ARHIEPISKOP VENIJAMIN (FEDENKOV) O VJERI, NEVJERJU I SUMNjI Dio V O SUMNjI U posljednjem dijelu ovog rada htio bih da kaem

nekoliko dodatnih rijei o sumnji. A evo zato. Nedovoljno iskusni ljudi, padajui u sumnjiavost, misle da oni time postaju nevjernici i od toga se mnogo mue. Opisau jedan prilino karakteristian sluaj. Jedna prilino inteligentna ena donedavno je bila vjerujua; nakon govenja i ispovijedi, pristupila je prieu. Kad je doao red na nju, kod nje su se odjednom pojavile zbunjujue pomisli: A moda su sv. Darovi Tijela i Krvi Hristovih samo obino vino i hljeb? Te su je misli do te mjere isprepadale, da je ona bila spremna da se skloni u stranu od priea. Taj primjer emo i da razmotrimo. ega se ona prepala? - Prepala se misli koje su se iznenada pojavile. Ali, da li se te misli mogu nazvati nevjerjem? Nikako ne. I evo zato. Nevjerje je nepriznavanje ili odricanje postojanja predmeta vjere. Ali pri sumnjanju takvog odricanja nema. Ima samo nedoumica - a da li je tako? Razmotrimo tu nedoumicu: da li je ona - nevjerje? Pitanje je samo pitanje, nedoumica je samo nedoumica. Ali ne vie od toga. Ve samo to bi trebalo da u duu unese mir, uspokojenje. Krenimo dalje: od ega je dola takva nedoumica? Od toga to, kao prvo, nama u jednoj ili drugoj taki neto "nije jasno", "nepoznato" nam je, ili je, ak, za um na savreno "nepostino". I - prirodno - ovjek se zbunjuje. Ali tome se nikako ne treba uditi, a tim prije - ne treba kriviti sebe kao da si uinio nekakav zloin. Takva sumnja, ponavljam, potpuno je "prirodna". Mogu ak i vie da kaem: udno bi i bilo kada takvih pomisli nikada ne bi bilo, pogotovo kod ljudi od misli. I samo zbog toga sumnji se - prije svega - ne treba plaiti. Tim prije ih se ne treba plaiti, zato to tu nema nikakve zle, grene nae volje. Mi moramo uvijek da imamo na umu osnovno pravilo duhovnog ivota: "Jedino zlo na svijetu jeste grijeh!". A grijeha u sumnji, sa nae strane, prilikom njenog pojavljivanja, nije bilo, i nema ga. I to pravilno razmiljanje, kao to emo vidjeti, ponovo e naoj dui vratiti mir. Ali nije dovoljno biti svjestan toga. Muno osjeanje i dalje ostaje u nama: bilo to dobro ili ne, bilo to pravilno ili ne - svako koga mori sumnja zna da to stanje za sobom povlai nemir: jer, pitanje ipak ostaje nerijeeno. Nejasnost je - pred nama.

Tano. Ali mi idemo malo dalje. Podsjetimo se naih ranijih razmiljanja - da nejasnost i nepostinost neega ne znae njegovo nepostojanje... To e donijeti jo vei mir. To e udaljiti sa puta nae misli jo jedan zastraujui kamen spoticanja. Ali ak i poslije toga nemir e nas i dalje muiti. Zato emo mi jo dalje krenuti u svojim razmiljanjima. Neto nam nije jasno? Pa, tako i mora da bude! Predmetima vjere je vjera neophodna upravo zato to su oni nepostini za um; a ak su i materijalne, zemaljske stvari - kako smo ne jednom govorili - nama neobjanjive, mada se i doivljavaju empirijski. Mi bismo htjeli da se oslobodimo od tog stanja. Kako se to postie? - Na razliite naine: iskustvo podvinika nam ukazuje nekoliko puteva. Kao prvo, i ne pokuavaj (da objasni)! Evo zato. Imajui u vidu da sumnje ne potiu od uma, niti od nae volje, i da one stoje (to je bar jasno) pred potpuno nepostinim za um predmetima - ne trai uzaludno, beskorisno svoje snage: umom je to nemogue rijeiti! To bi bilo kao da nekome iznenada padne na pamet da pojmi konanost ili beskonanost prostora i vremena; ili da samog sebe podigne vukui se za vlastiti perin; ili - rukom da skine zvijezdu i t.d. Kao drugo, ne obraaj na sumnju ama ba nikakvu