas oekivalo blaenstvo i iskupljenje ovozemaljskih muka, nekakva onostrana srea i zadovoljstvo, oekivanje kojeg bi davalo smisao naoj ovostranoj bijedi i bodrilo nae strpljenje. To nije vizija nikakvog dobrog boga sa dugom bijelom bradom, punog milosti i razumijevanja. Naprotiv, rije je o zlom, iracionalnom boanstvu Zakona koji nas ispunjava strahopotovanjem, strepnjom i uasom, pred ijim maem vjernik drhti. U tome bi Sadeova vizija zlog boga, zloinake Prirode, bila gotovo podudarna, u bitnome ovisna o itavoj ovoj tradiciji (koju ponajprije moemo pratiti u kabalizmu i kran skoj mistici, te kod Jakoba Bhmea, pa preko romantizma, kasnog Schellinga, Kierkegaarda i Heideggera sve do dananjih dana), reartikuliranoj Kristovom

Borislav Risti

Darovanje uitka

23

pojavom. Obrat koji izvrava kranstvo (i kojim ono u bitnome prevladava/prevrednuje helensko-poganski strah pred bogovima, strah protiv kojeg se borio Lukrecije Kar) jest verzija Spasa kroz Kristovu rtvu kroz smrt samog boga. Naime, njegovo poniavajue, sramno razapinjanje na kriu meu razbojnicima, njegov apsolutni poraz, krah njegove misije (kako je to moralo izgledati ondanjim njegovim sljedbenicima), preobre se (Pavlovom intervencijom, pretumaenjem, reartikuliranjem itavog znaenjskog polja tog dogaaja) - u pobjedu, trijumf njegove misije, pomirenje ovjeka sa bogom... Tu vidimo kako se neki temeljni gub itak, neto neuveno/uasno, neki apsolutni poraz/poraz Apsolutnoga manjak, izostanak, smrt samog boga, neobjanjivo, nekim natprirodnim, ilegalnim, posve nezakonitim inom pretvara u izbavljenje, viak, trijumf - u osveenje Zakona. Ali, ostavimo se ovih bogohulno-opscenih digresija i pogledajmo u emu je tajna ovog obrta, tog natprirodnog, neobjanjivog, ali temeljnog, zasnivajueg poteza. Kao dobra ilustracija itavog ovog procesa obraenja, obrtanja/izvrtanja, moe nam ovdje posluiti poznata pria iz IX. glave Kafkinog Procesa, koju K-u pria tamniki kapelan (i inae, paralele izmeu Kafkinih i Sadeovih svjetova - njihov odnos spram zakona, opsceni zamkovi, sveprisutnost seksa, opscene sudije koji vre svoju dunost itd. vie su nego bjelodane). Jozef K. se potajno nada da bi od sveenika mogao dobiti kakav savjet kako se ispetljati iz procesa, nai se izvan procesa. Sveenik mu pria priu o zavaravanju o kojem pie u preambulama zako na, priu o vratima zakona. Seljak eli ui u zakon, no vratar mu kae da ga sada ne moe pustiti. Poslije mnogo godina iekivanja, seljan na samrti, na kraju procesa, postavlja vrataru sljedee pitanje:
...'svi ljudi tee za zakonom', ree seljak, 'a kako to onda u toku svih ovih godina nitko nije traio da u njega ue, osim mene?' Vratar vidje da seljaku ve otkucava posljednji as, i da bi mu jo dopr do sluha koji se gasio, prodra se na njega: 'Ovdje inae nitko nije mogao dobiti dozvolu da ue, jer ovaj ulaz je bio odreen samo za tebe . Sada idem da ga zatvorim.'20

Poanta, tajna ovog obrata je, dakle, da tajne uope nije ni bilo, da je la kamen-temeljac svijeta, da je iluzija otpoetka imanentna istini, konstitutivna za nju, da je poetak na kraju (Hegel), da na kraju pronalazimo samo ono to smo na poetku investirali, darovali naoj elji svoj vlastiti manjak, ono to nikada nismo ni imali. Za ovaj zakljuni obrat vrlo je pouna Andersenova bajka o kraljevom novom ruhu21, tim vie to 20 Franz Kafka, Proces, GZH, Zagreb, 1981, str. 179. 21 Hans Kristijan Andersen, Bajke, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973. Ova bajka inae daje vrlo lijep primjer kolektivnog ludila.

