HRVATSKI STANDARDNI JEZIK MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA nauk o ustroju rijei u 19. st. afirmirala se kao posebna jezikoslovna grana termin preuzet iz prirodnih znanosti (nauk o oblicima, oblikoslovlje) GRAMATIKA preutno, podrazumljeno znanje pravila i naela koje o svojem jeziku govornici nose u umu LEKSIKON apstraktni umni rjenik

RIJE najmanji slobodni oblik koji posreduje znaenje; u govoru: najmanja jedinica govora PRAVOPISNA RIJE jedinica u tiskanom tekstu s obiju strana omeena bjelinama, ima znaenjsku, gramatiku i fonoloku cjelovitost LEKSEM ukupnost oblika i znaenja jedne rijei, ostvaruje se putem oblika rijei (rjenika rije, potencijalna, neostvarena jedinica apstraktnog umnog rjenika) KANONSKI OBLIK tipian, najei, najmanje obiljeen i najmanje kontekstualno uvjetovan oblik kojim se leksem biljei; on je stvar odabira IMENICE: nominativ jednine (npr. ena) PRIDJEVI: nominativ jednine mukog roda, pozitiv, neodreeni oblik (npr. crven) ZAMJENICE: nominativ jednine mukog roda (npr. moj, on, tko) GLAGOLI: infinitiv (npr. disati) CITATNI OBLIK blizak kanonskom, koristi se kada se govori o leksemu kao predmetu, izvaenu iz konteksta (citatni oblik moe varirati jer je odreen pragmatikom, a kanonski je odreen konvencijom)

GRAMATIKA (MORFOSINTAKTIKA) RIJE rije razumljena kao dio paradigme, ostvaraj leksema kakav se pojavljuje unutar sintakse, s pridruenim posve odreenim morfosintaktikim obiljejima (razlika izmeu gramatike rijei i oblika rijei upravo je u morfosintaktikim obiljejima (npr. dva oblika pridjeva Gsg. crvenoga i crvenog dva su oblika rijei, dvije pravopisne rijei, ali jedna gramatika) PARADIGMA relativno pravilan i predvidljiv niz gramatikih rijei leksema koji pripadaju istoj vrsti Kriteriji za odreivanje to (ni)je gramatika rije: KOHEZIJA oblina i znaenjska jednost, cjelovitost gramatikih rijei (ALI: nitko ni od koga; gledat u u gledati) NEREKURZIVNOST (NEPONOVLJIVOST) morfoloki procesi koji sudjeluju u gradbi rijei naginju tomu da budu neponovljivi, nerekurzivni (ALI: prapradjed, kupaonica pekarnica) JEDINCATOST FLEKSIJE na svakoj gramatikoj rijei bit e samo jedan fleksijski morf (ALI: grad-drava grada-drave) IZDVOJIVOST gramatika rije sama za sebe moe initi cio iskaz (reenicu), moe se pojaviti izolirana, izdvojena (Bloomfield: minimalni slobodni oblik) (ALI: npr. klitike i lanovi ne mogu se pojaviti samostalno) PERIFRASTINI (SLOENI, OPISNI, ANALITIKI) OBLIK gramatika rije iskazana je perifrazom; iskazivanje pomou vie oblika rijei onoga za to se drugdje u paradigmi rabi jedan fleksijski oblik rijei (u hrvatskom su perifrastini glagolski oblici perfekt, pluskvamperfekt, futuri, kondicionali i pasivni oblici; ili npr vie brz umjesto bri ili idem kod bake umjesto idem baki) vs. SINTETIKI (NESLOENI, JEDNOSTAVNI) OBLIK (npr. prezent) FONOLOKA (FONETSKA) RIJE jedinica koja je djelokrug nekog fonolokog procesa u pojedinom jeziku; u hrvatskom je taj kriterij naglasak, odnosno jednu fonoloku rije ini jedna naglasna cjelina (npr. kad li e mu se posreiti 6 pravopisnih rijei, ali jedna fonoloka, jer izgovaramo: kadliemuseposreiti)

Kriteriji odreivanja fonoloke rijei: NAGLASAK (i uope prozodija) FONOLOKA PRAVILA (npr. VOKALSKA HARMONIJA asimilacija vokala na daljinu; u hrvatskom: kalodont kaladont) USTROJ SLOGA I SLOGOVNI USTROJ RIJEI o njima u jezicima obino postoje dosta vrsta pravila (npr. u hrvatskom su nemogui sljedovi nazala i okluziva) LEKSIKA JEDINICA ili LISTEM svaka jedinica leksikona i skup obavijesti o njoj koje govornik pamti (npr. leksemi, klitike, afiksi, frazemi, pojedine vielane jedinice, prilono-konektorske jedinice, uzreice, poslovice, psovke, citati); Jelaska koristi termin ishodinica)

VRSTE RIJEI OTVORENE velik broj lanova, lako primaju nove lanove (tvorbom ili posuivanjem) u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, tek donekle prijedlozi, veznici, estice, uzvici ZATVORENE malen broj lanova, teko i rijetko primaju nove lanove u hrvatskom: brojevi i zamjenice PROMJENLJIVE mijenjaju se unutar pojedine paradigme u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, zamjenice, brojevi u hrvatskom: usklici, estice, veznici, prijedlozi NEPROMJENLJIVE ne mijenjaju se unutar kakve paradigme SAMOZNANE (SAMOZNANICE, AUTOSEMANTINE) imaju samostalno znaenje i mogu stajati samostalno u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i brojevi SUZNANE (SUZNANICE, SINSEMANTINE) nemaju samostalno znaenje i ne mogu stajati samostalno, nego se pridruuju bilo samostalnim rijeima bilo reenici

u hrvatskom: zamjenice, prijedlozi, veznici, uzvici i estice PUNOZNANE (LEKSIKE) vs. POMONE (GRAMATIKE, FUNKCIONALNE) rijei (ALI: npr. vokativ pade/uzvik)

MORFEM I MORFOVI
KOMUTACIJA smjenjivanje razmatrane sastavnice drugom, kako bismo utvrdili koja sastavnica moe biti u kojemu, kakvu kontekstu, te moemo li uope govoriti o sastavnici; metodom komutacije dolazimo do opozicija ili opreka morfem omoguuje morfovima da budu ostvareni

MORFEM I MORF MORFEM najmanja jezina jedinica koja ima i svoj oblik i svoje znaenje (FONEM ima samo razlikovnu ulogu; to su razlikovne jedinice koje nemaju znaenje) morfem je apstraktna jedinica, ostvaruje se putem morfa MORF (FORMANT, FORMATIV) ostvaraj morfema, njegov izraz, njegov fonetski, odnosno fiziki oblik morf kojim predoavamo morfem odabiremo prema naelu

Ockhamove (Occamove) britve = ako dva postupka jednako dobro opisuju injenice, valja izabrati onaj jednostavniji tako su npr. oblici [ruk], [ruc] i [ru] morfovi morfema {ruk}koji je najmanje ovisan o kontekstu iz dubinskog (ishodinog) prikaza izvode se povrinski (fonetski) prikazi ili postave NULTI MORF ostvaraj morfema koji nije fonoloki ili fonetski ujan, vidljiv; biljei ga se nulom, niticom (npr. nos-)

ALOMORF (MORFSKA ALTERNANTA) uvjetovani morf; niz morfova smatramo alomorfima istog morfema ako su ti morfovi u komplementarnoj distribuciji (nadopunskoj raspodjeli) = ako posreduju isto znaenje te ako ih nikad ne nalazimo u identinim kontekstima; uvjetovanost alomorfa moe biti trovrsna fonoloka, gramatika i leksika FONOLOKA (FONETSKA) uvjetovanost odabir alomorfa uvjetovan fonolokim razlozima i promjenama do kojih zbog njih dolazi (npr. ruka-ruci; gradom-muem; brzji-sporiji) MORFONOLOGIJA GRAMATIKA uvjetovanost (morfoloka ili sintaktika) odabir alomorfa uvjetovan gramatikim razlozima (npr. znati-znam, a ne zonem ALI zvati-zovem, a ne zvam; gramatemi za rod u pridjevima: bos-/a/o) LEKSIKA uvjetovanost odabir alomorfa uvjetovan pojedinanim leksemom o kojem je rije, bez fonoloki i gramatiki utvrdivih razloga (npr. Gpl. imenica ruka i noga nije ruk i nog, nego ruk i nog; komparativni sufiks u pridjeva lak, mek i lijep; lj u paljba pored alba, molba, te seoba i dioba pored alba, molba) SUPLETIVNOST odabir alomorfa koji nisu ni u kakvoj fonetskoj vezi (npr. ovjek-ljudi); posebna vrsta leksike uvjetovanosti SLOBODNI (ili potencijalno slobodni) MORF onaj koji sam moe initi oblik rijei; u hrvatskom su to morfovi od kojih su sastavljene pojedine nepromjenljive rijei (npr. na, est, juer, da) VEZANI (ili obavezno vezani) MORF onaj koji ne moe sam initi oblik rijei; u hrvatskom su sve promjenljive rijei sastavljene zapravo od slobodnih morfova (npr. ruk-ic-a; pis-a-ti) KONTINUIRANI (NEPREKINUTI) MORF onaj u koji se ne moe umetnuti kakav drugi morf, koji se sastoji od neprekinuta fonetskog odsjeka (ruk-a)

DISKONTINUIRANI (PREKINUTI) MORF onaj koji je prekinut kakvim drugim morfom ili materijalom, koji se sastoji od prekinutih fonetskih odsjeaka (cirkumfiksi i transfiksi); u hrvatskom u Gpl. npr. kod imenica: pjesma-pjesama, zlo-zala AMALGAMIRANI (AMALGAM, UPAKIRANI) MORF morf koji istovremeno realizira vie morfema, koji je istovremeno ostvaraj vie morfema; mogu nastati kao posljedica KUMULACIJE morfema (= realizacija vie morfema u jednom morfu, npr. ruk-a, -a = nominativ, singular, e-deklinacija) ili FUZIJE (STAPANJA) morfova (npr. iz + za = iza, iz + pod = ispod) JEDINCATI (UNIFIKS, UNIKATNI, CRANBERRY) MORF onaj koji se pojavljuje samo u jednoj rijei ili kolokaciji (npr. dok su morfovi -a i -ic vrlo frekventni: starica, rupica, klupica, morfovi -kelj, -ag i -ba pojavljuju se samo u leksemima starkelja, rupaga i zelemba; ponovljivi morfovi ije je znaenje neprozirno i domiljamo ga tek iz izvedenica, npr. ne postoji glagol eti, ali imamo izvedenice s raznim prefiksima: zaeti, naeti, poeti) PRAZNI MORF ponovljiv morf za koji se ini da ne ostvaruje nijedan morfem, koji nije realizacija nikakva znaenja, morf bez morfema; nije isto to i nulti morf!!! (npr. -ov i -ev u pluralu: jastrebovi i vukovi, pored jastrebi i vuci; prazni morf -u: procesuirati, akcentuirati, pored adresirati pa bi i oni mogli glasiti: procesirati i akcentirati; navesci ili pokretni vokali, npr. lijepoga i lijepog, nikad i nikada, takoc, njojzi); kadto se nazivaju postfiksima slian praznim morfovima je i PROIRAK OSNOVE (npr. umeci -et, -en i -es u: drveta, ramena i udesa, no tu bi se prije moglo govoriti o krnjenju osnove u Nsg., a ne o proirivanju u Gsg.) SINKRETIZAM morfoloka homonimija (pojava obline istosti dvaju morfosintaktiki razliitih oblika rijei jednog leksema); proces ujednaivanja oblika u kojem dolazi do neutralizacije opreka meu njima (npr. selo = NAVsg.) MORFOLOKA SINONIMIJA - oprena morfolokoj homonimiji; iskazivanje istog gramatikog znaenja razliitim oblicima (npr. Isg. rijei/rijeju; uzimam/uzimljem)

KORIJEN (KORIJENSKI, LEKSIKI, RADIKALNI MORF) obavezni, neizostavni dio oblika rijei, nositelj temeljnog znaenja i izraza leksema (npr. podvodni; u sloenicama imamo dva korijena npr. vodopad)

AFIKS (AFIKSALNI, FUNKCIONALNI MORF) vezani morf koji se privruje na bazu, svaki morf koji nije korijenski; mogu biti oblikotvorni i rjeotvorni FLEKSIJSKI (GRAMATEMI, FLEKTIVNI, OBLINI, OBLIKOTVORNI) afiksi slue za proizvodnju oblika rijei istog leksema, ne mijenjajui obliku pritom osnovno referencijalno znaenje (npr. voda, vode; radim, radi) DERIVACIJSKI (DERIVATIVNI, TVORBENI, RJEOTVORNI) afiksi slue za proizvodnju novih rijei, bitno modificiraju leksiko znaenje baze na koju se privruju; imaju i sposobnost promjene vrste rijei (npr. rukica-priruni, nerad-zaraditi) AFIKSOID (VEZANA OSNOVA) vrsta derivacijskih afikasa koja ima samostalno leksiko znaenje, ali ne dolaze kao osnove samostalnih oblika rijei; ponovljivi su i stalna znaenja, a podrijetlo esto vuku iz klasinih jezika (npr. vele, video-, tele- : velegrad, videoigra, televizija; -lik, -slovlje, fil: srcolik, jezikoslovlje, filmofil) BAZA (OSNOVA) bilo koji segment, odsjeak (morf ili slijed morfova) na koji se privruje afiks OBLINA osnova (TEMA) baza na koju se privruje fleksijski afiks TVORBENA osnova baza na koju se privruje derivacijski afiks ruk-ic-a: ruk- (korijen) ruk- (tvorbena osnova) ruk- ic- (oblina osnova) afiksi prema mjestu privrivanja na bazu: prefiksi, sufiksi, infiksi, interfiksi, cirkumfiksi, transfiksi i superfiksi

vrste afiksoida: prefiksoidi i sufiksoidi

RJEOGRADNI POSTUPCI I ELEMENTI RJEOGRADBA nain graenja oblika rijei neovisno o svrsi te gradnje Rjeogradni postupci/procesi (morfoloke operacije): KONKATENATIVNI (LANANI, LINEARNI) postupci temelje se na ulanavanju ili konkatenaciji morfova (prevladavaju u hrvatskom): 1) privrivanje afikasa na jedan leksiki morf (npr. prefiksacija i sufiksacija) 2) postupci koji ukljuuju dva ili vie leksikih morfova (npr. kompozicija ili slaganje, srastanje, inkorporacija) NEKONKATENATIVNI (NELANANI, NELINEARNI) postupci: 3) supletivnost (npr. dobar-bolji, ovjek-ljudi) 4) modifikacija baze (npr. prijevoj: brati-berem, biti-boj) 5) metateza premetanje baze (npr. hladno pivo-dnohla vopi) 6) reduplikacija ponavljane baze ili njezina dijela 7) postupci skraivanja baze (autobus-bus, haplologija) 8) postupci bez promjene (konverzija ili preobrazba: hrvatska-Hrvatska) 9) postupci koji se temelje na alfabetu (npr. akronimizacija: aids ili stapanje: motel, smog) DERIVACIJA (IZVOENJE) jedan korijen i afiksi DERIVAT (IZVEDENICA) rije nastala derivacijom KOMPOZICIJA (SLAGANJE) dva ili vie korijena i afiksi KOMPOZIT (SLOENICA) rije nastala kompozicijom mjesto koje pojedini morf zauzima unutar rijei zove se morfoloki utor najei nain gradbe rijei u jezicima svijeta je afiksalni, tonije sufiksacija u hrvatskom su svi fleksijski morfovi sufiksalni SUFIKS (DOMETAK) afiks koji se privruje desno od baze (osnove); SUFIKSACIJA (uk-i-ti, uk-i-telj-ic-a, uk-i-telj-ic-in-) kada fleksijski i derivacijski sufiksi dolaze u istom obliku rijei, najee je derivacijski blie korijenu (ALI: tkogod k-oga-god, k-omu-god)

PREFIKS (PREDMETAK) afiks koji se privruje lijevo od baze (osnove); PREFIKSACIJA (pra-djed, na-uiti, pre-po-znati) CIRKUMFIKS (kadto se naziva i ambifiks) sloen i diskontinuiran afiks, iji dijelovi dolaze s lijeve i s desne strane baze i ne mogu doi jedan bez drugog; CIRKUMFIKSACIJA (npr. u indonezijskom: baik = dobar, ke-baik-an = dobrota)

INFIKS (UMETAK) morf koji se umee u korijen sam; INFIKSACIJA (u hrvatskom u domaih leksema nema infikasa) (npr. u chamorru: baba = zao, b-in-aba = zlo(a)

TRANSFIKS diskontinuiran afiks koji se provlai, protiskuje kroz osnovu (od infiksa se razlikuje upravo time to je diskontinuiran, a od cirkumfiksa time to se privruje na bazu koja je i sama diskontinuirana); TRANSFIKSACIJA (npr. u arapskom: korijen k-t-b ostvaraj je leksema KTB i kroz njega se protiskuju razliiti transfiksi, pa imamo npr. oblike kitab = knjiga ili katib = pisar, slubenik) KOMPOZICIJA (SLAGANJE) postupak gradbe rijei od dviju ili vie baza koje su korijenski morfovi (rijei ili afiksoidi) (npr. umobolnica, kaiprst, tabu-tema, seksbomba, velegrad, sjeverozapad, polumjesec) DERIVACIJA (IZVOENJE) privrivanje afikasa na jednu bazu (ili jedan korijenski morf)

INTERFIKS (SPOJNIK) afiks koji se pri slaganju (kompoziciji) umee izmeu dviju baza; INTERFIKSACIJA u hrvatskom spojnik o (glav-o-bolja, nog-o-met, gol-o-ruk), -e (lic-e-mjer, vrem-e-plov, o-e-vid), -i (ka-i-prst, vis-i-baba, cjepi-i-dlaka), -u (brat-ued, tisu-u-godinji), - (stran--putica, duhan--kesa, deset--ljee) znaenje interfiska nije ni leksiko, ni derivacijsko, ni gramatiko, nego posve funkcionalno = spajanje dviju osnova razliito tretiranje to (ni)je interfiks i uope prihvaanje tog pojma

vrste sloenica: POLUSLOENICE (rak-rana, rang-lista, oping-centar), taj termin nije ba pogodan; i SRASLICE rijei nastale srastanjem

SRASTANJE poseban rjeogradni postupak, rezultat mu je isti kao u slaganja; no dok kod slaganja naelno ne postoji sintaktika veza meu polaznim bazama, nego se znaenjska veza uspostavlja spojnicima (koji mogu biti i nulti), sraslice nastaju upravo srastanjem postojeih sintagmi ili ustaljenih kolokacija, obino kad im se znaenje objedini i osamostali (npr. Oena, Zdravomarija, dangubiti, jedanputjedan, kuepazitelj, kuevlasnik, dupelizac, domazet, hvalevrijedan, bogomdan, dajbudi, dabogda, bome, htjedbudem; prilozi: uskoro, nizbrdo, zapravo, nagodinu, natrag, doista, dosita, meutim, uostalom; prijedlozi: poput, pokraj, uime, ususret, uoi) u pojedinim sloenicama (npr. velegrad, polumjesec, autocesta, videonadzor, narkokartel, oblikoslovlje, mladolik, filmofil, krleologija) sudjeluju AFIKSOIDI; prema poloaju u odnosu na bazu dijele se na prefiksoide i sufiksoide PREFIKSOID afiksoid koji se privruje lijevo od baze (npr. veleslalom, polukrug, sveuilite, trokorak, ekoturizam, autoput, mikrovalna, supermodel, videoigra) SUFIKSOID afiksoid koji se privruje desno od osnove (npr. srcolik, jezikoslovlje, ivotopis, stoput, kojigod, slavenofil, filmofilija, oceanografija, papirologija) u europskim jezicima este su sloenice sastavljene samo od afiksoida (baza koje ne mogu stajati samostalno, odnosno nikad samostalno ne ine oblik rijei ili u kojima nema domaih korijena); sastavljene su od baza iz klasinih jezika, pa se obino nazivaju neoklasinima (npr. morfologija, astronomija, ortopedija, etnografija, aerodrom, oligarhija, meteoropatija, homoseksualizam, telefon, izoglosa, geometrija, oktopod, monogamija, ksenofobija, gastroskopija, otorinolaringologija)

