ODABRANA DJELA GEORGEA ORWELLA

Naslov izvornika
THE COLLECTED ESSAYS, JOURNALISM AND LETTERS OF GEORGE ORWELL (VOLUME I
IV)
Copyright thc Estate of the late Sonia Brownell Orwell
Izbor i predgovor
VLADIMIR ROKSANDI
Prijevod
MARIJAN KRMPOTI VLADIMIR ROKSANDI
Odgovorni urednik
DRAGAN MILKOVI
Glavni urednik
ZDRAVKO IDOVEC


ZATOPIEMIDRUGI
ESEJI

AUGUST CESAREC
ZAGREB

STAZE ERICA BLAIRA (U povodu Orwellove
publicistike)
1
George Orwell (pravim imenom Eric Blair, 1903-1950)
poznatiji je naoj publici kao romanopisac nego publicist i
esejist. etiri toma njegovih sabranih eseja, novinskih
lanaka i pisama (Secker&Wafburg, London 1968, Penguin
Books 1970), na osnovi kojih je napravljen ovaj izbor,
cjelovito prikazuju ivotnu sudbinu, linost i poglede
Georgea Orwella. Ne zanemarujui vrijednost njegovih
najpoznatijih romana 1984 i ivotinjska farma, te imajui na
umu jo nekoliko romana koje je napisao, usudio bih se
ustvrditi da je Orwell po vokaciji ipak prvenstveno bio
esejist i urnalistiki kroniar svog doba. To se, uostalom,
moe nazreti i iz njegovih romana. Stanovita proraunatost,
unaprijed zadana konstrukcija, svjesno odricanje od
neiscrpnih poetskih mogunosti jezika, nesmiljena analiza
svake premise do kraja, do potpunog razrjeenja, u romanu
ponegdje mogu zasmetati, dok u esejima kakve pie Orwell
to postaju dragocjene vrline. Uz to, u eseju on se zna
opustiti, dati maha svojoj mati, originalnosti miljenja i
duhovitosti, pa bi neupueni italac teko mogao pogoditi
da je natmureni i zamiljeni pisac 1984 i ivotinjske farme
napisao nadasve armantne eseje kao to su Zalaz engleskog
umorstva ili Umjetnost Donalda McGilla. U eseju svoju
socijalnu i politiku angairanost Orwell ne mora stilizirati,
podreivati fabuli, kontrolirati svaku emociju. Tako se iza
eseja kao to su O vjeanju, Kako umiru siromani i Sjeanje na
panjolski graanski rat do kraja otkriva onaj pravi Orwell
hipersenzibilnost osuena na patnju, odnosno ovjek koji je
u sukobu s realnim svijetom uvijek na izvjestan nain
osuen da gubi. U takvoj genezi na izgled stroge i smirene
racionalnosti vjerojatno se krije i tajna njene obuhvatnosti
ratio i emocije nisu dva zasebna ili suprotna pola, ve su
sliveni u nerazdvojnu cjelinu koja svjedoi o kompleksnom
nazoru na svijet.
Rijetko je koji pisac tako dosljedno, iskreno i
otroumno govorio o svakodnevnim dilemama
intelektualca svog vremena. itavo njegovo djelo
svojevrstan je dnevnik, ispovijest moralna ovjeka koji je
bio zaokupljen veinom bitnih javnih duhovnih zbivanja
svog doba. Orwell je bio ovjek koji nije mogao stajati sa
strane; meutim, ulazei u sve vrste polemika, on je iznad
svega uvao i traio vlastiti integritet, upravo fanatino
teei individualnom potenju kao ishoditu svog
sudjelovanja u zbivanjima oko sebe. Koliko god je u tim
zbivanjima djelovao, nije se dao zavesti njihovom vlastitom,
unutarnjom akceleracijom, koja je prividnom zakonitou
svog gibanja, s toliko razliitih posteriornih opravdanja, na
izgled vrlo razlonih, mnoge moralno naruila. U svom
djelovanju Orwell je pronaao ravnoteu izmeu iskrenog
pristajanja, kad je to trebalo, i razumskog odstojanja kojim
je uvao dostojanstvo individualnog pogleda na svjjet i koje
je izazivalo potovanje i kod onih koji se s njim nisu slagali,
a tih je, zaista, bilo mnogo. Orwell nikada nije dijelio
puritanske lekcije; on nije bio poten zato to je tome
stremio, ve zato to je, jednostavno, takav bio. Uostalom,
sjetimo se njegove reenice iz teksta o Gandhiju: Svece
valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokau svoju
nevinost.
1
Njegovu nevinost ne treba ni pokuati
dokazivati, jer je oduvijek bio blizak svakodnevnom ivotu,
s pukom u ruci, bombama o pasu, ako je trebalo (u
panjolskoj 1936/37.), to ga, meutim, nije sprijeilo da
ustraje u svojim stavovima, dapae.
Jedna od bitnih karakteristika Orwellovog
publicistikog djelovanja jest da je za itava ivota bio
napadan i zdesna i slijeva, i da je cijelo vrijeme svoje
polemike i bitke vodio sam, ne veui se vre ni za jednu
1
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970,
Volume III, str. 523.

organiziranu grupaciju. Njegova vizija demokratskog
socijalizma nije se mogla uklopiti u Staljinove recepte, koji
su tridesetih godina bili vrlo popularni kod britanskih
intelektualaca lijeve orijentacije, i koji su ih, kao i mnogi
drugi u to doba, prihvaali bez rezerve. Za njih je Orwell
bio anarhistini individualac koji nije shvaao potrebu
besprijekorne poslunosti, reda i discipline radi ostvarenja
viih ciljeva. U tim prepirkama Orwell im, s punim
pravom, ali bez djelotvornijeg odjeka, nije ostajao duan.
Za drugog svjetskog rata, meu ostalim, napisao je i ovu
reenicu, koje teina nadilazi arkanja u britanskom lijevom
pokretu: Grijeh gotovo svih ljeviara od 1933. naovamo
jest da su eljeli biti antifaisti, a da pritom ne budu i protiv
totalitarizma.
2
Jedna druga misao jo preciznije obuhvaa
pravu prirodu Orwellovog poimanja svijeta dnevne politike
poetkom etrdesetih godina: Realizam (nekad se to
nazivalo nepotenjem) jest dio politike atmosfere to vlada
naim vremenom.
3

I povrni poznavalac Orwellovog djela znat e da se iza
te tvrdnje ne krije odstupanje od odgovornosti, koje su mu
dogmatici u ime nekog apsoluta predbacivali, ve empiriko
uvjerenje da prodavanje prijatelja nije ba posljednja rije
politike mudrosti
4
i iskustvo ovjeka koji je za svoje
stavove bio spreman ginuti, ali stoga nikako i pravdati
zakulisne manevre politikih stranaka, to su ee
proizlazili iz neobavijetenosti i pogreaka onih koji su ih
tvrdokorno vodili, nego iz takozvanih povijesno datih
nunosti. Zato ni povijest za Orwella nije skup
sakrosanktnih injenica koje su se morale dogoditi, kako se
to esto prikazuje, pod platom ravnomjernih i neizbjeivih
drutvenih zakonitosti, ve zbir okolnosti u kojima je
ljudski faktor esto imao neusporedivo vee znaenje nego
2
Andrew Sarris, The Primal Screen, Simon and Schuster, New York 1973, str. 295.
3
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, I.ondon
1970, Volume II, str. 367.
4
Ibid., str. 367

to smo spremni priznati, odnosno, nego to nam je
predoeno.
Problemi individualne slobode i istinitosti injenica,
kako nam ih predstavlja Orwell, i njegovo inzistiranje na
njima nisu muiavosti zadrtog moralista. To su bitni
problemi koji odreuju strukturu itavog suvremenog
svijeta ukoliko se ne osigura barem minimum slobode i
uporite zdravom razumu, same osnove civilizacije i njezina
daljeg razvoja dolaze u pitanje. 1984 je u knjievnoj kritici
gotovo redovno svrstana u anr negativne utopije, a
ivotinjska farma u sarkastinu bajku koja korespondira sa
zloom Swiftovih Gulliverovih putovanja. Ako promatramo
Orwellova iskustva i publicistiki rad, ta e nam se djela
uiniti znatno ostvarljivijim i konkretnijim nego to u prvi
mah izgleda i nego to su mnogi spremni prihvatiti.
Moralni svinjac
5
o kojem Orwell govori nije stvar
prljavtine jednih i istoe drugih, kao to komar koji je
nastao ruenjem osnovnih normi ljudskog ponaanja nije
pitanje sekundarnog znaenja koje se olako moe opravdati
tehnolokim razvojem, fiktivnom razuzdanou novog
doba ili, kao to se to najee inilo, stjecajem okolnosti.
Za Orwella je pojam moralnog i svakodnevnog,
normalnog ljudskog ponaanja vaan u tolikoj mjeri jer
obuhvaa suvie irok spektar oblika komuniciranja da bi se
mogao bezbolno kriti bez veih posljedica po sudbinu
ovjeanstva, koje, po njemu, srlja u totalitarizam.
A fantomom totalitarizma Orwell nije bio opsjednut
bez razloga, jer i njegov mladenaki period i gotovo sve to
je vidio u posljednjih petnaestak godina svog prerano
prekinutog ivota davalo je njegovim strepnjama puno
opravdanje.
2
Sve do panjolskog graanskog rata, koji je bio
prijelomni dogaaj u njegovu ivotu, jer je do kraja
5
Ibid., str. 367

formirao njegove politike nazore, Orwell je o drutvenim
pojavama uglavnom razmiljao na razini pravda-nepravda,
ne biljeei ih dodue kao izolirane sluajeve, ali njihovo
uopavanje nije se uzdizalo do globalne slike drutva koje
neminovno valja mijenjati iz temelja.
S nipodatavanjem koje sa sobom nosi siromatvo, to
e mu nakon nekoliko godina biti opsesija i tema prve
knjige, autobiografskih zapisa Nitko i nita u Parizu i Londonu
(1933), Orwell se suoio ve u poecima svog kolovanja u
koli Svetog Ciprijana, u kojoj je bio jedan od rijetkih
uenika ije je kolovanje plaala drava. U opirnom
zapisu pod ironinim naslovom Takve su, takve bile
radosti, opisao je brojna ponienja kojima je bio
podvrgnut: od batina kojih su bogata djeca bila
poteena, do trauma roendana bez torte uobiajene za
slavljenike, trostruko manjeg deparca, liavanja pribora za
kriket ili svih slobodnih aktivnosti koje su zahtijevale i
najmanji troak. Naravno, nije se tu radilo o minimalnim
trokovima, koje bi i roditelji siromane djece lako platili,
ve o sistemu kolovanja koji je od najmanjih nogu
pojedincu jasno davao na znanje kakav mu je status i to ga
oekuje u jednom davno petrificiranom drutvu. U
spomenutom tekstu Orwell pie: Ali u svakom sluaju bila
je to velika, trajna lekcija mog djeatva: ivio sam u svijetu
u kojem mi nije moglo biti dobro. Dvostruke batine bile su
za mene prekretnica, jer tada sam prvi put shvatio
okrutnost sredine u koju sam bio baen. ivot je bio
straniji, a ja zloestiji nego to sam ikada zamiljao.
6

Nakon mirnog razdoblja u koledu u Etonu (gdje je
pisao satirike pjesme i suraivao na izdavanju vie kolskih
magazina), umjesto da ode na studij, Orwell sljedeih pet
godina provodi u Burmi sluei u vie mjesta u Indijskoj
imperijalnoj policiji. Ako imamo na umu itav Orwellov
ivotni put, taj podatak zazvuat e u najmanju ruku
bizarno. Nisu sasvim jasni razlozi Orwellove odluke, ali
6
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970,
Volume IV, str. 383.

iskustvo u Burmi bilo je vrlo znaajno za njegov kasniji
razvoj. U Burmi je upoznao okrutnost i apsurdnost
imperijalizma, tamo se razvio njegov prezir prema
nacionalizmu, koji je u Engleskoj, sreditu Britanskog
imperija, bio veoma razvijen. Jedanaestogodinji djeak, koji
se javnosti prvi put predstavio u lokalnim novinama
patriotskim pjesmicama Probudite se, mladii Engleske i
Kitchener, petnaestak godina kasnije, nakon burmanskog
iskustva, pisat e: Nacionalizam je glad za vlau ublaena
samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je poiniti
najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da slui
neemu veem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u
pravu.
7

Kraj dvadesetih i poetak tridesetih godina ovoga
stoljea Orwell provodi lutajui po Parizu, Londonu i
junoj Engleskoj, ivei od danas do sutra, vie gladan nego
sit, obavljajui sve mogue poslove, druei se sa
siromasima, prosjacima i skitnicama. U Parizu se susree s
bezonim izrabljivanjem, opisuje niz sudbina ljudi koji rade
sedamnaest sati dnevno i kojima je jedina razonoda opijanje
subotom uvee. Meutim, iako je u potpunosti svjestan
frapantnih socijalnih razlika, u to doba, na pitanje svog
parikog sudruga u neimatini, ruskog emigranta Borisa,
ima li kakve odreene politike stavove, Orwell e, jo
uvijek, kratko i jasno odgovoriti Ne.
8
Politika ga jo
uvijek ne zanima, ne zna nita pouzdanije o kretanjima na
politikoj sceni Engleske. Pa ipak, ve se da naslutiti da
njegov interes za drutvena kretanja nee ostati samo na
povremenim britkim opaskama. Cenzura u Engleskoj, njegov
prvi profesionalni novinarski tekst, objavljen je 1928. u
Mondeu Henrija Barbussea. Piui o poloaju sudopera u
spomenutoj knjizi Nitko i nita u Parizu i Londonu, on kae:
Ne bi se moglo rei da je njihov poloaj takav samo zbog
7
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London 1970,
Volume III, str. 412.
8
George Orwell, Down and Out in Pari and London, Penguin Books, London I %8,
str. 41.

lijenosti, jer lijenina ne moe biti plongeur; oni su
jednostavno uhvaeni u klopku rutine koja onemoguava
razmiljanje. Da plongeuri uope razmiljaju, oni bi ve
odavno oformili sindikat i trajkali radi boljih uvjeta rada.
Ali oni ne razmiljaju, jer za to nemaju vremena; njihov
ivot stvorio je od njih robove.
9
Zakljuujui svoje
razmiljanje o prosjacima u Engleskoj, pie: Novac je
postao velik test vrline. Na tom testu prosjaci propadaju i
zato su prezreni. Kada bi prosjaenjem mogli zaraditi deset
funti tjedno, to bi odmah postala ugledna profesija.
Gledajui realno, prosjak je jednostavno poslovni ovjek
koji, poput ostalih poslovnih ljudi, zarauje za ivot na
nain koji mu je mogu. On nije prodao svoju ast vie od
ostalih modernih ljudi; jedino je pogrijeio to je odabrao
profesiju u kojoj je nemogue postati bogat.
10
Takva
razmiljanja, meutim, nisu karakteristina za vrlo smireni
ton knjige pisane bez ikakve gorine. Orwell se mnogo vie
bavi osobenjatvom i bizarnou likova koje je sretao,
opisivanjem njihovih udesnih pria i sudbina negoli
drutvenim uzrocima poloaja u kojem su se nali. On je
promatra koji paljivo i bez predrasuda gleda jedan novi
svijet koji je imao priliku dobro upoznati, i zato ova knjiga
u dobrom smislu te rijei pripada literaturi, a ne
sociologijskoj reportai ili neem slinom.
1932. Orwell sreuje svoju egzistenciju i do 1936. radi
kao uitelj u vie kola, prodava knjiga, poinje redovito
pisati knjievne recenzije i u to vrijeme zavrava etiri
knjige tri romana i knjigu zapisa o rudarskom sjeveru
Engleske.
3
9
Ibid., str. 104.
10
George Orwell, Down and Out in Paris and London, Penguin Books, London I %8, str. 41.
Ibid., str. 104.