panju; ili, kako iskusni ljudi govore - "prenebregavaj" takva iskuenja (straha). Nekome se ovaj put moe uiniti kao plaljivo sakrivanje due od potrage za "istinom". Ustvari, ovaj put je posljedica svijesti o nepostinosti rjeenja takvih pitanja; razumni ljudi, pak, ne ele da se bave ispraznim poslovima. Iz itija svetih se obino navodi ovakav sluaj. U jednom manastiru bijae neiskusan, ali plaljiv poslunik. Na njega bijahu napale tzv. "hulne" pomisli nevjerja. Tako se bio prepao, da nije skupio hrabrosti da o tome ispria ni svome duhovnom ocu, ni igumenu, zato to se bojao da e ga zbog toga istjerati iz manastira. Njegov starac, koji je vidio tugu na njegovom licu, pitao ga je - ta je to s njim. Ali je poslunik licemjerno odgovorio: "Nita, dobro je". Poslije izvjesnog vremena starac ga je opet pitao - ta je uzrok njegove tuge? A poslunik je opet sakrio ta mu je bilo na dui. Starac ga je po trei put pitao i zapovedio mu da otkrije svoju duu. I tek tada je poslunik sa strahom pao pred njegove noge i ispriao mu o svom dugotrajnom muenju. Starac mu je poslije toga naredio da otkopa haljinu na grudima. Ovaj je otkopao. - "Stoj protiv vjetra!" - Ovaj staje. - Moe li ti narediti vjetru da prestane da se dotie grudi tvojih? - Ne mogu! - Tako i znaj: ni mi ne moemo zabraniti zlom duhu dostup do nae due! - I poslunik se uspokojio, a do tada se dugo vremena muio. U ovom sluaju smo pomenuli avola (o kojem e dalje biti rijei), ali sada nam je vana instrukcija otaca: ne obraati panju na takve plaljive misli i osjeanja. A o. Jovan Krontatski u svom Dnevniku govori ovako: iskusni ljudi, ak, prezrivo "pljuju" na takve "dosaujue" pomisli...

Kao tree, ako nas ni to ne umiri, oci savjetuju da se pomolimo, da molimo za Boiju pomo. Mada je u tome velika sila, ponekad, po naroitom Promislu Boijem, ni molitva ne djeluje momentalno. Naveu primjer. Po milosti Boijoj ja sam u dobrom duhu otsluio nedjeljnu Liturgiju i vratio se u manastir. Poslije uzimanja hrane, odjednom sam, bez ikakvih posebnih razloga, osjetio neku tugu, neku potitenost. Ne znajui ime da je objasnim, pokuao sam sa crkvenom muzikom i pjesmom, ali to nije pomoglo. Poeo sam onda da se molim; ali ni to mi nije donijelo mir. Poeo sam da razmiljam: od ega bi to moglo da bude? Odgovora nisam dobio. Ostalo mi je samo jedno: da trpim, bez gunanja i smuenosti, i da se oslonim na volju Boiju. I, ta se desilo? 2-3 sata kasnije me je posjetio poznat i jako blizak ovjek, i pitao me ta da radi - na njega je napala neka neobjanjiva potitenost! Ja sam ga, s obzirom da sam upravo isto to preivljavao, uspokojio. I tek tada sam shvatio da mi je Gospod popustio to iskuenje, da bih ga lino iskusio, da bih potom, na osnovu linog iskustva, mogao da pomognem bijednom bratu svom. Ipak, u veini sluajeva, brzo obraanje Bogu molitvom, makar i sa kratkom, momentalnom molbom, ili ak i samo sa jednom jedinom rijeju - "Gospode" - istog tog trena vraa mir. A ako se mir ne uvlai u srce, znai da je to - po naroitom promislu Boijem; tada nam ostaje samo da trpimo tu muku, dok ona ne proe, ili dok se ne otkrije taj naroiti cilj i svrha njena. Ali i trpjeti treba sa koliko je mogue punijim mirom: to je - obavezno! Ovo sredstvo treba primjenjivati u situacijama kada je ovjek usamljen, kao to je, naprimjer, pustinjak. U suprotnom sluaju, neophodno je otkriti svoju nelagodu i smuenost starcu, ili barem bratu; samo - kako govori ep. Teofan Zatvornik - nikako ne ostaj usamljen. To je - etvrti put. Sjeam se, iz pouka sv. Ave Doroteja, kako jedan monah nikako