24

EMU

Broj 7-8

ovdje imamo efekt prijevremenosti, preuranjeni opsceni djeakov uzvik (to nam otkriva da nije rije o manipulaciji subjektima, o nekom izvanjskom elementu, koji bi subjekte drao u neznanju, prisiljavao ih itd.). U toj bajci sve je bitno: dvije varalice dolaze iz nekog drugog kraljevstva, dakle stanovnici ovog kraljevstva ih ne znaju; ove varalice sa sobom ne donose nita, ali su uli za kraljevu strast prema lijepim odijelima. Oni dakle znaju za kraljevu elju; predstavljaju se kao znalci, vjeti krojai koji znaju saiti udesna odijela i kralj ih oduevljeno prima, dakle - spram njih je u odnosu transfera, kao onima koji imaju znanje. udesnost njihovih odijela je u tome to ih mogu vidjeti samo oni koji su na visini svog zadatka, dakle uvjet njihove udesnosti je neto sasvim obino, naime, graansko potenje, graanska dunost da svako radi svoj posao, da je na visini svog simbolikog mandata s kojim se svak poistovjeuje (opet, varalice ne donose nita izvana, ve raunaju s onim to je uvijek ve na djelu, aktu alno). Varalice tkaju kralju ruho, materijaliziraju kraljevu elju, i svi su oduevljeni, svi vide to udesno ruho - tj. glume da vide, svi su na visini svog zadatka. Naravno, sve do onog trenutka obrata, djeakovog opscenog iskaza: pa, kralj je gol!, trenutka kada krinke (kojih nije ni bilo) padaju, kada se dar neobjanjivo pretvara u uzdarje pogani. Ovom smo se naivno-opscenom priom-za--malu-djecu vratili Sadeu, opscenosti njegovog zakona, ulazei u skrovito, ilegalno srce zamka Sillinga. Politike uitka
Tu e sve biti golo: pripovedaice, supruge, devojice, deaci, starice, nabijai, prijatelji; sve e biti izmeano, svi e se valjati svuda, po patosu, menjae se kao zveri, meae se, rodoskvrnaviti, provoditi blud, nabijae se, guzie se, uzdravajui se jedino od defloracija, preputajui se svim nastranostima i pohoti koje mogu najee da uspale glave. (Sade, I, 55-56)

Kada se proitaju ovi reci, a i prema ve stereotipnoj predodbi o onome to je na djelu u Sadeovim djelima, lako bi se moglo doi do zakljuka da je tu u pitanju samo nekakvo suludo orgijanje, bolesna izopaenost, divljanje nastranosti bez reda i zakona, te bi Sade, analogno tomu, bio samo nekakav okorjeli perverznjak koji je u tom brlogu i kalu, toj zbrci i meteu, nalazio oduak i inspiraciju, prireujui slavlja svojoj bolesnoj mati i izopaenoj seksualnosti. No, je li sve ba tako? Ukoliko se malo bolje zagleda, vidjete e se da je u svim Sadeovim tekstovima, kao i u diskursu njegovih junaka, naglaeno prisutan kao konstitutivan njihov odnos spram zakona. Prije svega - da navedemo prvo jedno izvanjsko obiljeje tog odnosa - Sadeovi junaci

Borislav Risti

Darovanje uitka

25

su u pogledu svog drutvenog statusa, u svom javnom ivotu, uvijek drutveno utjecajne osobe, oni koji imaju mo, ljudi s a vlasti, oni koji pripadaju zakonu, mogla bi se navesti sva sila njihovih zvanja i titula: tu su sudije i ugledni znanstvenici, bogati bankari i ministri, od svih tovani redovnici i biskupi, papa itd, da ih sve ne nabrajamo. Istovremeno, kao predstavnike zakona, Sade nam ih predstavlja kao toke krenja zakona, izopaavanja loze, kao mjesto subverzije poretka, pervertiranja vladavine zakona - ukratko, kao perverzno mjesto/mjesto perverzije. S tim u svezi, sve te njihove titule i zvanja bila bi samo maska u svrhu perverzije, bluda i razvrata, samo stvar obmane i neometano dolaenje do sredstava za njihove opake i beasne, perverzne radnje. Radi ouvanja ovog privida sve te radnje se i obavljaju iza scene, u njihovim tajnim skrovitima, u svim tim dobro uvanim dvorovima, osamljenim zamkovima, podzemnim grobnicama, samostanima, budoarima itd - u tim usamljenim, izuzetnim, povlatenim, ilegalnim mjestima ije osobine tako izuzetno pridonose stvarima bluda i razvrata, da i pri samom njihovom spomenu pravi razvratnik svri tri puta uzastopce (usp. Sade, I, 50). Sjetimo se jednog takovg velianstvenog opisa, s poetka izvjetaja od etrnaestog dana u dvorcu Silling:
To jutro su nai razvratnici primetili da i vreme ide naruku njihovim prljavim planovima, i da ih od oiju celoga sveta skriva bolje od svih njihovih predostronosti: pala je zastraujua koliina snega i prekrila sve okolne predele titei skrovite nae etvorice zlikovaca ak i od pristupa ivotinja; jer to se ljudi tie, nije uopte bilo mogue da se iko usudi da dospe do njih. Neverovatno je koliko ta vrsta sigurnosti slui strasti, i ta je sve ovek u stanju da preduzme da bi mogao sebi da kae: 'Sam sam ovde, na kraju sveta, zaklonjen od svih pogleda, nijednom stvorenju nije mogue da dospe do mene; nema vie konica, nema vie nikakvih prepreka.' Tog trenutka elje se vinu s takvom plahovitou koja ne poznaje vie granice, a nekanjivost ko jom su zatiene prijatno poveava pijanstvo. Niega nema osim boga i savesti: a kakvu snagu moe imati prva konica u srcu i savesti jednog bezbonika? I kakvu vlast moe imati savest nad onim koji se toliko navikao da pobeuje svoju griu savesti da i nju pretvara u izvor naslada? (Sade, I, 193)

Stoga, ako bismo se zapitali emu ova usamljena, apsolutna mjesta, vjerojatno bi prvi (spontani) odgovor glasio: ta radi neometanog zadovoljavanja svih naslada, naslaivanja svih nastranih prohtjeva, koji su inae zabranjeni, radi potstrekivanja svih inae poplaenih i zatomljenih, potisnutih nagnua i strasti, putanja na volju svim onim nagonima kojima je inae (u socijusu) put ispoljavanja zaprijeen, skre nut, poradi prijetnje zakonom i zabranom. Meutim, sa takvim predodbama ubrzo bismo naili

