I [PROIZVODNJA I NADNICA] Argumentacija graanina Westona zasnivala se uglavnom na dvjema pretpostavkama: prvo, da je masa nacionalne proizvodnje neto nepromjenljivo,

ili, kako bi to rekli matematiari, stalna koliina ili veliina; drugo, da je iznos realne nadnice, t j . nadnice mjerene koliinom robe koja se za nju moe kupiti, nepromjenljiv iznos, stalna veliina. Meutim, pogrenost prvog njegovog tvrenja potpuno je oevidna. Vi ete vidjeti da vrijednost i masa proizvodnje iz godine u godinu rastu, da se proizvodna snaga nacionalnog rada poveava i da se koliina novca ^koja je za promet te poveane proizvodnje potrebna neprekidno mijenja. Ono to vai na kraju godine i za razne meusobno uporeene godine, vai i za svaki prosjean dan u godini. Masa ili veliina nacionalne proizvodnje neprestano se mijenja. Ona nije stalna, ve je promjenljiva veliina; pa ako se i ne uzme u obzir promjenljivost broja stanovnitva, mora tako biti uslijed neprekidnih promjena u akumulaciji kapitala i u proizvodnoj snazi rada. Neosporno, ako bi danas dolo do povienja ope nadnike stope, to povienje samo po sebi, ma kakve bile njegove krajnje posljedice, ne bi neposredno izmijenilo masu proizvodnje. Ono bi, prije svega, polazilo od postojeeg stanja stvari. Ali ako je nacionalna proizvodnja prije povienja nadnica bila promjenljiva a ne stalna, onda e ona i poslije tog povienja ostati promjenljiva a ne stalna. Ali uzmite da je masa nacionalne proizvodnje stalna, a ne promjenljiva. Pa i tada bi ono to na prijatelj Weston smatra logikim zakljukom ostalo puko tvrenje. Ako imam neki odreeni broj, recimo 8, onda apsolutne granice tog broja ni najmanje ne spreavaju njegove sastavne dijelove da mijenjaju svoje relativne granice. Ako profit iznosi 6, a nadnica 2, nadnica bi mogla da naraste na 6, a profit da padne na 2, i ukupni iznos opet bi ostao 8. Tako ni stalna masa proizvodnje jo nipoto ne bi dokazivala da je i iznos nadnice stalan. Dakle, ime onda na prijatelj Weston dokazuje tu stalnost? Prosto time to to tvrdi. Pa ak i da prihvatimo njegovo tvrenje, iz njega proistiu dva zakljuka, dok Weston vidi samo jedan. Naime, ako je iznos nadnice stalna veliina, onda ona ne moe biti 111

K. Marx NADNICA, CIJENA I PROFIT [UVOD]

Graani!

Prije nego to prijeem na sam predmet, dozvolite mi da uinim nekoliko napomena. Na kontinentu sad vlada prava epidemija trajkova i sa svih strana uju se zahtjevi za povienjem nadnice. To pitanje e biti iznijeto pred na kongres. Vi koji stojite na elu Meunarodnog udruenja morate u tom najhitnijem pitanju imati vrsto stanovite. Zato sam smatrao svojom dunou da ovaj predmet iscrpno obradim, ne prezajui ak ni od opasnosti da vae strpljenje izloim velikom iskuenju. Druga napomena odnosi se na graanina Westona. On nije samo pred vama izloio nego je, mislei da to ini u interesu radnike klase, i javno branio shvaanja koja su, kao to i sam zna, krajnje nepopularna u radnikoj klasi. Takvo ispoljavanje moralne hrabrosti treba svi da potujemo. Nadam se da e graanin Weston, uprkos neuglaenom stilu mojih izlaganja, na kraju ipak uvidjeti da se ja slaem s onim to mi izgleda da je zapravo bila osnovna ideja njegovih postavki, no u njihovom sadanjem obliku ja te postavke ne mogu da posmatram drukije nego kao teoretski pogrene a praktino opasne. A sad da prijeem na samu stvar. 110

ni poveana ni smanjena. Prema tome, ako radnici postupaju nerazumno kad nameu prolazno povienje nadnice, onda nita manje nerazumno ne bi postupili ni kapitalisti kad bi nametnuli prolazno snienje nadnice. Na prijatelj VVeston ne odrie da radnici, pod izvjesnim okolnostima, mogu da nametnu povienje nadnica, ali ako su nadnice po svojoj prirodi stalne, onda mora doi do reakcije. S druge strane, njemu je isto tako poznato da kapitalisti mogu nametnuti snienje nadnica i da oni to zaista neprekidno i pokuavaju. Prema principu postojanosti nadnica moralo bi i u tom sluaju, kao i u prvom, doi do reakcije. Stoga bi radnici postupili potpuno pravilno ako bi reagirali protiv pokuaja sniavanja nadnica ili protiv njegovog sprovoenja. Oni bi, prema tome, pravilno postupili i ako bi se borili za povienje nadnice, jer svaka reakcija protiv sniavanja nadnica jeste akcija za njihovo povienje. Dakle, i prema Westonovom vlastitom principu o postojanosti nadnica, radnici treba, pod izvjesnim okolnostima, da se udruuju i bore za povienje nadnica. Ako VVeston taj zakljuak odbacuje, onda on mora napustiti i pretpostavku iz koje to proizlazi. On ne smije da kae da je nadnica postojan iznos, nego da ona, iako niti moe niti mora da raste, moe i mora da pada kad god se kapitalu prohtije da je obori. Ako kapitalista ushtjedne da vas hrani krompirom umjesto mesom, i ovsenim branom umjesto peninim, vi morate prihvatiti njegovu volju kao zakon politike ekonomije i pokoriti joj se. Ako je u nekoj zemlji, na primjer, u Sjedinjenim Dravama, nadnina stopa via no u nekoj drugoj zemlji, na primjer u Engleskoj, onda tu razliku u nadninim stopama morate objasniti razlikom izmeu volje amerikog i volje engleskog kapitalista; takav metod sigurno bi veoma uprostio ne samo prouavanje ekonomskih nego i svih drugih pojava. Ali ak i u tom sluaju mogli bismo zapitati: a zato se volja amerikog kapitalista razlikuje od volje engleskog kapitalista? A da biste na to pitanje odgovorili, morate prijei granicu oblasti volje. Neki pop jo bi i mogao rei da je volja boja u Francuskoj jedno, a u Engleskoj neto drugo. Kad bih od njega traio da mi objasni to dvojstvo volje, on bi mogao da ima obraza i da mi odgovori kako bog hoe da 112

u Francuskoj ima jednu volju a u Engleskoj neku drugu. Ali na prijatelj VVeston sigurno je posljednji koji bi naveo takav argument, potpuno protivan svakom razumnom rasuivanju. Nema sumnje da je volja kapitalista da uzme to .vie moe. Ali nije na zadatak da preklapamo o njegovoj volji, nego da ispitamo njegovu mo, granice te moi i karakter tih granica. II [PROIZVODNJA, NADNICA, PROFIT] Predavanje koje nam je odrao graanin VVeston moglo bi se sabiti u orahovu ljusku. Sva njegova, rezoniranja svodila su se na sljedee: ako radnika klasa prisili klasu kapitalista da joj u vidu novane nadnice plaa 5 ilinga umjesto 4, kapitalist bi vraao radnicima u vidu robe vrijednost od 4 ilinga umjesto od 5. Radnika klasa morala bi 5 ilinga da plaa za ono to je do povienja nadnice kupovala za 4 ilinga. Ali zato bi to bilo tako. Zato bi kapitalist za 5 ilinga uzvraao samo vrijednost od 4 ilinga? Zato to je iznos nadnice stalan. Ali zato je on odreen ba u robnoj vrijednosti od 4 ilinga? Zato ne u vrijednosti od 3 ili 2 ilinga, ili u bilo kojoj drugoj svoti? Ako granicu iznosa nadnice odreuje neki ekonomski zakon koji je podjednako nezavisan i od volje kapitalista i od volje radnika, onda bi, prije svega, trebalo da graanin VVeston taj zakon formulira i dokae. Povrh toga, on bi morao da dokaze da stvarno isplaeni iznos nadnica u svakom datom trenutku uvijek tano odgovara potrebnom iznosu nadnica i da od njega nikada ne odstupa. S druge strane, ako data granica iznosa nadnica zavisi samo od puke volje kapitalista ili od granica njegove gramzljivosti, onda je ta granica proizvoljna. U njoj tada nema ni truna nunosti. Ona moe biti promijenjena votjom kapitalista, pa, prema tome, moe biti promijenjena i protiv njegove volje. Graanin VVeston ilustrirao vam je svoju teoriju ispriavi vam da, ako neka inija sadri odreenu koliinu orbe kojom treba da se nahrani odreen broj ljudi, onda poveanje zapremine kaika ni najmanje nee izazvati povea8 BkonomsM spisi

113

nje koliine same orbe. Neka mi graanin Weston ne zamjeri, ali ja nalazim da je ta njegova orba prilino neslana.1 Ona me donekle podsjea na uporeenje kome je pribjegao Menenije Agripa. Kad su se rimski plebejci digli protiv rimskih patricija, tada im je patricije Agripa ispriao kako patricijski eludac hrani plebejske udove dravnog organizma. No Agripa je propustio da dokae na koji nain neko moe da hrani udove jednog, ovjeka a da pri tome puni eludac nekog drugog. Graanin Weston zaboravio je, pak, da je inija iz koje radnici jedu napunjena ukupnim proizvodom nacionalnog rada te da ono to radnike spreava da iz nje bolje zagrabe nije ni mali obim inije ni oskudnost njene sadrine, ve da su to jedino njihove male kaike. Pomou kakve majstorije dolazi kapitalist u mogunost da za 5 ilinga uzvraa vrijednost od 4 ilinga? Pomou dizanja cijene robi koju prodaje. Ali zar dizanje i uope mijenjanje cijena robi, odnosno zar robne cijene kao takve zavise od puke volje kapitalista? Ili su, naprotiv, potrebni izvjesni uslovi da bi ta volja mogla da djeluje? Ako nisu, onda se sva ta dizanja i padanja trinih cijena, njihova neprekidna kolebanja, pretvaraju u nerjeivu zagonetku. Ako pretpostavimo da nisu proizile nikakve promjene ni u proizvodnoj snazi rada, ni u obimu kapitala i primijenjenog rada, ni u vrijednosti novca kojom se procjenjuju vrijednosti proizvoda, ve da je nastala satno promjena u nadninoj stopi, Lako bi onda ovo povienje nadnica moglo da utie na robne cijene? Samo tako to bi uticalo na postojei odnos izmeu tranje i ponude tih roba. Sasvim je tano da radnika klasa, posmatrana kao cjelina, troi svoje dohotke i da ih mora troiti na ivotna sredstva. Prema tome, ope poveanje nadnine stope izazvalo bi porast tranje ivotnih sredstava, a samim tim i dizanje njihovih trinih cijena. Kapitalisti koji proizvode ta Sredstva dobili bi naknadu za povienje nadnice podizanjem trinih cijena svojoj robi. Ali kako stoji stvar s drugim kapitalistima koji ne proizvode ivotna sredstva? Nemojte misliti da je njih tek aica. Ako uzmete u obzir da jedna petina stanovnitva ili, kako je to nedavno izjavio jedan 'U originalu neprevodiva igra rijei: spoon kaika i prostak; spoony naivan, malouman; trivijalan. Red. 114

lan Donjeg doma, ak jedna sedmina stanovnitva troi dvije treine nacionalnog proizvoda, onda ete shvatiti koliko je znatan onaj dio nacionalnog proizvoda koji se proizvodi u vidu luksuznih artikala ili se za iijih razmjenjuje, i koliko je ogromna koliina samih ivotnih sredstava koja se trae na lakeje, konje, make, itd.; kao to nam je iz iskustva poznato, to rasipnitvo znatno se ograniava pri porastu cijena ivotnih sredstava. Dobro, a u kakvom bi se poloaju nali kapitalisti koji ne proizvode ivotna sredstva? Oni ne bi bili u stanju da pad profitne stope prouzrokovan opim povienjem nadnica nadoknade podizanjem cijena svojoj robi, poto ne bi ni dolo do poveanja tranje te robe. Njihov dohodak bi se smanjio; a iz tog smanjenog dohotka oni bi morali da plate vie za istu koliinu poskupjelih ivotnih sredstava. No to jo ne bi bilo sve. Poto bi se njihov dohodak smanjio, oni bi sada morali manje troiti na luksuzne artikle, a tako bi se smanjila i njihova uzajamna tranja njihove odnosne robe. Uslijed tog smanjivanja tranje pale bi cijene njihovoj robi. Zato bi u ovim granama industrije pala profitna stopa, i to ne samo u prostoj proporciji prema opem povienju nad-, nine stope, ve u sloenoj proporciji prema opem povienju nadnica, povienju cijena ivotnih sredstava i padu cijena luksuznih artikala. Kakve bi posljedice imala ta razlika u profitnoj stopi za kapitale primijenjene u razliitim granama industrije? Razumije se, one iste koje i obino nastaju kad se dogodi da je prosjena profitna stopa, iz bilo kojih razloga, razliita u razliitim sferama proizvodnje. Kapital i rad poeli bi iz manje unosnih grana proizvodnje da otiu u unosnije grane, i to oticanje trajalo bi sve dotle dokle god ponuda u jednom odjeljku industrije ne bi porasla razmjerno poveanoj tranji, a u drugim odjeljcima industrije ne bi pala razmjerno smanjenoj tranji. im bi se odigrala ta promjena, opa profitna stopa ponovo bi bila izjednaena u razliitim granama industrije. Poto je itav taj poremeaj bio prvobitno prouzrokovan pukom promjenom u odnosu izmeu tranje i ponude razliitih vrsta robe, s nestankom uzroka nestala bi i posljedica, i cijene bi se opet vratile na svoj preanji nivo, u svoju preanju ravnoteu. Umjesto da ostane ogranien
8*

115

na neke industrijske grane, pad profitne stope koji je izazvalo povienje nadnica postao bi opa pojava. Kao to smo pretpostavljali, nikakve promjene ne bi nastale ni u proizvodnoj snazi rada, ni u ukupnoj sumi proizvodnje, ve bi se samo promijenio oblik te date koliine proizvodnje. Vei dio proizvoda postojao bi u vidu ivotnih sredstava, a manji dio u vidu luksuznih artikala, ili, to je jedno te isto, manji dio proizvoda bi se razmijenio za luksuzne artikle iz inostranstva i bio bi utroen u svom prvobitnom obliku, ili, to opet izlazi na isto, vei dio domaih proizvoda razmijenio bi se za inostrana ivotna sredstva umjesto za luksuzne artikle. Prema tome, ope povienje nadnine stope dovelo bi, poslije izvjesnog privremenog poremaaja trinih cijena, samo do opeg pada profitne stope,'a da pri tome ne bi dolo do neke trajne promjene u robnim cijenama. Ako bi neko htio da mi prigovori da sam kod ovog dokazivanja polazio od pretpostavke da se cjelokupno povienje nadnice troi na ivotna sredstva, onda moram da kaem da sam uzeo pretpostavku najpovoljniju po shvaanje graanina Westona. Ako bi radnici troili povienje svojih nadnica na predmete koji prije toga nisu ulazili u njihovu potronju, realni porast njihove kupovne moi ne bi trebalo dokazivati. Meutim, poto taj porast kupovne moi proistie jedino iz povienja nadnica, on mora tano da, odgovara opadanju kupovne moi kapitalista. Uslijed toga, cjelokupna tranja rob ne bi se poveala, ali bi se promijenili sastavni dijelovi te tranje. Poveana tranja na jednoj strani bila bi izravnata smanjenom tranjom na drugoj strani. A poto bi na taj nain cjelokupna tranja ostala nepromijenjena, ne bi mogla nastupiti nikakva promjena u trinim cijenama rob. I tako ste se, eto, nali pred sljedeom dilemom: ili se povienje nadnica podjednako troi na sve predmete potronje u tom sluaju morala bi poveana tranja na strani radnike klase da bude izravnata smanjenjem tranje na strani kapitalistike klase; ili se to povienje troi samo na neke artikle ije bi se trine cijene prolazno podigle. Onda bi poveanje profitne stope koje bi uslijedilo u nekim industrijskim granama i pad profitne stope koji bi uslijedio u drugim industrijskim granama izazvali promjenu u raspo116