nije mogao da shvati jedno mjesto iz Svetog Pisma. Odluio je da se obrati starcu. Vrag je poeo da mu se suprotstavlja: kobajagi, nema potrebe da on ide kod starca radi razjanjenja, jer e mu ovaj rei ono to i sam misli. Ali je istinski monah ipak otiao kod starca. I ovaj mu je stvarno dao isto onakvo tumaenje, kakvo je i njemu palo na pamet. Kada se vraao od starca, vrag mu je aptao: jesam li ti rekao da e ti starac rei to to si i sam mislio? Inok mu je odgovorio: - Prije je to bilo od tvoje lukave sugestije; a sada je - od Boga! Kao peto, u takvim sluajevima se savjetuje da obraduje brata koji je sa mukom doao kod tebe neim prijatnim, pa ak i ukusnim goenjem. Opet mi, iz itija, pada na pamet jedan sluaj. Neki pustinjak nije znao kako da razrijei neku svoju nedoumicu. Molio se, postio: avaj! - nije bilo rezultata. Tada je odluio da ode kod susjednog brata i njega da pita. Ali, samo to je izaao iz peine, pred njim je stao Aneo Gospodnji i rekao da ga je Gospod poslao da mu razrijei nedoumicu. - A to ne doe dok sam se molio i postio?

- Zato, - odgovorio mu je Aneo, - to Bog eli da se ljudi spasavaju zajedno. Kao esto, ako nita od navedenih sredstava ne pomae, - kako savjetuje sveti starac (ini mi se, sv. Isak Sirin), - ne sekiraj se, pokrij glavu kukuljicom i zaspi, trpei sumnju. Postoje, vjerovatno, i drugi naini kako da se odoli iskuenju; ipak, kroz sve se provlai jedan odluni savjet: ne zbunjuj se! I, na kraju, kao sedmo, treba pomenuti jo jedan vid iskuenja sumnjiavim pomislima - od neastivog. To sam ve spominjao; a sada emo se na ovome zaustaviti posebno. Evo zato. Iskusni podvinici jednoglasno tvrde da korijen takvih iskuenja lei u neprijatelju naeg spasenja; a oni znaju ta govore. To je i razumljivo: neprijatelj Boiji prije svega hoe da ljudi ili sasvim izgube vjeru, ili da, u krajnjoj liniji, ponu da sumnjaju u Njegovo postojanje. Zato nam on i ubacuje u glavu takve pomisli. Nesumnjivi Svjedok za ovo je Sam Hristos Gospod. Prvog dana stupanja Njegovog na propovijed On je na Sebi iskusio "iskuenje od avola" (Mt. 4:1). Kad su se uenici vratili sa propovijedi, rekli su Gospodu: "I bjesovi nam se pokoravaju o imenu Tvojem. A On im pak ree: Ja vidjeh sotonu gdje spade s neba kao munja... Ali se tome ne radujte to vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte to su imena vaa na nebisma napisana" (Lk. 10:17-20). Neastivi moe da nam u glavu ubacuje svoje laemisli a da izgleda kao da su one lino nae, ili, naprotiv, da nam iz due krade istinu. Naravno, kako on to ini - za nas je nepostino. Ali Svjedok za to nam je Sam Gospod. Evo kako On objanjava uenicima priu o sijau: "Svakome koji slua rije o Carstvu i ne razumije, dolazi neastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano" (Mt. 13:19). Priu o kukolju Gospod takoe objanjava apostolima: "Njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su Carstva, a kukolj sinovi su zla; a neprijatelj koji ga je posijao jest avo..." (38-39). avo je roditelj hulnih misli: "hulne" misli nisu samo bogohulne, nego i uopte, sve loe i zle misli (o strastima, o bilo emu loem i zlom u ljudima, o neumjesnom, neprilinom, runom...). To je poelo sa naom praroditeljicom Evom, kojoj je zmija "naaputala" na uvo hulu na Boga, kao da On, kobajagi, iz zavisti nije dozvolio prvim ljudima da jedu plodove sa drveta "koje je nasred raja" (1 Mojs. 3:3-5); da mi ne bismo postali "kao bogovi, koji poznaju dobro i zlo". I jevrejima je Hristos rekao da su oni djeca avolova, od kojeg se raaju lane pomisli: "Va je otac avo; i pohotu oca svojega hoete da inite: on je bio ovjekoubica od poetka i ne stoji u istini, jer nema u njemu istine; kad govori la, svoje govori, jer je laov, i otac je lai" (Jn. 8:44). Zato oni i ne vjeruju u Hrista (43). I samom apostolu Petru je predvidio: "Simone! Simone! Evo, satana ite da vas sijem kao penicu, ali Ja Se molih da ne oskudne vjera tvoja..." (Lk. 22:31-32). I jo ranije, kad je apostol poeo da Ga kumi i moli da ne dozvoli Sebi da postrada, Gospod je

