DR.

SEFIK KURDIC - PONIZAVANJE, UZNEMIRAVANJE, PODRUGIVANJE I ISMIJAVANJE

Negativne posljedice djelovanja naeg jezika mogu se manifestirati u poniavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih. Treba se truditi da na govor oslobodimo od spomenutih negativnih osobina. Allah Uzvieni jasno zabranjuje takvu vrstu odnosa prema drugima, rekavi: O vjernici, neka se mukarci jedni drugima ne rugaju, moda su oni bolji od njih, a ni ene drugim enama, moda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge runim nadimcima! O, kao je runo da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju sami sebi ine nepravdu. Uznemiravanje i vrijeanje vjernika posebno je naglaeno kao teak grijeh. Allah Uzvieni o tome veli: A one koji vjernike i vjernice vrijeaju, a oni to ne zasluuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh! Druge osobe mogu biti uznemiravane na razne naine. Najee se to ini jezikom. Posebno se u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., naglaava opasnost uznemiravanja komija. Tako u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., precizno napominje: Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komiju! U jednoj Buharajinoj predaji, koju prenosi Ebu urejh, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tri puta izgovorio zakletvu: Allaha mi, nee vjerovati!, pa je na pitanje ashaba: A ko to, Allahov Poslanie?, odgovorio: Onaj iji komija nije siguran od njegovog uznemiravanja! Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki ovjek doao Vjerovjesniku, s.a.v.s., alei se na komiju koji ga je uznemiravao. To je inio dva ili tri puta. Nakon to je uznemiravanje potrajalo, Poslanik, s.a.v.s., je tom ovjeku savjetovao da iznese stvari iz svoje kue i ostavi ih pored puta. Kada je to uradio, ljudi su se raspitivali za razlog, pa kada su saznali, proklinjali su njegovog komiju, nakon ega mu je taj komija doao i rekao mu: Vrati svoje stvari! Od mene nee doivjeti vie nita to ete uznemiriti! Posebno, opet, treba voditi rauna da ni jezikom ne uznemirimo i ne uvrijedino osobu koja voli Allaha i koju Allah voli. Dakle, radi se o krajnje pobonim i bogobojaznim osobama. Ebu Hurejre, r.a., prenosi hadisi-kudsijju u kojoj Poslanik islama, s.a.v.s., najavljuje Allahov rat takvim osobama. On kae: Allah Uzvieni je rekao: 'Ko uznemiri Moga pravog roba (evliju), Ja u mu najaviti rat!!!' Analizirajmo: koliko mi koristimo svoj jezik u poniavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih osoba?!

Nadmetanje i rasprava Nadmetanje i rasprava su este posljedice djelovanja jezika. One, uglavnom, izrode oholost, mrnju i svau. Otuda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., takvu aktivnost jezika definirao pogubnom, kao to vidimo u predaji 'Abdullaha b. 'Abbasa, r.a., u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglaava: Nemoj se nadmetati u govoru sa svojim bratom, nemoj se ismijavati s njim i nemoj mu obeavati ono to nee ispuniti! U drugoj Ibn 'Abbasovoj predaji, Poslanik, s.a.v.s., upozorava: Dovoljno je ovjeku grijeha da bude uporan u svai i raspravi! Vjerovjesnik, s.a.v.s., garantira dennetske ljepote onome ko ostavi raspravu, nadmetanje i svau i to kada bude u pravu, ne elei time izazvati nesporazume i jo vee nedoumice. U predaji Enesa b. Malika, r.a., Allahov Vjesnik, s.a.v.s., ovako obeava: Ja garantiram dvorac u podnoju Denneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu; garantiram dvorac u sredini Denneta onome ko ostavi la, pa makar i u ali, i garantiram dvorac u najljepem dijelu Denneta onome ije ponaanje bude lijepo. Prethodne generacije muslimana i islamski uenjaci prije nas definirali su pogubnost djelovanja jezika, pa su se maksimalno uvali od toga. Brojni su savjeti prethodnika koji ukazuju na tetnost nadmetanja i raspravljanja. Evo samo nekih: Navodi se da je Isa, a.s., savjetovao: Onaj ko puno lae gubi ljepotu; ko raspravlja s ljudima, nestaje mu dostojanstva; ko se puno brine, oboli mu organizam a ko ima