9. juna Orwell se eni s Eileen OShaughnessy. 18. jula
1936. poinje panjolski graanski rat, koji je bitno obiljeio
Orwellov intelektualni ivot sve do njegove smrti.
Orwell je u panjolsku otiao potkraj 1936, a vratio se
sredinom 1937, nakon to je bio teko ranjen faistiki
snajper probio mu je grlo, povrijedio jednu glasnicu i jo je
nekoliko mjeseci poslije izgledalo da vie nikada nee moi
govoriti. to se zbivalo u panjolskoj i to ga je do tolike
mjere uzbudilo, Orwell je opisao u knjizi Kataloniji u ast
(1938). Spomenimo da godinu dana nakon povratka iz
panjolske Orwell nije bio u stanju pisati ni o emu drugom
od toga doba zapoinju njegove dugotrajne bitke protiv
dogmatizma i ideoloke zaslijepljenosti, od tih dana on
postaje strastven polemiar koji osjea svojom dunou da
sudjeluje u politikim previranjima svoje zemlje i lijevog
pokreta uope.
Po dolasku u panjolsku s kontingentom koji je
organizirala Nezavisna laburistika partija (ILP), koju ne
valja mijeati s komformistikom Laburistikom partijom,
Orwell se prijavio u Lenjinovu diviziju, koju su uz
internacionalne dobrovoljce veinom sainjavali pripadnici
POUM-a (Radnike partije marksistikog ujedinjenja).
Orwell je bio fasciniran Barcelonom decembra 1936 ...
itav grad ivio je u revolucionarnoj groznici, vladao je duh
proleterskog bratstva, sve vane zgrade bile su u rukama
radnika, kavane i radnje bile su kolektivizirane, javne kue
ukinute, napojnica zabranjena, a taksiji i tramvaji kruili su
gradom obojeni u crveno i crno boju anarhista. Zidovi su
bili oblijepljeni revolucionarnim plakatima, ispisani
parolama, iscrtani srpovima i ekiima, sa zvunika su se
orile revolucionarne pjesme, a svakog podozrivog
predstavnika civilizacije engleskog jezinog podruja pie
Orwell morala je ganuti i ponijeti prilino patetina
doslovnost kojom su idealistiki panjolci provodili
revolucionarne parole. Prevladavala je vjera u revoluciju i
budunost, osjeanje da je iznenada nastupila era jednakosti
i slobode.
11
Orwell je iz takve Barcelone otiao na
aragonski front, gdje je proveo oko etiri mjeseca relativno
mirne pozicione borbe, s povremenim arkanjima i manjim
manevrima. Na fronti se, u dugim razgovorima s vojnicima,
Orwell prvi put upoznao s razlikama koje su vladale meu
borcima za Republiku. Meutim, tada te razlike jo uvijek
nije uzimao suvie ozbiljno niti se jae priklonio kojoj
stranci. ak se po povratku u Barcelonu kanio pridruiti
Internacionalnoj brigadi i otii boriti se u Madrid, gdje je
oekivao ee bitke.
etiri mjeseca poslije, potkraj aprila 1937, Barcelona je,
pie Orwell, bila drugi grad. Duh jednakosti prvih nekoliko
mjeseci svjesno je potisnut, nastupila je sveopa
buroazifikacija,
12
ono to je u poetku bilo radnika
drava promijenilo se u obinu graansku republiku s
uobiajenom podjelom na bogate i siromane. Teze o
nedjeljivosti rata i revolucije, iza kojih su stajali anarhisti i
POUM, potisnute su, a prevladala je teorija o potrebi
ouvanja buroaske demokracije kao primarnom i tada
jedinom cilju. Staljin je svoju vojnu pomo uvjetovao
politikim utjecajem. Godina je 1937 (sjetimo se to se u to
doba zbivalo u Sovjetskom Savezu), i tajna policija uskoro
poinje nesmiljen lov na sve ljeviare koji su bili izvan
oficijelne Komunistike i Socijalistike partije. Nakon
majskih nereda u Barceloni fabriciraju se optube protiv
POUM-a koji se proglaava trockistikom strankom i
Francovom petom kolonom. Deset hiljada ljudi koji su se
svim srcem borili protiv faizma odjednom se nalo izvan
zakona Republike. Krivotvore se priznanja (njih dvjesta), za
koja ak i predstavnici vlade tvrde da se njihova
vjerodostojnost nikako ne moe odrati. Njihovu lanost
potvruje i ministar pravde Irujo,
13
a ministar obrane
Prieto
14
izjavljuje da hapenja voa POUM-a nisu izvrena
po nalogu vlade, ve samovoljom policije. Zugazagoitia,
11
George Orwell, Homage to Catalonia, Penguin Books, London 1968, str. 10.
12
Ibid., str. 55.
13
Ibid., str. 167.
14
Ibid., str. 168.

ministar unutranjih poslova, u decembru 1937. izjavljuje
jednoj engleskoj delegaciji: Primili smo pomo od Rusije i
stoga im moramo dopustiti neke akcije koje nam nisu po
volji.
15

Pripadnici Radnike stranke marksistikog ujedinjenja i
oni koji su se zajedno s njima borili zatvarani su i
mjesecima drani u tajnim zatvorima bez ikakvih optubi i
suenja, a mnogi su tu i zaglavili. Te vijesti nisu stizale do
fronta, na kojem su POUM-ovci i dalje ginuli borei se
protiv faista. Ovdje se oito radilo o jo jednoj od
sumanutih Staljinovih ideja, koje je ak i u dalekoj
panjolskoj provodio jednakom efikasnou. POUM-ove
trupe sainjavali su radnici, internacionalni dobrovoljci i
velikim brojem djeaci od petnaest, esnaest godina, koji su,
vojniki slabo uvjebani i jo slabije naoruani, nemilice
ginuli. Njih optuiti za trockistiku zavjeru bila je stvar
doista bizarne matovitosti. Evo to Orwell pie o svom
prijatelju, dvadesetdvogodinjem Bobu Smillieju, koji je
oito ubijen u zatvoru, i svom komandantu s fronta
Georgeu Koppu. Smilliejevu smrt ne mogu lako oprostiti.
Taj hrabri i talentirani djeak bio je ovdje, odbacio je
karijeru na Glazgovskom sveuilitu da bi se doao boriti
protiv faizma; svoj posao na frontu obavljao je, vidio sam
to na svoje oi, s nevjerojatnom hrabrou i voljom; a sve
to su se sjetili da s njim uine bilo je baciti ga u zatvor i
pustiti da umre kao zanemarena ivotinja. Znam da usred
velikog i krvavog rata nema smisla praviti odvie buke oko
jedne individualne smrti. Jedna avionska bomba koja padne
na napuenu ulicu izaziva vie patnji nego poprilian broj
politikih ubojstava. Ali ono zbog ega bjesnim nad ovom
smrti jest njena potpuna besmislenost. Biti ubijen u bitki
u redu, to se oekuje, ali biti baen u zatvor, ak ni na
osnovi izmiljene optube, ve samo zbog potpuno slijepog
prkosa i umrijeti u samoi to je druga stvar. Ne mogu
15
Ibid., str. 168.

vidjeti kako takve stvari a Smilliejev sluaj nije bio
izuzetak mogu pribliiti pobjedu.
16

O Koppu pie slino: On je bio ovjek koji je sve
rtvovao porodicu, nacionalnost, ivljenje samo da
doe u panjolsku i bori se protiv faizma. Naputajui
ilegalno Belgiju i pridruujui se stranoj vojsci, dok je bio
rezervist u Belgijskoj armiji, i pomaui prije ilegalnu
proizvodnju municije za panjolsku vladu, osigurao je sebi
godine zatvora ako bi se ikada vratio u svoju zemlju. Bio je
na frontu od oktobra 1936, od obinog vojnika postao je
major, bezbroj puta bio je u akciji, jedanput je i ranjen. Za
vrijeme majskih nereda, sam sam to vidio, sprijeio je jedan
okraj i vjerojatno spasio deset ili dvadeset ivota. A sve to
je dobio za uzvrat jest da je baen u zatvor.
17

Orwell se, prostrijeljena grla, skrivao u Barceloni,
izbjegao sudbinu svojih brojnih drugova, i panjolaca i
internacionalnih dobrovoljaca, i zajedno sa svojom enom,
koja je takoer bila pod prismotrom, nakon neuspjelog
pokuaja intervencije za Koppa, uspio se iv izvui iz
panjolske. George Orwell, dobrovoljac u svim opasnim
akcijama svoje ete, est mjeseci prije ne bi ni u snu
pomiljao da e njegov povratak tako izgledati. Dok se u
vrijeme kad je doao u panjolsku sumnjiavo gledao svaki
graanski pristojno obuen ovjek s kravatom, est mjeseci
kasnije ivot mu je spasio izgled dobro stojeeg engleskog
turistikog para (on i Eileen) koji za bogatom trpezom u
vagon restoranu uz dobro vino i Lucky Strike cigarete
koje su na crno vrijedile malo bogatstvo uz smjeran
pozdrav i letiminu kontrolu graniara, zadovoljni
boravkom naputaju jug. Kad su preli granicu, utuenost,
bol i mora besmislenog komara potisnuli su svaku radost,
kao u progonjene ivotinje koja se spasila sluajem.
Njegove misli bile su okrenute prijateljima, sudbini
panjolske, pokuajima da jednu potpuno aloginu situaciju
smjesti u logian okvir, da bezrazlonim postupcima nae
16
Ibid., str. 206 , 207.
17
Ibid., str. 200.

razlono objanjenje. Tada, obrvan tekim mislima,
slomljen onim to je vidio, jo nije pretpostavljao da e
desetak godina kasnije u 1984 napisati: Mo se sastoji u
tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi
u eljeni oblik. Da li ti sada biva jasno kakav svijet mi
stvaramo?
18

Sveti Ciprijan, Eton, Burma, Pariz, London, rudarski
sjever i pitomi jug Engleske, uiteljevanje, recenziranje,
pisanje romana do tada, sve su to bile usputne stanice.
panjolsko iskustvo, aragonski front, Barcelona, tajna
policija u rukama Staljinovih podanika, nestali prijatelji i pali
suborci zaokruili su nevjerojatno bogate trideset i tri
godine ivota Erica Blaira. Od sredine 1937. bio je na
novom poetku. Gotovo sve iznenaujue to se moglo
doivjeti bilo je doivljeno ostajalo je zrenje i literarno
zaokruivanje more, kojoj se, kao to e se kasnije vidjeti,
moe dati logian okvir. Objanjenje, meutim, nikada.
Ono lei u nedostinim ponorima ljudske due, najveim
majdanima zla.
4
1938. Orwell je, nakon viegodinjeg pobolijevanja,
obolio od tuberkuloze.
19
Zbog bolesti zimu provodi u
Maroku. Nakon to je izbio rat (septembra 1939.) ne
primaju ga u vojsku zbog slabog zdravstvenog stanja. Za
vrijeme rata pie vie knjiga (Lav i jednorog, U kitovoj utrobi,
ivotinjska farma), planira roman u tri dijela koji, po svemu
sudei, nikada nije ni poeo, te razvija bogatu publicistiku
djelatnost (Tribune, Partisan Review, Horizon, BBC).
Posebno mu je bila draga suradnja u tjedniku o kojem je
1943. zapisao slijedee: Tribune nije savren... ali mislim
da je to jedini postojei tjednik koji iskreno nastoji biti i
18
George Orwell, Nineteen Eighty-Four, Penguin Books, London 1968, str. 214.
19
Podaci za ovaj pasus uzeti su iz opirne kronologije Orwellovog ivota koju je
za The Collected Essays, Journalism ana Letters of George Orwell, Volume I-IV, priredio
Ian Angus.

progresivan i human to znai da kombinira radikalnu
socijalistiku politiku s potovanjem slobode govora i
civiliziranog odnosa prema literaturi i ostalim
umjetnostima.
20

1944. Eileen i Eric posvajaju bebu, roenu 14. maja, i
daju joj ime Richard Horatio Blair.
1945. umire mu ena, Eileen Blair, u 39. godini. U to
vrijeme Orwell je ratni dopisnik Observera. Sredinom iste
godine poinje pisati prvu verziju 1984, a nakon
osamnaestomjesenih peripetija s izdavaima izlazi
ivotinjska farma, koja e se krajem godine u SAD prodati u
vie od pola milijuna primjeraka i tako prvi put u ivotu
Orwella rijeiti financijskih briga.
1947. zdravlje mu naglo ide nagore. Potkraj 1948.
zavrava 1984, a u aprilu 1949. pie posljednji tekst. Tri
mjeseca prije smrti eni se Sonijom Brownell.
Umire 21. januara 1950. od tuberkuloze plua.
5
Posljednja reenica koju je Orwell zapisao, pronaena u
fragmentarnim biljekamai datirana 17. IV 1949, glasi: U
pedesetoj, svatko ima lice koje zasluuje.
21

Pedesetu nije doivio, ali je svoj ivot proivio asno.
Za razliku od mnogih, Orwell nije napisao ni redak koji
nije mogao potpisati mirne savjesti. Opredijelivi se za
dosljednost, odrekao se mnogo ega to godi tatini, tom
poroku kojem pisci podlijeu s toliko ushienja. etvrt
stoljea nakon smrti slobodno se moe rei da Orwell nije
posebno omiljen i da u zamiljenoj povijesti pisane rijei
prve polovine dvadesetog stoljea ne zauzima mjesto koje
zasluuje. Istinu je govorio suvie glasno i jasno da bi mu se
tako lako oprostilo u svijetu cjepidlaka, popova i igraa
20
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, London
1970, Volume III, str. 462.
21
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orwell, Penguin Books, Volume IV, str.
579.

golfa.
22
Uostalom, usprkos svoj engleskoj pristojnosti,
njegov se stil odlikovao reenicama tipa: Narataj
nedotupavnih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane
leevima.
23

Aktualnost mnogih stavova ne obeava mu ni veliku
ljubav u blioj budunosti meutim, za autora 1984 to i
ne bi mogao biti kompliment. U svijetu u kojem su etike
norme relativizirane do kraja, u kojem se pragmatizam
cijeni vie od ideala, ak i onih provedivih, Orwell svojim
potenjem zaista djeluje pomalo kao anakronizam. Nije
stoga udno da se manje ita a vie koristi u manipulativne
svrhe politike prirode. Tu dolazimo do paradoksa oni
koji su ga za ivota najvie mrzili, proglaavali za sotonu
koji blati svoju domovinu 1 naciju, danas su najspremniji da
mau Orwellom kao pouzdanim dokazom o
besperspektivnosti ideja za koje se zalagao. Rijetko je koji
pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne
kaemo falsificiran, kao Orwell. To je samo, meutim,
razlog vie da ga se ita, i to pomno. Jer, ini mi se da valja
povjerovati onom kritiaru koji je rekao da se radi o
jednom od najprosvjeenijih umova prve polovice
dvadesetog stoljea.
24

6
Od Orwellovih djela u Jugoslaviji do sada su prevedeni
jedino romani 1984 i ivotinjska farma. U proteklih pet
godina, davno prije nego to sam se mogao nadati da u
imati priliku za jedan ovakav izbor, povremeno sam
prevodio pojedinane eseje (Zalaz engleskog umorstva, Sjeanje
na panjolski graanski rat, Granice umjetnosti i propagande,
Knjievnost i totalitarizam, Knjievnost i ljevica), ali u naoj
periodici, zaudo, nisam primijetio interes za Orwellovu
22
The Collected Essays, Journalism and Letters of George Orivell, Penguin Books, l.ondon
1970, Volume II, str. 171.
23
Ibid., str. 106.
24
Andrew Sarris, The PrimalScreen, Simon and Shuster, New York 1973, str. 300.

