2. ELEKTROKINETIKA Elektrokinetika je oblast elektrotehnike u kojoj se izuava elektricitet u usmjerenom kretanju u odnosu na posmatraev referentni sistem.

Usmjereno kretanje naelektrisanja, pozitivnog ili negativnog, ili oba istovremeno, nazivamo elektrina struja. Brzina prostiranja struje u elektriki provodnim sredinama jednaka je brzini svjetlosti, dok je srednja brzina osnovnih nosilaca naelektrisanja (elektrona) oko 4.5 mm/min. U posmatranom vremenskom intervalu t struja se moe razlikovati i po intenzitetu i po smjeru. Struju, koja se ne mijenja po smjeru, nazivamo jednosmjerna struja. Struju, koja se mijenja i po vrijednosti i po smjeru, nazivamo naizmjenina struja. Predmet nae panje e biti jednosmjerne struje koje se ne mijenjaju po vrijednosti (stalne struje), iji je oblik dat na sl. 2.1a, i naizmjenine struje oblika prostoperiodinih harmoninih funkcija vremena, kao na sl. 2.1b. Vrijednost jednosmjerne struje emo oznaavati sa "I", a trenutnu vrijednost naizmjenine struje sa "i". Napomenimo da su ovako predstavljene jednosmjerna i naizmjenina struja vie-manje idealizovane, i da u realnosti dolazi do veeg ili manjeg izoblienja. Takoe, recimo da se u primjeni sreu struje i mnogih drugih oblika, ali to izlazi iz domena naeg interesovanja. U ovom poglavlju nau panju emo zadrati na jednosmjernoj struji.
I i

a)

b )

Slika 2.1 Oblici struje; a) Jednosmjerna; b) Naizmjenina Da bi se uspostavila struja mora se formirati elektrino kolo od materijala kroz koji se elektricitet moe kretati. Znamo, na primjer, da se elektroni mogu kretati kroz metale, a isto tako, da se pozitivni i negativni joni mogu kretati kroz elektrolite. Za ilustraciju, na sl. 2.2 prikazano je, svima dobro poznato elektrino kolo depne lampe, koje se sastoji od: baterije B, bakarnih provodnika Cu i sijalice S.
b
B A T E R IJ A

I C u

E a C u c

Slika 2.2 Skica depne lampe Opte govorei: sijalica S je potroa ili prijemnik elektrine struje, baterija B je izvor elektrine struje, a provodnicima Cu ostvaruje se elektrina veza izmeu izvora i potroaa. Bakarni provodnici su izolovani jedan od drugog. Istina, u prirodi nema idealnih izolatora, tako da jedan mali dio elektrona, recimo svaki bilijarditi, umjesto da proe kroz sijalicu, preskoi na povratni provodnik (vod). Sa inenjerskog stanovita ova nesavrenost se zanemaruje i mogue je definisati kruni put kretanja naelektrisanja elektrino kolo. Strujanje elektriciteta (elektrina struja) uvijek je popraeno energetskim zbivanjima. Na primjer, sijalica svijetli, ica se grije. U prijemniku, elektrina energija se pretvara u neki drugi oblik energije, po potrebi korisnika (u posmatranom sluaju u svjetlosnu energiju). Zbog toga, u elektrinom kolu mora postojati izvor elektrine struje u kome se neki drugi oblik

energije pretvara u elektrinu. Kaemo da izvor elektrine struje raspolae elektromotornom silom E (ems E), koja je uzronik kretanja elektriciteta. EMS-a se definie na sledei nain. Zamislimo da je kroz izvor prola koliina elektriciteta dQ i da je, tom prilikom, u izvoru izvren rad dA (rad koji je potrebno uloiti da bi se neelektrina energija pretvorila u elektrinu energiju). Kolinik: dA (2.1) E= dQ je po definiciji elektromotorna sila izvora. U nekom dijelu elektrinog kola uvijek e se javiti elektromotorna sila ako u taj dio kola energija pritie spolja. Isto tako, u dijelu kola, u kojem se energija iz kola predaje okolini, javie se kontraelektromotorna sila (kems-a) ili elektrootporna sila. Posebno, za sluaj kada se energija odaje okolini u vidu toplote, koristi se izraz pad napona, koji je iste prirode kao i kontraelektromotorna sila. Elektromotorna sila, kontraelektromotorna sila i pad napona imaju istu jedinicu kao i napon volt: 1J A ; E (=) (=)1V E= 1C Q Napomenimo da je naziv elektromotorna sila nesreno izabran zbog toga to elektromotorna sila nije sila u pravom smislu rijei (sila je uzronik ubrzanja mase). Zbog toga se ems-a ne mjeri u Njutnima ve u voltima. Naziv je doao zbog slinosti -ems-a je uzronik kretanja elektriciteta kao to je sila uzronik kretanja mase. Jaina elektrine struje I predstavlja brzinu proticanja elektriciteta Q kroz datu povrinu S: dQ I= (2.2) dt dQ- je pozitivna koliina elektriciteta koja za vrijeme dt proe kroz povrinu dS. Razumije se, ako se kree negativni elektricitet (npr. elektroni), to je sluaj kod metala, onda, pri raunanju protoka dQ, treba voditi rauna o smjeru (struja je suprotnog smjera od smjera kretanja elektrona). Kod elektrolita, gdje se kreu pozitivni i negativni joni, struja je jednaka zbiru struja pozitivnih i negativnih jona. U optem sluaju elektricitet ne mora na isti nain prolaziti kroz pojedine dijelove presjeka S (sl.2.3), kao to ni voda ne tee istom brzinom po profilu rjenog korita.
J2 S2

S1 J1

Slika 2.3 Gustina struje J kroz povrinu provodnika. Uoimo element povrine dS na povrini S. Mogue je na mjestu elementa dS definisati vektor gustine elektrine struje J tako da skalarni proizvod tog vektora i vektora elementarne povrine dS daje jainu elektrine struje kroz povrinu dS: dI = JdS (2.3) Ukupna struja kroz povrinu S dobija se integraljenjem: I = JdS = JdS cos (2.4)
S S

U posebnom sluaju, kada je gustina struje konstantna po presjeku provodnika i kada je presjek normalan na osu provodnika (to e u naim razmatranjima najee i biti sluaj), jaina struje

u provodniku je I = J S . Poto se u elektrinom kolu elektricitet kree samo du kola (a ne i popreno), zakljuujemo da za dati vremenski trenutak struja mora biti ista kroz sve presjeke elektrinog kola. Tako dolazimo do pojma struja kola, pojma koji se ne vezuje za odreenu povrinu kola, odreeni presjek kola, ve za kolo kao cjelinu. Jedinica za mjerenje jaine elektrine struje je jedan amper (1A). Q 1C I= ; I (=) (=)1A t 1s a za gustinu struje: 1A I J = ; J ( =) 2 S 1m Kako se u tehnikoj praksi najee radi o gustini struje kroz provodnike oblika ice, gustina struje se obino daje u A / mm 2 .
2.1 Omov zakon

Uoimo jedan dio elektrinog kola -provodnik A-B (sl.2.4) i pretpostavimo da kroz njega tee struja I. Poto se elektricitet kree poduno, smatrat emo da nema potencijalne razlike izmeu taaka po presjeku provodnika, ve samo du provodnika. Potencijalnu razliku (porast napona) izmeu taaka B i A oznaimo sa U. Slika 2.4 Dio strujnog kola

U I A
Izmeu napona U i struje I kroz provodnik postoji linearna zavisnost: U = RI (2.5) Koeficijent srazmjernosti: U R= I naziva se elektrina otpornost i izraava u omima, (Om). Relacije U U U = RI , R = i I= , (2.6) I R predstavljaju jedan od osnovnih zakona u elektrotehnici, poznati Omov zakon za jednosmjernu struju. Elektrina otpornost (aktivna otpornost, termogena otpornost, otpor) predstavlja fiziku karakteristiku provodnika i proporcionalna je duini provodnika l, a obrnuto proporcionalnana povrini poprenog presjeka S provodnika: l R= (2.7) S Veliina se naziva specifina elektrina otpornost materijala. To je veliina koja zavisi od prirode materijala provodnika i od temperature (kod nekih materijala specifina elektrina otpornost zavisi i od napona, osvijetljenosti, pritiska). Napomenimo da, pri vrlo niskim temperaturama, specifina elektrina otpornost pada na vrijednost blisku nuli. Ta pojava se naziva supraprovodnost. Pri temperaturama na kojima obino rade elektrini ureaji, specifina elektrina otpornost, pa time i otpornost, se mijenjaju skoro linearno sa promjenom temperature, to se u prvoj aproksimaciji moe izraziti: = o (1 + 0) i R = Ro (1 + 0) , (2.8)

ili

= 20(1+20 ) i R = R20(1+20 ) ,

gdje su o i Ro vrijednosti koje odgovaraju temperaturi = 0o C , a 0 je temperaturni koeficijent otpornosti za temperaturu = 0o C , (a 20 za temperaturu = 20 0 C ), koji za bakar iznosi 1/234,5, a za aluminijum oko 1/240. Za veinu metala moemo uzeti da je temperaturni koeficijent otpornosti = 4 10 3 K 1 . Specifina elektrina otpornost je vrlo vana karakteristika materijala na osnovu koje se vri elektrotehnika klasifikacija svih materijala, kako je prikazano u tabeli 2.1. U Tabeli 2.1 date su vrijednosti specifine elektrine otpornosti i temperaturnog koeficijenta otpornosti , za najee koriene metale, legure i izolatore. Iz tabele moemo uoiti da je specifina elektrina otpornost vrlo vano svojstvo elektrotehnikog materijala, koje je odluujue u vrsti njegove primjene. Materijali sa najmanjom specifinom otpornou, reda veliine 10 8 m , ine grupu najboljih provodnika i koriste se kao vodii elektrine struje. Drugu grupu ine materijali od kojih se prave grijai i otpornici. Njihova specifina otpornost je reda 10 6 m , a imaju relativno malu vrijednost temperaturnog koeficijenta otpornosti. To je vano kod grijaa, zbog toga da im se sa porastom temperature ne bi mnogo mijenjala snaga grijanja, a kod otpornika koji se koriste, na primjer, u elektrinim mjernim instrumentima, da se njihove performanse ne bi mijenjale sa promjenom temperature okoline. U irem smislu, ove tri grupe spadaju u iru klasu materijala koje nazivamo provodnici. Tabela 2.1
Materijal srebro (Ag) bakar (Cu) aluminijum (Al) volfram (Wo) gvoe (Fe) platina (Pt) ...... kantal (Cr,Fe,Al,Co) cekas (Ni,Fe,Cr) manganin (Cu,Mn,Ni) konstantan (Cu,Ni) ...... germanijum (Ge) silicijum (Si) ugljenik (C) ........ staklo porcelan PVC kvarc