26

EMU

Broj 7-8

na nerazumijevanje i prezir u drutvu Sadeovih junaka. Otud je najbolje posluati jednu upozoravajuu pounu opasku izreenu dana 8. studenog u znaku naih junaka:
Vojvoda se pri veeri usudio da tvrdi kako je, ako se srea sastoji u potpunom zadovoljavanju svih ulnih zadovoljstava, teko biti sreniji nego to su oni sada. 'To to govorite nedostojno je jednog razvratnika', ree Tvrtko. 'Kako moete da budete sreni kad moete da se zadovoljite svakog trenutka? Srea se ne sastoji u uivanju, nego u elji, u kidanju konica koje se suprotstavljaju elji. Dakle, mogu li sreu da naem ovde gde treba da poelim pa da mi se sve prui? Kunem vam se', ree, 'da otkako smo ovde, moja sperma nijednom nije opotekla zbog onih stvari kojim ovde raspolaemo; tekla je uvek zbog onoga to nam nedostaje'. (Sade, I, 153-154)

Ovaj nam ulomak prua jednu znaajnu distinkciju, koja se uvijek mora respektirati kada je u pitanju diskurs Sadeovih junaka, njegovi se junaci podvrgavaju iskljuivo zahtjevu elje, koja ne tei zadovoljstvu, za predmetima koji im pruaju predodbu ugode. Oni su, naprotiv, bitno neovisni o svojim predodbama zadovoljstva (i nezadovoljstva), o svim tim krasnim predmetima kojima su se okruili (tj. opredmeenim likovima mladih lijepih djevojaka i mladia iju ljepotu uglavnom kiice ne mogu naslikati). Oni pak tee uvijek za onim to se ne da predoiti, tonije, za onim to nedostaje. Kantovski reeno, ratio cognoscendi njihove elje nije nita empirijsko, patologijsko, te je njihova elja bitno samoodreujua, autonomna, uvijek s one strane principa zadovoljstva. Izvjesni stoicizam u stavovima, u dranju do svojih naela, principa, za njih je odreujui nita,niti izvanjsko (empirijski predmet) niti unutarnje (predstava ugode otud navodnici iznad rijei stoicizam!), ne smije odreivati, pokretati njihovu djelatnost. Budui ne ovise o predodbama zadovoljstva i nezadovoljstva, budui su neovisne o empirijskom, patologijskom svijetu iskustva, te ih ne moemo deducirati iz nekog kauzalnog lanca, njihove su djelatnosti uvijek nepredvidljive za neku iskustvenu, obinu svijest, uvijek bezvezne, besmislene, perverzne za zdrav razum. Sade nam sjajno doarava ovu perverziju elje (Kant bi rekao slobodne volje) - kod njega se uvijek deava ono to nismo oekivali, uvijek se izjalovljuje/pervertira uhodani nain odnoenja spram svijeta (neka nam se oprosti to zlorabimo ovaj ovdje neprimjereni pojam). Sadeov je svijet uvijek svijet naopake, svijet s one strane..., svije s lea, - svijet Sodome. Stoga pak to je otkrio jedan takav (perverzni) svijet, Sade ga postavlja u okruje svih onih izuzetih, aposlutnih mjesta, gdje eli, s one strane principa zadovoljstva (i njegovog produetka principa realnosti), analizirati ljudske strasti (njih etiri vrste: jednostavne, dvostruke, zloinake i ubilake), ne bi li prodro do biti onog

Borislav Risti

Darovanje uitka

27

ljudskog. Dakle, radi se uvijek o eksperimentalnom izdvajanju, o pokusu s apsolutnim, iju je perverziju Sade naslutio (okruujui ono perverzno onim apsolutnim). Pogledajmo izvjetaj o jednom takvom eksperimentu, zajedno sa Sadeovim komentarom; predmet je pokusa naa ve spomenuta posjednica tajne, zanosna Desgranges, dok asistenciju dugujemo Curvalu i Durietu:
Najzad se pokazuju njena izbrazdana lea, na kojim jedno V i jedno M pokazuju da je dva puta pretrpela obeaujuu operaciju, i ti oiljci pale do krajnjih granica neiste duhove naih razvratnika. Ostatak ovog istroenog tela, izubijanog, sasuenog, to nabrano dupe u svim bojama, ta smrdljiva i prostrana jazbina koja se pojavljuje u sredini, ta iseena bradavica i tri prsta manje, ta kraa noga zbog koje opa, ta bezuba usta, sve to rasplamsava, uznemiruje naa dva razvratnika. Tvrtko je sie spreda, Kurval s guza, i dok se predmeti najvee lepote i izuzetne sveine tu pred njim a, spremni da zadovolje i najmanju njihovu elju, naa da bludnika u zanosu doivljavaju najslaa zadovoljstva u onome to su priroda i zloin obeastili, satrli, u najprljavijem i najodvratnijem predmetu... I kako onda objasniti oveka! (Sade, I, 127)