publicistiku. S obzirom na nau prilino razgranatu
prevodilaku djelatnost, tom se podatku i dan-danas udim.
On je, moda i nesvjesno, vjerojatno utjecao na ovaj izbor,
koji se prilino razlikuje od brojnih izbora Orwellovih eseja
na engleskom jezinom podruju. (Ova konstatacija,
naravno, ne znai da Orwellova misao nije prisutna u
naem podneblju. Koliko je meni poznato, trenutano u
Jugoslaviji u rukopisu postoje etiri razliite dramatizacije
1984.) Radei ovaj izbor s pretpostavkom da se kod nas
nee tako skoro pojaviti jo neka zbirka Orwellove
publicistike, nastojao sam dati to obuhvatniji prikaz
njegovih interesa. Imajui na umu politinost njegovih
prevedenih romana, a i mnogih tekstova u ovoj knjizi,
posebno mi je stalo da upozorim na Orwella kao
knjievnog kritiara i leernog kroniara svakodnevice. Ne
znam u kojoj u mjeri ovim izborom uspjeti uvjeriti itaoca
da je Orwell kao knjievni kritiar imao izuzetno rafiniran
ukus. U njegovim kritikama i esejima o knjievnosti nema
ni traga tvrdoi, jednostranosti, ishitrenoj tendencioznosti,
vulgarnom sociologiziranju osobinama koje tako esto
sreemo u slinim tekstovima kod ljudi koji su u tolikoj
mjeri bili uronjeni u politiku. Pogreke koje u knjievnoj
kritici predbacuje drugima, sam Orwell ne ponavlja. Pisao je
velike eseje o Swiftu i Dickensu, cijenio Wildea, Melvillea i
Twaina, ve zarana uoio epohalno znaenje Joycea i
Elliota, volio Lawrencea, Conrada, Yeatsa i Henryja Millera,
kao i eprkanje po manje poznatim podacima iz knjievne
batine (dva teksta o odnosu Shakespearea i Tolstoja). elio
bih ukazati i na etiri teksta pri kraju ovog izbora, jer ni
Orwell nije bio poteen propagande koja ljeviare
optuuje da su vjeno tmurna angrizala to ne vole i ne
poznaju ivot i sve podreuju ideji. Orwellova buntovnost i
stanovit moralizam zacijelo ne proizlaze iz nepoznavanja ili
neprihvaanja ulnosti ivota. Njegova vrsta buntovnosti i
moralizma, izmeu ostalog, izviru iz njegove elje da se
omogue preduvjeti to ireg ostvarenja te ulnosti. To se,
vjerujem, moe naslutiti i iz ovog izbora. Izbora iz djela
pisca koji je, kako je to lijepo zamijetio Robert A. Lee,
25
na
paradoksalan nain povezao osjeanje vjeitih vrijednosti,
staromodnog humanizma, s najpoznatijom vizijom
ovjekove budunosti dvadesetog stoljea.

1977. VLADIMIR ROKSANDI
25
Robert A. Lee, Notes on George Orwell's Works, Coles, Toronto 1973, str. 162.

Zato piem
Ve od svoje rane mladosti, moda od pete ili este
godine, znao sam da u kad odrastem postati pisac.
Otprilike izmeu svoje sedamnaeste i dvadeset i etvrte
godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio
sam ga potpuno svjestan da inim nasilje nad svojom
pravom prirodom i da u prije ili kasnije morati da se latim
pera.
Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i izmeu
mene i moje brae isprijeila se razlika od pet godina s obje
strane, a oca jedva da sam i poznavao prije nego navrih
osmu. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, osjeao
sam se pomalo osamljen, pa je to uskoro u mene urodilo
odbojnim vladanjem te ba nisam bio jako obljubljen meu
svojim kolskim drugovima. Izmiljao sam prie i
razgovarao sa zamiljenim osobama, kao to rade sva
osamljena djeca, pa mislim da su od samog poetka moje
literarne ambicije bile povezane s mojim osjeajem da sam
odbaen i potcjenjivan. Znao sam se s lakoom izraavati i
nisam se bojao suoiti s neugodnostima, pa sam osjeao da
me je to zaahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u
kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u
svagdanjem ivotu. Ipak, opseg ozbiljnih pismenih radova
to jest, onih koje sam smatrao vanima to sam ih napisao u
doba svog cijelog djetinjstva i djeatva, nije premaio ni
pola tuceta stranica. Prvu sam pjesmicu spjevao kad mi je
bilo etiri ili pet godina i izdiktirao sam je majci. Sjeam se
jo jedino da je govorila o tigru, a taj je tigar imao
stolicolike zube dosta dobar izraz, ali ini mi se da je
pjesmica bila plagijat Blakeove pjesme Tigar, tigar. U
jedanaestoj sam godini, kad je izbio prvi svjetski rat,
napisao rodoljubnu pjesmicu koja je bila objavljena u
mjesnim novinama, kao i idua, dvije godine kasnije, u
povodu Kitchenerove smrti. Od vremena do vremena, kad
sam ve bio malo stariji, pisao sam loe, i obino ih
ostavljao nezavrene, romantine pjesme o prirodi u stilu
uobiajenu u to doba. Pokuao sam, otprilike dvaput,
napisati neku novelu, to je takoer bio grozan promaaj.
Meutim, ja sam se cijelo to vrijeme u stanovitom
smislu ipak posvetio literarnom radu. Najprije moram
spomenuti naruene bezvrijednosti koje sam pisao brzo i
lako bez naroita zadovoljstva. Osim kolskih zadaa pisao
sam i vers doccasion, polupodsmjeljive stihove koje sam
nizao brzinom to me sad iznenauje kad mi je bilo
etrnaest godina, napisao sam, u ciglih tjedan dana, cijelu
dramu u stihovima oponaajui Aristofana i pomagao
ureivati kolske asopise, tiskane i u rukopisu. Ti su
asopisi bili najtunija lakrdija koja se uope moe zamisliti
i u obavljanju tog posla mnogo sam se manje trsio nego to
se danas trsim dok piem za najjeftinije novine. A ukorak s
tim ja sam cijelih petnaestak godina, ili ak i vie, izvodio
literarne vjebe sasvim druge vrste: neprekidno sam
smiljao prie o samom sebi; vodio tako neku vrstu
dnevnika to je postojao samo u mojoj glavi. Vjerujem da
djeca i mlade to esto ine. Jo kao malo dijete obiavao
sam matati da sam, recimo, Robin Hood i zamiljao sebe
kao glavna junaka u uzbudljivim pustolovinama, ali vrlo
skoro moja je pria prestala biti narcisoidna i postala je
sve vie i vie obino opisivanje onog to sam inio i vidio.
Kadikad bi dulje vrijeme mojom glavom prolazile ovakve
misli: Otvorio je irom vrata i uao u sobu. uta suneva
svjetlost probijala se kroz zavjese od muslina, lomila se
koso na stolu gdje je uz tintarnicu leala napola otvorena
kutija ibica. Priao je prozoru s desnom rukom u depu.
Dolje na ulici arena je maka trala za suhim listom, itd.,
itd. Ta se navika u mene nastavila sve dok nisam navrio
otprilike dvadeset i pet godina, tono kroz sve vrijeme dok
se nisam bavio pisanjem. I ako sam morao traiti, a traio
sam i te kako, one prave rijei, inilo mi se da sam taj trud
pri opisivanju inio gotovo protiv svoje volje, pod nekim
pritiskom izvana. Pria je morala, pretpostavljam,
odraavati stilove raznih pisaca koje sam volio u razna doba
svog ivota, ali koliko se sjeam, uvijek ju je resilo potanko
opisivanje.
Kad sam mogao imati esnaestak godina, iznenada
otkrih ljepotu samih rijei; to jest, zvukova i njihova sklada.
Stihovi iz Izgubljenog raja:
So hee with difficulty and labour hard
Moven on: with difficulty and lahour hee,
26

koji mi se danas ne ine vie tako divni, jeili su mi
kou niz kraljenicu, a pisanje rijei hee umjesto he,
produbljivalo je taj uitak. Tad sam spoznao da sam rob
potanka opisivanja. Sad je jasno koju sam vrstu knjiga elio
pisati, ukoliko se za mene uope moglo rei da sam u to
vrijeme elio pisati knjige. elio sam pisati duge
naturalistike romane s nesretnim zavrecima koji bi vrvjeli
potankim opisima i privlanim poredbama, a takoer i
pretjerano reskim i kienim poglavljima i u kojima bi rijei
bile djelomino upotrijebljene zbog njihova milozvuja. I
doista, moj prvi roman, Burmanski dani
27
koji sam napisao
kad sam imao trideset godina, ali koji sam davno prije
zamislio, napisan je dobrano u tom stilu.
Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi
pobude zato se neki pisac latio pera, ukoliko se nita ne
zna o njegovu prijanjem ivotu. Njegove e teme biti
odreene vremenom u kojem ivi to barem vrijedi za
nemirno, revolucionarno doba poput naeg ali prije negoli
je poeo pisati, on je zacijelo stekao stanovito emocionalno
iskustvo kojeg se nikad nee u potpunosti otarasiti. Priroda
njegova posla, nedvojbeno, nalae mu da disciplinira svoj
temperament i pazi da ne ostane na nekom nezrelom
stupnju svog razvoja, ili u nekom izopaenom raspoloenju;
no, oslobodi li se potpuno svojih prijanjih iskustava i
utjecaja, ubit e i svoj poriv za pisanje. Uz, moda, potrebu
26
Paradise Lost, John Milton (16081674), engleski pjesnik. (Prim. prev.)
27
Burmese Days.

da se zaradi za kruh, mislim da postoje etiri glavna motiva
zbog kojih netko pie, barem to se tie proze. Ti mitovi
djeluju na svakog pisca, dodue ne uvijek svi jednakom
snagom i njihov se odnos mijenja od vremena do vremena
u svakom piscu ve prema sredini i prilikama u kojima pisac
ivi i radi. Ti su motivi:
1. Puki egoizam. elja da se prikaete pametnim, da se o
vama govori, da vas se sjeaju i poslije smrti, da se iskaete
pred ostalima koji su vam se posprdno podsmijevali u
djetinjstvu, itd., itd. Lae svatko tko kae da to nije njegov
motiv, i to vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo u pisaca,
nego i u znanstvenika, umjetnika, politiara, odvjetnika, u
poslovnih ljudi koje prati uspjeh ukratko on je svojstven
cijeloj kremi ljudskog drutva. Velika veina ljudi nije
sebina i kad prijeu tridesetu odriu se osobnih ambicija, u
mnogim sluajevima odista ih napusti svaki osjeaj da su
uope netko i neto te ive uglavnom za druge ili ih
jednostavno samelje prenaporan rad. A uz njih ivi i
manjina nadarenih, svojeglavih ljudi koji ele svoj ivot
iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju ljudi. Ozbiljni
i pravi pisci, usudim se rei, svi su uglavnom tatiji i
egocentriniji nego novinari, mada su manje pohlepni za
novcem.,
2. Estetski entuzijazam. Zapaanje ljepote u vanjskom
svijetu ili, s druge strane, u rijeima i njihovu valjanom
slijedu. Ugoditi srazom ili skladom jednog zvuka uz drugi,
saetosti dobre proze ili ritmom dobro sroene prie.
eljeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo
vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizreenim. Estetski
je motiv vrlo slabaan u mnogih pisaca, ali ak i pisac
pamfleta ili udbenika upotrijebit e svoje omiljene rijei i
izraze koji mu se dopadaju s neutilitaristikih razloga, ili se
moe zainatiti i odluno zahtijevati odreen tip slova,
odreenu irinu margine i slino. Osim eljeznikog voznog
reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.
3. Povijesni poriv. elja da se ljudi i dogaaji spoznaju u
pravom svjetlu, da se iznau istine 1 da se sauvaju za dobro
potomstva.
4. Politika svrha. Ovdje rije politika upotrebljavam u
najirem smislu te rijei. elja da se svijet uputi odreenim
smjerom, da se utjee na ideje drugih ljudi o vrsti drutva za
koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila
politiki pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s
politikom, odreen je politiki nazor.
Jasno se moe vidjeti zato ovi razliiti motivi moraju
biti u protuslovlju jedan s drugim i zato moraju kolebati od
jedne do druge osobe i od vremena do vremena. Po prirodi
ako svoju prirodu uzimate kao stanje koje ste dostigli
im se osjetite odrasli ja sam osoba u kojoj e prva tri
motiva pretegnuti nad etvrtim. Da sam ivio u mirno
doba, pisao bih kieno i isto deskriptivno tivo i mogao
bih ostati potpuno nesvjestan svojih politikih pristranosti.
Najprije sam proveo pet godina na nepodobnu poslu
(Indijska imperijalna policija u Burmi) i tad sam iskusio
siromatvo i pretrpio osjeaj neuspjeha. To je potkrijepilo
moju priroenu mrnju vlasti i po prvi put sam bio
potpuno svjestan postojanja radnikih slojeva, a moj posao
u Burmi pomogao mi je da sam donekle shvatio pravu
prirodu imperijalizma; no, to iskustvo nije dostajalo da mi
dade tonu politiku orijentaciju. Tad je doao Hitler, pa
graanski rat u panjolskoj itd., itd. Krajem 1935. jo mi
uvijek nije uspijevalo da se vrsto odluim. Sjeam se
pjesmice koju sam napisao tih dana, opisujui u njoj svoju
sumnjiavost.
Sretnim sam popom poivjet mogo
Prije dvije tisue ljeta,
Da ljude ognjem paklenirn plaim
I gledam svoj orah kako cvjeta.
I kanje vrijeme dobro bjee,
Ugodit nam lako je bilo,
Uspavasmo svoje teke misli
Kronjama drvea u krilo.
Jo nevini usudismo se iskreno,
Sad, ajme! hinei radovat,
S grane jabuke zebin je pjev
Dumana mi mogo natjerat strahovat.
Al djevojaki trbusi i breskve,
Pa pastrva u potoku sjene,
konji, ptice zorom u letu,
Bijahu samo san od pjene.
Zabranie nam ponovo snivat,
Pa radosti skrismo od straha ludi,
Jer konji bijahu izliveni od mjedi,
A jahat e ih mali i tusti ljudi.
Ja crv sam to strpljenja ima, ,
Ukopljenik to izgubi harem.
Izmeu popa i komesara,
epirim se ko Eugen Aram.
A komesar mi sudbinu kroji,
Dok radio trijeti u sav glas,
A pop mi nudi Austina Seven,
Jer u mitu je ipak spas.
U snu obitavah mramorne dvore;
A to istina bjee na javi?
Ja nisam za ovo doba roen,
A jel Smith, jel Jones, a vi?
Graanski rat u panjolskoj i drugi dogaaji u 1936. i
1937. otvorili su mi oi i od onda znam gdje mi je mjesto.
Svaka rije koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili
neizravno uperena protiv totalitarizma, a za demokratski
socijalizam kako ga ja poimam. ini mi se besmislicom u
vremenu poput ovog naeg misliti da se moemo kloniti
pisanja o tim problemima. Svatko o njima pie pod ovom ili
onom izlikom. Razlika je samo u tom uz iju stranu
pristajemo i koji pristup prihvaamo. I to smo vie svjesni
svoje politike pripadnosti, prua nam se bolja prilika da
djelujemo politiki, a da pri tom ne rtvujemo svoj estetski i
intelektualni integritet.
Posljednjih sam se deset godina iz petnih ila trsio da
pisanje politikih raspra uinim umjetnou. Uvijek polazim
od osjeaja za zajednitvo i poimanja nepravde. Kad
sjednem da bih napisao neku knjigu, ne velim sam sebi:
Sad e stvoriti umjetniko djelo. Ja piem stoga to
postoji neka la koju elim razotkriti, neki in na koji elim
upozoriti, pa je moje osnovno nastojanje da me se saslua.
Ali ne bih mogao napisati knjigu ili ak neki lanak, ukoliko
to uvijek za mene ne bi bio i estetski doivljaj. Svatko tko
eli prouiti moje radove, vidjet e da, ak kad se radi o
obinoj propagandi, u njima ima mnogo toga to bi
profesionalni politiar izbacio kao nevano. Ne mogu, a i
ne elim, potpuno odbaciti svoj nazor na ivot i svijet koji
sam stekao jo u djetinjstvu. I dokle god sam iv i zdrav, ja
u uvijek paziti na stil svoje proze, voljeti povrinu zemlje i
uivati u solidnim predmetima: mrvicama nekorisnih
informacija. Uzaludno bi bilo da pokuam zatomiti tu crtu
svog znaaja. Ja se jedino moram truditi da izmirim svoje
uvrijeene naklonosti i nenaklonosti s osnovnim javnim,
opim aktivnostima koje ovo stoljee svima nama namee.
To nije lako. Nailazimo na probleme konstrukcije i
jezika i na nov se nain postavlja problem istinitosti.
Dopustite da spomenem samo jedan grublji primjer za
tekou koja se pri tom javlja. Moja knjiga o graanskom
ratu u panjolskoj Kataloniji u ast,
28
naravno, isto je
politiko tivo, ali uglavnom napisano sa stanovitom
dozom nepristranosti i tovanja literarne forme. Muno
sam nastojao da u njoj iznesem svu istinu, a da pri tom ne
naudim svojim literarnim instinktima. Izmeu ostalog u njoj
se nalazi jedno dugo poglavlje ispunjeno navodima iz
novina i slino, u kojem branim trockiste koji su bili
optueni da spletkare s Francom. Jasno, takvo poglavlje,
koje e nakon godinu-dvije izgubiti svoju aktualnost za
svakog prosjenog itatelja, mora nauditi knjizi. Jedan
kritiar, ije miljenje vrlo cijenim, izgrdio me je. Zato si
dao tiskati svu tu dokumentaciju? upitao je. Od dobre si
28
Homage to Catalonia.

