Kulturno-povijesni vodi Zagore Splitsko-dalmatinske upanije

ZAGORA

DALMATINSKA ZAGORA
Joko Belamari

DALMATINSKA ZAGORA
Kulturno-povijesni vodi Zagore Splitsko-dalmatinske upanije

4 14 24

Zagora Klis Cetinska krajina

Zagora

58 Biokovo, Imotski, Vrgorac

Zagora

DALMATINSKA ZAGORA
Kulturno-povijesni vodi Zagore Splitsko-dalmatinske upanije
Na kortini dinarskog planinskog lanca, ve na Klisu, razdvajala se stoljeima tjeskoba hrapavog bespua unutranjosti Dalmacije od morskih irina po kojima se ide u bijeli svijet. Doivljaj oprotaja od tanke crte Dalmacije to se rastegla pod blom planina, koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braa, ponavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca. Odrediti kulturne nazivnike Zagore i danas je teko, jer su antropoloke stvari ireg dalmatinskog zalea jo uvijek esto percipirane optikom renesansne idile ili prosvjetiteljskog cinizma, romantinog i preporodnog pretjerivanja. Tu je ivot nakon sloma feudalnog srednjovjekovlja kretao toliko puta ispoetka, a kasnijim se promatraima inilo da narodni obiaji seu u neku nepomuenu prapovijest u kojoj utnja kra na visoravni prema Promini, iza Biokova, klokot ivih voda Zrmanje, Krke, ikole i Cetine, i treperenje klasja na Petrovom, Hrvatakom i

Zagora
5

Vrgorakom polju, na debelim zemljama uz Strmicu i Sinj stvara idealistiki okvir za lijep obraz, veselo srce i iskren moral tamonjih itelja, o emu piu, svak iz svog kuta, opat Fortis i Ivan Lovri u barokno doba, ne tako davno Dinko imunovi i Ivan Raos, danas Ivan Aralica.

Zagora

Ime i opa povijest

Dalmacija dolazi od imena kojim su Rimljani poetkom 1. st. poslije Krista nazvali svoju provinciju Illyricum (prvobitno Delmatia - npr. u Plinija i Diona) po ratobornoj plemenskoj zajednici Delmata koji se u povijesnim vrelima spominju na podruju izmeu rijeka Krke i Cetine, nazvani tako po svom glavnom gradu Delminiumu, ije se ime ouvalo u imenu polja Dumno ili Duvno (oko dananjeg Tomislavgrada). Delmati su im pruali tolik otpor da su ih Rimljani poistovjeivali s drugim plemenima u regiji, to opravdava i znatno iri opseg granica koji je spomenuta provincija imala u usporedbi s izvornim delmatskim. Njihovo ime, koliko i tisue kamenih gomila, na kopnu i otocima, upuuje na njihovo glavno zanimanje: Delm, Dalm u staroilirskom znai - pastir, stado, ovca; otud Delminium = mjesto pae, panjak, a delm - dalm jo i danas na albanskom jeziku znai ovca. Bili su, meutim, i glasoviti pomorci, gusari, a itav teritorij Ilirika na izmaku antike bit e Rimu to je Prusija u 19. st. Njemakoj - rasadnik vojnika i

Zagora
7

careva koji su, poput Dioklecijana, pokuavali obnoviti strogu disciplinu i izvorne rimske vrline. Na podruju zagorske Dalmacije ispisane su neke od najznaajnijih stranica hrvatske povijesti 9-11. stoljea, o emu svjedoe sauvani spomenici od izvora do ua Cetine. Teritorijalni okviri Dalmacije znatno su se mijenjali, pa tako i njenog zagorskog dijela, osobito prema planinskom zaleu. Na tom su se prostoru, na izmaku srednjeg vijeka, tijekom dva i pol stoljea dodirivali kranski i islamski duhovni pojasi. Najvei dio Zagore Splitsko-dalmatinske upanije ini nekadanja jezgra tzv. Dalmatinske krajine - krajevi kontinentalne Dalmacije koji neko bijahu sredite hrvatske dravnosti, s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Makarskim primorjem, potom od

Zagora

poetka 16. st. pod Osmanlijama, a nakon mletako-turskih ratova u 17. i poetkom 18. stoljea prikljueni mletakim posjedima u Dalmaciji. U tim je ratovima vanu rije vodilo domae puanstvo pod vodstvom svojih serdara, harambaa i knezova. Novom demarkacijskom linijom (1699) Dalmacija je prema Turskoj okolena nizom stratekih toaka i utvrenja od Zvonigrada, preko Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca, do itluka na Neretvi. U novim ratnim operacijama 1714-1718. Turci su se (osvojivi Peloponez) morali u zaleu hrvatske obale odrei i Strmice, Trilja, Imotske krajine. Nova linija razgranienja (1721) dala je unutranjosti Dalmacije oblik koji ima danas. Povratak ivota u prostor Zagore, koja bijae desetljeima s jedne i druge strane sustavno pustoena, nije bio nimalo jednostavan. Mletaka drava podijelila je zakonicima od 1755. i 1756. godine vee parcele zaslunim osobama na teritoriju Nove i Najnovije steevine, te po dva padovanska kampa obradive zemlje svakom seljaku, uz uvjet da je nasljeuje po mukoj liniji, ali bez prava prodavanja i uz davanje desetine na

Zagora
9

ime uivanja zemljita. Od seljaka se trailo i da na zemlji obvezatno posadi barem 4 voke, masline ili murve. Oito se htjelo taj nepouzdani nomadsko-morlaki svijet usidriti slino kao to se u staro doba rimske ratne veterane vezivalo za zemlju. O tim zakonima historiografija jo nije rekla zadnju rije. Onodobna je poslovica glasila: La proclama zaratina, dura de la sera a la matina - Zadarski proglas traje od veeri do jutra. I domai akademici-fiziokrati (osobito Rado Ante Michieli Vitturi, utemeljitelj trogirske Poljodjelske akademije u Lukiu) oborili su se na taj zakon, smatrajui da u nedovoljnoj mjeri uzima u obzir surovi morlaki mentalitet, te onemoguuje racionalno okrupnjavanje posjeda. Ipak, poduzelo se isuivanje movara oko Knina i Sinja, Nadina i Ostrovice, a poslije i oko Vrgorca i Rastoka, te Imotskoga - s tisuama zaposlenih teaka.

Zagora

Postupno su se oblikovala sela i varoice (predlagalo se da ih se oblikuje po uzoru na one u Lici !); zapoelo se graditi ceste, mostove, podizati prvu industriju, otvarati rudnike. Znaajan podstrek razvoju dale su ceste izgraene u doba francuske uprave poetkom 19. st., kada je Dalmacija ve imala 308.108 stanovnika, naspram 50.000 godine 1650, ili 108.090. stanovnika 1718. Demografski prirast u osamdeset godina nakon Poarevakog mira iznosio je ak 150 posto, unato tome to je od deset godina moda sedam bilo gladnih! Zagora se u drugoj polovici 18. stoljea otkrivala ne samo kao netaknuti gospodarski resurs nego i kao svojevrstan civilizacijski endem usred prosvijeene Europe. Dovoljno je podsjetiti na izvjea Alberta Fortisa i njegova oponenta Ivana Lovria. Mleani su pk kontinentalne Dalmacije (izvan gradia i varoica) nazivali Morlacima, po Morovlasima, zasebnoj skupini Vlaha kojima ime potjee od crne boje odjee. Naziv je preko Fortisa prihvaen u itavoj Europi, gdje su Morlaci postali jedno od vanih predromantinih otkria oaze neoskvrnjene civilizacijskim konvencijama. Bio je to dugo jedan od najzaostalijih i najsiromanijih meu mletakim, a

10

Zagora
11

poslije austrijskim posjedima. Svevladajui patrijarhalno-junaki etos koji je tijekom stolje definirao mentalitet gortaka dobio je klasinan izraz u djelima pukih pisaca, poput fra Filipa Grabovca i fra Andrije Kaia Mioia. Unutranja Dalmacija, do granica Like i Bosne i Hercegovine, ivi djelomice i danas kao dio velike dinarske etnografske cjeline. Meu starijim obiajima naroito su esto opisivani otmica djevojaka (umicanje, najee fingirano); krvna osveta i umir (vrada) koja je postojala sve do 19. st.; hajduci; ojkanje - pjevanje koje dolazi iz najstarijih etnografskih slojeva, staromediteranskog i starobalkanskog. Karakteristina dioba naselja na vea ili manja obiteljska plemena (bratstva ue grupe srodnika istog prezimena) na mnogo mjesta jo uvijek funkcionira. Za Zagoru su karakteristini gradii, varoi

Zagora

zbijena tipa, nastali na glavnim poljima, redovito u podgrau starih tvrava (Knin, Drni, Sinj, Imotski, Vrgorac) sa sredinjim pazarnim trgom. Znaenje tih upravnih i gospodarskih sredita najbolje se vidio na nedjeljnim sajmovima, ali je opalo izmeu dva svjetska rata poboljanjem prometnih veza s obalnim gradovima. S druge strane, karakteristian je razbijeni tip sela disponiranih u komilucima, plemenskih nazivnika, esto s potleuicama zidanim ranije u suho, bez vapna, pokrivenima slamom od ita, smjetenima na rubu polja, odnosno flinih pojaseva. ivot se gradio na stoarstvu, maslinarstvu i vinogradarstvu. Stanovit razvojni polet Zagora je doivjela u drugoj polovini 19. st., s konjunkturom dalmatinskih vina. No, najprije vinska klauzula (ugovor Austro-Ugarske i Italije, kojim se talijansko vino oslobaa carine pri uvozu), potom peronospora i filoksera koje su zahvatile i dalmatinske vinograde; konano Prvi svjetski rat, a nakon toga politike prilike 20. stoljea, iseljavanje u Ameriku, Australiju i 60-ih godina prolog stoljea u Njemaku, mnogim su Zagorcima bili jedini izlaz iz bijede. Buenje hrvatske nacionalne svijesti u katolikih stanovnika

12

Zagora
13

i priklanjanje srpskoj opciji u pravoslavaca dovest e do etnikih konflikata u drugoj polovini 19. st., s traginim posljedicama u Drugom. svjetskom ratu i koncem 20. st. U novoj hrvatskoj dravi Zagora trai nove putove razvoja, temeljene dobrim dijelom na turizmu kojemu otvara itav svoj prostor iznimne krajobrazne raznolikosti, to ga ini jedinstvenim kulturno-povijesnim i prirodnim parkom.