Svima onima koji nam jo ele priati o nekakvoj pri-tajenoj, potisnutoj, zatomljenoj, no u biti kreativnoj, transcendirajuoj itd, ljudskoj prirodi, o tajnim dubinama onog istinski ljudskog, humanog, kulturnog, koje samo treba reafirmirati, potai, probuditi, otrgnuti od opredmeenih, otuenih meuljudskih odnosa, moemo uzvratiti jednim Sadeovim iskazom o tajni (izneenom u vidu cinine opaske, naravno, povodom jedne perverzije - rije je o jednostavnoj strasti uivanja u ponienju!):
'ovek je velika tajna!', ree vojvoda. - 'Da, dragi prijatelju', ree Kurval. 'Eto zbog toga je jedan vrlo uman ovek rekao da vie voli da bude jeben nego shvaen.' (Sade, I, 257)

Ovdje bismo rekli da kod Sadea tajne nema, upravo zato to se ona ve dogodila, to je njeno djelovanje ve na djelu, to su nagoni ve desublimirani, elje poplaene (ukoliko je ieg takvog ikada i bilo). Ukoliko nam se njihovo djelovanje ini iracionalnim, neshvatljivim, to je stoga to sadeovski subjekt, subjekt elje u strogom smislu, nije subjekt prosvjetiteljstva (kako ga opisuju Adorno i Horkheimer) koji djeluje instrumentalno tehniki, racionalni subjekt koji svojim ciljevima podvrgava prirodu, instrumentalizirajui svoje odnose, te time biva svladan od prirode, mimezisom mrtvoga, srozan na nivo puko prirodnog, automatiziranog, nesvjesnog djelovanja, u upravljenom svijetu, gubei iz vida ono bitno utopijsko, ono sasvim Drugo. Sadeovski subjekt ne moe biti racionalno

28

EMU

Broj 7-8

shvaen jer je njegovo djelovanje bitno nevezano, s empirijskim, patologijskim motivacijama, jer je potpuno nepredvidljivo, odgovarajui jedino na zahtjev elje (Drugog) - odgovor je uvijek uitak (koji nije nita patologijsko, psihologijsko, subjektivno itd.). Zato se nipoto ne moe rei da je njegovo djelovanje neko potpuno spontano preputanje toku, povlaivanje niskostima, neko bezprincipijelno djelovanje. Naprotiv, sadeovski subjekt uvijek - i bitno premaujui racionalno-instrumentalno djelovanje - djeluje iz principa, on je strogo principijelan subjekt, koji se nimalo ne obazire na svoje subjektivne sklonosti, niti na mogue zaprijeke svojeg djelovanja, na objektivne okolnosti itd., jer - kae Sade - sperma nikada ne treba da odreuje ivotne stavove niti njima da upravlja; ti stavovi treba da obezbede nain da se sperma pospe (Sade, I, 287). Ne treba se mrtiti na prljave, nemoralne efekte ovih stavova, jer su oni samo odgovor na zahtjev elje kao elje Drugog, posljedica jedne izvorne, slobodne odluke za uivanje.22 Da bismo sve ovo potkrijepili, najbolje e biti pustiti armantnu gospou de Saint-Auge da nam ispovijedi izvor i bit svoje raspusnosti:
Zna li, brate, da se pomalo i kajem zbog svoje ljubopitljivosti i svih skarednih namera koje skovah za danas? Z bilja, prijatelju, ti si odvie popustljiv prema meni, a ja, mesto da sam sve razboritija, ova mi se prokleta glava sve vie buni i tone u razvrat: (...) Ne moe se ni zamisliti, prijatelju, ono to ja zamiljam, ono to bih da radim. Mislila

22 Zanimljivo bi ovdje bilo navesti, radi paralele Kant sa Sadeom, Kantovo odreenje jednog nepatologijskog uitka, koji nuno mora da prati svijest o kreposti i koji je samo negativno zadovoljstvo (jer nije nikakvo blaenstvo, unutarnji mir, ispunjenje na nekoj dubljoj razini itd.): No zar nemamo rijei, koja ne bi poput rijei 'blaenstvo' oznaavala neki uitak, ali koja bi ipak naznaavala svianje, to ga nalazimo u svojoj egzistenciji, analogon blaenstva, koje nuno mora da prati svijest o kreposti? Da! ta rije je samozadovoljstvo, koja u svom pravom znaenju uvijek znai samo negativno svianje, koje ovjek nalazi u svojoj egzistenciji i u kojemu je svjestan, da mu nita ne treba... Na takav nain (naime indirektno) sama sloboda postaje podesna za uivanje, koje se ne moe zvati blaenstvo, jer ne zavisi od pozitivnoga pridolaenja nekog osjeaja, a tono govorei ne moe se zvati ni blaenost, jer ne sadri potpunu nezavisnost od nagnua i potreba. No ono je uivanje ipak slino blaenosti, ukoliko se naim e bar njegovo odreivanje volje moe odrati slobodno od njihova utjecaja, pa je dakle, bar prema svome podrijetlu, analogan samodostatnosti koja se moe pridavati samo najviem biu. (Immanuel Kant, ibid., str, 165-166.). U svezi s Lacanovim itanjem Kanta sa Sadeom, vidjeti esej Slavoja ieka, Opscenost vlasti - Varijacije na temu Kant sa Sadeom, Theoria, Beograd, 3(1983). U ovom odjeljku se oslanjam na njegovu interpretaciju.