( 20

C)

[m]
8

( 20

C)

[C ]
0 1

Primjena v o d i i

1,6410 8 1,7510 8 2,8310 8 5,510 8 1010 8 10,310 ...... 1,110 6 1,110 0,4810 0,4610 .......
6 6 6

3,810 3 3,910 3 3,910 3 4,510 3 510 3 3,810 ...... 0,0510 3 0,1510 0,0110 0,0410 .......
3 3 3

grijai otpori

p r o v o d n i c i

10-210-3 ......

poluprovodnic i

5 109 1011 izolatori 1013 1016 5 1018 Poluprovodnici (Germanijum, silicijum, ugljenik i neke njihove legure) imaju specifinu elektrinu otpornost izmeu 10 2 m i 10 3 m . Za njih je karakteristino da imaju negativan temperaturni koeficijent otpornosti. Poveanje elektrine otpornosti sa porastom temperature objanjava se poveanim termikim kretanjem materije, pa elektroni na svom usmjerenom kretanju nailaze na vei otpor.

Isto razmiljanje vai i za poluprovodnike, a ipak im otpornost opada sa porastom temperature. Ovo se objanjava injenicom da poveano termiko kretanje izaziva i pojavu vie slobodnih elektrona. Ovo dejstvo je preovlaujue, tako da u konanom otpornost opada. Na kraju, sljedeu klasu materijala ine izolatori kod kojih je specifina otpornost reda 9 10 m do 1018 m . Za ove materijale nije interesantna temperaturna zavisnost otpornosti. Ne moe se rei da postoji otra granica izmeu pojedinih klasa materijala, ali se moe rei da je odnos specifine otpornosti dobrih izolatora i dobrih provodnika vea od 1020. Osim temperature, na specifinu elektrinu otpornost nekih materijala mogu da utiu neki drugi fiziki fenomeni. Otpornost selena, na primjer, mijenja se sa intenzitetom osvijetljenosti, kod nekih materijala otpornost se mijenja sa promjenom napona na njima, kod nekih poluprovodnikih materijala otpornost se mijenja ako se oni izloe mehanikom pritisku. Sve ove pojave mogu se iskoristiti, posebno kada se primijene pri elektrinom mjerenju neelektrinih veliina, o emu e biti rijei kasnije. Napomenimo da, za primjenu najznaajniji provodni materijal, bakar ima specifinu otpornost oko 1/57 /m/mm2 na sobnoj temperaturi. Ovakvo izraavanje jedinice specifine otpornosti u /m/mm2 nije sluajno ve namjerno uinjeno, jer je ova jedinica praktinija za primjenu i ee se srijeu podaci izraeni preko nje nego preko jedinice m, koja je konzistentna SI sistemu jedinica. Reciprona vrijednost elektrine otpornosti naziva se elektrina provodnost G 1 I G= = (2.9) R U 1 ija je jedinica 1S (Simens): 1S = = 1 S S 1 = G= = R l l Reciprona vrijednost specifine elektrine otpornosti naziva se specifina elektrina provodnost i oznaava se sa (gama). 1 S = ; ( =) . (2.10) m
2.2 Dulov zakon

Lako se moe uoiti injenica da se provodnik, kroz koji protie struja, zagrijava, to je posljedica pretvaranja dijela elektrine energije u toplotnu energiju. Ovo je svojevremeno zapazio i eksperimentalno prouavao engleski fiziar Dul, stavljajui provodnik u kalorimetar i mjerei osloboenu toplotu u funkciji vremena i struje. Na bazi eksperimentalnih rezultata, ustanovio je da je osloboena toplota pri stalnoj struji linearno srazmjerna sa vremenom, a da je, za dato vrijeme, osloboena toplota srazmjerna sa kvadratom struje, to predstavlja poznati Dulov zakon: A = RI 2 t (2.11) Dulov zakon moemo napisati i za elementarno vrijeme dt: dA = RI 2 dt . (2.11a) Ovaj oblik je, ta vie, optiji, jer se on moe primijeniti i kada je struja promjenljiva. Ako sa i oznaimo promjenljivu struju, ukupan rad (toplotu) odrediemo integralom:

A = Ri 2 dt

(2.12)

Dijelei jednainu (2.11a) sa dt dobijamo snagu kojom se elektrina energija pretvara u toplotu:

dA = RI 2 (2.13) dt Ovo predstavlja formu kojom se Dulov zakon najee izraava. Pokazaemo da je koeficijent srazmjernosti R u Dulovom zakonu ustvari otpornost definisana Omovim zakonom. Zamislimo da je provodnik, u kome se mjeri osloboena toplota, vezan na krajeve a i b baterije iji je napon U ab kao na sl. 2.5. P=

b
+

I a
Slika 2.5 Baterija sa provodnikom

l
-

Definisali smo ems-u izvora (baterije) kao E = dA / dQ . Kod idealizovanog izvora (izvor ija se unutranja otpornost zanemaruje), napon koji vlada na spoljnim krajevima izvora jednak je elektromotornoj sili, pa vai da je i U ab = dA / dQ , gdje je dA rad spoljanjih sila obavljen pri prenosu koliine elektriciteta dQ izmeu krajeva a i b. Ako i brojilac i imenilac podijelimo sa dt dobiemo:

U ab =

dA / dt P = dQ / dt I

(2.14)

gdje je P snaga kojom spoljanje sile vre rad u izvoru, a I jaina struje koja protie kroz provodnik prikljuen na krajeve a i b. P = U ab I U idealizovanom sluaju, ova ista snaga se troi u prijemniku, u ovom sluaju provodniku vezanom izmau krajeva a i b. Imajui u vidu Omov zakon, napon izmeu krajeva a i b je U ab = RI , pa ako ovaj izraz za napon uvrstimo u izraz za snagu imamo: (2.15) P = RI 2 Izraz (2.15) identian je izrazu (2.13) na osnovu ega zakljuujemo da koeficijent srazmjere R u Dulovom zakonu ustvari predstavlja elektrinu otpornost provodnika koji se zagrijava. To je i razlog da se ova otpornost esto naziva termogena otpornost. Iako se snaga kojom se generie toplota u provodniku kroz koji protie struja (Dulov zakon) najee izraava u formi (2.15), imajui u vidu Omov zakon, ta snaga se moe izraziti i kao: U2 (2.16) P = I 2R = = UI R Izrazi (2.16) predstavljaju razne forme Dulovog zakona. Dulov zakon ima veoma veliki znaaj za primjenu jer se, njegovim korienjem, jednostavno izraunavaju energije i snage koje se troe u prijemnicima, ili koje se pretvaraju u toplotu pri proticanju struje kroz provodnike, kojima se realizuju veze izmeu izvora i prijemnika, ili kroz provodnike, koji predstavljaju elemente raznih elektrotehnikih ureaja, a kroz koje se zatvaraju struje. Dulov efekt (zagrijavanje provodnika kroz koje protie struja), u navedenim sluajevima, predstavlja nepoeljnu pojavu. Naime, ovim efektom generisana toplota, u tim sluajevima, predstavlja gubitke energije (Dulovi gubici), koji mogu izazvati nedozvoljeno visok porast temperature tih provodnika, odnosno cjelokupnog elektrinog ureaja. Da bi se smanjili gubici energije, i sprijeio nedozvoljeno visok porast temperature, jaina struje (gubici zavise od kvadrata struje) mora biti ograniena. Ogranienje struje, pak, izaziva (kako emo

vidjeti kasnije) ogranienje poeljnih pozitivnih efekata elektrinih ureaja, pa se mora iznai optimalno rjeenje. Meutim, Dulov efekat moe biti i poeljan. Toplota generisana po Dulovom zakonu, u razliitim elektro-termikim ureajima, koristi se za topljenje metala i legura, za termike obrade metala, za elektrootporno zavarivanje metala, za zagrijavanje prostorija i mnogim drugim sluajevima tehnike primjene. Snaga uopte, pa i elektrina snaga, predstavlja brzinu vrenja rada, dakle, predstavlja odnos rada (ili energije) i vremena, i izraava se u vatima (1W) J V2 W = = A2 = =V A sec Ako se u otporniku otpornosti jedan om razvija toplota brzinom od jednog dula u sekundi (jednog vata), i ako kroz taj otpornik tee struja od jednog ampera, tada na njegovim krajevima vlada napon od jednog volta.
2.3 Lokalni oblik Omovog i Dulovog zakona