knjige uinio obian novinarski lani. A to je bila istina,
iako ja nisam mogao drukije postupiti. Sluajno sam znao,
to je malo ljudi znalo u Engleskoj, da su nevini ljudi lano
optueni. Da me to nije rasrdilo, nikad ta knjiga ne bi bila
napisana.
Na ovaj ili onaj nain taj se problem ponavlja. Problem
jezika je mnogo suptilniji i o tom bi valjalo podulje
razglabati. Napomenut u samo da sam posljednjih godina
pokuao pisati manje slikovito, a vie tono. U svakom
sluaju, pronaao sam da dok vremenom usavrimo bilo
koji stil pisanja, ve smo ga prerasli. ivotinjska farma
29
bila
je moja prva knjiga u kojoj sam nastojao, s punom svijeu
o onom to radim, stopiti u jedno politiku i umjetniku
svrhu tog djela. Ve sedam godina nisam napisao ni jedan
roman, ali nadam se da u ga uskoro napisati. On e
sigurno doivjeti neuspjeh, ali ja znam, i to podosta dobro,
kakvu knjigu elim napisati.
Osvrnem li se na ono to sam napisao na ove dvije-tri
stranice, vidim da sam ostavio dojam kao da su moji motivi
za pisanjem potpuno rodoljubni. Ne bih elio da to ostane
zavrnim dojmom. Svi su pisci tati, sebini i lijeni, a u
samoj sri njihovih motiva skriva se misterij. Pisanje knjige
uasan je i zamoran posao, kao rvanje s nekom tekom
bolesti. Neka se nitko ne laa tog posla ako ga na to ne goni
neki zloduh kojem se ne moe oduprijeti, niti ga shvatiti.
Znamo o njemu samo to, da je taj zloduh isti onaj nagon
koji tjera i dijete da na sebe privue pozornost vritanjem.
K tome, istina je da nikad neemo uspjeti da napiemo bilo
to zanimljivo i itljivo ako neprestano ne budemo nastojali
istrti svoju vlastitu linost. Dobra je proza poput okna na
prozoru. Ja ne mogu sa sigurnou ustvrditi koji je od mojih
motiva najjai, ali znam koji od njih zasluuje da ga slijedim.
I osvrui se unazad na svoj dosadanji rad, vidim da sam
ba tamo gdje mi je nedostajalo politikih pobuda, napisao
mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano
29
Animal Farm.