djeli kapitala i rada, to bi trajalo sve dotle dok se ponuda ne bi u jednom odjeljku industrije popela razmjerno poveanoj tranji, a u drugom se odjeljku snizila razmjerno smanjenoj tranji. Pri prvoj pretpostavci nee doi ni do kakve promjene u robnim cijenama. Pri drugoj pretpostavci, poslije izvjesnih kolebanja trinih cijena razmjenske vrijednosti rob vratie se na preanji nivo. Pri objema pretpostavkama, ope poveanje nadnine stope nee, u krajnjoj liniji, izazvati nita drugo do opi pad profitne stope. Da bi podstakao vau uobrazilju, graanin Weston vas je zamolio da zamislite tekoe koje bi izazvalo ope povienje nadnica engleskih poljoprivrednih radnika od 9 na 18 ilinga. Zamislite samo, uskliknuo je on, taj ogromni porast tranje ivotnih sredstava, to strahovito povienje njihovih cijena koje bi zatim nastupilo. Meutim, svima vama je dobro poznato da je prosjena nadnica amerikih poljoprivrednih radnika vie nego dva puta vea od prosjene nadnice engleskih poljoprivrednih radnika, mada su cijene poljoprivrednih proizvoda u Sjedinjenim Dravama nie nego u Engleskoj, mada je opi odnos izmeu kapitala i rada u Sjedinjenim Dravama isti kao i u Engleskoj i mada je godinja masa proizvodnje u Sjedinjenim Dravama mnogo manja nego u Engleskoj. Zato onda na prijatelj zvoni na uzbunu? Prosto zato da bi nas odvratio od stvarnog pitanja. Iznenadno povienje nadnica od 9 na 18 ilinga znailo bi iznenadno povienje za 100%. Ali, mi uope i ne raspravljamo, o tome da li opa nadnina stopa u Engleskoj moe biti iznenadno poviena za 100%. Nas se ovdje uope ne tie veliina takvog povienja, koje u svakom praktinom sluaju mora zavisiti od datih uslova i koje se tim uslovima mora prilagoditi. Mi imamo samo da ispitamo: kakvo e djelovanje imati ope povienje nadnine stope, pa makar ono iznosilo samo 1%. Ostavljam po strani to povienje od 100% koje je prijatelj Weston izmislio i hou da skrenem vau panju na stvarno povienje nadnica do kojeg je u Velikoj Britaniji dolo od 1849. do 1859. Svima vama je poznat zakon o deset satnom, ili, bolje rei, o desetiposatnom radnom danu, koji je na snazi od 1848. To je bila jedna od najveih ekonomskih promjena 117

koja se odigrala pred naim oima. Taj zakon je znaio iznenadno i nedobrovoljno povienje nadnica, i to ne moda u nekim lokalnim poslovnim granama, nego ba u vodeim industrijskim granama preko kojih Engleska gospodari svjetskim tritem. Do tog povienja nadnica dolo je pod naroito nepovoljnim okolnostima. Dr Ure, profesor Senior i svi oni ostali slubeni ekonomski zastupnici buroazije dokazivali Su i, moram rei, s mnogo uvjerljivijim razlozima nego na prijatelj Weston, da je to posmrtno zvono engleske industrije. Oni su dokazivali da se tu ne radi samo o nekom obinom povienju nadnica ve o takvom povienju koje je izazvano opadanjem koliine primijenjenog rada i koje se na tom opadanju zasniva. Uvjeravali su da dvanaesti sat koji hoe da uzmu kapitalisti predstavlja jedini sat iz koga on izvlai svoj profit. Oni su prijetili da e nastupiti opadanje akumulacije, porast cijena, gubitak trita, ogranienje proizvodnje, a to bi uticalo na nadnicu i dovelo do potpune propasti. U stvari, oni su izjavili da su zakoni Maksimilijana Robespierrea o maksimumu 2 triarija u poreenju s ovim zakonom, i u izvjesnom smislu bili su u pravu. Lijepo, a "to je bio rezultat svega toga? Povienje novanih nadnica fabrikih radnika uprkos skraenju radnog dana, veliki porast broja zaposlenih fabrikih radnika, neprekidno padanje cijena njihovih proizvoda, izvanredan razvitak proizvodne snage njihovog rada, neuveno i neprestano irenje trita za njihovu robu. U Manchesteru, 1860, na zasjedanju Drutva za unapreenje nauke, lino sam uo gospodina Newmana kako je priznao da su se on, dr Ure, Senior i svi " ostali., slubeni lumeni ekonomskih nauka prevarili, dok je instinkt naroda bio u pravu. Ja nemam u vidu profesora Francisa Newmana, ve mislim na W. Newmana, 3 poto on u ekonomskoj nauci zauzima istaknut poloaj kao saradnik i izdava spisa g. Thomasa Tooka Historv of Prices, tog sjajnog djela u kome se iznosi istorija cijena od 1793. do Zakonima o maksimumu, koje je donio jakobinski Konvent za vrijeme velike francuske revolucije, 1793, bile su utvi* ene maksimalne cijene robi i maksimum nadnice. Red: 3 Ovdje je kod Marxa omaka: prezime ekonomista koga Marx spominje nije Newman nego Newmarch. Red. 118
2

1856. Ako bi fiks-ideja naeg prijatelja Westona o nekom fiksnom iznosu nadnice, o fiksnoj koliini proizvodnje, o fiksnom stepenu proizvodne snage rada, o fiksnoj i permanentnoj volji kapitalista, i sve ostale njegove fiksnosti i finalnosti doista bile tane, onda bi i ona mrana predskazivanja profesora Seniora bila tana, a ne bi bio u pravu Robert Owen 4 koji je, jo 1816. proglasio ope skraivanje radnog dana kao prvi pripremni korak ka osloboenju radnike klase i koji ga je uprkos postojeim predrasudama na svoju ruku praktino proveo u ivot u svojoj predionici pamuka u New Lanarcku. U to isto vrijeme kad se uvodio zakon o desetsatnom radnom danu i kad je, u vezi s tim, dolo do povienja nadnica, nastalo je u Velikoj Britaniji iz razloga koje ovdje ne moemo podrobnije izlagati i ope povienje nadnica poljoprivrednih radnika. Iako to za moju neposrednu svrhu i nije potrebno, ipak u uiniti nekoliko napomena, da me ne biste pogreno razumjeli. Ako je neko isprva primao nadnicu od 2 ilinga nedjeljno, a zatim se ona poveala na 4 ilinga, onda je nadnina stopa porasla za 100%. Ovako izraeno, kao poveanje nadnine stope, to bi moglo izgledati kao neto zaista ogromno, mada bi stvarni iznos nadnice, tj. 4 ilinga nedjeljno, jo uvijek predstavljao mizerno nisku, gladnu nadnicu. Zato neka vas ne zavaravaju bombastini procenti povienja nadnica. Uvijek se morate pitati: a koliki je bio prvobitni iznos? Ako 10 radnika primaju nedjeljno po 2 ilinga, 5 radnika po 5 ilinga i 5 radnika po 11 ilinga, onda e vam biti jasno da bi tih 20 radnika ukupno primali 100 ilinga ili 5 funti sterlinga nedjeljno. Ako bi dolo do povienja ukupne sume njihove nedjeljne nadnice, recimo za 20%, to bi proizvelo porast od 5 na 6 funti sterlinga. Prosjeno uzeto, mogli bismo rei da je opa nadnina stopa porasla za 20%, mada
4 Robert Owen engleski fabrikant, koji je kasnije postao socijal-utopist. On je u svojoj fabrici uveo desetiposatni radni dan, organizirao radniku blagajnu za sluaj bolesti itd. Mane se poziva na njega, jer je Weston bio pristalica Ovvena. Red.

119

bi u stvari nadnica onih 10 radnika ostala nepromijenjena, dok bi za prvu grupu od 5 radnika porasla samo od 5 na 6 ilinga, a za drugu grupu od 5 radnika od 55 na 70 ilinga. 3 Poloaj polovine tih ljudi uope se ne bi poboljao, poloaj jedne etvrtine poboljao bi se u jedva primjetnom stepenu, a samo bi se poloaj jedne etvrtine zaista poboljao. Meutim, ako raunamo prosjeno, izlazi da je ukupan iznos nadnica tih 20 ljudi porastao za 20%; i ukoliko se radi o cjelokupnom kapitalu koji te ljude zapoljava, i o cijenama robe koju oni proizvode, bilo bi to potpuno isto k a o da je prosjeno povienje nadnica podjednako obuhvatilo sve te ljude, t o se, pak, tie sluaja s poljoprivrednim radnicima, iji je nivo nadnica u raznim grofovijama Engleske i kotske veoma razliit, to se povienje veoma nejednako odrazilo na njihov standard. Najzad, u toku perioda u kome je dolo do tog povienja nadnica vrili su utjecaj u suprotnom pravcu razni drugi inioci, kao, na primjer, novi porezi izazvani ratom s Rusijom,' masovno razaranje stambenih zgrada poljoprivrednih radnika itd. Poslije ovih prethodnih napomena, mogu sad da prijeem na konstataciju da se prosjena nadnina stopa poljoprivrednih radnika Velike Britanije od 1849. do 1859. povisila za nekih 40%. Kao dokaz za to moje tvrenje mogao bih navesti mnoge pojedinosti, ali smatram da e za nau svrhu biti dovoljno da se pozovem na savjesnu i kritiku raspravu pokojnog Johna Ch. Mortona o Snagama koje se upotrebljavaju u zemljoradnji, koju je proitao 1860. u londonskom Drutvu za umjetnost. Morton navodi statistike podatke na osnovu priznanica i drugih autentinih dokumenata koje je prikupio od priblino stotine zakupaca iz 12 kotskih i 35 engleskih grofovija. Prema miljenju naeg prijatelja Westona, i ako se uzme u obzir jo i istovremeno povienje nadnica fabrikih radnika, u toku perioda od 1849. do 1859. trebalo je da doe Za pet radnika. Red. * Krimski rat (18541856), koji su Engleska, Francuska, Austrija i Turska vodile protiv Rusije. Red. 120
s

do ogromnog porasta cijena poljoprivrednih proizvoda. A to se u stvari dogodilo? Uprkos ratu s Rusijom i uzastopnim ravim etvama od 1854. do 1856, prosjena cijena penice, tog najvanijeg poljoprivrednog proizvoda Engleske, pala je od priblino 3 f. st. po 'kvarteru u periodu od 1838. do 1848. do priblino 2 f. st. 10 il. po kvarteru u periodu 18491859. To znai da je cijena penice pala vie nego za 16%, dok je u istom razdoblju nadnica poljoprivrednih radnika prosjeno porasla za 40%. U istom razdoblju, ako njegov kraj uporedimo s poetkom, t j . 1859. sa 1849. godinom, slubeno registrirani pauperizam smanjio se od 934.419 na 860.470 ljudi, to, predstavlja razliku od 73.949. Priznajem da je to veoma neznatno smanjenje, koje se, osim toga, u toku narednih godina opet izgubilo, ali je ipak bilo neko smanjenje. Moda e neko rei da se uslijed ukidanja itnih zakona uvoz ita iz inostranstva u periodu 18491859. vie nego udvostruio ako ga uporedimo s uvozom u periodu 1838 1848. A ta iz toga izlazi? S gledita graanina Westona trebalo je oekivati da e ta iznenadna, mona i stalno sve vea tranja na stranim tritima izazvati strahovito podizanje cijena poljoprivrednih proizvoda na t i m tritima, jer posljedica poveanja tranje ostaje uvijek jedna te ista, bil da ta tranja potie iz inostranstva ili iz unutranjosti, t a se, u stvari, dogodilo? Izuzev nekoliko nerodnih godina, pitanje ubitanog pada cijena itarica predstavljalo je u toku cijelog tog perioda stalnu t e m u o kojoj se u Francuskoj deklamiralo; Amerikanci su stalno bili primoravani da spaljuju svojsuviak ita; a Rusija je, ako moemo vjerovati g. Urquhrtu, raspirivala graanski r a t u Sjedinjenim Dravama zato to je njen poljoprivredni izvoz bio paraliziran uslijed konkurencije Jenkija na evropskim tritima. Tvrenje graanina Westona, svedeno na. svoj apstrakton oblik, izgledalo bi c^vako: svako poveanje tranje vri se uvijek na podlozi date mase proizvodnje. Zato ono nikada ne mole da povea ponuda trafenih predmeta, ve satno da povisi njihove novane cijene. Ali i najprostije posmatranje pokazuje da poveana tranja u nekim sluajevima ostavlja trine cijene robe potpuno nepromijenjene, dok u drughiSi sluajevima izaziva prolazni porast trinih cijena, za 121

kojim slijedi poveana ponuda, a za ovom, opet, dolazi do snienja cijena na njihov prvobitni nivo, a esto i ispod tog nivoa. Da li poveanje tranje proistie iz poviene nadnice ili iz ma kog drugog uzroka, to ni najmanje ne mijenja uslove samog problema. Sa gledita graanina Westona, bilo je isto tako teko objasniti opu pojavu kao i pojavu do koje bi dolo pod izuzetnim okolnostima nekog povienja nadnica. Prema tome, njegovo dokazivanje nije imalo ni najmanje veze s pitanjem koje razmatramo. Ono je bilo samo izraz njegove bespomonosti pred zakonima na osnovu kojih izvjesno poveanje tranje, umjesto da izazove konano povienje trinih cijena, dovodi do poveanja ponude. I I I [NADNICA I NCVAC] Drugog d a n a debate odjenuo je na prijatelj Weston svoje staro tvrenje u novo ruho. On je rekao: uslijed opeg poveanja novanih nadnica, za isplatu iste nadnice bie potrebna vea koliina novca. Ali poto je novana masa fiksna, ikako onda da se s tm fiksnom novanom masom isplate poveane novane nadnice? Najprije je tekoa dolazila otuda sto je koliina robe koju radnik treba da. dobije ostala fiksna uprkos njegovoj poveanoj novanoj nadnici; sada ona dolazi otuda to se novana nadnica poveala uprkos fiksnoj koliini robe. Ako odbacite njegovu prvobitnu dogmu, nestae, naravno, i tih njegovih tekoa koje je ona prouzrokovala. Pa ipak, pokazau da ovo pitanje novanog opticaja nema ba nieg zajednikog s naim predmetom. Mehanizam plaanja u vaoj zemlji mnogo je savreniji no u ma kojoj drugoj zemlji Evrope. Zahvaljujui razgranatosti i koncentraciji bankovnog sistema, potrebno je mnogo manje novaca za promet jedne te iste sume vrijednosti i za obavljanje istog ili veeg broja poslova. Tako, na primjer, ukoliko se tie nadnica, engleski fabriki radnik troi svoju nadnicu svake nedjelje kod bakalina, ovaj je svake nedjelje alje bankaru, a taj je, opet, svakih osam dana vraa fabrikantu, koji je ponovo isplauje svojim radnicima itd. Zahvaljujui takvom ureenju, godinja nadnica jednog radni122

ka, recimo od 52 f. st., moe se isplatiti pomou jednog jedinog soverina, 7 koji bi se svake sedmice obrnuo u jednom te istom krugu. Ni u samoj Engleskoj taj mehanizam nije tako savren kao u kotskoj, a nije ni podjednako usavren u svima mjestima; zato vidimo da je, na primjer, u nekim poljoprivrednim okruzima, u poreenju s fabrikim rejonima, potrebno mnogo vie gotovog novca za promet mnogo manje sume vrijednosti. Ako prijeete preko Kanala, vidjeete da su novane nadnice na kontinentu mnogo nie nego u Engleskoj, ali i to da se u Njemakoj, Italiji, vicarskoj i Francuskoj one obru posredstvom mnogo vee sume prometnih sredstava. Onaj isti soverin nee tu tako brzo dospjeti u ruke bankara ili se vratiti industrijskom kapitalistu; i zato e umjesto jednog soverina, koji obre po 52 f. st. godinje, biti potrebna moda 3 soverina da bi obrtala godinju nadnicu u iznosu od 25 f. st. Dakle, uporeujui kontinentalne zemlje s Engleskom, odmah ete uoiti da niska novana nadnica moe da iziskuje mnogo vie prometnih sredstava za svoj obrt nego visoka novana nadnica, i da je to, u stvari, isto tehniko pitanje koje s naim predmetom nema nieg zajednikog. Prema najtanijim proraunima koji su mi poznati, godinji dohodak radnike Mase Engleske mogao bi se procijeniti na 250 miliona f. st. Tu ogromnu sumu obru otprilike 3 miliona f. st. Pretpostavimo da bi dolo do povienja nadnica za 50%. Tada bi umjesto 3 miliona f. st. prometnih sredstava bilo potrebno 4,5 miliona f. st. Poto radnik veoma znatan dio svojih dnevnih izdataka vri u srebru i bakru, t j . prostim novanim znacima ija se relativna vrijednost p r e m a zlatu proizvoljno utvruje zakonom, kao i kod nekonvertibilnog papirnog novca, to bi pedesetpostotno povienje novane nadnice zahtijevalo, u najgorem sluaju, dodatno putanje u opticaj, recimo, milion soverina. Jedan milion koji sada u vidu zlatnih poluga ili kovanih zlatnika lei u podrumima Engleske banke ili privatnih banaka dospio bi u opticaj. Ali ak i neznatni rashodi prouzrokovani dodatnim Soverin engleska zlatna moneta u vrijednosti jedne funte. Red. 123
7