Klis

KLIS
Strateko znaenje tvrave nad prijevojem (340 nadmorske visine) izmeu Kozjaka i Mosora, bolje reeno izmeu solinskosplitskog bazena i unutranjosti Dalmacije, bilo je iznimno vano u prehistorijsko i antiko doba. Konstantin Porfirogenet u 10. st. navodi Klis kao sjedite starohrvatske Primorske upe (Parathalasia) koja se sterala od trogirskog Pantana do rnovnice, s pripadajuim zaleem. Pukim etimologiziranjem taj car pisac ime Klisu izvlai iz grkog KLEISA, u znaenju klju, to odgovara sintagmi o tom poloaju i utvrdi kao kljuu Dalmacije. Hrvatski knez Trpimir izdaje 852. godine povelju u kojoj spominje curtis nostra que Clusa dicitur pa je tu mogao nai svoje dvogodinje utoite kneev saski gost Gottschalk, jedan od najpoznatijih onodobnih teologa i mislilaca, protjeran iz franakih zemalja, koji opisuje kako je Trpimir 846-848. ratovao protiv romanskih gradova na obali i njihovih bizantskih pokrovitelja. U 13. st. dobivaju ga kao kraljevsko leno templari, pa hrvatski feudalci ubii i Nelipii. Na Klis se sklonio hrvatsko14

Klis

Rimske ceste Preko klikog klanca prolazile su prema unutranjosti tri rimske ceste, iz doba namjesnika P. Corneliusa Dolabelle (legatus Illyrici superioris od 14-18. god.). Cesta koja je - preko Klisa, Dicma, Sinja, itluka, Vrlike, Knina, dolinom Butinice - dopirala usque ad imum montem Ditionum Ulcirum (a to je selo Grab iza Dinarskih Alpi) bila je duga 77.500 rimskih koraka. Druga je iz Salone preko Klisa ila na itluk i dalje preko Prologa; trea pak na Trilj i dalje u Bosnu preko Arana i Bukog blata.

15

Klis

ugarski kralj Bela IV. sa itavom dvorskom svitom u bijegu pred Tatarima 1241/42. godine. Tu se rodila sv. Margarita Klika, njegova ki. Bio je sjedite i bosanskog kralja Tvrtka i hrvatskih banova, dok 1537. nije pao u turske ruke unato opjevanoj herojskoj obrani senjskog i klikog kapetana Petra Kruia. Klis postaje sredite sandakata za sredinju Dalmaciju i dio Bosne, odnosno za podruje zvano vilajet Hrvati koje se prostiralo na veem dijelu srednjovjekovne kraljevine Hrvatske. Granica turske i mletake Dalmacije bila je u to doba na rijeci Jadru u Solinu. Split je postao malenom kranskom enklavom na rubu Osmanlijskog Carstva, bez ikakvog agrarnog posjeda na kopnu, pa moda ne udi to je koncem 16. st. jedan od mletakih generala predlagao vladi da se Split i srednje primorje prepuste Turcima! Kliku tvravu oslobodio je general Leonardo Foscolo u vrijeme Kandijskog rata 31. III. 1648. godine. Nepravilna poligonalna forma tvrave (duge 304 m u smjeru EW; a samo 53 iroke u smjeru N-S) odreena je geomorfolokim oblikom hridine koja se die strmo do 358 metara nad morem. Tvrava ima tri obrua zidina. Oblikovana je u irokom vremenskom rasponu od kasne antike do 19. st., ouvavi
16

Klis

17

Klis

mnoge elemente srednjovjekovne utvrde, s Kruievom kulom na najviem dijelu. Mletaki inenjeri Magli i Santini projektirali su sredinom 17. st. nekoliko bastiona u prvom i treem obzidu tvrave, sagradivi nove cisterne, spremita streljiva, kvartire za posadu koja je brojila oko 300 asnika i vojnika. Nakon to su se Turci povukli, s june strane nastalo je podgrae. U upnoj crkvi su freske V. Paraa s motivima iz klike prolosti. Nalazei se izmeu salonitanskog bazena i Cetinske krajine, krka polja Dicma i Mua bila su ve u prapovijesno i antiko vrijeme od najvee strateke i prometne vanosti, o emu svjedoe borbe koje su se tu vodile za Batonova ilirskog ustanka protiv Augustovih legija poetkom 1. stoljea. Na sjevernim padinama Mosora nalazi se pilja Vranjaa, otvorena javnosti 1929, do koje se dolazi preko Dugopolja i sela Kotlenica.

18

Ime Mosor puka etimologija izvodila je iz Mons Aureus, uz predaje o nekadanjim rudnicima zlata ili zakopanom blagu, doim bi dolazilo od ilirske rijei u znaenju osamljene gore (postoji i ilirsko boanstvo Masser). Taj impresivni masiv protee se nad irokom krakom zaravni u duini od 25 km od klikog prijevoja do Cetine, koja ga svojim kanjonom izdvaja poput otoka. Stoga se nazivom Mosor u geomorfologiji imenuju (ak i u drugim jezicima) sve planine usamljena poloaja. Istraivanja Mosora zapoeo je botaniar R. Visiani (1824); geoloki ga je obradio F. Kerner (1904); antropoloki F. Ivanievi (1903); speleoloki R. Bujas i U. Girometta po. 20. st.

Klis
19

Klis

Dugopolje
Na samo desetak kilometara od Salone stajalo je Dugopolje, na ravanju vanih rimskih putova prema sjeveru (Aequm dananji itluk) i sjeveroistoku (Pons Tiluri - most preko Cetine kod dananjeg Trilja, pod Gardunom gdje je bio smjeten vojni logor VII. rimske legije Tilurium, zacijelo na poloaju ranije ilirske gradine i dalje prema Naroni). Vanost poloaja oituju bogati arheoloki nalazi izloeni u splitskom Arheolokom muzeju.

Blizna
Nalazi se u arkadijskom pejzau trogirskog zalea koje je neko pripadalo Parathalassiji, jednoj od etrnaest hrvatskih upanija, koja se sterala izmeu Mosora, odnosno Klisa i Trogira, do Labina (ukljuujui Radoi). Na istoku joj je granica bila na rnovnici, a prema Splitu na Suhom mostu u Dujmovai. Za nedavne obnove crkve sv. Marije provedena su istraivanja u kojima su otkriveni njeni poluobli vanjski kontrafori, srodni onima na crkvi sv. Spasa na izvoru Cetine ili crkvi na Lopukoj glavici u Biskupiji kod Knina iz 9. stoljea. Crkva u Blizni imala
20

Klis

21

Klis

je predvorje s tornjem pred proeljem, s vanjskim stubitem. Meu pleternim ulomcima oltarne pregrade ita se spomen jednog jo uvijek neimenovanog hrvatskog upana stare Cetinske upanije.