lo ahlak, kanjava sam sebe! Mudri Lukman ovako savjetuje svoga sina: Siniu, ne raspravljaj sa uenim, pa da te ponize! Omer b. el-Hattab, r.a., podvlai: Nemoj traiti znanje zbog troje, a nemoj ga ni ostavljati zbog troje. Nemoj ga uiti kako bi se s drugom raspravljao, niti da bi se njime ponosio, niti da bi se njime pokazivao pred drugima. Nemoj ga ostavljati zbog stida da ga trai; niti to smatra da ti ne treba, niti to si zadovoljan svojim neznanjem! Ebu-d-Derda', r.a., upozorava: Dovoljan ti je grijeh da se stalno raspravlja! Prenosi se da je Imam Ebu Hanife upitao Davuda et-Taija: Zato si se povukao?! On mu je odgovorio: Kako bi se opirao svome nefsu kada je u pitanju rasprava! Ebu Hanife mu dodade: Prisustvuj skupovima i sijelima, sluaj, ali ne govori! Davud veli: Posluao sam njegov savjet i nisam naao teeg samosavlaivanja od toga! Muslim b. Jesar kae: Dobro se uvajte rasprave, jer je to trenutak u kojem se uen pokazuje kao neznalica a ejtan koristi njegovu greku!. Malik b. Enes upozorava: Rasprava uzrokuje tvrdou srca i rezultira mrnjom! Ibn ebi Lejla kae: Ne raspravljam sa svojim prijateljem, jer ili u ga natjerati da slae ili u ga rasrditi! Bilal b. Sa'd veli: Kada vidi ovjeka da puno pria, da mnogo raspravlja i da je zadivljen svojom priom, neka zna da je propao!

Mejmun b. Mihran je upitan zbog ega je ostavio svog brata bez odgovora nakon postavljenog pitanja, na to je on mudro odgovorio: Zato to ne elim da se s njim raspravljam ili svaam! Svaa Svaa obino nastaje kao pretjerivanje u govoru kako bi se ostvarila materijalna ili neka druga korist. Znajui u kakve neugodnosti svaa moe dovesti neku osobu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to posebno isticao i na to itekako upozoravao. U predaji Aie, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglaava: Allahu je najmri estoki svaalica! Svaa izraste iz nadmetanja i rasprave. Naime, osoba koja osjeti da ga je druga osoba nadvladala, obino se preputa svai. esto svaa, naalost, dovede do nesagledivih negativnih posljedica, to jasno govori o naoj obavezi da svoj jezik pokuamo udaljiti od ove aktivnosti koja lahko moe devalvirati naa brojna pozitivna dostignua. Hvaljenje i uzdizanje nad drugima Hvaljenje i uzdizanje nad drugim veoma esto se manifestira naim jezicima. To su osobine koje su prezreli Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah Uzvieni to jasno napominje kada kae: On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaih; zato se ne hvaliite bezgrenou svojom On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (En-Nedm, 32.) Svaka vrsta hvalisavosti i oholosti, ime se uzdie iznad drugih, zabranjena je. Allah takve ne voli. On kae: I, iz oholosti, ne okrei od ljudi svoje lice i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18.) Oholost i hvalisanje dovelo je Iblisa do kufra i Allahovog prokletstva. On se nije pokorio Ademu, a.s., zbog svoje obijesti, hvalisavosti i uzdizanja nad drugima. Allah o tome jasno kae: A kad rekosmo melekima: Poklonite se Ademu!, oni se poklonie, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik. (El-Bekare, 34.) Budui da su svi ljudi nastali od zemlje i da su svi bili zameci u utrobama svojih majki, onda niko nema prednost nad drugim. Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., pouava vjernike da jedni prema drugima budu skromni i da se meusobno jedan nad drugim ne uzdiu. U predaji 'Ijada b. Himara, r.a, on savjetuje: Allah Uzvieni mi je objavio da budete ponizni jedni prema drugima tako da ne inite nasilje jedni drugima i da se meusobno jedan nad drugim ne uzdiete! Koliko je skromnost prema muslimanima lijepa osobina, najbolje e ilustrirati primjeri naih asnih prethodnika. Hasan el-Basri kae: Skromnost je da izae iz svoje kue i koga god sretne od muslimana da ga smatra boljim od sebe! Jedan ovjek vidio je drugog ovjeka kako se na svome konju oholo ponaa za vrijeme obavljanja hada, dok njegove sluge razgone narod ispred njega, kako bi on proao.