kienim i vulgarnim odlomcima, reenicama bez smisla,
ukrasnim pridjevima i openito u brbljanju.
Gangrel, br. 4, ljeto 1946.
Vjeanje
Dogodilo se to u Burmi jednog kiom natopljena dana.
Boleiva svjetlost, poput uta staniola, padala je ukoso
preko visokog zida u zatvorsko dvorite. Stajali smo i ekali
ispred elija kanjenika osuenih na smrt te niza upa s dva
reda eljeznih ipki s prednje strane, nalik na male kaveze
za ivotinje. Svaka elija bila je veliine tri na tri metara i u
njima nije bilo gotovo nita osim leaja slupana od dasaka i
posude s vodom za pie. U nekim od njih, iza reetki, uali
su smei tihi ljudi omotani u svoje gunjeve. Bili su to
osuenici na smrt koje je valjalo povjeati u roku od tjedan-
dva.
Tad izvedoe i osuenika iz njegove elije; Hindusa,
krljava i sitna ovjeka obrijane glave i zamagljenih
vodenastih oiju. Imao je gust, ekinjast brk, neskladno
prevelik za svoje sitno tijelo, tako da je nalikovao brkovima
to ih nose komiari na filmu. uvala su ga estorica
visokih zatvorskih straara Indijaca i pripremala za vjeala.
Dvojica su straarila uza nj s bajunetama na pukama, dok
su mu drugi stavljali lisiine na ruke, potom su provukli
lanac kroz lisiine i zakvaili ga za svoje opasae, pa mu
ruke od pasa gore vrsto privezae uz tijelo. Tiskali su se
uza nj ne putajui ga ni za tren iz ruku u gotovo brinom i
milujuem stisku, kao da su se cijelo vrijeme htjeli ponovo
uvjeriti, opipavajui ga neprestano, da je jo uvijek tamo.
Podsjeali su na ovjeka to rukama grabi jo ivu ribu pa
se boji da bi mu mogla pobjei skoivi natrag u vodu. A on
je tu stajao kao da ga se to sve ba nita ne tie, putajui
ruke mlohavo konopima, kao da uope ne primjeuje to se
s njim zbiva.
Odbilo je osam sati i iz udaljene se vojarne zau dalek
osamljen glasi vojnike trube kako svira zbor. Upravitelj
zatvora, vojni lijenik sijedih kratkih bria kao etkica za
zube i gruba glasa, koji je stajao podalje od nas ostalih i
zamiljeno eprkao po ljunku svojim tapom, podie glavu
na zvuk trube. Pobogu, Francis, pourite! povika
razdraljivo. Trebalo je da taj ovjek sad ve visi. Zar jo
niste gotovi?
Francis, naduzniar, debeo Dravid u odijelu od bijela
platna i sa ziatnim naoalima, mahnu svojom crnom
rukom. Yes, sir; yes, sir urno e Francis. Sve je kako
treba biti. Krvnik eka. Evo, polazimo.
Hajde, onda, to ekate? Zatvorenici ne mogu dobiti
doruak dok to ne zavrimo.
Poli smo prema vjealima. Dva su straara stupala
svaki sa svoje strane osuenika s pukama nakoso; druga su
ih dvojica slijedila drei osuenika za ruku i rame, kao da
ga istodobno i guraju i podupiru. Mi ostali, suci i njima
jednaki, ili smo za njima. Odjednom, kad prijeosmo
jedno desetak metara, povorka se zaustavi bez ikakva znaka
upozorenja. Dogodilo se neto stravino pas, doskitao
tko zna odakle, pojavio se u dvoritu. Dotrao je meu nas
uz glasno lajanje i skakao je oko nas savijajui se cijelim
tijelom, presretan to je naao toliko ljudi na okupu. Pas je
bio krupan i kudrav, krianac izmeu terijera airedalske
pasmine i obina seoskog pseta. Trenutak se propinjao oko
nas, a tad, prije nego ga je itko od nas dospio otjerati, baci
se na osuenika i odskoivi sa zemlje pokua da mu lizne
lice. Svi ostadosmo osupnuti, odve zastravljeni da bismo
pograbili psa ili ga zaustavili.
Tko je pustio u dvorite to prekleto pseto? Uhvatite ga
odmah! zaurla upravitelj srdito.
Straar istra iz pratnje i potra nespretno za psom, ali
pas je neprestano poigravao te mu izmicao smatrajui sve
to dijelom neke igre. Mladi straar Evroazijac pokupi aku
ljunka i pokua psa otjerati kamenjem, ali pas se hitro
izmicao kamenju te ponovo poao za nama, Njegovo je
tektanje odjekivalo od zatvorskih zidova. Osuenik, u
akama dvojice straara, gledao je nehajno preda se kao da
je to sve jo jedna formalnost koju valja obaviti prije
vjeanja. Tad, nakon nekoliko minuta natezanja, netko
epa psa. Prodjenuli smo mu moj rupi kroz okovratnik i
ponovo poosmo dalje sa psom koji se jo uvijek otimao
cvilei.
Jo nam je valjalo prijei nekih etrdesetak metara do
vjeala. Promatrao sam smea gola lea osuenika ispred
sebe. Hodao je nezgrapno s obje svezane ruke, ali podosta
postojana koraka uz trzaje u hodu kako koraaju Indijci koji
nikad ne isprue koljeno u hodu. Pri svakom bi koraku
njegovi miii kliznuii natrag na svoje mjesto; uvojak kose
na njegovu tjemenu poskakivao je gore-dolje dok su mu se
stopala utiskivala u vlaan ljunak. Iznenada, usprkos
vrstom stisku zatvorskih straara, osuenik zakoraknu
malice u stranu da mimoie lokvu na stazi.
udnovato, ali istom u tom trenu prvi put u ivotu sinu
mi to to znai smaknuti zdrava ovjeka pri punoj svijesti.
Kad sam vidio osuenika kako je zakoraknuo u stranu da
mimoie lokvu, spoznao sam sav misterij, svu neizrecivu
nepravdu koja se ini kad.se unitava ivot koji je jo u
punom zamahu. Taj ovjek nije bio na samrti, dapae, bio
je jo iv i zdrav koliko smo i mi bili. Svi su organi u
njegovu tijelu radili njegova je utroba probavljala hranu,
koa se obnavljala, nokti su mu rasli, stvaralo se novo tkivo
sve je muno radilo u dostojanstvenu bunilu. Njegovi e
nokti rasti i kad bude stajao nad rupom pod vjealima i dok
bude padao kroz zrak, kad mu preostane jo samo desetina
sekunde ivota. Njegove su oi vidjele uti ljunak i sive
zidove, a njegov je mozak razmiljao, rasuivao, zakljuivao
zakljuivao ak o lokvama. On i mi, sainjavali smo skup
ljudi koji su hodali zajedno, gledali, uli, osjeali, shvaali
jedan te isti svijet, ali za dvije minute uz brz kljocaj, jedan
e od nas umrijeti jedan um manje, jedan svijet manje.
Vjeala su stajala u malom dvoritu koje je bilo
odvojeno od glavnog zatvorskog dvorita i obraslo u visok
trnovit korov. Bila su podignuta na postolju od cigle kao
upa s tri zida prekrita daskama, a nad njima su se izdizale
dvije grede s poprenom motkom s koje je visio konop.
Krvnik, sjedokosi robija u bijelom zatvorskom ruhu, ekao
nas je pokraj svoje sprave. im smo uli, pozdravio nas je
unjem punim ropske puzavosti. Na Francisovu zapovijed,
dva straara epae osuenika vre no ikada te ga napola
odvukoe, a napola odgurae do vjeala, nespretno mu
pomaui da se uspne uz ljestve na postolje. Tad se za
njima popeo i krvnik te mu stavio konop oko vrata.
Stajali smo i ekali. Straari su se postavili u neuredan
krug oko vjeala. I tada, kad je oma bila stegnuta, osuenik
poe vapiti svom Bogu, monotonim glasom, glasno
ponavljajui: Ram! Ram! Ram! Ram! Ram! ne uspanieno
i ustraeno poput molitve ili zapomaganja, nego smireno,
ritmiki, gotovo poput postojanih udaraca o muklo zvono.
Pas mu odgovori cviljenjem. Krvnik, jo uvijek uz vjeala,
izvadi malu pamunu kukljicu i navue mu je preko glave,
ali taj glas, sad zatomljen tkaninom, uporno i dalje
ponavljae: Ram! Ram! Ram! Ram! Ram!
Krvnik sie s postolja i postavi se spremno drei u
ruci polugu. Prolazile su duge minute. Postojan, zatomljen
vapaj osuenika i dalje se ponavljao: Ram! Ram! Ram!
ne sustajui ni trenutka. Upravitelj, glavom poniknutom na
prsa, polagano je eprkao tapom po zemlji. Moda je
brojio vapaje doputajui osueniku da ih izrekne u
odreenom broju pedeset, moda, ili ak stotinu. Svi smo
promijenili boju u licu. Indijci posivjee kao loa kava, a
jedna ili dvije bajunete poee drhtati. Gledali smo u
svezana, zakukuljena ovjeka pod vjealima i sluali njegove
vapaje dok nas je sve salijetala ista misao: Oh, smakni ga
brzo; uini tom ve jednom kraj, uutkaj taj jezovit glas!
Iznenada, upravitelj se odlui. Podignu glavu i mahnu u
brzoj kretnji tapom. Chalo! povika gotovo sa estinom.
Zau se tropot, a potom zavlada mrtva tiina.
Osuenik je pao u rupu dok se konop vrtio i sukao. Pustio
sam psa i on odmah potra ka stranjoj strani vjeala, pa
kad tamo stie, stade na mjestu, zalaja i pobjee u kut
dvorita meu korov gledajui u nas bojaljivo. Obiosmo
vjeala da utvrdimo osuenikovu smrt. Visio je nonim
prstima upravljenim ravno prema zemlji, polagano se
okreui na konopu, mrtav ko kamen.
Upravitelj podie tap i gurnu s njim mrtvo tijelo koje
se polagano njihalo. Mrtav je ree upravitelj. Izvukao se
ispod postolja vjeala i duboko uzdahnuo. Odjednom je
nestalo zlovoljna izraza s njegova lica. Pogledao je na svoj
runi sat. Osam sati i osam minuta. E pa, to bi bilo sve za
danas, hvala bogu.
Straari, poto su skinuli bajunete s puaka, odmarirali
su iz dvorita s vjealima. Pas, otrijenjen i svjestan da je
poinio nepodoptinu, mugnuo je hitro za njima. Poli
smo iz dvorita s vjealima mimo elija s osuenicima to
su tu ekali da i na njih doe red, te uosmo u veliko
zatvorsko dvorite. Kanjenici su pod nadzorom straara
naoruanih tapovima ve dobivali svoj doruak. uali su
u dugim redovima drei u ruci svoju limenu posudicu, dok
su ih dva straara s abrima obilazili i kutljaom im dijelili
riu, to se doimalo sasvim prirodnim, veselim prizorom
poslije vjeanja. Sve nas je zahvatio dubok osjeaj olakanja
sada kad je sve bilo gotovo, da bismo bili mogli zapjevati,
potrati, cerekati se. Poeli smo buno avrljati, svi u jedan
glas.
Evroazijac, mladi to je hodao uza me, kimnu glavom
uz znaajan smijeak prema puteljku kojim smo doli.
Znate li, gospodine, na se prijatelj (mislio je na objeenog
ovjeka), kad je uo da je njegova molba za pomilovanje
odbijena, upiao na pod svoje elije. Od straha. Izvolite,
uzmite jednu moju cigaretu, gospodine. Kako vam se
dopada moja nova srebrna kutija za cigarete, gospodine?
Kupio sam je u torbara; dvije rupije i osam anasa. Otmjen
evropski stil.
Nekoliko se ljudi poelo smijati emu, inilo se da
nitko nije znao.
Francis je hodao uz upravitelja i ivo priao: Da,
gospodine, sve je prolo kako treba. Sve je bilo uas gotovo
klik! upravo tako. E, nije ba uvijek tako bome nije!
Sjeam se sluajeva kad se lijenik morao zavui pod vjeala
i povui osuenika za noge da bi utvrdio njegovu smrt.
Vrlo neugodno!
Izmotavate se, a? To nije lijepo od vas ree
upravitelj.
Ah, gospodine, jo je gore kad se ponu otimati. Jedan
osuenik, sjeam se, uhvatio se grevito za ipke svog
kaveza kad smo doli po njega. Nevjerojatno, gospodine, ali
estorica ga je straara jedva otrgla od njih; po trojica su ga
vukla za svaku nogu. Pokuali smo ga urazumjeti: Budi
pametan rekli smo mu pomisli na svu bol i muku to
nam zadaje! Ali ne, nije nas taj htio posluati! Ah, bio je
vrlo neugodan.
Zatekao sam se i sam u smijehu. Svi su se smijali. ak
se i upravitelj osmjehnuo dobrohotno. Najbolje da svi
izaemo i neto popijemo ree sasvim prijazno. Imam
bocu whiskyja u kolima. Dobro e nam doi.
Izaosmo na cestu kroz velika dvokrilna vrata zatvora.
Vukli su ga za noge! uskliknu odjednom sudac
Burmanac i prasnu u glasno hihotanje. Svi se poesmo
ponovo smijati. U tom nam se trenutku Francisova pria
uinila osobito smijenom. Svi smo popili zajedno aicu,
domoroci zajedno s Evropljanima, sasvim prijateljski.
Mrtvac je ostao visjeti stotinjak metara iza nas.
Adelphi, augusta 1931.
Ubijanje slona
U Molmeinu, donja Burma, mnogo me je ljudi mrzilo
jedan jedini put u ivotu bio sam dovoljno vaan da se to i
meni dogodi. U gradu, gdje sam sluio kao policijski
pristav, vladalo je antievropsko raspoloenje na nekakav
besciljan i sitno pakostan nain. Nitko nije imao hrabrosti
da izazove nerede, ali ako bi sluajno neka Evropljanka
sama prola bazarom, uvijek bi joj netko, vrlo vjerojatno,
ispljunuo sok ivakana lia betela na haljinu. Kao
redarstvenik bio sam omiljenom metom i uvijek izazivan
kadgod to nije moglo dovesti do nekih teih posljedica.
Kad bi mi koji ustriji Burmanac podmetnuo nogu na
nogometnoj utakmici, a sudac (isto Burmanac) tad okrenuo
glavu na drugu stranu, gledaoci bi prasnuli u grohotan
smijeh. A kako se to poesto dogaalo da me svuda prate
posprdni osmijesi utih lica mladia i pogrde koje su mi
dobacivali kad bi se nali na sigurnoj udaljenosti, sve me je
to poelo pomalo ivcirati. Najgori su bili mladi budistiki
sveenici. U gradu ih je bilo nekoliko tisua i inilo se da
nemaju drugog posla nego da stoje na uglovima ulica i
dobacuju podrugljive primjedbe Evropljanima.
A sve je to bilo komplicirano i neugodno. Jer, u to sam
vrijeme ve znao da je imperijalizam velika nevolja i da bi
za mene bilo najbolje da se to prije rijeim tog posla i
nestanem odande. Teoretski i skriveki, naravno, bio sam
na strani Burmanaca i protiv njihovih ugnjetaa, Britanaca.
A to se pak tie posla koji sam obavljao, njega sam mrzio
ee nego to to mogu moda i objasniti. U takvom poslu
moete izbliza vidjeti svu prljavu rabotu imperijalizma.
Jadne zatvorenike natrpane u smrdljive kaveze tamnica, siva
uplaena lica kanjenika osuenih na dugogodinju robiju,
oiljcima isparane stranjice iibanih bambusovim pruem
pa me je sve to titalo nepodnoljivim osjeajem krivnje.
No, nije bilo izgleda da bih sebi mogao nai neki drugi
posao u dogledno vrijeme. Bio sam mlad, slabo kolovan i
svoje sam nedae morao trpjeti drei jezik za zubima, kao i
svi drugi Englezi na Istoku. Nisam ak ni znao da je
Britanski imperij na umoru, a jo sam manje imao pojma da
je on jo uvijek mnogo bolji nego mlai imperiji koji su se
spremali da ga zamijene. Znao sam jedino da sam uklijeten
izmeu svoje mrnje na Imperij kojemu sam sluio, i
srdbe na pakosno podle male betije koje su pokuavale da
mi zagore ivot i uine mi posao nepodnoljivim. Jednim
sam dijelom svog srca prezirao britansko gospodarstvo kao
neslomljivu tiraniju koja se upeatila in saecula saeculorum u
duh naroda baena na koljena, a drugim sam dijelom udio,
kao za najveim ivotnim zadovoljstvom, da zarinem
bajunetu u trbuh budistikog sveenika. Ovakva su uvstva
redovit nusproizvod imperijalizma; pitajte kojeg god hoete
anglo-indijskog inovnika, ako ga uhvatite kad nije u slubi,
ako mi ne vjerujete.
I onda, jednog dana, dogodi se neto to mi je gotovo
sve objasnilo. Dogaaj bi se sam po sebi mogao initi
nevaan da ba tada nisam spoznao istinsku prirodu
imperijalizma, motive koji tjeraju despotske vlasti da djeluju
na odreen nain. Jednog ranog jutra nazvao me je
nadzornik redarstvene ispostave iz drugog dijela grada i
rekao mi da jedan slon hara bazarom. Zamolio me je da
doem i uinim to znam s tim slonom. Nisam znao to bih
ja tu mogao uiniti, ali zanimalo me je to se zapravo
dogodilo, pa uzjaem ponija te poem da potraim slona.
Uzeo sam sa sobom svoju puku, staru 0.44 vinesterku,
koja je bila premalena da bi mogla ubiti slona, ali mislio sam
da bi ve sam prasak puke mogao dobro posluiti in
terrorem. Putem me je zaustavilo nekoliko Burmanaca
priajui mi to je sve slon poinio. Nije se radilo, naravno,
o divljem slonu, nego o pitomom koji je podivljao. Bio je
okovan, kako su uvijek svi slonovi kad im doe napadaj
mahnitosti, ali sino je strgao lance i pobjegao. Njegov
goni, jedina osoba koja je mogla s njim izai na kraj u
takvu stanju, otiao je za njim u potragu, ali krivim smjerom
i sad se nalazio daleko, nekih dvanaestak sati jahanja, a slon
se izjutra ponovo pojavio u gradu. Burmansko stanovnitvo
nije imalo oruja i bili su izloeni njegovoj milosti. Ve je
bio sruio neiju kolibu od bambusovine, ubio jednu kravu,
te upao u neke prodavaonice voa i sve prodro, a onda
naletio na gradska kola za prijevoz smea te ih, poto je
voza iskoio i dao petama vjetra, prevrnuo i zgazio.
Redarstveni prislunik Burmanac i nekoliko redara
Indijaca doekali su me u etvrti gdje je slon vien
posljednji put. etvrt je bila vrlo siromana, labirint prljavih
koliba od bambusovine pokrivenih palminim liem, a
pruala se preko cijelog strmog obronka brijega. Sjeam se,
jutro je bilo oblano i zaguljivo, prije poetka velikih kia.
Poeli smo s ispitivanjem ljudi; kamo je slon mogao otii i,
kao obino, nije nam uspjelo da doznamo ita pouzdano.
Uvijek je to tako na Istoku. Pria je uvijek jasnija na daljinu,
ali to se vie pribliavate mjestu dogaaja, postaje sve
nejasnija. Neki nam ljudi rekoe da je slon otiao u jednom,
a drugi u drugom smjeru; neki su tvrdili da ne znaju nita ni
o kakvu slonu. Gotovo da sam ve pomislio da je cijela
pria izmiljena, kad zausmo povike u blizini. uli smo
glasan, uplaen povik: Bjei, dijete! Brzo, bjei! i jedna
starica istra sa ibom iza kolibe estoko ibajui djecu. Za
njom dotrae i druge ene mljackajui jezikom i viui.
Oito, neto se dogodilo to djeca nisu smjela vidjeti.
Otioh iza kolibe te ugledah mrtva ovjeka, zgaena, kako
lei u blatu. Bio je Indijac, crn Dravid, kuli, gotovo gol i nije
moglo proi vie od nekoliko minuta da je umro. Ljudi
rekoe da je na nj iznenada naletio slon iza ugla kue, sruio
ga trupom, stao mu na lea i zgnjeio ga u zemlju. Kako je
bilo razdoblje kia, zemlja je bila razmoena i lice mu je
izdublo brazdu tridesetak centimetara duboku i nekoliko
metara dugu. Leao je potrbuke rairenih ruku kao da je
razapet, a glava mu je bila pod otrim kutom zaokrenuta na
jednu stranu. Lice mu je bilo pokriveno blatom, oi irom
otvorene, razjapljenih zuba i iskrivljenih usana s izraajem
nepodnosive agonije. (Nikad me nemojte pokuati uvjeriti
da mrtvaci izgledaju spokojno. Veina mrtvaca koje sam
vidio doimali su se avolski runo.) Udarac velikog stopala
ivotinje ogulio mu je kou s lea, kao da ste oderali kou s
kunia. im sam ugledao nesretnika, odmah sam poslao
teklia da mi od prijatelja, koji je imao kuu u blizini, posudi
puku za lov na slonove. Ponija sam ve prijeposlao natrag
kui, iz bojazni da nepobjesni od straha i zbaci me sa sedla
im nanjui slona.
Tekli se vratio za nekoliko minuta s pukom i pet
metaka, a u meuvremenu stigli su i neki Burmanci i
obavijestili nas da se slon nalazi dolje u riinim poljima,
svega nekoliko stotina metara od nas. Kad sam poao niz
brijeg, gotovo se cijelo stanovnitvo etvrti sjatilo iza kua i
polo za mnom. Vidjeli su puku i svi su uzbueno
dovikivali da idem ustrijeliti slona. Nisu pokazivali ba neko
veliko zanimanje za slona dok im je pustoio kue, ali
ubijanje slona, to je ve neto drugo. Za njih je to bilo i
pomalo zabavno, kao to bi bilo i engleskoj rulji. K tome,
htjeli su njegova mesa. Osjetih se stoga nekako nelagodno.
Ne, doista, nisam imao namjeru da ustrijelim slona po
puku sam poslao samo stoga da bih se imao ime obraniti,
ako me slon napadne a uvijek se nelagodno osjeate im
vas stane slijediti gomila ljudi. Stupao sam niz brijeg
doimajui se i osjeajui se budalom, s pukom na ramenu i
sve veom gomilom ljudi koji su mi se gurali za petama. U
podnoju, kad se udaljismo od koliba, pruala se cesta
posuta tucanikom a onkraj ceste tisuu metara blatnjave
pustoi; riina polja jo neobraena, ali natopljena prvim
kiama, naikana upercima visoke travurine. Slon je stajao
nekih osamdesetak metara od ceste, okrenut lijevim bokom
prema nama. Nije pokazao ni najmanjim znakom da je
primijetio na dolazak. Trgao je uperke trave, otresao ih o
koljena da bi ih oistio od blata i trpao ih u usta.
Zastao sam na cesti. im sam ugledao slona, znao sam
da ne treba da ga ustrijelim. Nije ala ubiti tegleeg slona
to je kao da ste unitili neki skup i golem stroj i jasno, to
bi se moralo izbjei, ako se ikako moe. A na toj daljini,
jedui mirno, slon se nije inio opasnijim od krave,
pomislih, a njegov je napadaj mahnitosti morao ve
poeti slabiti, u kom bi sluaju slon nastavio samo lutati
bezazleno naokolo dok se ne vrati njegov goni i ne uhvati
ga. Odluih da ga neko vrijeme promatram kako bih se
uvjerio da nee ponovo podivljati, pa da se potom vratim
kui.
Ali tog se trenutka osvrnuh na gomilu ljudi koja me je
slijedila. Narasla je golema; barem dvije tisue ljudi i
neprestano se poveavala. Zakrila je dobrano cestu s obje
strane. Pogledah u more utih lica to su izvirivala iz
arenih haljina lica presretnih i uzbuenih zbog ove
predstavice, sigurnih da e slon biti ubijen. Promatrali su
me na isti nain kako bi promatrali arobnjaka koji se
sprema da pred njima izvede neki svoj trik. Nisu me voljeli,
ali s arobnom pukom u mojim rukama vrijedilo me je tog
trenutka promatrati. I tad odjednom shvatih da u ipak
morati ustrijeliti slona. Ti su ljudi to od mene oekivali i ja
ih nisam smio razoarati; mogao sam u sebi osjetiti njihovih
dvije tisue elja kako me tjeraju, nezadrivo, da ubijem
slona. I ba u tom trenutku, dok sam tamo stajao s pukom
u rukama, prvi put shvatih prijetvornost i jalovost bijelog
ovjeka na Istoku. Tu sam stajao ja, bijelac s pukom, pred
gomilom nenaoruanih domorodaca zacijelo glavni
glumac te predstave, ali u stvarnosti bijah samo smijena
figura koju su amo-tamo gurkala ta uta lica iza mene. I tad
mi bi jasno da bijelac kad postane tiraninom, izgubi svoju
vlastitu slobodu akcije. Postaje nekakva bezvrijedna
pozirajua lutka, konvencionalan lik sahiba, bijeloga
gospodara. Jer, uvjetna je klauzula njegove vladavine da
svoj ivot mora provesti u pokuaju da impresionira
domoroce, pa tako u svakoj krizi mora initi ba ono to ti
domoroci od njega oekuju. Krije se pod maskom i lice
mu uz nju vremenom sve vie prirasta. Stoga sam morao
ustrijeliti tog slona. Ja sam se sam u to uvalio im sam
poslao po puku. Sahib valja da se vlada dostojno jednog
sahiba; valja da bude odluan, da zna to hoe i ne smije se
nikad ni u jednom trenu pokolebati. Doi ovamo s pukom
u ruci, s dvije tisue ljudi koji su me slijedili u stopu i tad se
povui kukaviki ne, to se ne moe dogoditi. Gomila ljudi
iza mene bi me ismijala, a moj cijeli ivot, ivot svakog
bijelog ovjeka na Istoku duga je borba mukotrpnih
nastojanja da ne dopustite da vas ismiju.
No, ja nisam elio ubiti tog slona. Promatrao sam ga
kako udara uperkom trave po koljenima s ozbiljnou
stare bake, to je tako svojstveno slonovima. Bio sam u
godinama kad ovjek ba nije preosjetljiv na ubijanje
ivotinja, ali jo nikad u ivotu nisam ustrijelio slona, niti
sam to ikada i poelio. (Nekako uvijek nam je tee ubiti
veliku ivotinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova
vlasnika. iv, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav,
vrijedit e koliko i njegove kljove, pet funti najvie. No,
valjalo je brzo odluiti. Obratih se nekim Burmancima, to
se tu naoe, a inili su se malice iskusnijima, te ih upitah
kako se slon ponaa. Svi su mi isto odgovorili: nee Vam
nita, pustite li ga na miru, ali mogao bi Vas napasti ako mu
se odve pribliite.
Bilo mi je savreno jasno to mi je initi. Valjalo je da
mu se pribliim na, recimo, dvadesetak metara i provjerim
da li je doista jo opasan. Ako me napadne, pucat u; ostane
li miran, onda ga mogu bez opasnosti ostaviti da tamo pase
dok se ne vrati njegov goni. Ali znao sam da to ne mogu
uiniti. Bio sam lo strijelac, a zemljite je bilo blatnjavo,
razmoeno i u nj se upadalo pri svakom koraku. Napadne li
me slon, a ja promaim, zgazit e me kao parni valjak abu
krastau. Ali, ak ni u tom trenutku nisam mnogo
razmiljao o vlastitoj koi, ve samo o utim licima iza sebe,
punim znatielje i iekivanja. Jer, u tom trenutku, s tom
gomilom ljudi to me je pozorno promatrala, strah koji me
obuze nije bio strah koji bih osjeao da sam se naao sam
oi u oi sa slonom. Bijelac se nikad ne smije uplaiti u
nazonosti domorodaca i tako, openito, hini da nije
uplaen. Jedina misao koja me je muila bila je da e me,
nastradam li, tih dvije tisue Burmanaca vidjeti u bijegu,
uhvaena, zgaena i zdrobljena u nacerenu leinu poput
onog Indijca gore na brdu. A dogodi li se to, neki e se od
njih zacijelo od srca smijati. Nisam elio da se u to uvalim.
Stoga je za mene postojao samo jedan izlaz. Gurnuh metke
u magazin puke i legoh na cestu da bih ga mogao lake
naciljati.
Poto tisuu grla ispusti dubok, priguen uzdah, kao u
kazalitu kad se zastor napokon pone podizati, gomilom
zavlada tajac. Napokon e se i oni malice zabaviti. Puka je
bila prekrasna, njemake proizvodnje, s poprenim
nianom. Tad jo nisam znao da pri ciljanju slona valja
gaati u zamiljenu crtu koja se protee od jedne une
duplje do druge. Stoga sam morao, kako mi je slon bio
bokom okrenut, gaati ravno u njegovu unu duplju. No,
gaao sam desetak centimetara nie, mislei da mu je
mozak neto vie naprijed.
Kad sam povukao okida, nisam uo prasak, ni osjetio
povratna udarca nikad se ne osjeti ako metak pogodi cilj,
ali uo sam urnebesan poklik radosti iz gomile iza sebe. U
tom trenutku, zaas, prebrzo ak i za metak da pogodi cilj,
pomislio bi netko, udnovato, uasna promjena odrazi se
na slonu. Nije pao, niti se pomaknuo, ali cijeli se njegov
izraaj promijenio. Odjednom se inio bolesnim i manjim,
uasno starim, kao da ga je straan sraz metka paralizirao,
iako ga nije sruio. Napokon, poslije nekoliko trenutaka koji
se produie u vjenost a mogli su trajati svega pet
sekundi mislim spustio se mlohavo na koljena. Usta mu
se zapjenie. inilo se kao da ga je spopala teka senilnost.
Izgledao je tisuu godina stariji. Ponovo sam opalio u isto
mjesto. Poslije drugog metka nije se stropotao, nego
podigao na noge oajnom sporou i stajao je slabano
uspravljen na noge koje su pod njim poklecavale, dok glavu
vie nije uspio podignuti. Opalio sam i trei metak. Taj ga je
dokrajio. Moglo se vidjeti kako mu smrtni gr potresa
ivot i kako mu oduzima posljednje ostatke snage iz nogu. I
dok se ruio, za tren se inilo kao da se die, jer dok mu
zadnje noge otkazae, izgledalo je da se na prednjima uzdie
u visine poput goleme hridi koja se rui u provaliju, a truplo
mu zakrili nebeski svod poput kronje razgranata drveta.
Zatulio je, prvi i posljednji put, a potom se sruio na
zemlju, uz tresak koji je, inilo se, uzdrmao zemlju ak i
tamo gdje sam ja leao.
Ustao sam. Burmanci su ve trali mimo mene kroz
blato. Bilo je oito da se slon vie nikada nee pridii, ali jo
uvijek nije bio mrtav. Disao je ritmiki u dugim hropcima,
dok se njegova golema mjeina bolno uzdizala i sputala.
Usta su mu bila irom razjapljena mogao sam vidjeti
duboko u njegovo blijedoruiasto drijelo. Jo sam dugo
ekao da izdahne, ali izdisaji mu nisu zamirali. Naposljetku,
opalio sam svoja dva posljednja metka u mjesto gdje sam
pretpostavljao da mu se nalazi srce. Gusta krv prokulja iz
rana, kao crveni pli, ali jo je uvijek bio iv. Njegovo se
tijelo nije ni trglo, kad se u njega zarie meci, a muno se
hroptanje nastavi. Umirao je, vrlo polako i u tekim
mukama, ali u nekom meni nedostinom svijetu, gdje mu
ak ni moji meci nisu mogli vie nauditi. Znao sam da
moram zaustaviti taj sablasni hropac. Bilo je uasno vidjeti
tu golemu ivotinju kako lei nemona bilo da se pomakne
bilo da umre, a ja ga nisam mogao ubiti. Zapovjedio sam da
mi donesu moju malu puku i ispucah metak za metkom u
njegovo srce i niz njegovo grlo. inilo mi se da je sve to
uzalud. Muni se hropac nastavio i dalje postojan kao
otkucaji sata.
I na kraju, kad to vie nisam mogao podnijeti, okrenuo
sam se i otiao. Poslije sam uo da se jo pola sata muio
prije nego je uginuo. Burmanci su pristizali s dugim tekim
noevima i abrovima ak prije nego to sam otiao i uo
sam da su do poslijepodneva s njega zgulili i posljednju
mrvicu mesa te od njega ostadoe samo kosti.
Poslije, naravno, slijedile su beskonane raspre o
ubijanju slona. Vlasnik je bio ljut, ali bio je obian
Burmanac i sve mu je bilo uzalud. K tome, ja sam postupio
tono po zakonu, jer bijesna slona valja ubiti kao i bijesna
psa, ako vlasniku ne uspije da ga svlada. Miljenja su bila
podijeljena meu Evropljanima. Stariji su ljudi govorili da
sam ispravno postupio, mlai su pak tvrdili da je sramotno
ubiti slona zato to je ubio kulija, jer je slon vredniji od bilo
kojeg usranog kulija. Poslije mi je bilo ak drago da je kuli
poginuo, jer mi je to dalo zakonsko pravo da ubijem slona.
esto sam se pitao da li se itko dosjetio da sam to uinio
samo stoga da ne ispadnem smijena budala.