kovanjem ili poveanim lizanjem moneta tog miliona mogli bi se izbjei, a stvarno se i izbjegavaju, ako uslijed vee potrebe za prometnim sredstvima nastanu ma kakve tekoe. Svima vam je poznato da se prometna sredstva u ovoj zemlji dijele na dva velika odjeljka. Jedna vrsta se sastoji od novanica raznih nominalnih vrijednosti i slui za transakcije izmeu poslovnih ljudi, kao i za vea plaanja od strane potroaa trgovcima, dok druga vrsta prometnih sredstava, naime metalni novac, optie u trgovini na malo. Iako se ove dvije vrste prometnih sredstava meusobno razliku ju, one ipak uzajamno zamjenjuju jedna drugu. Tako zlatna moneta optie u veoma znatnim razmjerama i pri veim plaanjima okruglih suma ispod 5 f. st. Ako bi sutra bile emitirane novanice od 4, 3 ili 2 f. st., onda bi zlatne monete koje popunjavaju te prometne kanale odmah bile otuda potisnute i potekle bi u one kanale gdje se, uslijed porasta novanih nadnica, ukazala potreba za njima. Tako bi se dobio dodatni milion potreban zbog povienja nadnica za 50%, a da se ne bi morao dodati ni. jedan jedini soverin. Isti rezultat mogao bi se postii i bez jedne jedine dodatne novanice poveanjem prometa mjenica, kao to je to dugo vremena bilo u Lancashireu. Ako bi neko ope povienje nadnine stope recimo za 100/o, kao to je graanin Weston pretpostavio za nadnice poljoprivrednih radnika izazvalo veliki skok cijena ivotnih sredstava i, prema njegovom shvaanju, iziskivalo izvjesnu dodatnu sumu prometnih sredstava koja ne bi mogla biti nabavljena, onda bi i ope snienje nadnica moralo izazvati iste posljedice, u istom razmjeru, samo u suprotnom pravcu. Pa lijepo! Svi vi znate da su godine 18581860. bile godine najveeg prosperiteta pamune industrije i da naroito 1860. godina u tom pogledu nema, sebi ravna primjera u analima privrede, dok su istovremeno i sve ostale grane industrije doivjele veliki procvat. Nadnice radnika pamune industrije i svih ostalih radnika povezanih s tom granom proizvodnje bile su 1860. vee nego ikada prije toga. Ali, izbila je amerika kriza i sve te nadnice bile su iznenada oborene otprilike na jednu etvrtinu njihovog preanjeg iznosa. U obrnutom pravcu to bi znailo porast-od 300%. Naime, ako nadnice porastu od 5 na 20, onda kaemo da 124

su porasle za 300%; padnu li od 20 na 5, kaemo da su pale za 75%; meutim, iznos za koji su u prvom sluaju porasle a u drugom pale bio bi jedan te isti, t j . 15 ilinga. To je, dakle, bila iznenadna, dotle neviena promjena nadnine stope, koja je u isto vrijeme zahvatila toliki broj radnika da je on ako uzmemo u obzir ne samo sve radnike direktno zaposlene u pamunoj industriji nego i one koji od nje indirektno zavise bio za itavu polovinu vei od broja poljoprivrednih radnika. A da li je pala cijena penice? Ona je porasla od prosjenog godinjeg nivoa od 47 ilinga i 8 pensa po kvarteru, koji je imala u toku tri godine, od 1858. do 1860, na prosjeni godinji nivo od 55 ilinga i 10 pensa po kvarteru, koji je imala u toku tri godine, od 18611863. A to se tie prometnih sredstava, godine 1861. bilo je iskovano 8,673232 f. st. prema 3,378.102 f. st. 1860. To e rei da je 1861. bilo iskovano za 5,295.130 . st. vie nego 1860. Dodue, 1861. bilo je 1,319.000 f. st. novanica manje-u op- ticaju nego 1860. Oduzmite to. Ipak e vam za 1861. godinu, u poreenju sa 1860. godinom, godinom prosperiteta, preostati viak prometnih sredstava u iznosu od 3,976.130 f. st., ili okruglo 4 milijuna f. st.; ali zlatna rezerva Engleske banke u isto vrijeme se smanjila, ako ne u istoj, a ono u priblino istoj razmjeri. Uporedite 1862. sa 1842. godinom. Ne uzimajui u obzir ogromni porast vrijednosti i mase roba putenih u promet, samo kapital-uplaen 1862. redovnim transakcijama za akcije, zajmove itd., za eljeznice Engleske i Walesa iznosio je 320 miliona f. st., t j . s u m u koja bi 1842. izgledala basnoslovna. Pa ipak su ukupne novane mase u 1862. i 1842. bile priblinb iste; i, uope, vi ete zapaziti tendenciju za sve veim smanjenjem novanih masa nasuprot ogromnom poveanju vrijednosti ne samo rob nego i novanih transakcija uope. S gledita naeg prijatelja Westona to je nerjeiva zagonetka. Da je neto dublje prodro u stvar, on bi naao: da se potpuno nezavisno od nadnica, i pod pretpostavkom da su one stalne svakodnevno mijenja vrijednost i masa rob koje treba da cirkuliraju i uope iznos novanih transakcija; da se svakodnevno mijenja koliina emitiranih novanica; da se svakodnevno mijenja iznos isplata i uplata koje se vre 125

bez posredovanja novca putem mjenica, ekova, tekuih rauna, klirinkih banaka; da se, ukoliko je potreban metalni novac, svakodnevno mijenja odnos izmeu koliine monete koja se nalazi u opticaju i koliine moneta i zlatnih poluga koje se uvaju u rezervi ili lee u podrumima banaka; da se svakodnevno mijenja koliina zlatnih poluga koje apsorbira nacionalni promet, kao i koliina poluga koja se alje u inostranstvo za meunarodni promet. On bi naao da je njegova dogma o fiksnim prometnim sredstvima strahovita zabluda, koja se ne moe dovesti u sklad sa svakodnevnim kretanjem. I umjesto da svoje nerazumijevanje zakona novanog opticaja pretvara u argument protiv povienja nadnica, on bi izuavao zakone koji novanom opticaju omoguuju da se prilagoava uslovima koji se tako neprestano mijenjaju. IV [PONUDA I TRANJA] Na prijatelj Weston dri se -latinske poslovice repetitio est mater studiorum, t j . da je ponavljanje majka uenja, i zbog toga je ponovio svoju prvobitnu dogmu u novom obliku: da bi smanjivanje novanog opticaja izazvano povienjem nadnica dovelo do smanjivanja kapitala itd. Poto smo ve preistili s njegovim matarijama o novanom opticaju, nalazim da je sasvim izlino osvrtati se na imaginarne -posljedice koje bi kako on to uobraava nastale uslijed njegovih imaginarnih prometnih nezgoda. Ra- dije u sada pokuati da tu njegovu dogmu, koja ostaje uvijek jedna te ist^ ma u koliko raznih oblika bila ponavljana, svedem na njen najjednostavniji teorijski izraz. Nekritiki nain na koji Weston tretira svoj predmet bie nam jasan iz jedne jedine primjedbe. On ustaje protiv povienja nadnica ili protiv visokih nadnica do kojih bi dolo uslijed ovakvog povienja. A ja ga sad pitam: ta su to visoke, a ta niske nadnice? Zato, recimo, 5 ilinga nedjeljno znae nisku, a 20 ilinga nedjeljno visoku nadnicu? Ako je 5 uporeeno sa 20 nisko, onda je 20 uporeeno sa 200 jo nie. Ako bi neko, drei predavanje o toplomjeru, poeo time to bi deklamirao o visokim i niskim stepenima, on 126

nam ne bi predao nikakvo znanje. On mora prvo da n a m kae kako se nalazi taka smrzavanja, a kako taka kljuanja, i kako su te stalne take odreene zakonima prirode, a ne nekim eifom prodavaa ili proizvoaa toplomjera. A, eto, govorei o nadnici i profitu, graanin Weston ne samo to je propustio da takve stalne take izvede iz ekonomskih zakona nego ak nije naao za potrebno ni da ih potrai. On se zadovoljio time to je uobiajene vulgarne izraze o niskom i visokom -uzeo kao neto to ima utvreno znaenje, premda je samo po sebi jasno da nadnice mogu biti oznaene kao visoke ili niske samo ako se uporede s izvjesnim standardom prema kome bi mogle biti mjerene njihove veliine. Weston nee biti u stanju da-mi objasni zato se za odreenu koliinu rada daje odreena suma novca. Ako bi odgovorio: To je bilo rijeeno zakonom ponude i tranje, ja bih ga odmah zapitao: a kakav zakon regulira samu ponudu i tranju? Takvo pitanje bi ga smjesta izbacilo iz kolosijeka. Odnosi izmeu ponude i tranje rada trpe neprekidno promjene, a s njima se mijenjaju i trine cijene rada., Ako tranja premauje ponudu, nadnica se die; ako ponuda premauje tranju nadnica pada, iako se pod takvim okolnostima mogla ukazati potreba da se, recimo, putem trajka, ili na neki drugi nain, iznae stvarno stanje tranje i ponude. Ali ako ve priznajete da su ponuda i tranja zakon koji regulira nadnicu, onda bi bilo i djetinjasto i besmisleno dizati graju protiv povienja nadnice, poto je na osnovu tog najvieg zakona, na koji se vi pozivate, povremeno povienje nadnica isto tako potrebno i zakonito, kao i njihovo povremeno padanje. A ako ponudu i tranju ne priznajete kao zakon koji regulira nadnicu, onda ponovo postavljam pitanje: zato se za odreenu koliinu rada daje odreena suma novca? Meutim, razmotrimo stvar s neto ireg gledita: svi biste bili u zabludi ako biste mislili da se vrijednost rada ili bilo koje druge robe u krajnjoj liniji utvruje ponudom i tranjom. Ponuda i tranja reguliraju samo prolazna kolebanja trinih cijena. One vam mogu objasniti zato se trina cijena neke robe die iznad njene vrijednosti, odnosno zato pada ispod nje, ali one nikad ne mogu da objasne samu tu 127

vrijednost. Pretpostavimo da su ponuda i tranja uravnoteene, ili da se one, kako bi to rekli ekonomisti, poklapaju. A onoga asa kad te suprotne sile postanu jednake, one se meusobno potiru i prestaju da djeluju u jednom ili drugom pravcu. Onoga asa kad izmeu ponude i tranje nastupi ravnotea, i kad one uslijed toga prestaju da djeluju, triina cijena neke robe poklapa se s njenom realnom vrijednou, s njenom normalnom cijenom, oko koje osciliraju njene trine cijene. Stoga, prouavajui prirodu te vrijednosti, uope ne. treba da se obaziremo na prolazne uticaje koje ponuda i tranja vre na trine cijene. To isto vai za nadnicu, kao i za cijene svake druge.robe. V [NADNICE I CIJENE] Reducirani na svoj najprostiji teorijski izraz, svi argumenti naeg prijatelja svode se na jednu jedinu dogmu: Nadnice odreuju ili reguliraju cijene robe*. Da bih pobio tu davno zastarjelu i ve potpuno diskreditiranu zabludu, mogao bih da se pozovem na zapaanja iz prakse. Mogao bih ukazati na injenicu da engleski fabriki, rudarski, brodogradilini radnici itd., iji je rad relativno visoko plaen, jeftinoom svojih proizvoda tuku sve druge nacije, dok, na primjer, engleskog poljoprivrednog radnika, iji je rad relativno nisko plaen, tuku, zbog skupoe njegovih proizvoda, gotovo sve druge nacije. Putem uporeivanja proizvoda jedne iste zemlje i roba raznih zemalja mogao .bihda pokaem ostavljajui po strani neke, vie prividne nego stvarne izuzetke da prosjeno rad koji ima relativno visoku cijenu proizvodi robu s niskim cijenama, a da rad ija je cijena relativno niska proizvodi robe s visokim cijenama. To, naravno, jo ne bi bio dokaz da su visoke cijene rada u jednom i niske cijene u drugom sluaju odnosni uzronici tih dijametralno suprotnih rezultata, ali bi to ipak bio dokaz da cijene rada ne reguliraju cijene rob. Meutim, za nas je potpuno suvino primjenjivanje ovakvog empiri' kog metoda. Moda e neko poricati da je graanin Weston postavio dogmu: Nadnice odreuju ili reguliraju cijene robe. On 128

je, zaista, nikad nije formulirao. Naprotiv, on je rekao da profit i renta takoer obrazuju sastavne dijelove robnih cijena, jer se ba iz cijene robe moraju isplaivati ne samo nadnice radnika nego i profiti kapitalista i rente vlasnika zemlje. A kako se po njegovom miljenju obrazuju cijene? Prije svega, iz nadnice. Tome se zatim dodaje izvjestan procent u korist kapitalista i jedan dalji u korist zemljovlasnika. Pretpostavimo da nadnica z rad upotrebljen pri proizvodnji izvjesne robe iznosi 10. Ako profitna stopa iznosi. 100%, kapitalist bi predujmljenoj nadnici dodao 10, a ako stopa rente takoer iznosi 100% od nadnice, onda bi se dodalo jo 10, i ukupna cijena robe iznosila bi 30. Ali takvo odreivanje cijena znailo bi prosto da ih odreuje nadnica. Ako bi u navedenom sluaju nadnica porasla na 20, cijena robe popela bi se na 60 itd. Dosljedno tome svi zastarjeli ekonomski pisci koji su ili za tim da dogmi prema kojoj nadnica regulira cijene pribave priznanje, pokuali su da j dokau na taj nain to su profit i rentu tretirali kao puke procentne dodatke na nadnicu. Nijedan od njih, naravno, nije bio kadar da granice tih procentnih stopa svede ma na koji ekonomski zakon. Naprotiv, oni su, izgleda, mislili da se profiti odreuju tradicijom, obiajem, voljom kapitalista ili nekim drugim isto toliko proizvoljnim i nerazjanjivim metodom. A ako tvrde da profite odreuje konkurencija izmeu kapitalista, oni time nita ne kazuju. Nema sumnje da ta konkurencija izjednauje razliite profitne stope u raznim granama proizvodnje ili ih svodi na izvjestan prosjean nivo, ali ona nikad ne moe da odreuje sam taj nivo ili opu profitnu stopu. t a mislimo kad kaemo da nadnica odreuje cijene rob? Poto je nadnica samo naziv za cijenu rada, mislimo da su cijene rob regulirane cijenom rada. Poto je cijena razmjenska vrijednost i kad govorim o vrijednostima, govorim uvijek o razmjenskoj vrijednosti razmjenska vrijednost izraiena u novcu, onda ta postavka izlazi na to da se vrijednost robe odreuje vrijednou rada* ili da je vrijednost rada opa mjera vrijednosti. Ali kako se onda odreuje sama vrijednost rada? Tu sad dolazimo na mrtvu taku. Naravno, na mrtvu taku ako pokuamo da rasuujemo logiki. Istina, pristalice ove dok9 Ekonomski spiti.