Nakon toga, on je tog ovjeka vidio u Bagdadu, kako bos, upav i zaputen hoda, pa ga je upitao: ta se dogodilo s tobom?, a on mu odgovori: Ja sam se na mjestu gdje ljudi treba da budu skromni oholio i uzdizao, pa me Allah, na mjestu gdje se ljudi uzdiu, ponizio! Hvalisanje, uzdizanje i oholjenje esto se manifestiraju jezikom. Znajui za drastino rigorozan stav islama prema tim osobinama, treba da se trudimo i u svojoj svakodnevnici izbacimo ili minimiziramo ove loe osobine. Hvaljenje druge osobe Kako god svoj jezik moramo uvati od proklinjanja, napadanja i kritikovanja drugih osoba, isto tako treba voditi rauna da ne pretjeramo u hvaljenju drugih osoba, upravo zbog toga to takvo nae ponaanje moe biti itekako kontraproduktivno i pospjeiti, u sluaju odreenih osoba, hvalisavost, narcisoidnost, oholost i zadovoljstvo onim to je do tada uinjeno. Poslanik islama, s.a.v.s., , u predaji Ebu Musaa el-E'arija, r.a., ukazujui na etnost koritenja jezika u ove svrhe, kritikovao je ljude koji su prekomjerno hvalili jednog ovjeka: Upropastili ste ga i unitili! Dakle, treba voditi rauna da nekog prekomjerno ne hvalimo, pogotovo kada je ta osoba prisutna. U tome ovjek treba imati mjeru. U predaji Ebu Bekreta, r.a., kae se da je neki ovjek pohvalio drugoga u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa mu on ree, ponavljajui to nekoliko puta: Teko tebi! Glavu si mu skinuo! Ako nekoga ve morate hvaliti, onda kaite: 'Ja ga takvog poznajem, a Allahu e polagati raun, i ni za koga ne tvrdim da je bezgrean prema Allahu!' Prigovaranje za uinjeno dobro djelo Prigovaranje za uinjeno djelo u islamu se definira kao veliki grijeh. To se posebno odnosi na sluaj kada se nekome da sadaka. Allah Uzvieni o tome nedvosmisleno u Kur'anu kae: O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao to to ine oni koji troe imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slini litici sa oskudnom zemljom kad se na nju srui pljusak, pa je ogoli; oni nee dobiti nikakvu nagradu za ono to su radili. A onima koji nee da vjeruju Allah nee ukazati na pravi put. (ElBekare, 264.) Imam Kurtubi, tumaei ovaj ajet, navodi da se ovdje poredi onaj koji djela ne ini u ime Allaha Uzvienog s glatkom stijenom ili kamenom, na kojoj ima, dodue, neto zemlje, pa se ini da je ta zemlja plodna i korisna. Meutim, kada naie bujica, ona tu stijenu ostavlja glatkom i razotkriva je, kao to prigovaranje i licemjerstvo, pri injenju djela, razotkriva neiskrenost nijjeta njihovog poinioca. Kurtubi posebno potcrtava da veina islamskih uenjaka tu vrstu sadake, za koju se prigovara, Allah Uzvieni ne prima, tako da ona biva posebno obiljeena i oznaena, pa je melek koji pie dobra djela uope i ne evidentira. Islamski uenjaci se razilaze tretirajui ovu tematiku.