Iza Kozjaka
Nova autocesta otkrila je oporu ljepotu krajobraza dubokog zalea Kozjaka. U povijest je ono upisano najprije u vrijeme rimsko-delmatskih ratovanja. U klancu kod Sinodiuma (jo uvijek neotkrivenog lokaliteta), izmeu drnike Promine (Promona) i Mua (Andetrium), Cezarove legije pod vodstvom konzularca Aula Gabinija doivjele su god. 48-47. pr. Kr. strahovit poraz: na bojnom polju ostade preko 2000 vojnika, a ratne zastave padoe u ruke Delmata. Tim podrujem trasirana je kasnije, u Tiberijevo doba, vana Via Gabiniana, koja je iz Salone vodila prema Muu i dalje. Brojni su tragovi skromnog pastoralnog ivota koji se tu odvijao, malo mijenjajui oblike, tijekom tisuljea sve do juer. Uz tanka malena polja razvila su se sela koja su se iznimno, kao u Konjskom, zbila oko slikovitog katela splitske pl.
22

BRANIMIRO COMMES DUX CRVATORVM U svibnju 879. knez Branimir postaje vladarom primorske Hrvatske, oslobodivi je po prvi put franakog i bizantskog vrhovnitva, primivi za svoj politiki projekt duhovnu zatitu pape Ivana VIII. (o emu svjedoi vie pisama), uredivi potom i svoje odnose s Bizantom (to potvruje injenica da je uspio svog tienika ranijeg ninskog biskupa Teodozija promaknuti na poloaj splitskog nadbiskupa). U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogosluje u hrvatskoj crkvi: sam Metod (1slavenski apostol) boravio je u Hrvatskoj 880. putujui u Rim kako bi pred papom obranio pravovaljanost svog uenja. Osim u vijestima u papinskim pismima, Branimirovo ime prvi put je naeno ba na ulomku kamene grede predoltarske pregrade crkve

Klis obitelji Tartaglia (izvorno Jakovljevi), ili upskih crkava, kao u Muu Donjem (Mala Gospe) i Muu Gornjem (Sv. Petar). U rimsko doba tu je bio vojniki logor Andetrium, o emu svjedoe nadgrobni spomenici i ostaci arhitekture. Pod dananjom crkvom sv. Petra (1871) otkriveni su temelji starohrvatske crkve iz doba kneza Branimira (zapravo adaptacija jo ranije kasnoantike).

sv. Petra u Muu sa spomenom 888. godine, to je prva dokumentirana godina na jednomu hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku. Zajedno s ostalim kamenim spomenicima, u pravilu ukraenim karakteristinom pleternom dekoracijom, dokazuje aktivan i bujan kulturni i vjerski ivot Hrvatske u ranosrednjovjekovno doba.

23

24

Cetinska krajina

Cetinska krajina

25

Cetinska krajina

CETINSKA KRAJINA
Dio Dalmatinske zagore (oko 1000 km2) izmeu dva paralelna planinska lanca Svilaje i Dinare (masiv sastavljen od Ilice, Dinare, Troglava i Kamenice), s Cetinom koja protjee kroz dugaku kotlinu ije dno ine polja: Cetinsko, Vrliko, Hrvatako i Sinjsko. Koljansko i Ribariko polje danas su pod vodom Perukog jezera. Cetina izvire iz pet krakih vrila u obliku tamnog jezera, na dnu duboke ponikve iz koje odmah istjee itava rijeka, 380 m nad morem izmeu Gnjata (1809 m) i Dinare (1831 m), dva kilometra sjeverno od Vrlike. Probija se kroz sutjeske, iri kroz Sinjsko polje, prije nego to ubrza kroz kanjone koji u polukrugu opasuju masiv Mosora do ua kraj Omia. Smatra se da joj antiko ime Hippus dolazi od naziva gornjeg toka rijeke - prema grkom hippos = konj, jer brzi neplovni gornji dio rijeke poskakuje poput konja. Arheoloki ostaci (gradinska i sojenika naselja i nekropole pod kamenim gomilama) svjedoe da je gornji i srednji tok Cetine bio sredinji i najznaajniji dio delmatskog teritorija.

26

Dinara - velianstvenog oblika i duljine, s raznovrsnim podzemnim i nadzemnim formama krasa - ime je najveega planinskog lanca na Balkanskom poluotoku. Bila je milenijima zid izmeu mediteranskog i kontinentalnog svijeta. U imenu joj se nasluuje trag ilirskog plemena Dindara to je ivjelo s istone strane. U antiko doba zvala se grki Adrion oros. Najimpresivnija je kad se pogleda s ceste Vrlika - Knin gdje se prikazuje kao stijena iarana vodoravnim prugama koje u presjeku izgledaju kao divovsko stubite sa stepenicama visokim oko 2 m. Bila je prva hrvatska gora koja je ula u literaturu kao poetsko nadahnue za Planine Petra Zorania (1536) - poznato utopijsko putovanje, djelo koje je i prva beletristika proza renesansne hrvatske knjievnosti, u kojemu Zorani slavi svoje deelje, nau rasutu bainu.

Cetinska krajina
27

Cetinska krajina

Uspostavom rimske vlasti veina gradinskih naselja uz polje je raseljena, a plodna zemlja udijeljena vojnicima veteranima VII. legije (leg. VII. Claudia pia fidelis) stacionirane na Gardunu (ant. Tilurium).

28

Toponomastiari smatraju da naziv rijeke Cetine dolazi od frigijske rijei Ztna to znai vrata, a odgovara opisu ua Cetine koja je put k moru otvorila probivi kameni masiv omike Dinare. Malo rijeka kao ona ima u relativno kratkom protjecanju takvu raznovrsnost oblika. Najimpresivnija je u dubokom kanjonu od Trilja do Zadvarja gdje pokazuje punu snagu hukom slapova Velika i Mala Gubavica. Sa stotinjak metara pada to je jedan od najstranijih vodopada u Europi; snagu mu je oduzela hidrocentrala Kraljevac 1912. godine. Nakon to naglo zaokrene prema zapadu, tee ispod Dinare, usporedo s morskom obalom. Smiruje se obrubljena jablanovima meu livadama blizu Zakuca, pred kamenim omikim vratima i morem. Posljednjih godina tu se razvija rafting kao gotovo obvezatan doivljaj svakog turista.

Cetinska krajina
29

Cetinska krajina

Tilurij
Smjestio se na krajnjem jugoistoku cetinske kotline, na mjestu gdje rijeka izlazi iz Sinjskog polja i ulazi u klanac zamosorskog i biokovskog masiva, da bi se spustila u more kod Omia (Oneum). Tu, gdje se preko mosta prebacuje cesta koja iz Salone vodi prema Naroni i Bosni, utvrdio se, na mjestu ranije ilirske gradine - najkasnije u vrijeme Batonova panonsko-delmatskog ustanka, 6. ili 8. god. posl. Kr., a moda i neto prije - logor rimske VII. legije. Vojne jedinice napustile su ga tek izmeu 147. i 161. godine. Sustavna istraivanja, koja su u tijeku, ustanovila su protezanje bedema, poloaje monumentalne itnice i cisterne, moda i pretorija (zapovjednikova stana). Jedan natpis govori da je za taj legijski garnizon oko 150. godine VIII. kohorta dobrovoljaca sagradila toranj za podizanje vode (turrem ad aquam tollendam ). Jo nije ustanovljeno postojanje amfiteatra koji u pravilu prati sjedite legija. (Tek nedavno je, na primjer, uoen u Burnumu - Ivoevci, nad Krkom.) Na Gardunu je za potrebe legije djelovala klesarska radionica koja je oblikovala specifian tip nadgrobne stele. Najzanimljivija je stela djeaka Gaja Laberija s loptom u ruci, uzidana u kuu Petkovi u Vrlikoj

30

Cetinska krajina

U Gospodskoj peini (dosad ispitano 1185 m hodnika) kod izvora Cetine kraj Vrlike postojalo je paleolitsko stanite. Krajem kameno-bakrenog doba, oko 1900. god. pr. Kr., do srednjeg bronanog doba, do oko 1600. pr. Kr., razvija se tzv. cetinska kultura vezana za doseljene indoeuropske stoare koji pored pilja ive u poluzemunicama u vrtaama, u sojenikim naseljima na vodama i utvrenim gradinama. Keramiki artefakti i orue iz tog razdoblja najbolje su prezentirani u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.

ulici u Sinju. S Garduna je glasoviti tropej, monumentalni spomenik pobjedi VII. legije nad domorocima podignut oko 12. god. posl. Kr. (s prikazima jednog okovanog Delmata i Panonca, koji klee pod trofejnim stupom na kojemu su izvjeene osvojene ratne insignije). Pronaen 1886, danas je izloen u splitskom Arheolokom muzeju.
31

Cetinska krajina

Trilj
Najvaniji prijelaz preko Cetine u prapovijesno i kasnije doba (Pons Tiluri - po vojnom logoru na Gardunu - zabiljeen i u antikim itinerarima): jedan rimski natpis iz 184. godine (u splitskom Arheolokom muzeju) govori o obnovi mosta, koju je financiralo nekoliko tadanjih dalmatinskih gradova. Vanost mu potvruje i darovnica cara Justinijana (6. st.) kojom

32

Cetinska krajina
33

glasovitom samostanu na Monte Cassinu poklanja i Pontem Ciluri. Danas je to slikovito izletniko mjesto (na gastronomskom glasu) iz kojeg se polazi na rafting, jahanje... Meu najomiljenijim izletitima u blizini su mlinice na bistroj rjeici Grab, bogatoj pastrvama. Visoko iznad ceste kojom se iz Trilja ide prema Bosni, usred izvanredno ouvanog rezervata prirode, nalazi se utvrda avina koja je prvi put spomenuta 1371. kao grad cetinskog kneza Ivana II. Nelipia. S nje se otvara jedinstven pogled na Cetinsku krajinu i amfiteatar planina koje je okruuju.

Cetinska krajina

Otok
Nalazi se na zapadnom rubu Sinjskog polja. Na podruju Priblaa i Dugia otkriveno je vee prapovijesno sojeniko naselje. Nad zaselkom uste je prapovijesna gradina, poslije kasnoantika utvrda, a na lokalitetu Mirine ostaci znaajne ranokranske bazilike s krstionicom. Nedaleko od dananjeg Sinja (delmatski Osinium) nalazio se planirani grad Aequum (dakle, bez ranijeg naseobinskog ilirskog prethodnika), danas itluk, agrarna kolonija rimskih veterana osnovana od cara Klaudija (Colonia Claudia Aequum). To je jedino naselje kolonijalnog ranga u unutranjosti rimske provincije Dalmacije. Istraen je djelomice samo njegov forum, okruen trijemom u sreditu grada, uz krianje dviju osnovnih komunikacija. Kapitolij se nalazio na sjevernoj strani. Naalost, lokalitet nikad nije sustavnije istraivan niti prezentiran. Glasoviti mramorni kipovi boice Fortune i Hekate, glava Herakla i drugi artefakti iz itluka danas su izloeni u Muzeju franjevakog samostana i u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.