otro odgovorio: "Idi od Mene, sotono!" (Mt. 16:23); jer je iza te molbe Petrove Hristos vidio iskuenje avolovo. I iste te rijei - "idi od Mene, sotono" - Hristos je rekao i prilikom iskuenja u pustinji (Mt. 4:10). I na Tajnoj Veeri, poslije licemjernog Judinog priea, "ue u njega sotona" (Jn. 13:27). Apostoli esto govore o tom uticaju zlog duha na ljude (1 Jn. 3,8,12; 4,2,4; Jud. 1:9; 1 Kor. 5:5; 2 Kor. 2:11; Ef. 6:11-12; 2 Sol. ",8,9; 1 Tim. 1:20; 5:15; 2 Tim. 2:26; Jevr. 2:14; Otkrovenje - mnotvo svjedoenja, pogotovo 20:10). Mi smo ovdje namjerno naroito skrenuli panju na pitanje o vlasti avolovoj. Uinili smo to zato to se meu hrianima iroko rasprostranilo nevjerovanje u njegovu silu. Dodue, takozvani "prosti" narod vjeruje pravilno; ali meu "inteligentnim" ljudima je ba suprotno. ak i meu profesorima bogoslovlja veoma je malo onih koji vjeruju u to. Naprimjer, u crkvenim istorijama, - pa ak i kod uvenog Bolotova, - kao jedan od uzroka pogroma hriana uopte se ne spominje najglavniji: borba avola protiv Boga uopte i - naroito - protiv Hrista Spasitelja. Meutim, Gospod je zato i doao na zemlju, "da razrui djela avolja" (1 Jn. 3:8). A bauka o. prot. Jovan Krontatski ba u tome vidi osnovni uzrok pogroma, i uopte, svih metea, pa, izmeu ostalog, i sumnji. To znaju i i iskusni svjetski i ueni ljudi. Za to je znao i visokoduhovni N.V. Gogolj, koji u "Revizoru" pie: "bolje rei, sam neastivi duh" govori njegovim ustima: "ta se smijete? Nad sobom se smijete!" Pred smru on moli Gospoda da ga zatiti "nepobjedivom i nepostinom ivotvornom silom krsta". I, izmeu ostalog, spominje i prostu, djetinju vjeru, za koju je Gospod rekao: "Zaista vam kaem (uenicima), ako se ne povratite i ne budete kao djeca, neete ui u Carstvo Nebesko! Ko se, dakle, unizi, kao dijete ovo", koje je Gospod pozvao i postavio "meu njih", "onaj je najvei u Carstvu Nebeskome" (Mt. 18:2-4). Avaj! O ovom Gogolju nam nisu priali ni u seminarijama, ni na akademijama; a i danas - samo izuzeci znaju to o Gogolju - od njega samog (vidi "Prepiska sa drugovima"). O istom tom govori i N.I. Pirogov u svom "Dnevniku" - iz vlastitog iskustva. Tako je vjerovao i filosof V.S. Salavjov. Tako pie i F.M. Dostojevski ("Zli dusi" i dr.). Ako se okrenemo na Zapad (da ne govorimo o Katolikoj Crkvi), i tamo emo vidjeti uene vjernike koji ne ignoriu zlu silu neastivog. Naprimjer, zavravajui svoju "Istoriju Francuske revolucije", rektor Engleskog univerziteta, Tomas Karlajl, pie: "Uprkos svemu, ta se revolucija ne moe u potpunosti razumjeti ako se iza njenih kulisa ne uvide demonske sile" (piem po sjeanju, ali, mislim, gotovo bukvalno; u svakom sluaju, tano po smislu). Lino sam sluao, od engleskog misionera, koji je propovijedao u Junoj Africi, ovakve rijei: "Ko nije ivio sa paganima, ne zna kakvu silu nad njima ima avo!". Lino sam znao i profesora-psihijatra (biveg predsjednika sve-svjetskog psijatarijskog kongresa u enevi) u Parizu, koji je (ba kao i pravoslavni kanoni Crkve) razlikovao prirodno poremeene ljude od ljudi opsjednutih zlim dusima.