Jedni kau da onaj koji udijeli sadaku, pa poslije prigovori, nema nikakvog sevapa od tog djela i bit e grean zbog prigovora. Drugi smatraju da on zbog toga gubi sevap, ali nema grijeha. Trei, pak, dre da ima nagradu, ali ona nije uveana, i uz to e biti grean zbog prigovora. Allah, d.., ne voli ovjeka koji uini neko dobro djelo pa poslije prigovori zbog toga to je uradio. Otuda, Allah Uzvieni pohvaljuje osobu koja uini dobro djelo, koje ne poprati s prigovaranjem i uvredama. On kae: One koji troe imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono to potroe ne proprate prigovaranjem i uvredama, eka nagrada u Gospodara njihova, - niega se oni nee bojati i ni za im oni nee tugovati. (El-Bekare, 262.) Nakon toga, Uzvieni odmah napominje: Lijepa rije i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeanje! (El-Bekare, 263.) I, onda, u treem ajetu, u tom nizu, kae: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama... Vjernik treba uiniti ono to je uinio Osman b. Affan, r.a., tj. uiniti dobro djelo, ali ne propratiti to prigovaranjem, uvredama ili hvaljenjem svoga dobroinstva. Povod objave ajeta: Oni koji troe imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono to potroe ne proprate prigovaranjem i uvredama, eka nagrada u Gospodara njihova, je sluaj Osmana, r.a., koji je prilikom opremanja islamske vojske na Tebuk, donio 1.000 zlatnika i istresao ih u krilo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon ega ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., mijeao u svom krilu, govorei: Osmanu, nakon ovog djela, ne moe nakoditi nikakav grijeh! Ebu Se'id el-Hudri, r.a., kae: Vidio sam tada da je Allahov Poslaniik, s.a.v.s., digao ruke i uio dovu za Osmana, govorei: 'Gospodaru moj, ja sam zadovoljan s Osmanom pa i Ti budi s njim zadovoljan'. Navodi se da je tako Vjerovjesnik, s.a.v.s., molio sve do zore, pa je objavljen citirani ajet! Allahov Poslanik, s.a.v.s., prijeti onome koji prigovara nakon uinjenog dobrog djela, da Allah na Sudnjem danu s njim nee razgovarati, niti e ga pogledati, niti od grijeha oistiti, nego e ga estoko kazniti! Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., napomenuo: Allah na Sudnjem danu nee razgovarati s tri vrste ljudi, niti e ih pogledati, niti od grijeha oistiti, nego e ih estoko kazniti! Na ovo je Ebu Zerr, r.a., rekao: Izgubljeni su i propali!, a onda je upitao: A ko su oni, Allahov Poslanie? Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeu iz oholosti; onaj koji prigovara i vrijea za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lano se zaklinjui! Dakle, kada uradimo neko djelo, neka to iskljuivo bude u ime Allaha i Njegovog zadovoljstva i da u tome osjetimo slast i ljepotu uinjenog djela. Treba po svaku cijenu izbjegavati hvaljenje uinjenim djelom ili, to je jo gore, prigovaranje i vrijeanje nakon tog djela. Djelo se inekako moe uiniti, ali ga je veoma teko sauvati i ne devalvirati. ejtan, kada nas ve ne moe sprijeiti da uinimo dobro djelo, radi na tome da ga obezvrijedimo svojim jezicima nakon realizacije tog djela.