Borislav Risti

Darovanje uitka

29

sam da u se druenjem sa enama popraviti... da mi se elje, usredsreene na sopstveni pol, vie nee kretati ka vaem... varljivih li nada, prijatelju; ona pouda, koje sam htela da se oslobo dim, samo mi je jo snanije obuzela um, pa uvideh, kada je neko kao ja ro en za blud, uzalud mu je i pomiljati da sebi nametne okove: pomamne elje e ih brzo skriti. Najzad, mili moj, ja sam prevrtljivo stvorenje; volim sve, rugam se svemu, hou da sjedinim sve rodove; samo, priznaj, brate, zar nije moja elja da upozname tog neobinog Dolmansea, koji u ivotu, kae, nije video enu, kako to obiaj nalae i koji, traei iz principa uivanja protivna prirodi, ne samo da strasno ljubi svoj pol ve se naem podaje iskljuivo pod uslovom da mu se prue omiljena uivanja na koja je navikao sa mukarcima, nije li ta elja krajnje nastrana? Vidi, brate, kakva mi se neobina elja pro htela: ja bih da budem Ganimed ovom novom Jupiteru, hou da budem rtva njegovih zabluda: dosad, ti zna mili, na taj nain sam se podavala jedino te bi, da ti pruim zadovoljstvo ili tek ponekom od mojih ljudi koji, plaeni da me na taj nain uzmu, pristajahu na to iskljuivo iz koristi; danas, to vie nije ni predusretljivost, niti neka ud, opredeljujem se iskljuivo zbog elje da ba tako radim... Izmeu postupaka kojima sam se potinjavala toj neobinoj nastranosti i onih koji e me tek njoj potiniti, vidim nezamislivu razliku, i elim da je upoznam. (Sade, IV, 9-10)

Ovo mjesto koje otvara Filozofiju u budoaru, trebalo bi analizirati reenicu po reenicu. No, mi emo ovdje istaknuti samo ono to nas otvara, kako se ini, pristupu onom najbitnijem kod Sadea (tj. sumirat emo ono prethodno ve reeno u vidu zaotrene teze). Naime, ovdje gdje smo - budui je rije o ispovijedanju junakinje raskalaenosti, bluda i razvrata - gdje smo, dakle, oekivali neto nisko, samo prljave (zabranjene) strasti, tek neko skriveno, pritajeno, iz-igravanje zakona, krenje zabrane, prestup itd., neposredno se sudaramo sa naelnom razinom, nivoom principa, sa sa mim zakonom, gdje nam se pokazuje - u svoj njenoj istoi, na pravoj visini itd. - istovjetnost zakona sa eljom. Rije je dakle o zakonu ija temeljna funkcija nije vie zabrana uitka (ukoliko je ona to ikada i bila, jer pomamne elje e ih brzo skriti23, ve ga on sada neposredno proizvodi, nareuje. 23 Ovdje upuujemo na glasovitu Kantovu apologiju vjeala koju treba itati zajedno sa primjerom kneza varalice (vidi: Immanuel Kant, ibid., str. 63) Kant ovim primjerima eli iskustveno zasnovati transcendentalnu, neempirijsku prirodu moralnog zakona, njegovu neovisnost o izvanjskim utjecajima (ovdje je to prijetnja smrtnom kaznom), jo vie eli opravdati pridjev moralni svome transcendentalnom, na istoj slobodnoj volji zasnovanom zakonu. Kant tvrdi da je sladostrasniku, poudnome ovjeku, nemogue, pod prijetnjom smrtne kazne, odati se (zabranjenom/zaprijeenom) uivanju, dok je moralnome ovjeku mogue ostati moralan (ne svjedoiti lano protiv nevinoga ovjeka), usprkos prijetnje