SUBORDINATIVNE (SUBORDINIRANE, ODREDBENE, DETERMINATIVNE) sloenice one sloenice kojima je jedan njihov sastavni element glavni, glava, a drugi je glavnomu subordiniran, podreen (npr. suhozid =

suhi zid, umobolnica = bolnica za um, tamnoplav = tamno plav, tabu-tema = tema koja je tabu) meunarodni termin: TATPURUA

(PERLOKACIJA, PRELIJEVANJE) obiljeja glave sintagme prenose se na sintagmu u cjelini) Pravilo desne ruke, tj. glave = u jezicima svijeta glavni element najee je desno (ALI npr. u hrvatskome grizoduje nije vrsta due, nego 'ono to duu grize', razbibriga nije vrsta brige nego ono to brigu razbija , pamtivijek, sjecikesa)

KOORDINATIVNE (KOORDINIRANE, USPOREDNE, KOPULATIVNE ) sloenice one sloenice u kojima ne postoji semantika glava koja dominira, nego su obje baze (ili vie njih) semantiki ravnopravne, jednako pridonose znaenju cijele sloenice (npr. grad-drava, toka-zarez, dus-votka, Austro-Ugarska, danino, vodozemac, crveno-bijel, gluhonijem, gore-dolje) meunarodni termin: DVANDVA

ENDOCENTRINE sloenice znae podvrstu onoga to znai jedna od njihovih leksikih sastavnica, dakle znaenje cijele sloenice nalazi se unutar same sloenice (npr. suhozid je suhi zid, umobolnica je bolnica za um) EGZOCENTRINE sloenice znae neto to nije podvrsta nijedne od sastavnica, odnosno znaenje cijele sloenice ne nalazi se unutar , nego izvan same sloenice, ne odnosi se na neku rije iz sloenice (npr. vukodlak ne znai ni vrstu vuka ni vrstu dlake; tu se esto ubrajaju rijei za ljude, biljke i ivotinje: bjelouka = vrsta zmije, crnogorica, listopad, suncokret, probisvijet, dugoprsti) meunarodni termin: BAHUVRIHI

INKORPORACIJA vrsta slaganja pri kojoj se glagolu privruju njegovi argumenti, dopune, koji postaju dio novog, sloenog glagola, koji dalje normalno slui kao predikat (jedna neobino duga rije iz npr. ukotskog odgovarala bi itavoj reenici u hrvatskom); mogunost da se vie leksikih morfova ugradi u jednu rije

POLISINTEZA mogunost okupljanja vie morfova u jednoj rijei, bez obzira na to jesu li oni leksiki ili gramatiki dosad navedeni primjeri bili su konkatenativni (temelje se na ulanavanju), slijedi pregled nekonkatenativnih postupaka: SUPLETIVNOST (SUPLETIVIZAM) ostvarivanje leksema oblicima rijei kojih se leksiki morfovi ne mogu dovesti u vezu nikakvim sinkronijski vrijedeim fonolokim pravilima (npr. biti-jesam-budem, ja-mene, dobar-bolji, ovjek-ljudi) SUPLETIV baza koja supletivno smjenjuje drugu JAKA supletivnost potpuno fonoloko razlikovanje dvaju alomorfa (npr. biti-jesam, zao-gori) SLABA supletivnost alomorfi koji fonoloki nisu posve nepodudarni (npr. kleti-kunem, velik-vei, malen-manji) DEFEKTIVNOST osobina leksike jedinice kojoj nedostaju pojedini gramatiki oblici koje tipino imaju lanovi njezine vrste, nema ostvarenu punu paradigmu (npr. ovjek nema pluralni oblik, nego se za plural rabi oblik ljudi) SINGULARIA TANTUM: dijete, braa, dvojica, telad, lie PLURALIA TANTUM: hlae, vrata, desni, Tuepi, Alpe, kare, usta ostali oblici defektivnosti: pojedine imenice nemaju oblik za sve padee (autostop); neprijelazni glagoli nemaju trpne oblike; svreni glagoli u hrvatskom nemaju imperfekt; bezlini glagoli (kiiti, sijevati) od linih oblika imaju samo one u 3. licu jednine; glagol velim koji nema infinitiva; oblici hajde/mo/te i nemoj/mo/te koji imaju potpunu imperativnu paradigmu, ali nijednu drugu; nemogunost komparacije pojedinih pridjeva (bratov, sestrin, donji, gornji, zadnji, predobar, svemogui, zimski, dananji) prijeglas, prijevoj i tonska alternacija temelje se na modifikaciji baze pa se kadto zovu unutarnjim postupcima, odnosno govori se o unutarnjoj fleksiji, unutarnjoj derivaciji ili unutarnjoj mutaciji

PRIJEGLAS (METAFONIJA, UMLAUT, VOKALSKA MUTACIJA) fonetski uvjetovana alternacija vokala, tonije jednaenje vokala prema glasu ispred ili iza njega VOKALSKA HARMONIJA kadto je sinonim za umlaut, a katkad se vokalska harmonija smatra progresivnom, a prijeglas regresivnom asimilacijom prijeglas ne utjee bitno na promjenu znaenja, pa u pravom smislu i nije morfoloka promjena u hrvatskom progresivni prijeglas o/e imamo u sufiksalnom morfu, uvjetovan (ne)palatalnou krajnjeg konsonanta baze (npr. selo-selom, ALI polje-poljem); u korijenskom morfu ili u glagolskom sufiksu glagola III. vrste hrvatsko se regresivno preglauje u -i ispred -o (vokalizirano l), a, e (npr. dl- dio, sm-a-ti smijati, vid--l- vidio) PRIJEVOJ (APOFONIJA, ABLAUT, VOKALSKA GRADACIJA) alternacija vokala u korijenskom morfu s gramatikom svrhom u hrvatskom kod glagola I. vrste: pro-rek--ti pro-rok- pro-rik-a-ti izrk-om; plesti plot preplitati pleter; umrijeti umrem umirati umor KVANTITATIVNI prijevoj mijenja se samo duina vokala (npr. smislitismiljati) KVALITATIVNI prijevoj mijenja se kakvoa vokala (npr. ubosti-ubadati)

u tonskim jezicima sustavna promjena tona u bazi (npr. u hrvatskom: smisliti = silazni ton smiljati = uzlazni ton, ili u pojedinim rijeima: ljiva = rakija/voe, govornica = osoba/prostor iz kojeg se govori) SUPRAFIKS (SUPERFIKS) suprasegmentalni, nadodsjeni tonski afiks koji se 'privruje povie' odsjenoga (npr. u jeziku ngiti: ba-du (sg.) ab-du (pl.)) KONVERZIJA (PREOBRAZBA) gradba novog oblika bez promjene oblika i naglaska; kadto se rabe i termini: transfiguracija, nulta derivacija, funkcionalni pomak

SUPSTANTIVIZACIJA (poimenienje) npr. stari (otac), Hrvatska, veleasni, mlada (nevjesta), zeleni (stranka), blago (stoka, bogatstvo), zlo (nevolja), optueni, trajna (vrsta frizure); ja, moji (obitelj), svoj; reklakazala (govorkanje); vau-vau (pas), tu-tu (automobil)

ADJEKTIVIZACIJA (popridjevljenje) npr. budua (supruga), bivi (suprug), mogui (svjetovi), letei (tanjur), putujua (druina), videa (osoba), ugroena (vrsta), vrela (voda), zrela (kruka), promukao (glas)

ADVERBIZACIJA (popriloenje) npr. istina (doista), fakat (doista), brdo (mnogo), udo (mnogo), hrpu (mnogo), nou, trkom, askom, navijeke, dogodine; prvo (najprije)

PREPOZICIONALIZACIJA (popr/ij/edloenje) npr. kraj, du, elo, pomou, diljem, povodom, poetkom, krajem KONJUNKCIONALIZACIJA (poveznienje) npr. koji (knjiga koju ita), to (ne znam emu da se nadam); bilo (bilo da doe bilo da ne doe); kamo (ne znam kamo da krenem); li (pitaju li za novac, smuljaj neto)

PRONOMINALIZACIJA (pozamjenienje) npr. jedan (neki), drugi (ini); ovjek (ovjek tu svata naui) PARTIKULARIZACIJA (poestienje) npr. put (sto puta ti rekoh), god (tko god doe, dobro je doao); to (doi to prije), im (doi im prije); jest (jest, u pravu si)

INTERJEKCIONALIZACIJA (pouzvienje) npr. bog/bok, hvala, uzdravlje, uas; zdravo, van; ivio VERBALIZACIJA (poglagoljenje) u hrvatskom ba i nema primjera, eventualno uzvik hajde s oblicima hajdemo i hajdete, glagol tikati (govoriti komu ti); u engleskom head = glava-(to) head = (pred)voditi

REDUPLIKACIJA ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku rijei s morfolokom ili pragmatikom svrhom; moe biti potpuna i djelomina REDUPLIKANT dio baze koji se ponavlja u hrvatskom npr. pun puncat oblici dobiveni reduplikacijom s izmjenom jednog segmenta, najee poetnog, zovu se JENI oblici (oblici jeke), npr. fancy-schmancy, super-

duper, okey-dokey ili u hrvatskom seljo-beljo, tuli-muli, peso-bleso, zekapeka

suptraktivni morf (morf koji se jednom obliku oduzima, odbija da bismo dobili drugi) vs. aditivni (morf koji se dodaje) SUPTRAKCIJA rjeogradni postupak u kojemu se dio osnove odbija, oduzima; u hrvatskom se tumai kao sufiksacija nultim sufiksom npr. dogovoriti + = dogovor (nije motivirano sa do + govor, kao to su pred-govor, raz-govor i slino), pozdraviti + = pozdrav, prihoditi + = prihod, gol + o + glava + = gologlav, brzonog, noga + o + metati + = nogomet, ljudi + o + derati + = ljudoder, biologija + = biolog, agronom; po Babiu: mukati + = muk (glasanje sa mu), jaukati + = jauk (glasanje sa jau); postupak se katkad naziva unatranom ili regresivnom tvorbom TRUNCATION suptrakcija iza koje slijedi sufiksacija (kao u primjerima pozdrav i ljudoder; hipokoristina imena, npr. Kreimir-Kreo, Josip-Jozo, Baltazar-Baldo, August-Gusta, Marija-Mare, Biserka-Biba CLIPPING obrezivanje dijelova postojee rijei poetnih (afereza) ili doetnih (apokopa) pri kojemu rije ne mijenja znaenje ili vrstu, ali obino joj se mijenja stilistika vrijednost, npr. autobus-bus, automobil-auto, mobitel-mob, koulja-ulja, kolega-lega, fakultet-faks, frizura-friz/zurka, dovienja-enja, sestra-seka, lisica-lija, vibracija-vibra, reprezantacijarepka, vikendica-viksa, Amerikanac-Amer HAPLOLOGIJA (POJEDNOSTAVLJIVANJE) poseban sluaj morfonoloke promjene sinkope (ispadanja, brisanja u sredini rijei) pri kojem ispada jedan od dvaju istih slogova u slijedu, jedan od dvaju slinih slogova ili pak segment koji uope ne odgovara slogu, npr. bremenonoa-bremenoa, tankokosa-tankosa, trbuhoboljatrbobolja, mineralologija-mineralogija, kukuruz-kuruz(a), zakononoa-zakonoa, dubokodolina-dubodolina, Trbuhosijek-Trbosijek, tragikokomedija-tragikomedija, plavovojska-plavojska; Splianin-Splianina, ali Spliani, a ne Splianini

METATEZA (PREMETANJE) promjena redoslijeda odsjeaka, npr. kto-tko, vsesve, caporale-kaplar, bajrak-barjak metateza s morfolokom svrhom (dakle kao rjeogradni, morfoloki postupak) rijetka, nalazimo je u razgovornom jeziku, slengu, obraanju djeci ili oponaanju djejeg govora odsjeci se premeu, ali znaenje ostaje isto, npr. stari-rista, kui-iku, guva-vagu, zdravo-vozdra, hladno pivo-dnohla vopi, maji kaalj-kaji maalj, nevina duica-devina nuica AKRONIM (SLOENA KRATICA) gradi se od poetnih slova rijei, imena, sintagmi; postaju oblici rijei, pa i leksemi, vladaju se kao svi drugi oblici rijei sklanjaju se, imaju rod, broj, od njih se izvode novi oblici, npr. aids, sida, radar, gulag, laser, BUKA, B.a.B.e., Uskok, FINA, ZeKaeM ABREVIJACIJE jednostavne kratice, konvencije u pisanju, npr. npr., i sl., itd., prof. STAPANJE (TVORBENA FUZIJA) rjeogradni postupak kombiniranjem i fuzioniranjem neznaenjskih dijelova dviju (eventualno triju) postojeih punoznanica STOPLJENICA (BLEND) rije tvorena postupkom stapanja npr. Maspok, Kavkaz, motel, smog, bulimareksija, Brangelina, Bollywood, TomKat, elestonke, figuar, doviorno, Bleisenovac, Dikolores, Faker, Herminator, PetrOl, Robbery,metaftonimija, mehatronika, mo(c)kumentarac koristi se jo i termin PORTMANTEAU (Carroll)

KLITIKE nenaglasnice, vladanje im je na pola puta izmeu rijei i afiksa znaenjski su sline rijeima, a po fonetskoj vezanosti za naglaenu rije/naglasnicu (jer nemaju vlastiti naglasak) sline su afiksima DOMAIN (SIDRITE) naglasnica, naglaena rije za koju su vezane klitike njihov poloaj u odnosu na naglasnicu uvelike je sintaktiki uvjetovan (tzv. drugo mjesto, odnosno odmah poslije prve naglaene rijei ili sastavnice = Wackernagelov zakon), u redoslijedu nerijetko vladaju vrsta pravila naglasne cjeline biljee se 'donjom polukrunicom' ili znakom jednakosti (=)

PROKLITIKE (prednaglasnice, prislonjenice) klitike koje prethode naglaenoj rijei; u hrvatskom mogu biti naglaene zbog pomicanja silaznog naglaska s naglasnice (ne=volim, u=vodu, u=grad); PROKLIZA (postupak prislanjanja)

ENKLITIKE (zanaglasnice, naslonjenice) klitike koje slijede naglaenu rije; npr. volim=te, zna=li, umoran=sam; ENKLIZA

ENDOKLITIKE klitike koje se umeu unutar naglaene rijei (naj-lui=smonaj=smo=lui); ENDOKLIZA hrvatski prijedlozi mogu biti i poslijelozi, npr. radi, unato nisu klitike, naglaeni su klitike naelno mogu biti svih vrsta rijei, ali najee su: pomoni ili modalni glagoli, line zamjenice i determinatori (npr. lanovi), adpozicije (prijedlozi i poslijelozi), veznici, adverbijalne rijei i estice svih vrsta (npr. negatori, interogativne i imperativne rijece, intenzifikatori i slino) primjeri: to=li=e=nam=se dogoditi, ne=znam=joj ni=ime, i=on=e doi JEDNOSTAVNE KLITIKE imaju naglaeni adekvat i njihova distribucija u reenici jednaka je onoj naglaenog adekvata (npr. volim te-volim tebe, mi smo-mi jesmo, brijem se-brijem sebe) POSEBNE KLITIKE uvijek i samo nenaglaene (npr. zna li, smijem se)

postoje kriteriji prema kojima klitike razlikujemo od afikasa: afiksi se privruju na bazu tono odreene kategorije, a klitike ne (npr. pluralno hrvatsko -ov i -ev privrstit e se na imenicu npr. vuk; kategorija naglasnica na koju se klitika naslanja obino nije relevantna) alomorfija u afikasa esta, u klitika ne afiksi imaju 'hirovita' znaenja, a klitike stalna (npr. prefiks pod- uglavnom znai ispod, ali ne uvijek: podjednak, potpun; negacijska estica ne uvijek je negacijska, ali kao prefiks ne mora to biti: netko, neto, ili u glagola: nestati, nedostajati) sintaktika pravila mogu utjecati na afigirane rijei, a na klitike ne

klitike se slobodno naslanjaju na sintagme koje ve sadre afikse ili klitike, a afiksi se ne mogu privrstiti na sintagmu s klitikom (npr. vid-i=li=me, ali ne: vid-i=li=me-)

klitike pripadaju sintagmi, naslanjaju se na nju, a afiksi ne, oni se privruju na bazu hrvatske klitike zamjenice iako su reducirane, u njima se i dalje mogu izluiti dva morfa (npr. Asg. t-e Dsg. t-i), a afiksi su jednomorfski

FLEKSIJA I DERIVACIJA
FLEKSIJA (fleksijska morfologija) nauk o oblicima i promjeni iste rijei, i promjena sama (npr. glav-a glav-u) DERIVACIJA (derivacijska morfologija) nauk o tvorbi oblika rijei novih leksema (bavljenje sintaktiki uvjetovanom rjeogradbom) (npr. glav-a glav-ic-a) potrebno je razlikovati fleksiju od derivacije, odnosno fleksijske od derivacijskih afikasa, tomu slue sljedei kriteriji: 1) promjena ili nepromjena leksikog znaenja i kategorije vrste rijei 2) uvjetovanost sintaksom i relevantnost za sintaksu 3) blizina korijenskom morfu i otvorenost za daljnju derivaciju 4) zatvorenost i otvorenost popisa afikasa 5) stalnost i apstraktnost te kumulacija znaenja 6) produktivnost 1) fleksija ne mijenja leksiko znaenje i vrstu rijei, derivacija moe promijeniti jedno, drugo ili oboje fleksija: glav-a (N) glav-e (G) (nema promjene znaenja) derivacija: glav-a glav-n-i za-glav-i-ti glav-ar-

ali npr. komparativ i superlativ nastaju derivacijom, a smatramo ih fleksijskim oblicima (crn-, crn-j-i, naj-crn-j-i); a isto tako dobivene oblike aproksimativa (crnkast) i ekscesiva (precrn) ne smatramo njezinim dijelom, nego govorimo o oblicima novih leksema

'kritina' skupina su i participi (u europskim jezicima oni se tradicionalno smatraju dijelom glagolske paradigme) u hrvatskom se zbirne imenice ne iskazuju fleksijski, nego derivacijski (tele telad, a ne teleta) u hrvatskom se glagolski vid mijenja derivacijski, a ne fleksijski (misliti razmisliti razmiljati), a tako valja opisati i temeljnu glagolsku kategoriju glagolsko vrijeme (pomislimo pomislismo pomisliste) tu su fleksijski afiksi samo afiksi za o lice i broj

u hrvatskom se faktitiv i kauzativ (kategorije kojima se iskazuje uinak ili poticaj na in) iskazuju derivacijom ili kakvim perifrastinim oblikom (primjerice glagolom dati, uiniti, natjerati: saiti dati saiti), a ne fleksijom

promjena sklonidbe s promjenom znaenja u hrvatskom je do neke mjere ostvarena kod pojedinih heteroklitnih imenica, npr. (ovaj) bol (N) bola (G) bolovi (Npl.) = 'tjelesna patnja', ALI: (ova) bol (N) boli (G) boli (Npl.) = 'duevna patnja'