E , odnosno Elektricitet se kre e kroz provodnik zbog toga to na njega djeluje elektri no polje Kulonova sila F = E Q . Ako bi to bila jedina sila koja djeluje na slobodne elektrone, njihovo kretanje bi bilo ubrzano. Kako, makroskopski posmatrano, struja u svim presjecima elektrinog kola ima istu vrijednost, zakljuujemo da na elektrone moraju djelovati jo neke sile. U stvari elektroni vre veoma sloeno kretanje. Pri tom kretanju promjenljive brzine (po pravcu, smjeru i intenzitetu), vri se razmjena energije sa nepokretnim elektronima i jezgrima atoma. Energiju dobijenu posredovanjem Kulonove sile, slobodni elektroni predaju okolnim esticama poveavajui njihova lokalna kretanja njihovo termiko stanje. Srednja vrijednost dobijene i odate energije je nula, pa je otuda i srednja vrijednost ubrzanja du provodnika jednaka nuli. I tako se rad elektrinog polja troi na zagrijavanje provodnika, a ne na ubrzavanje elektrona. Odnose izmeu elektrinog polja i gustine struje u bilo kojoj taki provodnika dobiemo ako obje strane izraza Omovog zakona podijelimo sa l: U RI l I I = = = l l S l S odnosno, E = J (2.17) ili optije: E = J (2.18) Isto tako, ako izraz za Dulov zakon podijelimo sa zapreminom provodnika V = S l imamo: P RI 2 (2.19) p= = = J 2 Sl V Relacije (2.18) i (2.19) predstavljaju lokalni oblik Omovog i Dulovog zakona respektivno. One ukazuju da ova dva osnovna zakona u elektrotehnici vae ne samo za elektrino kolo kao cjelinu, ve da vae i za bilo koju taku u provodniku.
2.4 Prosto kolo jednosmjerne struje

U teorijskim razmatranjima, realna elektrina kola, koja po pravilu mogu biti veoma sloenih konfiguracija, predstavljaju se elektrinim emama. Na emama se pojedini elementi kola predstavljaju tzv. koncentrisanim parametrima, koji su meusobno povezani idealnim vodovima. Karakteristini parametri pojedinih elemenata kola prikazuju se odreenim simbolima. Na sl.2.6 prikazano je jedno idealizovano potpuno prosto kolo jednosmjerne struje.

a E idealni izvor Uab b

I R P prijemnik

Slika 2.6 Prosto elektrino kolo sa idealnim izvorom

Idealizovano jer je izvor okarakterisan samo simbolom za ems-u jednosmjerne struje, i smatra se da izvor ne prua nikakav otpor proticanju struje kroz njega, tj. da je njegova unutranja otpornost jednaka nuli. Takoe, prijemnik je povezan sa izvorom idealnim vodovima (vodovima koji ne pruaju nikakav otpor proticanju struje kroz njih). Potpuno jer sadri sve neophodne elemente kola: izvor, prijemnik i provodnike koji ih povezuju. Simbolom P predstavljen je prekida, kojim se kolo moe prekinuti (tada nije mogue proticanje struje kroz kolo). Elektromotorna sila egzistira u izvoru i kad u kolu nema struje (kad je prekida P na slici 2.6 otvoren). Kako pri otvorenom, tako i pri zatvorenom kolu, elektromotorna sila E neprekidno podrava razliku potencijala na krajevima izvora elektrine energije. Brojno, vrijednost ems-e jednaka je razlici potencijala izmeu krajeva a i b pri otvorenom kolu, tj. pri odsustvu struje kroz kolo E = Va Vb , (2.20) gdje je Va Vb . Kraj izvora veeg potencijala oznaava se sa "+", a drugi kraj sa "-". EMS-a izvora E usmjerena je od "-" ka "+", a pad napona na istim krajevima od "+" prema "-". U zatvorenom elektrinom kolu struja I tee u smjeru djelovanja ems, kao to je to pokazano na slici 2.6. Pri tome, u spoljanjem dijelu kola, u odnosu na izvor, struja tee od kraja na viem prema kraju na niem potencijalu. U realnosti, meutim, svaki izvor prua otpor proticanju struje, pa, pored veliine E, treba mu pridruiti i unutranju otpornost r (Slika 2.7a). Realno, dakle, napon na krajevima izvora U, pri proticanju struje I kroz kolo, nee biti jednak E, ve
U = E rI.

(2.21)

a I r E
realni izvor

a)
Uab E r=0 r>0 I

b) Slika 2.7 Prosto elektrino kolo sa realnim izvorom a) ema veza; b) Spoljna karakteristika. Zavisnost U=f(I), iji tipini oblik je prikazan na slici 2.7b, naziva se spoljnja karakteristika izvora

Predstavimo ematski fiziko kolo baterijske lampe sa sl.2.2.

b Rb E a Uab

RV1

d U cd Rs

RV2
Slika 2.8 Elektrino kolo baterijske lampe

I c

Izvor (baterija) je predstavljena sa elektromotornom silom E i unutranjom otpornou Rb , na krajevima izvora vlada napon U ab , iji je porast potencijala od take a prema taki b. Veze izvora sa prijemnikom (baterije sa sijalicom) predstavljene su otpornicima RV 1 i R V2 . Na prijemniku vlada napon U cd . Prijemnik je predstavljen otporom RS . (Prekida nije predstavljen i smatra se da je zatvoren). Na ovaj nain, fizike osobine rasporeenih osobina kola (npr. otpornost provodnika postoji po cijeloj duini vodova) predstavljene su koncentrisanim parametrima, meusobno povezanim idealnim vodovima bez otpornosti. Na osnovu univerzalnog zakona o odranju energije, koji mora da vai u svakom trenutku, te se moe izraziti preko odgovarajuih snaga, za kolo na sl.2.8 moemo pisati:
Ph e Ptb PtV1 Pts PtV2 = 0

(2.22)

gdje su: Phe - snaga kojom se hemijska energija u izvoru pretvara u elektrinu, Ptb - snaga kojom se razvija toplota u unutranjosti baterije, PtV1 - snaga kojom se razvija toplota u dovodnom vodu,

Pts - snaga kojom se razvija toplota u sijalici, PtV2 - snaga kojom se razvija toplota u povratnom vodu.
Na osnovu definicije elektromotorne sile E = dA / dQ = P / I , gdje je P snaga kojom se neelektrina (hemijska) energija pretvara u elektrinu, i na osnovu Dulovog zakona, jednaina (2.22) se moe pisati u obliku:
E I Rb I 2 RV1 I 2 Rs I 2 RV2 I 2 = 0

(2.23)

Kada jednainu (2.23) podijelimo sa jainom struje I, dobijamo jednainu ravnotee elektrinih sila ili jednainu naponske ravnotee: (2.24) E R b I RV1 I R s I RV2 I = 0 , to moemo izraziti rijeima: elektromotorna sila je jednaka zbiru padova napona u kolu. Generalno, prosto kolo moe da sadri vie redno vezanih elektromotornih sila i otpornika, sl. 2.9
En E2 E1 R1 R2 I Rn

Slika 2.9 Prosto kolo sa vie ems-a i otpornika.

i jednaina ravnotee elektrinih sila bi glasila: algebarski zbir svih elektromotornih sila u kolu jednak je zbiru svih padova napona:

E = R I
i =1 i k =1 k

pa se struja u prostom kolu jednosmjerne struje izraunava jednostavnim odnosom:

I =

E R

i=1 n

.
k

(2.25)

k =1

2.5 Sloeno kolo jednosmjerne struje

Na slici 2.10 prikazano je jedno sloeno kolo jednosmjerne struje. Analizirati neko sloeno elektrino kolo znai nai odnose izmeu napona i struja za poznatu konfiguraciju toga kola, te, na osnovu tih odnosa, odrediti jednu ili vie nepoznatih veliina (napona ili struja ili otpora). Za analizu sloenih elektrinih kola razraen je niz metoda. Ipak, fundamentalni metod je metod koji podrazumijeva primjenu Kirhofovih zakona, koji emo detaljnije analizirati. Sloeno kolo okarakterisano je svojim vorovima i granama. vorovi (n) su mjesta u kojima se struje granaju, a grane (m) su dijelovi kola koji povezuju vorove. Svaka grana mora da sadri bar jedan otpornik ili izvor, a moe se sastojati i od vie redno vezanih uzvora i/ili otpornika.
I3 E3 a I1
R1 R41 R3

I4
R42

d I5
R5

I6
R6

I2

R2

E1 b

E7

R7

I7 c

E6

Slika 2.10 Sloeno elektrino kolo Rijeiti sloeno kolo znai odrediti struje u svim granama kola kada su poznati parametri kola (ems-e i otpori). Zadatak se moe sastojati i u odreivanju pojedinih parametara kola, kada su unaprijed zadate struje. U svakom sluaju, potrebno je postaviti onoliko nezavisnih jednaina koliko ima nepoznatih. Ove jednaine, pomou kojih se rjeava sloeno kolo, dobijaju se primjenom Prvog i Drugog Kirhofovog zakona.
2.5.1 Prvi Kirhofov zakon

Pretpostavimo da se unutar neke oblasti, koju obuhvata povrina S, nalazi izvjesna koliina elektriciteta q. Ako kroz tu povrinu protiu elementarni nosioci naelektrisanja tako da se broj nosilaca naelektrisanja u toj oblasti mijenja tokom vremena, tada se, njihovim kretanjem, obrazuje elektrina struja. Prema tome, fluks vektora gustine struje kroz zatvorenu povrinu mora biti

 dq JdS = dt S

(2.26)

Znak minus usvojen je zbog toga to, pri pozitivnom fluksu izlaznog vektora gustine struje, dolazi do smanjenja koliine elektriciteta u posmatranoj oblasti. Jednaina (2.26) naziva se jednaina kontinuiteta.
J2 S2

S1 J1

Slika 2.11 Fluks vektora J kroz element provodnika.