129

trine oas svre s logikim skrupulama. Evo, na primjer, na prijatelj Weston. Najprije nam je rekao da nadnice odreuju cijene robe i da, prema tome, s porastom nadnica moraju porasti i cijene. Zatim je stvar obrnuo da bi n a m pokazao kako povienje nadnica ne bi bilo ni od kakve koristi, poto bi skoile cijene robe i poto se nadnice u stvari mjere cijenama onih roba za koje se troe. I tako smo poeli tvrenjem da vrijednost rada odreuje vrijednost robe, a zavravamo tvrenjem da vrijednost robe odreuje vrijednost rada. Vrtimo se, na taj nain, u potpuno pogrenom krugu i ne dolazimo ni do kakvog zakljuka. Sve u svemu jasno je: ako za opu mjeru ili regulator vrijednosti uzmemo vrijednost jedne robe, recimo rada, ita ili bilo koje druge robe, mi time samo zaobilazimo tekoe, poto jednu vrijednost odreujemo drugom vrijednou, koja, sa svoje strane, opet zahtijeva da bude odreena. Dogma da nadnice odreuiu cijene robe, svedena ha svoj najapstraktniji izraz, izlazi na to da vrijednost odreuje vrijednost, a ta tautologija znai da mi -u stvari uope nita ne znamo o vrijednosti. Ako bismo se drali te premise, onda bi se cjelokupno rezoniranje o opim zakonima politike ekonomije pretvorilo u puko naklapanje. Velika zasluga Ricardova stoga.se i sastoji u tome to je u svom djelu On the Principles of Political Economv izdatom 1817, do temelja unitio staru, rasprostranjenu i otrcanu zabludu da nadnice odreuju cijene, zabludu koju su i Adam Smith i njegove francuske pretee odbacivali u stvarno naunim odjeljcima svojih istraivanja, ali u koju su ipak ponovo zapadali u pristupanijim, popularnim poglavljima svojih djela. VI [VRIJEDNOST I RAD] Graani! Doao sam sada do take kada moram pristupiti stvarnom izlaganju pitanja. Ne mogu obeati da u to uraditi na sasvim zadovoljavajui nain, jer bih u tom sluaju morao obuhvatiti itavu oblast politike ekonomije. Moi u jedino, kako bi to rekli Francuzi, effleurer la question, d se dotaknem glavnih taaka. 130

Prvo pitanje koje moramo postaviti jeste: ta je vrijednost neke robe? Kako se ona odreuje? Na prvi pogled moglo bi izgledati da je vrijednost robe neto sasvim relativno i da ona ne moe biti odreena ako se ta roba ne promatra u njenim odnosima prema svim drugim robama. U stvari, govorei o vrijednosti, o razmjenskoj vrijednosti neke robe, mi imamo u vidu kvantitativne razmjere u kojima se ona razmjenjuje sa svim drugim robama. Ali onda nastaje pitanje: kako se reguliraju razmjere u kojima se robe meusobno razmjenjuju? Iz iskustva n a m je poznato da su te razmjere beskrajno raznolike. Uzmemo li jednu jedinu robu, na primjer penicu, vidjeemo da se jedan kvarter penice razmjenjuje za raznovrsne robe u gotovo bezbrojnim varijacijama tih razmjera. Meutim, poto vrijednost penice ostaje stalno ista, bilo da je izraena u svili, zlatu ili u nekoj drugoj robi, ona m o r a da predstavlja neto to se razlikuje i to je nezavisno od tih razliitih stopa razmjene s razliitim artiklima. Mora biti moguno da se ta razna jednaenja s raznim robama izraze u nekom sasvim drugom obliku. Pored toga, ako kaem da se jedan kvarter penice razmjenjuje za gvoe u odreenoj razmjeri, ili da je vrijednost jednog kvartera penice izraena u odreenoj koliini gvoa, onda, kaem da su vrijednost penice i njen ekvivalent u gvou ravni nekoj treoj stvari koja nije ni penica ni gvoe, jer pretpostavljam da obje te robe izraavaju istu veliinu u dva razliita vida. Prema tome, i jedna i druga roba, kako penica tako i gvoe, moraju nezavisno jedna od druge biti svodljive na tu treu stvar koja je njihova zajednika mjera. Ilustriraemo ovo jednim posve jednostavnim primjerom iz geometrije. Kako postupamo kad uporeujemo povrine trokuta svih moguih oblika i veliina, ili povrine trokuta sa pravokutnikom ili povrine drugih pravolinijiskih likova? Mi svodimo povrine bilo kojeg trokuta na izraz koji je sasvim razlian od njegovog vidljivog lika. Poto smo iz same prirode trokuta pronali da je njegova povrina ravna polovini produkta njegove osnovice i njegove visine, mi zatim moemo da uporeujemo razliite povrine svih vrsta
9*

131

trokuta i svih moguih pravolinijskih likova, jer svi oni mogu biti ralanjeni na izvjestan broj trokuta. Isti postupak valja primijeniti i kod vrijednosti rob. Moramo pronai mogunost da ih sve svedemo na jedan izraz koji bi im svima bio zajedniki, te da ih razlikujemo samo prema razmjerama u kojima ne sadre upravo tu jednaku i istovetnu mjeru. Poto su razmjenske vrijednosti rob samo drutvene funkcije tih stvari i nemaju nieg zajednikog s njihovim proizvodnim svojstvima, mi se prije svega moramo' pitati: ta je zajednika drutvena supstanca svih roba? To je rad. Da bi neka roba mogla biti proizvedena, na nju mora biti utroena ili u njoj apsorbirana odreena koliina rada. I ja ne kaem prosto rad, nego drutveni rad. Ako neko proizvodi izvjestan artikal za svoju neposrednu upotrebu, da bi ga sam potroio, on stvara proizvod ali ne robu. Kao proizvoa koji radi sam za sebe, on nema nikakve veze s drutvom. A da bi neko mogao da proizvodi robu, mora artikal koji je proizveo ne samo da zadovoljava izvjesnu drutvenu potrebu nego i njegov rad sam po sebi mora da bude dio ukupne sume rada koji je drutvo utroilo. Njegov rad mora biti potinjen podjeli rada u samom drutvu. On nita ne predstavlja bez osjalih karika podjele rada, i od njega e trai da ih sa svoje strane dopunjuje. Ako promatramo robe kao vrijednost, mi ih promatramo iskljuivo samo s gledita drutvenog rada koji je u njima opredmeen, predstavljen, ili, ako hoete, kristaliziran. . U tom pogledu one se mogu razlikovati samo prema veim ili manjim koliinama rada koje su u njima predstavljene; tako, na primjer, u jednoj svilenoj maramici moe biti apsorbirana vea koliina rada nego u jednoj cigli. Ali kako se mjeri koliina rada? Prema trajanju radnog vremena, mjerei pri tome rad satima, danima, itd. Da bi se ta mjera mogla primijeniti, treba, naravno, sve vrste rada svesti na prosjean ili prost r a d kao njihovu jedinicu. Dolazimo, dakle, do sljedeeg zakljuka: neka roba ima vrijednost zato to predstavlja kristalizaciju drutvenog rada. Veliina njene vrijednosti ili njena relativna vrijednost zavisi od vee ili manje koliine te drutvene supstance koju 132

ona sadri, to e rei od relativne mase rada potrebne za njeno proizvoenje. Relativne vrijednosti rob odreuju se, prema tome, odgovarajuim koliinama ili masama rada koje su na njih utroene, u njima opredmeene, predstavljene. Korelativne koliine rob koje mogu biti proizvedene u isto radno vrijeme jednake su. Ili: vrijednost jedne robe odnosi se prema vrijednosti druge robe kao koliina rada koji je predstavljen u jednoj robi prema koliini rada koji je predstavljen u drugoj robi. Nasluujem da e mnogi od vas upitati: zar zaista postoji tako velika razlika, ili uope neka razlika, izmeu odreivanja vrijednosti rob prema nadnici i odreivanja tih vrijednosti prema relativnim koliinama rada potrebnim za njihovo proizvoenje? Vi ste, meutim, sigurno ve uoili da su nagrada za rad i koliina rada dvije potpuno razliite stvari. Pretpostavimo, na primjer, da su u jednom kvarteru penice i u jednoj unci zlata predstavljene jednake koliine rada. Uzeo sam ovaj primjer, jer ga je upotrijebio Benjamin Franklin u svom prvom eseju, objavljenom 1729. pod naslovom A Modest Enquiry into the Nature and Necessity of a Paper Currencv 8 , u kome je on, kao jedan od prvih, uao u trag pravoj prirodi vrijednosti. Pa lijepo! Pretpostavimo sad da su jedan kvarter penice i jedna unca zlata jednake vrijednosti ili ekvivalenti, jer su kristalizacije jednakih koliina prosjenog rada, toliko dana ili toliko nedjelja rada koji su u svakom od njih predstavljeni. Kad tako odreujemo relativnu vrijednost zlata i ita, uzimamo li ma na koji nain u obzir nadnice poljoprivrednog radnika i rudara? Ni najmanje. Mi ostavljamo potpuno neodreeno pitanje kako je bio plaen njihov dnevni ili nedjeljni rad, pa ak i da li je najamni rad uope bio primijenjen. Ako je bio primijenjen, onda su nadnice mogle biti veoma razliite. Radnik iji je rad opredmeen u kvarteru penice moda je dobio svega dva buela, a radnik zaposlen u rudniku moda polovinu unce zlata. Ili, ako pretpostavimo da su njihove nadnice bile jednake, one mogu u svim moguim razmjerima da odstupaju od vrijednosti rob koje su oni proizveli. One Skromno istraivanje o prirodi i neophodnosti papirnog novca Red. 133

mogu da iznose polovinu, treinu, etvrtinu, petinu ili ma koji drugi dio jednog kvartera ita ili jedne unce zlata. Njihove nadnice ne mogu, naravno, da premae vrijednosti rob koje su proizveli, ne mogu biti vee od tih vrijednosti, ali zato mogu u svim moguim stupnjevima biti nie. Njihove nadnice imae svoje granice u vrijednostima proizvoda, ali vrijednosti njihovih proizvoda nee biti ograniene njihovim nadnicama. A to je najglavnije: vrijednosti, relativne vrijednosti ita i zlata, na primjer, bile bi odreene bez ikakvog obzira na vrijednost primijenjenog rada, tj. bez obzira na nadnice. Prema tome, odreivanje vrijednosti roba na osnovu relativnih koliina rada koje su u njima predstavljene, potpuno- se razlikuje od tautolokog metoda na osnovu kojeg se vrijednosti rob odreuju vrijednou r a d a ili nadnicom. No ovu taku osvijetliemo neto blie u daljem toku naeg istraivanja. Pri proraunavanju razmjenske vrijednosti neke robe m o r a m o koliini rada koja je na tu robu bila utroena u posljednjem procesu dodati koliinu rada koja je ranije bila apsorbirana u njenoj sirovini, zatim rad utroen na sudove, alate, maine i zgrade, koji su takoer potrebni za taj rad. Na primjer, vrijednost neke odreene koliine pamune pree je kristalizacija koliine r a d a koja je pamuku bila dodata u procesu predenja, koliine rada koja je prije toga bila opredmeena u samom pamuku, koliine rada opredmeene u uglju, mazivu i drugim utroenim pomonim materijama, koliine rada predstavljene u parnoj maini, vretenima, fabrikim zgradama, itd. Sredstva za proizvodnju u pravom smislu rijei, kao to su alati, maine, zgrade, u toku dueg ili kraeg perioda slue uvijek ponovo pri ponavljanju procesa proizvodnje. Ako bi ona odjednom bila utroena, kao to to biva sa sirovinama, onda bi njihova cijela vrijednost bila odjednom prenesena na robe u ijem proizvoenju uestvuju. Ali poto se, na primjer, vreteno troi tek postepeno, pravi se prosjean proraun, koji se zasniva na prosjenom trajanju vretena i njegovom prosjenom troenju u toku odreenog perioda, recimo u toku j e d n c j dana. Na taj nain izraunavamo koliko se od vrijednosti vretena prenosi na preu ispredenu u toku jednog dana, i koliko, prema tome, od ukupne koliine rada opredmeenog, recimo, u 134

funti pree otpada na rad koji je prije toga opredmeen u vretenu. Za nau sadanju svrhu nije potrebno da se na ovoj taki due zadravamo. Ako vrijednost neke robe odreuje koliina rada koja je utroena na njeno proizvoenje, moglo bi izgledati da neija roba ima tim veu vrijednost to je on ljeniji ili nevjetiji, j e r je tim vie vremena potrebno za izradu te robe. To bi, naravno, bila veoma alosna zabluda. Vi se- sigurno sjeate da sam upotrebljavao izraz drutveni rad, a taj izraz drutveni sadri mnoge momente. Kad kaemo da je vrijednost neke robe odreena koliinom rada koja je na nju utroena ili u njoj kristalizirana, onda imamo u vidu onu koliinu rada koja je potrebna za njeno proizvoenje u jednom datom drutvenom stanju, pod odreenim prosjenim uslovima drutvene proizvodnje, sa jednom datom drutvenom prosjenom intenzivnou i prosjenom umjenou primijenjenog rada. Kada je u Engleskoj parni razboj poeo da konkurira runom razboju, bilo je potrebno upola manje radnog vremena nego ranije da se odreena koliina pree pretvori u jedan arin pamune tkanine ili sukna. Jadni runi tka radio je sada 17 ili 18 sati dnevno umjesto 9 ili 10 sati koliko je radio ranije. Ali proizvod njegovog dvadesetsatnog rada predstavljao je sada samo 10 drutvenih radnih sati, ili 10 radnih sati drutveno potrebnih da bi se odreena koliina pree pretvorila u tkaninu. Proizvod njegovih 20 sati nije, prema tome, imao veu vrijednost od proizvoda njegovih preanjih 10 sati. Ako, dakle, koliina drutveno potrebnog rada opredmeenog u robama regulira njihove razmjenske vrijednosti, onda svako poveanje koliine rada potrebne za proizvoenje neke robe mora poveati njenu vrijednost, kao to i svako smanjenje mora da je snizi. Ako bi koliine rada potrebne za proizvodnju odreenih rob bile postojane, onda bi bile postojane i njihove relativne vrijednosti. Meutim, to nije tako. Koliina rada potrebna za proizvoenje neke robe mijenja se neprestano sa svakom promjenom u proizvodnoj snazi primijenjenog rada. to je vea proizvodna snaga rada, to se vie proizvoda izrauje u toku datog radnog vremena, a to je proizvodna 135

snaga raa nia, to se za isto vrijeme izrauje manje proizvoda. Ako bi se, na primjer, uslijed porasta stanovnitva ukazala potreba da se obrauje i manje plodna zemlja, onda bi ista koliina proizvoda mogla biti postignuta samo ako bi bila utroena vea koliina rada, i vrijednost poljoprivrednih proizvoda bi uslijed toga porasla. S druge strane, ako jedan jedini prelac, pomou modernih sredstava za proizvodnju, u toku jednog radnog dana preradi mnogo hiljada puta veu koliinu pamuka u preu nego to bi bio u stanju da za isto vrijeme isprede pomou kolovrata, onda je jasno da e sad svaka pojedina funta pamuka apsorbirati mnogo hiljada puta manje preleva rada nego ranije, te da e, prema tome, vrijednost koja je tokom predenja dodata svakoj funti pamuka biti mnogo hiljada p u t a manja nego ranije. Vrijednost pree razmjerno e se smanjiti. Ne uzimajui u obzir razlike u prirodnoj energiji i u steenoj radnoj Umjenosti raznih naroda, proizvodna snaga rada mora uglavnom da zavisi: Prvo, od prirodnih uslova rada, kao to su: plodnost zemlje, bogatstvo rudnika itd. Drugo, od sve veeg usavravanja drutvenih snaga rada koje proistiu iz proizvodnje u velikim razmjerama, iz koncentracije kapitala i kombinacije rada, iz dalje podjele rada, iz primjene maina i poboljanih metoda, iz primjene hemijskih i drugih prirodnih snaga, iz smanjivanja vremena i prostora pomou sredstava za vezu i saobraaj, kao i iz svih drugih pronalazaka pomou kojih nauka primorava prirodne snage da slue radu i na osnovu kojih se razvija drutveni ili kooperativni karakter rada. t o je vea proizvodna snaga rada, to je manje rada utroeno na odreenu koliinu proizvoda, dakle utoliko je manja vrijednost tog proizvoda, t o je manja proizvodna snaga rada, to je vie rada utroeno za istu koliinu proizvoda, dakle utoliko je vea njegova vrijednost. Prema tome, moemo postaviti kao opi zakon: Vrijednosti rob stoje u upravnoj razmjeri prema radnom vremenu utroenom pri njihovom proizvoenju, a u obrnutoj razmjeri prema proizvodnoj snazi primijenjenog raa. 136

Poto sam dosad govorio samo o vrijednosti, sad u dodati nekoliko rijei o cijeni, koja predstavlja naroiti oblik to ga uzima vrijednost. Uzeta sama po sebi, cijena nije nita drugo do novani izraz vrijednosti Na primjer, vrijednosti svih roba u Engleskoj izraene su cijenama u zlatu, dok su na kontinentu one izraene uglavnom cijenama u srebru. Vrijednost zlata ili srebra, kao i svih drugih roba, odreuje se koliinom r a d a potrebnom za njihovo dobijanje. Izvjesnu koliinu vaih nacionalnih proizvoda, u kojima je kristaliziran odreeni iznos vaeg nacionalnog rada, vi razmjenjujete za proizvode zemalja koje proizvode zlato i srebro, u kojima je opet 'kristalizirana odreena koliina njihova rada. Na taj nain, u stvari, putem trampe, vi se navikavate na to da vrijednost svih roba, odnosno odgovarajue koliine r a d a utroene na njih, izraavate zlatom i srebrom. Ako blie razmotrite novani izraz vrijednosti, ili, to je isto, pretvaranje vrijednosti u cijene, vidjeete da se tu radi o postupku kojim vi vrijednostima svih roba dajete nezavisan i homogen oblik, ili ih izraavate kao koliine jednakog drutvenog rada. Ukoliko je cijena samo novani izraz vrijednosti, Adam Smith joj je dao naziv natural prie 9 , a francuski fiziokrati 1 8 prix n11 cessaire* . Kakav je, dakle, odnos izmeu vrijednosti i triinih cijena, ili izmeu prirodnih cijena i triinih cijena? Svi znate da je trina cijena za sve robe iste vrste ista, ma koliko se razlikovali uslovi proizvodnje za pojedine proizvoae. Trina cijena izraava samo prosjenu koliinu drutvenog rada potrebnu da se trite pod prosjenim uslovima proizvodnje snabdije odreenom koliinom izvjesnog artikla. Ona se izraunava prema cijeloj masi robe jedne odreene vrste. prirodna cijena. Red. Predstavnici ekonomskog uenja 18. vijeka u Francuskoj koje je, suprotno merkantilizmu, izvor vika vrijednosti vidjelo ne u trgovini nego u proizvodnji, ali zemljinu rentu smatralo jedinim oblikom vika vrijednosti i stoga poljoprivredni rad jedinim proizvodnim radom. Red. 11 potrebna cijena. Red.
M

