erehteion

hefestov hram agora

hram nike akrop
dionizovo kazalište
propileji
mikena
riznica atena

Mitološko objašnjenje nastanka [uredi]

Prema predaji prepirali su se Atena i Posejdon nekoć o prevlasti nad gradom Atenom.
Posejdon je dokazivao svoju snagu dodirujući svojim trorogom stijenu Akropole, poslije čega
je na tom mjestu izbio izvor slane vode. Božica Atena je, naprotiv, zasadila maslinu u golu
klisuru, koja je odmah počela prekrasno zelenjeti. Posejdon je priznao da je poražen, a sveta
maslina božice Atene oduprla se svim napadima na Akropolu. Kad su je Perzijanci poslije
zauzeća Atenjana spalili, idućeg je već dana pokazala svjež, lakat dug izdanak - čudo koje je
navodno Atenjane podstreklo na nova ratnička djela.

Nalazi su dokazali da je žuto-modra klisura iz vapnenca, što se uzdiže 156 m iznad morske
razine, a 80 m iznad Atene, nazvana Acropolis - taj naziv znači "Gornji grad" i upotrebljavali
su ga za mnoge gradske utvrde stare Grčke - nalazi su dokazali već u neolitsko doba, prije
nekih 4000 godina, da je taj kraj morao biti nastanjen.

Realna povijest [uredi]

Prva utvrđena palača nastala je u mikenskoj epohi. Ostatci zidina iz tog vremena, oko 1200.
godine prije naše ere ostali su sačuvani. Grci su u VI. stoljeću p.n.e. sazidali među ostalim
jedan hram božici Ateni, monumentalna ulazna vrata i svetište božici Niki. Tim građevinama
nije bilo suđeno da dugo potraju. Perzijanci su ih u godinama 480. p.n.e.-479 p.n.e. sravnili sa
zemljom. Temistokle i Kimon dali su da se izravnaju samo opkopi i da se ponovo podignu.
Kao materijal upotrebljavali su razvaline starih hramova.

Kasnije iskopine u Perzijskim ruševinama dale su dragocjene podatke o izgledu prvih grčkih
građevina na Akropoli.

Povijest hrama [uredi]

Među ostalim pronašlo se kako su skulpture na starim hramovina bile obojene jarkim bojama.
Periklo, od godine 461. p.n.e., vojvoda i diktatorskom naobrazbom obdareni vladalac Atene,
dao je na brdu tvrđave Akropole sazidati građevine iz klasične epohe čijim se im pozantnim
ostacima još i danas divimo. Godine 448. p.n.e. osnovao je građevnu komisiju kojoj su
pripadali istaknuti arhitekti, kipari - među njima Fidija - i slikari. Savezna blagajna helenskih
država bila je - protiv prvotnih otpora građana Atene - pozvana, da financira taj skupi projekt.

Kao četvrtu veliku gradnju na prostoru hramova zamislili su Erehteion, zdanje posvećeno
kultu Posejdona Erehteja i Ateni Poliji. I ovdje je Mnesikle preuzeo vođenje gradnje. Ali
radovi jedva da su bili započeli kada je godine 431. prije naše ere izbio rat između Atene i
Sparte - trajao je gotovo trideset godina, bio je to peloponeski rat. Gradnja je bila
obustavljena. Godine 429. umro je Periklo od kuge. Tek godine 404. morala je Atena pristati
na mir pun poniženja. Gospodarska snaga metropole bila je iscrpljena. Usprkos tome
iskoristili su predah poslije pobjede atenske flote nad spartanskom kako bi dovršili Erehteion
u roku od dvije godine. Filoklo je dovršio Mnesikleovo djelo, građevinu s nepravilnim
tlocrtom, ukrašenu jonskim stupovima. Takav osobit oblik hrama svodio se na potrebu, da
bude više mjesta za nekoliko svetišta - za slani izvor Posejdonov, za maslinu božice Atene i
grob kralja Kekropa. I taj hram potiče od Perikla, kojemu su njegovi protivnici predbacivali
da kiti grad poput neke kokote.

Izgled [uredi]

Partenon

Partenon, glavni hram Atene, nastao je prvi. Iktinos je sačinio nacrte, Kalikrat je preuzeo
vođenje gradnje. Plastika je nastala u Fidijinoj radionici po majstorovim nacrtima. Na
golemom kamenom podnožju od tri stepenice, čija je temeljna površina na gornjem rubu
mjerila 70 x 30 m uzdizalo se 46 stupova visokih preko 10 m dorskog tipa. Obrubi s likovima
i skulpture na zabatima ubrajale su se među najveće kiparske radove na svijetu. Iznad
tamnocrvenih zidova unutrašnjosti tvorio je završetak jedan obojeni drveni kasetirani strop.
Središte hrama bio je 13 m visok kip božice Atene. Sačinio ga je Fidija, bio je od zlata i
slonove kosti; 7,5 mm debele zlatne ploče mogle su se skidati da bi se kontrolirala težina, a
što se godine 433. p.n.e. doista i uradilo, kad su Fidiju bili okrivili da se okoristio tim zlatom.

Povijest u novoj eri [uredi]

U V. stoljeću Partenon je bio pretvoren u kršćansku crkvu. Turci su godine 1456. iz toga
hrama satvorili džamiju i kraj građevine postavili vitki minaret. Kad su ih Venecijanci vođeni
grofom Konigsmarckom opkolili, spremili su svoje zalihe baruta i sve ugledne ljude u
džamiju na Partenonu; nadali su se da se neprijatelj neće usuditi napasti hram. To se,
međutim, ipak dogodilo. "Jedan luneburški poručnik drznuo se da u hram ubaci bombe",
navodi se u jednoj staroj kronici.

Eksplozija je najvećim dijelom razorila Partenon. Svi radovi na njegovoj restauraciji koji su
vršeni kasnijih godina - najvažniju akciju spašavanja poduzeo je Leo Klenze godine 1834. po
nalogu Ludwiga I. Bavarskog - mogli su ta strahovita razaranja jedino izravnati tek neznatno.
Kao drugu gradnju u Periklovo doba zapovjedili su da se sagradi hram Atene Nike. Arhitekt
malene ove jonske građevine ponovo je bio Kalikrat. On je sagradio na jednom prostoru
veličine 5 x 8 m nježan hram sa 4 m visokim stupovima i 45 cm visokim obrubom prepunim
likova. Za vrijeme Turaka ovaj je hram porušen. Od kamenih blokova bila je sagrađena kula.
Njemački arheolog Ross porušio je tu kulu u godinama 1835.-1836. i ponovno uspostavio
hram.

5. JUNAČKI POTHVATI
Junaci teže za čašću, slavom i glasovitošcu, vjerujući da je postizanje toga vrednije i od
samog života. Druga je strana junačkog života drzak, ohol ponos, nasilje i prijestup. Bogove
vrijeđaju nepoštene prosudbe, odbijanje ili zanemarivanje pogrebnog obreda, bezobzirno
ponašanje ili ubijanje gosta. Ipak, bogovi su ti koji zahtijevaju uspostavljanje društvenih
vrijednosti.

Prometej i Pandora

U osobi Prometeja više no

igdje u grčkoj mitologiji javlja se
lik omiljen antropolozima tkz.
"junak kulture". Titan Prometej
posvađao je Zeusa s ljudima
prevarivši ga za njegov dio
životinjskog mesa u vrijeme kad je
uveden običaj prinošenja žrtve. To
je za grčki žrtveni obred značilo
ozakonjenje propisa prema kojemu
se kosti i masni dijelovi životinja
prinose bogovima, dok se meso Čuva za prehranu ljudi. Za osvetu, Zeus je ljudima oduzeo
vatru, ali ju je Prometej ukrao i vratio. Zeus se osvetio podučivši Hefesta, zaštitnika kovača i
zanatliju Olimpljana da iz gline i vode oblikuje ženu. Atena ju je opremila lijepom odjećom i
obućom, Afrodita joj da neodoljivu ljepotu, a sam Zeus prijevarnu prirodu.
 Žena je bila varav božanski poklon ljudima, zapravo kuga i prokletstvo, a podmuklost
prokletstva se sastojala u tome što čovjek ne može biti zadovoljan ni s njom ni bez nje. Ta
prva žena bila je Panđora, poslana Prometejevom bratu Epimeteju. Mudri Prometej je često
upozoravao brata da ne prima poklone od Zeusa, ali sad je bilo kasno jer ga je Pandora već
očarala svojom ljepotom. Epimetej je u svom dvoru imao veliki ćup, čvrsto zatvoren velikim
poklopcem kojeg nitko nije otvarao jer su se svi bojali nesreće koja bi ih mogla zadesiti.
Pandora je željela vidjeti što se nalazi u ćupu, te otvorivši ga sva zla i nesreće su se razasule
po zemlji, a jedino je na dnu ostala Nada. To je bila Zeusova osveta ljudima. Pripovijest o
ženi koja je istodobno i užitak i prokletstvo smjera čak i nekoj vrsti "pomirenja suprotnosti" za
koje je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova.