30

EMU

Broj 7-8

Naime, ova elja nije nita prljavo, nisko, stoga to ne podlijee nikakvoj izvanjskoj, heterogenoj, transcendentnoj instanciji, nekom sadrajnom, empirijskom odredbenom razlogu, to ne djeluje po principu dovoljnog razloga, ve se, potpuno bezrazlono, bezveze, oslanja na svoj vlastiti autoritet, na autoritet iste odluke, na vlastiti in iskazivanja (takav sam ja, jer takav elim biti, opredeljujem se iskljuivo zbog elje da ba tako radim!), drugim rijeima, zasnovano je na principu identiteta. Sadeovski subjekt, subjekt elje, ne djeluje zbog neke vlastite dobrobiti, zbog zadovoljstva, zbog ciljeva koji bi odreivali/usmjeravali djelovanje i kojem bismo djelovanju uvijek mogli odrediti neki razlog, uvrstiti ga u poredak znanja, dati odgovor na pitanje emu. Sadeovski subjekt rui, subvertira taj lanac znanja, suspendira princip dovoljnog razloga, pojavljuje nam se kao prodor bez-temelja, nekog u svojoj autonomiji potpuno bezrazlonog djelovanja, zasnovanog iskljuivo na svom autoritetu. Meutim, to ne znai da subjekt ostaje bez odgovora ovom zahtjevu elje, iako nas taj odgovor uslijed svoje bez-razlonosti moe naas zbuniti. Odgovor je izvrnuto lice samog zahtjeva/naredbe - uitak, ukoliko elja ne tei za zadovoljstvom, ve za uivanjem. Naredbu ove elje koja se pojavljuje kao zakon, Lacan ovako opisuje: Zakon zapoveda: Uivaj (Jouis); na to subjekt moe odgovoriti samo jednim: ujem (J'ouis), u kojem bi uivanje bilo sam o podrazumevano.24 Ovim smo doli do kljune, toke obrata, toke rascijepa subjekta elje - koju Lacan ovdje izraava igrom rijei Jouis/J'ouis opscenost subjekta zakona koji nareuje uivanje. Ovu dvostruku igru nareivanja-i-primanja, dobacivanja-i-uzvraanja, ovu opscenu toku samog zakona, toku rascijepa (koja toka obino biva prikrivena poznatim mitovima o izvoru zakona, o prvom zakonodavcu itd., ili pak zabranom istraivanja izvora vlasti; taj mit je jo uvijek i Freudov mit: Edip) moemo otkriti samo ukoliko tematiziramo subjekt iskazivanja, to nam upravo Sadeov tekst omoguuje. U tom smislu, ovaj izvorni rascijep, rascijep/proturjeje onog izvornog, moemo otkriti i na ve navedenim rijeima gospoe de Saint-Auge: opredeljujem se iskljuivo zbog elje da ba tako radim, gdje nam se pokazuje rascijep izmeu subjekta iskazivanja i subjekta iskaza, u odnosu na koji subjekt iskazivanja ostaje uvijek smru (vjeanjem). Lacanov je argument, kada razvija istovjetnost zakona sa eljom, da su ova dva principa u biti istovjetna, tj. da je i onom poudnome mogue odati se svojoj strasti, usprkos prijetnje smru (usp. Slavoj iek, isto, str. 7). Za ovom imamo i direktnu potvrdu kod Sadea: radi se o eksperimentu s vjeanjem koji izvodi Roland uz pomo Justine (usp. Sade, III, 250-252). Polazei od ovog primjera razvija svoju interpretaciju Sadea i Ivan Urbani (usp, isto, str. 214). 24 ak Lakan, Spisi (izbor), Prosveta, Beograd, 1983., str. 301.

Borislav Risti

Darovanje uitka

31

konstitutivno rasreditena. Naime, izvritelj naredbe zakona/elje, tj. onaj (ja) koji se opredjeljuje(m), nije istovjetan sa subjektom iskaza, nije na mjestu izvora elje, ve je uvijek izvan elje, u jednom izvanjskom odnosu; Lacanovim rijeima - on je uvijek izvan zakona (hors-loi). Ovu ulogu izvrnog inioca zakona/elje u strukturi sadeovske orgije na sebe preuzima sadeovski delat/egzekutor. Sadeovski delat, kao onaj koji se podreuje naredbi Drugog, izvravajui njegovu naredbu uitka, djeluje potpuno iz neutralnosti, iz nezainteresiranosti (iz dosade, rekli bismo), no nikada potpuno neutralno, nezaineresirano, ve uvijek sa nekim prikrivenim uivanjem, zlonamjernou, zluradou.25 U tome je, dakle, izvrnom iniocu zakona, sadeovskom delatu, otjelovljena opscenost zakona koja inae ostaje skrivena iza privida neutralnosti zakona. Sadeovski delat bio bi stoga onaj bitno razsrediteni subjekt zakona, prividom neutralnosti, autonomije, samobitnosti, subjekta iskaza, skriveni opsceni izvritelj, provoditelj naredbe zakona koji uvijek ispada iz zakona, koji nikada ne moe biti potpuno ist, neutralan, na visini svog zadatka, koji se ne moe poistovjetiti sa dodijeljenim mu simbolikim mandatom. Meutim kod Sadea, kao to smo vidjeli, ovaj paradoksalni objekt zakona nije vie prikriven ve se pokazuje onakvim kakav jest, u svoj svojoj opscenosti, zlonamjernosti, zluradosti. Sa njima uvijek znamo na emu smo, tu nema skrivanja-i-otkrivanja, striptizerstva, tu je odmah sve golo, budui je sve unaprijed iskazano (odreenim poloajima, njihovim promjenama, razliitim strastima, kod Sadea uvijek prethodi kazivanje, pria o njima), pria je zavrena, dok sadeovski delat, taj ilegalni, ilegitimni izvritelj zakona, izvrava/ispunjava, osveuje zakon, stavljajui toku na i. Njegova je djelatnost opscena, upravo zato to se vri neto nezakonito, ilegalno, u ime samog zakona, ime se popunjava rupa, rascijep unutar samog zakona, na njegovom izvoru. Stoga bismo rekli da je ovaj rascijepljeni, razsrediteni subjekt zakona, koji je, uslijed svoje razsreditenosti, nesvo dljivog vika svoje m aterijalnosti, prekomjernosti, ispadanja iz zakona, upravo objekt zakona (objet petit a), traumatino/nemogue mjesto samog zakona. On je, kao takav, upravo mjesto kratkog spoja zakona i elje, tonije, ovaj rascijep koji reprezentira sadeovski delat, mjesto je roenja zakona, ali ovaj put jednog poludjelog zakona, zakona koji vie ne zabranjuje uitak, ve ga neposredno nalae. Dakle, sadeovski subjekt, delat, koji kao subjekt iskazivanja zakona, zbog izvjesnog vika, 25 U ovoj je paradoksalnoj toki obrata Lacanova kritika Kanta, zbog ega Kanta treba itati sa Sadeom, Sadea kao istinu Kanta (Filozofija u budoaru odaje nam istinu Kritike praktinog uma.) Naime, Kant skriva iza neutralnosti zakona ovaj opsceni, nemogui objekt zakona, izvritelja zakona, olienog u sadeovskom delatu (usp. Slavoj iek, isto, str. 12).