137

Utoliko se trina cijena robe podudara s njenom vrijednou. S druge strane, oscilacije trinih cijena as iznad as ispod vrijednosti ili prirodne cijene zavise od kolebanja ponude i tranje. Odstupanja trinih cijena od vrijednosti stalna su pojava, ali kako kae Adam Smith: Prirodna cijena predstavlja u neku ruku centralnu cijenu kojoj stalno tee cijene svih roba. Razne sluajnosti mogu ih ponekad podii znatno iznad tog centra, a ponekad opet oboriti ispod njega. Ali ma kakve bile okolnosti koje ih spreavaju da se smire u tom centru mirovanja i postojanosti, one ipak stalno tee k njemu. Ne mogu se sada uputati u podrobnije pretresanje ovog pitanja. Dovoljno je rei da e trine cijene rob, ak ponuda i tranja budu uravnoteene, odgovarati prirodnim cijenama tih rob, tj. njihovim vrijednostima koje su odreene odgovarajuim koliinama rada potrebnim za njihovo proizvoenje. Ali ponuda i tranja moraju stalno teiti kat uravnoteenju, iako se to dogaa samo tako to jedno kolebanje potire drugo, poveanje potire opadanje, i obrnuto. Ako biste, umjesto da promatrate samo dnevna kolebanja, analizirali kretanje trinih cijena za dui period, kao to je, na primjer, uradio g. Tooke u svojoj Istoriji cijena, onda biste zapazili da se kolebanja trinih cijena, njihova odstupanja od vrijednosti, njihovo dizanje i padanje meusobno paraliziraju i potiru, tako da se, bez obzira na uticaj monopola i nekih drugih modifikacija na koje se ovdje ne mogu osvrtati, sve vrste rob prodaju prosjeno po njihovim odgovarajuim vrijednostima ili prirodnim cijenama. Prosjeni periodi u toku kojih se kolebanja trinih cijena uzajamno potiru razliiti su za razliite vrst rob, jer kod jedne vrste lake polazi za rukom da se ponuda prilagodi tranji nego kod neke druge. Ako se, dakle, openito govorei i obuhvaajui neto dui period, sve vrste roba prodaju po njihovim odgovarajuim vrijednostima, onda je besmislica pretpostavljati da profit, ne profit u pojedinanim sluajevima, nego stalni i u razliitim granama uobiajeni profit, proistie iz dodatka na cijene rob ili od prodaje rob po cijeni iznad njihovih vrijednosti. Besmislenost takvog shvaanja postaje oigledna im ga uopimo. Sve ono to bi neko stalno zaraivao kao 138

prodava, stalno bi gubio kao kupac. Nita ne bi znailo ni tvrenje da ima ljudi koji su kupci a da nisu prodavci, ili potroai a da nisu proizvoai. Ono to ovi ljudi plaaju proizvoaima, morali bi najprije da od njih besplatno prime. Ako neki ovjek od vas najprije uzme novac, a zatim vam ga vraa kupujui vau robu, vi se nikad neete obogatiti to ete tom istom ovjeku preskupo prodavati vau robu. Poslovanje ovakve vrste moglo bi da .smanji gubitak, ali nikada ne bi pridonijelo ostvarivanju neke dobiti. Prema tome, da biste mogli objasniti opu prirodu pro fita, morate polaziti od postavke da se robe prosjeno prodaju po njihovim stvarnim vrijednostima i da profiti potiu iz prodaje rob po njihovim vrijednostima, fj. razmjerno koliini u njima opredmeenog rada. Ako profit ne moete objasniti ovom pretpostavkom, onda ga uope ne moete objasniti. To izgleda paradoksalno i protivno svakodnevnom iskustvu. Paradoksalno izgleda i da se Zemlja okree oko Sunca i da se voda sastoji od dva vanredno lako zapaljiva plina. Nauna istina uvijek je paradoksalna s gledita svakidanjeg iskustva, koje uoava samo varljivi izgled stvari. VII RADNA SNAGA Poto smo dosad ukoliko je to na ovako letimian nain bilo mogue analizirati prirodu vrijednosti, vrijednosti ma koje robe, moramo obratiti panju na specifinu vrijednost rada. I ovdje vas opet moram iznenaditi jednim prividnim, paradoksom. Svi ste vi vrsto uvjereni da ono to dnevno prodajete jeste va rad; da rad, p r e m a tome, ima cijenu, a poto je cijena neke robe samo novani izraz njene v r i j e d e nosti, to sigurno mora postojati i neto kao vrijednost rada. Meutim, ne postoji nita slino, to se u obinom smislu te rijei zove vrijednost rada. Vidjeli smo da koliina potrebnog rada kristalizirana u nekoj robi obrazuje njenu vrijednost. Kako bismo sad, primjenjujui taj pojam vrijednosti, mogli da odredimo vrijednost, recimo, jednog desetsatnog radnog dana? Koliko rada sadri taj radni dan? Deset sati rada. Rei o vrijednosti jednog desetsatnog radnog dana da je jednaka desetsatnom radu, ili koliini rada koja je u njemu sadrana, 139

znailo bi tautologiju, tavie besmislicu. Naravno, im jedanput pronaemo pravi ali skriveni smisao izraza vrijednost raa; biemo u stanju da objasnimo ovu iracionalnu i, reklo bi se, nemoguu primjenu vrijednosti, isto onako kao to smo u stanju da objasnimo prividno ili isto fenomenalno kretanje nebeskih tijela poto smo jedanput saznali njihovo stvarno kretanje. - Ono to radnik prodaje nije neposredno njegov rad, nego je njegova radna snaga koju on prolazno stavlja kapitalistu na raspolaganje. To je tim prije tako to ne znam da li engleski zakon, ali svakako neki zakoni na kontinentu utvruju maksimalno vrijeme za koje neko moe prodavati svoju radnu snagu. Ako bi bilo dozvoljeno da se radna snaga prodaje na neogranieno vrijeme, onda bi ropstvo odmah ponovo bilo uspostavljeno. Ako bi takva prodaja obuhvaala, na primjer, itavo trajanje radnikova ivota, on bi se tog asa pretvorio u doivotnog roba svoga gospodara. Jedan od najstarijih ekonomista i najoriginalnijih filozofa Engleske Thomas Hobbes ve u svom Levijatanu 12 instinktivno doao do ove ake, koju su svi njegovi nasljednici previdjeli. On kae: Vrijednost (value or worth) nekog ovjeka jeste, kao i kod svih drugih stvari, njegova cijena, a to e rei onoliko koliko se daje za upotrebu njegove snage. Ako poemo od ove osnove, biemo u mogunosti da odredimo vrijednost rada onako kako je odreujemo i kod svih drugih rob. Ali prije nego to to uradimo, mogli bismo zapitati: kako dolazi do te udnovate pojave da na tritu nalazimo grupu kupaca koji posjeduju zemlju, maine, sirovine, ivotna sredstva, a sve su to, osim zemlje u njenom neobraenom stanju, proizvodi rada, dok na drugoj strani nalazimo grupu prodavaa koji nemaju nita da prodaju osim svoju radnu snagu, svoje radne ruke i svoj mozak. Kako to da jedna grupa stalno kupuje do bi pravila profit i bogatila se, dok druga grupa stalno prodaje da bi zaradila sredstva za svoje izdravanje?
11 Levijatan ili vrsta, oblik i mo jedne- crkvene i graanske zajednice. (Levijatan ime morskog udovita iz Biblije, Otkrivenje Ivanovo.) Red.

Istraivanje tog pitanja pretvorilo bi se u istraivanje onoga to ekonomisti nazivaju prethodnom ili prvobitnom akumulacijom, a to bi trebalo da se zove prvobitnom eksproprijacijom. Vidjeli bismo da ta takozvana prvobitna akumulacija ne znai nita drugo nego niz istorijskih procesa koji su se zavrili raspadanjem prvobitnog jedinstva koje je postojalo izmeu radnog ovjeka i njegovih sredstava za rad. Ali takvo istraivanje prelazi okvire moje sadanje teme. Kad je odvajanje radnog ovjeka od sredstava za rad jednom ve izvreno, onda e se ovakvo stanje odrati i na sve irem stupnju reproducirati dokle god ga jedan novi i temeljiti prevrat u nainu proizvodnje opet ne obori i ponovo ne uspostavi prvobitno jedinstvo u novom istorijskom obliku, t a je dakle vrijednost radne snage? Kao i vrijednost svake druge robe, vrijednost radne snage odreuje se koliinom rada potrebnog za njeno proizvo-enje. ovjekova radna snaga postoji samo u njegovoj ivoj linosti. Da bi mogao da odraste i da se odri u ivotu, ovjek mora da potroi izvjesnu koliinu ivotnih sredstava. Ali ovjek se, kao god i maina, troi i m o r a biti zamijenjen drugim ovjekom. Zato mu je, osim koliine ivotnih sredstava koju zahtijeva njegovo vlastito izdravanje potrebna jo i druga koliina ivotnih sredstava da bi mogao da odgoji.izvjestan broj djece koja treba da ga zamijene na tritu rada i da ovjekovjee radniki rod. Nadalje, da bi radnik mogao da razvije svoju radnu snagu i da stekne izvjesnu vjetinu, on mora utroiti dalju koliinu vrijednosti. Za nau svrhu bie dovoljno ako uzmemo u obzir samo prosjean rad, iji su trokovi oko odgoja i kolovanja neznatne veliine. I p a k u iskoristiti ovu priliku da bih konstatirao: kao to su trokovi za proizvodnju radnih snaga razliitog kvaliteta razliiti, isto tako razliite moraju biti i vrijednosti radnih snaga zaposlenih u razliitim granama proizvodnje. Prema tome, zahtjev za jednakom nadnicom zasniva se na zabludi i ostaje pusta elja koja se nikad nee ispuniti. On je plod onog lanog i plitkog radikalizma koji prihvaa pretpostavke, ali bi htio da izbjegne zakljuke. Na osnovi najamnog sistema vrijednost radne snage odreuje se kao i vrijednost svake druge robe; a poto razne vrste radne snage imaju razliite vrijednosti, ili iziskuju razliite koliine r a d a za svoju proizvod141

140

nju, to one moraju na tritu r a d a da postignu i razliite cijene. Zahtijevati jednaku ili ak pravinu nagradu, na osnovi najamnog sistema, isto je to i zahtijevati slobodu na osnovi . sistema ropstva. Nije rije o tome ta vi smatrate pravilnim ili pravinim. Pitanje se sastoji u ovom: to je pri odreenom sistemu proizvodnje potrebno i neizbjeno? . Poslije svega reenoga izlazi da se vrijednost radne snage odreuje vrijednou ivotnih sredstava koja su potrebna da se radna snaga proizvede, razvije, odri i ovjekovjei. VIII PROIZVOENJE VISKA VRIJEDNOSTI Pretpostavimo sad da proizvoenje prosjene koliine ivotnih sredstava potrebnih dnevno jednom radniku zahtijeva 6 sati prosjenog rada. Pretpostavimo, zatim, da je 6 sati prosjenog rada opredmeeno u koliini zlata ravnoj 3 ilinga. U tom sluaju e 3 ilinga biti cijena ili novani izraz dnevne vrijednosti radne snage tog ovjeka. Ako bi radio 6 sati dnevno, on bi dnevno proizvodio vrijednost koja bi bila dovoljna da moe kupiti prosjenu koliinu dnevno potrebnih mu ivotnih sredstava, odnosno da sebe kao radnika odri u ivotu. Ali taj na ovjek je najamni radnik. On stoga mora svoju radnu snagu prodati nekom kapitalistu. Ako je prodaje za 3 ilinga dnevno ili 18 ilinga nedjeljno, on je prodaje po njenoj vrijednosti. Pretpostavimo da je on prelac. Ako radi 6 sati dnevno, on e pamuku dnevno dodavati vrijednost od 3 ilinga. Ta..vrijednost koju on dnevno dodaje pamuku bila bi taan ekvivalent za nadnicu ili cijenu njegove radne snage koju on dnevno prima. Ali u tom sluaju kapitalistu ne bi pripao nikakav viak vrijednosti ili viak proizvoda. Tu smo, dakle, doli do sutine pitanja. Time to je kupio radnikovu radnu snagu i to plaa njenu vrijednost, kapitalist je, kao i svaki drugi kupac, stekao pravo da kupljenu robu troi ili upotrebljava. Radnu snagu ovjeka troimo ili upotrebljavamo dajui mu da radi, kao to troimo ili upotrebljavamo mainu stavljajui je u pogon. Prema tome, plaanjem dnevne ili nedjeljne vrijednosti radnikove radne snage kapitalist je stekao pravo da tu rad142

nu snagu upotrijebi, odnosno primorava da radi u toku cijelog dana ili nedjelje. Radni dan ili radna nedjelja imaju, naravno, odreene granice, ali njih emo kasnije poblie razmotriti. Zasad bih htio da skrenem vau panju na jedno odluujue pitanje. Vrijednost radne snage odreuje se koliinom rada koja je potrebna za njeno odravanje ili reprodukciju, ali upotreba te radne snage ograniena je samo radnikovom aktivnom energijom i fizikom snagom. Dnevna ili nedjeljna vrijednost radne snage sasvim je razliita od dnevnog ili nedjeljnog utroka te snage, kao god to su potpuno razliite stvari hrana potrebna nekom konju i vrijeme u toku kojega on moe da nosi jahaa. Koliina rada kojom je ograniena vrijednost radnikove radne snage nipoto ne predstavlja granicu za koliinu rada koju njegova radna snaga moe da obavi. Uzmimo, na primjer, naeg prelca. Da bi mogao svakog dana da reproducira svoju radnu snagu, on mora, kao to smo vidjeli, dnevno da reproducira vrijednost od 3 ilinga, a to ini radei dnevno 6 sati. Ali ga to ne spreava da radi po 10, ili 12, ili jo vie sati dnevno. Poto je platio dnevnu ili nedjeljnu vrijednost preleve radne snage, kapitalist je stekao pravo da tu radnu snagu upotrebljava preko cijelog dana ili nedjelje. On e stoga natjerati prelca da radi, recimo 12 sati dnevno. Dakle, prelac e morati da preko onih 6 sati, potrebnih za naknadu njegove nadnice ili vrijednosti njegove radne snage, radi jo 6 sati, koje u nazvati satima vika rada; ovaj viak rada bie opredmeen u viku vrijednosti i viku proizvoda. Ako, na primjer, na prelac svojim dnevnim estsatnim radom dodaje pamuku vrijednost od 3 ilinga, t j . vrijednost koja predstavlja taan ekvivalent njegove nadnice, onda e on dvanaestsatnim radom dodati pam u k u vrijednost od 6 ilinga i proizvesti odgovarajui viak pree. Poto je on svoju radnu snagu prodao kapitalistu, to cijela vrijednost proizvoda koji je stvorio pripada kapitalistu, tom privremenom vlasniku njegove radne snage. Dakle, predujmljujui 3 ilinga, kapitalist realizira vrijednost od 6 ilinga, jer mu se za vrijednost koju je predujmio, a u kojoj je kristalizirano 6 radnih sati, uzvraa vrijednost u kojoj je kristalizirano 12 radnih sati. Ponavljajui svakog d a n a isti
143

proces, kapitalist e dnevno preujmljivati 3 ilinga i dnevno trpati u dep 6 ilinga, od kojih jedna polovina opet ide na isplatu nadnice, dok druga obrazuje viak vrijednosti, za koji kapitalist ne plaa nikakav ekvivalent. To i jeste onaj nain razmjene izmeu kapitala i rada na kojem se zasniva kapitalistika proizvodnja, odnosno najamni sistem, i koji mora stalno rezultirati u reprodukciji radnika kao radnika, i kapitalista kao kapitalista. Ako svi ostali uslovi ostanu jednaki, stopa vika vrijednosti zavisie od razmjere izmeu onog dijela radnog dana koji je potreban za reprodukciju vrijednosti radne snage i vika vremena ili vika rada koji se obavlja za kapitalista. Ona e, prema tome, zavisiti od stepena u kojem je radni dan produien preko onog vremena kada radnik svojim radom samo reproducira vrijednost svoje radne snage, odnosno samo naknauje svoju nadnicu. IX VRIJEDNOST RADA Sad se m o r a m o vratiti izrazu vrijednost ili cijena rada*. Vidjeli smo da taj izraz, u stvari, znai samo vrijednost radne snage mjerene vrijednou rob potrebnih za njeno odravanje. Ali poto' radnik svoju .nadnicu prima poslije obavljenog rada, a osim toga zna da je to to on kapitalistu stvarno daje njegov rad, to mu vrijednost ili cijena njegove radne snage nuno mora izgledati kao cijena ili vrijednost samog njegovog rada. Ako cijena njegove radne snage iznosi 3 ilinga, u kojima je opredmeeno 6 sati rada, a ako on radi 12 sati, onda je neizbjeno da on ta 3 ilinga smatra vrijednou ili cijenom 12 radnih sati, mada je tih 12 radnih sati opredmeeno u vrijednosti od 6 ilinga. Iz toga proistiu dva zakljuka: Prvo. Vrijednost ili cijena radne snage dobi ja izgled cijene ili vrijednosti samog rada, mada su, strogo uzevi, vrijednost i cijena rada besmisleni izrazi. Drugo. Mada se samo jedan dio radnikovog dnevnog r a d a sastoji od plaenog, a drugi dio od neplaenog rada, i mada taj neplaeni r a d ili viak rada sainjava fond iz kojega se obrazuje viak vrijednosti ili profit, ipak to izgleda kao da je cijeli rad bio plaeni rad.
144