Heraklo

U ranome dobu u kojem su živjeli Homer i Heziod, nije moguće utvrditi zajednički izvor
sveukupnih grčkih junačkih mitova, jer različiti pjesnici, pa čak i isti pjesnik na različitim
mjestima, zastupaju i čuvaju različite tradicije. Posebno su složene predaje o Heraklu. Ozbiljni
mitološki elementi, što ih sadrže pripovijesti o njegovim pothvatima, obuhvaćaju sukobe s
prvobitnim čudovištima, podvojenost njegove naravi - sklon je napadima životinjske
mahnitosti - te njegov odnos prema smrti i kraljevstvu mrtvih. Među mnogim Heraklovim
pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest njegovih dužnosti koje mu je nametnuo mikenski
kralj Euristej (one su naslikane u Zeusovu hramu u Olimpiji iz približno 56O.g.pr.n.e.).
Euristej i Zeus su bili bratići i pripovijest kaže da je prije njihova rođenja Hera molila Zeusa
da se zakune kako će mlađi od njih dvojice biti podložan starijem. Zeus je mislio da će se
Heraklo, njegov sin, roditi prvi, ali ljubomorna Hera požuri Euristejevo rođenje pa se on prvi
rodio. Euristej se bojao i zavidio Heraklu nadajući se da će ga uništiti ako mu nametne
dvanaest nesavladivih i opasnih zadataka. Heraklo ih je, međutim, sve uspješno obavio. Hera je
bila neumoljivi Heraklov neprijatelj u njegovim pothvatima, a Atena njegov stalni saveznik.
Zapravo je Heraklo zbog Herine varke bio podložen Euristeju sve dok nije obavio svoje
teške zadatke. Ona mu je čak kao djetetu poslala dvije zmije da ga ubiju, ali ih je on
zadavio. Zacijelo je zaslužio nazive "moćni, strašni i jaki
Heraklo" ili "Heraklo lavljeg srca" koje su mu pridjevali
grčki pjesnici. Nedvojbeno je jasno da su najraniji izvori
tradicionalnih grčkih pripovijesti naslijeđene pripovijesti
koje u nekom svom obliku potječu od Mikenjana iz
razdoblja od 600 g.pr.n.e. ili čak i ranije. Izneseno je
mišljenje da su Heraklove "političke djelatnosti" tj. njegovi
odnosi s različitim prinčevima mikenskog Peloponeza
potvrda da neke od tih pripovijesti govore o vladaru Tirinta
koji je možda doista postojao. Šest zadataka što ih je
Heraklo obavio za Euristeja, mikenskog kralja, obavio je
na tlu Peloponeza. Pothvati protiv Geriona, Kerbera i
Hada ukazuju na nešto posve drugo: neprestano zanimanje
Grka za značenje smrti. U odnosu između Herakla i
kentaura, životinja s tijelom konja a glavom i grudima
ljudskim, čije se strasti razbuktaju na miris vina ili pri
pogledu na ženu, ima naznaka mnogo ranijih preokupacija,
koje pripadaju razdoblju prije pisane kulture, a odnose se na
pitanja kao što su pripremanje hrane ili vatre. Valja imati na
umu da je za Grke koji su živjeli u 6. i 5.st.pr.n.e. Heraklo predstavljao najveći junački primjer
snage i smionosti, bogolike moći koja svladava strahovite prepreke i osigurava mu
besmrtnost na Olimpu, gdje se gosti zajedno s bogovima i Hebom, ženom "vitkih
gležnjeva" . Sam Heraklo je premostio prividno nepremostiv jaz između kratkotrajna i
sudbonosna života čovjeka i beskonačnog uživanja bogova.

Tezej i Minotaur

Tezej je bio nacionalni junak Atenjana. Približno u 5.st.pr.n.e. o njemu su se

pripovijedale raznovrsne pripovijesti različitih tipova, uključujući i onu u kojoj se kaže kako je
još kao mladić krenuo na opasan put od svoje kuće u Troazeni do Atene svladavši putem divlju
svinju iz Kromiona, a također i Skirona, Cerkiona i Prokrusta koji su ubijali putnike. Prokrust
ih je istezao ili skraćivao kako bi mogli stati u njegov krevet, Cerkion se hrvao s njima, a
Skrion ih je tjerao da mu peru noge u moru pri čemu bi ih redovito gurnuo u more da se utope.

Pripovijest o Minotauru je veoma stara, možda

jedina u kojoj se izvorno pripovijeda o Tezeju što ga
stavlja uz bok drugih junaka kao pobjednika protiv
čudovišnih neprijatelja. Od 7.st nadalje, Minotaur se na
slikama i reljefima predstavlja kao čovjek s bikovskom
glavom. Pripovijetka kaže daje kralj Minos s Krete, čija je
raskošna palača u Knososu bila poznata Homerovoj
predaji, odvodio mladiće i djevojke iz Atene te ih bacao
Minotauru u labirint, koloplet hodnika ispod njegove
palače. Tezej je trebao biti jedan od njih, ali se svećenica
Arijadna zaljubila u njega i pomogla mu da ubije
Minotaura i pobjegne. Dala mu je klupko konca koji je
on odmatao dok je ulazio u središte labirinta. Tada su Tezej i Arijadna pobjegli s Krete, ali
kad su stigli na otok Naks, Tezej ju je napustio dok je spavala na obali. Spasio ju je bog Dioniz
i poljupcem učinio svojom ženom.
Ovaj prikaz Arijadne, Minotaura i labirinta - "Sveta gospa", "Minosov bik" i "mjesto
dviju sjekira"- zacijelo nije originalan, jer je taj vjerojatno uključivao božicu, svetog bika i
žrtvenik. Podležeće značenje mita bilo je vjerovanje da Arijadna predstavlja ljudsku dušu koja
postiže besmrtnost i sreću u ljubavnom zagrljaju božanstva. Tezejevo ime je poslužilo kao
mitska potvrda sjedinjenju atičkih zajednica u jedinstven grad-državu Atenu. Bio je on rani
atenski kralj i utemeljitelj držav
Grčka mitologija
Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i
herojima (od tuda i naziv - mitologija), a korijen joj je naravno
u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi,
imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su
bili besmrtni, više-manje neranjivi i sposobni postati nevidljivi
i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu Olimp
Najviši vrh Olimpa jest Mitikas (Mytikas), što na grčkome
znači "nos". Mitikas je najviši vrh u Grčkoj, a početak
penjanja na tu planinu počinje od grada Litochoro koji je znan
i kao Grad Bogova zbog svoje lokacije. Na Olimpu postoji 46
vrhova viših od 2000 i 47 viših od 1000 metara nadmorske
visine. Olimp je poznat po bogatoj flori s oko 1500 biljnih
vrsta, od čega su 23 endemske vrste. Olimp je najviša i
najljepša grčka planina koja predstavlja i netaknutu prirodu te
je od 1983. pod zaštitom UNESCO-a, a sama je planina
nacionalni park.
Prvi zabilježen pokušaj osvajanja Olimpa bio je 1862., ali to
nije pošlo za rukom istraživaču Heinrichu Bartu. Ljudska je
noga na vrh Olimpa kročila tek 2. kolovoza 1913., a u
ekspediciji su bili Grk Christos Kakalos iz Litohora te Švicarci
Frederic Boissonas i Daniel Baud-Bovy
U grčkoj mitologiji, Olimp je dom dvanaest olimpijskih
bogova: Zeus, Hera, Posejdon, Ares, Hermes, Hefest, Afrodita,
Atena, Apolon i Artemida koji su uvijek bili na Olimpu.
Bogova nikad nije bilo više od dvanaest, ali su se izmjenjivali
još i sljedeći: Heba, Helije, Hestija, Demetra, Dioniz, Had i
Perzefona.
Kad je Geja rodila Titane, koristili su grčke planine kao
tronove jer bjehu ogromni, a sam je Kron sjedio na Olimpu.
Grci su smatrali da sadrži kristalne palače u kojima bogovi
žive. Ulaz u Olimp bila su velika vrata od oblaka. Palače su
sagradili Titani Kiklopi, a umjetničke je predmete i sprave
načinio i iskovao Hefest. Zeusove i Herine odaje bile su na
južnome kraju Olimpa te su otuda mogli gledati na Atenu,
Tebu, Spartu, Korint, Arg i Mikenu. Na sjevernome kraju koji
je gledao prema Makedoniji, nalazile su se kuhinja, prostorija
za gozbe, oružarnica i radionice. U sredini živjeli su ostali
bogovi. Postojale su i druge prostorije za ostala božanstva, a
također i svojevrsni zoološki vrtovi gdje su bogovi čuvali
svoje svete životinje. Unutar Olimpa, bogovi su živjeli,
spavali, sudili, a hranili su se ambrozijom i nektarom, dok ih je
zabavljao Apolon svirajući liru.
Zeus
Zeus je ime vrhovnog starogrčkog boga.

• Etimologija: korijen mu dolazi od Indo-Europskog

boga Dyaus Pitar-a (tako nije čudan naziv u Rimskoj
mitologiji za vrhovnog boga Jupiter).
• Osobine: indoeuropsko božanstvo svjetlosti i neba koje
"vedri i oblači", ljuti gromovnik koji gađa munjama; d
obri bog koji daje kišu. Grci su razvili bezbroj mitova o
Zeusu, njegovoj ženi Heri i njegovim ljubavnicama.
Poznate su i brojne alegorije o Zeusovoj naravi i
njegovim djelima. Kad mu je majka Rea, predvidjevši
kakve će sve nezgode izazvati njegova pohlepna
priroda, zabranila da se ženi, on joj je ljutito zaprijetio
da će je silovati. Ona se na to smjesta pretvori u
otrovnu zmiju, ali Zeusa ni to ne obeshrabri nego se i
on pretvori u mužjaka i, savivši se oko nje u nerazrješiv
čvor, ostvari svoju prijetnju. Poslije toga Zeus se upusti
u mnoge ljubavne afere. Tri Muze je dobio s
Mnemosinom, s Alkemonom Herakla; silom je
obeščastio Europu, a sa svojom zakonitom ženom
Herom imao je dva sina: Hefesta i Aresa, te 2 kćeri:
Hebe i Ilitiju. Zeus i Hera stalno su se sukobljavali.
Uvrijeđena njegovim prijevarama, ona ga je često
ponižavala na sitne spletkarske načine. Iako joj je Zeus
povjeravao svoje tajne, a ponekad i prihvaćao njezine
savjete, on joj nikada nije potpuno vjerovao, a ona je
dobro znala da je u stanju da se i na nju baci munjom
ako bi ga uvrijedila preko izvjesne granice.