Ukratko, ta imamo tu da sumnjamo mi, hriani, ako je svo Jevanelje dupke puno iscjeljenja od bjesova, koje je inio Sam Gospod?! Ako se pred krtenjem zahtijeva odricanje od carstva avola?! Ako postoje i posebne molitve protiv bjesova?! A ako poitamo itija Svetih, tamo se stalno susreemo sa borbom podvinika sa avolima. A i prosti monasi i monahinje veoma esto upotrebljavaju rije "iskuenje"! A glavno i najubjedljivije je to to je sav domostroj (djelo spasenja naeg) Hristovo najtjesnijim moguim nainom povezano - i u uzroku, i u cilju - upravo sa bjesovima, sa avolom! Dodue, mi ne moemo pojmiti umom - kako na nas moe djelovati neprijatelj? Ali to neshvatanje - kako mi stalno ponavljamo - uopte ne treba da zbunjuje razumne i iskusne ljude: nerazumijevanje neega ne znai da to 'neto' ne postoji. Ali zato mi imamo fakte, koji su ubjedljiviji od svih rijei i misli! Da, nama, vjernicima, neuporedivo je vanije drugo: kako se boriti sa demonima, kad oni imaju takvu snagu? Naroito - u sumnji?... Za to moemo ukazati nekoliko puteva. Neemo mimoii i prirodna sredstva, za koja znamo iz vlastitog iskustva. a) Ako sumnja u neto, a ti se sjeti takvih velikih ljudi, kao to su bili apostoli, sv. Atanasije Veliki, sv. Vasilije Veliki, sv. Grigorije Bogoslov, sv. Jovan Zlatoust, sv. Nikola i drugi sveti; sjeti se i ruskih podvinika: sv. Antonija, sv. Teodosija i drugih udotvoraca Peerskih, sv. Sergija igumena Radonjeskog, sv. Serafima Sarovskog, i pomisli: ko smo to mi, pred njima?! - Mala djeca! I autoriteti tih velikana e nas nauiti smirenoj vjeri u svo hriansko uenje. Ovdje neu detaljno opisivati kako su oni vjerovali da postoje bjesovi. Treba samo malo proitati iz djela sv. Grigorija Bogoslova, tim prije to o tome (o bjesovima) bogoslovi gotovo da uopte ne govore. A ja ovu stranicu posveujem njemu: - "Opet je dola zmija: za Tebe se hvatam, Hriste!.. Idi, idi od mene, zli due!" - "Opet je dola zmija: za Tebe se hvatam, Boe; podri, podri me: ne predavaj na posramljenje podobije Svoje, da me ne ukrade vrag, kao pticu iz gnijezda!" - "Doao si, zlikove (znam tvoje pomisli), doao si, neumorni, da me lii uene i vjene svjetlosti. Ali nee me obmanuti takvom laljivou". - "Udalji se ve jednom; ili u te nizloiti krstom, pred kojim sve treperi". - "im sam primjetio dim, naslutio sam da e biti i vatre. Obilni je smrad javni znak da je u blizini bijes". - "Idi, idi: osjeam tvoj napad" - "Doao je Hristos - pomo moja" (t. V). b) Ipak, demonsku silu najprije pobjeuje Sam Gospod Isus Hristos. Zato se prije svega treba obraati Njemu Samom, sa vjerom i molitvom. O tome smo ve govorili, kao o treem nainu borbe protiv sumnji. Ovdje u navesti rijei takvog iskusnog duhovnog rukovodioca, kakav je prepodobni autor "Lestvice", Jovan Lestvinik. On je svu Crkvu uio, i do dan-danas ui: "Imenom Isusovim tuci supostate!"