Ovim varljivim vanjskim izgledom razlikuje se najamni rad od drugih istorijskih oblika rada. Na osnovi najamnog sistema i neplaeni r a d izgleda kao da je plaen. Kod roba, naprotiv, ak i plaeni dio njegova rada izgleda kao da je neplaen. Naravno, da bi mogao raditi, rob mora da ivi, i jedan dio njegovog radnog dana odlazi- na naknadu vrijednosti njegovog vlastitog odravanja. Ali poto izmeu njega i njegovog gospodara ne postoje poslovni odnosi, niti izmeu obje stranke dolazi do bUo kakvih kupoprodajnih radnja, to cijeli njegov r a d izgleda da je zabadava. Uzmite, na drugoj strani, seljaka-kmeta, onakvog kakav je, moglo bi se rei, jo do jue postojao na cijelom istoku Evrope. Taj je seljak radio, recimo, 3 dana za sebe, na svojoj vlastitoj ili dodijeljenoj mu njivi, a 3 naredna dana je prinudno obavljao besplatan rad na imanju svog spahije. Ovdje su, dakle, plaeni i neplaeni dijelovi rada bili vidljivo odijeljeni, odijeljeni i vremenski i prostorno; i nai liberali bili su prepuni moralnog negodovanja pred apsurdnom idejom da se neko moe natjerati da radi zabadava. Meutim, radio neko 3 dana u nedjelji za sebe, na svojoj vlastitoj njivi, a 3 dana besplatno na imanju svog spahije, ili radio on za sebe 6 sati dnevno u fabrici ili radionici, a 6 sati za svoga poslodavca, izlazi na isto, mada su u posljednjem sluaju dijelovi plaenog i neplaenog rada neodjeljivo meusobno povezani i priroda cijele transakcije potpuno maskirana time to postoji ugovor i isplata koja se vri kraj e m nedjelje. Besplatan r a d pojavljuje se u jednom sluaju kao dobrovoljan, a u drugom kao prinudan rad. U tome je sva razlika. Kad budem upotrebljavao izraz vrijednost rada, upotrebljavau ga samo kao popularni, uobiajeni termin za vrijednost radne snage. X PROFIT SE OSTVARUJE PRODAJOM ROBE PO NJENOJ VRIJEDNOSTI Pretpostavimo da je prosjeni radni sat opredmeen u vrijednosti ravnoj 6 pensa, odnosno da je 12 prosjenih radnih sati opredmeeno u vrijednosti od 6 ilinga. Pretpostavimo, zatim, da je vrijednost rada ravna 3 ilinga, ili proizvodu
10 Ekonomski spisi

145

estsatnog rada. Uzmemo li sad da su u sirovinama, mainama itd., utroenim pri proizvodnji neke robe, opredmeena 24 prosjena radna sata, onda bi njihova vrijednost iznosila 12 ilinga. Ako bi povrh toga radnik najmljen od strane kapitalista tim sredstvima za proizvodnju dodao J2 sati rada, onda bi tih 12 sati bilo opredmeeno u dodatnoj vrijednosti od 6 ilinga. Ukupna vrijednost proizvoda iznosila bi, dakle, 36 sati opredmeenog rada i bila bi ravna 18 ilinga. Ali, poto bi vrijednost rada, ili nadnica isplaena radniku, iznosila samo 3 ilinga, to kapitalist ne bi platio nikakav ekvivalent za 6 sati vika r a d a to ga je radnik obavio i koji je opredmeen u vrijednosti te robe. Prodajui robu po njenoj vrijednosti od 18 ilinga, kapitalist bi, prema tome, realizirao vrijednost od 3 ilinga, za koju nije platio nikakav ekvivalent. Ta 3 ilinga sainjavala bi viak vrijednosti ili profit koji on trpa u svoj dep. Prema tome, kapitalist ne realizira profit od 3 ilinga time to svoju robu prodaje po cijeni iznad njene vrijednosti, ve time to je prodaje po njenoj stvarnoj vrijednosti. Vrijednost robe odreena je ukupnom koliinom rada koja je u njoj sadrana. Ali dio te koliine rada opredmeen je u vrijednosti za koju je plaen ekvivalent u vidu nadnice, dok je drugi dio opredmeen u vrijednosti za koju nije plaen nikakav ekvivalent. Jedan dio rada koji roba sadri je plaeni rad, a drugi dio je neplaeni rad. Prema tome, prodajui robu po njenoj vrijednosti, t j . kao kristalizaciju ukupne koliine rada koja je za nju utroena, kapitalist je neizbjeno mora prodati s profitom. On ne prodaje samo ono za ta je platio ekvivalent, on prodaje i ono to ga nita nije kotalo, iako je to kotalo rada njegovog radnika. Trokovi kapitalista za neku robu i njeni stvarni trokovi razliite su stvari. Zato ponavljam da se normalni i prosjeni profiti ne postiu prodajom robe iznad njene vrijednosti, nego prodajom robe po njenoj stvarnoj vrijednosti. XI RAZLIITI DIJELOVI NA KOJE SE RASPADA VISAK VRIJEDNOSTI Viak vrijednosti, ili onaj dio ukupne vrijednosti robe u kojem je opredmeen viak rada ili radnikov neplaeni rad, 146

ja nazivam profit. Cio iznos tog profita ne trpa u dep industrijski kapitalist. Monopol na zemlju prua zemljovlasniku mogunost da uzme dio tog vika vrijednosti u vidu rente, bilo zbog toga to se zemlja koristi za poljoprivredu, za graevine ili eljeznice, bilo u neku drugu proizvodnu svrhu. S druge strane, injenica to posjedovanje sredstava za rad omoguuje industrijskom kapitalistu da proizvodi viak vrijednosti, ili, to izlazi na isto, da prisvaja odreznu koliinu neplaenog rada, sama ta injenica omoguuje vlasniku sredstava za rad koja on u cijelosti ili jelimino pozajmljuje industrijskom kapitalistu, omoguuje, jednom rijei, kapitalistu-zajmodavcu da drugi dio tog vika vrijednosti trai pod vidom kamata za sebe, tako da industrijskom kapitalistu kao takvom preostaje samo ono to se naziva industrijskim ili komercijalnim profitom. Koji zakoni reguliraju tu raspodjelu ukupnog iznosa vika vrijednosti na te tri kategorije ljudi to pitanje je potpuno van nae teme. Meutim, ve i iz toga to je dosad bilo izloeno proizlazi: Renta, kamata i industrijski profit samo su razliiti nazivi za razliite dijelove vika vrijednosti robe ili u njoj opredmeenog neplaenog rada, i oni u jednakoj mjeri proistiu iz ovog izvora i jedino iz njega. Oni ne proistiu iz zemlje kao takve, ni iz kapitala kao takvog, ve zemlja i kapital pruaju svojim vlasnicima mogunost da dobiju odgovarajue udjele iz vika vrijednosti koji industrijski kapitalist cijedi iz radnika. Za samog radnika je od sporednog znaaja pitanje da li taj viak vrijednosti, koji je rezultat njegovog vika rada ili neplaenog rada, u cijelosti trpa u dep industrijski kapitalist, ili taj industrijski kapitalist mora dijelove toga vika vrijednosti da pod nazivom rente ili kamate plaa dalje treim licima. Pretpostavimo da industrijski kapitalist upotrebljava samo svoj vlastiti kapital i da je on sam ujedno i vlasnik zemljita. U tom sluaju bi cio viak vrijednosti iao u njegov dep. Industrijski kapitalist je ono lice koje iz radnika neposredno cijedi taj viak vrijednosti, bez obzira na to koji e dio tog vika vrijednosti on biti u stanju da konano zadri za sebe. Stoga oko tog odnosa izmeu industrijskog kapitalista i najamnog radnika okree se itav najamni sistem i i10*

147

tav savremeni sistem proizvodnje. Zato neki od graana koji su uzeli uea u naoj diskusiji nisu bili u pravu kad su pokuali da stvari uljepaju, te da taj osnovni odnos izmeu industrijskog kapitalista i radnika tretiraju kao sporedno pitanje, mada su bili u pravu kad su tvrdili da se, pod izvjesnim okolnostima, poveanje cijena moe odraziti u veoma nejednakom stupnju na industrijskog kapitalista, zemljovlasnika, na novarskog kapitalista, pa, ako hoete, i na primaoca poreza. Ali iz dosadanjih izlaganja proizlazi jo i neto drugo. Onaj dio vrijednosti robe koji predstavlja samo vrijednost sirovina, maina, jednom rijei samo vrijednost utroenih sredstava za proizvodnju, uope ne stvara nikakav dohodak, ve jedino naknauje kapital. Ali, bez obzira na to, nije tano da se drugi dio robne vrijednosti koji obrazuje dohodak, ili koji moe biti isplaen u vidu nadnice, profita, rente, kamate, konstituira od vrijednosti nadnice, vrijednosti rente, vrijednosti profita itd. Nadnicu emo za sada ostaviti na stranu, pa emo samo razmatrati industrijski profit, kamatu i rentu. Maloas smo vidjeli da se viak vrijednosti koji je sadran u robi, ili onaj dio njene vrijednosti u kome je opredmeen neplaeni rad, rastvara na razliite dijelove sa tri razliita imena. Ali bilo bi protivno istini kad bi se reklo da je vrijednost robe sastavljena ili obrazovana od zbira samostalnih vrijednosti ta tri sastavna dijela. Ako je jedan radni sat opredmeen u vrijednosti od 6 pensa, ako radni dan radnika iznosi 12 sati, ako je polovina tog vremena neplaeni rad, onda e viak rada dodati robi ' viak vrijednosti od 3 ilinga, tj. vrijednost za koju nije plaen nikakav ekvivalent. Taj viak vrijednosti od 3 ilinga sainjava ukupni fond koji industrijski kapitalist moe da podijeli, u bilo kojim razmjerima, sa zemljovlasnikom i zajmodavcem. Vrijednost ta 3 ilinga sainjava granicu vrijednosti koju oni imaju da izmeu sebe podijele. Ali industrijski kapitalist ne moe vrijednosti robe dodati proizvoljnu vrijednost za svoj profit, kojoj se zatim dodaje dalja vrijednost za zemljovlasnika itd., tako da bi zbroj te tri proizvoljno utvrene vrijednosti sainjavao ukupnu vrijednost. Iz toga, dakle, vidite koliko je varljivo ono uobiajeno miljenje koje 148

rastvaranje neke date vrijednosti na tri dijela brka sa obrazovanjem te vrijednosti putem sabiranja tri samostalne vrijednosti, pretvarajui na taj nain ukupnu vrijednost iz koje potiu renta, profit i kamata u proizvoljnu veliinu. Ako je ukupni profit to ga dobija neki kapitalist ravan 100 f. st., onda tu sumu, promatranu kao apsolutnu veliinu, nazivamo masom profita. Ali ako izraunamo odnos u kome tih 100 f. st. stoje prema predujmljenom kapitalu, onda tu relativnu veliinu nazivamo profitnom stopom. Oigledno je da ta profitna stopa moe biti izraena na dva naina. Pretpostavimo da su 100 f. st. kapital koji je bio predujmljen za nadnice. Ako proizvedeni viak vrijednosti takoer iznosi 100 f. st. a to bi nam pokazivalo da se polovina radnikovog radnog dana sastoji od neplaenog rada pa ako taj profit mjerimo vrijednou kapitala predujmljenog za nadnice, onda bismo rekli da profitna stopa iznosi 100%, poto je predujmljena vrijednost bila 100, a realizirana vrijednost 200. S druge strane, ako ne razmatramo samo kapital predujmljen za nadnicu, ve ukupni iznos predujmljenog kapitala, recimo 500 f. st., od kojih 400 f. st. predstavlja vrijednost sirovina, maina itd., onda bismo rekli da profitna stopa iznosi samo 20%, jer profit od 100 f. st. ne bi iznosio vie od jedne petine predujmljenog ukupnog kapitala. Prvi nain izraavanja profitne stope jeste jedini koji vam pokazuje stvarni odnos izmeu plaenog i neplaenog rada, stvarni stupanj eksploatacije rada (dozvolite mi da upotrijebim ovu francusku rije). Drugi nain izraavanja je u svakodnevnoj upotrebi i stvarno je pogodan za izvjesne svrhe. U svakom sluaju on je veoma koristan za prikrivanje stupnja u kom kapitalist cijedi besplatan rad iz radnika. U napomenama koje jo m o r a m uiniti upotrebljavau rije profit za ukupnu sumu vika vrijednosti to ga kapitalist cijedi bez ikakvog obzira na diobu tog vika vrijednosti izmeu raznih sudionika, a tamo gdje u upotrebljavati izraz profitna stopu* uvijek u profit mjeriti prema vrijednosti kapitala predujmljenog za nadnice. 149

\
\

XII OPCI ODNOS IZMEU PROFITA, NADNICA I CIJENA Ako od vrijednosti neke robe oduzmemo vrijednost koja naknauje vrijednost sirovina i drugih sredstava za proizvodnju utroenih za tu robu, tj. ako od nje oduzmemo vrijednost koja predstavlja u robi sadrani minuli rad, onda e ostatak njene vrijednosti biti sveden na koliinu rada koju je dodao radnik u posljednjem procesu proizvodnje. Ako taj radnik dnevno radi 12 sati, i ako se 12 sati prosjenog rada kristalizira u koliini zlata jednakoj 6 ilinga, onda e ta dodata vrijednost od 6 ilinga biti jedina vrijednost koju je njegov rad stvorio. Nju odreuje radnikovo radno vrijeme, i ona predstavlja jedini fond iz koga obojica, i radnik i kapitalist, mogu da dobiju svoje odgovarajue udjele ili dividende, ona predstavlja jedinu vrijednost koja moe biti podijeljena jna nadnicu i profit. Oigledno je da se sama ta vrijednost nee mijenjati zbog razliitih razmjera u kojima mogu da je izmeu sebe podijele obje stranke. Na toj injenici ne bi se nita izmijenilo ni onda kad bismo umjesto jednog radnika uzeli cjelokupno radniko stanovnitvo, recimo 12 miliona radnih dana umjesto jednog radnog dana. Poto kapitalist i radnik mogu izmeu sebe podijeliti samo tu ogranienu vrijednost tj. vrijednost mjerenu radnikovin* ukupnim radom, to e jedan od njih primiti utoliko vie ukoliko e manje pripasti drugome, i obrnuto; im je data odreena koliina, jedan njen dio moe se za toliko poveati za koliko se drugi smanjuje. Ako se mijenja nadnica, profit' e s mijenjati u suprotnom pravcu. Ako nadnica pada, profit e rasti; a ako nadnica raste, profit e padati. Ako radnik, prema naoj ranijoj pretpostavci, prima 3 ilinga, tj. polovinu vrijednosti koju je proizveo, ili ako bi se cio njegov radni dan sastojao pola od plaenog, a pola od neplaenog rada, profitna stopa iznosila bi 100%, jer bi kapitalist takoe primao 3 ilinga. Ako bi radnik primao samo 2 ilinga, ili ako bi samo jednu treinu cijelog dana radio za sebe, kapitalist bi primao 4 ilinga, i profitna stopa iznosila bi 200%. Ako bi radnik primao 4 ilinga, kapitalist bi primao samo 2, i profitna stopa pala bi na 50%; ali sve te promjene ne bi 150

uticale na vrijednost robe. Ope poveanje nadnice dovelo bi, prema tome, do opadanfa ope profitne stope, no ne bi uticale na vrijednost. No iako su vrijednosti roba, koje u krajnjoj liniji moraju da reguliraju njihove trine cijene, iskljuivo odreene ukupnim koliinama rada koji je u njima predstavljen, a ne diobom te koliine na plaeni i neplaeni rad, to iz ovoga nipoto ne proizlazi da vrijednosti pojedinih roba ili robnih koliina koje su bile proizvedene, na primjer u toku 12 sati, ostaju postojane. Broj ili masa roba proizvedenih u datom radnom vremenu ili pomou date koliine rada zavisi od proizvodne snage primijenjenog rada, a ne od njegovog trajanja ili duine. Pri jednom stupnju proizvodne snage predenja moglo bi se, na primjer, u toku radnog dana od 12 sati proizvesti 12 funti pree, a pri niem stupnju proizvodne snage samo 2 funte. Ako bi sad dvanaestsatni prosjeni rad bio u prvom sluaju opredmeen u vrijednosti od 6 ilinga, onda bi 12 funti pree stajalo 6. ilinga, a u drugom sluaju bi 2 funte pree stajale takoer 6 ilinga. Jedna funta pree stajala bi, prema tome, u prvom sluaju 6 pensa, a u drugom 3 ilinga. Ta razlika u cijenama proisticala bi iz razlike u proizvodnim snagama primijenjenog rada. Pri veoj proizvodnoj snazi bio bi u 1 funti pree opredmeen 1 radni sat, dok bi pri manjoj proizvodnoj snazi u njoj bilo opredmeeno 6 radnih sati. Cijena 1 funte pree iznosila bi u prvom sluaju samo 6 pensa, mada bi nadnica bila relativno visoka, a profitna stopa niska, dok bi u drugom sluaju iznosila 3 ilinga, mada bi nadnica bila niska, a profitna stopa visoka. To bi bilo zato tako to se cijena funte pree regulira ukupnom koliinom na nju utroenog rada, a ne razmjernom diobom te ukupne koliine na plaeni i neplaeni rad. injenica koju sam maloas spomenuo, da visoko plaeni rad mo proizvoditi jeftine, a nisko plaeni rad da moe proizvoditi skupe robe, gubi na taj nain svoj paradoksalni izgled. Ona je samo izraz opeg zakona da se vrijednost robe regulira koliinom na nju utroenog rada, ali ta koliina na nju utroenog rada je potpuno zavisna od proizvodne snage primijenjenog rada, pa e se stoga mijenjati sa svakom promjenom u proizvodnosti rada.
151