Unatoč brojnim slabostima karakterističnima za posve običnog

čovjeka, Grci su ovog vrhovnog boga posvuda obožavali,
posebno u Dodoni i Olimpiji.

Hera
Karakteristike

Hera je prikazivana veličanstvenom, često na prijestolju

okrunjena polosom, visokom cilindričnom krunom koju su
nosile neke velike božice, a na licu je nosila veo. U ruci je
često nosila šipak, simbol plodne krvi i smrti. Prikazivali su da
su njezinu kočiju vukli paunovi, životinja koju su Grci
upoznali nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Paun je u
renesansi postao njezinim simbolom. Kasnije je s Herom bila
povezivana ptica kukavica. Također je bila božica goveda, a
zvana je i volookom (boôpis, Homerov epitet) Herom, zbog
krupnih, tamnih očiju.

Kult

Hera je često bila štovana, pogotovo u Argu kao argivska Hera

(Hera Argeia), a svetište joj je bilo između Arga i Mikene gdje
su se održavale svečanosti Heraia. U Homerovoj Ilijadi Hera je
izrekla da su njezina tri omiljena grada Arg, Sparta i Mikena.
Njezino je drugo svetište bilo na Samu, a hramovi su se
nalazili u Olimpiji, Korintu, Tirinu, Perahori i otoku Delu. U
Eubeji slavile su se svečanosti Velike Dadedale, posvećene
Heri, svakih šest godina. Taj je prostor bio bogat kravama,
koje su ujedno predstavljale božicu Heru.

Mitologija

Rođenje

Herin otac bio je Titan Kron. Kron je svoju djecu doživljavao

kao potencijalnu prijetnju svojoj vlasti te ih je sve, pa tako i
Heru, progutao. Hera je bila božica što znači da je bila
besmrtna te je nastavila živjeti u njegovom želucu. Zeus je bio
najmlađi Kronov sin. Izbjegao je sudbinu svoje braće tako što
ga je majka Reja sakrila od oca. Zeus je spasio svoju braću i
ubio Krona. Premda mu je bila sestra, Hera mu se svidjela.
Poveo ju je na Olimp i oženio se njome Hera je sa Zeusom
imala Aresa, Hebu, Eridu i Ilitiju. Hera je bila potom
ljubomorna na Zeusa zato što je rodio Atenu bez nje te je
rodila Hefesta bez njega. Potom su Zeus i Hera ili samo jedno
od njih bili zgađeni Hefestovom ružnoćom te su ga bacili s
Olimpa. Hefest se kasnije osvetio Heri učinivši da se ne može
maknuti sa svoga prijestolja kad na nj sjedne. Ostali su ga
bogovi preklinjali da je pusti, ali je odbio. Dioniz ga je potom
napio i odnio natrag na Olimp na leđima mule. Potom je
oslobodio svoju majku nakon što mu je Afrodita dana za ženu.

Posejdon
Posejdon (grč. Ποσειδών) bog je mora i zemljotresa; sin Krona
i Reje, Zeusov brat. Rimski mu je pandan bog Neptun.

Kult

Osim u rimskoj mitologiji gdje je bio štovan kao Neptun,

Posejdon je svoje pandane imao i u ilirskoj mitologiji - Rodon
te u etrušćanskoj - Nethuns. U mikenskoj je kulturi bio
štovaniji od samog Zeusa, a natpisi s njegovim imenom
pronađeni su na brojnim spomenicima i natpisima. Pomorci su
mu se molili za sigurna putovanja, a katkad su utapali konje
kao žrtvu. Posejdon je zauzvrat stvarao mirno more i nove
otoke. Kad je bio uvrijeđen ili ignoriran, svojim bi trozubom
udario tlo te bi uzrokovao brodolome, potrese, utapanja i oluje.
U Rimu je bio prvenstveno štovan kao bog konja - Neptune
Equester, zaštitnik konjskih utrka. Postojao je njegov hram u
blizini konjskih trkaćih staza u Rimu - Circus Flaminius, a
također i jedan u mjestu Campus Martius gdje se slavila
svečanost 'Neptunalia 23. srpnja.

Karakteristike

Posejdon je prikazivan u svojoj kočiji koju su vukli nilski

konji ili obični konji koji su mogli jahati po moru. Bio je
prikazivan i s dupinima te s ribama trozupkama. Njegova je
palača bila na oceanskom dnu, sazdana od koralja i dragulja.

Mitologija

Rođenje i djetinjstvo

Posejdon je bio Kronov i Rejin sin. Kao i njegovu braću i

sestre, progutao ga je njegov otac. Poslije ih je spasio Zeus
prisilivši svog oca da ih sve povrati. Zeus, Hekatonhire,
Giganti i Kiklopi svrgnuli su krona i ostale Titane. Prema
drugoj inačici mita, Posejdona su odgojili Telhini, stanovnici
otoka Roda. Kad je svijet podijeljen na tri dijela, Zeus je dobio
zemlju i nebo, Had podzemlje, a Posejdon more

Ares
Ares (grč. Άρης) bog je rata, najstariji sin Zeusa i Here. Opisan
je kao snažan, kao silnik i svađalica. Rimski pandan je Mars.

Karakteristike

Ares je bio bog ratovanja koje je samo sebi svrhom, radovao

se smrti i junaka i običnih smrtnika. Radovali su ga miris krvi,
borba, zveket oružja, jauci. Aresa nije zanima uzrok rata, čak
ni ishod, bitno je bilo samo ratovanje. Mrzio je ostale bogove,
a i svoje roditelje, a posebice božicu Atenu. Smatran je i
praocem Amazonki, plemena ratobornih žena. Ares je
prikazivan u četveropregu s četiri pastuha osedlana zlatnim
sedlom koja rigaju vatru. Ares je nosio bakreni oklop, kacigu i
koplje ili eventualno štit. Njegove su svete ptice orao, djetlić i
strvinar. Najdraža mu je životinja bio pas te su crni psići često
bili žrtvovani njemu u čast u Sparti. Ponekad je prikazivan i sa
zmijom. Dim i Fob (Deimos i Phobos) bila su njegova djeca s
Afroditom, a označavali su užas i strah. Također je uz njega
bio i Kydoimos, demon zveketa bitke. Homer u Ilijadi
spominje da je sestra i društvo smrtonosnog Aresa božica
nesloge i razdora Erida, a također i Enija, božica ratnog klanja.

Mitologija

Osnivanje Tebe

Ares je bio osnivač Tebe i praotac vodenog zmaja kojeg je

ubio Kadmej. Od zmajevih je zubiju nastala rasa boraca,
Aresovih potomaka. Da bi se umilio Aresu, Kadmej je oženio
Harmoniju, Aresovu i Afroditinu kći. Zbog Harmonije, sve je
dovedeno u sklad i osnovana je Teba.

Hermes
Hermes (grč. ʽἙρμῆς) bio je starogrčki glasnik bogova,
zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i
trgovaca; sin Zeusa i Maje (kćeri Titana Atlasa). Rimski mu je
pandan bog Merkur.

Etimologija

Za Hermesovo se grčko ime mislilo da dolazi od grčke riječi

ἕρμα, herma koja označava kamen; kvadratni ili pravokutni
stup s Hermesovom glavom na vrhu, a muškim genitalijama na
dnu. No, vjerojatnije je da je obrnuto, da je imenovanje
stupova došlo od njegova imena. Od njegova su imena
izvedene riječ hermetičan koja označava nešto zatvoreno,
budući da bi on, kao glasnik bogova, premostio
komunikacijski jaz između bogova i ljudi. Na grčkom je
hermaion označavalo sretan pronalazak.

Karakteristike

Hermesovi su simboli pijevac i kornjača, a može ga se

prepoznati po putničkoj kapi (petasus), torbi, krilatim
sandalama (talaria) i glasničkom štapu - grč. kerykeion s
astrološkim simbolom bika ili pak štap kaducej sa zmijama.
Nosio je odjeću putnika, radnika ili pastira. Ovidije daje kratak
opis u svojim Metamorfozama:

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj

Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;
Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora
Očinih na zemlju skoči i onda skine sa glave
Klobuk i ostavi krila te šibljiku samo zadrži,
Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima oni

Hermes je glasnik koji prenosi ljudima poruke bogova, najbrži

je od svih bogova i odan svome ocu Zeusu. Izumio je vatru i
pritom ga možemo usporediti s Prometejem koji ju je donio
ljudima. Također je izumio liru i sirinks koje je potom
razmijenio s Apolonom. Izmislio je i mnoge vrste utrka i
boksački sport te je bio zaštitnik atletičara. Hermes je bio i
pratitelj mrtvih u Had. Često su ga prikazivali kao jedinog
boga koji može ulaziti i izlaziti u Had bez ograničenja, uz
samog Hada i Perzefonu. Isprva je Hermes bio falični bog,
prikazivan s bradom i falusom, a kasnije je atletski stiliziran.

Hefest
Hefest (grč. Ἡφαιστος, Hêphaistos) bog je kovač, zaštitnik
obrtnika, kipara, metalurga i vatre. Njegov je rimski pandan
bog Vulkan.