34

Cetinska krajina

35

36

Cetinska krajina

Cetinska krajina

37

Cetinska krajina

Sinj
U Rudui pod sinjskim Gradom iskopani su nadgrobnici (danas u Muzeju Cetinske krajine) iz kojih se gonetaju preici magijskog karaktera izvorne delmatske religije (vezane za kult Sunca i vjerovanje u besmrtnost due). U rimsko doba na junim padinama Grada nalazilo se naselje delmatskih Osinijata: otud Osinium, pa u srednjem vijeku - Fsini (1341), Zyn (1345, kada ga hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Veliki daruje kninskom knezu Ivanu Nelipiu za sjedite), Syn, Syngh, Wssyn i konano Sinj. Poetkom 16. st. itav teritorij krajine zaposjedaju Osmanlije, formirajui Cetinsku nahiju sa sjeditem u Sinju. Nakon to su ga 1698. izgubili, Turci 1715. pokuavaju grad ponovno vratiti, ali su ba o blagdanu Velike Gospe 15. kolovoza doivjeli teak poraz. U sjeanje na junaku pobjedu izvojevanu zagovorom Bl. Djevice Marije Sinjani pokoljenjima odravaju viteku igru Sinjsku alku.

38

U ranom srednjem vijeku oko Sinja i uz srednji tok Cetine uspostavljena je Cetinska upanija, jedna od 11 starohrvatskih upanija, o emu svjedoe ostaci niza crkava bogatog kamenog namjetaja (Sv. Spas na Cetini, Koljane, Hrvace, Grab, Udoviii, Brnaze) i nekropole pronaene u Kijevu, kraj Vrlike, u Potravlju i drugdje. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj Cetinska upanija postaje kneevinom koju tijekom 14. i 15. st. batine najugledniji plemiki rodovi ubii, Frankopani, Talovci i Nelipii koji podiu utvrde i gradove u Glavau podno Dinare, u Vrlici, Potravlju, Sinju, na avini (prvi put spomenuta 1372) i Nutjaku, tvravi kojom je gospodario poljiki knez arko Draojevi, ubijen 1508. iz zasjede u pokuaju da opsjednutom Sinju donese hranu. Slika udotvorne Gospe Sinjske, koju su franjevci prema predaji donijeli iz Rame, nalazi se na mramornom oltaru. (Pio i Vicko DellAcqua, kraj 18. st.) Privlai mnotvo vjernika iz itave Dalmacije o Velikoj Gospi 15. kolovoza. Pri nedavnom restauratorskom zahvatu rengenski su snimci pokazali da je slika (na platnu) zaista bila viestrano presavijana, oito da bi se mogla u bijegu prenijeti.

Cetinska krajina
39

Cetinska krajina

Urbanistiki lik dananji Sinj dobio je krajem 17. i tijekom 18. i 19. stoljea kada se oblikovala slikovita varo na obroncima brijega Grada na kojemu se upravo istrauju impozantne razvaline srednjovjekovnog burga (na mjestu gdje je stajao kasnoantiki katel iz 6. st.).

40

Alka. Viteko natjecanje u kojemu alkari na konjima u punom galopu (brzina ne smije biti manja od 45 km/h) dugakim kopljima gaaju eljeznu alku objeenu (na 3,22 m visine) o konopu preko trkalita. Alka (od arap. halqua = kolut) ima dva koncentrina prstena spojena sa tri preke: pogodak u srednji kolut nosi 3 punta (boda), u gornji pregradak 2, a u dva pregratka sa strana po 1. Pogodak u sridu oglaava se s glazbom i makulama, topovskim salvama s Kamika. Pobjednik je onaj koji skupi najvie punata iz tri trke. esto se vri pripetavanje, doigravanje alkara koji na kraju imaju isti broj punata. Slavodobitnik dobiva bogatu simbolinu nagradu i novac koji potroi na aenje svih sudionika natjecanja. Publika se okuplja i na glavne probe: u petak se odrava bara, u subotu oja, a tri se bez sveanih odora. Alkari mogu biti samo neporoni itelji Sinja i Cetinske krajine, tu roeni i od cetinske obitelji. Organizirana po uzoru na srednjovjekovne viteke turnire (Alka se jednom trala i u Makarskoj, Splitu i drugdje) u slavu Gospe koja je, prema legendi, spasila grad i u spomen pobjede 700 sinjskih vitezova nad mnogobrojnijom turskom vojskom (60.000) koja je opsjedala Sinj 1715. godine svake prve nedjelje u kolovozu. Koliko alkarsko nadmetanje toliko je impresivna i sveana povorka u kojoj su alkarski vojvoda s pobonicima, harambaa i eta alkarskih momaka, buzdovandija, vodii Edeka (konj bez jahaa s trofejnom opremom to je pripadala turskom vojskovoi serasker Mehmed-pai eliu), barjaktar s pobonicima, i na kraju alkarski alajau (zapovjednik allarske ete koji i sam tri trku) - svi u autentinim raskonim vitekim odorama.

Cetinska krajina
41

Cetinska krajina

Franjevaki samostan utemeljen je 1699, kada su fratri prebjegli s pukom iz Rame u Sinj. Zapaljena 1714, oteena u potresu 1769, crkva je temeljito preoblikovana 1862. godine. Zvonik je graen 1896-1926. U sklopu samostana je Muzej s dragocjenim arheolokim nalazima iz Aequuma, te etnografskom i prirodoslovnom zbirkom. Godine 1713. gradi se tvravica Kamiak (obnovljena 1890) i pod njom Kvartir za smjetaj mletake voske. (U njemu e se uskoro oblikovati Alkarski dvori s muzejskom zbirkom.) Jedina cjelovito sauvana stambena graevina iz tog razdoblja jest sklop Lovrievih kua. Na junom ulazu u grad preko rjeice Goruice 1784. podignut je most zbog unapreenja trgovine. Sinj je zaista bio na glasu kao pazarna varo koja se osobito brzo razvijala tijekom 19. stoljea kada postaje sjedite opine i kotarskog poglavarstva, suda; kada se pri franjevakom samostanu otvara Klasina gimnazija, prva via kola u austrijskoj monarhiji s hrvatskim kao nastavnim jezikom (1853); kada dolazi uskotrana eljeznica (uvena rera), voda s izvora Kosinca itd. Ureuju se javni parkovi.

42

Franjevci provincije Bosna Argentina (Bosna Srebrena, po Srebrenici u Bosni) dobili su ve 1463. ahdname od sultana Mehmeda II, privilegij koji im je doputao obavljati pastirske slube u Bosni i turskoj Dalmaciji. Do austrougarske uprave drugog katolikog duhovnitva nije bilo. Turska Dalmacija ostala je pod pastoralnom jurisdikcijom ove bosanske franjevake provincije sve do 1734, kada je sa sjeditem u Sinju osnovana nova franjevaka provincija Presvetog otkupitelja. Njihovi samostani bijahu tijekom vie stoljea jedina sredita vjerskog ivota i jedine prosvjetno-kulturne institucije in partibus infidelium. Fratri bijahu puki mentori u duhovnim, ali i materijalnim stvarima pa su ih zvali ujci, koji su najee gajili iste junake vrline. Franjevaka knjievnost, ispoetka tiskana zapadnom inaicom irilice, bosanicom, imala je nadregionalni karakter pripremajui nastanak tokavske knjievnojezine

Cetinska krajina

norme hrvatskog jezika. Vrhunac je ostvarila djelom fra Andrije Kaia Mioia Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1759) koje je posveeno siromasima, teacima i obanima. Kaievi barokni stihovi, protkani srednjovjekovljem i folklorom, prenoeni desetljeima oblikovali su nain gortakog razmiljanja i gradili narodnu tradiciju, predstavljajui u hrvatskoj knjievnoj batini drugi pol naspram uenog Gundulieva Osmana.