32

EMU

Broj 7-8

prekomjernosti, ispadanja, zbog svoje nesvodljive materijalnosti, ne moe biti u potpunosti sveden na svoj simboliki mandat (izvritelja/egzekutora zakona), i u tom je smislu on objekt zakona. Meutim, on nam se pokazuje upravo kao onaj koji djeluje na mjestu samog zakona, kao istovjetan s njim, oslonjen jedino na zasnivajuu rije, na autoritetu svog vlastitog ina iskazivanja (takav sam jer takvim hou biti!), na mjestu kratkog spoja elje i zakona, njegovih realnih osobina i simbolikog mandata - to je, prema Lacanu, temeljno odreenje ludila. Sadeovski subjekt, kao takav, jest luak par exellnce. Evo jednog prizora iz Vespolijevog pakla (itav je raj u tome paklu!) duevne bolnice u Salernu, gdje njenog upravitelja vidimo s kakvom razdraganou vri svoju dunost:
Oh! do vraga - kliktao je s vremena na vreme - to je slatka luaka guzica! Jebeni Boe! pa i ja sam lud; guzim luake, luacima svravam u mar, zavrteli su mi mozak, i nikog na svetu ne elim da jebem sem njih... (Sade, V, 210)

Ukoliko bismo napravili jedan m ali pomak, mogli bismo rei da je ovaj rascijep jednak onom koji je izbio na vidjelo s prosvjetiteljskim liberalizmom i koji se ispunjava/ozbiljuje u post-liberalistikom totalitarizmu, u vidu Pokreta, Partije, zajedno sa svim njihovim Voama. Ako se ovdje sjetimo Andersenovog golog kralja, te bajke koja nam, ini se, pokazuje u biti ruganje monarhiji, ancien regimeu okupljenom oko isto formalne, isprazne, ni na emu zasnovane (ni na kakvom pravom znanju, ni na kakvom realnom svojstvu) kraljeve simbolike funkcije, te nam kralja pokazuje kao obinog ovjeka koji zbiljski nije kralj - ova bajka jo vie nam pokazuje jednog ludog kralja, golog kralja, koji se upravo kao takav, gol, smatra kraljem, kralja koji misli da je kralj (Lacan), koji upravo spaja, otjelovljuje, miri svoje realne osobine sa svojim simbolikim mandatom kralja. Ovakvo ludilo kraljeva, uslijed prosvjetiteljskog liberalistikog sputanja simbolikog ka realnom, zasnivanja na nekom posve realnom znanju, racionalnom polju saznanja, pojavit e se najposlije u liku totalitaristikog Voe - adepta, Partije koja je izvritelj - instrument neke historijske Nunosti, Zakona povijesnog razvoja ili pak u birokraciji kao posve racionalnom, na zbiljskom znanju zasnovanom subjektu.26 U tom smislu mogli bismo za Sadea rei da on oznaava prijelomnu, prekretnu toku, toku obrata u kojoj je po prvi put literarno-filozofski artikuliran ovaj prijelom, obrat, perverzija tradicionalnog prirodno-pravnog koncepta zakona, ija je osnovna funkcija bila zabrana, te uspostavljanje jednog novog projekta zakona koji nareuje, nalae, dis 26 Vidi: Slavoj iek, Birokratija i uivanje, Trei program Radio-Beograda, 56(1983).

Borislav Risti

Darovanje uitka

33

ciplinira, kontrolira.27 Sa ovom krizom tradicionalnog zakona u doba liberalizma, tj. sa pojavom opscenog agenta-izvritelja zakona u post-liberalizmu, totalitaristikim drutvenim ureenjima, povezana je i pojava rasizma (budui su realne, bioloke osobine osveene u zakonu sputanjem simbolnog u realno, regresijom nad-ja u nesvjesno). Faizam je svakako, izmeu ostalog, jedan od fenomena/iskazivanja ovog poludjelog zakona, opscene, gole vlasti/sile, koja nita ne skriva, ve se pokazuje u svojoj takvosti, nareujui uitak, koja iracionalna/ilegalna naredba zbunjuje, cijepa subjekt zakona. Navest emo ovdje Sollersovo odreenje faizma, kojim ovaj rad nipoto ne elimo zatvoriti, okonati, ve naprotiv, otvoriti prema jednom ponovnom postavljanju itave problematike uitka, u jedno ire, povijesno polje artikulacije, za to Sade, nadam se, daje dovoljno poticaja (tu je od znaaja ve i sam njegov burni ivot i uee u znaajnim, za nau epohu odreujuim, kriznim historijskim dogaajima). Naime, prema Sollersu, faizam u svojoj temeljnoj dimenziji,
djeluje kao poziv zakonu, kada taj vie ne moe da osigurava uitak. To je poziv represiji. (...) vjerojatno se radi o krizi oinstva, kakvu povijest jo nikad nije poznala, o optoj krizi prava, krizi zakona; ali zakon, ako tako smijemo rei, zakon koji je potreban. Jer ako on ne bi postojao, ako bi bio isto spoljanje, ne bi bilo ni uitka. To pokazuje Freudovo otkrie. Drugim rijeima, stanje bez zakona je stanje bez uitka, to e rei stanje bez govora, stanje bez spolnosti, i obratno. I to to dolazi na mjesto zakona koji ne osigurava uitka, koji ga ne dozvoljava iako ga zabranjuje, to e rei misli i govori, oito je zakon koji - dvaput loije - dosuuje/odreuje (infliger) uitak, na primjer u obliku pokolja, pojave koja isto tako zavisi o uitku, u obliku rasizma itd. Otkako postoji ova kriza pristupa uitku zakonom, zakon disuuje/nalae uitak. To se proizvodi u onome to nazivamo faizmom.28