Karakteristike

Hefestovi su simboli kovački čekić i par kliješta, a ponekad

drži i sjekiru. Bio je prilično ružan, što je bio ili od rođenja ili
nakon pada. Također je bio i hrom, hodao je sa štapom, a često
ga se prikazivalo s nogama okrenutim naopačke. U umjetnosti
je često prikazivan hromim naginjući se nad svoj nakovanj.
Njegov je lik odražavao niži stupanj trovanja arsenom čija je
posljedica bila šepavost i rak kože. Arsen je dodavan bronci da
bi je učvrstio, a od te je bolesti patila većina kovača brončanog
doba. Hefest je stvorio većinu veličanstvene opreme, oruđa i
oružja za bogove - primjerice - Zeusove munje, Hermesovu
krilatu kacigu i sandale, Egidov grudobran, Afroditin pojas,
Agamemnonov štap, Ahilejev štit, Heraklovu čegrtaljku,
Helijeeve kočije, Erosov luk i strijele, Hadovu kacigu
nevidljivosti. Hefestu je pomagao Kiklop, njegov asisten u
kovanju. Također je sagradio i metalne robote koji su mu
pomagali. Njegovu je vatru ukrao Prometej koju je odnio
ljudima, a poslije je Hefest napravio i ženu Pandoru.

Mitologija

Rođenje i povratak na Olimp

Kako i Homer navodi u svojoj Ilijadi Zeus ga je bacio s

Olimpa jer je oslobodio svoju majku Heru koja je bila
privezana zlatnim lancem između zemlje i neba, nakon svađe
sa Zeusom. Hefest je padao devet dana i noći, a potom je pao
na otok Lemnos gdje su ga odgojile Tetida i Eurinoma.
Izrastao je u majstora obrtnika, a potom su ga vratili na Olimp
jer je svojim umijećem bio koristan bogovima. Druga inačica
mita govori da je Hera bila užasnuta kad je vidjela ružnoću
svoga potomka te da ga je sama bacila s Olimpa. Hefest se
osvetio svojoj majci Heri koja ga je odbila napravivši joj
začarano zlatno prijestolje koje joj, kad bi se ona sjela na nj,
nije dopuštalo da ga napusti. Ostali su bogovi molili Hefesta
da se vrati na Olimp i da je pusti, ali on ih je stalno odbijao.
Dioniz ga je napio i vratio ga na Olimp na leđima mule. Hefest
je oslobodio Heru nakon što su mu dali Afroditu, božicu
ljubavi kao svoju ženu. U drugoj inačici mita, dobio je njezinu
ruku da bi se spriječili sukobi ostalih bogova oko nje same,
budući da je on bio najnesigurniji od bogova.

Afrodita
Afrodita (Αφροδιτη = rođena iz morske pjene) božica je
ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Pandan Afroditi u rimskoj
mitologiji jest Venera.

Mitologija

Rođenje

Njezino je porijeklo nejasno. Prema Homeru ona je bila kći

vrhovnog boga Zeusa i boginje kiše Dione, a prema Heziodu u
Teogoniji rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba
Uran, nakon što je odrezao genitalije svom ocu Kronu. Izašla
je iz mora na otok Cipar. Treća je inačica ta da je kći Talase i
Zeusa, budući da je Talasa bila božica mora.

Uloga

Zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala,

postala je jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi, ni ljudi joj
nisu mogli odoljeti. Osim toga, imala je i više pomoćnika i
pomoćnica: Harite (boginje ljupkosti i ljepote), Hore (boginje
godišnjih doba), Peitu (boginju udvaranja i ljubavnog
nagovora), Himena (boga ženidbe) i Erosa, mladog boga
ljubavi čijim ljubavnim strelicama nitko nije mogao umaći.
Budući da ljubav u životima bogova i ljudi ima jako važnu
ulogu, Afrodita je bila jako cijenjena. Onaj tko joj je iskazivao
počasti i prinosio žrtve, mogao je biti siguran u njenu
naklonost. Samo je bila pomalo nestalna, a sreća koju je
pružala često je bila i prolazna. Ponekad je činila čuda kakva
može učiniti samo ljubav: ciparskom kiparu Pigmalionu
oživila je mramorni kip u koji se on zaljubio. Svoje je ljubimce
štitila na bojištima, u morskim olujama i od spletaka
neprijatelja. Znala je i mrziti, jer mržnja je rođena sestra
ljubavi. Bojažljivog mladića Narcisa, koji je prema kleveti
ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela je dotle da se
zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubojstvo. Ali
sama nije imala sreće u ljubavi: nije znala zadržati nijednog
svog ljubavnika. Ni brak joj nije bio sretan. Zeus joj je za
muža odredio najneuglednijeg, hromog i vječito oznojenog
božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utjehu
kod živahnog boga rata Aresa, s kojim je imala petoro djece
(Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga
vina Dioniza (s kojim je imala sina Prijapa), uz ostale i kod
boga Hermesa. Utjehu je tražila i kod običnih smrtnika,
dardanskog kralja Anhiza (kojem je rodila sina Eneju) i kod
lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojega je od Zeusa
izmolila besmrtnost.

Trojanski rat

Od njenih uplitanja u veće događaje iz svijeta mitova,

najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema
sinu trojanskog kralja Prijama, mladom Parisu. Kao nagradu
za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao
prvenstvo u ljepoti, obećala mu je najljepšu od svih smrtnih
žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila
je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja. Afrodita
je pomogla Parisu da odvede Helenu u Troju. Menelaj se nije
htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Budući da je
Paris to odbio, Menelaj je uz pomoc svog brata Agamemnona,
moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u
kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vođstvom
otplovilo je sto tisuća Ahejaca preko mora i napalo Troju.
Afrodita je, naravno, pomagala Trojancima, ali borba nije bila
njena jača strana. Bilo je, na primjer, dovoljno da je okrzne
koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne
sa bojišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su
sudjelovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na
kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

Atena
Atena (grč. Ἀθηνᾶ, Athēnâ ili Ἀθήνη, Athénē; dorski: Ἀσάνα,
Asána) božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata,
tkanja, metalurgije i obrta. Posebice je važna kao božica
mudrosti i inteligencije te lukavosti (grč. metis). Njezin je
rimski pandan Minerva, božica mudrosti.

Etimologija
Atenino je ime možda lidijskoga porijekla. Moguće je da je
složenica izvedena od tirenskoga ati = majka i imena hurijske
božice Hannahannah uobičajeno skraćivanog na Ana. U
mikenskom grčkom na jednom linear B natpisu iz Knossosa
piše A-ta-na-po-ti-ni-ja /Athana potniya/ = dama Atenjana. A
također se nalazi i natpis A-ta-no-dju-wa-ja /Athana diwya/ pri
čemu diwija znači božanska. U Kratilu je Platon izveo Atenino
ime od A-θεο-νόα (A-theo-noa) = božji um.

Karakteristike

Atena je prikazivana s egidom, štitom od kozje kože koji joj je

poklonio njezin otac Zeus (Atena egidonoša). Tako ju je
prikazao i Fidija u poznatome kipu od zlata i bjelokosti. U
njezinu su društvu Nika, božica pobjede i sova, često na
ramenu, kao simbol mudrosti. Prikazivana je s kacigom te
štitom na kojem je glava gorgonske Meduze koju joj je
poklonio Perzej kao zavjetni dar. Atena je naoružana božica
ratnica koja je pomagala mnogim junacima, uključujući
Herakla, Jazona i Odiseja. Nikad nije imala ljubavnika te je
bila znana kao Athena Parthenos (Atena djevica), a otud je i
njezin najpoznatiji hram Partenon u Ateni dobio ime, a po njoj
je dobio ime i spomenuti grad-država Atena. Kao zaštitnica
grada bila je znana i kao Athena Polias (Atena od grada). Bila
je znana i kao Athena Promachos kad je vodila bitku, Athena
Ergane kao zaštitnica obrtnika, a vrlo često kao Παλλάς Αθηνά
- Atena Palada. Epitet je izveden iz imena moćne osobe
Palade. Atenjani su je jednostavno zvali - he theos - božica.
Nekoć je možda bila božica ptica, a možda i sova. Njezin je
krilati štit možda predstavljao tu ulogu. U trećem pjevanju
Odiseje Atena se pretvara u orla. Na staroj je grčkoj lončariji
prikazivana s krilima.

Mitologija

Rođenje

Atena se rodila iskočivši naoružana iz Zeusove glave. Sama

priča o porijeklu dolazi u nekoliko inačica, a detaljan prikaz
donosi Heziod u svojoj Teogoniji Govori da je Zeus spavao s
Metidom, božicom mudrosti i obrta, ali se odmah potom
pobojao posljedica. Pretvorio je Metidu u muhu i progutao je
odmah nakon odnosa. Ali, bilo je prekasno, Metida je već
zanijela dijete. te je odmah počela praviti kacigu i odjeću za
svoju kćer, pri čemu je stvarala veliku buku uzrokujući Zeusu
veliku bol. Zatim je Prometej/Hefest/Hermes/Palemon
minojskom dvostrukom sjekirom (labris) rastvorio Zeusovu
glavu, a Atena je iskočila u punoj ratnoj opremi. Postala je
Zeusova najdraža kći.
Apolon
Apolon (grč. Ἀπόλλων, Apóllōn) sin je Zeusa i Lete te brat
blizanac Artemide, bog je medicine, proroštva, streličarstva,
glazbe, sunca i kolonizacije. Epitet mu je Feb (Phoebos).

Etimologija

Etimologija Apolonovo grčko ime Ἀπόλλων, Apóllōn možda

je izvedeno iz prethelenske složenice Apo-ollon povezane s
arhaičnim glagolom 'Apo-ell- koji je doslovno značio "onaj
koji se pregiba", odnosno onaj koji tjera - Apolon je tjerao zlo,
bolesti i nesklad. Plutarh donosi da pollon = mnogo, a prema
tome je Apollon negacija mnoštva. Hesihije povezuje ime s
dorskim απελλα (apella) = skupština, tako da bi i Apolon
mogao biti bog političkog života.

