Jesen / Autunno / Autumn, 1913.

energij (kao to je susret s mlaim od brae Seljana, u galaktiki dalekom - kako se dvadesetih godina XX. st., zacijelo, inilo - brazilskom Ouru Prtu). Taj je vitalni ovjek, rijetke bistrine duha i golema znanja, bio prisilno i naglo umirovljen 1947, u 54. godini ivota, u punoj snazi: a od mizerne penzije od 3.800 starih dinara nije se moglo ivjeti. Bila je to udna penzija; za invalidsku nije bio bolestan, a za starosnu je bio premlad.() Materijalno smo teko vezali kraj s krajem.() Srijedom sam odlazila na sajmite prodavati robu: plahte, jastunice i damastne stolnjake, sve jo od maminih i tetinih zaliha.3 Odluka o umirovljenju nije, dakako, donesena na vrat na nos, jer su mu kolege od svibnja 1945. do jeseni 1946. vagali teinu krivice povjerenika za ALU u ratnim godinama. Njega je ispitivala komisija, kojoj je

predsjedavao uro Tiljak i koje su lanovi bili Grga Antunac, Vojin Baki i Marino Tartaglia (!).4 Treba priznati, da je lako mogao proi i gore nego to je proao - sudimo li prema praksi slinih komisija u to doba. Cijele 1946. jo je predavao na Akademiji i dojam je, da se ekalo da proe vrijeme revolucionarne sjee kako blaga presuda ne bi suvie provocirala deurne komesare. Bilo kako bilo Dekret o mirovini stigao je u veljai 1947, pa je trebalo brzo isprazniti atelier, jer se Tiljku urilo da sjedne u nj.5 Mala i skladna kuica ulentievih na Naumovcu nije imala atelijerskoga prostora pa se, zaas stvorila neopisiva guva. Ali kome je to, u ona vremena, mogao biti problem? Bilo je vano preivjeti i moi izlagati - ne bi li to prodao i za ivot priskrbio - ali je svugdje bio onemoguavan. Tek je sedam godina po zavretku rata mogao prirediti prvu samostalnu izlobu (Salon ULUH-a, 1952). Meutim je vrijeme, koje je sada mogao posvetiti slikarstvu, lijeilo sve rane: radio je sa zanosom slobodna ovjeka, predano, ozbiljno i rad dopunjao - od 1953. nadalje svojim putovanjima. Onda su ga zatekla priznanja: poeli su ga pozivati na svaku iole znaajniju hrvatsku izlobu; godine 1959. izie mu u izdanju Naprijeda, s uvodnim tekstom eljka Gruma, mala monografija; potom ga 1961. okite Ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Rijeka Moderna galerija obiljei izlobom njegovu sedamdesetu obljetnicu, otvaraju mu se vrata karlovakog Zorin doma, zagrebake Strossmayerove galerije, osjekog likovnog salona, splitske Galerije umjetnina i Matice hrvatske. Godine 1970. njegovo je djelo okrunjeno Nagradom Vladimir Nazor za ivotno djelo; prole su bile - u taj as - 53 godine otkako je, s dr. Stjepanom Pelcom, hodoastio Nazoru u Kastav! ekalo se i doekalo da mu karlovaka Matica hrvatska otisne knjigu oprotaja: Ljudi, krajevi, beskraj.6 Za krobotsku beatifikaciju ostalo je tek da umre. Na dan 9. srpnja 1971. ispuni se i taj uvjet. Nije dospio doekati otvorenje svoje velike retrospektive u Modernoj galeriji (15. veljae 1972), ni izlazak iz tiska opsenoga kataloga. Lijepom su ga rijei ispratili hrvatski kolege po peru; svijest o njegovu djelu rasla je u zadnje doba naporedo s rastom te umjetnosti: to je bivala jednostavnijom to je djelovala veliajnije. Pozdravih i ja, prije trideset i pet godina, Majstora na odlasku; naslovih taj tekst - u spomen Zlatku ulentiu - latinskom sintagmom: Pictor viator. Napisao sam i ovo: Pravi putnik nije bjegunac (...); na irokome potplatu prah je sa svih stran i putov, a najdonja je i najgornja domaa, hrvatska glina. (...) Potplat je putnika paleta slikara: puna pritajenih vatri - modrine libanonskog neba, praumske mrkozeleni Brazila, ljubiaste rmue veernje Sicilije - to ih smiruje i gasi trajna i duboka zemljana podloga, edni prah ognjita kojemu se vraa.7 II. Jednom je, izjanjavajui se o ve pokojnom slikaru lijepo i s uvaavanjem - ak s nekom suzdranom simpatijom prema pristojnom gospodinu i njegovu djelu - Krlea izrekao i to da se ulenti, slikajui kako je slikao i slikajui to je slikao, nije izgubio u modernosti, iako se kretao izmeu ekspresionizma i kubizma.8 Formulacija je, zacijelo, malo neobina i implicira da bi bilo normalno ili, u neku ruku, oekivano, da se slikar, koji se kree izmeu ekspresionizma i kubizma, najposlije izgubi u modernosti. Je li to bila samo asovita i mutna provala netrpeljivosti jednoga starog ovjeka prema umjetnikim zasadama