XIII NAJVANIJI POKUAJI DA SE POSTIGNE POVIENJE NADNICA ILI SPRIJEI NJIHOVO SNIAVANJE Sada emo paljivo razmotriti najvanije sluajeve u kojima se ine pokuaji za poveanje nadnica ili se prua otpor njihovom obaranju. 1) Vidjeli smo da je vrijednost radne snage, ili, kako se to obino kae, vrijednost rada, odreena vrijednou ivotnih sredstava, ili koliinom rada potrebnom za njihovo proizvoenje. Ako bi, dakle, u nekoj odreenoj zemlji vrijednost svakodnevnih ivotnih sredstava jednog radnika predstavljala 6 radnih sati i bila izraena u iznosu od 3 ilinga, onda bi radnik imao da radi 6 'sati dnevno da bi proizveo ekvivalent za svoje svakodnevno izdravanje. Ako 4 cio radni dan trajao 12 sati, kapitalist bi radnikti, plaajui mu 3 ilinga, platio vrijednost njegova rada. Polovina radnog dana bila bi neplaeni rad, i profitna stopa iznosila bi 100%.. No pretpostavimo sada da e, uslijed smanjenja proizvodnosti, biti potrebno vie rada da bi se proizvela, recimo, ista koliina poljoprivrednih proizvoda, tako da bi se cijena prosjenih dnevnih ivotnih sredstava podigla od 3 na 4 ilinga. U tom sluaju porasla bi vrijednost rada za jednu treinu ili za 33%%. Da bi bio proizveden ekvivalent za radnikovo dnevno izdravanje koje bi odgovaralo njegovom preanjem ivotnom standardu, bilo bi potrebno 8 sati radnog dana. Prema tome bi viak rada od 6 sati pao na 4, a profitna stopa od 100 na 50%. Ako bi radnik sada zahtijevao povienje nadnice, on bi, u stvari, samo zahtijevao da dobije poveanu vrijednost svoga rada, isto onako kao to i svaki drugi prodava robe, im trokovi njegove robe porastu, nastoji da naplati njenu povienu vrijednost. Ako se nadnica nije poveala, ili bar ne toliko da bi mogla naknaditi poveane vrijednosti ivotnih sredstava, cijena rada pala bi ispod vrijednosti rada i radnikov standard ivota bi se pogorao. Ali bi promjena mogla nastati i u suprotnom pravcu. Uslijed poveane proizvodnosti rada, mogla bi ista koliina prosjenih dnevnih ivotnih sredstava da padne od 3 na 2 ilinga, odnosno reprodukcija ekvivalenta za vrijednost dnevnih ivotnih sredstava iziskivala bi sada umjesto 6 sati rad152

nog dana samo 4 sata. Radnik bi sad bio u mogunosti da za 2 ilinga kupi isto onoliko ivotnih sredstava kao ranije za 3 ilinga. U stvari bi vrijednost raa pala, ali bi ta smanjena vrijednost komandirala istom koliinom ivotnih sredstava kao i ranije. Profit bi u tom sluaju porastao od 3 na 4 ilinga, a profitna stopa od 100 na 200%. Iako bi radnikov apsolutni standard ivota ostao isti, njegova relativna nadnica, a u vezi s tim i njegov relativni drutveni poloaj, uporeen s poloajem kapitalista, bio bi snien. Ako bi se radnik odupro tom sniavanju relativne nadnice, to bi bio samo pokuaj da sebi osigura udio u poveanoj proizvodnoj snazi svog vlastitog rada i da zadri svoj preanji relativni poloaj na drutvenoj ljestvici. Tako su engleski fabriki lordovi, poslije ukidanja itnih zakona, bezobzirno gazei najsveanija obeanja koja su dali za vrijeme agitacije protiv itnih zakona,13 oborili nadnice za 10%. Otpor radnika bio je isprva slomljen, ali zahvaljujui okolnostima, u koje sad ne mogu ulaziti, oni su tih izgubljenih 10% poslije povratili. 2) Vrijednost ivotnih sredstava, a prema tome i vrijednost rada, mogla bi ostati ista, ali bi, zbog prethodne promjene u vrijednosti novca mogle nastupiti promjene u njihovim novanim cijenama. Uslijed otkria bogatijih rudnika ili tome slino, proizvoenje, na primjer, dvije unce zlata ne bi sad stajalo vie rada nego ranije proizvoenje jedne unce. Vrijednost zlata smanjila bi se u tom sluaju za polovinu ili na 50%. Poto bi sad vrijednosti svih drugih rob bile izraene u dva puta veim novanim cijenama nego ranije, to isto bi se dogodilo i s vrijednou rada. Dvanaest radnih sati, izraenih ranije u 6 ilinga, bili bi sad izraeni u 12 ilinga. Ako bi radnikova nadnica ostala 3 ilinga umjesto da se povea na 6 ilinga, novana cijena njegova rada bila bi jednaka samo polovini vrijednosti njegova rada i njegov ivotni standard strahovito bi se pogorao. To bi se, u veoj ili manjoj mjeri, dogodilo i onda kad bi njegova nadnica i bila poviena, ali ne u razmjeri prema padu vrijednosti zlata. U ovakvom sluaju
Agitaciju je vodila Liga protiv itnih zakona, udruenje engleskin fabrikanata za borbu za ukidanje carine na ito od 1858. do 1849. Red.
13

153

nita se ne bi izmijenilo ni u proizvodnoj snazi rada, ni u ponudi i tranji, ni u vrijednosti. Nita se ne bi izmijenilo osim novanih naziva tih vrijednosti. Rei da radnik u takvom sluaju ne treba da insistira na razmjernom povienju nadnice, znailo bi rei da se on mora zadovoljiti time da bude plaen nazivima umjesto stvarima. Cijela dosadanja istorija dokazuje da su kapitalisti, kadgod bi dolo do takvog obezvreenja novca, svagda bili spremni da iskoriste takvu priliku i izigraju radnika. Jedna veoma velika kola politikih ekonomista uvjerava da je uslijed otkria novih nalazita zlata, boljeg iskoritavanja srebrnih rudnika i jeftinijeg dovoza ive, vrijednost plemenitih metala opet pala. Time bi se moglo objasniti zato se na kontinentu svuda i u isto vrijeme ine pokuaji da se izvojuje povienje nadnice. 3) Dosad smo polazili od pretpostavke da radni dan ima odreene granice. Meutim, uzet sam po sebi, radni dan nema stalnih granica. Kapital stalno tei za tim da ga protegne do krajnje fiziki mogue duine, jer se time u jednakoj mjeri poveava i viak rada, a prema tome i profit koji iz njega proizlazi. Ukoliko kapitalu vie uspijeva da produi radni dan, utoliko veu koliinu tueg rada on sebi prisvaja. U toku XVII vijeka, pa ak i u prve dvije treine XVIII vijeka, desetsatni radni dan bio je normalni radni dan u cije14 loj Engleskoj. Za vrijeme antijakobinskog rata, koji je u stvari bio rat britanskih barona protiv britanskih radnih masa, slavio je kapital svoje orgije i produio radni dan od 10 na 12, 14, 18 sati. Malthus,15 na koga sigurno ne moe pasti ni najmanja sumnja da pati od neke plaljive sentimentalnosti, objavio je oko 1815. spis u kojem je izjavio da e, ako ovakvo stanje jo i dalje potraje, ivot nacije biti ugroen u samom svom korijenu. Nekoliko godina prije sveopeg uvoenja novopronaenih maina, oko 1765, izaao je u Engleskoj spis pod naslovom An Essay on Trade." Njegov ano14 Ratovi Engleske protiv velike francuske revolucije (1793. do 1815). Red. 15 Engleski pop i ekonomist koji je, dodue, kritizirao nejednaku razmjenu izmeu kapitala i najamnog rada, ali je bijedu radnike klase smatrao nunom, a kao lijek protiv nje preporuivao proletarijatu ogranienje raanja. Red. 14 Esej o industriji. Red.

nimni autor, zakleti neprijatelj radnike klase, deklamira o neophodnosti daljeg pomjeranja granica radnog dana. Izmeu ostalih sredstava za postizanje ove svrhe on predlae uvoenje domova raa, koji kako on to kae - treba da budu domovi utasa. A koliko bi imao da traje radni dan koji on propisuje za takve domove uasa*? Dvanaest sati, tano onoliko vremena koliko su 1832. kapitalisti, politiki ekonomisti i ministri proglaavali ne samo za postojee nego i za potrebno radno vrijeme za djecu ispod 12 godina. Prodajui svoju radnu snagu a pri sadanjem sistemu on to mora da radi radnik preputa kapitalistu potronju te snage, ali u okviru izvjesnih razumnih granica. Ne uzimajui u obzir njeno prirodno troenje, bn prodaje svoju radnu snagu da bi je odrao, a ne\da bi je uniti.-*. Pri prodaji svoje radne snage po njenoj dnevnoj ili nedjeljnoj vrijednosti podrazumijeva se da ta radna snaga nee ju toku jednog dana ili jedne nedjelje bili izloena troenju od 2. dana ili 2 nedjelje. Uzmite neku mainu u vrijednosti od 1000 f. st. Ako se ona istroi za 10 godina, ona e vrijednosti rob kod ijeg proizvoenja uestvuje dodavati godinje 100 f. st. Ako se istroi za 5 godina, ona e robama godinje dodavati 200 f. st., to e rei da vrijednost njenog godinjeg rabaenja stoji u obrnutoj razmjeri prema vremenu u toku kojeg je ona u upotrebi. Ali u tome se radnik razlikuje od maine. Maina se ne troi u potpuno istoj razmjeri u kojoj se upotrebljava. ovjek se, naprotiv, troi u mnogo veem stupnju nego to se to moe vidjeti iz prostog brojnog zbroja obavljenih radova. Kad radnici u svojim naporima da vrate radni dan na njegove preanje razumne dimenzije, ili tamo gdje ne mogu da izvojuju zakonsko utvrivanje normalnog radnog dana da sprijee pretjerani rad poveanjem nadnice, i to ne samo poveanjem u razmjeri prema duem vremenu koje se od njih trai nego u veoj razmjeri, oni time vre samo svoju dunost prema samima sebi i svome radu. Oni time samo stavljaju granice tiranskim uzurpacijama kapitala. Vrijeme je prostor za ljudski razvitak. ovjek koji ne raspolae slobodnim vremenom, iji je sav ivot, ne uzimajui u obzir isto fizike prekide potrebne za spavanje, uzimanje hrane 155

154

itd., zauzet radom za kapitalista, takav ovjek nii je od ivineta. Tjelesno slomljen i duhovno ogrubio on jc samo maina za proizvoenje tueg bogatstva. Pa ipak cijela istorija moderne industrije pokazuje da kapital, ako ne bude sprijeen, bezobzirno i nemilosrdno ide za tim da cijelu radniku klasu baci u to stanje krajnje degradacije. Produujui radni dan, kapitalist moe da plati i viu nadnicu pa da ipak snizi vrijednosti rada ako povienje nadnice ne odgovara poveanju koliine rada koju on cijedi iz radnika i ubrzanom razaranju radne snage koje bi time bilo izazvano. Ali do toga moe doi i na drugi nain. Vai buroaski statistiari rei e vam, na primjer, da je prosjena nadnica radnikih porodica u lankairskim fabrikama porasla. Oni zaboravljaju da je pod Dagernautove tokove" kapitala sada baen ne samo mukarac, glava porodice, nego i njegova ena a moda i troje i etvoro djece, i da poveanje njihove ukupne nadnice no odgovara ukupnom viku rada to ga kapitalisti cijede-iz te porodice. ak i pri odreenim granicama radnog dana, kao to danas ve postoje u svim industrijskim granama, koje potpadaju pod fabriko zakonodavstvo, moe povienje nadnice postati neophodno ve zbog toga da se odri preanji standard vrijednosti rada. Poveanjem intenziteta rada, ovjek se moe natjerati da u toku jednog sata utroi onoliko ivotne snage koliko je ranije utroio za dva sata. U industrijskim granama koje su potpale pod fabriko zakonodavstvo to je u izvjesnoj mjeri i ostvareno ubrzanjem hoda maina i poveanjem broja alatnih maina koje sada ima da nadgleda jedan radnik. Ako je poveanje intenziteta rada ili mase rada utroene u toku jednog sata u neku ruku usklaeno sa skraenjem radnog dana, onda e radnik jo uvijek biti u dobiti. Ali ako se ta granica prekorai, onda radnik u jednom obliku gubi to u drugom dobija, i 10 sati rada mogu na njega djelovati isto tako ubitano kao ranije 12 sati. Obuzdavajui tu tendenciju kapitala borbom za poveMarx ovde aludira na visoke dvokoUce u kojima je u sveane dane provoen ulicama grada Puri idol hinduskog boga Vinu-Dagernaut; vjerni su se bacali pod kola i ginuli pod njihovim tokovima. Red.
17

danje nadnice do razmjera koje bi odgovarale poveanom intenzitetu rada, radnik se samo odupire obezvreivanju svog rada i nazadovanju svog potomstva. 4) Svi vi znate da se kapitalistika proizvodnja iz razloga na kojima nema potrebe da se sad zaustavljamo kree u odreenim periodinim ciklusima. Ona prolazi kroz stanje zatija, postupnog oivljavanja, prosperiteta, i hiperprodukcije, krize i stagnacije. Trine cijene rob i trine stope profita slijede ovim fazama, as padajui ispod svog prosjeka, as diui se iznad njega. Ako promatrate cio Ciklus, vidjeete da jedno skretanje trinih cijena potire drugo i da se trine cijene rob, ako uzmete prosjek ciklusa, reguliraju njihovim vrijednostima. Pa lijepo. U fazi padanja trinih cijena, kao i u fazama krize i stagnacije, radniku prijeti sniavanje nadnice, ukoliko uope ne bude izbaen na ulicu. I da ne bi bio prevaren, on se ak i za vrijeme takvog padanja trinih cijena mora pogaati s kapitalistom za odgovarajuu razmjeru u kojoj je sniavanje nadnice postalo potrebno. Ako s ve u fazi prosperiteta, kad se prave ekstraprofiti, radnik ne bi borio za povienje nadnice, onda on u prosjeku jednog industrijskog ciklusa ne bi doao ni do svoje prosjene nadnice ili do vrijednosti svog rada. Bilo bi u najveoj mjeri protivno zdravom razumu zahtijevati od radnika, ija nadnica u nepovoljnim fazama ciklusa neizbjeno pada; da se odrekne tenje da u fazi prosperiteta naknadi svoju tetu. Openito reeno: vrijednosti svih rob realiziraju se samo putem izravnanja stalnih promjena u trinim cijenama, promjena koje proizlaze iz stalnih kolebanja ponuda i tranje. Na bazi savremenog sistema rad je samo roba kao i sve druge robe. Prema tome, da bi postigao prosjenu cijenu koja bi odgovarala njegovoj vrijednosti, rad mora da prolazi kroz ista takva kolebanja. Bilo bi apsurdno tretirati ga, s jedne strane, kao robu, a, s druge strane, zahtijevati da ne bude podvrgnut zakonima koji reguliraju cijene robe. Rob prima stalnu i odreenu koliinu sredstava za svoje izdravanje, dok je najamni radnik ne prima. Radnik mora nastojati da u jednom sluaju sebi obezbijedi povienje nadnice ve i stoga da bi u drugom sluaju dobio bar naknadu za njeno snienje. Ako bi se radnik pomirio 157