2) a) fleksija je uvjetovana (odreena, determinirana) sintaksom, relevantna (vana) i obavezna za sintaksu, derivacija nije npr. poloaj subjekta u reenici uvjetuje imeniku rije u nominativu (Krava, a ne Kravu ita novine) glagolska dopuna linom obliku glagola eljeti zahtijeva infinitiv, ali opet derivacijska obiljeja glagola nisu vana (elim poloiti/polagati vozaki, ali ne: elim poloio/poloim vozaki) slaganje se tie samo fleksije, ne ovisi o derivacijskim afiksima (ova knjiga, ove knjige ova knjiica, ove knjiice) Greenberg razluio korijene, derivacijske i fleksijske afikse = kriterij obaveznosti o fleksiji je rije onda kad na razliitim tokama reenice

sintaksa namee obavezan odabir iz ponude afikasa; ako odabir nije dobar, rezultat je negramatina reenica Andersonova odredba sintaktike determiniranosti (uvjetovanosti) fleksijska se morfologija bavi svakom obavijeu o ustroju rijei koja je relevantna za sintaksu; fleksijska svojstva oblika rijei pripisana su od sintakse i ovise o tome kako rije interagira s ostalim rijeima u sintagmi, sureenici ili reenici

b) fleksijska morfologija prozirna je, providna sintaksi, a derivacijska je neprozirna; leksem je sintaksi 'dohvatljiv' sve dok se ostvaruje unutar paradigme, kad se derivacijom promijeni (postane nov leksem), sintaksi postaje 'nedohvatljiv' anaforika zamjenica koji prepoznaje svoj antecedent bez obzira na to u kojem je on padeu fleksija ne utjee na transparentnost antecedenta, no kad se on promijeni derivacijski, reenica postaje teko ovjerljiva, osim kada se radi o posvojnom pridjevu vlastitih mukih imena (Vozim se u automobilu svoje prijateljice, koja mi ga je posudila; Vozim se u prijateljiinu automobilu, koja mi ga je posudila; Vozim se u Markovu automobilu, koji je moj prijatelj) SINTAKTIKA UVJETOVANOST : inherentna obiljeja, obiljeja slaganja, konfiguracijska i sintagmatska obiljeja INHERENTNA (UNUTARNJA) obiljeja leksike i gramatike znaajke koje se tiu oblika rijei sama ili su u njemu sadrane (npr. kod imenica rod ili pripadnost sklonidbi) obiljeja SLAGANJA obiljeja pridruena obliku rijei ovisno o obiljejima drugog oblika rijei unutar iste sintaktike konstrukcije (npr. slaganje pridjevskih afikasa prema rodu ili padeu imenice koju pridjev dopunjuje) KONFIGURACIJSKA (strukturna, relacijska, upravljana, kontekstualna) obiljeja odreena su mjestom koje oblik rijei zauzima u veoj sintaktikoj konstrukciji (konfiguraciji), odnosno njegovom slubom kao sastavnice veeg sintaktikog ustrojstva (npr. fleksijski oblik imenice u akuzativu nametnut je sintaksom s obzirom na upravljanje glagola: Vidim enu)

SINTAGMATSKA obiljeja ona koja se pridruuju veoj sastavnici, tipino sintagmi, ali tako da se ostvaruju na pojedinoj rijei unutar te sintagme (npr. engleski posvojni genitiv 's)

3) a) fleksija se iskazuje na periferiji oblika rijei, odnosno derivacijski afiksi blie su korijenskom morfu od fleksijskih (uk-i-telj-ic-in-) b) fleksija prijei daljnju derivaciju oblika rijei, zatvara gradbu oblika, sama derivacija ne; fleksija je zadnji korak u gradbi oblika no u pojedinim je sluajevima fleksijski afiks blii korijenu od derivacijskog, to se zove UNUTARNJA FLEKSIJA (npr. tkogod, togod kogagod, egagod komugod, emugod) 4) fleksija rabi zatvoren skup afikasa, a skup derivacijskih afikasa otvoren je teko da e se uvesti npr. novi afiks za neki pade, dok je uvoenje novih derivacijskih afikasa znatno ee, npr. posuivanje prefikasa i prefiksoida iz stranih jezika: re-, papa-: reizbor, papatest; -mat, -holiar: ledomat, studomat, radoholiar no ovo je sinkronijski uvid, treba imati na umu da jezici kroz vrijeme gube/dobivaju fleksijske afikse, te da poredbenojezino nije posve sigurno da je broj fleksijskih afikasa ba uvijek manji od broja derivacijskih (npr. finski jezik) 5) a) fleksijski afiksi imaju stalno i apstraktnije znaenje, dok je znaenje derivacijskih afikasa manje stalno i konkretnije (znaenja fleksijskih afikasa su predvidljiva) npr. derivacijski sufiks -i- moe znaiti umanjenicu (mii = mali mi, lavi = mali lav), ali ne uvijek (mladi nije umanjenica, nego znai: mlada muka osoba) u fleksiji je npr. -a uvijek Nsg. e-sklonidbe, -ti je uvijek infinitiv (iznimka je npr. regionalno obiljeen vokativ na -e kod enskih imena: Marija Mare) b) u fleksiji su mogui amalgami, kumulacija znaenja, a u derivaciji naelno ne no npr. u: misl-i-te, gled-a-te misl-i-te, gled-aj-te misl-jas-te, gled-as-te derivacijski sufiksi -i, -a, -i, -aj, -jas, -as obavjetavaju nas i o nainu (indikativ/imperativ) i o vremenu (prezent/imperfekt) i o glagolskoj

vrsti(IV./V.), a fleksijski sufiks -te samo o licu i broju (2. lice pl.) dakle tu je u derivacijskom morfu amalgamirano vie morfema nego u fleksijskom; to je afiks produktivniji, to e njegovo znaenje biti stalnije 6) fleksija je produktivna, derivacija poluproduktivna (odnosno fleksijski afiksi naelno su primjenljivi na svaku odgovarajuu bazu, a kod derivacijskih esto postoji neka 'nelogina' praznina; npr. spor i blag imenica sporost i blagost, na -ost, a npr. brz imenica brzina, a ne brzost, brzoa ili brzota) no i neki derivacijski postupci itekako su produktivni, npr. komparacija pridjeva MORFOM skup morfema s istom slubom (npr. -j i -ij su dva morfema, razliita, ali je njihovo znaenje isto = komparativ) derivaciju i fleksiju prije treba smatrati uporabama, a ne vrstama morfologije; fleksija morfoloka realizacija sintakse; derivacija morfoloka realizacija tvorbe leksema prototipno promatranje blae razgranienje, generaliziranje onoga to je najee

PRODUKTIVNOST (PROIZVODNOST) jedan od osnovnih zadataka morfologije: prepoznati nain na koji govornici razumiju postojee rijei svoga jezika, te nain na koji kuju nove, POTENCIJALNE/MOGUE rijei (rijei koje bi se u jeziku mogle skovati, mogle postojati, ali ih (jo) nema, nisu realizirane/postojee/ostvarene) PRODUKTIVNOST ili PROIZVODNOST u irem smislu: sposobnost rjeogradnog postupka ili obrasca da se njime u kojem jeziku nesvjesno i ponovljivo proizvode novi oblici rijei ili leksema u uem smislu: sposobnost pojedinog morfolokog obrasca ili morfa da sudjeluje u proizvodnji novih oblika rijei ili oblika rijei novih leksema (npr. prezentsko -m produktivnije je od -u) produktivnost nije apsolutna, nego je pitanje stupnja; ona je sinkronijski pojam; dijakronijski se moe mijenjati; nije u izravnoj vezi s koliinom oblika ili leksema tvorenih tim postupkom; ona ima neka stvarna ogranienja, imbenike koje skupnim imenom zovemo ZAPREKAMA

unutar produktivnosti razlikujemo nekoliko pojmova koji utjeu na ukupan 'dojam' produktivnosti, a to su: otvorenost, plodnost, poopenost, pojedineva i zajednika produktivnost, prigodna ili okazionalna gradba i sl.

OTVORENOST (DOSTUPNOST) sposobnost postupka ili uzorka da bude uporabljen u gradbi novih oblika PLODNOST (IZDANOST) mjera u kojoj neki postupak sudjeluje u gradbi oblika, odnosno koliina novih oblika koji se tim postupkom grade otvoren postupak moe biti: plodan, slabo plodan i neplodan, jalov

POOPENOST (GENERALIZIRANOST) mjera u kojoj se rezultat kojeg postupka oituje u postojeim oblicima (zapravo rezultat nekadanje otvorenosti i plodnosti) otvorenost, plodnost i poopenost lica morfoloke produktivnosti

INDIVIDUALNA produktivnost (u okviru derivacije, rijetko fleksije) vs. produktivnost NA RAZINI JEZINE ZAJEDNICE (postupak koji je produktivan za dovoljno velik broj govornika) OKAZIONALIZAM (PRIGODNICA) oblik rijei koji se kuje prigodno ili sluajno, ovisno o trenutnoj potrebi komunikacijske situacije; ne ulazi u opi leksik (npr. uljubiti, uzljubiti, neglavni, razodobriti, ovjetina) kad novoskovani oblik nadie individualnu razinu, pa eventualno postane i dio leksike norme kojeg jezika, govorimo o NEOLOGIZMU (NOVOTVORENICI), jo ih je bolje zvati jednostavno NOVIM RIJEIMA ili pak (NOVO)KOVANICAMA HAPAKS rije za koju imamo samo jednu potvrdu u korpusu (obino samo u jednog pisca ili samo u jednom rjeniku VJEROJATNE rijei (+ one manje vjerojatne i nevjerojatne)

KREATIVNOST graenje novih elemenata na temelju ponuenih elemenata + svjesno naruavanje pravila POSTOJEA rije svaka ona koja je ikad sagraena i izreena ili napisana i to od trenutka kad je izreena ili napisana PRIHVAENA rije postojea rije je prihvaena onda kad postoji za dovoljan broj govornika ZAPREKE realna jezina ogranienja koja utjeu na to hoe li MOGUA (POTENCIJALNA) rije postati ostvarena, postojea, te u kojoj je mjeri ona uope VJEROJATNA

ZAPREKE ZAPREKE (BLOKADE) ogranienja u proizvoenju novih oblika pojedinim morfolokim postupkom; mogu biti raznovrsne, npr. sinonimija, homonimija, fonoloke, morfoloke, sintaktike, semantike, pragmatike i estetske zapreke SINONIMI rijei s istim onim znaenjem koje bi imala novoskovana rije blokirat e gradbu; pri rjeogradbi se izbjegava sinonimija (npr. prema glagolima pisati i uiti mogle bi nastati rijei pisalac i uilac, ali one ne nastaju jednostavno zato to ve postoje rijei pisac i uenik s istim znaenjem; prema maka-mai moglo bi nastati srna-srni, ali ne nastaje jer takva tvorba ima zapreku u rijei lane; isto tako ne nastaje oblik jelenica prema jelen, jer je zaprijeena rijeju kouta; pluralni oblik ovjeci blokiran je supletivnim oblikom ljudi, i obratno ljud je blokirano oblikom ovjek) HOMONIMI istozvune rijei drugaijeg znaenja takoer e blokirati gradbu, osobito kad homonimna rije ima neugodnu ili neeljenu konotaciju (npr. za tvorbu nazivaka glasova u hrvatskom veoma je plodan sufiks -n-ik otvornik, zubnik, usnik, meutim prema svod palatum durum imamo svodnjake, dok svodnik znai neto drugo; imperfekt od grabiti i grabljati isti je, pa se nekad kae da se grabih nametnulo da bi se razlikovalo od grabljah, to je imperfekt obaju glagola)

FONOLOKE zapreke u temelju im je kakva god potekoa u fonetskom procesiranju rijei, bila ona izgovorna ili sluna; potekou ponajprije moe prouzroiti izrazita alomorfija (npr. tako e se zbog nje u hrvatskom poesto izbjegavati pojedini vokativni gramatemi i/ili zamjenjivati se drugima: Novak- ili Novak-u umjesto Nova-e; u derivaciji i fleksiji nee se provoditi neke morfonoloke promjene: bakica umjesto baica, krletki umjesto krleci; izbjegavanje ponavljanja istovjetnih segmenata npr. posvojni pridjev od Badrov je Badrovljev, a ne Badrovov) ipak pojedini udvojeni morfovi nisu zaprijeeni, npr. pra-pra-djed i prekprek-sutra MORFOLOKE zapreke baza pripada pojedinoj paradigmi, pa se morfovi na nju privruju u skladu s tom paradigmom (npr. itati-itam, misliti-mislim); katkad je sluaj da se na pozajmljenice privruju drugaiji afiksi (npr. u hrvatskom sufiks -ist redovito dolazi na pozajmljene baze: biciklist, gitarist, stilist, esejist, ahist, tek u par primjera na domae: vezist; u glagola je tako sa sufiksom -ira-ti: telefonirati, dirigirati, bankrotirati, koji tek u pokojem primjeru imamo s domaom bazom: strukirati, ivcirati, te -ova/eva-ti: mirovati, bievati, s tek pokojom posuenom bazom: linovati, efovati, agovati, kolovati; u pozajmljenih e imenica a-sklonidbe tzv. duga mnoina (-ov/ev) takoer esto biti blokirana, rabit e se samo kratka: gen-geni, faktfakti, ali ipak: sic-sicovi/sievi; plodan hrvatski sufiks -ost u golemoj veini sluajeva dolazi na pridjevsku bazu: mladost, starost, darovitost, a ne dolazi na nepridjevsku prema voda bit e vodenost,a ne vodost; posvojni sufiksi -ov, -ev i -in izrazito e se opirati tomu da se sufigiraju na imenike baze koje u sebi imaju -sk) SINTAKTIKE zapreke nemogunost gradbe kauzativnih oblika od prijelaznih glagola ili pak nemogunost gradbe pasivnih oblika od neprijelaznih glagola (npr. od glagola sjediti ne postoji pasivni oblik sjeen) SEMANTIKE zapreke ogranienja do kojih dolazi zbog znaenja koje se pojedinim postupkom ostvaruje, zbog nesukladnosti znaenja afiksa i baze, zbog ogranienosti pojedinih znaenjskih polja i sl. (npr. posvojno -ov/ev sufigira se na baze koje naelno znae to ivo i pojedinano, no to ne znai da u hrvatskom nee postojati npr. banini (krediti), iako pridjev banin govorniku hrvatskog nee dobro

zvuati; zbog sloenica koje znae 'neotuivo posjedovanje' kao npr. dugokos (koji ima dugu kosu), dugouh, skupocjen, crvenokos, obino su mogue i tvorbe poput dvostan (koji ima dva stana), crvenoaut (koji ima crven auto) i sl.; prefigiranje hrvatskih glagola sa -pre moe imati nekoliko znaenja, primjerice neki prijelaz: pregaziti, prekriti, zavrenost kakve radnje ili stanja: preboljeti, prenoiti, prekomjernost: prejesti se, prekipjeti, opetovanost: preobui, precrtati); ogranienost pojedine znaenjske skupine ili semantikog polja moemo ogledati na hrvatskim imenicama za mjesece u godini njih je 12 i nema naina da nastane rije za trinaesti, stoga i inae slabo plodan i slabo poopen sufiks -(a)nj kao u bubanj, uanj, pucanj, stupanj ostaje blokiran premda je pet naziva mjeseci graeno njime PRAGMATIKE zapreke nepostojanje pragmatike potrebe da se kakav oblik gradi (npr. iz pragmatike potrebe proizlazi da razlikujemo spol veih ivotinja s kojima smo u doticaju konj/kobila, kouta/jelen, krava/bik, koko/pijevac dok za manje, s kojima nismo u dodiru, opreke po spolu nema crv, muha, glista; tako npr. postoje rijei protueuropski, protuameriki, proturatno, ali jo nismo uli npr. za rije protuparagvajsko ili proturosno jednostavno nam nije trebalo da takve rijei sagradimo; takoer vrlo vjerojatno neemo skovati rije usedamnaestero, jer se akcije ljudi uglavnom rade udvoje, eventualno do 5 ljudi) ESTETSKE zapreke iz estetskih razloga kadto novotvoreni oblik, premda je nainjen u skladu s kakvim plodnim uzorkom, ne uspijeva ui u opi leksik (npr. umjesto posuenice procent, obina je i puno ea rije postotak, tako je i umjesto promila skovana rije potisuak, ija je estotnost zbog nekih teko uhvatljivih estetskih razloga nikakva; prije se koristila rije milijuner, a danas (se forsira) milijuna, unato tome rije milijarder ne zamjenjuje se s milijarda; pridjev prema svezak je svean, no esto se umjesto o jednosveanim rjenicima govori o jednosvezanima)

MORFOLOKA TIPOLOGIJA I UNIVERZALIJE

JEZINA TIPOLOGIJA jezikoslovna disciplina koja se bavi rasporeivanjem jezika prema obiljejima njihova ustroja JEZINE UNIVERZALIJE obiljeja ustroja jezika koji se dadu prepoznati u svima ili u veini jezika svijeta

MORFOLOKA TIPOLOGIJA

jezici: fuzijski (hrvatski, latinski), aglutinativni (turski, maarski), izolativni (engleski, kineski), polisintetski (inuit) A. von Schlegel podjela jezika na izolativne, aglutinativne i fleksijske (iskonski sintetiki i pozniji analitiki) W. von Humboldt ovim trima tipovima dodao jo inkorporativne ili polisintetike jezike

5 tipova jezika: izolativni, aglutinativni, flektivni, inkorporativni, introflektivni IZOLATIVNI (ANALITIKI) jezik onaj u kojemu su svi morfovi slobodni, u kojem nema vezanih morfova, afikasa, fleksije, dakle sve su rijei nepromjenljive (kineski i uglavnom engleski) AGLUTINATIVNI jezik onaj u kojemu je odnos morfova i morfema jedan za jedan svaki morf je ostvaraj jednog morfema; morfovi redovito imaju isti oblik te se jedan do drugog priljepljuju, aglutiniraju na bazu (turski, ugro-finski jezici) FLEKTIVNI (SINTETIKI, FUZIJSKI) jezik onaj u kojemu se oblici rijei sastoje od vie vezanih morfova, ali odnos morfova i morfema rijetko je jedan za jedan; jedan morf esto istodobno, amalgamirano ostvaruje vie morfema (latinski, hrvatski, sanskrt)

POLISINTETIKI (INKORPORATIVNI) jezik onaj koji zdruuje aglutinaciju i fleksiju, i to tako da u jednom obliku rijei okuplja glagol i njegove dopune; veoma duge rijei (inuit, jupik) INKORPORACIJA mogunost da se vie leksikih morfova ugradi u jednu rije (ukotski = 'pravi' inkorporativni jezik) POLISINTEZA mogunost da se u kojem jeziku u jednoj rijei okupi vie (ili neobino mnogo) morfova, bili on leksiki ili gramatiki

INTROFLEKTIVNI (OKOSNIKI, UZORANI, ABLONSKI) jezik onaj koji sustavno rabi konsonantske kosture, okosnice i transfikse; morfoloke paradigme nastaju sustavnim ispunjavanjem konsonantskih korijena razliitim vokalnim transfiksima (semitski jezici)

nijedan jezik ne pripada u potpunosti samo jednom tipu hrvatski flektivni, ali ima i neflektivnosti (brojevi od 5 navie ne sklanjaju se); ima TMEZU, koju moemo smatrati vrstom infiksacije (premda se ne razbija korijenski morf, npr. ni od koga, a ne: od nikoga; ni s kim, a ne: s nikim) Greenberg (rad iz 1954.) pokuao uvesti solidnije kvantitativne kriterije za odredbu pripadnosti pojedinog jezika pojedinom tipu; utvrdio 5 parametara (sloenost rijei, sintaksa, derivacija, redoslijed podreenih elemenata u odnosu na korijen i tehnika privrivanja znaenjskih elemenata); usporedio 8 jezika (engleski, staroengleski, sanskrt, inuit, svahili, vijetnamski, jakutski i perzijski) klasifikacija prema indeksu sinteze

MORFOLOKE UNIVERZALIJE mogu se motriti na kojoj god jezinoj razini: fonoloke, morfoloke, sintaktike, semantike univerzalije mogu biti i: neimplikacijske, implikacijske, apsolutne, tendencijske, univerzalije supstancije i univerzalije forme