Za element provodnika sa slike 2.11, kroz koji se zatvara stalna struja, vae sljedee relacije:

I 1 = J 1dS
S1

I2 =

S2

J 2 dS

Kod stalnih (stacionarnih) struja, prostorni raspored je stacionaran to znai da na mjesto nosilaca koji napuste neku elementarnu oblast dolazi isto toliki broj nosilaca. Zbog toga je, u ovom sluaju, dQ/dt=0, pa je (2.27) JdS = 0 . Relacija (2.27) predstavlja matematiki iskaz za Prvi Kirhofov zakon (pravilo) za stacionarne struje. Primjenom (2.27) na konkretni sluaj, Prvi Kirhofov zakon se svodi na to da je ulazni fluks vektora J1 jednak izlaznom fluksu vektora J2, tj. da je I1 + I2 = 0 . U praksi se esto vie provodnika spaja u zajedniku taku (lemljenjem, priteznjem, i slino), kao to je ilustrovano slikom 2.12a, koja predstavlja vor. [ematski se to uobiajeno predstavlja na nain koji je prikazan na slici 2.12b.
spoj
I2

vor
I1 I4

I3

a)

provodnik

b)

grana

Slika 2.12 Spoj provodnika u jednu taku a) Prikaz lemljenog spoja; b) ematski prikaz.
Za primjer spoja sa slike 2.12, sa etiri grane spojene u jedan vor, primjena (2.27) daje: I1 I2 + I3 I4 = 0 , dok za opti sluaj vora sa m grana vai

I
i =1

= 0,

(2.28)

gdje znak "-" treba pridruiti struji koja ulazi u vor, a znak "+" struji koja izlazi iz vora. Ovo je konvencija, pa se nee pogrijeiti ako se usvoji i obrnuto, s tim to je neophodna dosljedna primjena. Za bilo kakve oblike i(t) vai Prvi kirhofov zakon u bilo kojem trenutku vremena, pa se moe pisati da je

 ii = 0 ,
i =1

(2.29)

gdje se sumiraju vrijednosti struja ii u posmatranom trenutku vremena. u svim granama koje ine dati vor. Prvi kirhofov zakon se esto iskazuje i rijeima: Zbir struja koje pritiu u jedan vor jednak je zbiru struja koje iz tog vora istiu. Napomenimo da prvi Kirhofov zakon proistie iz zakona o nestiljivosti materijeelektriciteta.
2.5.2 Drugi Kirhofov zakon

Drugi Kirhofov zakon glasi: Algebarki zbir svih elektromotornih sila i padova napona du zatvorene konture po elektrinom kolu jednak je nuli. Dakle, za proizvoljnu zatvorenu konturu sloenog elektrinog kola, vai

Ei Ri I i = 0
i =1 i =1

(2.30)

Ako, idui du zatvorene konture, naiemo na ems-u koja je u smjeru naeg kretanja, nju emo pisati sa znakom +, zbog toga to ona doprinosi porastu potencijala. Ako je pak njen smjer suprotan smjeru naeg kretanja, uzet emo je sa znakom -. Dalje, ako, idui du zatvorene konture, naiemo na otpor, a smjer naeg obilaenja se poklapa sa smjerom struje kroz otpornik, pad napona RI uzeemo sa znakom -, jer on doprinosi padu potencijala, a ako je smjer struje suprotan smjeru naeg obilaska konture, pad napona RI uzeemo sa znakom + Napomenimo da grugi Kirhofov zakon proistie iz zakona o odranju energije. Kao to smo u odeljku 2.4 pokazali da jednaina ravnotee elektrinih sila prostog elektrinog kola proistie iz zakona o odranje energije, tako se i za sloeno kolo, istina neto sloenije, to moe pokazati. Oigledno, i prvi i drugi Kirhofov zakon vode rauna o smjeru struja u pojedinim granama. U poetku rjeavanja kola, meutim, struje su nepoznate pa ni smjerove ne moemo, osim u izuzetno prostim sluajevima, unaprijed odrediti. Da bi mogli da rijeimo zadatak, pribjegavamo uobiajenom inenjerskom metodu - na elektrinoj emi proizvoljno oznaimo smjerove struja strelicama. Ako se rjeenjem jednaina za struju dobije pozitivna vrijednost, tada stvarni smjer struje odgovara pretpostavljenom, a ako se za izraunatu struju dobije negativna vrijednost, struja ustvari tee suprotno od smjera oznaenog strelicom. Upozorimo da u poetku usvojene smjerove ne smijemo nikako mijenjati u toku rjeavanja zadatka. Kada bi se to uinilo, ve napisane jednaine ne bi vie bile korektne. Eventualno se moe, nakon potpunog rjeenja zadatka, nacrtati nova ema, na kojoj e, na osnovu predznaka izraunate struje, biti oznaeni stvarni smjerovi struja u pojedinim granama. Vratimo se naem zadatku; rjeavanju sloenog elektrinog kola. Da bi se rijeilo m nepoznatih veliina sloenog kola, potrebno je pomou Kirhofovih zakona postaviti m jednaina. Prvi Kirhofov zakon treba primijeniti na sve vorove osim jednog, dakle, na (n-1) vor, gdje je n-broj vorova sloenog kola. Drugi Kirhofov zakon se primjenjuje onoliko puta koliko je potrebno da bi se dobilo onoliko jednaina koliko ima nepoznatih, dakle (m (n 1)) = (m n + 1) jednaina. Broj nepoznatih veliina ne moe biti vei od broja grana u kolu. U protivnom zadatak je neodreen. Treba napomenuti da se pri formiranju jednaina po Drugom Kirhofovom zakonu, prilikom odabiranja putanja za formiranje zatvorenih kontura, uvijek mora obuhvatiti bar jedna grana koja nije obuhvaena nekom prethodnom konturom. U protivnom, jednaina za konturu u kojoj nema ni jedne grane koja nije obuhvaena ranijim konturama, ne bi dala podatke koji ve nisu dati jednainama za prethodne konture, isto kao to ni primjena Prvog Kirhofovog zakona na posljednji vor ne bi dala jednakost koja se ve ne krije u ranije napisanim jednainama.

Primjera radi postavimo jednaine za sloeno kolo prikazano na sl. 2.10. Kolo sadri etiri vora; a, b, c i d. Dakle, Prvi Kirhofov zakon primjenjujemo za formiranje tri jednaine, recimo za vorove a, b i c: I1 I 2 I 3 I 4 = 0

I 2 + I 7 I1 = 0 I5 + I6 I7 = 0 Kako kolo sadri sedam grana, zadatak je odreen ako je najvie sedam nepoznatih veliina. Pretpostavimo da su nepoznate svih sedam struja u granama, pa emo Drugi Kirhofov zakon koristiti (7-(4-1))=4 puta. Formirajmo etiri konture, npr. po sljedeim putanjama: kontura I: b E1 R1 a R2 b konturaII: b R2 a R41 R42 d R5 c R7 E7 b kontura III: a E3 R3 d R41 R42 a kontura IV: d R6 E 6 c R5 d Obilazei konture po naznaenim putanjama, i imajui u vidu pretpostavljene smjerove struja kao na slici, jednaine ravnotee elektrinih sila, po Drugom Kirhofovom zakonu su: kontura I: E1 R1 I 1 R2 I 2 = 0 konturaII: + R2 I2 R41I4 R42I4 R5 I5 R7 I7 E7 = 0 kontura III: E3 R3 I 3 + R42 I 4 + R41 I 4 = 0 kontura IV: R6 I 6 E 6 + R5 I 5 = 0 Pomou ovih sedam jednaina moemo izraunati sedam nepoznatih veliina (to su najee struje, ali mogu biti i neka ems-a ili neka otpornost). Ovaj sistem od sedam jednaina sa sedam nepoznatih rjeava se po poznatim matematikim metodama - eliminacijom jedne po jedne nepoznate ili primjenom determinanti. Ponekad se postavlja zadatak da se odredi potencijalna razlika (napon) izmeu dvije take sloenog kola. Zadatak se rjeava primjenom Drugog Kirhofovog zakona. Putanja kojom e se ii od jedne do druge take bira se proizvoljno. Ma koji put da izaberemo moramo dobiti isti rezultat. Na primjer, napon (porast napona) izmeu vorova b i d na sl. 2.10 se odreuje: U bd + R3 I 3 + E3 + R1 I 1 E1 = 0 ili idui drugom putanjom: U bd R5 I 5 R7 I 7 E 7 = 0 Oigledno da je U bd = U db Pri tome treba imati u vidu da pozitivan rezultat za U bd znai da je taka d na viem potencijalu. U protivnom, na viem potencijalu je taka b. Drugi vani metod za rjeavanje sloenih elektrinih kola je metod superpozicije, koji neemo detaljno razmatrati Metod superpozicije primjenjuje se u mnogim oblastima, a polazi od opteg postulata da ako se uzrok i efekat linearno odnose, ukupni efekat nekoliko uzroka koji djeluju jednovremeno jednak je sumi efekata pojedinanih uzroka. Primijenjen na elektrina kola, ovaj metod polazi od injenice da je, u elektrinom kolu u kojem djeluje vie izvora jednovremeno, struja, u bilo kojoj njegovoj grani, posljedica djelovanja svih tih izvora. Kod linearnih elektrinih kola (konstantni parametri - otpornosti), struja kroz proizvoljnu granu sloenog kola, pri djelovanju svih izvora ukljuenih u to kolo, jednaka je algebarskoj sumi struja kroz tu granu koje potiu od pojedinanih djelovanja izvora. Sam metod superpozicije realizuje se tako to se, na osnovu primjene poznatih algoritama, nau struje u kolu za sluajeve pojedinanih djelovanja svih izvora (u svakom takvom sluaju ispuste se sve ems osim onog izvora za koji se trae struje), pa se ukupne struje u granama kola nau kao algebarske sume struja odreenih pri pojedinanim djelovanjima

elektromotornih sila. Pri traenju ukupnih struja, vano je voditi rauna o smjerovima pojedinano dobijenih struja.
2.6 Uproavanje sloenih elektrinih kola

Elektrina kola, kao skup tijela kroz koja protiu elektrine struje, najee su sastavljena od vie elemenata (izvora i otpornika) koji su meu sobom povezani na razliite naine. Ve smo naglasili da postoje dva osnovna naina vezivanja elemenata u kolu - redno i paralelno vezivanje. Kada su elementi povezani tako da kroz njih prolazi ista struja, kae se da su redno vezani, kada su elementi kola meusobno vezani tako da na njihovim krajevima postoji ista razlika potencijala (napon), onda se kae da su oni paralelno vezani. Pri rjeavanju sloenog elektrinog kola, tenja je da se ono to vie uprosti. U tom smislu, pojedini djelovi kola mogu se zamijeniti ekvivalentnim manje sloenim dijelom. Pri ovome, vano je da se ne smije poremetiti stanje ostatka kola, to e biti jedino ako odnos napona i struje zamijenjenog dijela kola ostane isti kao to je ranije (prije zamjene, odnosno ekvivalentiranja, odnosno transformacije) bio.
2.6.1 Redno vezivanje otpornika

Na slici 2.13a prikazana je redna veza otpornika: R1, R2,...,Rn.