Zbog toga je Muhammed b. Sirin, veliki islamski uenjak iz druge generacije muslimana, nakon to je uo nekog muslimana kako se hvalie drugom ovjeku djelima koja je uinio, savjetovao tog ovjeka: uti, jer nema sevapa od dobrih djela koja se nabrajaju! Saaptavanje dvojice u prisustvu treeg Ukoliko se u jednom drutvu nau tri osobe, onda je dvjema osobama zabranjeno saaptavanje u prisustvu tree. To se temelji na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a: Ako se nau tri osobe, neka se, onda, dvije osobe ne saaptavaju u prisustvu tree! U predaji Ibn Mes'uda, r.a., koju biljee Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Made, isti autori koji biljee i prethodno predanje Abdullaha b. Omera, r.a., pojanjava se da e treu osobu saaptavanje raalostiti. Pojanjavajui tu situaciju Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predajama koje smo citirali, zabranjuje saaptavanje dvojice u prisustvu treeg, sve dok se skupina ne povea. Kada bude vie ljudi, onda ta zabrana prestaje vaiti. To vidimo iz Ebu Davudove predaje u kojoj Ebu Salih pita Ibn Omera, r.a: A ta ako budu etverica? On je odgovorio: Onda nema smetnje! To je i logino, jer e uvijek trea osoba misliti da druge dvije osobe neto o njoj govore ili joj spremaju neto to e se negativno na nju odraziti. To se jasno nazire u Tirmizijinoj predaji: Saaptavanje dvojice u prisustvu tree osobe, uznemirava vjernika, a Allah Uzvieni ne voli takvo uznemiravanje! Vieznaan i dvosmislen govor To je forma govora koja je esto prisutna meu ljudima, ali joj oni ne pridaju puno znaaja, smatrajui da nije tetna i opasna poput, npr. lai i sl. Meutim, ovakva upotreba jezika je, na neki nain, u ravni lai i potrebno je biti oprezan kada je ova forma izraavanja u pitanju. Naime, vieznaan i dvosmislen govor je izgovaranje rijei koja ima jedno znaenje, ali se misli na neko drugo znaenje koje ta rije nosi, a koje je u suprotnosti s prvim znaenjem te rijei. To je, ustvari, neka vrsta prevare i obmane. Islamski uenjaci su o ovoj formi izraavanja rekli sljedee: Ukoliko za to postoji neki opravdan, erijatski, razlog koji nosi ope koristi, onda je dozvoljeno koristiti takve rijei. Ako za to ne postoji opravdan razlog, onda je to pokueno, ali nije strogo zabranjeno koristiti dvosmislene rijei, osim u sluaju ako se time nastoji nepravedno uzeti neije pravo ili negirati istina. U tom sluaju to postaje strogo zabranjeno haram! Sufjan b. Esed, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi s tim rekao: Velika je prevara da svome bratu govori neto, i da ti on vjeruje, a ti, u osnovi, govori lai! Ibrahim en-Neha'i, poznati uenjak iz generacije tabi'ina, navodi primjer kada je dozvoljeno koristiti dvosmislene rijee, pa kae:

Ako neko uje da si o njemu neto rekao, ti reci: 'Allah Uzvieni najbolje zna jesam li o tebi ita rekao', pa taj pomisli da negira da si ita rekao o njemu, a tvoj je cilj kazati da Allah Uzvieni najbolje zna to to si o njemu govorio. Pjesma i poezija Pjesma i poezija mogu biti dobre i pozitivne ako afirmiraju istinu a mogu, takoe, biti loe i negativne ako afirmiraju zlo, nemoral i nepravdu. One su kao no koji ima dvije otrice: ako se upotrijebi za dobro rezultira dobrim, a ako se upotrijebi za zlo rezultira zlom! Naalost, mnogi ljudi koriste se jezikom, kada je u pitanju pjesma ili poezija, veliajui strasti, pohote, opisujui ensko tijelo, podstiui na