To jest: ne vjerom uopte, ne silom blagodati, ne molitvom Bogu - nego prostom asocijacijom u svojoj svijesti - IMENA ISUSOVOG! I ono je - dovoljno snano da odagna neprijatelje. To znaju ne samo podvinici, nego i mirjani. Jednom sam u tramvaju vidio jednu enu, prilino inteligentnog vida, kako mrda usnama. Pitao sam je zato to radi. Pokazalo se da ona tvori molitvu Isusovu ("Gospode Isuse Hriste, Sine Boiji, pomiluj mene grenoga"); na moje pitanje - zato se stalno moli? - ona mi je smireno odgovorila: "Zato to avo stalno iskuava". Vidio sam ja i 80-godinjeg starca, monaha, koji je, sjedei tik uz mene, neprestano ponavljao molitvu Isusovu. Sluao sam i episkopa koji je, kada je u istoj hotelskoj sobi spavao sa mnom, i u snu - paralelno sa rijetkim udisanjem i izdisanjem vazduha, izgovarao: "Gospodi ... pomiluj". Sva knjiga "Prie skitnice svom duhovnom ocu" puna je udesnih primjera o sili te molitve. v) Zajedno sa tom molitvom treba postaviti i krsno znamenje, i ikone, i moti, i prosfore. Za silu krsta zna svaki hrianin. Zato se i krstimo esto; zato i nosimo krst. I to inimo ne samo da bismo svjedoili da smo hriani (mada ga i ne pokazujemo, nego ga nosimo na tijelu) - nego i kao ograivanje od "neiste sile". To je - istinito i nesumnjivo. I sv. ikone takoe imaju slino znaenje, t.j. one nisu samo izraavanje nae vjere, nego i - zatita naa od neprijatelja. Po sebi znamo: dok u kui nema ikona, vjerujuem ovjeku je neugodno, ak i udno: gdje nema ikona, tamo ive demoni. Zato (mada, moda, toga i nismo svjesni) je kod svakog vjernika - ne samo krst na grudima, nego i ikona - u prednjem uglu doma. Zato u krsnom hodu "podiemo ikone", i zato se mi, vjernici, radujemo kada u kuu unose ikone: "ikone dole", govorimo mi: "uzmi Majku Boiju", ili, jo krae: "uzmi Iversku", "podigli Nikolu udotvorca" i t.d. Tim prije mi potujemo sv. moti ugodnika Boijih. Bilo je, i danas ima, mnogo udesa od njih. uda znaju da bivaju i od svega svetog: od prosfora, od haljina, ak i od "pijeska" na grobovima ugodnika... Takvi sluaju su veoma esti. Ispriau jedan sluaj. Bio sam u Londonu. Pozvali su nas u kuu vjernici - Rusi. Kada sam vidio veliku ikonu sv. udotovorca Nikole sa kandilom pred njom, pitao sam ih kako objanjavaju toliko potovanje sv. Nikole. Domaica je ispriala ovakav sluaj. Njen mu (jo iv) morao je zbog posla da putuje vozom - hitno, a ena se ba u to vrijeme poraala (kod njih smo vidjeli dvije djevojice: 10 i 12 godina). Mu nije mogao da ostane. Oprostili su se. Odjednom, leei u postelji, na kraju kreveta ona vidi jaku svjetlost; javio se sv. Nikola: - Zaustavi mua! I iezao. Trudna ena je naredila kunoj pomonici da hitno pozove mua koji jo nije uspio da ode. Ne govorei ni rijei o javljanju sv. Nikole, izmolila je supruga (prezime im i danas pamtim: At-vi) da ostane po svaku cijenu...