I A R1 U1 R2 U2 Rn Un B I A Re B

a)

b)

Slika 2.13 a) Redna veza otpornika; b) Ekvivalentni otpornik.

Sa slike 2.13a vidi se da za napon izmeu taaka A i B vai:
U = U1 + U 2 + ... + U n = R1I + R2 I + ... + Rn I = Ri I .
i =1 n

a sa slike 2.13b napon izmeu A i B je:

U = Re I . Da bi, pri istom naponu izmeu taaka A i B, ostala ista struja I, tada ekvivalentni otpor mora biti:
Re =

Ri ,
i

(2.30)

te se dio kola izmeu A i B moe predstaviti kao na slici 2.13b.

2.6.2 Paralelno vezivanje otpornika

Ako dio sloenog kola izmeu taaka A i B ima konfiguraciju kao na slici 2.14a (paralelna veza otpornika) tada, saglasno Prvom Kirhofovom zakonu i Omovom zakonu, vai: 1 1 U U U 1 1 I = I1 + I2 + ...+ In = + + ...+ = U = U. + + ...+ R1 R2 Rn R1 R2 Rn Re

A U

I I1 R1 R2 I2 Rn In A U I Re

a)

b)

Slika 2.14 a) Paralelna veza otpornika; b) Ekvivalentni otpornik.

Dakle, struja I u ostatku kola nee se promijeniti ako se, dio kola izmeu A i B sa slike 2.14a, zamijeni sa dijelom kola predstavljenog na slici 2.14b u kojem je
1 = Re

Ri .
1
i =1

(2.31)

Na primjer ekvivalentna otpornost dva paralelno vezana otpornika je: RR Re = 1 2 (2.32) R1 + R2

2.6.3 Ekvivalentnost zvijezde sa trouglom otpora

U sloenim elektrinim kolima esto se sreu grupe otpornika vezane u "trougao" (sl. 15a) ili u "zvijezdu" (sl. 15b).
U31 I1
1

U31 U12
R3
2

I1
1

R31
3

R12 R23

R1 R2
2

U12

I2

I2

I 3 U23

I 3 U23

Slika 2.15 Veza otpornika; a) Trougao, i b) Zvijezda

Pri rjeavanju tih kola, esto je pogodno da se zvijezda zamijeni sa trouglom otpora, ili obratno. Zvijezda otpora e biti ekvivalentna sa trouglom otpora (i obratno), ako pri datim naponima U 12 , U 23 i U 31 izmeu taaka ostatka kola i struje I 1 , I 2 i I 3 u tim takama ostaju nepromijenjene. Koristei ove zahtjeve i I i II Kirhofov zakon, pokazuje se, da otpori ekvivalentne zvijezde moraju biti:
R1 = R2 = R3 = R 12 R 31 R 12 + R 23 + R 31

R 23 R 12 R 12 + R 23 + R 31 R 31 R 23 R 12 + R 23 + R 31

(2.33)

Ako grupu otpora vezanih u zvijezdu elimo zamijeniti ekvivalentnim trouglom, tada vrijednosti otpora trougla moraju biti:
R12 = R 23 = R31 = R1 R 2 + R 2 R3 + R3 R1 R3

R1 R 2 + R 2 R3 + R3 R1 R1 R1 R 2 + R 2 R3 + R3 R1 R2

(2.34)

U posebnom sluaju, kada su otpornosti sva tri otpornika jednake R1 = R2 = R3 = R dobija se:

Rgrane zvijezde = Rgrane trougla

1 Rgrane trougla 3 = 3Rgrane zvijezde

Navedimo jedan sluaj, koji se esto koristi u praksi, kada se tri ista otpornika se veu u trougao, pa se zatim preveu u zvijezdu. Ovo se praktikuje npr. kod elektrine otporne pei kada se tri jednaka grijaa (istih otpornosti R) najprije poveu u trougao i prikljue na elektrinu mreu (izvor) napona U. Kada se pe zagrije na zadatu temperaturu ovi grijai se preveu u zvijezdu i prikljue na istu mreu. Pri vezi u trougao struja koja ulazi u take 1, 2 i 3 (sl. 2.15) tri puta je vea od struje koja u ove take ulazi pri vezi u zvijezdu. To znai da u poetku zagrijavanja pe radi sa tri puta veom snagom, pa je zagrijavanje bre. Kada se postigne zadata temperatura, pe moe da radi i sa manjom snagom, pa se grijai preveu u zvijezdu.
2.6.4 Teveninova teorema

U sluajevima kada se nepoznata veliina trai u samo jednoj grani sloenog kola, tada je pogodno da se, za njegovo rjeavanje, koristi tzv. Teveninova teorema, koja omoguava bre i elegantnije rjeavanje zadatka. Mi teoremu neemo dokazivati, samo emo ukazati na postupak njene primjene kod uproavanja sloenih elektrinih kola. Iz zadatog kola (sl.2.18a) iskljui se grana u kojoj se trai nepoznata veliina (struja, otpornost, ili ems-a). Ostatak kola (sl.2.18b) zamijeni se ekvivalentnim generatorom ija je ems-a E e i unutranja otpornost Re (sl.2.18c). Zatim se iskljuena grana prikljui ekvivalentni generator i tako dobije prosto elektrino kolo (sl.2.18d), koje se lako rijei.
A RU1 R2 C a) A RU1 R2 C b) B RU2 R3 A I AB Re d) R1
B

RU2 R3

E1

E2

Re c) R1

Ee

E1

E2

Ee

Slika 2.18 Postupak za Teveninovu teoremu Problem se, dakle, svodi na iznalaenje ems-e i unutranje otpornosti ekvivalentnog generatora. EMS-a ekvivalentnog generatora jednaka je naponu koji vlada na ostatku kola (sl.2.18b) izmeu taaka A i B meu kojima je bila vezana iskljuena grana. Ovaj napon nalazimo koristei Kirhofova pravila. Unutranji otpor ekvivalentnog generatora jednak je ukupnom otporu ostatka kola (sl.2.18b) u odnosu na take A i B pri kratkospojenim svim izvorima elektromotornih sila.
2.7 Vezivanje izvora u baterije

U tehnikoj praksi esto se pojavljuje zahtjev da se prijemnik napaja naponom viim od onog kojim raspolae jedan izvor i/ili strujom jaom od one koju moe da da jedan izvor. Ovom zahtjevu se moe udovoljiti na taj nain to se vie izvora povee u baterije. Izvori se mogu povezati u baterije na tri naina: redno (serijski), paralelno (otono) i mjeovito (sloeno;

redno-paralelno). Naglasimo da se u baterije vezuju izvori istih performansi iste elektromotorne sile i iste unutranje otpornosti. U protivnom, moglo bi da doe do neravnomjerne raspodjele optereenja meu izvorima, ili do pojave struje u kolu baterije i u sluaju kada na bateriju nije prikljuen potroa.
2.7.1 Redna veza izvora u bateriju

Na slici 2.16a, prikazana je redna veza izvora kao dio sloenog kola izmeu taaka A i B nekog sloenog kola.
U1 I A E1 r1 E2 r 2 E n rn U U2 Un B I Ee A re U B

a)

b) Slika 2.16 a) Redna veza izvora; b) Ekvivalentni izvor.

Sa slike 2.16a uoava se da je struja I ista kroz svaki izvor (eliju), a da je ukupni napon jednak zbiru napona pojedinih izvora, pa vai:

U = U 1 + U 2 + ... + U n = ( Ei Iri ) ,
i =1

Kako su parametri pojedinih elija isti E i = E i ri = r to je napon n redno vezanih elija jednak: U = n( E Ir ) (2.35) Ovih n elija moe se zamijeniti jednom ekvivalentnom baterijom (sl.2.16b), za koju vai: U = U b = E e Ire (2.36) Uporeujui jednaine (2.35) i (2.36) oigledno da n redno vezanih elija ima n-puta veu elektromotornu silu i n-puta veu unutranju otpornost. Struja baterije jednaka je struji kroz svaku eliju. Rednu vezu vie izvora koristiemo, dakle, kada nam je potreban vii napon i ne jaa struja od onih kojima raspolae jedna elija, jer je U b = nU 1 i I b = I 1 .
2.7.2 Paralelna veza izvora u bateriju

Na slici 2.17a prikazana je paralelna veza izvora koje karakteriu ems Ei i unutranji otpori ri.
A U I E1 I1 E2 I2 r1 r2 En rn In A U I Ee re

a)

b)

Slika 2.17 a) Paralelna veza izvora; b) Ekvivalentni izvor. Ukupna struja koju daju svi paralelno vezani izvori je I = nIi , a napon na njihovim krajevima U = Ei ri I i . Kako su, iz uslova paralelnog rada, sve E jednake, svi r jednaki i sve I jednake Ii=(E-U)/r, onda je r EU (2.37) i U= E I I=n Ovih n paralelno vezanih elija moe se zamijeniti jednom ekvivalentnom baterijom (sl. 2.17b) iji je napon:
r n