New Writing, br. 2, jesen 1936.
Kako umire sirotinja
Tisuu devet stotina dvadeset i devete godine proveo
sam nekoliko tjedana u bolnici X u petnaestom okrugu
Pariza. Slubenik za prijem bolesnika podvrgnuo me je
strogom ispitivanju i doista nekih dvadesetak minuta
odgovarao sam na pitanja prije nego to su me primili. Ako
ste ikad morali ispunjavati obrasce u nekoj latinskoj zemlji,
onda znate o kakvim se pitanjima radi. Ve sam nekoliko
dana muku muio preraunavajui Reaumura u
Fahrenheita, ali znam da sam imao visoku vruinu blizu 40
stupnjeva i pri kraju razgovora jedva sam se drao na
nogama. Iza mene u repu maloduni su bolesnici sa
zaveljajima smotanim u arene rupce ekali svoj red.
Poslije ispitivanja slijedilo je kupanje prisilna
uobiajenost za sve novodoljake, oito, ba kao u
zatvorima i ubonicama. Oduzeli su mi odjeu, i poto sam
odsjedio nekoliko minuta u desetak centimetara plitkoj
toploj vodi, dali su mi pamunu nonu koulju i kratak plavi
kuni haljetak od flanela ali ne i papue, nisu imali
dovoljno velik broj za moje noge rekoe i izvedoe me
na dvorite u mrku februarsku no, a ja sam bolovao od
upale plua. Netko je posrtao ispred mene sa svjetiljkom u
ruci. Odjel na koji su me vodili bio je nekih dvije stotine
metara udaljen i inilo mi se da moramo prijei cijelo
bolniko dvorite da bismo do njega stigli. Poljunena
staza pod mojim nogama bila je ledeno studena, a vjetar mi
je svijao nonu koulju oko mojih golih bedara. im smo
uli u bolniku sobu sve mi se uini nekako poznato, al do
kasno u no nisam se mogao sjetiti odakle mi taj udan
osjeaj. Soba je bila niska i duga, u polumraku sa svih strana
ulo se mrmljanje, a kreveti su bili poslagani nagusto u tri
reda s vrlo uskim prolazom meu njima. Vonjala je po
izmetinama, ali uz to nekako slatkasto. Kad sam legao,
ugledah u krevetu tik do mojeg mala ovjeka
ukastocrvenkaste kose i sputenih ramena kako sjedi
polugol dok doktor i neki student na njemu vre neki
zahvat. Najprije je doktor iz svoje crne torbe izvadio tuce
aa, nalik na vinske, potom je student u svakoj ai zapalio
ibicu da iz nje iscrpi zrak i tad su au hitro pritisnuli na
ovjekova lea ili prsa, a vakuum u ai izvukao bi na
njegovoj koi golem uti mjehur. Tek poto je prolo
nekoliko trenutaka, shvatih to rade. Taj se zahvat zvao
putanje krvi kupicama, o njemu piu i medicinski
udbenici, ali ja sam dotad mislio da se primjenjuje samo za
lijeenje konja.
Hladan zrak na dvoritu vjerojatno je malo ohladio
moju vruicu, pa sam taj barbarski zahvat promatrao
hladnokrvno i pomalo me je zabavljao. Idueg trenutka
meutim, doktor i student prioe mom krevetu, posjedoe
me i poee bez rijei na me stavljati te iste ae, a da ih
prije toga nisu uope raskuili. Na nekoliko mojih slabanih
rijei protesta to sam ih izgovorio, nisu se uope obazirali,
kao da sam neka ivotinja. Vrlo me se dojmio taj bezlian
nain na koji su sa mnom poeli baratati. Prvi put u ivotu
leao sam na javnom odjelu neke bolnice i to je za mene
bio prvi susret s lijenicima koji po vama eprkaju, a da
vam pri tom ne upute ni jedne jedine rijei, ili vas, kao
ovjeka, uope ne primjeuju. Na mene su pritisli samo est
aa, ali poto su to zavrili, prorezali su mjehure i ponovo
na njih stavili ae. U svaku je au sada iscurilo nekoliko
kapi tamnocrvene krvi, koliko bi moglo stati u malu liicu.
Kad sam ponovo legao, odvratno ponien i preplaen onim
to su mi uinili, mislio sam da e me tad bar ostaviti na
miru. Al, gorko sam se prevario. Na redu je bio idui
postupak u lijeenju, topli oblozi od goruice, to je sve
vjerojatno bilo dijelom uobiajeni postupak s bolesnicima,
kao to je bilo i kupanje. Dvije neuredne bolniarke ve su
bile pripremile obloge i stegnule ih grubo oko mojih prsiju
kao luaku koulju, dok se neki bolesnici to su etkali po
sobi u koulji i hlaama poee okupljati oko mog kreveta
smijuljei se pomalo suutno. Poslije su mi rekli da je
promatranje kako nekog bolesnika zavijaju u obloge s
goruicom omiljena zabava u sobi. Oblozi se na bolesniku
ostave obino etvrt sata, a sve je doista podosta smijeno
ako niste kojim sluajem izdrljivi. Prvih pet minuta bol je
nepodnoljiva, ali vi ste uvjereni da ete je izdrati. Za
vrijeme iduih pet minuta to uvjerenje nestaje bez traga, ali
pomoi nema, jer su oblozi vrsto prilijepljeni uz vaa lea i
ne moete ih skinuti. U tom prizoru promatrai najvie
uivaju. Za vrijeme posljednjih pet minuta, skrhani ste do
obamrlosti. Poto su mi skinuli obloge, gurnuli su mi pod
glavu nepromoiv jastuk natrpan ledom i pustili me na
miru. Nisam ni oka stisnuo i koliko se sjeam bila je to
jedina no u mom ivotu hou rei jedina koju proleah u
krevetu za vrijeme koje nisam usnuo ni jednog jedinog
trenutka.
Za samo jedan sat to ga proleah u bolnici X na meni
su okuali cijeli niz raznoraznih i protuslovnih lijeenja, a to
je ono to me je i zbunjivalo, jer openito jedva da vas
ikako lijee, bud dobro bud loe, ukoliko nemate neku
bolest koja im se ini zanimljivom, ili ako na vama mogu
neto novo nauiti. Oko pet sati ujutro dole bi sestre
bolniarke, probudile bolesnike, izmjerile im vruinu, ali
nisu ih umivale. Ako ste se mogli micati, umili biste se sami;
inae ste ovisili o milosrdnosti nekog bolesnika koji je
mogao hodati. Bolesnici su obino sami iznosili i praznili
posude u koje su u krevetu obavljali malu nudu, ili guske
i veliku nudu, ili la casserole,
30
kako su je nazivali. U osam bi
stigao doruak koji smo kao u vojsci nazivali la soupe. A bila
30
tava