Voz kojim je mu trebao da putuje je ispao iz ina, i bilo je rtava. Oigledno, njemu je prijetila smrt. Sv. Nikola ju je upozorio. Od tada, oni i sada, u izgnanstvu, potuju sv. Nikolu i pred njegovom ikonom dre kandilo koje uvijek gori. I koliko je takvih uda! Hiljade, hiljade! g) Sv. Priee. O tome, izmeu ostalih, svjedoi i slavni o. Jovan (Krontatski). On bi, kada su ga pozivali kod bolesnika, predlagao da se priesti... I koliko je kod njega, uopte, bilo udesa, - a sa ljudima opsjednutim bjesovima naroito. Evo ta on sam govori. "Jedan, bivi smrtno bolestan od upale eluca devet dana, i ne dobivi nikakvog olakanja od medicinskih pomoi, - samo se na deveti dan ujutro priestio ivotvornih Tajni, a uvee je ve bio zdrav i ustao je sa odra bolesnikog. Priestio se on sa tvrdom vjerom. A bio je za dlaku od smrti!" "Divim se veliini i ivotvornosti Boanstvenih Tajni! Starica, koja je pljuvala krv i potpuno zanemoala, koja nita nije jela, - od priea Sv. Tajni koje sam joj prepodao, istog tog dana je poela da se popravlja. Djevojka koja je bila na samrti, poslije priea Sv. Tajni istog je dana poela da se popravlja, da jede i da pria! Slava ivotvornim i stranim Tvojim Tajnama, Gospode!" d) Pored svih tih udesnih dejstava Boije sile, ukaimo i na silu samih podvinika, to ne mogu ba svi da prihvate. U jednoj peini je ivio pustinjak. Pored njega se bio smjestio poslunik. Ovaj je esto sluao kako pustinjak govori: - Ne prihvatam! Ne prihvatam! Poslunik je uao kod starca i pitao ga - s kim on to razgovara? - Sa demonima. Oni mi neto apuu i nagovaraju me na ovo ili ono, a ja im odgovaram: ne prihvatam. Drugi sluaj - jo drastiniji. Kad je bio iskuavan, on je govorio vragu: - Napolje! I vrag je iezavao. Vlast nad demonima takvog tipa - nije u moima nas, grenih. Ovdje emo se podsjetiti dogaaja iz knjige Djela Apostolskih, koji je opisao oevidac, jevanelista Luka - o apostolu Pavlu. "A dogodi se kad iasmo na molitvu da nas sretne jedna slukinja koja imae duh pogaaki i vraajui donoae veliki dobitak svojijem gospodarima. Ova poe za Pavlom i za nama, vikae govorei: ovi su ljudi sluge Boga Svevinjega, koji nam blagovijeste put spasenja. I ovako injae mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i ree duhu: imenom Isusa Hrista zapovijedam ti, izai iz nje. I izae u taj as" (Djela Ap. 16:16-18). Znai - nije svaki prorok - od Boga. I ne dozvoljava se svakom da istjeruje avole.

Drugi sluaj se desio sa onima koji su zaklinjali imenom Isusovim: "I Bog injae nemala udesa rukama Pavlovim, tako da su alme i ubruie znojave od tijela njegova nosili na bolesnike, i oni se iscjeljivahu od bolesti, i duhovi zli bijahu izlazili iz njih. I poee neki od judeja koji se skitahu i zaklinjahu bjesove da spominju ime Gospoda Isusa govorei: zaklinjemo vas Isusom Kojeg Pavle propovijeda. A bijahu nekijeh sedam sinova judejskog prvosvetenika Skeve. A zli dih odgovarajui ree: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi koji ste? - I baci se na njih ovjek u kojem bijae zloduh, i pritite ih poda se tako da oni goli i izranjavani utekoe iz one kue" (D. 19:11-16). Zato bismo mi morali da budemo jako oprezni i smireni kada su u pitanju stvari o kojima smo upravo pisali: nije to za nae male sile. Pa i Sam Gospod je rekao: "Nee svaki koji Meni govori: "Gospode! Gospode!" ui u Carstvo Nebesko, nego onaj koji ispunjava volju Oca Mojega Nebeskog. Mnogi e Mi rei na taj dan: Gospode! Gospode! nismo li od Tvojega imena proricali? i nismo li Tvojim imenom bjesove istjerivali? i nismo li Tvojim imenom udesa mnoga tvorili? I tada u im Ja kazati: nikada vas nisam znao; idite od Mene, koji inite bezakonje!" (Mt. 7:21-23). I, prema rijeima Gospodovim, ne treba se "radovati" udesima nad bjesovima, nego upisivanju u knjigu vjenog ivota (Lk. 10:20). Mi moramo da se brinemo za spasenje od grijeha naih; zato nije sluajno to se u knjizi Djela, odmah iza mjesta na kojem se opisuje kako je bilo izbijeno sedam judeja koji su zaklinjali imenom Isusovim, sa pohvalom govori: "Mnogi, pak, od onih koji povjerovae, dolaahu te se ispovijedahu (za svoje grijehe) i kazivahu ta su inili" (D. 19:18). I moramo smirenije da se ponaamo. "Nije veliko djelo initi udesa; nije veliko djelo vidjeti anele; veliko je djelo vidjeti svoje grijehe!", - rekao je sv. Antonije Veliki.