U = U b = E e re I (2.38) Uporeujui izraze (2.37) i (2.38) slijedi da se n paralelno vezanih elija sa slike 2.16a mogu ekvivalentirati jednim izvorom sa r (2.39) Ee = E i re = tj., izvorom ija je ems-a E ista, a unutranja otpornost n-puta manja nego jedne elije, a da se ne promijene uslovi u ostalom dijelu kola. Paralelnu vezu koristit emo dakle, kada se zahtijeva jaa struja, ali ne i vii napon od onih kojima raspolae jedna elija.
2.7.3 Mjeovita veza izvora Mjeovita veza izvora ostvaruje se kombinacijom prethodne dvije. Oigledno, napon baterije e biti jednak zbiru napona redno vezanih, a jaina struje jednaka zbiru struja paralelno vezanih izvora. Dakle, redna veza izvora koristi se kad se ele dobiti vei naponi, paralelna veza izvora koristi se kad se ele postii jae struje, a mjeovitom vezom postiu se i vii naponi i jae struje u ostalom dijelu kola (prije svega u prijemnicima). 2.8 Provoenje struje kroz elektrolite
n

ista voda je dobar izolator. Meutim, rastvori kiselina, baza i soli u vodi, su relativno dobri provodnici elektrine struje. Svrstavamo ih u kategoriju provodnika druge vrste. Te rastvore nazivamo elektrolitima. vedski fiziar Arenijus postavio je teoriju elektrolitike disocijacije po kojoj voda razlae molekule kisjelina, baza i soli na jone. Npr., molekuli sumporne kisjeline H2 SO4 razlau se na dva atoma vodonika bez elektrona 2 H + i grupu SO4 koja ima dva elektrona vika. Ovakvi procesi teku u oba smjera i izraavaju se hemijskom relacijom: (2.40) H2 SO4 H2 SO4 2 H + + + SO4 Slian proces se odvija u rastvorima baza i soli, pa, na primjer, za rastvor sode (hidroksida natrijuma) NaOH vai: NaOH Na + + OH odnosno pri disocijaciji hlorida bakra je: CuCl2 Cu + + + 2Cl Pozitivni joni nazivaju se katjoni, a negativni joni nazivaju se anjoni. Ako u sud od izolacionog materijala (recimo stakla), napunjen elektrolitom, postavimo dvije metalne ploe (elektrode) i poveemo ih na izvor elektrine struje, dobijamo tzv. voltametar. I prije prikljuenja baterije, po teoriji elektrolitike disocijacije, molekuli kiseline su se razloili na anjone SO4 i katjone 2 H + + . Pri proputanju struje, katjoni H + odlaze na katodu. Svaki od njih od katode oduzima po jedan elektron i tako se stvara neutralni vodonik, koji, u vidu mjehuria, izlazi iz tenosti.
A Pt H H Pt K

BATE RIJA

SO 4 H2SO 4

H2O

Slika 2.19 Voltametar

Anjoni SO4 bivaju privueni od anode, i svaki od njih predaje anodi po dva elektrona, neutraliui se pri tome. Sada nastupa sekundarna reakcija: neutralna grupa SO4 , budui da je hemijski veoma aktivna, jedini se sa vodom stvarajui sumpornu kiselinu i oslobaajui kiseonik: (2.41) SO4 + H2 O = H2 SO4 + O I tako, sa sekundarnom reakcijom, ukupan rezultat elektrolize je razlaganje vode na vodonik i kiseonik. Elektrolit i sastav elektroda se ne mijenjaju.
2.8.1 Elektrolitiko preiavanje metala

Kada kroz elektrolit, npr. sulfat bakra CuSO 4 , prolazi elektrina struja odvijae se sljedee reakcije: Katjon Cu + + odlazi na katodu, oduzima joj dva elektrona i taloi se na njoj. Anjon SO4 odlazi na anodu, predaje joj dva elektrona, i neutralie se. Sada nastupa sekundarna reakcija. Neutralizovana grupa SO4 hemijski je vrlo aktivna i jedini se sa bakrom sa anode i stvara bakarni sulfat: SO4 + Cu = CuSO4 (2.42) Ukupan rezultat je preiavanje bakra prenoenjem atoma bakra sa anode na katodu.
A C u++ n e ~is ti Cu H2 O S O4 C uSO 4 K ~is ti Cu

Slika 2.20 Elektrolitiko preiavanje metala

2.8.2 Faradejev zakon elektrolize

Faradejevi eksperimenti nagovijestili su, a kasnije i potvrdili, dananje shvatanje o strukturi materije, o elementarnom kvantu elektriciteta i jednakosti koliine elektriciteta na svakom elektronu. Faradej je ustanovio da masa materije izdvojene elektrolitikim procesima ne zavisi od: - koncentracije elektrolita, - temperature, - povrine, oblika i rastojanja elektroda, a zavisi od: - koliine elektriciteta koja proe kroz elektrolit, - atomske mase elementa koji se izdvaja i - valentnosti materije koja se izdvaja. Paljivim mjerenjem doao je do obrasca za odreivanje mase izdvojene u elektrolitikom procesu, koji se obino naziva Faradejev zakon elektrolize: (2.43) m = He Q gdje je: m - masa (kg) He - elektrohemijski ekvivalent, (kg/K) Q=It -koliina elektriciteta koja proe kroz elektrolit, (C=As) Elektrohemijski ekvivalent je veliina koja ukazuje koliko se mase dotine materije izdvoji pri prolazu jedinice koliine elektriciteta:

He = k e

gdje je: k e - prirodna konstanta, (kg/K) A - atomska teina, (1) v - valentnost, (1) Preciznim mjerenjem, Faradej je ustanovio da je : 106 ke = 108 ( kg / K ) 96, 5 Polazei od podataka koje nam danas prua atomska fizika, moe se potvrditi Faradejeva preciznost: Za neutralisanje nekog v-valentnog elementa potrebno je v kvanta elektriciteta: v Qe = v 1, 6 1019 C (kulona) Svaki atom ima masu koja se priblino moe dobiti ako se atomska "teina" pomnoi sa masom jednog neutrona;

A v

Am n = A 1, 67 1027 (kg) (2.44) Ako kroz elektrolit proe koliina elektriciteta od Q kulona, tada e proi Q / Qe elektrona, to odgovara Q / ( vQe ) atoma, pa je masa izdvojena pri protoku Q-kulona elektriciteta: 1.671027 A Q mn A m = mn A = Q= I t (2.45) 1.6 1019 v vQ Qe v e A to, ako uporedimo sa m = 10 8 I t , koliko je Faradej dobio eksperimentalno, moramo v konstatovati, predstavlja izvanredno dobro slaganje, posebno ako se ima u vidu da je Faradej izvodio eksperiment u vrijeme kada se o elektronima, protonima i neutronima nije znalo.
2.9 Hemijski izvori elektrine struje - akumulatori

Razmotrimo sluaj voltametra kada su obje elektrode od istog materijala (npr. dvije bakarne ploe), u rastvoru bakarnog sulfata ( CuSO4 ). Mjerei, posebnom mjernom aparaturom, porast potencijala izmeu katode i anode, konstatovaemo promjenu potencijala kao na sl. 2.21, sa koje se vidi da kod katode ems-a E ne zavisi od jaine struje, da je daljnji porast napona srazmjeran struji, a zatim, kod anode, pad napona je takoe nezavisan od jaine struje, i isti je po vrijednosti kao kod katode. Elektrolit se ponaa kao termogeni otpor ija je otpornost priblino: l R= S gdje je: R - otpornost elektrolita ( ) , - specifina otpornost elektrolita ( m ) l - rastojanje izmeu elektroda (m) , S - povrina elektroda ( m2 ).
U E E RI x ANODA

KATODA

Slika 2.21 Promjena napona voltametra

Nagle promjene napona na elektrodama (sl. 2.21), nije teko objasniti. Na anodi se rastvara bakar, a iz hemije je poznato da se tom prilikom oslobaa energija. Kako struja, pri ovom eksperimentu, tee od anode ka katodi kroz elektrolit, to zbog prirataja elektrine energije na raun hemijske, treba oekivati pojavu elektromotorne sile u smjeru struje. Na katodi se odvija hemijski proces koji zahtijeva ulaganje rada. Prema tome, na katodi se elektrina energija pretvara u hemijsku. Elektrina sila je sada kontraelektromotorna tj. usmjerena je protiv struje. Kako su ukupni hemijski procesi na anodi i katodi isti, samo suprotnog smjera (dekompozicija i kompozicija bakra), to mora biti elektromotorna sila na anodi jednaka kontraelektromotornoj sili na katodi. Spoljanjim mjerenjem ne moe se konstatovati postojanje ovih elektrinih sila. Razmotrimo sada sluaj kada elektrode nisu od istog materijala. Hemijski procesi na anodi i katodi su razliiti, ne samo u pogledu hemijske reakcije, nego i u pogledu utroka i oslobaanja energije. Elektromotorne sile su zbog toga razliite i kao rezultat se dobija rezultantna elektromotorna sila jednaka njihovom algebarskom zbiru. Ako se elektrode spolja spoje metalnim provodnikom, kroz njega e tei elektrina struja. Dakle, voltametar sa razliitim elektrodama predstavlja izvor elektrine energije, okarakterisan elektromotornom silom izvora i unutranjomm otpornou izvora. Velike probleme kod ovakvih izvora priinjavaju pojave "polarizacije", koja dovodi do smanjenja elektromotorne sile, i pojava "korozije" koja relativno brzo "izjeda" elektrode.
2.9.1 Akumulatori Akumulatori su hemijski izvori elektrine energije, koji imaju vanu osobinu da su im hemijski procesi na elektrodama reverzibilni. Kada se akumulator "isprazni" snabdjevajui potroae elektrinom energijom, on se moe naknadno ponovo "napuniti" i vratiti u prvobitno stanje, to se postie proputanjem struje iz spoljnjeg izvora kroz akumulator u suprotnom smjeru. [ematski prikaz ureaja za punjenje akumulatora dat je na sl.2.20. Spoljanji izvor je ispravlja G prikljuen na gradsku elektrinu mreu (220V, 50Hz). Na ureaju je prikazan ampermetar A za mjerenje jaine struje punjenja I, promjenjivi otpornik R za podeavanje jaine struje punjenja i voltmetar V za mjerenje napona na prikljucima akumulatora.
R G 2 2 0 V