NEIMPLIKACIJSKE univerzalije ona obiljeja ljudskih jezika za koja se moe tvrditi da nisu u vezi s kojim drugim obiljejima (npr. da svi jezici imaju oralne vokale) IMPLIKACIJSKE univerzalije one koje posjedovanje jednog jezinog obiljeja dovode u vezu s drugim obiljejima i imaju oblik implikacije tipa: ako-onda (npr. ako jezik ima fleksiju, uvijek ima i derivaciju ili: nema jezika koji bi imao povratnu zamjenicu za 1./2. lice, a da istodobno ne bi imao povratnu zamjenicu za 3. lice) APSOLUTNE univerzalije one koje su beziznimne (npr. da svi jezici imaju oralne vokale ujedno i neimplikacijska te implikacijska o povratnim zamjenicama) TENDENCIJSKE univerzalije (TENDENCIJE) ona jezina obiljeja koja u jezicima svijeta prevladavaju, ali ne bez iznimaka (npr. gotovo svi jezici svijeta imaju nazalne konsonante, ali u nekim salikim jezicima ih nema) SUPSTANCIJSKE univerzalije jedinice neke vrste u ma kojem jeziku moraju potjecati iz kakva zatvorena skupa obiljeja FORMALNE univerzalije tiu se pravila ili uvjeta koje gramatika bilo kojeg jezika mora zadovoljavati (npr. svaki jezik ima transformacijska sintaktika pravila koja semantiku dubinske strukture prenosi u fonetski ostvarene povrinske strukture) Greenberg rodonaelnik prouavanja jezinih univerzalija (u dobroj mjeri temeljenih na redoslijedu reeninih komponenata S, V, O) 1963. prouavanja 1966. proirio pojmovima OBILJEENIH i NEOBILJEENIH kategorija preuzetima iz fonologije NEOBILJEENA kategorija ona koja je ea (frekventnija) i ima vie pripadnika (npr. u hrvatskom imenice mukog i enskog roda daleko brojnije od imenica srednjeg roda) OBILJEENA kategorija manje podlona neutralizaciji i sinkretiziranju (npr. plural oni odnosi se na muke ili i na muke i enske)

Bybee nudi odgovor na pitanje zato je redoslijed univerzalija upravo takav i pronalazi ga u pojmovima RELEVANTNOST i GENERALNOST RELEVANTNOST (VANOST) mjera u kojoj znaenje jednog jezinog elementa utjee na znaenje drugog; to je koja znaenjska kategorija relevantnija, bit e prije iskazana; uvjetovana je kognitivno, ali i kulturalno (npr. glagolski vid relevantniji od lica glagola) GENERALNOST (UOPENOST) mjera primjenljivosti koje fleksijske kategorije na sve odgovarajue baze i mjera obaveznosti ostvarivanja fleksijske kategorije u odgovarajuem sintaktikom kontekstu; generalnost je mjera niske semantinosti, jer da bi fleksijska kategorija bila to primjenljivija, njezina semantika treba biti to manja (npr. pade nije relevantan za leksiki sadraj imenice, ali je visoke uopenosti jer se moe primijeniti na gotovo svaku imenicu, zato je pade u mnogim jezicima iskazan fleksijski; a npr. broj imenice ima puno veu vanost za znaenje imenikog pojma, pa otuda i mogunost da se iskae leksiki: stoka, narod, derivacijski: telad, lie, pa na kraju i fleksijski: krava-krave); relevantnost derivacija, generalnost fleksija Carstairs-McCarthy naelo gospodarnosti paradigme: paradigme koje e pojedinoj vrsti rijei stajati na raspolaganju nastojat e biti matematiki ograniene na to manji broj teorija o distinkciji morfologije i sintakse prema paradigmatskom ustroju (morfologija ima paradigme, sintaksa ne) uvodi naelo fleksijske tedljivosti jedna paradigma komplementarno iskljuuje drugu gospodarni naini pojednostavljivanja paradigmi jedan oblik rabi se kao baza za drugi (npr. u hrvatskom se GPS tvori od oblika za 3. lice pl. prezenta + -i ili tvorba perifrastinih glagolskih oblika) sinkretizam do njega (odnosno homonimije) dolazi neutralizacijom (npr. u hrvatskom su D i L sinkretini i u sg. i u pl. jer za to postoje uvjeti) smanjenje broja oblika koje treba usvojiti

OBILJEAVANJE GLAVE/ZAVISNIKA I ERGATIVNOST hrvatski jezik s morfolokim obiljeavanjem zavisnika, zavisnog ili upravljanog dijela sintaktike konstrukcije = DM-jezik HM-jezici morfoloki dosljedno obiljeavaju glavu, glavni/upravni dio sintaktike konstrukcije; takvo obiljeavanje iznijela Nichols 1986. SUBJEKT vrilac radnje u nominativu OBJEKT trpilac radnje; objekt prijelaznog glagola hrvatski (prema padenom obiljeavanju dopuna glagolu) = nominativno-akuzativni jezik, ili krae: AKUZATIVNI jezik jezik u kojem su u aktivnoj konstrukciji istim padeom obiljeeni subjekti neprijelaznih i subjekti prijelaznih glagola, a drugim padeom objekt prijelaznog glagola ERGATIVNI (apsolutivno-ergativni) jezik u aktivnim konstrukcijama jednim te istim padeom obiljeeni vrilac radnje neprijelaznog glagola i trpilac radnje prijelaznog glagola, a drugim padeom obiljeen vrilac radnje prijelaznog glagola APSOLUTIV pade vrioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne radnje ERGATIV pade vrioca prijelazne radnje citatni oblik u takvim jezicima tipino u apsolutivu

S (subjekt neprijelaznog glagola) A (subjekt prijelaznog glagola) O (objekt) istananija podjela unutar O: P (PACIJENS) objekt jednoprijelaznog glagola T (TEMA) blii objekt dvoprijelaznog glagola R (RECIPIJENS) ili D (DATIV) dalji objekt dvoprijelaznog glagola

primjer ergativnih jezika: ukotski, tibetski, eskimsko-aleutski inuit,baskijski, gruzijski, veina australskih jezika, djirbal MORFOLOKA ergativnost SINTAKTIKA ergativnost - puno rjea, podrazumijeva da e se tretman S i O drugaiji od tretmana A protegnuti i na vee konstrukcije, na koordinirane i subordinirane, relativne reenice ANTIPASIV svojevrstan adekvat pasiva iz nominativno-akuzativnih jezika, njime se izvodi neprijelazna konstrukcija DJELOMINA ergativnost npr. djirbal nije posve ergativan jer iako se imenice, pridjevi i zamjenice za 3. lice sklanjaju apsolutivno-ergativno, zamjenice za 1. i 2. lice posve su nominativno-akuzativne ljestvica potencijalnog vrioca u hrvatskom Kai ergativnost promatrao kao svojstvo prijelaznih glagola (ne kao razliku prijelaznih i neprijelaznih glagola) da se u kojem jeziku neki prijelazni glagoli vladaju drugaije od drugih prijelaznih glagola RAZLOMLJENA/DJELOMINA akuzativnost neto poput logikog subjekta (npr. u reenici: Boli me glava = Ja imam glavobolju)

BROJEVI
iskazuju tonu, prebrojenu i prebrojivu koliinu, brojnost; ili toan redoslijed pojma iskazana imenicom, ili pak jednostavno slue za brojenje kada govorimo o brojevnom sustavu, valja govoriti o brojevima ili pravim brojevima kao vrsti rijei s jedne strane te svim ostalim brojevnim izrazima s druge

BROJKE posebni simboli za biljeenje brojeva

55 Greenbergovih generalizacija o brojevima GLAVNI ili KARDINALNI brojevi najmanje obiljeeni

REDNI ili ORDINALNI brojevi PRILONI ili ADVERBALNI brojevi (npr. jednom, dvaput, drugi put i sl.) PARTITIVNI i DISTRIBUTIVNI brojevi (npr. po jedan, po dva, svaki trei, jedan po jedan i sl.) u prilinu broju jezika svijeta unutar glavnih brojeva naii emo na razliku KONTEKSTUALNIH (DISKURSNIH) i APSOLUTNIH (NEDISKURSNIH); kontekstualni su neobiljeeni

hrvatski nema kontekstualne i apsolutne brojeve, ali u brojevima jedan i dva moglo bi se govoriti o razlici, naime pri apstraktnom brojenju ti se brojevi pojavljuju u oblicima jedan i dva, nikako jedna, jedno i dvije, dakle za apstraktno brojenje sluimo se uvijek 'nominativom mukog roda'

Neke od generalizacija: svi jezici imaju brojevni sustav ograniena dosega nitica nikad nije iskazana kao dio brojevnog sustava od dviju vrsta leksema koje razlikujemo u brojevnim sustavima, jednu ine jednostavni, neizvedeni, osnovni brojevi, koji se nazivaju i ATOMIMA, a temelje se na funkciji identiteta (npr. u hrvatskom jedan 1, deset 10, sto 100, tri 3); drugi brojevi, izvedeni, mogu biti jednolani i vielani, mogu se prikazati kao izvedeni od atoma pojedinim temeljnim aritmetikim operacijama (zbrajanje ili adicija, mnoenje ili multiplikacija, oduzimanje ili suptrakcija, dijeljenje ili divizija, npr. dvadeset = 2 x 10, 101 = 100 + 1) u jezicima se pojavljuju ove morfske POVEZNICE (otkrit izraz za matematiku operaciju), prema estotnosti: nulta (odnosno nepostojanje vezanog morfa),

komitativna (morf sa znaenjem 'i' ili 'sa'), superesivna (morf sa znaenjem 'na, ponad, vrh'), posesivna (morf sa znaenjem 'ima') BAZA onaj broj u brojevnom sustavu pomou kojega se grade izvedeni brojevi; najmanje je baza temeljna (fundamentalna) hrvatski je brojevni sustav dekadski (decimalni, desetini), jer mu je najmanja baza 10 vigezimalni (dvadesetini) brojevni sustavi oni u kojima se pojavljuje i baza 20 ako su sve vie baze potencije temeljne baze, brojevni sustav zovemo savrenim (u hrvatskom su vie baze 100, 1000, 1000000 doista potencije od 10) sustav rimskih brojeva spada u tzv. iterativne sustave, dok sustav arapskih spada u znamenane, sustave sa znamenkama, ciframa

HRVATSKE BROJEVNE RIJEI u hrvatskom razlikujemo ove brojevne rijei: glavni brojevi (s trima sintaktiki i oblino bitno razliitim razredima), redni brojevi, brojevne imenice i brojevni pridjevi GLAVNI ili KARDINALNI BROJEVI iskazuju tonu, izmjerenu, upravo prebrojenu brojnost onoga to je iskazano imenicom broj jedan sintaktiki se vlada kao pridjevska rije, a sklanja se prema singularu II. pridjevske deklinacije; ima kategorije padea i roda; kao broj jedan vlada se i nijedan (nijedna, nijedno), koji se redovito tretira kao neodreena zamjenica brojevi dva (oba, obadva), tri, etiri; dva, oba, obadva sklanjaju se prema zasebnoj deklinaciji, imaju kategorije padea i roda; a tri i etiri prema pluralu III. imenike deklinacije i imaju samo kategoriju padea ostali glavni brojevi (npr. nula, pet, trinaest, dvadeset, dvjesto, tisuu, milijardu, sto trideset pet) nepromjenljivi su, a sintaktiki se vladaju slino koliinskim prilozima, odnosno dobivaju imeniku dopunu u Gpl.; jednako kao prilozi glava su sintagme koja se predikatno slae sa srednjim rodom singulara: Pet ljudi je preivjelo

valja razlikovati brojeve sto/stotinu, tisuu, milijun, milijardu itd., koji su nesklonjivi (tzv. okamenjeni akuzativi mjere) od imenica stotina, tisua, milijun, milijarda, koji su sklonjivi

REDNI ili ORDINALNI BROJEVI iskazuju toan poloaj u redoslijedu prebrojivih jedinica onoga to je iskazano imenicom (npr. nulti, peti, stoti, tisuiti, milijunti, milijarditi); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju kategorije padea, broja i roda BROJEVNE IMENICE imenice sa znaenjem brojnosti, a izvedene od brojeva, imaju samo jedninu, tj. one su singularia tantum; za razliku od brojeva nose obavijest o ivosti prebrojenih referenata; razlikujemo dva razreda: brojevne imenice za muke osobe: -oj-ic-a, -or-ic-a (trojica, dvadesetdvojica, etvorica, dvanaestorica); sklanjaju se prema edeklinaciji; prema atributnom slaganju enski rod singulara, a prema predikatnom i relativnom srednji rod plurala (eventualno i muki) brojevne imenice za raznospolno, neivo i nebrojivo: -oj-e, -er-o (dvoje, troje, petero, dvadesetestero); imaju zasebnu deklinaciju; slaganje je naelno u srednjem rodu singulara brojevnim imenicama u irem smislu mogu se smatrati i ostale izvedenice s brojevnim bazama, npr one izvedene sufiksima: -a- (sedma), -ic-a (dvica, osmica, stotica), -in-a (treina, petina), -in-k-a (etvrtinka, stotinka), -k-a (dvojka, etvorka), -k- (desetak); imenice stotina, tisua, milijun, milijarda, koje su sklonjive, a dolaze kao dopuna drugim brojevima i prilozima ili pak samostalno (ali rijetko) BROJEVNI PRIDJEVI pridjevi u bazi kojih je brojevna imenica (za raznospolno, neivo, nebrojivo) ili broj jedan; imaju samo plural (npr. jedni, nijedni, dvoji, troji, obadvoji, peteri, deseteri, etveri); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju kategorije padea, broja (pluralia tantum) i roda (mijenjaju se mocijski) zbog sklonjivosti prikladni su za izraavanje sintagmatskih odnosa brojeva, tako npr. sintagma (brojevna) imenica + imenica postaje sintagmom

brojevni pridjev + imenica (govori dvoje studenata govore dvoji studenti), slino je i sa sintagmom broj + imenica (govori pet studenata govore peteri studenti) poseban je sluaj uporaba brojevnog pridjeva jedni bez eliptirane imenice, kad dolazi u opreci i u vezi s drugi (ljudi): Jedni su bili za, drugi protiv u takvu znaenju i opreci jedan i drugi postoje i u singularu, pa nije posve sigurno da ne bi trebalo razmiljati o potpunu poimenienju: Stoje jedna uz drugu BROJEVNI TEKSTNI KONEKTORI tekstni veznici postali od rednih brojeva srednjeg roda, odnosno redni brojevi srednjeg roda uporabljeni kao tekstni veznici: (Na to pitanje moemo odgovoriti na dva naina: prvo,; drugo,); esto u obliku: kao + broj (O tome se moe kazati ovo: kao prvo,; kao drugo,...) kao tekstni konektori vladaju se i prijedlone sintagme s imenicom strana, tada s glavnim brojem jedan u opreci s rednim brojevima drugi, eventualno trei (s jedne strane, s druge strane) brojevi dva (oba, obadva), tri, etiri imaju posebnu sintagmatiku; u vezi s njima u gramatikama se esto spominje DUAL (DVOJINA), premda bi jer nije rije samo o broju dva preciznije bilo govoriti o PAUKALU (MALINI); problematini su oblici u NAV imenica a-vrste: NAV pl.: dva grada/ramena nasuprot: ti gradovi/ta ramena u razgovornom jeziku brojevne sintagme se obino ne sklanjaju, osobito kad su u prijedlonoj sintagmi, tako npr. umjesto: izmeu dviju olimpijada, izmeu dvaju ratova, u etirima hrvatskim rijeima, s dvama francuskim kljuevima, dolazi: izmeu dvije olimpijade, izmeu dva rata, u etiri hrvatske rijei, s dva francuska kljua u pojedinim sintagmama (ustaljenim, frazeologiziranim) sklonidba skoro da i ne dolazi u obzir: u dva navrata, a ne: u dvama navratima; u etiri primjerka,a ne: u etirima primjercima

PRIDJEVI
rijei kojima se izriu svojstva predmeta i pojava, oznaenih drugim vrstama rijei, i odnosi meu njima u hrvatskom je svojstvo kategorijalno pridjevsko znaenje; to svojstvo moe opisivati predmet (plav, ut, visok, dobar) ili pak oznaavati kakav odnos prema predmetu (hrvatski, majin, kravlji, Anin), pa ih stoga ugrubo dijelimo na opisne i odnosne DEONTIKA MODALNSOT orjeuje se kao pridjev, npr. duan u hrvatskim konstrukcijama poput: duan raditi

inherentne kategorije: komparacija, mocija, glagolske kategorije glagolikih pridjeva, deklinacijska vrsta

kategorije slaganja: slaganje pridjeva s imenicom i sa zamjenicom

konfiguracijske kategorije: deklinacijska vrsta

INHERENTNE KATEGORIJE KOMPARACIJA (GRADACIJA, STUPNJEVANJE) u uem smislu morfoloka (najee derivacijska) promjena rijei (najee pridjeva i/ili priloga) kojom se iskazuje manji ili vei stupanj leksikog znaenja rijei u irem smislu podrazumijeva i sintaktike naine iskazivanja stupnja, koji u jezicima esto (tako i u hrvatskom) supostoje s morfolokima POZITIV (rjee: apsolutiv) osnovni, polazni i u smislu stupnjevanja neobiljeeni oblik pridjeva (brz, spor, mek) KOMPARATIV oblik koji iskazuje vei stupanj znaenja pridjeva (bri, sporiji, meki)

SUPERLATIV oblik kojim se iskazuje najvei stupanj znaenja pridjeva (najbri, najsporiji, najmeki) stupnjevi komparacije mogu biti razliiti nemaju svi jezici, odnosno svi sustavi komparacije tri morfoloki iskazana stupnja, neki imaju dva, neki vie od tri komparacija uglavnom podrazumijeva usporedbu ega prema neemu (parametar komparacije/usporedbe) s ime (standard komparacije/usporedbe); parametar komparacije u hrvatskom je najee komparativ pridjeva, a standard komparacije obino je prijedlona konstrukcija: od + G ili konstrukcija: nego + N (Luka je vii od Ane; Dani su ljeti dui nego zimi) ako standarda komparacije nema, komparativ i superlativ zovu se obino APSOLUTNIM KOMPARATIVOM iskazuje neodreeno vii stupanj (npr. stariji ljudi, novija hrvatska knjievnost, mlai svijet) i APSOLUTNIM SUPERLATIVOM iskazuje najvei mogui stupanj iskazana znaenja (npr. prepun stadion, puna puncata vrea, sveznajui pripovjeda)

apsolutni komparativ i apsolutni superlativ zovu se nerijetko i ELATIVOM ELATIV oblik koji iskazuje vii stupanj svojstva iskazana pridjevom u jezicima s dvama stupnjevima EKSCESIV oblik koji iskazuje prekomjernost svojstva iskazana pridjevom (npr. lo prelo) INTENZIV oblik koji iskazuje pojaanost, 'vrlo X' (neto kao u hrvatskom crven jako crven) APROKSIMATIV oblik koji iskazuje priblinost, 'X-kast' (neto kao u hrvatskom crven crvenkast) EKVATIV oblik koji iskazuje jednakost, 'tako X kao, X poput' (npr. ist poput)

SIMILATIVNI AFIKSI afiksi koji znae 'isto, jednako'; hrvatsko isto- u: istodobno, istostranini, istoznanost, istovjerac i sl. na neki je nain similativni afiksoid koji moe doi i na pridjeve i na imenice osim sintetikih oblika, postoje i perifrastine, opisne konstrukcije za iskazivanje stupnja, npr. hrvatska intenzivna konstrukcija vrlo crven u hrvatskom je kod pridjeva kod kojih je mogua sintetika, mogua i perifrastina komparacija (crn-crnji-najcrnji pored crn-vie crn-najvie crn); a nekad je perifrastina komparacija jedina mogua: (vie) iscrpljujui, (vie)seksi, (vie) nalik, a ne: iscrpljujuiji, seksiji i nalikiji postoje i pridjevi koji su znaenjski ili oblino takvi da se ne kompariraju nikako: bos, tronoan, plinski, majin, gornji, zadnji; tu spadaju i pridjevi koji iskazuju apsolutni superlativ: predobar, prebogat, svemogui, svakojak, sveznajui

sve dosad spomenute komparacije i stupnjevanja bila su stupnjevanja ili prema superiornosti (viemu stupnju, 'navie') ili ekvativnosti (istomu stupnju); no isto tako postoji i stupnjevanje prema inferiornosti (niemu stupnju, 'nanie') kod takva stupnjevanja u hrvatskom je perifrastina komparacija jedina mogua (glup(naj)manje glup) nema afikasa ili su takvi izrazito rijetki, koji bi stupnjevali 'nanie'; ako se sivkast (na neki nain manje siv) i tumai inferiornom komparacijom, rijetko se smatra dijelom komparacijske paradigme DEMINUTIV oblik koji iskazuje umanjenost svojstva iskazana pridjevom (malenomanji) perifrastinom komparacijom mogu se stupnjevati i imenice i glagoli, npr. u hrvatskom: ja sam budala-ja sam manja budala od njega; ja radim-ja radim najvie od svih nerijedak je sluaj i superlativ imenica u hrvatskom (najosoba godine, najgol kola), kao i glagola (najvoljeti)