43

Cetinska krajina

Cetina
Ime je to danas neuglednog sela na izvoru rijeke, dok je u starohrvatsko doba 9-11. stoljea bilo sjedite upe Vrhrika (Verchrecha - u znaenju vrh, izvor rijeke). Cetina je obuhvaala gradove Glava, Prozor, Sinj, Trilj, Stolac, Gradac, Nutjak, te Tugare i Poljiku upu. Od pet starohrvatskih upanija (Imotska, Zminjska, Klika i Dridska), koje su se nalazile na podruju sadanje Splitsko - Dalmatinske upanije, Cetinska je upanija bila najvea. U 16. st. stanovnici Vrhrike su pred Turcima prebjegli u tvravu Prozor prenijevi i toponim svog ranijeg naselja koje se otad zove Vrlika. Prozor gradi poetkom 15. st. Hrvoje Vuki Hrvatini, a 1421. hrvatsko-ugarski kralj igmund Luksemburki daruje ga Mikcu Vitturiju koji je bio kraljev namjesnik u Trogiru, iz kojeg je morao pobjei godinu prije (nakon ulaska mletake vojske u taj grad, kada mu je konfiscirana imovina). upna crkva Gospe od Ruarija graena je krajem 19. st. na mjestu starije. Slike u njoj (C. Medovi, B. Buli) unitene su 1992. godine za srpske okupacije Vrlike, kao i bronani

44

Crkvu sv. Spasa na izvoru Cetine podigao je u 9. st. cetinski upan Gastika u spomen majcie Nemiri i svojim sinovima. Crkva je izvorno imala troapsidalno svetite, a na zapadnoj strani predvorje - Westwerk (s privatnom kapelom na katu), i zvonik na proelju (najbolje sauvani zvonik u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj arhitekuri). Uz nju je velika nekropola (1102 istraena groba iz 9-14. st. s dragocjenim nalazima). Pod najveim kamenim blokovima pokopani su najugledniji stanovnici tadanje Vrhrike: tu je bio zaviaj ubretia i Berislavia (dali su dva bana), glasovitih hrvatskih velikakih obitelji 14. i 15. st. Vrliko kolo jedno je od najimpresivnijih narodnih plesova uope. Slino je, meutim, moralo postojati i drugdje na hrvatskoj obali, to nam potvruje ibenski humanist iz 15. st. Juraj igori, dragocjeni izvjestilac ibenskih ljuvenih i svatovskih pjesama te svadbenih plesova koje bismo danas smatrali etnobatinom. On zapaa da plesai kola prema ritmu pjesme topou nogama.. Naravno, humanistika naobrazba ga upuuje da ono to zapaa osnai referencama iz antikih autoriteta. Poziva se na jednog odgojitelja sina hrvatskougarskog kralja Matije Korvina, koji istih ranorenesansnih godina gleda kako Hrvati igraju allantica (Taj veli: Kad se naime pleui zaustave, svi u isti as topou nogom o zemlju.), to igoria podsjea na jedan Horacijev stih koji e inae - daleko od hrapavih ilirskih prostora - u medicejskom firentinskom serklu posluiti kao concetto famoznoj Botticellijevoj Primaveri.

Cetinska krajina
45

Cetinska krajina

spomenik fra Filipu Grabovcu pred njom. Vrlika je i rodno mjesto knjievnika Milana Begovia, a slikovita esma na istonom rubu gradia izvorna je scenografija najpopularnije hrvatske opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. U blizini tog ljeilinog sredita treba vidjeti jedinstveni Ploati most na Cetini, sastavljen u 18. st. od nadgrobnih ploa unitenog srednjovjekovnog groblja, vjerojatno iz zaseoka Preoani na Cetini, uz juni rub Cetinskog polja.

46

Ero s onoga svijeta, narodna opera Jakova Gotovca (Split 1895- Zagreb 1982) obila je vie od 80 europskih muzikih pozornica i izvoena je na devet jezika. Praizvedena je 2. studenog 1935. u Hrvatskom narodnom kazalitu u Zagrebu i ostala do danas najizvoenije hrvatsko glazbeno djelo, premda je prva kritika zakljuila: Opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud pisao jednu operu. U izvrsnom libretu Milana Begovia, Gotovac je naao ivu podlogu na kojoj je mogao iskazati svoju sklonost komici i humoru. Glazbenu i tekstualnu osnovu za ovu operu nali su njih dvojica u junoslavenskom folkloru - od folklora

Cetinska krajina

Glava
Kasnosrednjovjekovna utvrda iz 14/15. st. (s dobro sauvanom trokatnom krunom kulom) podignuta u klancu prema Unitu, nad starim putom koji vodi u unutranjost Bosne, na kasnijim kartama navodi se imenom Dinari.

Potravlje
Selo 11 km sjeverno od Sinja, nad kojim dominiraju ostaci utvrde Travnik koju je pod Svilajom podigao cetinski knez Ivani Nelipi poetkom 15. stoljea. U selu se i danas izrauju keramike posude prastarom tehnologijom.
Dalmatinske zagore (impresivno zavrno kolo), do djevojakih pjesama s Kosova (poetni zbor djevojaka Duni mi, duni, laane).

47

Cetinska krajina

Poljica
Mikroregija uokolo Omia, na uu Cetine, povijesno nije ukljuivala taj grad to se razvio iz rimskog Oneuma na lijevoj obali ua Cetine, na granici izmeu dviju veih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa koji su ivjeli od Cetine do Neretve. U srednjem vijeku na mjestu Oneuma tvrdo je uporite neretvanskih gusara. Tu je sjedite Kaia koji e zadavati glavobolje svim jadranskim gradovima, pa e nastojati s njima sklapati mirovne ugovore (Kotor 1167, Dubrovnik 1180). Sam prirodni poloaj njihova grada napastovao ih je da se bave gusarstvom, veli jedan barokni putopisac. Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima pastrva, omiljeno su izletite (i kupalite) do kojeg je najljepe stii brodom s ua Cetina iz Omia. Na litici povie rijeke nalazio se tvrdi Vise (14/15. st.). Naokolo, du cijele Primorske kose koja razdvaja donja i srednja Poljica i du Omike Dinare, te u neposrednom zaleu, vijenac je ilirskih gomila i gradina (poput Graca iznad

48

Cetinska krajina

49

Cetinska krajina

Zakuca i gradine na mjestu srednjovjekovne tvrave Starigrad povie Omia). Uska cesta probijena u klisurama povie Zakuca, nad Cetinom, prolazi kraj spomenika Mili Gojsalia (rad Ivana Metrovia) koja se prema predaji proslavila junaki poginuvi 1570. godine nakon to je zapalila logor turske vojske. U Gatima (Srednja Poljica) nalaze se ostaci ranokranske crkve (6. st.) centralnog tipa, tzv. dvostruke ljuske, s ophodnim hodnikom i sa tri konhe, te s narteksom, vjerojatno posveena sv. Ciprijanu kao i dananja upna crkva. Njeno otkrie upuuje na postojanje naselja koje bi se moglo, prema pisanim izvorima tog vremena, poistovjetiti s kasnoantikim Gedate. Uz crkvu je mali Povijesni muzej Poljica u kojem je, meu ostalim, izloena nonja velikog poljikog kneza. Uz crkvu je i spomenik rtvama uasnog etnikog pokolja koji je, pod zatitom talijanskih faista, izvren 1. X. 1942. godine. Nedaleko, u Ostrvici, vide se ruevine lovakoga dvorca nekog kasnoantikog dostojanstvenika uz koji, vjerojatno, treba vezati i gradnju crkve u Gatima. U planu je arheoloko istraivanje toga vanog lokaliteta.

50

Cetinska krajina

Na desnoj obali Cetine, na uu rijeke, nalazi se crkvica sv. Petra na Priku, jedna od najznaajnijih starohrvatskih graevina iz 9-11. stoljea. To je jednobrodna crkva s kupolom, brino ralanjenih zidova izvana i iznutra. Uz nju se vjerojatno nalazio benediktinski samostan. Tu su se 1074. i 1080. vodili imovinski sporovi koje je presudio kralj Slavac (Slavizo rex), jedan od vladara Neretvanske krajine. Uz nju se nalazilo glagoljako sjemenite (Seminarium Illyricum) utemeljeno 1750. za odgoj sveenika na hrvatskom jeziku, ukinuto 1879. godine. Sjemenite je pohaao i don Frane Buli.

51

Cetinska krajina

Iz Gata preko Dubrave do Kozika na vrh planine Mosora (1318 m, Sv. Jure, po prastaroj kapelici posveenoj zatitniku Poljica) vodi planinarska staza (4 sata hoda). Izmeu Mosora i mora prua se duga gorska kosa to dijeli Srednja od Primorskih Poljica (u Srednjim su Poljicima jo rnovnica, Sitno Gornje i Donje, Srinjine, Tugare, Dubrava; u Zagorskim Poljicima Gornji Dolac). Svako selo na podnoju naziva svoj dio planine posebnim imenom, najee po titularima drevnih crkvica ili boanstava (Perun nad rnovnicom bio je slavenski bog gromovnik). Na rubu flinog pojasa pod samom kosom niz je slikovitih drevnih sela (Podstrana, Jesenice, Due). Do najistonije toke Poljica, Podgraa, dolazi se preko Zveanja i Kostanja, nad kojima je Kostanjska ljut s minijaturnim vinogradima gdje se sauvala izvorna loza debelih niskih panjeva kojima je odolijevala mosorskoj buri. Uz rijeku je izletite Studenci sa starim mlinovima. U Kostanju su vrijedni posjeta Gojsalia dvori gdje e se uskoro urediti memorijalna zbirka poljike Judite - heroine Mile Gojsali.