A V I

Eg

Rg

Slika 2.22. ema punjenja akumulatora Koliina elektriciteta koju je akumulator u stanju da oda prilikom pranjenja naziva se kapacitet akumulatora i ne mjeri u kulonima (1C=1As) ve u veim jedinicama amperasovima (1Ah=3600C). Najee se koriste olovni i alkalni akumulatori.
2.9.2 Olovni akumulatori

Kod olovnih akumulatora pozitivna ploa je od dioksida olova PbO2 , a negativna od olova Pb. Elektrolit je razblaena sumporna kiselina H2 SO4 . Hemijski procesi pri punjenju i pranjenju akumulatora su sloeni, ali se grubo mogu izraziti sljedeim hemijskim relacijama: (2.46) PbO 2 + 2H2 SO 4 + Pb PbSO 4 + 2H2O + PbSO 4

(strelica u desno oznaava proces pranjenja, a strelica u lijevo, proces punjenja). Vano je napomenuti da se ispranjenom akumulatoru smanjuje koncentracija sumporne kiseline, ali se ne smije dodavati sumporna kiselina. Koncentrcija e se vratiti na potrebnu vrijednost prilikom normalnog punjenja. Na sl.2.23 date su tipine krive napona na prikljucima olovnog akumulatora, mjerene za vrijeme punjenja i pranjenja akumulatora. Pri punjenju napon se due vremena zadrava na vrijednosti 2,2 V po eliji. Kada napon pone naglo da raste, treba smanjiti struju punjenja, da burni hemijski procesi ne bi otetili ploe. Kada napon po eliji pree vrijednost 2,4V punjenje treba prekinuti. Slika 2. 23 Promjena napona akumulatora; a) Punjenje, b) Pranjenje
U [ V]

2.4 2.2 2.0 1.8 2

a b t [ h] 4 6 8

Pri pranjenju napon brzo padne na 2V po eliji. Pri kraju pranjenja napon opada naglo i treba voditi rauna da nikad ne padne ispod 1,8V po eliji, inae bi moglo doi do neugodne sulfatizacije ploa. Razlika napona pri punjenju i pranjenju se objanjava djelimino padom napona u elektrolitu, koji se pri punjenju sabira sa elektromotornom silom U=E+RI, a pri pranjenju oduzima od nje U=E-RI, a takoe i sekundarnim reakcijama i poveanoj (odnosno smanjenoj) koncentraciji kiseline oko ploa.
2.9.3 Alkalni -elini akumulatori -(Edisonov akumulator)

Pozitivna ploa je od oksida nikla Ni 2 O3 , a negativna od eljeza Fe. Elektrolit je 21% rastvor hidroksida kalijuma KOH. Hemijski procesi punjenja i pranjenja su veoma sloeni, ali se grubo mogu izraziti relacijom: (2.47) Ni 2 O3 + 2 KOH + Fe 2 NiO + 2 KOH + FeO Napon iznosi oko 1,5V po eliji. On se mijenja pri punjenju i pranjenju slino kao kod olovnih akumulatora. Alkalni akumulatori su znatno skuplji od olovnih. Prednost im je u duem vijeku trajanja, boljoj mehanikoj izdrljivosti, manjoj specifinoj teini, jednostavnijem odravanju, manjem riziku od kvarova. U mane elinih akumulatora treba ubrojiti, pored visoke cijene, i neto vei unutranji otpor i naglo gubljenje kapaciteta pri temperaturama manjim od nula stepeni Celzijusa.
2.10 Provoenje struje kroz gasove

U normalnim uslovima pritiska i temperature gasovi su izolatori, jer praktino ne sadre nosioce elektrine struje - ni slobodne elektrone ni jone. Meutim, pod odreenim uslovima gasovi provode elektrinu struju, kada se mogu smatrati provodnim sredinama. Pri normalnim uslovima, atomi i molekuli gasa su elektrino neutralni. Da bi gas postao provodan, moraju se njegovi molekuli na neki nain uiniti naelektrisanim (jonizovati). Pod

uticajem jonizatora jedan ili vie elektrona naputaju neutralni atom gasa i postaju slobodni elektroni, a ostatak atoma pretstavlja pozitivan jon. Jedan dio slobodnih elektrona apsorbuju postojani atomi gasa da bi popunili svoje elektronske orbite, tako da oni postaju negativni joni. Prema tome, jonizovani gas sadri slobodne elektrone, pozitivne i negativne jone. Gas moe da provodi elektrinu struju samo ako sadri jonizovane molekule. Gas moe biti jonizovan razliitim spoljnim uzrocima. Rentgenovi zraci i -zraci iz radioaktivnih tijela, kao i kosmiki zraci, imaju osobinu da, u izvjesnoj mjeri, jonizuju gas kroz koji prolaze. Isto tako, gasovi se mogu jonizovati zagrijavanjem gasa, ili prisustvom usijanih metala. Ako se jonizovani gas nae u elektrinom polju izmeu dvije elektrode, koje su vezane na izvor ems-e E, doi e do kretanja pozitivnih jona ka negativnoj elektrodi katodi K, a negativnih jona i slobodnih elektrona ka pozitivnoj elektrodi anodi A. Na taj nain se kroz gas izmeu elektroda obrazuje elektrina struja. Provodljivost gasa je utoliko vea ukoliko je vea njegova jonizovanost. Zakonitost provoenja struje kroz gasove razmotriemo posmatranjem elementarne zapremine gasa dV, presjeka dS i duine dl, sa zapreminskom gustinom slobodnih naelektrisanja . Elementarna koliina naelektrisanja u tom prostoru e biti:
dq = dV , dq = dS dl Poto se naelektrisanja slobodno kreu, njihova brzina je: dl v = , odnosno dl = v dt . dt Jaina struje u gasu bie: dq dS dl di = = = v dS (2.48) dt dt a njena gustina J: di v dS J= = = v dS dS ili u vektorskom obliku: J = v (2.49) Relacija (2.49) pokazuje da je gustina konvekcione struje funkcija brzine kojom se naelektrisanja kreu, a ne jaine elektrinog polja, kao to je to bio sluaj kod metala: J = K . Za razmatranje naina provoenja struje kroz gas i odreivanje zavisnosti jaine struje od napona izmeu elektroda, koristiemo elektrino kolo kao na sl.2.24a U staklenoj cijevi napunjenoj jonizovanim gasom nalaze se elektrode K i A prikljuene na izvor E preko promjenjivog otpornika (potenciometra) Rr i galvanometra A (precizni instrument za mjerenje malih vrijednosti struje). Pomou R r mijenjamo napon izmeu elektroda U, a pomou A mjerimo jainu struje kroz kolo, tj. kroz gas. Zavisnost struje I od napona izmeu elektroda data je na sl. 2.24b. U prvom dijelu (kriva 0-1) struja je upravo proporcionalna naponu i ponaa se priblino po Omovom zakonu. Poveanje napona od 0 do U 1 , tj. jae elektrino polje izmeu elektroda, izaziva poveanje brzine kretanja jona to, dovodi do porasta jaine struje. Daljnje poveanje napona iznad U1 ne izaziva znatan porast struje, jer su praktino svi joni u pokretu. Ova struja I s naziva se struja zasienja i ona zavisi od stepena jonizacije gasa. Poveanjem napona

od U 2 do U 3 poveava se kinetika energija jona do te mjere da jon u sudaru sa neutralnim molekulima razbija molekul na par jona - nastaje tzv. sudarna jonizacija. Tako se od jednog jona dobijaju tri, a pri sljedeem sudaru obrazuje se ukupno devet jona, itd. Joni koji nastaju

sudarnom jonizacijom nazivaju se sekundarnim jonima. U taki 3 dolazi do pojave varnice meu ploama. Pojava varnice se naziva eruptivnim pranjenjem.
I 7 6 5

K U

A A I
Is 1 U1 4 2 3

_ +

Rr

U2

U3

U5

Slika 2.24 Provoenje struje kroz gasove; a) Elektrino kolo sa gasnom cijevi b) I-U karakteristika Dalji porast struje moe nastati samo sekundarnom jonizacijom, odnosno emisijom elektrona iz katode (dio krive 4-5). Kada se napon povea iznad odreene vrijednosti dolazi do proboja gasa, nakon ega struja naglo raste, nastaje elektrini luk kao oblik elektrinog pranjenja (dio krive 6-7). Za odravanje struje luka potreban je znatno nii napon od onog koji je luk izazvao. Nakon proboja struja postaje nezavisna od spoljnjeg jonizatora, pa se i naziva struja samoodranja. Prije sudarne jonizacije struja se nije mogla samoodravati, jer je zavisila od broja primarnih jona. Karakter provoenja struje kroz gasove, ili, kako se obino kae, pranjenje kroz gasove, zavisi od mnotva faktora: od hemijske prirode gasa i elektroda, od temperature i pritiska gasa, od oblika, dimenzija i meusobnog poloaja elektroda, od intenziteta elektrine struje itd. Prema tome, oblici gasnog pranjenja su veoma raznovrsni, a pranjenje u gasu najee je praeno toplotnim, zvunim i svjetlosnim efektima. Emitovanje elektrona iz metala moe biti: termojonsko, fotoemisijom i sekundarnom emisijom. Termojonska emisija nastaje pri zagrijavanju metala na visoke temperature. Time se, elektronima u metalu predaje termika energija, koja im omoguava da napuste metal. Poveanjem temperature poveava se i broj elektrona koji ga naputaju. Ako se u blizini zagrijanog metala postavi anoda, slobodni elektroni e se kretati prema njoj, stvarajui elektrinu struju. Ako usijani metal sadri primjese alkalnih metala, pri viim temperaturama se, pored emisije elektrona, javlja i emisija jona, koji se nazivaju termojonima. Metal koji emituje elektrone naziva se katodom ili emitorom, a elektroda koja ih sakuplja anodom ili kolektorom Fotoemisija je posljedica dejstva svjetlosti na povrinu metala. Elektroni u metalu poveavaju svoju energiju na raun energije svjetlosnog zraka koji pada na metal. Dospijevajui na metal, foton, jednim dijelom svoje energije ( h) , vri izlazni rad ( Ai = QeU i ) ,

mv 2 a ostatak energije fotona prelazi u kinetiku energiju emitovanog elektrona. Prema 2

tome, za fotoelektrini efekt vai relacija: mv 2 h = Ai + Wk = Qe U i + 2 gdje je: h = 6, 62 1034 Js Plankova kons tan ta (Hz) uestanost dolazeeg svjetlosnog talasa (2.50)