MOCIJA (POKRETNOST) inherentno svojstvo pridjeva u jezicima s gramatikim rodom da se mijenja prema rodu, odnosno svojstvo pridjeva da ima onoliko oblika koliko u danom jeziku ima rodova; omoguuje pridjevima slaganje s imenicom u irem smislu kadto se razumije i kao odnos meu imenicama kojih se referent razlikuje po spolu, a iskazan je afiksalno: suprug-supruga, kraljkraljica, dok u: djed-baka, koko-pijetao ne bi bila rije o mociji, nego je spol tu iskazan leksiki u hrvatskom pridjevi slue bilo kao modifikatori imenice bilo kao dopuna kopuli ili kopulativnom glagolu u predikatu (pametan mladi, mladi je pametan) pridjeve u jezicima poput hrvatskog smatramo imenskim rijeima vladaju se vrlo slino imenici i dijele s njom pojedina gramatika svojstva; druga 'polovica' pridjevskog vladanja nije u hrvatskom ostvarena, ali u dobru dijelu jezika svijeta jest pridjev se vlada kao neprijelazni ili stativni glagol, takvi pridjevi zovu se glagolikima (hrvatsko: Jabuka je crvena tada bi glasilo otprilike: Jabuka crveni/biva crvenom, slino hrvatskoj konstrukciji: Teret tei (100 kilograma)) pridjevske deklinacijske vrste etvrta inherentna pridjevska kategorija; u dobroj su mjeri uvjetovane i sintaktiki, pa bi mogle biti i konfiguracijsko pridjevsko obiljeje

KATEGORIJE SLAGANJA SLAGANJE veoma rairena i poznata gramatika pojava oblinog podudaranja jedne reenine sastavnice s drugom; esto se u jezicima svijeta pridjev slae s imenicom koju modificira, to slaganje omoguuje mu mocija, tako i u hrvatskom: pridjev se s imenicom ili linom zamjenicom slae u rodu, broju i padeu, i u odreenosti (lijep grad, lijepi grad)

u hrvatskom postoje i nepromjenljivi pridjevi (3. pridjevska vrsta), koji nemaju mociju, pa ne pokazuju nikakvo slaganje (lila sako, lila kravata, lila odijelo; on/ona/dijete je nalik)

prema ljestvici slaganja atributno slaganje je odluujue, pa emo za imenice braa, gospoda, dvojica, vlastela rei da su to ipak imenice enskog roda (singulara)

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE deklinacija je uvjetovana konfiguracijski; slino se moe rei za hrvatske deklinacije, npr. tzv. odreeni oblik opisnih pridjeva ne moe se nai u predikatu (zgodan mladi, zgodni mladi, mladi je zgodan, ALI NE: mladi je zgodni)

HRVATSKE PRIDJEVSKE VRSTE hrvatske gramatike tradicionalno razlikuju pridjeve prema pridjevskom vidu, odnosno odreenosti, pa onda razlikuju odreene i neodreene pridjeve (odreeni: N uti kaput, G utog kaputa; neodreeni: N ut kaput, G uta kaputa); to se smatra gramatikim, inherentnim svojstvom pridjeva, no to nije pridjevu inherentno, to se ostvaruje zbog slaganja tzv. odreeni pridjevi dijakronijski su postali od spojeva pridjeva i zamjenice i, ja, je; daljnjim razvojem dobili smo dananji oblik podjela pridjeva na odreene i neodreene iz vie razloga nije dobra, pa slijedi podjela prema njihovim deklinacijama (prema kojoj e se vrsti koji pridjev moi sklanjati ovisi ponajprije o nainu na koji je tvoren, a po kojoj e se vrsti doista i sklanjati uvelike ovisi o sintaktikoj slubi u kojoj se pridjev nae, sklonidba je tako i konfiguracijski uvjetovana): I. (imenika, imeniko-pridjevska, neodreena ili a-) vrsta (npr. muki rod: N crn-, G crn-a, D crn-u) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika: 1) oni koji u Nsg. mukog roda imaju morf -, a najee su opisni: crn, velik, nov, lijep, aktualan (ti pridjevi jedini mogu pripadati i II. vrsti) 2) posvojni pridjevi sa sufiksima -ov/ev, -ljev, -in: muev, enin, Markov, Jakovljev (u realnom jeziku slabo se dri norma da se ovakvi pridjevi sklanjaju prema I. vrsti) Ova sintaktika okruja zahtijevaju pridjeve I. vrste:

1) pridjev kao predikatno ime ili kao dopuna semikopulativnom glagolu (kruh je svje, postao je osjetljiv, smatraju ga glupim) 2) pridjev kao predikatni proirak; uglavnom u 'biranu' jeziku (Izie(,) ljut, Sjeam ga se(,) zbunjena) 3) u kvalitativnome genitivu; takoer uglavnom u 'biranu' jeziku (ovjek dobra izgleda) 4) uz intenzifikatore poput tako, jako, vrlo, veoma, sasvim (vrlo poznat ovjek) II. (zamjenika, zamjeniko-pridjevska, odreena ili g-) vrsta (npr. muki rod: N crn-i, G crn-oga, D crn-omu) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika: 1) oni koji u Nsg. mukog roda imaju morf -i, a najee su opisni: crni, veliki, novi, lijepi, aktualni (ti pridjevi jedini mogu pripadati i I. vrsti) 2) pridjevi sa sufiksima -sk, -j, -nj, -nj i sl.: hrvatski, gradski, muki, vraji, jutarnji, unutranji 3) pridjevi sa sufiksima -n, -an, -en i sl.: glavni, kuni, runi, kopneni, dravni, mjesni, vjenani; meu njima i pridjevi koji znaenjski imenicu odreuju u vremenu i prostoru: desni, lijevi, donji, dnevni, tjedni, davni, srednjovjekovni 4) pridjevi participskog podrijetla: budui, sljedei, mogui, brijui, pisai, bivi 5) komparativi i superlativi svih pridjeva: jai, vei, ljepi, bolji 6) broj i/ili zamjenica jedan Ova sintaktika okruja zahtijevaju pridjeve II. vrste: 1) imenika sintagma s pokaznom ili posvojnom zamjenicom: (moj novi auto, taj poznati pisac) 2) kad pridjev anaforiki upuuje na imeniki referent iz prethodnog konteksta, dakle onaj koji je ve odreen (Imam dva sakoa. Crni i sivi. Crni mi je drai) 3) pridjev kao atribut uz vlastitu imenicu (zaigrani Slamnig, dosadni egedin) 4) pridjev kao dio imena ili termina (Ivan Grozni, plavac mali, Stari zavjet, Veliki petak, dragi kamen, divlji kesten, Dugi rat, bjeloglavi sup)

III. (-) vrsta nepromjenljivi pridjevi (mocijski se ne mijenjaju) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju ovi pridjevi: 1) domai pridjev nalik (s obaveznom dopunom u D ili u prijedlonoj sintagmi): To mu nije nalik, Ona je nalik na majku 2) pedesetak pridjeva stranog podrijetla: npr. be, blond, drap, fer, flegma, fora, gala, gratis, koer, krem, lila, metalik, rahmetli, roza, super, arf, lank, taze

METATONIJA promjena tona METATAKSA pomicanje naglaska

IMENICE
rijei kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, a predmet moe biti istinski predmet (knjiga), opredmeeno svojstvo (istina) ili pak opredmeeni proces (itanje); njima imenujemo pojave vanjskog svijeta i ljudskog doivljaja svijeta kao imenice u jezicima svijeta orjeuju se: semantiki tipovi s konkretnom referencijom (ena, vojska, gospoa, ujak, noga, list, muha, mjesec, voda, vjetar, kia, puka, kua) neki semantiki tipovi s apstraktnom referencijom (vrijeme, ljeto, trenutak, kraj, smjer, mjesto, milja, veliina, broj, vrsta, tip, krug, crta, zvuk, misao, metoda, istina) mentalno i fiziko stanje ili svojstvo (ast, radost, sposobnost, bol, snaga) aktivnost (rat, igra) govorni in (govor, opis, pitanje)

podjela imenica u hrvatskoj tradiciji na stvarne i mislene, odnosno konkretne i apstraktne nije velika dosega

univerzalno je u veini jezika vana podjela na OPE (APELATIV, KOINONIM) i VLASTITE imenice (IME, IDIONIM) inherentne kategorije: broj, rod ili razred (klasa), oblik, veliina, (ne)odreenost, (ne)otuivost, deklinacijska vrsta kategorije slaganja: pitanje je ima li ih u jezicima svijeta uope, odnosno slau li se imenice i sa ime konfiguracijske kategorije: pade

INHERENTNE KATEGORIJE BROJ najea, najrairenija obiljeena inherentna kategorija imenice najea je distinkcija u jezicima ona izmeu jednoga i vie od jednoga, dakle jednina i mnoina, odnosno singular i plural

neki jezici imaju i DVOJINU ili DUAL (ostaci vidljivi u hrvatskom u nekoliko imenica za parne organe: Gpl. ruku, nogu, oiju, uiju te u posebnom obliku s morfom-a imenica a-sklonidbe i pridjevskih rijei koje uz njih dolaze uz brojeve dva, oba, tri, etiri: dva najvea hrvatska grada) PAUKAL ili MALINA nastaje kada se dualni oblici s dvaju referenata proire na nekoliko njih, dakle vie od dvoga, ali i dalje manje od mnogo (tako u hrvatskom paukal dolazi uz brojeve od dva do etiri) nije malen broj jezika koji razlikuju dva plurala dva morfoloki razliita plurala; znaenje veeg ili globalnog plurala moe biti razliito (golemo mnotvo, neprebrojivo mnotvo, sveukupnost) singular osim znaenja jednosti moe imati i znaenje vrstnosti, generinosti, to Corbett naziva opim brojem; npr. hrvatska reenica Zec je brz moe znaiti da je neki konkretan zec brz, ali i to da je zec brz kao vrsta, dakle da su (svi) zeevi brzi

SINGULATIV termin za oblike sa znaenjem i morfolokim obiljejima singulara, a nastale derivacijom od plurala ili jednostavno od oblika koji znae zbirnost, kolektivnost; neto slino imamo i u hrvatskim (slavenskim) imenicama s individualizacijskim sufiksom -in: graanin-graani, Turin-Turci, gdje je singularni oblik fiziki vei od pluralnog jezici nerijetko imaju posebne rijei kojima iskazuju koliinu ili brojeve ili pak (brojevne) klasifikatore, posebne funkcionalne rijei koje dolaze uz brojevne imenice, dakle neto poput hrvatske imenice glavica (luka, zelja, salate) ili pak najopenitiji klasifikator za neivo u hrvatskom, imenica komad (u znaenju pojedinanog primjerka, a ne dijela kakve cjeline), npr. komad odjee, nakita, namjetaja OBLIK druga inherentna imenika kategorija; nerijetko ovisi o okvirnoj semantici imenikog pojma, pa jedni klasifikatori dolaze uz primjerice duguljaste predmete, drugi uz okrugle, trei uz visoke, etvrti uz malo i ivo i sl.; moemo ga smatrati inherentnom kategorijom imenice s dvama licima, semantikim i formalnim oblik u semantikom smislu blizak veliini oblik u formalnom smislu jednostavno, oblik imenice bilo morfoloki, bilo fonoloki ROD (RAZRED, KLASA) rije je o gramatikoj, ne semantikoj kategoriji; kategorija koju prepoznajemo prema slaganju pridjevske, modifikatorske rijei s imenicom, odnosno promjeni njezinih gramatikih afikasa ovisno o rodu imenice = rodovi su razredi imenica odraeni u vladanju pridruenih im rijei; rod imenice zapravo ne znamo dok uz nju ne stoji modifikator (moja mama, moj tata); rod nema veze sa spolnom kategorijom pluralia tantum: npr. imenica vrata plural srednjeg roda kriteriji rasporeivanja imenica u rodne razrede najee su: ivost, ljudskost ili osobnost, spol, veliina, oblik

u sustavima s vie rodova (4 i vie) rodovi se obino nazivaju imenikim razredima (klasama) VELIINA razlikujemo DEMINUTIVE i AUGMENTATIVE; gotovo uvijek iskazana derivacijski (iznimka npr. afriki jezik fula) (NE)ODREENOST imenikog pojma jedna od najneuhvatljivijih kategorija: (ne)poznatost, (ne)mogunost identifikacije, (ne)izdvojivost iz istovrsnog skupa; hrvatski nema posebno gramatikalizirano sredstvo za iskazivanje (ne)odreenosti, ali jedan je vrlo blizu da se za to specijalizira (jedna ena neodreeno) (NE)OTUIVOST ovisi o tome smatraju li se pojmovi koje imenice oznauju neotuivo ili otuivo posjedovanima neotuivo posjedovani imeniki pojmovi oni koji se ne stjeu niti se gube, nedjeljiv su dio drugog imenikog pojma (Ana je slomila ruku nasuprot Ana je slomila svoju ruku) otuivo posjedovani imeniki pojmovi oni koji se pojme kao steeni ili akcidentalni problematino je to se u kojem jeziku poima kao (ne)otuivo

DEKLINACIJSKE VRSTE takoer inherentna imenika kategorija DEKLINACIJA (SKLONIDBA) imenika fleksija zbog jezine ekonomije pri fleksiji se imenice prema fleksijskim morfovima okupljaju u skupove koji se zovu deklinacijskim vrstama ili jednostavno deklinacijama

KATEGORIJE SLAGANJA zapravo preslikavanje inherentnih kategorija imenice na pridjevske modifikatore imenice + slaganje glagola s imenicom u broju meu rijetkim situacijama kad se imenica morfoloki obiljeava tako da se sloi s neim drugim navodno je dosta esta situacija da u posvojnim konstrukcijama jezici

sklanjaju imenicu koja znai posjedovano (possessum) prema licu i broju imenice koja znai posjednika (possessor)

nekoliko hrvatskih leksema tradicionalno se smatraju zamjenicama, a upravo svojim slaganjem pokazuju da su im rod i broj inherentni te da su zapravo imenice ili barem da se prema tim svojim odlikama bitno razlikuju od drugih zamjenica: ja, ti, mi, vi, tko, to (pa onda i: netko, neto, nitko, nita, kojetko, kojeta i sl.) prema slaganju vidi se da je rije o leksemima koji rod i broj ne preuzimaju od imenice, nego ga imaju sami po sebi, inherentno, npr. Tko je doao, a ne: Tko su doli u hrvatskim gramatikama takve se zamjenice kadto zovu imenikima

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE PADE semantiko-sintaktika kategorija koja se moe i ne mora realizirati morfoloki (npr. hrvatski ima 7, a njemaki 4 morfoloka padena oblika); pade je imenici nametnut, odnosno ovisan je o semantiko-sintaktikom okruju u kojem se imenica nalazi i ne proizlazi iz imenice same, stoga se i uvrstava u konfiguracijske, a ne u inherentne imenike kategorije kada govorimo o padeu, valja uvesti dvije vane distinkcije: prva distinkcija je ona izmeu semantikih ili dubinskih padea s jedne i ostvarenih povrinskih padea s druge strane; ostvareni, realizirani padei iskazani su padenim obiljeivaima ili markerima; druga distinkcija jest ona izmeu gramatikih i semantikih padea (priem se ponajprije misli na nominativ i akuzativ s jedne i ostale padee s druge strane), koja tek djelomino ima veze s tradicionalnom podjelom na nezavisne i kose (zavisne) padee (nominativ i vokativ s jedne strane i svi ostali padei s druge) POVRINSKI PADEI (PADENI OBLICI) oblici koji sadre sredstva za iskazivanje dubinskih padea, primjerice sufikse, supletivnost, adpozicije (prijedloge i poslijeloge), redoslijed reeninih sastavnica i sl.; za svaki su jezik specifini DUBINSKI PADEI (SEMANTIKE, TEMATSKE ili THETA-ULOGE) dubinski semantiko-sintaktiki odnosi uspostavljeni izmeu glagola i imenikih sintagmi koje su mu dopune; gramatiki opis kree od sintakse; pregled:

PACIJENS (TEMA, TRPILAC) entitet koji je u kakvu stanju ili podvrgnut promjeni stanja, entitet koji je smjeten ili je podvrgnut promjeni mjesta, entitet koji je pod utjecajem kojeg drugog entiteta; sintaktiki e to u hrvatskom obino biti subjekt neprijelaznog neakuzativnog predikata ili objekt prijelaznog (Plamen tinja, Ptica je u kavezu, Ptica pjeva pjesmu) AGENS (VRILAC) entitet koji naelno svjesno i voljno vri radnju ili uzrokuje promjenu stanja; sintaktiki u hrvatskom najee subjekt prijelaznog predikata (Radnici su sazidali kuu, Predsjednik je okruen tjelohraniteljima); u reenici Sunce je otopilo led imamo ne-voljni agens (ako je iv), ako je rije o ne-ivoj prirodnoj pojavi ili ne-ivom pokretau radnje, nazivamo ga EFEKTOROM ili SILOM DOIVLJAVA entitet koji opaa, spoznaje ili osjea (Nedostaje mi, To nas je rastuilo, (Ja) pretpostavljam da (oni) razumiju o emu govore); unutar doivljavaa mogu se dalje razlikovati: promatra, spoznavalac, onaj koji osjea i sl. STIMULATOR (POTICAJ/NIK) ono to doivljava opaa, spoznaje i sl. (Oni vole glazbu, Vidjeli smo automobilsku nesreu, (Ti) mi nedostaje, Svia mi se Ana) BENEFAKTIV (RECIPIJENS, PRIMALAC, UIVALAC) 'dobitnik', onaj koji predikacijom dobiva, okoritava se, uiva njezin rezultat (Posudio sam mu novac, Obavio sam kupovinu za staru susjedu); ta uloga esto se promatra objedinjeno, tada se obino zove jednostavno dativ MALEFAKTIV entitet 'suprotan' od dobitnika, koji predikacijom gubi (Ukrao sam mu novac, Vlada i poslodavci postigli su dogovor na tetu radnika) SREDSTVO sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanje (Ugasio je ik cipelom, Ubili su ga ciglama) MJESTO (Vaza je na stolu, Uskrs pada na nedjelju)

IZVOR(ITE) toka iz koje entitet kree ili potjee (Dobio sam paket od kue, Od lipnja sve ide nabolje) PUT prostor kroz koji se entitet kree, mie (Pas lovi maku po ulici, Uspjeli su se provui kroz nevolje) ODREDITE, CILJ, SMJER i PRAVAC (U Split = odredite i cilj smo stigli tek naveer jer smo ili starom cestom = pravac, Juer sam Branimiru = cilj i primalac, a ne odredite poslao knjigu SVRHA i NAMJERA (Sve e uiniti za svoju obitelj, Otiao sam na kiosk po cigarete) NAIN (Uinio je to s velikim umijeem, Uinio je to bez pol muke) OPSEG, MJERA, DOSEG ili RAZMJER (Rat je trajao godinama, Trao je deset kilometara) POSJEDNIK (Upoznao sam mu sestru, Upoznao sam mua Lukine sestre) POSJEDOVANO (Upoznao sam mua Lukine sestre, Upoznao sam mu sestru) semantike mikrouloge: npr. kuhar i italac vrioci su glagola kuhati i itati; postoje i dvije jo openitije makrouloge, koje se onda zovu opi vrilac (uloga agensa,ali on moe biti i doivljava, prosuiva, ne-ivi agens, efektor, sila i sl.) i opi trpilac (uloga pacijensa, ali on moe biti i tema, primalac i sl.) u Katiievoj gramatici 'Sintaksa' spominju se ove semantike, tj. sadrajne uloge reeninih dijelova: vrilac (agens), druilac (socijativ), uinak (faktitiv), pripadak (objektiv, predmet zahvaen sadrajem radnje, ali ne kao proizvod kakve radnje), sredstvo (instrument), priloak (adverbijal, skupno za mjesnu, vremensku i nainsku odredbu, odnosno za lokal, temporal i modal