nemoral i destruktivno djeluju na itaoca ili sluaoca. Takva vrsta pjesme ili poezije islamom je energino zabranjena. 'Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Da se nekome od vas utroba napuni gnojem, bolje mu je nego da se napuni poezijom! Pod tim se, naravno, podrazumijeva poezija koja destruktivno djeluje i odvodi od Kur'ana, sunneta i islamskih propisa. U tom smislu je i Allah Uzvieni osudio pjesnike i one koji ih sluaju: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne zna da oni svakom dolinom blude i da govore ono to ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela ine, i koji esto Allaha spominju, i koji uzvraaju kad ih ismijavaju. (E-u'ara', 224-227.) Dakle, ovdje se misli na one pjesnike koji su zavedeni i koji druge zavode i odvode od Allahovog puta, a ne one, koje Allah izdvaja, koji vjeruju, rade dobra djela i Allaha spominju. Naalost, danas brojni autori pjesama i poezije odvode od Allahovog puta, afirmiraju nemoral i zavode ljude na stranputicu, tako da bi se mnoge dananje pjesme mogle svrstati u nedozovljene. Mi treba da uvamo svoj jezik od citiranja, recitiranja i pjevanja takvog sadraja, kako se ne bismo strovalili u ambis grijeha! ala ala je u islamu dozvoljena, ali ustrajavanje u ali je zabranjeno, zbog toga to e tada ovjek biti obuzet igrom i izigravanjem. Pretjerivanje u ali uzrokuje mnogo smijeha, a mnogo smijeha umrtvljuju srce, nekad ak uzrokuje i mrnju. ala nekada uzrokuje i odsustvo dostojanstva. Poslanik islama, s.a.v.s., se, takoe, alio, ali to nikada nije prelazilo mjeru, niti ljudsko dostojanstvo, niti se time zaobilazila i ugnjetavala istina. Zna se da se alio s nekom staricom, rekavi joj da nee starice ui u Dennet, a onda joj pojasnivi da e svi vjernici ui mladi u dennetske perivoje. Enesu b. Maliku, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., obratio se jedanput, alei se, rijeima: Ja ze-l-uzunejni - Vlasnie dva uha. Ashabi su jednom prilikom rekli Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Allahov Poslanie, ti se s nama ali?!, a on je na to rekao: Ali ja nikada ne govorim drugo izuzev istine!

Problem je to mi u naoj komunikaciji pokuavamo biti dosjetljivi, zanimljivi i aljivi i to, kroz alu i zabavu, iznesemo neistinu i, na taj nain, pogrijeimo. Dakle, ala je dozvoljena ukoliko se niko u njoj ne vrijea, ukoliko ne afirmira la i ukoliko njenim iznoenjem ne zavodimo ljude od istine ili prakticiranja islamskih propisa. Svjedoci smo, naalost, raznih komedija ili kominih filmova koji zabavljaju vjernike, tako da ih udalje od obavljanja ibadeta ili ih zavedu pa odreeni namaz propuste iz njegovog vremena i klanjaju ga kasnije. Svaka vrsta takve zabave i ale, makar u njoj i ne bilo neistine, zabranjena je, jer udaljava ljude od ibadeta i odvodi ih od sjeanja na Allaha Uzvienog. Mnogi ljudi misle da e to vie izmisle ili slau ispriati bolju alu i biti duhovitiji. Otuda se doimaju izuzetno mudrim nai stariji Bonjaci koji su se alili, ali ne udaljivi se od istine. Sjeate se njihovih lijepih ala i doskoica, kada djeci koja voze bicikl, kau: Eto, okree ti se toak!; ili kau djetetu: to si to obuo jednu desnu a jednu lijevu cipelu?! Ova vrsta ale moe zadovoljiti i nau e za alom i zabavom, ali i ostati u domenu ljudskog dostojanstva i istine. Budui da meleki biljee ono to kaemo, pokuajmo se potruditi pa i u ali govoriti iskljuivo istinu!