je i juha, tanka juha od povra u kojoj su plivali komadii
ljigava kruha. Kasnije, tokom dana, visok, dostojanstven
lijenik crne brade obilazio bi bolesnike u pratnji jednog
mladog lijenika staista i cijela jata studenata koji su mu
trali za petama, ali nas je bilo ezdesetak u sobi, a bilo je
oito da mora obii i druge sobe osim nae. Uz mnoge je
krevete jednostavno proetao, dan za danom, a ponekad su
se za njim uli zaklinjui vapaji. S druge pak strane, ako ste
sluajno bolovali od neke bolesti s kojom su se studenti
eljeli bolje upoznati, svi bi se oko vas sjatili. Ja, osobno, s
osebujnom bronhijalnom kripom u prsima, ponekad sam
imao i cijelo tuce studenata oko sebe, koji su u repu ekali
da posluaju moja plua. udnovat je to bio osjeaj
udnovat, mislim, zbog njihove iskrene elje da to vie
naue o svom pozivu, zajedno s oitim nedostatkom
svakog osjeaja da su bolesnici ljudska bia. Nije mi drago o
tome govoriti, ali ponekad kad bi neki studenti pristupio
jedva doekavi svoj red da me poslua, sav bi podrhtavao
od uzbuenja poput djeaia koji je napokon dobio u
svoje ruke neku skupu i rijetku igraku. A tada, uho za
uhom ui mladia i djevojaka, Crnaca stiskale su se uz
moja lea, smjena za smjenom prstiju neprestano, ali
sveano, tapkala je po mojim prsima, ali nitko mi ne bi
uputio ni jedne rijei, niti me pogledao u oi. Kao bolesnik
ubogar, koji bolnici nije plaao lijeenje, u bolnikoj nonoj
koulji, bili ste prvenstveno uzorak bez vrijednosti protiv
ega se nisam bunio ali na to se nikad nisam mogao
potpuno priviknuti.
Poslije nekoliko dana toliko sam prizdravio da sam
mogao sjediti u krevetu i promatrati ostale bolesnike u sobi.
U zaguljivoj sobi, punoj uskih kreveta, tako zguranih da ste
mogli lako dodirnuti ruku svog susjeda, bilo je raznoraznih
bolesti, osim, pretpostavljam, zaraznih. Moj susjed s desne
strane bio je neki siuan crvenokos postolar s jednom
nogom kraom od druge, koji je obiavao proricati smrt
drugih bolesnika (to se poesto dogaalo, a moj bi susjed
za to prvi doznao), zazvidao bi i povikao broj 43! (ili bilo
koji drugi broj) te bi zamlatarao rukama iznad svoje glave.
Taj ovjek i nije bio jako bolestan, ali u veini drugih
kreveta odigravalo se nekoliko groznih tragedija i stravinih
prizora. U krevetu ije se podnoje doticalo mojeg, leao je,
dok nije poeo umirati (nisam ga vidio kako umire
premjestili su ga na neki drugi krevet) malen mrav ovjek
koji je bolovao od ja ne znam koje bolesti, ali bolesti koja
mu je cijelo tijelo pretvorila u ranu, pa bi pri svakom
okretaju s jednog boka na drugi, a gdjekad i od teine
pokrivaa stenjao i jaukao od bola. Najgore je patio dok je
mokrio, to mu je uspijevalo samo uz velike muke.
Bolniarka bi mu donijela gusku i onda bi dugo i dugo
stajala uz njegovu postelju zvidei, kako to rade, vele,
konjuari s konjima, dok napokon uz bolni vrisak Jepisse!
ne bi poeo mokriti. U krevetu do njegova ovjek
ukastocrvenkaste kose, kojeg sam jo prvi dan promatrao
dok su mu vadili krv kupicama, cijeli je dan iskaljavo
sukrvicu. Moj susjed s lijeve strane bio je visok, svenuo,
mladi kome bi od vremena do vremena u ranu na leima
ugurali cjevicu kroz koju bi iscurila zapanjujua koliina
neke pjenaste tekuine iscijeene iz tko zna kojeg dijela
njegova tijela. U krevetu iza njegova umirao je neki islueni
ratnik iz 1870, lijep starac s bijelom kozjom bradicom oko
ijeg su kreveta sate i sate odreene za posjete sjedile etiri
ostarije roakinje odjevene potpuno u crno, ba kao vrane,
oito spletkarei oko nekakva jadnog nasljedstva. U krevetu
u istom redu s mojim, samo malo dalje, leao je starac
elave glave i objeenih brkova, jako oteena tijela i lica,
koji je bolovao od neke bolesti od koje je gotovo
neprestano mokrio. Uz krevet mu je stoga stajala velika
staklena posuda. Jednog su mu dana u pohode dole ena i
ki. im ih je ugledao, starevo se lice zasjalo od sree i
iznenaenja i dok se njegova ki, lijepa djevojka od nekih
dvadeset godina, pribliavala krevetu, primijetio sam kako
se njegova ruka pod pokrivaem mie prema njoj. Uinilo
mi se da ve unaprijed vidim prizor koji e uslijediti
djevojka na koljenima uz oev krevet dok stareva ruka
poiva na njezinoj glavi dajui joj svoj blagoslov na
samrtnoj postelji. Ali ne, samo joj je u ruku turnuo svoju
gusku koju je ona spremno prihvatila i istresla u posudu uz
krevet.
Nekih dvadesetak kreveta dalje od mene leao je
bolesnik broj 57 mislim da je to bio njegov broj koji je
bolovao od ciroze jetre. Svi su ga na odjelu poznavali iz
vienja jer je ponekad sluio kao predmet predavanja. Dva
puta na tjedan, poslijepodne, visok, ozbiljan lijenik drao
je na odjelu predavanja studentima i vie nego jedanput
starac broj 57 bio bi dovezen na kolicima u sredinu sobe
gdje bi doktor podigao njegovu spavaicu, opipavao
prstima veliku mlohavu oteklinu na ovjekovu trbuhu
oboljelu jetru, pretpostavljam i objanjavao bi uvjerljivo
da je ta bolest posljedica alkoholizma i vrlo esta u
zemljama gdje se mnogo pije vino. Po obiaju, on bolesniku
ne bi rekao ni rijei, niti bi mu se nasmijeio, niti mu
kimnuo glavom ili bilo im pokazao svoju zahvalnost. Dok
bi predavao, vrlo uspravan i ozbiljan, drao bi njegovo
istroeno tijelo u obje ruke okreui ga ponekad kao ena
valjak za tijesto. Broj 57 je to sve strpljivo podnosio. Oito
bio je stari bolniki takor, redovan izloak na
predavanjima, a njegova jetra ve odavno odreena za
jednu staklenku u nekom zavodu za patologiju. Posve
ravnoduan na ono to o njemu priaju, leao bi s oima
uperenim u prazno, dok bi ga doktor pokazivao kao komad
starinskog porculana. Mogao je imati oko ezdeset godina i
bio je zaprepaujue siuan. Njegovo lice, blijedo kao
pergament, usukalo se i izgledalo je maleno kao u neke
lutke.
Jednog jutra, jo prije nego to su stigle bolniarke, moj
me susjed postolar probudio trzajui mi jastuk. Broj 57! i
zalamatao rukama iznad glave. Soba je bila u polumraku, ali
moglo se razabrati to se u njoj zbiva. Mogao sam vidjeti
starog broj 57 kako lei skvren na boku. Glava mu je visjela
s kreveta, a lice bilo okrenuto prema meni. Umro je tokom
noi, a nitko nije primijetio kada. Bolniarke su ravnoduno
primile vijest o starevoj smrti i pole svojim poslom.
Poslije dugo vremena, sat i vie, druge dvije bolniarke
umarirale su u jednoredu u sobu, ba kao dva vojnika,
klampajui buno svojim cokulama i smotale mrtvoga
starca u plahtu, ali ga nisu iznijele iz sobe. Kasnije, kad se
ve razdanilo, imao sam vremena da malo bolje pogledam
broj 57. I tako, legao sam na bok i promatrao ga. Neobino,
ali istinito, on je bio za mene prvi Evropljanin kojeg sam
vidio mrtva. I prije sam viao mrtve ljude, ali su uvijek bili
Azijci i obino ljudi koji su umrli naprasnom smru,
poginuli. Oi broja 57 bile su jo otvorene i usta su mu bila
razjapljena, a njegovo sitno lice iskrivljeno u smrtnoj
agoniji. Najvie me je zaprepastila bljedoa njegova lica. I
prije je bio blijed, ali sad je bio malo sivlji od plahta. Dok
sam piljio u to sitno, isueno lice, pade mi na um da je taj
odvratan komad otpada to tu eka da ga odvezu i bace na
kamenu plou u dvorani za seciranje, posljedica prirodne
smrti, jedne od onih smrti za koju molimo Boga u liturgiji.
Pogledaj, rekoh sam sebi, to je ono to te eka za dvadeset,
trideset, etrdeset godina. Gledaj kako umiru sretnici, oni
koji doive starost. Svi elimo ivjeti, naravno; doista na
ivotu ostajemo samo iz straha od smrti, ali sad mislim, kao
to sam i tad mislio, da je bolje umrijeti naprasnom smru,
nego od starosti i istroenosti. Ljudi govore o strahotama
rata, ali koje je oruje ovjek ikad izmislio koje se u svojoj
okrutnosti pribliava nekim najeim bolestima?
Prirodna smrt ve po svojoj definiciji podrazumijeva
neto polagano, smrdljivo i bolno. Pa ak i tad postoji
razlika umrete li kod kue u svom krevetu ili u nekoj
bolnici. Taj jadni stari nesretnik koji se upravo ugasio kao
batrljak svijee bio je toliko nezamjetljiv da nitko nije doao
uz njegovu smrtnu postelju da ga isprati. Bio je samo broj, a
potom predmet za studentske skalpele. Jezive li smrti,
umrijeti na takvu mjestu! U bolnici X kreveti su bili vrlo
blizu i nije bilo zastornih pregrada. Zamislite, na primjer, da
umrete kao onaj mali ovjek iji je krevet bio neko vrijeme
uz podnoje mojeg, onaj to je vriskao kad bi ga dotakli
pokrivai! Usudim se rei da su Je pisse! bile njegove
posljednje rijei koje je izustio. Moda oni to umiru sebi
time ne taru glave. To bi barem bio uobiajeni odgovor,
ali unato tome, ne zaboravimo da su ljudi na samrti esto
vie ili manje bistra duha jo dan-dva ili otprilike toliko prije
svog kraja.
U javnom odjelu bilo koje bolnice vidjet ete strahote
koje, ini se, ne vidimo kad ljudi uspiju umrijeti kod kue,
kao da stanovite bolesti napadaju samo sirotinju. Ali
injenica je da ni u jednoj bolnici u Engleskoj neete vidjeti
ono to sam ja vidio u bolnici X. Neete vidjeti, na primjer,
da ljudi skapavaju kao ivotinje; da nikog nema uz njih u
tom stranom trenutku; da nikog za to nije briga; da se smrt
ne primijeti sve do jutra a to se tamo dogodilo vie nego
jedanput. Zacijelo u Engleskoj takvo to neete vidjeti, a jo
manje mrtvaca izloena znatieljnim pogledima drugih
bolesnika. Sjeam se jedno u Engleskoj, u nekoj
paviljonskoj bolnici dogodilo se da je neki bolesnik umro
dok smo bili na poslijepodnevnom aju, pa iako smo bili
samo estorica u sobi, bolniarke su sve sredile tako
spretno i hitro da mi ostali bolesnici o tom nismo ak nita
ni uli sve dok se nismo vratili natrag u nau sobu. Ono to
moda potcjenjujemo u Engleskoj jest srea da imamo
dovoljno dobro kolovanih i stoga discipliniranih
bolniarki. Nedvojbeno, engleske su bolniarke ograniene;
gataju iz kave, nose znakice sa zastavicama i dre sliku
kraljice na polici kamina, ali one vas barem, iz puke
lijenosti, ne ostavljaju da leite neumiveni i zaepljeni na
neureenom krevetu. Bolniarke u bolnici X jo su uvijek
bile pomalo sline Mrs Gamp,
31
a poslije, u vojnikim
bolnicama republikanske panjolske upoznao sam
bolniarke koje su bile toliko neuke da nisu znale bolesniku
izmjeriti ni vruinu. U Engleskoj ne moete vidjeti ni takvu
prljavtinu kao u bolnici X. Poslije nekog vremena kad sam
malo prizdravio da sam se mogao prati u kupaonici, otkrio
sam u njoj velik sanduk u koji su bacali ostatke hrane i
prljave zavoje cijelog odjela, a po drvenoj oplati zidova
plazili su rojevi gamadi.
Kad su mi vratili moje odijelo i kad sam toliko ojaao
da sam ponovo mogao hodati, pobjegao sam iz bolnice X
prije roka, ne ekajui na lijeniku otpusnicu. Bolnica X
nije bila jedina bolnica iz koje sam utekao, ali tmurnost i
tjeskoba koje su u njoj vladale, njezin ogavan zadah i iznad
svega neto nezdravo u njezinoj atmosferi, duboko se
usjeklo u moje pamenje. Odveli su me onamo jer je to bila
bolnica arrondissementa u kojem sam stanovao, a tek poto
sam iz nje utekao, doznah da je na vrlo loem glasu.
Godinu ili dvije kasnije, glasovita pustolovka i prevarantica
Madame Hanaud, koja se razboljela poto je ponovo
dospjela u istrani zatvor, prevezena je u bolnicu X na
lijeenje, a nakon nekoliko dana umakla je svojim
straarima i sama se vratila natrag u zatvor tvrdei da joj je
u zatvoru ljepe. Vjerujem da je bolnica X bila potpuno
neprilina francuska bolnica ak i za to doba. Ali bolesnici,
gotovo svi samo radni ljudi, bili su neobino krotki. Neki su
od njih ak mislili da uvjeti u bolnici granie s udobnou,
jer su barem dvojica bili siromana prenemagala kojima je
to bio najlaki nain da preive zimu. Bolniarke su im
gledale kroz prste jer su ih iskoritavale da im obavljaju
31
Sarah Gamp, lik neuredne stare bolniarke iz romana Charlesa Dickensa ivot i pustolovine
Martina Chuzzlewita (18431844). (Prim. prev.)