PADE semantiko-sintaktiki odnos izmeu glagola i njegovih imenikih dopuna ili pak odnos imenice prema znaenju reenice u cjelini (imenice u slubi dodatka, kad ona nije dopuna glagolu); pade moe, ali i ne mora biti morfoloki iskazan PADENI OBILJEIVAI ili MARKERI sredstva kojima se dubinski, semantiki padei izriu; mogu biti razliiti u razliitim jezicima: afiksi, odnosno sufiksi ili prefiksi (kol-a, kol-e, kol-i) adpozicije (Govorim /o/s roditeljima = D/L/I) (za padene afikse i adpozicije, budui da im je funkcija ista, kadto se rabe nadreeni, objedinjujui termini poput flag ili relator) lanovi (npr. u njemakom je pade ee obiljeen na lanu, nego na samoj imenici) tonovi (npr. u hrvatskom naglasak u L i D singulara: Lsg. gradu i svijetu, stojim nasuprot zidu = dugosilazni; Lsg. u gradu i svijetu, slika visi o zidu = dugouzlazni) redoslijed rijei (npr. nekad nam tek redoslijed rijei i kontekst daju do znanja to je doivljava, a to pacijens, a onda i to je subjekt i nominativ, a to objekt i akuzativ: Selo voli grad, Grad voli selo) u hrvatskom je morfoloki sufiksom obiljeeno 7 padea, padenih oblika: NOMINATIV pade imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno vrioca ili doivljavaa te trpioca u pasivu, stoga mu je sluba u reenici najee ona subjekta, imenskog dijela predikata ili poredbe s kao (gluh kao top) AKUZATIV - pade granine usmjerenosti, jedan predmet cilj kretanja ili kakve druge aktivnosti vezane uz drugi predmet, stoga ima slubu izravnog objekta, no s prijedlozima ima i druga znaenja vremena, mjesta, naina, mjere, prostora, svrhe, namjene i sl. GENITIV - pade doticanja, relacije, predmet je u odnosu s drugim predmetom (vremenskom, prostornome, posvojnome itd.), dolazi uz mnogo prijedloga koje njegovo ope znaenje konkretiziraju

DATIV - pade negranine usmjerenosti, pribliavanja u kojemu se doticanje ne pretpostavlja, zbog toga ima znaenje cilja, davanja, namjene, s prijedlozima poredbe i nasuprotnosti

LOKATIV - pade sa znaenjem prostora, mjesta za koje je vezana statinost, nepokretnost kakva predmeta (kretanje ogranieno na mjestu), sluba prilona

INSTRUMNENTAL - pade sa znaenjem sredstva, naina, drutva, podrijetla, vremena, prostora VOKATIV - oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga ina, vokativna je sintagma zapravo samostalna reenica (pa se odvaja zarezom), pitanje je je li vokativ uope pade, u hrvatskom standardnom jeziku dri se da on to jest kako oblikom, tako i slubom

PADENI JEZICI jezici svijeta s morfoloki obiljeenim padeima; tu spada i hrvatski Pregled nekih eih povrinskih padea, odnosno padenih oblika u ostalim padenim jezicima: APSOLUTIV u ergativnim jezicima pade vrioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne (odnosno 'pokriva' ono za to u akuzativnim jezicima slue nominativ i akuzativ) ERGATIV u ergativnim jezicima pade vrioca prijelazne radnje (odnosno 'pokriva' ono za to u akuzativnim jezicima slui nominativ) RELATIV termin koji se u gramatikama mnogih jezika rabi za onaj oblik koji iskazuje vrioca prijelazne radnje ili posjednika (ti jezici mogu imati zaseban ergativ i ne moraju), dakle ono to u hrvatskom iskazuju nominativ i genitiv EKVATIV termin za oblik koji se pojavljuje u predikatu ekvativnih komparativnih reenica (tipa x je poput y)

PARTITIV znai dijelnost i iz nje izvedena znaenja, primjerice djelominu podvrgnutost radnji, neodreenost i sl. (npr. N mlijeko, P neto mlijeka) KOMITATIV (SOCIJATIV) znai drutvo, suradnitvo (kao ovjek s ovjekom) KONKOMITATIV (PROPRIJETIV) znai imanje, posjedovanje (suprotno od privativa) (trbuh trudnica, doslovno: ima trbuh) BENEFAKTIV znai onoga koji dobiva nekom radnjom (kao ovjek za ovjeka) PURPOSIV znai cilj, namjenu; u maarskom se zove kauzal MOTIVACIONAL u baskijskom znai uzrok, obino dolazi na genitivnu bazu (kao ovjek zbog ovjeka) slini motivacionalu jesu kauzal, aversiv i evitativ u australskim jezicima koji svi znae uzrok; aversiv s dodatnim znaenjem 'iz straha' DISTRIBUTIV u maarskom znai pravilnu raspodjelu (otprilike kao u hrvatskom po ; svaki ) ABLATIV znai odvajanje 'od-izvana' ega, udaljavanje, oduzimanje, liavanje, izvor ili poetnu toku kretanja, nekad vrijeme, mjesto, uzrok, sredstvo, svojstvo hrvatski ablativni genitiv: osloboditi se treme, uvati se prehlade, stidjeti se svojih postupaka, liiti se svega, potjecati iz drevne porodice) ablativno znaenje u maarskom ima DELATIV, koji moe imati i znaenje 'o emu' ELATIV znai odvajanje 'od-iznutra' ega, udaljavanje, izlaenje (kao kua iz kue) ILATIV znai kretanje u neto, u prostor ega (kao kua u kuu) ALATIV znai odredite ili cilj kretanja (upravo povrinu odredita ili cilja, dakle suprotan je od ablativa) (kao selo u selo)

SUBLATIV u maarskom znai kretanje prema vanjskom odreditu, ali i krajnju vremensku toku, pa i cilj (kao Budimpeta u Budimpetu, ili autobus na autobus) SUPERLATIV znai kretanje prema vrhu, povrh ili preko ega TRANSLATIV znai krajnju toku kretanja kroza to, pa npr. u maarskom i finskom naelno znai ono ime to postaje na kraju kretanja ili promjene (kao poklon postati poklonom) PERLATIV (PROSEKUTIV) znai prostorno i vremensko prostiranje ili kretanje kroza to (uz/du ega, preko ega) (kao led po ledu) tomu bi odgovarao hrvatski prosekutivni instrumental: Prosto zrakom ptica leti TERMINAL (TERMINATIV) znai prostorno i vremenski zavrno odredite kretanja (kao rijeka sve do rijeke) TENDENCIJAL u baskijskom znai smjerano odredite kretanja (kao rijeka prema rijeci) ABESIV (PRIVATI V) znai oskudicu, bivanje bez pojma iskazana imenicom (kao novac bez novca) INESIV znai bivanje unutar ega (prostora, vremena) (kao kua u kui) ADESIV znai bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, ak i sredstvo (kao stol na stolu, automobil automobilom) SUPERESIV u maarskom znai bivanje ili vrenje radnje na kakvu vanjskome prostoru te vrijeme (kao Maarska u Maarskoj, ponedjeljak ponedjeljkom) LOKALISTIKA PRETPOSTAVKA i TEORIJA prostorni iskazi su temeljniji gramatiki i semantiki od raznih vrsta neprostornih iskaza

GRAMATIKI PADE onaj koji slui za iskazivanje jezgrenih reeninih funkcija imenike sintagme, ovisno o njezinu odnosu prema glagolu reenice i njegovoj valenciji on slui dakle za iskazivanje sintaktikih uloga subjekta i izravnog objekta, koje se esto zovu jezgrenima SEMANTIKI PADE ne iskazuje sintaktiku, nego ponajprije semantiku funkciju jedini pade koji u pravom smislu jest samostalan jest vokativ oblik dozivanja, uzvika, koji sluajno kao bazu ima imenicu (obino vlastitu) genitiv pokazuje gramatiku uvjetovanost ; jedna imenica je glava, a druga modifikator koji glavi dodaje neku daljnju specifikaciju u hrvatskom ta specifikacija moe biti posjednitvo (kua moga djeda), dijelnost (zrno soli), vrilac radnje (pjev ptica), trpilac radnje (gledanje filmova), svojstvo (djevojka duge kose), preciznije objanjenje (tema dana, mis svijeta, knjiga godine) kadto e genitiv u hrvatskom biti izravno uvjetovan glagolskom valencijom (bojati se, sjeati se, sramiti se, uvati se + G) ili umjesto akuzativa moe doi kao pade izravnog objekta uz prijelazni glagol, ako objekt ima znaenje dijelnosti (Daj mi vode) ili ako je glagol zanijekan (Ne skidam pogleda s nje) takva uporaba genitiva svojstvena je slavenskim jezicima, pa se takav genitiv zove i slavenskim genitivom dativ njime je esto u jezicima svijeta iskazan neizravni, dalji objekt, no u hrvatskom dativ esto znai i podreenost, subordiniranost (uzrok svai), kao genitiv, a mnogo je glagola koji ga nuno imaju kao dopunu (zahvaliti + D) instrumental u hrvatskom moe biti sintaktiki uvjetovan, ne samo kao 'biranija' zamjena nominativu (Bit u mu suprugom), nego i kao obavezna dopuna pojedinim glagolima (upravljati vozilom) ili obavezan pade u semikopulativnim predikatima (Smatraju ga budalom)

HRVATSKE IMENIKE VRSTE u hrvatskoj tradiciji dvije podjele imenikih sklonidaba: prema rodu (muki, enski, srednji) i prema genitivnom morfu podjela prema genitivnom morfu , odnosno genitiv kao kriterij razvrstavanja podrazumijeva tri imenike sklonidbe: a-, e- i i-sklonidba

Podjela hrvatskih imenica prema 5 sklonidbenih vrsta: I. vrsta (a-vrsta) temeljna sklonidbena vrsta imenica mukog i srednjeg roda prema njoj sklanja se velika veina imenica mukog i gotovo sve imenice srednjeg roda (muki rod: grad, Marko, Zdravko, ovjek, deko, fakultet, taksi, Dante, separe, Ren, radio, Marlboro, bijenale; srednji rod: ljeto, more, tele, nevinace, doba ako je sklonjivo, kopile); otvorena, plodna i generalizirana vrsta, preuzima gotovo sve posuenice (auto, vaterpolo, kimono, labelo, tango, salto) sklonidba imena zaseban problem zbog velike podlonosti regionalnom utjecaju; jo je problematinija sklonidba troslonih imena s dugouzlaznim naglaskom (Korade, Vitale) pluralni oblici prezimena i imena nisu nemogui (Gotovevi, Petrovievi) pluralia tantum (ljudi, starci 'roditelji', svatovi, dvori, okovi, pregovori, ravioli, tortelini, Vinkovci, Krievci, Tuepi; vrata, usta, kola, klijeta, lea, plea, plua, prsa, njedra, jetra mogu biti i enskog roda singulara); osobito su zanimljivi i toponimi na -ane i -ove (Pakotane, Petrane, Dragove, Neviane) prirunici im uglavnom pripisuju muki rod rije je o imenicama izvedenima sufiksom -jan-in- koje su doista mukog roda, ali u Npl. imaju stari morf -e (kao staro gradane = graani) singularia tantum (dijete, tele, prase, dugme, mome, ue); za iskazivanje znaenjskog mnotva koristi se sufiks -ad ili kakav poseban oblik (djeca, telad, dugmad, momad, uad; granje, lie, groe, smilje, bosilje; braa, gospoda, vlastela; oi, ui) pojedine rijei imaju tzv. dugu mnoinu na -ov/ev, ak i one koje odstupaju od fonolokog oblika koji bi zahtijevao dugu mnoinu (SMS-ovi, MP3-evi, selebovi) u imenica srednjeg roda valja razlikovati ono to se tradicionalno zove JEDNAKOSLONA ili PARISILABINA (govn-o, govn-a) te

NEJEDNAKOSLONA ili IMPARISILABINA (govn-o-, govn-et-a) deklinacija odnosno dva su podtipa u deklinaciji: onaj bez osnovskog (tematskog) sufiksa i onaj s osnovskim sufiksom dual, tonije paukal uz brojeve dva, oba, tri, etiri ivost kao kriterij razvrstavanja imenica Asg. za ivo i neivo (kojeg dosadnog frajera vs. koji dosadni film); uz zamjenice tko (nasuprot to) te brojevne imenice tipa petorica i petero (nasuprot pet) to su zapravo jedina mjesta hrvatske morfologije gdje je opreka prema ivosti iskazana pojedine imenice u Gpl. od padenih morfova osim redovitog -a imaju i (par, zub, mjesec, sat, ar, hvat, volt, vat, rjee prst, gost, eventualno mrav, crv, deko, ljudi) ili -iju (gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa, eventualno plua, deko) II. vrsta (e-vrsta) temeljna sklonidbena vrsta imenica enskog roda prema njoj se sklanja veina imenica enskog roda te neke mukog (enski rod: kua, Ana, djeca, braa, gospoda, vlastela, dvojica, trojica; Kate, Mare, mati, inflacija, Himalaja; muki rod: tata, Ilija, Kreo, vro, medo, Maradona) imenice tipa djeca, djeica, braa, gospoda, vlastela, dvojica, trojica su prema atributnom slaganju imenice enskog roda singulara (ova ena-ove ene, ova djeca-ove djece), ali prema predikatnom slaganju one su srednji rod plurala (rijeke su velike, djeca su velika) pluralia tantum (kare, gae, hlae, jasl(ic)e, ljestve, grablje, sanjke, take, vile (orue), naoale, orgulje, gusle, gajde, diple, ralje, toplice, novine, boginje, ospice, poklade, karmine, financije, kastanjete, lazanje, orgije, nave, Ploe, Vodice, Alpe, Ande) singularia tantum (djeca, braa, gospoda, vlastela, dvojica, trojica) gramatiki morfovi u Gpl. osim redovitog -a imamo -i (molba, tvrtka, bajka, optuba) te -u (ruka, noga eventualno sluga) III. vrsta (i-vrsta) sklonidbena vrsta imenica enskog roda (obitelj, mladost, no, misao, pogibao; oi, ui; ki; varo, avet, pelud, telad); vrsta plodna i otvorena samo za imenice sufigirane sa -ost i -ad ili za one izvedene od postojeih (mo nemo pomo)

pluralia tantum (ini, moi, desni, dveri, grudi, oi, osti, sapi, ui, Kali, Sali) singularia tantum sve imenice sufigirane sa -ad osim imenice momad u Gpl. osim redovitog -i pojedine imenice mogu imati i gramatem -iju (koko, kost, grudi, ui, oi) u Isg. mnoge imenice imaju sinonimne morfove -ju i -i (rijeju-rijei, milju-misli, glau-gladi, stvarju-stvari)

IV. vrsta (g-vrsta) u ovu sklonidbu spadaju konverzijom od pridjeva postale domae ope imenice te domaa i strana (slavenska) imena i prezimena pridjevskog postanja (stari, Zrinski, Dostojevski, stara, Hrvatska, slatko, Visoko); vrsta je otvorena, osobito za enski rod, ali slabo plodna ako bismo zamjenice tko, to i njihove izvedenice smatrali imenicama, pripadale bi ovoj vrsti V. vrsta (-vrsta) zapravo je nedeklinacijska, pa je stoga metodoloki najupitnija; obuhvaa nesklonjive imenice, metodoloki je problem treba li u njima ralanjivati gramatiki morf koji je uvijek -; 'istinski' nesklonjivih imenica u hrvatskom veoma je malo, osim doba (pradoba, meudoba) i jo nekoliko njih, sve su posuenice, a na isti se nain vladaju i neke titule, te mnoga enska imena i prezimena (deci-, don-, mis, Karmen-, Yoko- Ono-, doba-, podne-); vrsta je slabo plodna i slabo generalizirana, pripadaju joj rijetke imenice tipa doba ili nikoristi u okviru ove vrste dale bi se promatrati jo dvije sintaktike injenice infinitiv i supin (Spavati- je zdravo, Tip je dosadan za poludjet-) nepromjenljivi su i neodreeni prema licu i broju rijei koje iz pragmatikih potreba elimo uiniti imenicama (Sve je to jedno veliko nita-, Sve si rekao s onim ali-, U tom moda- dade se prepoznati svata, Italija se pie s velikim poetnim i-, To mi je reklo moje drugo ja-) ovdje je rije o jezinom spominjanju , koje podlijee pravilima neto drugaijima od onih koji vrijede u tipinoj jezinoj uporabi

ROD I SPOL ROD gramatika kategorija koja se ogleda u promjeni, odnosno slaganju fleksijskog morfa pridjevske modifikatorske rijei koja s imenicom ini imeniku skupinu (sintagmu) ili je predikatno ime; to slaganje u hrvatskom se odvija unutar triju nizova morfova, koje zovemo mukim, enskim i srednjim rodom (na grad je velik, naa zemlja je velika, nae selo je veliko) SPOL izvanjezina kategorija koja tek donekle utjee na jezini rod imenica, no u dobroj mjeri odnos roda, spola i deklinacijske vrste arbitraran je (npr. djevojurak je mukog, a djevoje srednjeg roda, a oboje znai ensku osobu, odnosno spol); spol meutim izravno utjee na rod participskih dijelova predikata, pa je govornik u Ti si rekao zasigurno muko, a u Ti si rekla zasigurno ensko HIBRID (HIBRIDNA IMENICA) imenica u kojoj dolazi do 'sukoba' referencijalnog roda (dakle spola) i gramatikog roda, odnosno nesklada spola sa sklonidbenim tipom (curetak, djevojurak ne sklanjaju se kao cura, djevojka; Franjo, Luka ne sklanjaju se kao Ivan, Fran; momina, mladoenja ne sklanjaju se kao momak, enik) EPICEN imenica koja znae osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatiki rod (ovjek, snob, supermodel, osoba, rtva, individua, dijete, eljade, novoroene); treba ga razlikovati od imenice opeg ili zajednikog roda, upravo stoga to mu je rod stabilan (nemogue je rei ova ovjek ili ovaj rtva) IMENICA OPEG ili ZAJEDNIKOG RODA takoer obino znai osobu obaju spolova, ali taj spol utjee i na gramatiki rod imenice, odnosno za razliku od epicena, imenice opeg roda mogu biti dvorod(ov)ne (budala, nitarija, tedia, uhoda, bitanga, raspikua, tuibaba, lijenina, izdajica, ubojica, pijanica, varalica, pristalica, lutalica, piskaralo, zanovijetalo, krabalo, njukalo) te imenice mogu imati modifikatore razliitih rodova (ovaj/ova izdajica, ovaj/ovo piskaralo) u irem smislu imenice opega roda su sve imenice kolebljiva roda, a ne samo one koje znae osobu (finale, kino, labelo, jugo, otro)

npr. imenice tipa gazda, vojvoda nisu ni epiceni, ni imenice opeg roda, jer postoje adekvati za enski rod (gazdarica, vojvotkinja), a ove uvijek znae osobu jednog spola, one su samo hibridne

u nekim jezicima opi rod termin je za onaj rod koji je objedinio nekadanji muki i enski rod, te danas stoji u opreci prema srednjemu

