Bilo mi je 22 godine i ve sam postala tipini primjer ene karijeriste zapadnog drutva; zavrila dobru kolu, imala stan

i auto, posjedovala vlastiti frizeraj... Dotle je za mene Svijet bio u redu, jer napokon takav se ljudima servira. A onda je izbio rat na Balkanu. Ovo me je jako pogodilo s tim da sam ja roena Srpkinja (Srbijanka). Nisam o tome puno znala, niti sam u prvom momentu razumila, jer za mene nije postojala Bosna, Srbija, Hrvatska, niti razliitost religija, za mene je sve bila Jugoslavija. Bila sam okirana da je i danas, nakon toliko znanja i iskustva sa prijanjim ratovima, mogue voditi rat i to u srcu Evrope. Ubrzo su u Austriju, zemlju u kojoj sam odrasla i provela svoje djetinstvo i mladost, poele pristizati izbjeglice iz Bosne. U gradu u kojem sam ivjela upoznala sam brata i sestru koji su bili muslimani i tek pristigli u izbjeglitvo. Grizla me je savjest, iako ja lino nisam imala nikakve veze sa ratom niti sam ga podravala, a jednostvano nisam znala kako da se postavim. Uprkos ovoj barijeri, ja sam se sa njima upoznala i nakon kraeg vremena jako zbliila. Skupa smo proveli mnogo lijepih trenutaka. udno je to da mi nikada nismo priali o ratu. Ipak tragovi rata su bili na njima primjetni. ivjeli su jednostavno bez cilja i nade, ravnoduno tragajui za bilo kakvim legitimitetom. Vremenom su oni, a naravno i ja poeli da podpadamo pod uticaj medija, kao i miljenja naih familija i prijatelja. Za mene je sve postajalo tee, jer odjednom sam i ja kao Srpkinja postala zloinac i agresor. Meutim, stanje je bivalo gorim od momenta kada sam uspostavila vezu sa prijateljem izbjeglicom, koja je bila vie od prijateljske. Njegovi roditelji to nisu mogli prihvatiti, jer sam ja u njihovim oima Srpkinja i kao takva njihov neprijatelj. Za mene je ta zabrana bila neshvatljiva, jer nisam rasistiki odgojena, niti sam imala takve poglede. Moda i zbog mog prijanjeg posla koji je zahtijevao ei boravak u inostranstvu, zbog ega sam stekla razumijevanje prema drugim kulturama, religijama i tradicijama. Nisam se osjeala gorom, a niti boljom od njih. Takoer sam se suosjeala sa njima i pokuavala da na bilo koji nain budem od pomoi. I pored toga su me odbacivali. Meni i mom prijatelju je postajalo iz dana u dan tee. Morali smo kriti nau vezu. I tako je to neko vrijeme potrajalo, sve dok me jednoga dana nije nazvala njegova sestra sa kojom se dugo vremena nisam vidjela. Saoptila mi je da se povratila vjeri i da se udala. Iz dubokog vjerskog ubjeenja se odluila staviti hidab. Poto se dugo vremena nismo vidjele, s tim to je ona izbjegavala kontakt sa mnom, pretpostavljam da je oekivala odbojnu reakciju ili ak kritiku, no njena odluka je za mene bila uredu, jer je moje miljenje bilo da svako treba initi onako kako njemu odgovara. Nakon odreenog vremena pozvala me je da joj doem kui u posjetu. Naravno, ja sam taj poziv rado prihvatila i otila sam joj kui. Taj dan je kod nje bila jedna mlada Bosanka, takoer pokrivena. Sjedile smo i priale o mnogim stvarima i naravno nametnulo se pitanje ene muslimanke i njenog pokrivanja. Mene su jednostvano mnoge stvari interesovale, jer nisam znala da se ene dobrovoljno pokrivaju.

Smatrala sam da muslimanke to ine zbog prisile. Naravno, njih dvije su mi bile primjer dobrovoljnog pokrivanja, a osim toga, bile su tako ponosne i hrabro zastupale svoje miljenje. Iskoristila sam priliku da ih ispitam o stvarima po pitanju islama koje se redovno plasiraju na medijima. Bila sam zadivljena njihovim odgovorima, a posebno tom mladom djevojkom koja je ostavila jak dojam na mene. Njeni pogledi na ivot su mi tada izgledali strogi i teki, ali s druge strane ipak jednostavni i razumljivi. Moda sam tako bila njome oduevljena zbog same injenice da je, iako tako mlada, svojim razmiljanjem izgledala mnogo starije i zrelije. Ova djevojka je u ratu izgubila svog petnaestogodinjeg brata. Ubijen je samo zbog toga to je imao muslimansko ime. Imala je dovoljno razloga da ne razgovara sa mnom, meutim, naprotiv ona me je pozvala da je jednom posjetim, kao i da prisustvujem islamskoj vjeronauci koju je ona drala bosanskoj djeci u jednoj turskoj damiji. Pozivu sam se rado odazvala i tako dola u blii kontakt sa islamom. Bila sam fascinirana i oduevljena jednostavnou i realitetom ove religije. Zadivio me je meusobni odnos muslimana i injenica da su muslimani braa i sestre, iako to u prvom momentu nisam mogla shvatiti. Primjetila sam da njih neto vee, neka posebna ljubav koja je meni bila nedokuiva, jer znam da na Zapadu nema brata, nema prijatelja, nema ljubavi, samo interes. Poela sam osjeati posebnost te vjere, ali moram priznati injenicu da je presudna odluka za moje interesovanje bila promjena moga prijatelja. On se odjednom poeo na bolje mijenjati. Nisam znala ta ga je tome ponukalo, ali sam bila sretna zbog toga, jer je poeo naputati mnoge loe navike, kao to je prestao puiti, piti alkohol i na kraju naputati loe drutvo. Nakon kraeg vremena i on je poeo da mi pria o islamu i objanjava zbog ega je napravio promjene u svome ivotu. Napokon, uvidjevi mnoge pozitivnosti, odluila sam da se i sama dublje informiem o toj vjeri, koja me je uistinu poela oduevljavati. Nabavila sam literaturu o islamu i nakon iskrenog ubjeenja u ispravnost ove vjere, prela sam, hvala Allahu, 1995. godine na islam. Put do hidaba, posta i drugih obaveza prema Allahu, bio je teak, ali ipak uz Allahovu pomo savladiv. 1997. godine sam se udala za svog izabranika, s kojim sam skupa jo vie urasla u islam. Molim Allaha Svemogueg da nagradi sve one koji su mi na ovome putu bili saputnici i pomagai i molim Allaha Uzvienog da uputi sve one koji tragaju za istinom. Amin. Priredila, Umm Sulejman