Qe = 1, 6 1019 (C ) elementarno naelektrisanje elektrona U i (V) odgovarajui izlazni napon

Ovo je poznata Ajntajnova formula za fotoelektrini efekt. Njome je Ajntajn potvrdio da je foton i korpuskularne i talasne prirode. Sekundarna emisija je emitovanje elektrona kao posljedica bombardovanja materijala elektronima, jonima ili atomima. Emisija elektrona zavisi od vrste materijala, od energije i vrste primarnih estica. estice koje udaraju u vrsti materijal nazivaju se primarnim esticama, a elektroni koji naputaju materijal sekundarnim elektronima. Mehanizmi provoenja struje kroz gasove, u tehnikoj primjeni, najvie se koriste kod elektronskih cijevi, a u raznim primjenama koriste se efekti elektrinog luka.
2.10.1 Elektrini luk

Elektrini luk, ako se pojavi tamo gdje se ne oekuje, moe biti vrlo tetan, pa stoga i nepoeljan. On ne samo da razara izolaciju nego, zbog velike toplote, koja prati njegovu pojavu, topi sve metalne dijelove na svom putu. Meutim, esto se elektrini luk izaziva namjerno, radi korienja njegove toplotne energije i energije zraenja. Elektrini luk se najee koristi za elektoluno zavarivanje metala, za topljenje ruda i metala u elektrolunim peima i za lune lampe. Elektrini luk, koji se koristi u navedene svrhe, ostvaruje se pri naponima od nekoliko desetina do nekoliko stotina volti. Koristi se termoelektronska emisija usijane katode i termojonizacija gasa (najee vazduha) izmeu elektroda. Elektrode, koje mogu biti metalne, u praksi se najee koriste ugljene. Njihova vana osobina je da se ne tope, ve postepeno sagorjevaju, mada luk daje vrlo jak toplotni i svjetlosni efekt. Najjai izvor svjetlosti i toplote je krater na pozitivnoj ugljenoj elektrodi, ija temperatura moe dostii vrijednost 3.500 do 4000 0C dok je temperatura katode znatno nia (oko 2.500 0C ). Na anodi se pojavljuje krater, a na katodi, se javlja ispupenje. Zbog toga se tokom rada anoda bre troi od katode i obino uzima dvostruke debljine. Nejednako sagorijevanje elektroda objanjava se time to katoda emituje samo elektrone koji nisu vezani za masu, dok sa anode odlaze pozitivni joni, koji sainjavaju jezgra atoma i materiju ugljenika. Na taj nain sa anode, pored odreene koliine elektriciteta, odlazi i materija, dok sa katode odlazi, uglavnom, samo elektricitet. Vea temperatura i jaa svjetlost kratera na anodi objanjava se time to elektroni, zbog manje mase, dobijaju u odnosu na spore jone, daleko vee ubrzanje i kinetiku energiju, koju zatim oslobaaju prilikom sudara sa anodom.
2.10.2 UI - karakteristika elektrinog luka

Sa slike 2.24b (dio karakteristike 6-7) vidimo da je volt-amperska karakteristika luka nelinearna i opadajua. Prema tome, ako je napon izvora konstantan, luk moe gorjeti samo ako je u kolu na red sa njim povezan odreeni otpor R. Na sl. 2.25a predstavljeno je kolo sa lukom, a na sl. 2.25b volt-amperska karakteristika luka. Jednaina ravnotee elektrinih sila za kolo na sl. 2.25a pokazuje da naponu izvora dre ravnoteu pad napona na otporu R i napon luka Ul:
U = RI + U l

U l = U RI

Sa sl. 2.25b vidimo da je ova jednaina zadovoljena samo u takama A i B. To znai da, za dati napon izvora i dati otpor kola, u kolu moe da tee struja (luk gori) samo u ravnotenim

takama A i B. Da bi se vidjelo da li je luk stabilan, potrebno je utvrditi da li eventualno pomjeranje iz take presjeka vraa reim ponovo u ravnotenu taku ili ne. Pri ovome treba imati u vidu da do promjene struje luka moe doi zbog promjene uslova gorenja luka; promjene duine luka, promjene temperature sredine i sl. Slika 2.25 a) Elektrino kolo sa lukom b) U-I karakteristika
R
+ _

U0 A IR
U= R I R

U0

UL
Is IA

UL

B
IB Ik

U= Lf(I) I

Pokazuje se da se stabilno gorenje luka ostvaruje samo u taki B, jer, u sluaju promjene struje I B , sam sistem elektrinog kola djeluje tako da se reim vrati ponovo na struju I B , dok, pri promjeni struje u taki A, sistem djeluje tako da podrava tu promjenu. Taka A je, dakle, taka labilne ravnotee, jer svaki poremeaj u kolu dovodi do gaenja luka, i luk moe stabilno da gori samo u taki stabilne ravnotee taki B. Naglasimo da se elektrini luk moe realizovati i sa naizmjeninim naponom.
2.11 Termoelektricitet

Italijanski fiziar Volta je, jo 1793. god., uoio da se pri dodiru dva razliita metala meu njima javlja mali elektrini napon. Ovaj napon se naziva kontaktni napon (kontaktna ems-a), a efekt se esto naziva Voltin efekt. Ovaj napon je uslovljen prelazom elektrona provodnosti na mjestu kontakta iz jednog metala u drugi. S obzirom na nejednaku koncentraciju elektrona, iz metala sa veom koncentracijom prei e vei broj elektrona u drugi metal. Tako se u jednom od metala javlja viak pozitivnog, a u drugom viak negativnog elektriciteta, uslijed ega dolazi do kontaktne razlike potencijala. Pri prelasku elektrona iz jednog metala u drugi vri se odreeni rad -izlazni rad. Da bi elektron preao iz jednog metala u drugi njegova energija toplotnog kretanja mora biti vea od izlaznog rada Ai = Qe U i . Izlazni napon U i je razliit za svaki metal. Izlazni rad mjeri se jedinicom elektron-volt (eV) i iznosi: 1eV = 1,6 10 19 C 1V =!,6 10 19 J Ako se formira kolo od dva razliita metala (npr. bakra i gvoa kao na sl. 2.26a), tada emo u kolu imati dvije kontaktne ems-e suprotno usmjerene (u opoziciji), tako da u kolu nema struje.
1 Cu
1 2

1 1= 2

Fe E1 =E2

E1 =E2

Slika 2.26 Zebekov efekt Kada se jedan od spojeva zagrije ili rashladi, tako da ima temperaturu razliitu od drugog spoja (sl. 2.26b), tada e kroz kolo protei elektrina struja. Ovu pojavu je 1821. god. konstatovao Zebek i naziva se Zebekov efekt, ili termoelektrini efekt.

Ovakav spoj dva razliita metala, prema tome, moe da slui kao izvor elektromotorne sile (termoelktromotorna sila TEMS-a) i naziva se termoelement (ili termospreg). TEMS-a zavisi od vrste primjenjenih materijala i razlike temperatura spojeva dva metala i kod tehnikih primjena iznose od nekoliko milivolti do nekoliko desetina milivolti. Termoelementi su nali iroku primjenu u mjerenju temperature. Francuski fiziar Peltije je utvrdio da je Zebekov efekt reverzibilan. Ako se kroz kolo sastavljeno od dva razliita metala propusti struja, onda e se spoj (1), koji bi pri zagrijavanju davao struju u istom smjeru, sada hladiti, dok e se drugi spoj (2) zagrijavati. Objanjenje Peltijeovog efekta, je sljedee: pri prelazu elektrona iz gvoa u bakar u spoju (1) njihova se energija poveava, jer prelaze u metal iji je izlazni napon vii, to moe biti samo na raun energije dovedene spolja. Kako se ova energija ne dovodi, troi se sopstvena toplota spoja, i spoj se zbog toga hladi. U spoju (2) deava se suprotno. Ako je smjer struje u kolu suprotan, deava se obrnuto; spoj (1) se zagrijava, a spoj (2) se hladi. Ovu toplotu treba razlikovati od toplote dobijene Dulovim efektom ( RI 2 ) . Toplota uslijed ovog efekta zavisi od izlaznog napona, struje i njenog smjera. U obinim uslovima, ova toplta je mnogo manja od dulovske. Na osnovu termodinamikog razmatranja tada poznatih karakteristika termosprega, Tomson je eksperimentalno pokazao da du jednog provodniku od istog materijala postoji razlika elektrinog potencijala, ako du tog provodnika postoji temperaturna razlika. Ova pojava je nazvana Tomsonov efekt. To znai da ako izmeu dva kraja jednog homogenog provodnika postoji temperaturna razlika tada e izmeu ovih krajeva postojati izvjesna ems-a Tomsonova elektromotorna sila, koja je data sljedeim izrazom:

ET =

(2.51)

gdje je: - Tomsonov koeficijent (V / 0C ) , je karakteristika materijala, zavisi od temperature i za neke materijale ima pozitivnu, a za neke negativnu vrijednost. (Za pozitivnu vrijednost smjer ET je od hladnijeg ( 1 ) kraja ka toplijem kraju ( 2 ) ). Za negativnu vrijednost koeficijenta, vai suprotno. Uoimo da se tomsonov efekt ne moe koristiti za proizvoenje struje u zatvorenom kolu. Jer, ako se zatvoreno kolo od bakarne ice grije na jednom kraju, a hladi na drugom, tada e u dva dijela ice biti obrazovane dvije potpuno jednake Tomsonove ems-e, a suprotnih smjerova, tako da e se uzajamno ponitavati. I Tomsonov efekt je reverzibilan.