HETEROKLIT takoer dvorod(ov)na imenica, a za razliku od epicena i imenica opeg roda, u heteroklita promjena roda mijenja i sklonidbu (naelno ne i znaenje) (npr. bol, glad, splav, gare mogu biti i mukog i enskog roda, a jetra srednjeg i enskog do pomaka znaenja ipak moe doi: ovi bolovi (fizike patnje) vs. ove boli (psihike patnje); ovaj bode (oruje) vs. ova bode (psihika bol probadanja) HETEROGEN raznorod(ov)na imenica, ona koja razliit gramatiki rod ima u razliitim gramatikim brojevima, odnosno rod heterogena razlikuje se u singularu i pluralu (torzo, korzo, torpedo, salto, finale muki rod singulara, a torza, korza, torpeda, salta, finala srednji rod plurala), tako i imenica posao hrvatska posla heterogenima se obino smatraju i one imenice kod kojih je opreka u gramatikom broju iskazana rijeima razliita roda te one koje imaju razliito atributno i predikatno slaganje (oko-oi, uho-ui, tele-telad, pilepilii, grana-granje, list-lie, brat-braa, gospodin-gospoda, dijete-djeca) kadto je problematino pridruivanje roda kraticama (MH, HAZU, HDZ, SAD) oblikom a-deklinacija, ali nosiva imenica u njima enskoga je roda (matica, akademija, zajednica, drave) u engleskom su npr. imenice klasificirane semantiki, to se ogleda ne u slaganju s pridjevskom rijeju, nego u njihovom koreferencijskom odnosu s linim, upitnim i povratnim zamjenicama Corbett sustave u kojima rod tako funkcionira naziva zamjenikima

GLAGOLI
rijei kojima se izriu procesi radnja, stanje i zbivanje; svjesno djelovanje kakva vrioca te prirodno zbivanje koje ne ovisi o volji nikakva vrioca; radnja kao glagoli u jezicima svijeta orjeuju se: kretanje/kretnja (trati), mirovanje (sjediti), utjecaj/djelovanje (spaliti), davanje (dati), pozornost (uti), govorenje (rei) tjelesne radnje (ljubiti), meteoroloko vrijeme (snijeiti), natjecanje (pobijediti), drutveni ugovor (udati se), uporaba (troiti), razmiljanje (pretpostaviti), svianje (voljeti), emocionalni utjecaj (dosaivati), odluivanje (izabrati), ponaanje (oponaati), dogaanje (iskusiti), usporeivanje, odnos, pokoravanje i sl. modalnost i polumodalnost (htjeti, moi, trebati), poinjanje (zavriti), pokuavanje (probati), pourivanje (hitati), usuivanje (usuditi se) eljenje/htijenje (nadati se), odgaanje (izbjei), injenje (uzrokovati), pomaganje (pomoi) doimanje (initi se), vrijednost (raunati se)

ako ogledamo u smislu radnje i stanja, glagoli mogu biti AKTIVNI (pisati, trati, graditi) i STATIVNI (sjediti, leati, venuti, bijeljeti se) ako ogledamo u smislu prijelaza vrioeve radnje na trpioca, svi jezici u znaenjskom i gramatikom smislu razlikuju PRIJELAZNE (TRANZITIVNE) radnja se na neki nain tie trpioca radnje (itam knjigu, gledam film) i NEPRIJELAZNE (INTRANZITIVNE) glagole radnja se tie samo vrioca, ne 'prelazi' (trim, hodam, sjedim) glagol je punoznana vrsta rijei, no nemaju svi glagoli jednak stupanj punoznanosti; tako u hrvatskom razlikujemo ove znaenjsko-funkcionalne skupine glagola, od najmanje znaenjskih do punoznanih : POMONI (SPONSKI, KOPULATIVNI) glagoli znaenje im je posve funkcionalno (znae lice i broj), neleksiko, sponsko; sudjeluju u

gradbi perifrastinih glagolskih oblika, odnosno uvijek imaju participsku, infinitivnu ili imensku dopunu; u hrvatskom su to glagoli biti i htjeti MODALNI glagoli ne oznauju konkretnu radnju, nego modificiraju kakvu drugu radnju (stoga uvijek imaju dopunu u infinitivu ili, rjee, u konstrukciji da + prezent) uspostavljajui modalni odnos voljni, eljni, poticajni i sl.; u hrvatskom su to npr. htjeti, eljeti, morati, trebati, valjati, moi, voljeti, smjeti, znati POLUSPONSKI (SEMIKOPULATIVNI) glagoli sudjeluju u gradbi polusponskih predikata (veoma slini sponskima, samo to glagol u njima ne gubi svoje leksiko znaenje), pa su na neki nain i sponski i modalni; dobivaju nominativnu, instrumentalnu, prijedlonu ili dopunu kao + nominativ; u hrvatskom su to npr. posta(ja)ti, praviti (se), ostati, smatrati, drati, imenovati, proglasiti FAZNI glagoli slini modalnima, ali radnju ne modificiraju, nego oznauju njezine razliite faze; u hrvatskom su to npr. poeti, stati, nastaviti, prestati PERIFRAZNI glagoli samoznani su, ali su dio PERIFRAZE vrste, nerijetko frazeologizirane sveze glagola i imenske sintagme; u hrvatskom su to npr. biti (biti od koristi), dati (dati do znanja), doi (doi na svoje), gubiti (gubiti ivce), praviti (praviti face) PUNOZNANI (AUTOSEMANTINI) glagoli svi ostali glagoli (priem i neki iz prethodnih skupina mogu, naravno, biti punoznani); npr. Trebam savjet = punoznano vs. Trebam raditi da bih preivio = modalno, Stane on kraj mene i pone priati = punoznano vs. Stane on galamiti na nas = fazno, Hou poklon za roendan = punoznano vs. Ja hou raditi = modalno vs. Radit u = pomono inherentne kategorije: vid (aspekt), vrijeme, nain, polaritet, konjugacijska vrsta

kategorije slaganja: lice, broj, rod

konfiguracijske kategorije: stanje (dijateza), subjunktiv (konjunktiv), promjene u neupravnom govoru, promjena referencije

INHERENTNE KATEGORIJE glagol iskazuje neki dogaaj, radnju, stanje, zbivanje ili proces sve to skupnim imenom zovemo PREDIKACIJA (katkad se rabe termini SITUACIJA ili RIJEK); predikacija se dalje moe specificirati, poblie odrediti na nekoliko naina, neki od naina (inherentne glagolske kategorije su): vid, vrijeme, nain i polaritet vid, vrijeme i nain izrazito meusobno povezane i isprepletene kategorije; u jezicima svijeta nerijetko se iskazuju istim afiksima koji se zovu TAM-obiljeivai GLAGOLSKI VID ili ASPEKT iskazuje unutarnji ustroj predikacije SVRENI (PERFEKTIVNI) vid predikacija iskazana kao neralanjiva cjelina, viena 'izvana', bez obzira na njezin unutranji vremenski i razvojni ustroj NESVRENI (IMPERFEKTIVNI) vid predikacija iskazana kao viena 'iznutra', s obzirom na njezin unutarnji vremenski i razvojni ustroj radnja svrenog glagola moe se odnositi samo na prolost i budunost, ne i na apsolutnu sadanjost, svreni glagoli ne mogu biti u apsolutnom prezentu, ve samo u relativnome (Kad zavrim, rei u ti) ili onomu koji je relativiziran (Uvijek prvo napiem, a tek onda provjerim), svreni glagoli ne mogu biti dopuna faznim glagolima (neispravno je rei: Poinjem napisati) NESVRENI (IMPERFEKTIVNI) glagoli mogu iskazivati predikacije koje se ponavljaju ili koje traju bez prestanka (znati, raditi, crtati, govoriti, gurati, bacati) SVRENI (PERFEKTIVNI) glagoli njihovo znaenje obino podrazumijeva dovrenost predikacije (saznati, zaraditi, nacrtati, nagovoriti, gurnuti, baciti) DVOVIDNI glagoli njihov vid moe biti svren i nesvren; dijele se u 3 skupine: pojedinani: biti, moi, htjeti, uti, vidjeti, razumjeti, morati, kazati, vezati, kaniti se, krstiti, estitati, cjelivati, stradati, vjenati, strijeljati, veerati, uinati, ruati, kroiti, noiti, daniti se

veina glagola na -ova-ti/eva-ti: obrazovati, silovati, kamenovati, korjenovati, rukovati, prosvjedovati, potovati, oitovati, oblikovati, opetovati, imenovati, objedovati, darovati, linovati, rimovati

gotovo svi glagoli na -ira-ti: operirati, registrirati, telefonirati, dirigirati, lakirati, cenzurirati, datirati, citirati, definirati, abdicirati, minirati, razminirati

Comrie: naelna podjela aspekatskih opreka: aspekt perfektivni imperfektivni habitualni kontinuirani neprogresivni progresivni glagolska znaenja koja se u irem smislu takoer mogu drati vidskima mogu biti specifinija no to temeljna podjela kazuje; tako u hrvatskom razlikujemo primjerice ova: DURATIVNOST trajnost: boriti se, cvjetati, spavati ITERATIVNOST uestalost, radnja se ponavlja, prekida pa nastavlja: pogledavati, zatvarati, prigovarati MOMENTALNOST (PUNKTUALNOST) trenutnost: jurnuti, maknuti, skoiti INKOATIVNOST (INGRESIVNOST) poetnost: poi, zaeti, poletjeti FINITIVNOST zavrnost: dograditi, dopisati, dopuniti INTENZIVNOST pojaanost: raspaliti, razveseliti, razmahati se SATIVNOST dovoljnost: naspavati se, napiti se, nauivati se PANTIVNOST postupnost: graditi, pisati TOTIVNOST cijelost: skuhati, izlijeiti DEMINUTIVNOST umanjenost: grickati, gricnuti, poigravati se AUGMENTATIVNOST uveanost: prejesti se, prestii DISTRIBUTIVNOST raspodijeljenost, radnja koja ima vie vrilaca ili vie trpilaca: poiskakati, poispremjetati, porazmjestiti, pozatvarati

HABITUALNO ZNAENJE predikacija svojstvena nekom duem periodu u engleskom i panjolskom iskazuje se konstrukcijom s glagolom obiavati (use, soler) + infinitiv, a adekvate imamo i u hrvatskom: (He used to smoke) Puio je/Nekad je puio, doslovno: Obiavao je puiti; Obiavao je/znao je raditi po cijele dane, Radio bi po cijele dane, esto je radio cijele dane PROGRESIVNO ZNAENJE nerijetko se iskazuje lokativnim prijedlozima, npr. u hrvatskom radim se moe izrei i kao u radu/radnji sam; proces, napredovanje, hod u hrvatskom ima adekvat u esto koritenom izrazu u tijeku (upisi su u tijeku) u hrvatskom se opreka prema vidu moe iskazati: prefiksacijom: crtati-nacrtati, krasti-ukrasti, pisati-napisati smjenom sufiksa: zaraditi-zaraivati, opisati-opisivati, gurati-gurnuti prijevojem: okopati-okapati kombinacijom smjene sufiksa i prijevoja: pomoi-pomagati, roditi-raati, maknuti-micati supletivnou: (iz)ii-(iz)laziti + leksiki parovi poput: rei-govoriti

GLAGOLSKO VRIJEME predikaciju smjeta u vremenu, tonije vrijeme predikacije smjeta u odnos prema nekom trenutku (taj trenutak ili vremenski locus tipino je trenutak govorenja ili pisanja); glagolsko vrijeme kazuje je li predikacija iskazana glagolom prethodila tom trenutku, je li mu istodobna (simultana) ili ga slijedi

APSOLUTNI sustavi (oni sustavi u kojima je vremenski locus trenutak govorenja) vs. RELATIVNI (pod)sustavi (oni u kojima je locus neki drugi trenutak) u irem smislu, tako i u hrvatskoj gramatikoj tradiciji, apsolutnost i relativnost tumae se kao uporabe glagolskih vremena (oblika) u znaenju koje im nije tipino, npr. uporaba prezenta i aorista za buduu predikaciju segmentiranje hrvatskog izvanjezinog vremenskog kontinuuma: prolost, sadanjost i budunost ta se segmentacija jezika ostvaruje glagolskim vremenima (oblicima): perfektom/aoristom/imperfektom, prezentom i futurom I. temeljno im je znaenje smjestiti vrijeme predikacije u odnos prema vremenu govorenja

hrvatski ima i dva oblika kojima se iskazuje neto to bismo nazvali predvrijeme to su pluskvamperfekt (iskazuje pretprolost) i futur II. (iskazuje predbudunost) moemo ih smatrati relativnima, jer predikaciju vremenski smjetaju ne u odnosu prema vremenu govorenja, nego prema vremenu druge predikacije na isti se nain mogu promatrati i hrvatski glagolski prilozi; glagolski prilog proli iskazuje radnju koja je neposredno prethodila drugoj radnji, a glagolski prilog sadanji radnju koja je istodobna s drugom radnjom temeljno znaenje prezenta je sadanjost, ali njime se mogu iskazivati i druge znaenjske kategorije (takva uporaba nerijetko se zove relativnom), ista je stvar i s drugim glagolskim vremenima pripovjedaki, historijski prezent: Hodam juer Ilicom i sretnem njega; futurski prezent: Sljedei tjedan imamo ispit; futurski perfekt: Nastradali smo ako ne poloimo ispit; futurski aorist: Odoh!; prezentski futur: to mu je danas? Bit e da je bolestan; pogodbena uporaba GPP: Ne upozorivi ga, nee nita postii; kondicional I. za iterativnu prolost: Sjedili bismo tako satima i utjeli; pogodbena uporaba glagolskog pridjeva radnog: Vjerovao ti ili ne, bilo je upravo tako

u hrvatskom su i vid i vrijeme derivacijske kategorije, fleksijskim sufiksima iskazuju se samo lice i broj postoje i jezici koji imaju dvojnu segmentaciju, pa razlikuju npr. prolost i neprolost ili pak budunost i nebudunost; u takvim jezicima kljuna je podjela na realne predikacije (REALIS) koje su ili prole ili sadanje i nerealne (IRREALIS), odnosno budue; dakle vremenskost (temporalnost) podreena je izvjesnosti, to glagolsko vrijeme izravno povezuje i ispreplie s nainom postoje jezici s veoma razvijenim metrikim vremenskim sustavima u takvim jezicima postoje oblici s posebnim afiksima koji slue, ugrubo reeno, za ono to se dogodilo primjerice davno (prije nekoliko mjeseci, dana, godina i sl.) GLAGOLSKI NAIN iskazuje stav govornika o iskazanoj predikaciji u smislu njezine stvarnosti, ostvarivosti, mogunosti, nunosti, poeljnosti, vjerodostojnosti i sl.

govornik svoje stavove moe iskazivati na mnogo naina (Moda e ona ipak doi, Ona mora doi, Ona e sigurno doi, ini se da ona ne eli doi) takvo iskazivanje zove se MODALNOU (glagolski nain zapravo je modalnost u uem smislu) jezici tipino u okviru modalnosti i naina razlikuju stvarne i nestvarne, realne i irealne predikacije; u razliitim jezicima razliito se tretiraju, no ta se razlika morfoloki najee ostvaruje kao razlika indikativa s jedne te ne-indikativa (kondicionala, optativa i sl.) s druge strane; usto jezici obino morfoloki ostvaruju imperativni nain svi ostali naini posljedica su nijansiranja temeljne podjele prema kriterijima episteminosti i evidencijalnosti te deontinosti i dinaminosti EPISTEMINA modalnost govornik iskazuje svoj sud o predikacijskom stanju stvari, taj sud moe biti spekulativan (moglo bi biti), deduktivan (mora da jest) ili asumptivan, pretpostavni (bit e da jest) EVIDENCIJALNA modalnost govornik podastire dokaz o predikacijskom stanju stvari, a taj dokaz moe biti iskustven iz prve ruke (vidom, uvenjem i sl.) i iz druge ruke (opepoznat, prenesen od drugog govornika, rekla-kazala i sl.) DEONTIKA modalnost predikacijsko stanje stvari nametnuto je sudioniku predikacije, pa ono moe biti permisivno (moe biti), obligativno (mora biti) ili komisivno, obvezujue (bit e) DINAMIKA modalnost predikacijsko stanje stvari ovisi o sudioniku predikacije, pa moe biti abilitivno (mogu, sposoban sam) ili volitivno, voljno (elim, hou) osim ovih, u okviru naina valja uzeti u obzir jo neke kategorije, koje se u jezicima mogu iskazivati kao oblici modalnosti, a to su primjerice: budunost, negativnost, interogativnost, kondicionalnost, purposivnost (namjenskost ili svrhovitost), rezultativnost, deziderativnost (eljnost) i sl. u hrvatskom se glagolom iskazuju 4 naina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ INDIKATIV (DEKLARATIV) izjavni nain, govornik iskazuje glagolsku radnju koju dri istinitom ili o kojoj ne iskazuje nikakav dodatni

stav; u jezicima svijeta najneobiljeeniji nain; u hrvatskom su indikativni oni oblici to ih zovemo glagolskim vremenima (radim, gledamo) IMPERATIV poticajni ili zapovjedni nain, njime govornik potie sugovornika na to, zapovijeda mu, moli ga, brani mu, opominje ga i sl.; u hrvatskom se u 3. licu imperativ iskazuje perifrastino: neka + prezent (neka radi vs. radi, radimo, radite) KONDICIONAL uvjetni ili pretpostavni nain, njime govornik iskazuje da se glagolska radnja ostvaruje pod nekim uvjetom, uz prethodno ispunjenje neke pretpostavke (radio bih, bio bih radio) OPTATIV eljni nain, njime govornik iskazuje ostvarivu elju ili nadu; u hrvatskom nema poseban oblik, nego se iskazuje glagolskim pridjevom radnim (ivio, zdravi bili, dobro doli, sram te bilo, ne ponovilo se, vrag ga odnio, poivao u miru, ivi bili pa vidjeli, Bog te blagoslovio)

Pregled ostalih glagolskih oblika koji se u jezicima svijeta smatraju dijelom sustava naina, a kojih u hrvatskom nema kao posebnih oblika: JUSIV vrsta zapovjednog naina kojom govornik doputa ili zapovijeda predikaciju 3. i/ili 1. licu, zapravo imperativ 3. licu ili pak takav nain kojim govornik zahtijeva doputenje za vlastito injenje; u hrvatskom za to slue perifrastine konstrukcije neka + prezent te konstrukcije s imperativom glagola dati (pustiti i sl.) + D (A) + da + prezent (neka ue, daj mi da pijem); u starijem jeziku imperativ je imao posebne oblike za 3. lice singulara (Sveti se ime tvoje, Budi volja tvoja, Doi kraljevstvo tvoje, Vrag te nosi, Bog budi s vama) HORTATIV veoma slian jusivu, takoer poticajni nain upuen 1. licu; u hrvatskom se iskazuje imperativom ili kakvom drugom konstrukcijom (npr. poimo, pogledajmo, da poemo, idemo vidjeti) ili konstrukcijom s pozajmljenim oblikom haj(de)mo (hajde da ludujemo ove noi); u engleskom je hortativna konstrukcija npr. let's go DEZIDERATIV eljni nain kojim govornik iskazuje elju, nadanje, ak enju; u hrvatskom primjerice konstrukcije: elim spavati, Spava mi se

NECESITATIV (OBLIGATIV) nain kojim govornik iskazuje nunost, potrebnost ili obaveznost predikacije (kao volim moram voljeti) EVIDENCIJAL nain kojim govornik iskazuje odakle zna, nasluuje ili zakljuuje o predikaciji (kao Padala je kia, zakljuujem to po tome to je sve mokro) EVALUATIV procjembeni, prosudbeni nain PERMISIV (KONCESIV) nain kojim se iskazuje doputanje, odobrenje VOLITIV (VOLUNTATIV) nain s voljnim znaenjem TENTATIV nain sa znaenjem pretpostavke ABILITATIV nain kojim se iskazuje da je tko od sudionika predikacije za nju sposoban INTEROGATIV upitni nain DUBITATIV nain kojim se iskazuje sumnja u vjerojatnost predikacije nerijetko se glagolskim nainom smatra i NEGATIV; ovdje e pod terminom polaritet biti izdvojen kao zasebna inherentna glagolska kategorija POLARITET iskazuje razliku afirmativnoga i negativnoga, izjavnoga i odrinoga, odnosno predikaciju odreuje u smislu odnosa jest i nije; u hrvatskom se ta razlika u glagola iskazuje sintaktiki, negacijskom esticom (radim ne radim), u imenica i pridjeva derivacijski, prefiksom (par nepar) ili leksiki (dobar lo) morfoloko izricanje polariteta na hrvatskim glagolima iznimka je, posljedica srastanja i kontrakcije (imati-nemati, hou-neu, jesam-nisam) ili regionalno (idem-nedem, morem-nemrem) ili se u nekoliko glagola prefiks ne- javlja u znaenju koje nije antonimno (nestati, nedostajati) ili je prefiks ne- zarobljen kojim drugim prefiksom (iznemoi, obneveseliti se)