52

Poljika republika. Stanovnici mosorskih sela osobito su ponosni na povijest svoje Poljike kneije (Seljake republike), originalne srednjovjekovne dravne organizacije od 12 seoskih opina (svaka je imala svog kneza). Poljiani su plaali Turcima hara, Veneciji danak (davali su joj i vojnike), ali je Kneija imala vlastite zakone (Poljiki statut), koji su, pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanista Thomasa Morea (1478-1535) u pisanju Utopije. Rije je o kodificiranom obiajnom pravu, u osnovi iznenaujue demokratskom, ali s nizom plemenskih preitaka kojima se plemeniti didii i vlasteliii privilegiraju prema puanima kmetiima i vlaiima. Uz Vinodolski zakonik, Poljiki statut je najzanimljiviji hrvatski povijesnopravni spomenik. Kneija je imala Veliko vijee na elu s velikim knezom koji je biran na godinu dana kraj crkvice na Gracu (krasan vidikovac) na Dan sv. Jurja 24. travnja. Slubeni jezik bio je hrvatski akavski, a bosanica pismo (hrvatska varijanta irilice). Teritorij joj je omeen rijekom rnovnicom, morem i koljenom Cetine. Autonomiju je republika zadrala sve do krvave bitke kod Stroanca 1807. u ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljiki knez Ivan ovi ruskim je brodom pobjegao u Rusiju.

Cetinska krajina
53

Cetinska krajina

Nedeleko od Sitnog (odakle potjee obitelj Antuna Mihanovia, autora Lijepe nae) nalazi se oktogonalna gotika crkva sv. Klementa, graena po uzoru na splitsku katedralu, u malome. U Dubravi (Gornja Poljica) je crkva sv. Luke, slikovit sklop koji se razvijao od 13. do 16. st., s grobnicom biskupa Nikole Ugrinovia. Na putu kojim se silazi prema Tugarima (spominju se 852. godine) crkvica je bl. Arnira, na mjestu na kojemu su prema predaji Poljiani kamenovali toga splitskog nadbiskupa kada je 1180. doao ubirati prihode sa svojih zemalja u Poljicima. Zamosorska sela okupljena su oko malenih krkih polja. Osobito su slikoviti zaseoci Donjeg Doca u kojemu je, uz crkvu sv. Martina, lijep barokni zvonik; na groblju je steak podignut u ast jo jedne poljike junakinje, Mare uljevi, poginule u borbi s Turcima. Tu je i spomenik 426 nacistikih rtava ubijenih 26. III. 1944. godine. Poljiani su se iskazali primjerima junatva u borbi s Turcima. Osobito je poznat arko Draojevi (1508; grob u splitskoj katedrali) poginuo u zasjedi nakon niza herojskih kreeva koje

54

Dalmatinske rijeke mogu se podijeliti u tri skupine. U prvoj su one koje izviru na granici primorskog flinog pojasa i vapnenakih planina: iako kratka toka, obiluju vodom (Jadro, Rijeka dubrovaka, kotorska kudra, kao i niz manjih i privremenih potoka). U drugoj su grupi rijeke koje izviru na podnoju najviega dinarskog grebena. Vodu primaju uglavnom s nepropusnih stijena oko gornjeg toka, a kroz vapnenake zaravni izradile su kanjonske doline. Vrela Zrmanje, Krke i Cetine izbijaju u blizini, odakle zrakasto teku prema zapadu, jugozapadu i jugoistoku. Te rijeke u svom kratkom toku svladavaju veliku visinsku razliku (Zrmanja na 63,9 km 395 m, Krka na 75,4 km 310, Cetina na 100,5 km 380 m) stvarajui slapove i brzace koji su i vana vrela elektrine energije, premda im vanost relativizira promjenjivost vodostaja, zbog kolebanja padalina i brzog kruenja vode u kru. Tako Cetina kod Zadvarja moe oscilirati od 12 m3/ sec pri najniem, do 1200 m3/sec. pri najviem vodostaju.

Cetinska krajina
55

Cetinska krajina

je opjevao Marko Maruli. Sagradio je utvrde Nutjak (nizvodno od Trilja) i Kunjak (Kuie iza Omike Dinare) Prema jugoistoku, preko kanjona Cetine, protee se Omika Dinara, povezujui se na Dupcima / Vrulji s ograncima Biokova. Vruja, koja je dobila ime po jakim podmorskim izvorima, mjesto

56

Geoloka prolost. Poslije dinarskog nabiranja na dalmatinskom je tlu nastupilo dugo mirovanje unutarnjih gibanja Majke Zemlje. Prostranstvo flinih naslaga bilo je mnogo vee od dananjega, a rijeke bijahu bogatije vodom. Nosei mnogo ljunka, pijeska i mulja imale su veliku erozivnu snagu. Rezultat dugotrajnog rada rijene erozije jesu prostrane zaravni kao to su podska zaravan oko Sinjskog polja, ugljanska oko Ugljana i Ciste, i osobito impresivna zadvarska oko Zadvarja - to je i najzanimljiviji element dalmatinskog reljefa. Te zaravni u doba stvaranja leale su uz morsku razinu, kada su dinarske planine bile jo niske, zemljite movarno, a rijeke spore i vijugave (poput dananje Neretve pred uem). Izdizanjem zemljita oivjelo je usijecanje rijenih tokova. S vapnenake podloge odneseni su pokrovi rijenih nanosa, a u ogoljenoj podlozi poeli su se stvarati raznovrsni oblici kra. Odrali su se, meutim, samo tokovi bogati vodom, ljunkom i pijeskom koji su mogli usjei duboke doline, kao to su rijeke Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva.

Cetinska krajina
57

je gdje se spajaju omika i makarska rivijera i otvara jedan od rijetkih putova prema Zagori.

58

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Biokovo, Imotski, Vrgorac

59

Biokovo, Imotski, Vrgorac

BIOKOVO, IMOTSKI I VRGORAC

S Biokovom se lanac Dinarida najvie pribliio moru nadmaujui i impozantnost Alpa irinom fasade to se zrcali nad kanalom koji ga dijeli od Braa, Hvara i Peljeca. Makarsko primorje je omeeno Vruljom prema zapadu i Bainom pred uem Neretve na istoku, te blom Biokova. Poslije dubrovakog i peljekog kraja, Makarsko je primorje najpitomiji jadranski kraj. Do visokih klisura, donedavno je gotovo sve bilo pod lozom, maslinama i vokama. Jedino velika Rogoznika vrulja, koja raa zimi bijesnu podbiokovsku buru, opominje da tu nema vjenog proljea.

60

Biokovo. Najvii vrh Biokova stoji na vidljivih 1762 m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. zbog gradnje televizijskog repetitora premjetena neto nie, privlaei i sada hodoasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake godine. Cesta s morske strane do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vonja doputena samo od zore do sumraka. Po reljefnoj raznolikosti mreastog kra, stijena, toila, procijepa i tornjeva, kao i boja, ovisno o dobu

dana i godine, Biokovo je najljepa naa planina. Podnoje mu je gledajui ga u profilu - blago nagnuta flina zaravan koja se oko sela Basta upravo impresivno rastvara pod divovskim amfiteatrom stijena Sv. Ilije i ibenika visokih oko 1000 m, pruajui jedinstven pejzani doivljaj.

Na takvom se fondu jo ljepe istie pojas bujne zimzeleni, bora i maslina, te hrasta medunca i crnog graba uz same stijene, to je znaajno jer je drugdje Biokovo vegetacijom siromano zbog unitenih uma, pa je humus veinom ispran do kamena. Ipak, njegov je visinski pojas po flori na glasu zbog tercijarnih relikata (endemina zeina, sunovrat, patuljasto zvonce...). Zbog toga je Biokovo privuklo mnoge znamenite istraivae. Glasoviti botaniari opisivali su njegovu vegetaciju, pa se ve 1838. na nj uspeo veleueni kralj saksonski Fridrih August, njemaki knjievnik i prevoditelj Dantea (koji je ak na jednoj bukvi urezao svoj monogram), kao i ibenanin Roberto Visiani, utemeljitelj glasovitog Botanikog vrta Padovanskog sveuilita. Na zagorskoj su se strani ouvale u znaajnijoj mjeri bukove ume. Valja naglasiti da taj dio Biokova nije manje vrijedan od junoga. Upravo oko zagokog poda (zaravni na kojoj se smjestio Zagvozd) i fluvijalne pregae na kojoj je crkva sv. Kria, geolozi opisuju neke od najzanimljivijih krkih procesa, rekonstruirajui povijest razvoja i nestanka pradavne rastovake rijeke koja je protjecala od jugoistoka prema sjeverozapadu, prema slivu Cetine.

Biokovo, Imotski, Vrgorac

61

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Prijevoj s mora prema unutranjosti na Dupcima i kod velikog koljena Cetine oduvijek je bio vano vorite. Nad tim prastarim prolazom iz primorja prema unutranjosti i nad neko uvenim vodopadom Gubavicom bdije kasnosrednjovjekovna utvrda Dvare po kojoj je Zadvarje dobilo ime, danas poznato po sajmu na Bartula (24. kolovoza). Zadvarje bijae srednjovjekovni grad, poprite krvavih borbi s Turcima u Kandijskom ratu u 17. stoljeu. Dolje na Cetini, ie hi jedan od najzanimljivijih primjera industrijske arhitekture u nas. U zaleu Vruje, nedaleko od vodopada, nalazi se Slime, selo tragino preminulog pjesnika Josipa Pupaia u ijoj je rodnoj kui Memorijalna izloba.