Karakteristike

Apolon je bog medicine, liječenja i streličarstva, ali i nositelj

smrtonosne pošasti. Također je bog proroštva i kolonizacije.
Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog glazbe i
poezije. Pjevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik
brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Del.
Kasnije je preuzeo i identitet Helija kao bog sunca (Apollon
Helios). Ljudi su ga poštovali jer je bio bog svjetlosti i sunca
bez čega život ne bi bio moguć, a također i zato što je bio bog
sklada i ljepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkoga
kurosa', skladnog, razvijenog i lijepog mladića. Apolon je
štitio ljude, liječio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i
kažnjavao zlo. Bio je i bog streličarstva, a njegove strijele
nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i
nosile kugu. Bio je i bog proročanstava u kojima je ljudima
objavljivao Zeusovu volju preko proročica, posebice Pitije i
Sibile.

Mitologija

Rođenje

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža

Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako
što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili
otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je
gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera,
Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i
nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je
kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna
je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim
je Leta na gori Kint rodila blizance - sina Apolona i kćer
Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više
ne pluta, a sam je otok postao posvećen Apolonu. Hera je otela
Ilitiju, božicu rađanja da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali
su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od
jantara dugačku 8 metara, a božica je uspjela pobjeći. Legenda
kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da
porodi njezina brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan
mjeseca Targeliona te su sedmi i dvanaesti dan toga mjeseca
poslije bili njemu posvećeni.

Artemida
Artemida (grč. Ἄρτeuiς , G. Ἀρτέμιδος) božica je Mjeseca,
zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda;
Apolonova sestra blizanka, kći Zeusa i Lete. Njeni su rimski
pandani Diana, božica lova i Selena, božica mjeseca.

Etimologija

Artemidino grčko ime Ἄρτeuiς, Artemis možda je povezano s

grčkim izrazom αρτεμης (artemis) koji je značio da je nešto
sigurno. Hetiti su štovali božicu lova Rutamiš, a Liđani božicu
Aritmu kojoj bjehu posvećeni košuta i jelen.

Karakteristike

Artemida je božica mjeseca te je zato Apolonova sestra

blizanka. Budući da nosi luk i strijele, s vremenom je postala i
božica zvijeri i lova. Zaštitnica je djevojaka, kojima šalje brzu
smrt ali ih i spašava kad treba. Mladićima donosi slavu i čast.
Artemidu štuju kao djevičansku božicu okuženu nimfama, te
kao božicu svadbe i porođaja, što je razlog zbog kojeg nevjeste
Artemidi posvećuju svoj pojas. Najčešće je prikazivana s
mjesečevim srpom u kosi te s jelenjom kožom oko ramena.
Posvećeni su joj lovački pas i sva zvjerad. Artemida je
gospodarica zvijeri, božica divljači i lova, koju pjesnici,
mitografi i likovni umjetnici redovno predočuju kao lijepu
djevojku naoružanu lukom i strijelama, praćenu košutom,
katkad veprom i psom. Najstarija pak prikazivanja Artemide u
grčkoj arhajskoj umjetnosti prikazuju je kao Potnia Theron -
božicu zvijeri - krilatu božicu koja drži leoparda i jelena u
rukama, a ponekad leoparda i lava. U klasičnoj je grčkoj
umjetnosti prikazivana kao tamnoputa lovkinja odjevena u
djevojačku kratku suknju, s lovačkim čizmama, srebrnim
lukom i strijelama te magičnim tobolcem. Često je prikazivana
u streljačkome stavu, zajedno sa psom ili jelenom. Ponekad je
luk i strijele zamjenjivalo i koplje. Kao božica djevojaka
držala je i liru, a kao božica svjetla par zapaljenih baklji.

Kult

Osobito je štovana u Arkadiji, a najpoznatiji je hram u Efezu -

Artemision - remek-djelo grčke arhitekture i skulpture.
Također je bila posebno štovana u Sparti. U Maloj Aziji bila je
vrhovno božanstvo, posebice u spomenutom Efezu. U Djelima
apostolskim (19:28) govori se o Efežanima i njihovu štovanju:
Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!"
Mlade su Atenjanke u dobi od pet do deset godina bile slane u
Artemidino svetište u Brauronu da bi služile božici jednu
godinu. Za to su vrijeme bile znane kao arktoi, odnosni
medvjedići. Mit objašanjava da je jedan medvjed navikao
redovno posjećivati taj grad te da su ga ljudi hranili i
pripitomili. Jednog je dana medvjed ubio djevojčicu, a njezina
su braća ubila medvjeda što je razbjesnilo Artemidu koja je
zahtijevala da se djevojčice ponašaju kao medvjedi da bi
nadoknadile njegovu smrt. U mnogim su dijelovima stare
Grčke mlade žene posvećivale igračke, lutkice i uvojke svoje
kose Artemidi prije braka.

Mitologija

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža

Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako
što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili
otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je
gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera,
Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i
nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je
kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna
je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim
je Leta na gori Kint rodila blizance - sina Apolona i kćer
Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više
ne pluta, a sam je otok postao posvećen Apolonu. Hera je otela
Ilitiju, božicu rađanja da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali
su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od
jantara dugačku osam metara, a božica je uspjela pobjeći.
Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla
majci da porodi njezina brata Apolona te je postala božica
porođaja. Druga inačica priče govori da ih je rodila u gaju
Ortigiji u Efezu, a u njegovoj su blizini Grci podigli hram
Artemidi koji je postao jedan od sedam svjetskih čuda. Kad je
imala tri godine, Artemida je upitala svoga oca Zeusa kojem je
sjedila na koljenu da joj ispuni nekoliko želja. Tražila je da se
nikad ne uda, da ima lovačke pse, jelene koji će joj voditi
kočiju i nimfe kao družice u lovu koje su ostale djevice. Kad bi
se zasitila lova, otišla bi svome bratu Apolonu u Delfe i tamo
plesala s Haritama ili pjevala s Muzama.

Demetra
Demetra (grč. Δημήτηρ = majka zemlja) kći je Reje i Krona,
sestra Zeusova i majka Perzefonina.; božica zemlje, ratarstva,
plodnosti, a u prvom redu žita. Rimski pandan jest Cerera.
Antički su narodi smatrali da je identična Izidi u egipatskoj
mitologiji.

Mitologija

Rođenje

Bila je kći Reje i Krona, Hestijina, Herina, Hadova i

Posejdonova sestra, a također i Zeusova sestra. Kao i njenu
braću i sestre, sustigla ju je ista sudbina, njezin ju je otac
progutao bojeći se moguće pobune. Demetra je i dalje, kao i
ostali bogovi, živjela u njegovoj utrobi sve dok je nije
oslobodio Zeus, njezin najmlađi brat koji je izmaknuo toj
sudbi i proglasio se vrhovnim božanstvom. Dodijelio joj je
brigu za plodnost zemlje te je ona naučila ljude obradi zemlje i
tako promijenila ljudsko društvo koje je dotada bilo
orijentirano samo na stočarstvo i lov.

Dioniz
Dioniz (grč. Διώνυσος) bio je grčki bog plodnosti zemlje, bog
vegetacije, vina, žena, bog-bik. Etimologija imena izvodi se od
riječi Dio - gen. od Zeus i nysos - tračka riječ za sina. Također
poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam
je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.

Štovanje

Dioniz je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim

misterijima on nosi bossoris, lisičje krzno, koje simbolizira
novi život. Dionizijski misteriji ostali su jedni od najtajnijih
mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi povjesničari vjeruju
da je Dioniz sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i
mnogo jačeg božanstva iz Trakije ili Frigije, kao što je
Sabozios. Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku
došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja Zeus odnosi
Dioniza u zemlju Nisa. Grčki koncept gdje se zemlja Nisa
nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija.
Sve u svemu to nam sugerira da je namjerno postavljen u
magičnu, daleku zemlju. Tragovi istih ili vrlo sličnih
božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi.
Dioniz je u kulturi Grčke i njezinih prethodnika prisutan dugo
vremena (prije 1500. pr. Kr.), no uvijek ostaje donekle stran.
Tipična dionizijska obilježja jesu bik, zmija, bršljan i vino.
Dioniz ima snažnu povezanost sa satirima, kentaurima i
silenima. Satiri su po Grčkoj mitologiji poluljudi,
poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza.
Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no
beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici
Dioniza, njegovi su sljedbenice meanade. Satiri nisu besmrtni,
nego mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri. U grčkim je
gradovima ulica spajala kazalište i Dionizov hram, što je
omogućavalo održavanje svečanih procesija koje su
objedinjavale kult u hramu i proslavu u kazalištu.

Dolazak na svijet

Dolazak Dioniza na svijet donekle je čudan, čak i za grčku

mitologiju, te izaziva teškoće u njegovu smještanju unutar
panteona grčkih bogova. Njegova je majka Selema, kći
Kodmusa, sina kralja Fenikije i brata Europe. Selema je
smrtnica, ljudskog je roda, dok je otac Dioniza Zeus, kralj
bogova. Postoji nekoliko inačics priče o Dionizovu dolasku u
postojanje, no zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje
(uskrsnuće). To ponovno rađanje jest i glavni razlog njegova
štovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće bili su
elementi mističkog otkrivenja. Jedna od priča o Dionizu (iz
orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena,
ljubomorna na dijete koje nije bilo njezino poslala Titane da ga
rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na
komadiće, te gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus
uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio
koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u utrobu
Semele i Dioniz biva ponovno rođen.

Had
Had (grč. ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs = neviđen) bog je
podzemnog svijeta (koji se također naziva Had) u grčkoj
mitologiji. Također se nazivao i Pluton (Πλούτων, Ploutōn), a
to su ime preuzeli i stari Rimljani za svoj pandan.