KONJUGACIJSKE VRSTE (KLASE) takoer inherentna glagolska kategorija; skupine u koje se glagoli okupljaju prema fleksijskim i derivacijskim morfovima zbog jedne vrste jezine ekonomije KONJUGACIJA (SPREZANJE) glagolska fleksija po licima (fleksija finitnih, linih oblika)

KATEGORIJE SLAGANJA samo se tri kategorije hrvatskih glagola iskazuju fleksijskim morfovima: lice, broj i rod one se iskazuju na glagolu, ali nisu glagolu inherentne, te kategorije nisu relevantne za glagol, za radnju je irelevantan podatak o onome tko ju vri PNG-obiljeivai podaci o licu, broju i rodu (tiu se onoga tko ili to vri radnju, a ne radnje same) LICE naelno deiktika, pokazna kategorija kojom se sudionici u govornoj (ili pisanoj) komunikaciji dijele na govornike (adresante) iskazuju se 1. licem, sugovornike (adresate) iskazuju se 2. licem i na sve ostale/ostalo (nesudionike komunikacije) iskazuju se 3. licem LINI (SPREZIVI, FINITNI) oblici oblici koji imaju morf za iskazivanje lica; u hrvatskom prezent, aorist, imperfekt, imperativ, a preko pomonog glagola i pluskvamperfekt, futur I., futur II., kondicional I. i kondicional II. NELINI (NESPREZIVI, INFINITNI) oblici oblici koji nemaju morf za iskazivanje lica; u hrvatskom infinitiv, glagolski prilozi i glagolski pridjevi BEZLINI (IMPERSONALNI) glagoli glagoli takva znaenja da je vrilac predikacije nepoznat, nevaan, neodrediv ili ga jednostavno nema; javljaju se samo u obliku za 3. lice i bez iskazana vrioca, npr. glagoli koji znae meteoroloke pojave (kii, snijeilo je, smrkava se, grmjelo je) bezlino se mogu upotrijebiti i lini glagoli, samostalno u 3. licu ili u bezlinoj povratnoj konstrukciji (bit e svega, govori se da, ini mi se da, treba raditi, pozlilo mi je, ne da mi se, to se ne radi, pjevalo se)

BROJ ne tie se radnje, nego vrioca radnje, tonije ne tie se koliine radnje, nego koliine vrilaca radnje, nije inherentna glagolska kategorija, nego je rije o kategoriji slaganja ROD takoer nije inherentno glagolski; imamo ga samo u glagolskim pridjevima, dakle u perifrastinim glagolskim oblicima kojih je on dio najee je slaganje glagola s nominativnom i apsolutivnom sintagmom; a postoji i ono slaganje koje obuhvaa (i subjekt) i objekt u hrvatskom takva slaganja nema

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE one koje su pokrenute unutar tono odreenog sintaktikog okruja; u hrvatskom su lice i broj i konfiguracijske kategorije; glagolsko vrijeme je konfiguracijska kategorija; konfiguracijom uvjetovan moe biti i pojedini oblik, pa moemo rei da je u hrvatskom konfiguracijom uvjetovana pojava infinitiva (Morali smo to napraviti) podrobnije e biti prikazane 4 konfiguracijske glagolske kategorije: dijateza, subjunktiv, promjene glagola u neupravnom govoru i promjena referencije GLAGOLSKO STANJE (DIJATEZA) iskazuje odnos izmeu semantikih i gramatikih uloga glagolskih dopuna, promjene u argumentnoj strukturi ili valenciji glagola (predikata) poluene afiksacijom; gramatike uloge glagolskih dopuna jesu subjekt, izravni i neizravni objekt najea tako uspostavljena opreka u jezicima svijeta jest ona izmeu AKTIVA (radnog stanja) i PASIVA (trpnog stanja); u aktivu vrilac radnje (agens) ujedno je i subjekt reenice, trpilac (pacijens) je objekt u tipinom pasivu trpilac radnje postaje subjektom, a vrilac neobaveznim dodatkom (u hrvatskom u prijedlonom genitivu: Domovina je branjena od branitelja ili eventualno u instrumentalu: Domovina je branjena braniteljima) stanje konfiguracijska kategorija jer ovisi o okruju

pomoni glagoli u perifrastinim pasivima u jezicima svijeta tipoloki se mogu rasporediti u 4 skupine: glagoli bivanja i postajanja (biti, postati) glagoli primanja (dobiti, primiti, ak jesti) glagoli kretanja (ii, doi) glagoli doivljavanja (trpjeti, dirnuti)

Pregled jo nekih glagolskih stanja, odnosno glagolskih oblika koji se u konkretnim jezicima dre dijelom sustava glagolskih stanja: ANTIPASIV u apsolutivno-ergativnim jezicima svojevrstan adekvat pasivu u nominativno-akuzativnim jezicima; u takvoj konstrukciji vrilac prijelazne radnje (A) postaje vrilac neprijelazne radnje (S), tranzitivna konstrukcija biva intranzitivnom; antipasiv se rabi u povezivanju dviju reenica MEDIOPASIV (MEDIJ) u praindoeuropskom bio je stanje nasuprotno aktivu i sluio je za izricanje radnje kojoj se vrilac ne eli ili ne moe izrei; u indoeuropskim jezicima iz tog su se oblika razvili oblici razliitih znaenja refleksivnosti (perem se), recipronosti (rukujemo se), pasiva (biva slavljen), bezlinosti (to se ne radi), u nekih glagola znaenje mediopasiva nije se razlikovalo od znaenja aktiva, a u nekih su mediopasivni oblici imali aktivno znaenje (deponentni glagoli); u hrvatskom refleksivnost sa znaenjem pasiva (sramiti se, crnjeti se) ili glagolski oblik izveden od onog glagola koji je oblikom jednak aktivu, a ima znaenje pasiva (pokisao, iznemogao, ozebao) REFLEKSIV stanje u kojemu su vrilac radnje i trpilac radnje isti, odnosno subjekt i objekt reenice imaju isti referent; u hrvatskom se uspostavlja povratnom zamjenicom (hvaliti se); u jezicima nije neoekivano da refleksiv ima pasivno (medijalno) znaenje, npr. u hrvatskom (Ravnatelj se proziva za malverzacije = prozvan je, Gradi se novi most = biva graen) RECIPROCITATIV uzajamno i nerijetko istodobno i/ili suradniko vrenje radnje dvaju ili vie vrilaca koji su istovremeno i trpioci (Oni se tuku = Oni tuku jedan drugoga, Dopisujem se s njim, Upoznali smo se)

APLIKATIV stanje u kojemu argument glagola s mjesta daljnjeg, neizravnog, kosog objekta (a ima znaenje benefaktiva, malefaktiva, sredstva, cilja, posjednika i sl.) biva p(r)omaknut na mjesto blieg, izravnog objekta (na neki nain postaje trpilac); u hrvatskom nema primjera prave aplikativnosti, ali priblino bi izgledala ovako: Taylor je slomio nogu Eduarda da Silve Taylor je Eduardu da Silvi slomio nogu CIRKUMSTANCIJAL stanje u kojemu argument ili ak adjunkt s mjesta daljega, neizravnog objekta ili ak adverbijala biva p(r)omaknut na poloaj subjekta; dakle kad bismo u hrvatskom sredstvo p(r)omaknuli na poloaj subjekta: Andrija odjeu pere sapunom Sapun se od Andrije rabi za pranje odjee u primjeru: Mi ivimo u toj kui Ta kua je obitavana od nas, kua je dio prijedlonog izraza, dakle dopuna prijedlogu (u kui), pomak takve dopune na mjesto subjekta neprijelaznog glagola kadto se naziva i PSEUDOPASIVOM KAUZATIV u smislu glagolskog stanja i valencije znaio bi takav glagolski oblik koji nekom poetnom glagolu poveava valentnost, primjerice koji od neprijelaznog glagola oblikuje prijelazni, od prijelaznog dvoprijelazni (ubiti uiniti da ubije) i sl. obratan sluaj, kad se valencija glagola smanjuje, zove se ANTIKAUZATIV u najirem smislu kauzativ bi znaio uinskost ili uzronost, kakvu u hrvatskom imamo u glagola crniti, ocrniti, pocrniti (sve uiniti x crnim) FAKTITIV kategorija dosta bliska kauzativu; moemo ga smatrati uinskim ili uzronim stanjem u kojemu vrilac sam ini da to bude kakvo, a kauzativ uzronim ili poticajnim stanjem u kojemu vrilac potie drugog vrioca na radnju; u hrvatskom bi tada faktitivni bili npr. glagoli (po)crniti = uiniti crnim, bijeliti = initi bijelim, ubiti = uiniti da umre, a kauzativni npr. pojiti = initi da tko drugi pije ili konstrukcije s dati, regionalno initi: Dao sam si saiti odijelo = Uinio sam da mi tko drugi saije odijelo; ini me plakat = Ti ini da ja plaem

ADJUTATIV stanje u kojemu vrilac pomae drugom vriocu u radnji (kao ubio je pomogao je ubiti) SUBJUNKTIV (KONJUNKTIV) u europskim se jezicima smatra dijelom sustava glagolskih naina, nainom kojim se izrie elja, volja, mogunost, kakva zamisao ili miljenje govornika, te se znaenjski podudara i/ili preklapa s nainima poput optativa, volitiva, kondicionala, jusiva, imperativa, dubitativa i sl. poesto je rije o obliku koji se mora pojaviti ako se u reenici za to steknu uvjeti, dakle sintaktiki je uvjetovan, pa se u novije doba o subjunktivu govori kao o konfiguracijskoj glagolskoj kategoriji PROMJENE PRI PRENOENJU IZ UPARVNOG U NEUPRAVNI GOVOR esta konfiguracijska uvjetovanost glagola (Rekao sam mu: Poi s nama Rekao sam mu da poe s nama) pojava morfolokog obiljeavanja PROMJENE REFERENCIJE na glagolu na glagolu se iskazuje je li u jukstaponiranim, subordiniranim ili konsekutivnim reenicama (dakle moe biti uvjetovano i diskursno) dolo do promjene sudionika predikacije (nosioca kakve semantike uloge); otprilike kao kad bi u hrvatskim reenicama: Pojeo1 sam grah i ostavio kobasicu i Pojeo2 sam grah, ti si smazao kobasicu oblici pojeo1 i pojeo2 bili razliiti, imali razliite afikse, jer se oblikom pojeo2 najavljuje da e dalje u tekstu doi do promjene vrioca

HRVATSKE GLAGOLSKE VRSTE konjugacijske vrste inherentna glagolska kategorija slavenski jezici glagoli se dadu rasporediti u nekoliko fleksijskih vrsta, konjugacija ili sprega; u tradiciji su dva glavna razvrstavanja, prema dvjema tradicionalno prepoznatim osnovama: infinitvno-aoristnoj (od nje se u hrvatskom tvore INF, AO, GPP i glagolski pridjevi) i prezentskoj (od nje se u hrvatskom tvore PZ, IMP!, GPS); npr. glagol brati infinitivna osnova = bra (ubrah, ubravi, brao, bran) prezentska osnova = ber (berem, beri, berui)

u hrvatskoj gramatikoj tradiciji pretee razvrstavanje prema infinitivnoj osnovi na est vrsta i 'sedmu', koja je zapravo skup nepravilnih glagola (biti, htjeti, ii, spati) Glagolske vrste prema infinitivnoj osnovi Bari et al.: II. vrsta infinitiv ima morf nu, a prezent ne viknuti-viknem, dignuti-dignem, venuti-venem vik-nu-ti, vik-ne-m IV. vrsta i infinitiv i prezent imaju i misliti-mislim, nositi-nosim, ljubiti-ljubim, ploviti-plovim misl-i-ti, misl-i-m VI. vrsta infinitiv ima ova, eva, iva, a prezent uje kupovati-kupujem, bievati-biujem, dobacivati-dobacujem kup-ova-ti, kup-uje-m VII. vrsta 'nepravilni' glagoli biti jesam, sam, budem, nisam htjeti hou, u, neu; tako i prohtjeti se, ushtjeti ii idem; tako i doi doem, izai, izii, naii, otii, poi, sii, ui, zai spati spim III. vrsta infinitiv ima je/e ili a, a prezent i 1. je/e iza lj, nj, r vidjeti-vidim, eljeti-elim, starjeti-starim, defektivni glagol velim vid--ti, vid-i-m 2. a iza , , t, d, j drati-drim, vritati-vritim, kleati-kleim, stajati-stojim dr-a-ti, dr-i-m V. vrsta infinitiv ima a, a prezent a ili e 1. prezent s morfom a itati-itam, plivati-plivam, kupati-kupam, stati-stanem, saznati-saznam

sa-zn-a-ti, sa-zn-a-m tako i glagoli s morfom (j)ava: spaavati, pregledavati ALI davatidajem po-gled-ava-ti, po-gled-ava-m neki glagoli mogu i po 2. razredu, kao etati (etam i eem se), tipati (tipam i tipljem), kakljati (kakljam i kakljem), izabirati (izabirem, izabiram) 2. prezent s morfom e, korijen jotiran glodati-gloem, lagati-laem, pisati-piem, iskati-iem i item lag-a-ti, lag-je-m skak-ut-a-ti, skak-ut-je-m neki glagoli mogu i po 1. i po 2. razredu: gibati (gibam i gibljem), dozivati, drijemati, pljeskati, sipati, sisati, etati, zidati, uzimati i sl. 3. prezent s morfom e, korijen na r, v orati-orem, derati-derem, brati-berem, zvati-zovem br-a-ti, ber-e-m zv-a-ti, zov-e-m 4. prezent s morfom e, infinitiv ima j, v ispred a smijati-smijem, sijati-sijem, stajati-stajem, pljuvati-pljujem, lajati-lajem bri-a-ti, bri-e-m plju-a-ti, plju-e-m glagoli s osnovom znava: saznavati, poznavati, priznavati

I. vrsta infinitivna osnova 'nema sufiksa', infinitivna i prezentska jednake su (osim u 5. i 6. razredu); ima 7 razreda cvat--ti, cvat-e-m do-ved--ti, do-ved-e-m jed--ti, jed-e-m pro-bod--ti, pro-bod-e-m tres--ti, tres-e-m griz--ti, griz-e-m do-n--ti, do-nes-e-m do-vez--ti, do-vez-e-m pek--ti, pek-e-m rek--ti, rek-e-m mog--ti, mog-u-, mog-e- vrh--ti, vrh-e-m kle--ti, kun-e-m u-ze--ti, u-zm-e-m u-mr--ti, u-mr-e-m kla--ti, kolj-e-m

crp--ti, crp-e-m greb--ti, greb-e-m na-su--ti, na-sp-e-m po-su--ti, po-sp-e-m

pi--ti, pi-e-m u--ti, u-e-m sm--ti, sm-e-m raz-um--ti, raz-um-e-m

Glagolske vrste prema prezentskoj osnovi Sili-Pranjkovi:

II. vrsta viknuti-viknem, eznuti-eznem

V.vrsta 1. kopati-kopam, priati-priam, umnaati-umnaam 2. pogledavati-pogledavam

VI. vrsta 1. kupovati-kupujem, bievati-biujem 2. smanjivati-smanjujem

IV. vrsta 1. raditi-radim, nositi-nosim 2. vidjeti-vidim, eljeti-elim 3. trati-trim, bjeati-bjeim, vritati-vritim, vidati-vidim

III. vrsta 1. glodati-gloem, metati-meem, vagati-vaem, skakati-skaem, micati-miem, mahati-maem, vezati-veem, pisati-piem, kapati-kapljem, hramati-hramljem 2. kljuvati-kljujem 3. grijati-grijem I. vrsta 18 razreda dovesti-dovedem, krasti-kradem, plesti-pletem, gristi-grizem, eti-mem, poetiponem, kleti-kunem, klati-koljem, slati-aljem/ljem, brati-berem, zvati-zovem, trtitarem, mljeti-meljem, prodrijeti-prodrem, donijeti/donesti-donesem, smjeti-smijem, piti-pijem, uti-ujem, moi-mogu, rei-reem, vri-vrem, posuti-pospem, stati-

stanem, moi-mognem, rei-reknem, dati-dadem, dati-dadnem, htjeti-htjednem, iiidem, naii-naiem, nai-naem, zreti-zrem

VALENTNOST GLAVA upravna, glavna, sredinja sastavnica sintagme, o kojoj druge sastavnice unutar sintagme sintaktiki ili semantiki ovise ZAVISNICE zavisni, upravljani lanovi sintagme koji ovise o glavi glagol upravlja reenicom, sredite je reenice i meu svim vrstama rijei ima povlaten status

VALENTNOST (VALENCIJA) sposobnost glave da upravlja zavisnim sastavnicama (da im 'otvara mjesto') broj obaveznih zavisnih sastavnica vrsta obaveznih zavisnih sastavnica

ARGUMENT (DOPUNA) obavezna zavisna sastavnica ADJUNKT (DODATAK) neobavezna zavisna sastavnica

glagoli mogu biti: avalentni ili nulte valencije nemaju vrioca ni trpioca radnje (kiiti, snijeiti) jednovalentni imaju vrioca (hodati, umrijeti): Ja hodam dvovalentni imaju i trpioca (znati, voljeti): Ja volim ljeto trovalentni imaju vrioca i dvije dopune (pisati, dati): Ja piem pismo tebi prijedlozi su jednovalentni imaju dopunu (iz kue, na kui)

pridjevi mogu biti: jednovalentni imaju dopunu (sklon piu, pun para) dvovalentni s dvjema dopunama (duan si mi ispriku)

imenice su jednovalentne (gledanje televizije, uzrok svai) valentnost ponajprije promatramo semantiki glagoli poput hrvatskog kiiti sintaktiki su jednovalentni i oni imaju subjekt, samo se on u nekim jezicima moe ne iskazati, kao u hrvatskom (kii, a ne: ono kii); po tome je hrvatski tzv. null-subject language ili pro-drop language jezik s mogunou isputanja subjektne zamjenice sve semantike dopune pojedinog leksema ine njegovu ARGUMENTNU STRUKTURU; npr. argumentna struktura hrvatskog glagola pisati ukljuuje najmanje: Ana pie, a moe ukljuivati i: Ana pie pismo prijateljici REKCIJA valentnost glagola (ili ponajprije glagola) koja ne ukljuuje subjekt /nego ponajprije objekte); prema rekciji glagoli mogu biti: neprijelazni (intranzitivni) ne otvaraju mjesto objektu (naii, umrijeti, rasti, oajavati), ali otvaraju mjesto subjektu, pa se zovu i jednomjesni prijelazni (tranzitivni) otvaraju mjesto objektu koji moe biti izravni (taknuti, vidjeti) ili neizravni (osloboditi se, bojati se, sliiti, goditi, vladati), te subjektu, pa se zovi i dvomjesni dvoprijelazni (ditranzitivni) otvaraju mjesto dvama objektima, bliemu i daljemu, izravnom i neizravnom (pisati u: Piem pismo djevojci; moliti u: Molim te olovku), te subjektu, pa se zovi i tromjesni meu neprijelaznim glagolima razlikuju se: NEERGATIVNI oni kod kojih je (jedini) argument aktivan, agentivan, vrilac (govoriti, hodati, lajati, smijati se, kihati) NEAKUZATIVNI oni kod kojih je argument zapravo pasivan, neagentivan, trpilac (gorjeti, padati, postojati, smrdjeti, topiti se)