156

s tim da volju, diktate kapitalista prima kao neki trajni ekonomski zakon, on bi morao da dijeli svu bijedu roba, ali bez onog obezbijeenog opstanka Sto ga ima rob. 5) U svim sluajevima koje sam ovdje razmotrio, a oni predstavljaju 99 od sto sluajeva, vidjeli ste da borba za povienje nadnica ide u stopu za prethodnim promjenama, da je ona neizbjena posljedica prethodnih promjena u masi proizvoda, u proizvodnoj snazi rada, u vrijednosti rada, u vrijednosti novca, u trajanju ili intenzitetu iscjeivanog rada, u kolebanjima trinih cijena koje zavise od kolebanja ponude i tranje, i da odgovara raznim fazama industrijskog ciklusa; jednom rijei da je ona reakcija rada na prethodne akcije kapitala. Ako biste ovu borbu za povienje nadnica promatrali nezavisno od svih tih okolnosti, ako biste uzeli u obzir samo promjene u nadnicama, a sve ostale promjene iz kojih te promjene proistiu gubili iz vida, vi biste polazili od pogrene pretpostavke i doli biste do pogrenih zakljuaka. XIV BORBA IZMEU KAPITALA I RADA I NJENI REZULTATI 1) Poto smo pokazali da su- periodini otpor radnika protiv snienja nadnica i njihovi periodini pokuaji da postignu povienje nadnica neodvojivi od najamnog sistema, i da njih nalae sama injenica da je rad postao roba te je 1 otuda podvrgnut zakonima koji reguliraju ope kretanje cijena; poto smo, nadalje, pokazali da bi ope povienje nadnica imalo za posljedicu padanje ope profitne stope a da ne bi uticalo na prosjene cijene roba ili na njihove vrijednosti; poto smo sve to pokazali, na kraju se postavlja pitanje: koliko rad u toj neprekidnoj borbi s kapitalom ima izgleda na uspjeh? Mogao bih da odgovorim uopavajui stvar i da kaem da e se kod rada, kao i kod svih drugih roba, njegova triina cijena tokom vremena prilagoditi njegovoj vrijednosti; da e prema tome radnik, i pored svih poveanja i sniavanja, pored svega to god on poduzimao, ipak prosjeno primati samo vrijednost svog rada, koja se svodi na vrijednost 158

njegove radne snage odreene vrijednou ivotnih sredstava potrebnih za odravanje i reprodukciju te snage, dok se vrijednost ivotnih sredstava u krajnjoj liniji odreuje koliinom rada potrebnom za njihovo proizvoenje. AK postoje izvjesna naroita obiljeja kojima se vrijednost radne snage ili vrijednost rada odlikuje od vrijednosti svih drugih roba. Vrijednost radne snage obrazuju dva elementa jedan isto fiziki, a drugi istorijski ili drutveni. Njenu krajnju granicu odreuje fiziki,element, to znai: da bi mogla sebe da odri i reproducira, da bi mogla trajno da obezbijedi svoj fiziki opstanak, radnika klasa mora primati onoliko ivotnih sredstava koliko joj je za njen ivot i dalje mnoenje apsolutno neophodno. Vrijednost tih neophodnih ivotnih sredstava ini, dakle, krajnju granicu vrijednosti rada% S druge strane, i duina radnog dana ima takoer svoje krajnje, iako veoma rastegljive granice. Njena krajnja granica data je u radnikovoj tjelesnoj snazi. Ako dnevna iscrpenost njegove ivotne snage prekorai izvjestan stupanj, onda ona ne moe biti iznova iz dana u dan upotrebljavana. Ipak, kako ve rekoh, ta granica je veoma rastegljiva. Brza smjena slabanih i kratkovjenih generacija obezbijedie trite rada isto tako dobro kao i niz snanih i dugovjenih generacija. Pored tog isto fizikog elementa, vrijednost rada u svakoj zemlji odreuje i tradicionalni standard iivota. To nikako nije isto fiziki ivot; to je i zadovoljavanje izvjesnih potreba koje potiu iz drutvenih uslova u kojima ljudi ive i u kojima su odrasli. Engleski standard ivota moe da bude snien na irski standard ivota; standard ivota njemakog seljaka na standard letonskog seljaka. Koliko vanu ulogu u tom pogledu igraju istorijske tradicije i drutvene navike, moete doznati iz Thorntonovog djela Over-Populaw tion u kojem on pokazuje kako jo dan-damas prosjena nadnica u raznim zemljoradnikim oblastima Engleske pokazuje manje ili vee razlike, ve prema tome da li su uslovi pod kojima su te oblasti izale iz kmetskog stanja bili manje ili vie povoljni.
18

0 prenaseljenosti. Red.

159

Taj istorijski ili drutveni element koji ulazi u vrijednost rada moe biti jai ili slabiji, ili ak potpuno ieznuti, tako da ne ostane nita osim fizike granice. Za vrijeme antijakobinskog rata, voenog kao to je to stari George Rose, taj nepopravljivi izjelica poreza i sinekurist, imao obiaj da kae samo da bi se blagodati nae svete vjere uzele u zatitu od napada tih nevjernika francuskih, za vrijeme tog rata oborili u uvaeni engleski zakupci, o kojima se na jednom od prolih naih sastanaka govorilo s tako mnogo obzira, nadnice poljoprivrednih radnika ak ispod onog isto fizikog minimuma dok su ostatak potreban za dalje fiziko odravanje radnikog roda namirivali pomou sirotinjskog zakona. To je bio onaj proslavljeni nain pretvaranja najamnog radnika u roba, i .gordog Shakespeareovog jomena u paupera. Ako uporedite nivo nadnica ili vrijednosti rada u raznim zemljama, i ako ih uporedite u raznim istorijskim epohama jedne iste zemlje, vidjeete da sama vrijednost raa nije postojana nego promjenljiva veliina, ak i kad se pretpostavi da vrijednosti svih ostalih rob ostaju nepromijenjene. Takvo uporeivanje pokazalo bi vam da se mijenjaju ne samo trine stope profita nego i njegove prosjene stope. Ali to se tie profita, tu ne postoji nikakav zakon koji bi odreivao njihov minimum. Mi ne moemo rei koje su krajnje granice njihovog opadanja. A zato ne moemo utvrditi te granice? Zato to, iako moemo odrediti minimum nadnica, ne moemo odrediti njihov maksimum. Mi moemo samo rei da maksimum profita, ako su date granice radnog dana, odgovara fizikom minimumu nadnice, a ako je data nadnica, onda maksimum profita odgovara onom produenju radnog dana koje mogu da podnesu radnikove tjelesne snage. Maksimum profita ogranien je, prema tome, fizikim minimumom nadnice i fizikim maksimumom radnog dana. Jasno je da izmeu obje granice ove maksimalne profitne stope moe da postoji beskonana skala varijacija. Do fiksiranja njenog stvarnog stupnja dolazi samo neprekidnom borbom izmeu kapitala i rada, jer kapitalist stalno tei za tim da nadnicu snizi na njen fiziki minimum, a radni dan da produi do njegovog fizikog maksimuma, dok radnik vrir stalan pritisak u suprotnom pravcu. 160

Pitanje se svodi na pitanje odnosa snaga strana koje se meusobno bore. 2) Sto se tie ograniavanja radnog dana, kako u Engleskoj tako i u svim drugim zemljama, do njega nikada nije dolazilo bez zakonodavne intervencije. Da nije bilo stalnog pritiska radnika izvana, do takve intervencije ne bi nikad ni dolo. U svakom sluaju, rezultat nije mogao biti postignut putem privatnog sporazuma izmeu radnika i kapitalista. Upravo sama ta potreba za opom politikom akcijom dokazuje da je kapital u svojoj isto ekonomskoj akciji jaa strana. Sto se tie granica vrijednosti rada, njihovo stvarno utvrivanje zavisi uvijek od ponude i tranje; ja imam u vidu tranju rada od strane kapitala i ponudu rada od strane radnika. U kolonijalnim zemljama radnik je zakonom o ponudi i tranji stavljen u pogodniji poloaj. Otuda i relativno visoki nivo nadnice u Sjedinjenim Dravama. Kapital moe tamo pokuati to god hoe; on ne moe sprijeiti stalni nedostatak radne snage na radnom tritu uslijed stalnog pretvaranja najamnih radnika u nezavisne seljake, samostalne proizvoae. Za veoma veliki dio amerikog naroda je stanje najamnog radnika samo prelazno stanje, za koje je sigurno d e ga se prije ili kasnije otarasiti.19 Da bi popravila ovo stanje stvari u kolonijama, oinska britanska vlada usvojila je za izvjesno vrijeme takozvanu modernu teoriju kolonizacije, koja se sastoji u tome da u kolonijama vjetaki povisi cijenu zemlje kako bi se sprijeilo prebrzo pretvaranje najamnog radnika u nezavisnog seljaka. Ali preimo sad na stare civilizirane zemlje u kojima kapital vlada nad cjelokupnim procesom proizvodnje. Uzmite, na primjer, povienje nadnica poljoprivrednih radnika u Engleskoj od 1849. do 1859. Kakve su bile posljedice tog povienja? Zakupci nisu mogli da povise vrijednost penice. Ovdje se radi o pravim kolonijama, o ranije neobrattivanom zemljitu koje se kolonizira slobodnim useljenicima. Sjedinjene Drave jo uvijek su, ekonomski govorei, kolonijalna zemlja Evrope. Uostalom, ovamo spadaju i takve stare plantae na kojima je ukidanje ropstva potpuno revolucionirale odnose. Vidi K. Marx: Kapital, tom I, Zagreb 1947, napomena 253. Red.
U Ekonomski spisi

161

kako bi im valjda savjetovao na prijatelj Weston, pa ni da povise njenu trinu cijenu. Naprotiv, oni su se morali pomiriti s njenim padom. Ali za tih jedanaest godina oni su uveli svakovrsne maine, primijenili naunije metode, pretvorili jedan dio oranica u panjak, poveali opseg farma a time i razmjere proizvodnje, pa poto su pomou ovih i drugih mjera, poveavajui proizvodnost rada, smanjili tranju radne snage, oni su poljoprivredno stanovnitvo nanovo uinili relativno suvinim. To je uope metod kojim kapital u starim, odavno naseljenim zemljama bre ili sporije reagira na povienje nadnica. Ricardo je pravilno primijetio da maine stalno konkuriraju radu i da esto mogu biti uvedene tek poto je cijena rada dostigla izvjesnu visinu, ali je primjena maina samo jedan od mnogih metoda poveanja proizvodne snage rada. Taj isti razvitak koji vodi tome da nekvalificirani rad postane relativno suvian, uproava, s druge strane, kvalificirani rad i time smanjuje njegovu vrijednost. Isti zakon pojavljuje se jo i u drugom obliku. S razvitkom proizvodne snage rada ubrzava se akumulacija kapitala, ak i bez obzira na relativno visoku nadninu stopu. Iz toga bi se moglo zakljuiti, kao to je to uinio Adam Smith, u ije vrijeme se moderna industrija jo nalazila u svojoj djetinjoj dobi, da ta ubrzana akumulacija kapitala mora dovesti do toga da terazije prevagnu u korist radnika, poto ona obezbjeuje sve veu tranju za njegovim radom. S tog gledita mnogi savremeni pisci udili su se da, i pored toga to je engleski kapital za posljednjih 20 godina mnogo bre rastao nego englesko stanovnitvo, nije dolo do veeg povienja nadnica. No u isto vrijeme s napredovanjem akumulacije razvija se i sve vea promjena u. sastavu kapitala. Onaj dio ukupnog kapitala koji se sastoji iz postojanog kapitala, maina, sirovina, sredstava za proizvodnju u svim moguim oblicima raste razmjerno jae nego drugi njegov dio koji se izdaje za nadnicu ili za kupovinu rada. Taj zakon utvrdili su manje ili vie precizno ve Barton, Ricardo, Sismondi, profesor Ricard Jones, profesor Ramsay, CherbuKer i drugi. Ako je odnos tih dvaju elemenata kapitala prvobitno bio jedan prema jedan, s industrijskim napretkom on e biti' pet prema jedan i tako dalje. Ako se iz ukupnog kapitala 162

od 600 izdavalo 300 za alat, sirovine itd., a 300 za nadnice, onda ukupni kapital treba samo da se udvostrui pa da bude stvorena tranja za 600 radnika umjesto za 300. Ali ako se iz kapitala od 600 izdaje 500 za maine, materijale itd., a samo 100 za nadnice, onda se taj isti kapital mora poveati od 600 na 3.600 da bi bila stvorena tranja za 600 radnika kao u gornjem sluaju. Dakle, s razvitkom industrije tranja rada ne ide u korak s akumulacijom kapitala. Ona e, dodue, rasti, ali rasti u razmjeri koja e u poreenju s porastom kapitala biti stalno sve manja. Ovo nekoliko napomena bie dovoljno da pokae kako sam razvitak moderne industrije sve vie odluuje u korist kapitalista, a na tetu radnika, i da je, prema tome, opa tendencija kapitalistike proizvodnje ne da povisi ve da snizi prosjeni nivo nadnica, tj. da obori vrijednost raa vie ili manje do njene minimalne granice. Pa kad je u tom sistemu takva tendencija stvari, znai li to da radnika klasa treba da se odrekne svog otpora protiv nasilja kapitala i da napusti svoje pokuaje da to bolje iskoristi povremene anse za prolazno poboljanje svog poloaja? Ako bi radnika klasa tako postupila, ona bi sama sebe degradirala na stupanj bezline mase upropatenih jadnika kojima vie nema spasa. Nadam se da sam pokazao da su borbe radnike klase za normalne nadnice pojave koje su nerazdvojno povezane s cjelokupnim najamnim sistemom, da su njeni napori za povienje nadnice u 99 od 100 sluajeva samo napori za odranje date vrijednosti rada, i da nunost borbe s kapitalistom oko cijene rada ima svoj korijen u samim uslovima koji radnike prisiljavaju da sami sebe prodaju kao robu. Ako bi oni u svojim svakodnevnim sukobima s kapitalom maloduno poputali, oni bi time bezuvjetno liavali sami sebe sposobnosti da zaponu bilo kakav iri pokret. U isto vrijeme potpuno nezavisno od ope porobljenosti koju najamni sistem ukljuuje, radnika klasa ne treba da precijeni konani rezultat te svakodnevne borbe. Ona ne smije zaboraviti da se bori protiv posljedica a ne protiv uzroka tih posljedica; da ona, dodue, usporava kretanje ka pogoranju svog poloaja, ali ne mijenja pravac tog kretali*

163

nja; da ona primjenjuje samo palijativna sredstva, ali ne lijei bolest. Zato ne bi trebalo da se ona iskljuivo ogranii na ovo neminovno gerilsko ratovanje to bez prestanka proizlazi iz nasilja kapitala koja nikad ne prestaju, ili iz promjena na tritu. Ona mora shvatiti da savremeni sistem pored sve bijede koju on njoj dosuuje u isto vrijeme stvara materijalne uslove i drutvene oblike koji su neophodni za ekonomsko preureenje drutva I umjesto konzervativne lozinke: Pravedna nadnica za pravedan radni dan radnika klasa treba na svojim zastavama da ispie revolucionarnu parolu: Dolje najamni sistem! Poslije ovih veoma dugakih i, bojim se, zamornih izlaganja u koja sam se morao uputati da bih bar donekle rasvijetlio problem o kome se raspravlja, htio bih zavriti predlaui sljedee zakljuke: Prvo. Ope povienje nadnine stope dovelo bi do pada ope profitne stope, ali u cjelini ono ne bi uticalo na cijene rob. Drugo. Opa tendencija kapitalistike proizvodnje nije da se povisi nego da se snizi prosjena normalna nadnica. Tree. Sindikati rade sa uspjehom kao arita otpora protiv nasilja kapitala. Oni djelimino promauju svoju svrhu kad svoje snage zalau na nestvaran nain. Oni potpuno promauju svoju svrhu kada se ograniavaju na voenje gerilskih akcija protiv posljedica postojeeg sistema, umjesto da u isti mah nastoje da ga promijene, umjesto da svoje organizirane snage upotrijebe kao polugu za konano osloboenje radnike klase, tj. za konano ukidanje sistema najamnog rada. Napisano od kraja maja do 27. juna 1865. Prvi put objavljeno u Londonu 1865, u brouri: K. Marx, Value, prie and profit. (Prevod u redakciji MARE FRAN)

164