Karakteristike

Za razliku od modernih konotacija kao zlog Hada, nekoć je bio

prikazivan više kao pasivan, a ne zao. Njegova je uloga bila da
održava ravnotežu. Prikazivan je s kacigom koju mu je dao
Kiklop i koja ga je činila nevidljivim. Katkad je posuđivao
kacigu i bogovima i smrtnicima, primjerice Perzeju. Sjedio je
na tronu od ebanovine. Hadovo oružje bile su vile s dva zuba
kojima je uništavao sve što mu se ne bi svidjelo, baš kao i
Posejdon sa svojim trozubom. Znak njegove moći bio je štap s
pticom na vrhu s kojim je vodio sjene mrtvih u podzemlje.
Njegova tamna kočija koju su vukla četiri potpuno crna konja
uvijek su izazivala strahopoštovanje. Također je prikazivan s
narcisom i čempresom te ključem Hada. Uz njega je uvijek bio
i Kerber, višeglavi pas koji je čuvao vrata podzemlja.

Mitologija

Život

Had je bio sin Krona i Reje, Zeusov i Posejdonov te Hestijin,

Demetrin i Herin brat. Kad je odrastao, Zeus je uspio prisiliti
oca da povrati svoje potomke (Kron ih sve osim Zeusa bio
progutao), Zeus, Posejdon i Had sudjelovali su u Titanomahiji,
ratu Titana, a Kiklopi su im darovali oružja: Zeus je dobio
munju, Had kacigu nevidljivosti, a Posejdon trozub. U noći
prije prve bitke, Had se odšuljao do uporišta Titana i uništio
im oružje. Na posljetku su bogovi pobijedili, a trojica braće
izvlačila su slamke da bi raspodijelili područja vladanja. Zeus
je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon mora, a Had
podzemni svijet. Hadovo ime Pluton prvotno je bilo
eufemizam jer su se ljudi bojali izgovoriti njegovo ime. Sama
riječ označavala je bogatstvo, u metaforičnom smislu da Had
obiluje dušama, jaucima i suzama. Epiteti su mu također bili i:
Clymenus ("zloglasni"), Eubuleus ("koji dobro pogađa"), and
Polydegmon ("koji mnogo prima").

Vladanje

Had je vladao mrtvima, a pomagali su mu demoni koji su ga

bespogovorno slušali. Mrtvi nisu smjeli odlaziti iz podzemlja,
a ni živi u nj, jer bi se Had razbjesnio. Svi koji su ulazili u
podzemni svijet uglavnom bjehu junaci: Heraklo, Odisej,
Eneja, Orfej, Tezej i Psiha. Nijedan od njih nije bio zadovoljan
onime što vidi, a to o tome govori i Homer u Odiseji. Nije bio
pretjerano voljen ni od bogova niti od smrtnika zbog svoje
tamne i morbidne osobnosti. Premda je Had vladao
podzemljem, on nije bio personifikacija smrti. To je bio
Tanatos (Thanatos). Kad su Grci htjeli umiriti Hada, lupali su
glavama o tlo da bi bili sigurni da ih čuje. Žrtvovali su mu crne
životinje, posebice ovce, a moguće je da su postojale i ljudske
žrtve. Žrtvena je krv skupljana u jame i bunare da bi bili
sigurni da će doći do Hada, a osoba koja je prinosila žrtvu
morala je okrenuti glavu. Svakih stotinu godina održavale su
se stoljetne igre u njegovu čast.
Perzefona
Perzefona (grč. Περσεφόνη,
Persephónē) prelijepa je kraljica
Hada, što je postala protiv svoje
volje, nakon što ju je otep Had.
Prema Heziodu kći je Zeusa i
Demetre. Bila je znana i kao Kora
(grč. κόρη = kći), što se povezivalo s
čašćenjem nje i njezine majke.
Rimski pandan joj je Prozerpina.
Mitologija

Perzefona je živjela dalje od ostalih

olimpskih bogova. Za njezinu su se
ruku natjecali Hermes, Ares,
Apolon i Hefest, ali je Demetra
odbila sve njihove darove i skrila
kćer daleko od društva bogova.
Perzefona je živjela mirnim
životom.
Otmica Perzefone

Jednoga je dana brala cvijeće s

nimfama ili pak, prema
Homerskim himnama s Atenom i
Artemidom na polju. Odjednom je
Had probio tlo i izašao iz
podzemnoga svijeta te ju je oteo i
poveo sa sobom. Demetra je čula
krik njezine kćeri i potrčala u
pomoć, ali je već bilo kasno.
Shrvana je Demetra pretvorila
nimfe u Sirene jer se nisu
umiješale. Demetra je lutala
svijetom devet dana bez hrane i
pića, sve dok joj Helije, bog Sunca
koji sve vidi nije rekao gdje je. Had
ju je duboko volio i nije ju htio
pustiti iz podzemnoga svijeta.
Oženio ju je i dao joj da kuša zrna
šipka (kad bi netko kušao nešto iz
podzemnoga svijeta, više se nije
mogao vratiti na zemlju). Demetra
se potom zatvorila u svoj hram u
Eleuzini te na svijet poslala
neplodnost uzrokovavši velike
neizdržive katastrofe i za ljude i za
bogove. Ljudi su molili Zeusa da
nešto učini, a umiješali su se i ostali
bogovi, a i sama je Demetra tražila
pomoć. Budući da je nije mogao
potpuno vratiti jer je jela zrna
šipka, poslao je Hermesa da
pregovara s Hadom. Određeno je
da Perzefona trećinu godine živi u
podzemnome svijetu s Hadom, a
ostatak godine na zemlji. U drugoj
inačici mita, Hekata je spasila
Perzefonu. Tako Demetra tugujući
zimi zemlji daje neplodnost dok joj
kći odlazi u Had, a kad se vrati,
odijeva prirodu u zelenilo i cvijeće.
Tako su, prema grčkoj mitologiji
nastala godišnja doba. Druge
inačice nastanka godišnjih doba
 govore da ili je Demetra zaposlena
traženjem svoje kćeri pa zanemari
zemlju i tako dođe zima, ili pak
izričito zapostavi zemlju, ljutita
zbog otmice svoje kćeri.

Etimologija [uredi]
Dedalovo grčko ime znači "lukav"

Mitologija [uredi]

Pasifaja s Dedalom i drvenom kravom, freska iz Pompeja

Labirint [uredi]

Homer ga spominje kao kreatora Arijadnina plesnog podija. Budući da je bio najvještiji
rukotvorac, govorilo se da je izmislio slike. Također je sagradio i Labirint.

Ovidije u svojim Metamorfozama govori da je Dedal tako lukavo napravio Labirint, da ni sam
nije mogao izaći iz njega - toliko brojnih prolaza i skretanja, činilo se kao da nema ni početka
ni kraja. Dedal je Labirint sagradio za kralja Minosa, koji ga je trebao da bi u nj zatvorio
ženina sina Minotaura.

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov
brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga
Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije
žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je
učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast.
Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je
Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je
bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da
sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a Labirint je bio ispod Minosove
palače u Knossosu. Minotaura je na posljetku ubio Tezej

Let [uredi]

Charles Paul Landon: Dedal i Ikar, 1799.

Dedal je, da bi se spriječilo širenje znanja o Labirintu javnosti, zatvoren u toranj. Nije mogao
napustiti Kretu morem jer je kralj Minos budno pazio na sva plovila. Dedal je odlučio
napraviti krila sebi i svome mladom sinu Ikaru. Zavezao je pera zajedno, od najmanjeg do
najvećeg, stvorivši veliku plohu. Veća je osigurao nitima, a manja voskom te su tako gotovo
bila jednaka ptičjim krilima.

Kad je posao napokon dovršen, Dedal je mahao krilima na mjesto i iskušavao ih, a potom
opremio svoga sina i naučio ga kako letjeti. Kad su se obojica pripremila za let, Dedal je
upozorio Ikara da ne leti previsoko jer će sunce otopiti vosak te da ne leti prenisko jer će
morska pjena smočiti krila i više neće moći nastaviti s letom. I tako su poletjeli.

Prošli su otoke Sam, Del i Lebint, kad je Ikar počeo letjeti sve više i više da bi dostigao
nebesa. Sunce je zagrijalo vosak te su se pera razdvojila, a Ikar je pao u more. Dedal je
plakao, krivio svoju vještinu, a mjesto gdje mu se sin utopio nazvao Ikarijom. Na posljetku je
Dedal sigurno stigao u Siciliju, gdje se o njemu brinuo kralj Kokal. Ondje je sagradio hram
Apolonu i objesio svoja krila kao žrtvu bogu.

Zagonetka [uredi]

Tražeći Dedala, kralj Minos odlazio je od grada do grada postavljajući zagonetku. Pokazao bi
spiralnu morsku školjku i tražio da se provuče konopac kroz cijelu školjku.. Kad je stigao
kralju Kokalu u Siciliji, kralj je znao da će Dedal znati riješiti zagonetku. Dedal je privezao
konopac za mrava koji je hodao kroz spirale te školjke i tako riješio zagonetku. Tako je Minos
znao da je to Dedal te je zatražio izručenje. Kokal ga je uvjerio da se prvo okupa, a kraljeve su
ga kćeri zalile vrućom vodom i ubile.

[uredi] Historija
Kralj Minos vladao je Kretom i otocima Egejskog mora tri generacije prije Trojanskog rata.
Živio je u Knossosu devet godina, a nakon toga se povukao u svetu pećinu gdje se govori da
je dobio Zeusove upute da utemelji homoseksualnost kao kontrolu populacije na otoku
(Aristotel: Politika), uvede kretski ustav i postavi temelje kretskoj pomorskoj premoći
(Herodot, Tukidid).

Za Atenjane on je bio okrutni i bezdušni tiranin koji je žrtvovao živote njihove djece
Minotauru koje je Atena morala svake godine poslati - 7 mladića i 7 djevojaka.