27 Na ovu dvostruku igru liberalizma, na sustavno krivotvorenje koje omoguuju formalni zakoni, ispod kojih se razvija polje mikro-moi, beskrajno maleni vidovi discipline, ti svakodnevni panoptizmi, upozorava Michel Foucault: Stvarne su i tjelesne discipline sainjavale podzemni dio formalnih i pravnih sloboda. Ugovor se, dodue, mogao zamiljati kao idealan temelj prava i politike vlasti; panoptizam je sainjavao tehni ki, univerzalno proiren postupak prinude. Neprestano je duboko djelovao na pravne strukture drutva ne bi li osigurao funkcioniranje zbiljskih mehanizama vlasti nasuprot formalnim okvirima to ih je ona sebi bila zadala. 'Prosvjetiteljstvo' koje je otkrilo slobode, takoer je iznalo i discipline. (Michel Foucault, Nadzor i kazna, Informator, Zagreb, 1994, str. 228). 28 Phillipe Sollers, Critiques, Tel Quel, 57 (navod uzet iz: Slavoj iek, Znak/oznaitelj/pismo, Mala edicija Ideja, Beograd, 1976, str. 317). Usp. takoer Slavoj iek, isto, str. 298. i dalje.

34

EMU

Broj 7-8

Ne komentirajui ovo Sollersovo odreenje faizma, elimo ovdje samo dodati da nam se ono ini poticajnim upravo zato to problem faizma postavlja na naelnoj razini, tj. ne sagledavajui ga kao problem, kao neko sluajno zastranjenje proizvedeno krizom zakona unutar liberalistikih graanskih, demokratskih i drugih ureenja - kriza koja bi stoga mogla biti rijeena unutar liberalizma. Faizam je, ovdje, sagledan kao bitno post-liberalni, totalitarni odgovor, rjeenje krize, objektivirano u Vodstvu opscenog, van-zakonitog, ilegalnog adepta, izvritelja nekog objektivnog Zakona povijesti, realizatora povijesne Nude itd. Sve pak liberalizacije, demokratizacije i drugo samo pojaavaju ovu temelj nu opscenost zakona, govorei bitno isto sa faizmom, tovie, stalno ga proizvodei, samo pod drugim zastavama. Ironija je svega toga u tome da su posrijedi uvijek zastave osloboenja.

Primarna literatura: Markiz de Sade, D.A.F.: Izabrana dela Markiza de Sada, Rad, Beograd, 1989. (I) 120 dana Sodome; (II) Prie i kratke prie; (III) Justina ili nevolje zbog vrline; (IV) Filozofija u budoaru; (V) Julijina povest ili procvati poroka; (VI) Zloini iz ljubavi. -: Justine ili nedae kreposti, Znanje, Zagreb, 1971. -: Uivanje u zloinu, Gradac, aak, 1989.

Sekundarna literatura: Andersen, Hans Christian: Bajke, Veselin Maslea, Sarajevo, 1973. Barthes, Roland: Sad, Furije, Lojola, Vuk Karadi, Beograd, 1979. Bataille, Georges: Erotizam, BIGZ, Beograd, 1980. -: Knjievnost i zlo, BIGZ, Beograd, 1979. olovi, Ivan: Erotizam i knjievnost, Narodna knjiga, Beograd, 1990. De Rougemont, Denis: Ljubav i zapad, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1974. Foucault, Michel: Nadzor i kazna, Informator, Zagreb, 1994. Grli, Danko: Friedrich Nietzsche, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1988. Horkheimer, Max / Adorno, Theodor W.: Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Maslea-Svjetlost, Sarajevo, 1990. Kafka, Franz: Proces, GZH, Zagreb, 1981. Kant, Immanuel: Kritika praktinog uma, Nap rijed, Zagreb, 1973. Lacan, Jacques: Spisi (izbor), Prosveta, Beograd, 1983. Le Brun, Annie: Iznenada gromada ponora, Sade, Globus, Zagreb, 1973. Marx, Karl / Engels, Friedrich: Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1989.

Borislav Risti

Darovanje uitka

35

Nietzsche, Friedrich: Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980. -: Volja za mo, Mladost, Zagreb, 1988. Sloterdijk, Peter, Doi na svijet, dospjeti u jezik, Naklada MD, Zagreb, 1992. Sollers, Phillipe, Critiques, Tel Quel, 57, Paris. Urbani, Ivan, Metafizika uivanja, Trei program Radio -Beograda, 24(1975). iek, Slavoj, Znak/oznaitelj/pismo, Mala edicija Ideja, Beograd, 1976. -, Kant sa Sadeom, Theoria, Beograd, 3(1983). -, Birokratija i uivanje, Trei program Radio -Beograda, 56(1983). -, Hegel sa Lakanom, Trei program Radio -Beograda, 68 (1986).