62

Biokovo, Imotski, Vrgorac

U prapovijesno doba su na gotovo svim znaajnijim kotama oblikovane kamene gomile ili gradine, poput vijenca takvih lokaliteta u zaleu Biokova prema Imotskom polju i Vrgorcu. Tip gradine s tumulom tipian je za delmatsko podruje. Sve jasnije su i izravne veze mree ovakvih lokaliteta sa slinima na obali i susjednim otocima koje upuuju i na smjerove cirkulacije civilizacijskih kontakata u to doba. Steci. Famozni srednjovjekovni nadgrobni spomenici bili su izvorno esto areni poput tkanina i ilima. Inspiracija njihovih reljefa ovisila je mnogo vie o ilustracijama plemikog ivota i zabave (povorke konjanika, lovaki prizori, gotiki dueli), nego o nekim kriptosimbolikim motivima pretpostavljene bogumilske gnoze. Taj izrazito dekorativni aspekt prikaza na njima dolazi od redukcije motivike s onodobnih tapiserija, odnosno jednostavnih lovakih tepiha (npr. Jagdteppich iz Wienhausena s poetka 15. st.).

63

64

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Biokovo, Imotski, Vrgorac

65

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Imotski
Utvrda i grad na obronku brda Podi, na sjevernom obodu irokog Imotskog polja, dali su ime staroj hrvatskoj upi Imota (10 st.) koja se sterala na dodiru Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Tvrava Topana, na hridini povie Modroga jezera, ima distinktivnu srednjovjekovnu fazu unutar cjeline koja je oblikovana istom za turske vlasti. Na ulazu u tvravu podignuta je poetkom 18. st. crkvica Gospe od Anela, zatitnice grada i cijele Krajine, to je vezano za povijesni datum osloboenja grada od Turaka (2. kolovoza 1715). Franjevaki samostan utemeljen je 1738, i vie je puta pregraivan. Sudbina mu je bila komplicirana: osnovali su ga oko 1300. hrvatski plemii Nelipii na izvoru Vrljike u Prolocu, ali je poslije morao seliti na Kamenmost, pa na Otok na Prolokom blatu, u Podgrae, u Dobre u Rogoznici, i u Omi. Crkva sv. Frane je iz 1900. godine. U samostanskoj muzejskoj zbirci, meu brojnim etnografskim predmetima, izloeni su i ulomci kamenog namjetaja starokranske crkve, nedavno istraene i prezentirane bazilike sa dva krsna zdenca,

66

Vlah. Vieznaan pojam. Prvotno se tako nazivalo Talijana ili bilo kojeg drugog predstavnika romanskih naroda, ali se ponajvie odnosio na romanizirane Ilire koji su nakon dolaska Slavena nastavili ivjeti u unutranjosti balkanskog potkontinenta nomadskim pastirskim ivotom. U turskoj Bosni oznaivao je sve pravoslavce, u Dubrovniku svakog seljaka. Stanovnici primorskih gradova i akavskih sela tim pojmom oznauju povremeno seljake i pastire u unutranjosti koji se slue tokavtinom. Neki otoani tako zovu svakog stanovnika kopna, a autohtono stanovnitvo tako naziva doseljenike, neovisno o njihovoj vjeri. Spliani su, konano, tim imenom, Vlaj, posprdno nazivali Zagorce.

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Ojkanje. Pjevanje koje jo nema izgraenog tonaliteta i harmonijskog poimanja, ni smisla za zavrnu notu, a kojemu jo nitko nije uspio nai paralele u staroj pjevakoj tradiciji! Uski opseg ljestvinog niza svjedoi o drevnosti tradicije. Karakteristino je dvoglasje u kojemu jo nema paralelizama u tercama (ili sekstama) koje ujemo u primorju, u neposrednoj blizini, kao i zaostajanje jedne dionice na jednom tonu, esta upotreba sekunde, ili ak paralelno pomicanje u sekundama. Jednakom dvoglasnom tehnikom slue se i guslari i prebiralci dvojnica (svirale) i dipli bez mijeha i s mijehom (minice).

67

Biokovo, Imotski, Vrgorac

na breuljku Dikovaa u Zmijavcima, 8 km juno od Imotskog. Na breuljku je i nekropola steaka. Spomenik najveem hrvatskom pjesniku 20. stoljea Tinu Ujeviu djelo je kipara Krune Bonjaka (1980). Podii e se i spomenik Hasanaginici, traginoj heroini koju je opjevala narodna balada nastala u Imotskoj krajini. U iroj okolici Imotskog dojmljivi su nalazi kasnoantikih utvrda na Vitreniku i Nezgrivi, kasnoantikih naselja nad Lovreom i na Kokia gradini u Prolocu (Epilentium?), te veih sklopova s bazilikama u Cisti Velikoj (Tronum?), te u Zmijavcima (Dikovaa) i Prolocu, kao i na Gorici u Soviima - sve odreda vani lokaliteti, s krasnim panoramama, na liniji dobro dokumentirane trase rimske ceste koja je od Trilja, Prova, Krivodola (Imotski) ila prema Naroni, a ouvala se do danas u istoj ivosti.

68

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Osobitu pazornost privlae krki fenomeni, Modro i Crveno jezero, u neposrednoj blizini grada. Dno Crvenog jezera je samo 19 metara nad razinom mora, a razina vode oscilira izmeu 285 i 320 metara, po emu je ono najdublje u Europi. Ime mu dolazi od crvenih, gotovo okomitih stijena. Ulo je i u puku legendu o bogatom i okrutnom Gavanu i njegovim velebnim dvorima. Jo gora mu ena Gavanua, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajui ih ispred vrata dvora. Gore ene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i keri te mislio da e u najveoj raskoi i zadovoljstvu vjeno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo... Na takvo bezduno ponaanje rasrdi se aneo, zbaci odrpanu odjeu, u desnu ruku uzme vatreni ma Bojega pravednoga suda i nebo propara nebeskom

svjetlou, prokune Gavana, Gavanuu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj as nebom zaparae munje, gromovi zatutnjae, zemlja se strano zatrese, rastvori se i u nju propuntae dvori, Gavan, Gavanua, njihova djeca i svi gosti. Na tom mjestu nastade Crveno jezero. Jo su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora. Modro jezero vezuje se uz legendu koja je opjevana u narodnoj baladi o Hasanaginici kojoj se grob trai na predjelu zvanom Gaj.

69

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Donji Proloac
Sjeverozapadno je od Imotskoga. Osobito vana arheoloka zona stoljeima je bila blizu kanjona Badnjevice u Prolocu, u sjeverozapadnom dijelu Imotskog polja. O tome svjedoe ostaci srednjovjekovne utvrde Stjepana Vukia Kosae (spominje se 1444), nadograene za Turaka, te kasnoantikog kastruma podignutog na prapovijesnoj gradini na Kokia glavici. U istraivanjima na mjesnom groblju pronaeni su temelji trobrodne ranokranske bazilike s baptisterijem, te ostaci starohrvatske crkve. Tu je otkriveno i vie rimskih nadgrobnih stela, a na jednoj se potpisao Maksimin, najstariji imenom poznati skulptor u unutranjosti Dalmacije (2. st.). Otkriveni su i ostaci srednjovjekovne crkve na izvoru rijeke Vrljike. U Runoviima, u polju jugoistono od Imotskog, nalazilo se rimsko naselje Novae (ad Novas). U podu upne crkve i ograde groblja naen je natpis u ast careva Galijena i Valerijana (c. 253-259), te nekoliko nadgrobnih stela.

70

Proloko blato. Po vrstama krakih oblika, Proloko blato i zapadni dio prostranog Imotskog polja - uz Bajkalsko jezero - najraznovrsniji je hidrogeoloki fenomen na svijetu. U nizu krakih jezera istiu se Modro i Crveno, Dva Oka, Proloko jezero, Galipovac, Knezovia jezero, Provalija, Krenica, Jezerina, Lokviiko jezero, koja se hrane ponornicama, rijekom Vrljikom, a povremeno i tokom rijeke Suvaje. Osobito je zanimljiva Vrljika, ponornica kolebljiva vodostaja, duga 20 km, koja ponire u jezero Nuge. Izvorini predio (50 ha) u koji ulaze izvorita Modro Oko, Utopie, Opaac, Jauk te korito rijeke do Kamenmosta zatien je od 1971. kao ihtioloki rezervat jer u njemu obitava endemina mekousna pastrva. Na Prolokom blatu bio je franjevaki samostan koji je prethodio onome u Imotskome. Tijekom zimskih mjeseci i poetkom proljea sva vrela iz Studenaca i Riica provriju, te s kiama donose goleme koliine vode koju ulijevaju u zapadni dio Imotskog polja poveavajui povrinu Prolokih jezera. Najnovije prirodno jezero Imotske krajine, nazvano Buua, nastalo je nakon uruavanja jugozapadnog dijela Imotskog polja u opini Lokviii u jesen 2004. godine. itav taj krki kraj jo uvijek intenzivno geoloki pulsira!