Prema mitolozima i pjesnicima, postojala su dva kralja. Prvi je bio Zeusov i Europin sin,
Radamantov i Sarpedonov brat, znan kao i "dobri" Minos. Nakon njegove smrti olimpski su
ga bogovi postavili kao suca u Hadu, zajedno s njegovim bratom Radamantom i polubratom
Eakom. Imao je ženu Itonu (Liktijeva kći) ili Kretu (nimfa ili Asterionova kći) te sina Likasta,
njegova nasljednika na kretskom prijestolju. Likast je potom imao sina Minosa kojeg mu je
rodila njegova žena Ida. Sa svojom ženom Pasifajom imao je brojne potomke, od kojih je
najpoznatija Arijadna. To je bio takozvani drugi Minos, "loši". Njemu dugujemo mitove o
Tezeju, Pasifaji, Minotauru, Dedalu, Glauku i Nisu. Bio je pradjed kralja Idomena, koji je
vodio Krećane u Trojanski rat.

Budući da je fenički uticaj bio jak u kasnijem razdoblju, Minosa se često smatralo
Feničaninom. Govori se da je umro na Siciliji gdje je možda otišao budući da ga je gonio
Dedal. Ubila ga je Kokalova kći (kći agrigentskog kralja) koja ga je zalila vrućom vodom dok
se kupao. Njegovi su ostaci poslani na Kretu, a na sarkofagu je uklesano "Grobnica Minosa,
Zeusova sina".

[uredi] Mitologija
[uredi] Milet

Asterije, kretski kralj posvojio je tri Zeusova i Europina sina - Minosa, Sarpedona i
Radamanta. Jednom su se braća svađala oko prekrasnog dječaka u kojeg su se sva trojica
zaljubila. Zvao se Milet, sin Apolona i Areje i volio je Sarpedona te se Minos osvetio zarativši
i osvojivši cijeli otok. Sarpedon je s Miletom pobjegao u Likiju gdje je Milet osnovao
istoimeni grad. Druga inačica mita govori da se Milet zvao Atimnije te da je bio Zeusov i
Kasiopejin sin.

[uredi] Glauk

Glauk se jednoga dana igrao loptom ili mišem te je iznenada nestao. Njegovi su roditelji
posjetili proročicu u Delfima koja im je rekla da se veličanstveno stvorenje rodilo među
njima, a tko god nađe sličnost u tom stvorenju, naći će i dijete. Oni su to shvatili kao
novorođeno tele u Minosovu stadu. Tri puta na dan tele je mijenjalo boju od bijele preko
crvene do crne. Polidije je uočio sličnost s dozrijevanjem kupine. Minos ga je poslao da nađe
Glauka.

Tražeći ga, uočio je sovu koja je tjerala pčele iz vinskog podruma u Minosovoj palači. Unutar
podruma bila je bačva meda s mrtvim Glaukom unutra. Minos je zapovjedio da se Glauk
oživi, ali se Polidije usprotivio, no Minos je rekao da je proročica rekla da će vidovnjak vratiti
dijete u život. Minos je zatvorio Polidija u podrum s mačem. Kad se u blizini pojavila zmija,
Polidije ju je ubio mačem, a potom je došla druga zmija. Nakon što je vidjela svoga partnera
mrtvog, zmija je otišla i vratila se s travom koja je oživjela prvu zmiju. To je učinio i Polidije
da bi uskrsnuo Glauka.

Minos nije htio pustiti Polidija s Krete sve dok Glauka ne pouči toj moći. Polidije je to učinio,
ali je u posljednji trenutak zatražio Glauka da pljune u njegova usta. Glauk je to učinio i
zaboravio sve što je naučio.

[uredi] Tezej

Androgeja, Minosova sin, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom

festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je
ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je
zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih
izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake
godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina). Kad
se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je svome
ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu

klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu
je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti
crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, te je njegov otac Egej, shrvan počinio samoubojstvo.
Naime, danima je gledao na pučinu, i kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio u more koje je
po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u labirint
ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako da su napravili krila. No, Ikar je
letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on je pao u more.

Druga inačica mita govori da je Minos odustao od rata jer je volio Tezeja.

[uredi] Kralj Nis

Nis je bio megarski kralj koji je bio nepobjediv sve dok je uvojak njegove crvene kose
postojao, skriven ispod njegove sijede, bijele kose. Minos je napao Megaru, ali je Nis znao da
je nepobjediv jer je uvojak još postojao. Njegova se kći, Skila, zaljubila u Minosa, te mu je to
dokazala odrezavši očev uvojak. Nis je umro, a Megara je postala kretska. Minos je ubio
Skilu jer je izdala svoga oca. Skila je pretvorena u morsku pticu koju je progonio njezin otac,
morski orao.

[uredi] Posejdnon, Pasifaja, Dedal i Ikar

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov
brat doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga
Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije
žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je
učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast.
Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je
Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je
bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da
sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a labirint je bio ispod Minosove
palače u Knossosu. Da bi osigurao da tko ne sazna tajnu Labirinta, Minos je zatvorio Dedala i
njegova sina Ikara u toranj odakle su pobjegli odletjevši, a prilikom bijega Ikar se utopio, jer
su mu se otopila krila budući da je letio preblizu suncu.

Tražeći Dedala, odlazio je od grada do grada postavljajući zagonetku. Pokazao bi spiralnu

morsku školjku i tražio da se provuče konopac kroz cijelu školjku.. Kad je stigao kralju
Kokalu u Siciliji, kralj je znao da će Dedal znati riješiti zagonetku. Dedal je privezao konopac
za mrava koji je hodao kroz spirale te školjke i tako riješio zagonetku. Tako je Minos znao da
je to Dedal te je zatražio izručenje. Kokal ga je uvjerio da se prvo okupa, a kraljeve su ga
kćeri zalile vrućom vodom i ubile.

Nakon smrti postao je jedan od sudaca u Hadu, skupa s bratom Radamantom i Eakom.
Donosio je konačnu odluku gdje će ići duša pokojnoga.

U tijeku je glasovanje za nove administratore.

Grčka mitologija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Monsiau: Olimpski bogovi

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je,
naravno, u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao
ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati
nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.
Sadržaj
[sakrij]

• 1 Izvori
o 1.1 Komparativna mitologija
• 2 Kozmogonija
o 2.1 Primordijali
o 2.2 Titani
• 3 Teogonija
o 3.1 Olimpski bogovi
o 3.2 Ostala božanstva
o 3.3 Mitološka stvorenja
o 3.4 Junaci
o 3.5 Titanomahija
• 4 Poveznice

• 5 Vanjske poveznice

Izvori [uredi]

Gustave Moreau: Heziod i Muza

Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca.

• Homer: Ilijada i Odiseja

Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz
kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske
vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim
junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju
i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji.
Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o
pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova.

• Heziod: Teogonija i Poslovi i dani

Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od

postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih
božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor
za proučavanje grčke mitologije.

Vergilijev rukopis

• Sofoklo, Eshil i Euripid te Aristofan

Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan
izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji
donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije.

• Ovidije: Metamorfoze, Vergilije: Eneida

Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u
tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali je sama mitologija
grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak
Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.

Komparativna mitologija [uredi]

Károly Kerényi, osnivač modernih studija o grčkoj mitologiji

Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se
koristio metodom komparacije i pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller
učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije
svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla
Junga. Károly Kerényi iznosi da je mitologija, odnosno - mitologem - priča koja je dobro
poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali ju je već postalo nemoguće nanovo oblikovati i
mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.

Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema
skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih
tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende
i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz
priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi
mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi
- zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su
rođena kao personifikacija tih elemenata.

Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao
izvornom. 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost:
sanskrtski Dyauš pítā = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji
daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie.
korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyēws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik
Ζεύς πατερ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom
Indoeuropljana - *dyēws ph2tēr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena
dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis,
od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tēr. Na rimsku je mitologiju jako utjecala grčka i etruščanska
mitologija.

Arheologija i mitografija otkrili su pak druge stvari. Grci su bili inspirirani nekim
civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog
"umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.
Kozmogonija [uredi]
Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo
Teogonija.

Primordijali [uredi]

Eros, 5. stoljeće p.n.e.

Nikta, pariški psaltir iz 10. stoljeća

Kaos je ništavilo iz kojeg prva bića dolaze u postojanje te se ta prva bića opisuju kao Kaosova
djeca. Ona su:

• Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa

• Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom)
• Eter - vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi)
• Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte
• Eros - spajatelj, prema Heziodu je on prvi koji je nastao jer je morala postajati moć,
snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks,
također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest
taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego
također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u
postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao
Protagonus – prvorođeni.
• Geja – zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica) Zemlje
- kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika.
 • Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim
orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje
nastaju svjetlost i svemir
• Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća
• Pont - more

Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.

Titani [uredi]

Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s
Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:

• Feba - Kejova supruga, božica Mjeseca

• Hiperion - bog svjetla i sunca, stvara sa suprugom Tejom boga Sunca Helija, boginju
Mjeseca Selenu, boginju zore Eja
• Kej - nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Giros
• Krej - Euribijin suprug
• Kron - Zeusov otac, Rejin suprug, postaje vladar svijeta nakon oca Urana
• Mnemozina - majka devet Muza
• Japet - suprug nimfe Klimene, nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u
Tartar
• Okean - gospodar mora, najjači Titan, stvorio je sa svojom sestrom i suprugom
Tetijom, bogove rijeka, mora i nimfe
• Reja - Hestijina, Demetrina, Herina, Hadova, Posejdonova i Zeusova majka, vlada sa
suprugom Kronom
• Teja - Kejova supruga, tražila je za svoju djecu dio vladavine Titana, nakon toga su
ubijeni Hiperion i Helije, a Selena je počinila samoubojstvo
• Temida - boginja pravednosti i reda, druga Zeusova supruga (nakon Metide), poznaje
budućnost i omogućila je Deukalijonu i Piri da prežive veliku poplavu da bi mogli
ponovno nastaniti zemlju
• Tetija - boginja mora, Okeanova supruga, kao Herina dadilja proklela je zvijezde da
vječno šeću po nebu

Teogonija [uredi]
Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život:

1. dijeljenje (Geja, Nikta)

2. parenje (Hiperion, Zeus)
Geja, grčki pehar s Aristofanovim potpisom, 410. p. n. e. - 400. p. n. e.

Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su
nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva
potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne
udružuju s božanstvima nastalim parenjem.

Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom,

a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je
njegov otac i ovo je njegova majka.

Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara
Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine
mora i planinske vrhunce).

Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a
s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.

Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije
dobivaju individualna imena:

• Bront – grmljavina
• Sterop – grom
• Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata

Također, tu su i tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri:

• Kot
• Briorej
• Gige

Olimpski bogovi [uredi]

Giovanni Battista Tiepolo: Olimp, 18. stoljeće

Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa
smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni
vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude
djeluju Mojre (Srde).

• Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje
• Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti
• Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te
muške ljepote
• Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage
• Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i
poroda
• Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i
obrta.
• Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita
• Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
• Had - bog podzemnog svijeta
• Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu
• Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre
• Helije - bog Sunca
• Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka
• Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i
trgovaca
• Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena
• Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa

Ostala božanstva [uredi]

Jean Auguste Dominique Ingres: Zeus i Tetida, 1811.

Virgils Solis: Vijeće bogova, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza

• Kron - otac olimpskih bogova, bog žetve

• Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja
• Asklepije - bog liječništva
• Eol - bog vjetra
• Eros - bog ljubavi
• Erinije - boginje osvete i prokletstva
• Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak
• Hestija - božica je srca, ognjišta i doma
• Leta - božica ratara i stočara
• Mojre - božice životne sudbine
• Morfej - bog sna

• Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti:

o Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije
o Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
o Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva
o Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
o Melpomena - zaštitnica tragedije
o Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i
pantomime
o Talija - zaštitnica komedije i bukolike
o Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa
o Uranija - zaštitnica astronomije

• Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama

• Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira
• Tanatos - bog smrti
Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. p.n.e.

Mitološka stvorenja [uredi]

• Harpija
• Himera
• Hiron
• Kentaur
• Kerber
• Kiklop
• Lernejska Hidra
• Mantikora
• Minotaur
• Nemejski lav
• Pegaz
• Satiri

Junaci [uredi]

Heraklo; rimska skulptura iz 2. stoljeća p.n.e.

• Ahilej
 • Eneja
• Hektor
• Heraklo
• Jazon
• Odisej
• Perzej
• Tezej

Titanomahija [uredi]

U ratu između bogova i Titana oni gube. U tome ratu Titani su bili predvođeni Kronom, a
uključivali su: Keja, Krija, Hiperiona, Japeta, Atlanta i Menetija.

Olimp je bio predvođen Zeusom (Kronovim i Rejinim sinom) i uključivao je: Hestiju,
Demetru, Heru, Hada, Posejdona, Hekatonhire, Gigante i Kiklope (Zeus ih oslobađa iz Tartara
da mu pomognu u ratu, poslije ih ponovno zatvara).

Cornelis van Haarlem: Pad Titana, 1588.

Nakon deset godina rata Olimp odnosi pobjedu i razdjeljuje svijet među sobom.

• Zeus - zrak i nebo

• Posejdon – sva mora i sve vode
• Had – podzemni svijet
• Zemlja je ostavljena svim ostalim božanstvima

Poraženi Titani zarobljeni su u Tartar. No nisu svi Titani sudjelovali u ratu, Okean i ženski
titani (Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija) ostaju neutralni. Zbog toga ih Zeus nije
kaznio. Hekatonhiri ostaju čuvari poraženih Titana, dok ih s vremenom Zeus nije sve ne
oslobodio (osim Atlanta).

Grci klasičnog razdoblja znali su nekoliko pjesama o ratu između bogova s Olimpa i Titana.
Dominantna i jedina koja je uspjela preživjeti jest Teogonija pjesnika Hezioda. Izgubljeni ep
jest Titanomahija slijepog tračkog barda Tomrisa. On sam kao legendarna figura spominje se
u jednom dijelu eseja O muzici koji se nekada pripisivao Plerhtu.

Minotaur (grč. Μινόταυρος, Minótauros) u grčkoj mitologiji mitološko je biće koje je

polubik i polučovjek.

Sadržaj
[sakrij]

• 1 Etimologija
• 2 Mitologija
o 2.1 Rođenje
o 2.2 Tezej i Minotaur

• 3 Vanjske poveznice

Etimologija [uredi]
Minotaurovo grčko ime Μινόταυρος znači "minojski bik" (s Krete).

Također je znan i kao Asterius ili Asterion ("zvjezdani") - pod imenom koje je dijelio s
Minosovim očuhom.

Mitologija [uredi]
Rođenje [uredi]

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov
brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga
Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije
žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je
učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast.
Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je
Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je
bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da
sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a labirint je bio ispod Minosove
palače u Knossosu.

Tezej i Minotaur [uredi]

Tezej i Minotaur, atička amfora, 6. stoljeće p.n.e.

Androgeja, Minosov sin, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom

festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je
ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je
zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih
izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake
godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina).
Tezej, Minotaur i Atena, 5. stoljeće p.n.e.

Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je
svome ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu

klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu
je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti
crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, stoga je njegov otac Egej shrvan počinio
samoubojstvo. Naime, danima je gledao na pučinu i, kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio
u more koje je po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u labirint
ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako što su napravili krila. No, Ikar je
letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on se strovalio u more

Grčka mitologija
Egej i Tezej

Došlo je vrijeme da grad Atena plati kralju Minosu danak i po treći put, ali ovaj puta u sve se umiješao mladić
imenom Tezej, posinak kralja Egeja, a pravi mu je otac bio Posejdon, bog mora. Tezej se zavjetovao da će ili
ubiti Minotaura, ili postati njegova žrtva, a kako se Tezej već prije istaknuo svojom hrabrošću i odlučnošću
Egej ga nije mogao odvratiti od njegova nauma. Na rastanku Egej reče Tezeju, kralj Egej silno je volio svog
posinka kao vlastitog sina, da sa sobom ponese i bijelo jedro, pa ako uspije u svom naumu neka crno jedro
zamjeni za bijelo, a on će tako izdaleka znati da je uspio i ostao živ. Kada je Tezej došao pred kralja Minosa,
ovome još nije bilo dosta njegovog nepromišljenog hvalisanja, pa uputi pogrdni upit Tezeju: 'Za mene će moj
otac Zeus sigurno potvrditi da sam njegov sin, a hoće li to za tebe učiniti Posejdon?' Tezej prihvati izazov i
skoči u more, te zaroni u plave dubine. Odmah ga okruži jato dupina koje ga sigurno odvede na morsko dno,
gdje ga dočeka osobno morska božica Amfitrita koja ga obdari zlatnim prstenom i krunom optočeno draguljima
i biserima. Tezej se potom uz pratnju dupina sigurno vrati na površinu i pokaže hvalisavom Minosu da je doista
sin Posejdonov. Nakon toga Tezej se obrati Minosu: ' Čuj me Minose, ja sam došao osloboditi nesretnog
Minotaura iz njegova nakazna tijela u koje ga sputa pakost bogova i nerazboritost ljudi. Ako si samo malo
čovjek, dopustit ćeš mi da uđem u labirint i golim rukama ubijem Minotaura. Ako uspijem u naumu svom, grad
Atena više ti ništa neće dugovati, a ako ne uspijem nek' postanem plijen Minotaurov.' Kralj Minos odmah se
složio s time. U Tezeja se na prvi pogled odmah zagledala i zaljubila Minosova kćer Arijadna, pa je prišla Tezeju
i ponudila mu pomoć. Naime, Dedal je povjerio tajnu labirinta Arijadni i njezinoj majci Pasifaji. Arijadna je dala
Tezeju klupko vune i poduči ga: 'Pusti neka se klupko kotrlja samo ispred tebe, a ti slijedi nit i doći ćeš do
prljave jazbine moga polubrata Minotaura. Tamo pođi noću kada on spava i zadavi ga na spavanju. Potom
namotaj klupko i vrati se natrag do izlaza. Tezej je tako i učinio. Rukama je zadavio usnulog Minotaura, slomivši
mu kralježnicu. Arijadna je čekala Tezeja na izlazu, pa su zajedno otplovili prije nego je Minos postao svjestan
događaja. No, Tezej uz svu svoju hrabrost ipak nije posjedovao onu posljednju koja krasi najveće junake. On
nije bio iskren prema Arijadni i dok je ona njemu pomagala iz čiste ljubavi, on nju nije ni najmanje volio, već je
oko bacio na njezinu mlađu sestru Fedru kojom će se kasnije i oženiti. Kad su pristali na obali Nikosa, Arijadna
iscrpljena od putovanja odmah je zaspala, a Tezej je tu ostavi i otplovi. No, božica misli Mnemosina sažali se
nad Arijadnom, pa Tezeja počnu pritiskati teške misli i grižnja savjest. U svemu tome on zaboravi skinuti
žalobno crno jedro svoje lađe i zamijeniti ga pobjedonosnim bijelim jedrom. Kad je kralj Egej ugledao crna
jedra, a kako je on voli Tezeja više od svog života, bacio se sa stijena u more i skončao svoj život. Time je na
Tezejevo junaštvo pala ljaga izdaje, a radost je zamijenila žalost. More u kojem je dobri kralj Egej skončao svoj
život, mi i danas nazivamo Egejsko more. O hrabrosti i junačkim djelima Tezeja Athumanunh Vam napiše drugi
put.