Biokovo, Imotski, Vrgorac

71

72

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Biokovo, Imotski, Vrgorac

73

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Vrgorac
Vrgorac je, kad i Imotski, u 10. st. bio sjedite hrvatske upe. Pod turskom vlau nalazio se 1477-1694, i donedavno je ostao granino mjesto poznato po sajmovima. Na Motokitu (1063 m), vrhu po kojemu grad i nosi ime, dominira tvrava, sjajan vidikovac, koja se takoer restaurira. Pod tvravom je neohistoricistika upna crkva Navjetenja Marijina (19131921), na mjestu starije koja je za turske vlasti sluila kao damija. Uz sklop nekadanje neohistoricistike Reije duhana nalazi se zaputeni ali veoma zanimljiv park oblikovan 1900-tih godina. Vrgorac je rodno mjesto Tina Ujevia, jednog od najveih hrvatskih pjesnika. Nedavno je restaurirana kula u kojoj se pjesnik 5. VII. 1891. rodio kao sin lokalnog uitelja (Fratrova ili Cukarinovia ili Kapetanova kula, kako se u Vrgorcu zove). To je jedna od etiri sauvane kule iz baroknog doba (ostale su: Raosova, Pekarova i Mumin-agina).

74

Napoleonova cesta. Plan poznate cestovne mree koju je gradio maral Marmont, u vrijeme francuske vlasti u Dalmaciji, napravio je ve 1787. inenjerijski kapetan ibenanin Frano Zavoreo koji je potom vie desetljaa stvarno upravljao javnim radovima u Dalmaciji. Marmont, opisujui prometne tekoe s kojima se borila njegova vojska na dugim marevima, u golemom prostoru gotovo bez cesta, u svojim memoarima pie: Mleanima je odgovaralo ovakvo stanje. Gospodari mora, a na kopnu uvijek u obrambenom ratovanju, saobraali su s Dalmacijom iskljuivo uz pomo brodova... Marmont je poduzeo javne radove po primjeru rimskih armija koje su tako koristile slobodno vrijeme. elio je nainiti kolnu komunikaciju izmeu Zadra i Dubrovnika kroz unutranjost pokrajine, te du obale. Proveo je opi popis mukaraca sposobnih za rad. Svaki radnik primao je dnevno jedan vojniki kruh ili dva obroka, vie kruha nego bi ga ikada pojeo kod kue. Ako zadatak ne bi bio izvren u 15 dana, ostajali bi usprkos dolasku svojih drugova. Isto tako, ako bi zavrili prije predvienog roka, naputali su gradilite prije petnaestog dana, nosei cjelokupne petnaestodnevne obroke kruha kao nagradu, ohrabrenje i nadoknadu za uloeni trud. Ta nagrada bila je

dovoljna jer je marljivost bila tolika da su radilita bila uvijek pusta dva do tri dana. Tri ovako uteena dana pravila su im ogromnu radost koju je nemogue opisati. Na Turiji izmeu Zagvozda i upe uklesana je velika spomen-ploa na kojoj pie (konzervatori obnovili natpis koji je Austrija otukla): Za vladanja Napoleona Velikog, pod zatitom kralja Italije Eugenija, za vrijeme generalnog providura Vicka Dandola, vojnog zapovjednika marala Marmonta, pod tehnikom upravom generala Blancharda, ininjera Gelia i podininjera Zavorea, uz sudjelovanje cijele kopnene i primorske Dalmacije, probijen je ovaj put od granice Hrvatske do Albanije, u duljini od 250 geografskih milja tijekom godina 1806, 1807, 1808, 1809. Ovom putu u znak harnog sjeanja i zahvalnosti za primljenu zatitu od uzvienog vladara dadoe ime Napoleonov put. Kada je austrijski Car posjetio Dalmaciju 1818. godine navodno je izjavio: Velika je teta to maral Marmont nije ostao u Dalmaciji dvijetri godine due. Mora se, meutim, kazati da Zavoreov plan austrijske vlasti nisu prije provele jer su, za razliku od Marmonta, smatrale da treba platiti zemlju po kojoj e se trasirati ceste.

Biokovo, Imotski, Vrgorac

75

76

Biokovo, Imotski, Vrgorac

Tin Ujevi (1891-1955) je pjesnik s najznaajnijim lirskim opusom 20. stoljea u nas. Poput svog zemljaka Ivana Metrovia koji je nakanio restituirati hrvatskoj skulpturi tradicije egipatske, grke, rimske, romanike, renesansne plastike, i Tin, samo mnogo finije, s manje parlanda i vie kozmopolitske tankoutnosti hrvatsko moderno pjesnitvo prikopava na ile modernog petrarkizma i mesijanizma, na kucavice tada aktualnog vitalizma i panteizma,

Hasanaginica. Narodna balada nastala u Imotskoj krajini koju je 1774. zapisao ueni opat Alberto Fortis, vjerojatno prema diktatu splitskog polihistora Julija Bajamontija, a njene romantine deseterce preveo je na njemaki ve 1775. Johann Wolfgang Goethe, zatim Dubrovanin uro Feri na latinski, Walter Scott na engleski, Prosper Mrime i odvojeno Grard de Nerval na francuski, Aleksandar Sergejevi Pukin na ruski, Adam Mickiewicz na poljski... Balada donosi pripovijest o eni koju je osjetljivi mu otpustio oduzevi joj petero djece, otpravivi je majci i bratu Begu Pintoroviu koji je ivio na Klisu, gdje je bio zamjenik klikog sandaka. Lijepu Hasanaginicu mnogi prose, a brat je protiv njezine volje udaje za imotskog kadiju (suca). Nesretnicu svatovi odvode u Imotski, a ona ih moli neka joj dopuste da daruje jo jednom svoju djecu. Zauvi suprugov glasni prijekor s prozora, srui se mrtva. Djeca ostaju bez majke, Hasan bez voljene ene, a svatovi bez mlade. Ruevine Hasanagine kule u Vrdolu, u dananjem Zagvozdu, jo postoje kao i mjesto gdje je navodno pokopana Hasanaginica. U blizini se nalaze tri bunara iz kojih je zaimala vodu, a iz srednjeg je izrastao hrast.

Biokovo, Imotski, Vrgorac

neoplatonizma i avangardizama... Bio je simbolist i parnasovac, nadrealist i nadromantiar i jo mnogo toga, buntovnik s razlogom, otpadnik, pjesnik pesimizma i pjesnik orfike radosti. Jedino je takav pjesnikudruenje mogao napisati genijalnu pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru.

77

TURISTIKE ZAJEDNICE
TZ upanije splitsko-dalmatinske Prilaz brae Kaliterna 10/I HR-21000 Split CROATIA tel.: +385 (0)21 490 032, 490 033, 490 036 fax: +385 (0)21 490 033, 490 036 e-mail: info@dalmatia.hr www.dalmatia.hr TZ VRLIKA HR-21236 Vrlika Tel./Fax.: +385 (0)21 827 460 tz@vrlika.hr www.vrlika.hr TZ SINJ HR-21230 Sinj, Vrlika 41 Tel./Fax.: +385 (0)21 826 352 tzg-sinja@st.htnet.hr www.sinj.com TZ TRILJ HR-21240 Trilj, Bana Jelaia 8 Tel./Fax.: +385 (0)21 832 510 turisticka.zajednica.trilj@st.htnet.hr TZ IMOTSKI HR-21560 Imotski Tel: +385 (0)21841 125 Fax: +385 (0)21841 078 TZ VRGORAC HR-21276 Vrgorac, Tina Ujevia 32 Tel./Fax.: +385 (0)21 675 110 www.vrgorac.com

Zagora
78

ZAGREB
KARLOVAC OSIJEK

RIJEKA SENJ

PULA

ZADAR IBENIK

TROGIR

Split
Hvar

olta Bra Vis

OMI MAKARSKA

DUBROVNIK

Zagora
79

KALENDAR DOGAANJA
Vrlika Trilj Sinj Imotski Radoi Vrgorac Vrlika Vrgorac Imotski Kostanje Uskrs-uvanje Kristovog groba za Veliki tjedan Eko-izazov Meunarodne galopske trke Imota-Hrvatski festival orkestara mandoline Revija bikova Dani jagoda i seoske igre Veer folklora Dalmacije na esmi S Tinom u Vrgorcu Imotska sila-Raosovi dani u Medovu Docu Festival soparnika Dani Mile Gojsali Galopske trke Dani Alke i Velike Gospe (koncerti, sportska natjecanja, puke manifestacije) Zagvozd: Kazalini susreti Glumci u Zagvozdu Gospa od Anela, Dan mjesta Bara, oja, Alka Rekonstrukcija Sinjske bitke Opsada Velika Gospa Croatia Cup preponsko jahanje Ero s onoga svijeta Dani Sv. Mihovila Biklijada-narodni obiaj pijenja vina i mlijeka u ast jematve Natjecanje u preponskom jahanju za juniore Dan grada u okviru blagdana Gospe Ruarice, zatitnice mjesta travanj travanj/svibanj svibanj svibanj svibanj svibanj/lipanj srpanj srpanj srpanj srpanj srpanj srpanj/rujan srpanj/kolovoz srpanj/kolovoz kolovoz kolovoz kolovoz kolovoz kolovoz kolovoz rujan rujan/listopad listopad listopad

Zagora
80

Kostanje Sinj Sinj Imotski Imotski Sinj Sinj Sinj Trilj Vrlika Trilj Vrgorac Sinj Vrlika

Izdava: Za izdavaa: Urednik: Tekst: Prijevod: Grafiki dizajn: Fotografije: Grafika priprema:

Splitsko-dalmatinska upanija Turistika zajednica upanije splitsko-dalmatinske Joko Stella Mili Razovi Joko Belamari Joko Belamari SPES, Zagreb Mario Brzi Joko Belamari Mario Brzi Raul Brzi Andrija Carli Studio Tempera