prigodne najprljavije poslove. Ali dranje ostalih je bilo:
naravno, ovo je ogavno mjesto, ali to biste vi htjeli? Nije
im se inilo udnovato to ih bude u pet ujutro da bi potom
ekali tri sata na vodenastu juhu kojom je zapoinjao dan,
ili da ljudi umiru, a da nitko od bolnikog osoblja pri tom
ne makne ni malim prstom, ili ak da samo o pukoj srei
ovisi da li ete sluajno lijeniku zapeti za oko u prolazu.
Prema predaji, slian je bio postupak s bolesnicima i u
drugim bolnicama. No, ako se razbolite i ako ste
presiromani da biste se mogli lijeiti kod kue, onda
morate u bolnicu, pa kad se jednom tamo naete, onda
morate trpjeti strogost i neudobnost ba kao i u vojsci. A
povrh svega toga zanimalo me je odakle ono postojano
vjerovanje, danas ve gotovo iskorijenjeno u Engleskoj, u
prie, na primjer, o doktorima koji vas reu iz iste
znatielje ili pak stoga to ih zabavljaju vae muke dok vas
mesare prije nego to ste potpuno uspavani. Bolnicom su
kolale mrane prie o tamnom sobiku tik uz kupaonicu.
Prialo se, iz te su se sobice uli jezivi krikovi. Ja dodue
nisam primijetio nita to bi potvrdilo te prie i jamano je
sve to naklapanje bilo obina besmislica, premda sam
svojim vlastitim oima vidio kako su dva studenta ubijala ili
gotovo ubila esnaestogodinjeg djeaka (inilo se da je na
samrti kad sam napustio bolnicu, iako se moda poslije i
oporavio) obijesnim postupkom koji se zacijelo nikad ne bi
usudili okuati na bolesniku koji sam plaa lijeenje. U ivu
mi je sjeanju da se u Londonu vjerovalo da u nekim
bolnicama bolesnike ubijaju kako bi se dokopali leeva za
seciranje. Takvu priu nisam uo u bolnici X, premda
vjerujem da bi neki ljudi tamo u to lako povjerovali. Jer, bila
je to bolnica u kojoj je preivjelo neto, ne toliko u
postupcima koliko u raspoloenju, iz devetnaestog stoljea,
i u tom je ba i bila njezina neobina osebujnost.
U proteklih pedesetak godina dolo je do velikih
promjena u odnosima izmeu lijenika i bolesnika.
Prolistate li bilo koju knjigu koja o tom govori, uvjerit ete
se da se bolnicu, prije druge polovice devetnaestog stoljea,
smatralo slinom zatvoru, ne samo zatvoru ve
srednjovjekovnoj tamnici. Bolnica je mjesto gdje hara smrt
u neistoi i mukama, neka vrsta predvorja groba. Samo
sirotinja mora tamo da se lijei. A osobito u poetku
prolog stoljea, kad je medicinska znanost postala drskija,
ali stoga ne i uspjenija, obino su ljudi smatrali cijeli taj
posao to ga obavljaju doktori uasnim i stranim.
Kirurgiju, posebno, dralo se obinim jezivim sadizmom, a
seciranje ili razudbu moguom samo uz pomo kradljivaca
svjeih leeva ravno iz groba, dok je sve to bilo zainjeno
spiritizmom ili dozivanjem dua pokojnika. Devetnaesto
stoljee obiluje literaturom strave i uasa o doktorima i
bolnicama. Prisjetite se samo jadnog starog Jurja III,
podjetinjenog senilca koji krijeti molei milost im ugleda
svoje lijenike kako mu pristupaju da bi mu pustili krv sve
dok ne izgubi svijest. Sjetite se samo razgovora Boba
Sawyera i Benjamina Allena, koji nedvojbeno jedva da su
parodije, ili poljskih bolnica iz Sloma i Rata i mira i onog
stravinog opisa amputacije noge iz Melvilleove Bijele bluze!
Pa ak i imena pridijevana lijenicima u engleskoj beletristici
u devetnaestom stoljeu; kolja, ivoder, mesar, grobar i
tako dalje, i genetiki nadimak mesaro, podjednako su
nemila koliko i komina. Ta protukirurka predaja zacijelo
je najbolje izraena u Tennysonovoj pjesmici Djeja bolnica
koja je prvenstveno dokument iz predkloroformskog doba,
iako se stjee dojam da je napisana najkasnije 1880. godine.
Nadalje, nazori koje Tennyson iznosi u toj pjesmi
poprilino su znameniti. Kad dobro razmislite kakva li je
strahota morao biti kirurki zahvat bez anestetika, kakva zla
glasa, teko je onda posumnjati u pobude ljudi koji su se
usudili u nj upustiti. Jer te krvave strahote kojima su se
toliko radovali studenti (velianstven prizor to ga izvodi
mesaro!) bile su, to je svima bilo znano, nekorisne i
uzaludne; bolesnik koji nije umro od straha, obino bi umro
od gangrene, to se smatralo posve prirodnim. ak i danas
nailazimo na doktore sa sumnjivim pobudama. Bilo koji
dugogodinji bolesnik, ili netko tko je sluao o emu
razgovaraju studenti medicine, znat e to mislim time rei.
Ali pronalazak anestetika bio je prva, a pronalazak
raskunih sredstava druga prekretnica u kirurgiji. Nigdje na
svijetu danas, vjerojatno, neete vidjeti takav prizor kakav
opisuje Axel Munthe u Prii o sv. Mihajlu, gdje opaki kirurg
sijee bolesnika za bolesnikom istim noem i odbacuje
odsjeene udove na hrpu pokraj stola. tovie, socijalno je
zdravstveno osiguranje iskljuilo zamisao da je bolesnik koji
pripada radnikoj klasi siromaak koji ne zasluuje panju i
obzir. Jo dobrano u ovom stoljeu, bolesnicima koji nisu
sami plaali lijeenje u velikim su bolnicama obiavali
upati zube bez injekcija. Oni nita ne plaaju, pa onda
nemaju ni pravo na anestetike mislilo se. Ali i to je
vrijeme minulo.
Pa ipak svaka institucija na sebi nosi peat svoje
prolosti. Sobe u kasarnama jo uvijek pohodi duh
Kiplingova vremena, a teko je ui u ubonicu da se pri
tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz
ubonica za gubavce i njima sline, da bi ti nesretnici imali
gdje umrijeti, a kasnije postadoe vjebaonice gdje su
studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje.
Povijest razvoja bolnica ostavila je svoj trag koji se jo i
danas zamjeuje i na njihovoj tjeskobnoj arhitekturi. Nije
mi ni na kraj pameti da se poalim na postupak prema sebi
u bilo kojoj bolnici u Engleskoj, ali znam da je to zdrav
razum koji upozorava ljude da se klone bolnice koliko
mogu, a naroito javnih besplatnih odjela. Ma kakva
zakonska prava imali, nedvojbeno je da imate mnogo manje
uvida u nain vaeg lijeenja, mnogo ste manje sigurni da se
na vama nee izvoditi neki neozbiljni pokusi, dok valja; ili
da se pokorite disciplini ili mar van!. A mnogo to znai
kad ovjek moe umrijeti u svom vlastitom krevetu ili jo
bolje u svojim cipelama. Ma kakva bila strunost i uljudnost
osoblja, smrt u bolnici ogavan je i okrutan dogaaj, neto
moda toliko malo vano da o tom ne vrijedi ni priati, ali
to ostavlja bolna sjeanja na hitnju, vrevu i bezlinost
mjesta gdje ljudi danomice umiru okrueni strancima.
Strah od bolnice jo uvijek ledi srca sirotinje, a u svima
nama ostalima tek to je nestao. Ta crna mrlja lei plitko
ispod povrine nae svijesti. Ve rekoh da sam outio
udnovat osjeaj poznatog netom zakoraih u bolnicu X.
Ta me je slika, naravno, podsjetila na smrdljivu isparinu
patnjom ispunjenih bolnica devetnaestog stoljea koje nikad
nisam vidio, ali o kojima sam uo i itao. I neto, moda u
crno odjeven doktor sa svojom prljavom crnom torbom, ili
moda tek boleljiv vonj, probudilo je u meni uspomenu na
onu Tennysonovu pjesmicu o Djejoj bolnici koju sam
uo prije dvadeset godina. Sluajno, proitala mi ju je naglas
vremena bolniarka koja je morala zapoeti svoj posao
negdje u vrijeme kad je Tennyson napisao tu pjesmu. Uasi
i patnje tih starih bolnica za nju su bili jo u ivu sjeanju.
Zajedno smo se zgrozili itajui tu pjesmu, a potom sam je
vremenom zaboravio. Zaboravio, da mi ak ni njen naslov
ne bi nita znaio. Ali im sam ugledao onu polumranu
bolniku sobu u kojoj su mrmljali i stenjali nebrojeni
glasovi u tijesno nabijenim krevetima, sjetih je se, a iduu
no ak i njezina cijela sadraja i raspoloenja, pa ak i
nekih cijelih stihova.
Now, br. 6, novembra 1946.
Recenzija: Adolf Hitler Mein Kampf
(Neskraeno izdanje)
Kad Hurst and Blackett tiskaju neproieno izdanje
Mein Kampfa ureeno prohitlerovski, a objavljeno tek prije
godinu dana, znai da se dogaaji zbivaju vratolomnom
brzinom. Oita je namjera prevodioeva predgovora i
njegovih primjedbi da ublai okrutnost tog djela i Hitlera
prikae u to je mogue ljepem svjetlu. Jer, u to je vrijeme
Hitler jo uvijek tovana linost. On je taj koji je uguio
njemaki radniki pokret, pa su mu stoga imune klase sve
rado opratale. I desniari i ljeviari slagali su se u vrlo
plitkoj predodbi da je nacional-socijalizam samo jedan
novi oblik konzervativizma.
Tad se odjednom ustanovilo da Hitler ipak nije tovanja
vrijedan. Kao jedan od dokaza tog miljenja, Hurst and
Blackett izdali su njegovu knjigu u novom ovitku
objanjavajui da e sav prihod od prodaje knjige biti
priloen Crvenom kriu. Ipak, unato svemu, teko je
jednostavno na temelju sadraja Mein Kampfa povjerovati da
su se izmijenili Hitlerovi ciljevi ili njegovo miljenje. Ako
usporedimo njegove rijei koje je izgovorio prije godinu
dana s rijeima koje je rekao prije petnaest godina, onda nas
zapanjuje krutost njegova uma, nepromjenljivost njegova
nazora na svijet. U njega je okamenjena sanjarija ovjeka
zanesena fiksnom idejom koja ostaje gotovo netaknuta bez
obzira na prigodna skretanja kojima se posluio da bi
ostvario svoju politiku sile. Vjerojatno, prema Hitlerovu
vlastitom mnijenju, rusko-njemaka pogodba je bila samo
mala izmjena u redu vonje. Prema planu postavljenom u
Mein Kampfu valjalo je najprije pregaziti Rusiju, a potom,
predmnijeva se, Englesku. A sad, ispalo je obratno. Valjalo
je najprije obraunati s Engleskom, jer se Rusija dala lake
potkupiti. Ali, Rusija je na redu im Engleska smalake
kako se barem Hitler, jamano, nada. Hoe li sve ispasti ba
tako, naravno, drugo je pitanje.
Pretpostavimo da se Hitlerova zamisao obistini. On
zamilja, u budunosti od stotinjak godina, nekakvu
postojanu dravu u kojoj e ivjeti 250 milijuna Nijemaca
na golemu ivotnom prostoru (koji bi se pruao do
Afganistana ili tamo negdje), nekakvo uasno bezumno
carstvo u kojem se, u biti, nikad nita nee dogaati osim
to e se u njemu mlade uvjebavati za rat i neprekidno se
raati svjea hrana za topove. Kako li mu je samo uspjelo
da tu svoju monstruoznu zamisao pone sprovoditi u djelo?
Lako je tvrditi da su ga neko vrijeme novano potpomagali
veleindustrijalci jer su u njemu vidjeli ovjeka koji e satrti
socijaliste i komuniste. Ne bi oni njega potpomagali da on
ve tada nije govorio stvarno irokom pokretu. Uz to,
situacija u Njemakoj, sa sedam milijuna nezaposlenih, bila
je kao stvorena za demagoge. Ali Hitler nikada ne bi uspio
nadvladati svoje protivnike da osobno nije privlana linost,
to se moe osjetiti unato nezgrapnom nainu na koji pie,
ak i u Mein Kampfu, a osobito dok sluamo njegove govore.
Moram ak priznati da nikad nisam mogao zamrziti Hitlera.
Onog dana kad je doao na vlast dotad, kao mnogi drugi,
ivio sam u zabludi i drao da je on nevaan zakljuio
sam da bih ga jamano ubio kad bih mogao doi u njegovu
blizinu, ali da prema njemu inae ne osjeam nikakve
osobne odbojnosti. Dapae, iz njega zrai neto vrlo
privlano. To se osjeti im vidimo njegovu sliku a ja
osobito preporuujem fotografiju na poetku njegove
knjige u izdanju Hursta and Blacketta, na kojoj Hitlera
vidimo jo kao smeekouljaa. U njega je patetino psee
lice, lice ovjeka to pati zbog nepodnosivih nepravdi. Taj
izraz podsjea na lice s nebrojenih slika razapeta Krista,
samo to Hitler djeluje muevnije i, nedvojbeno, tako je
Hitler sam sebe i zamiljao. Moemo samo nagaati to je
bio glavni razlog njegove pritube protiv cijelog svijeta, ali u
svakom sluaju ta prituba je tu. On je stoga muenik,
rtva. Prometej prikovan lancima za stijenu, samoprijegorna
junaina koja se sama samcata bori protiv svih moguih
zala. Ako je ubijao mia, znao je on to prikazati kao borbu
sa zmajem. Osjea se, kao u Napoleona, da se on bori sa
sudbinom, da on ne moe pobijediti, ali da ipak stoga
zasluuje bolju sudbinu. Ta, tko da se ophrve suosjeanju s
takvom sudbinom; polovica filmova to ih gledamo imaju
takav sadraj.
On je takoer shvatio lanost hedonistikog nazora na
ivot. Gotovo cijela zapadnjaka misao poslije prolog rata,
zacijelo cijela napredna misao, preutno je prihvatila da
ljudi ele lagodan, siguran i bezbolan ivot. U takvom
nazoru na ivot nema mjesta, na primjer, patriotizmu i
ratnikim vrlinama. Socijalist koji zatekne svoju djecu kako
se igraju rata obino se zaprepasti, ali nije sposoban da im
smisli zamjenu za olovne vojnike; olovni pacifisti nekako
nisu za igranje. Hitler, stoga to je u svojoj neveseloj udi to
vrlo snano osjeao, zna da ljudi ne ele samo lagodnost,
sigurnost, krae radno vrijeme, higijenu, kontrolu raanja i,
openito, sve ono to poiva samo na zdravom razumu;
oni, takoer, barem pokatkad, zaele borbu, portvovanje, a
da i ne spominjemo bubnjeve, zastave i smotre odanosti.
Ma koliko da su faizam i nacizam, moda, samo
ekonomske teorije, mnogo su zdraviji od bilo kojeg
hedonistikog nazora na svijet i ivot. Isto vjerojatno vrijedi
i za Staljinovu militaristiku verziju socijalizma. Tri velika
diktatora ojaali su svoju vlast nametanjem teko
podnosivih bremena svojim narodima. Dok socijalizam, pa
ak i kapitalizam, dodue nerado, kae narodu: Pruam
vam bolji ivot; Hitler kae: Nudim vam borbu, opasnost
i smrt; a posljedica je da mu se cijela nacija baca pod noge.
Kasnije e se oni moda predomisliti kad im sve to
dozlogrdi, kao to je bio sluaj za vrijeme prolog rata.
Poslije nekoliko godina klanja i gladovanja Najvea srea
za najvie ljudi dobra je krilatica, ali ovog trenutka za njih
je jo bolje Bolje uasan kraj nego uas bez kraja. I sada
dok se borimo protiv ovjeka koji ju je skovao, ne smijemo
potcijeniti njezinu emotivnu snagu.

New English Weekly, 21. marta 1940.
Wells, Hitler i svjetska drava
U martu ili aprilu, kau mudrijai, Britanija e
pokleknuti pod stranim udarcem... S ime ga Hitler misli
izvesti, ne mogu zamisliti. Njegove oslabljene i ratrkane
armije sad vjerojatno nisu jae nego to su bile talijanske
prije nego to su se okuale u Grkoj i Africi.
Njemake zrane snage vrlo su oslabljene. Zaostaju za
vremenom, a njihovi najbolji zrakoplovci uglavnom su
poginuli, ili su postali maloduni, ili su izmoreni.
Godine 1914. Hohenzollernova vojska je bila najbolja
na svijetu. Iza malog krijetavog maloumnika u Berlinu
nema takve vojske... A nai vojni strunjaci raspravljaju o
najezdi fantoma. U njihovim matanjima on je savreno
opremljen i nepobjediv u disciplini. Gdjekad misle da e on
odluno udariti preko panjolske i Sjeverne Afrike, pa
dalje; ili nahrupiti preko Balkana, promarirati od Dunava
do Ankare, do Perzije, do Indije, ili pregaziti Rusiju, ili se
izliti preko Brenera u Italiju. Tjedni prolaze, a fantomu ni
traga; i to zbog jednog izvrsnog razloga. Nema u njega te
snage. Lien je glavnine svojih neadekvatnih topova i
municije. Uludo ih je potratio u Hitlerovim luckastim
zavaravanjima da moe zauzeti Britaniju. I njegova sirova
nesolidno izgraena snaga klone pod sve jaom spoznajom
da je prolo vrijeme Blitzkriega i da rat dolazi kui na
konak.
Te reenice nisu prepisane iz Cavalry Quarterly, nego
iz niza novinskih lanaka H. G. Wellsa
32
, napisanih
poetkom ove godine i sada pretiskanih u knjizi koja nosi
naslov: Vodiu novi svijet. Odonda, otkad su te reenice
32
Herbert George Wells, engleski pisac (18661946). (Prim. prev.)

napisane, njemaka je vojska pregazila Balkan i ponovo
osvojila Cirenaiku
33
, i promarirat e preko Turske ili
panjolske kad joj to bude po volji, a upala je i u Rusiju.
Kako e se ta vojna zavriti, ja ne znam, ali vrijedno je
zabiljeiti da se njemaki glavni tab, ije miljenje takoer
neto vrijedi, u nju ne bi upustio da nije bio siguran da e je
zavriti za tri mjeseca. Tek toliko to se tie miljenja da je
njemaka vojska vojska utvara, a njezina oprema
neadekvatna, njezin moral u raspadu, itd., itd.
A to Wells suprotstavlja malom kretavom
maloumniku u Berlinu ? Uobiajeno bezvezno naklapanje
o Svjetskoj dravi, uz Deklaraciju Sankey, pokuaj da se
odrede temeljna prava ovjeka, napisana u
protutotalitaristikom duhu. Osim to je sada posebice
zanijet saveznim nadzorom nad zranim prostorom, to je
uvijek ista prodika koju propovijeda neprekidno gotovo ve
etrdeset godina, uvijek potaknut nekakvom srdbom na
ljude koji nikako ne mogu da shvate neto tako oito.
A to nam koristi tvrditi da nam je nuan savezni
nadzor nad zranim prostorom? Sr problema lei u tom
kako da ga ostvarimo. Koja korist od isticanja da je Svjetska
drava poeljna? Bitno je da se ni jedna od pet velikih
vojnih sila ne eli podvrgnuti takvom nadzoru. Svi se
razboriti ljudi ve desetljeima u biti slau s onim to govori
gospodin Wells, ali razboriti ljudi ne dre vlast i, u
premnogo sluajeva, ne mogu je stoga ni rtvovati. Hitler je
maloumni zloinac, ali Hitler ima milijunsku vojsku, tisue
zrakoplova, desetke tisua bojnih kola. Njemu za ljubav
jedan veliki narod voljan je da prenaporno radi est godina,
a potom da jo dvije godine ratuje, dok za zdrav razum,
poglavito hedonistiko miljenje, za koje se zalae gospodin
Wells, jedva da je itko voljan proliti litricu krvi. Prije nego i
zaponete govoriti o obnovi svijeta, ili ak o miru, morate
odstraniti Hitlera, to znai ostvariti jedan dinamian svijet,
33
Pokrajina u Libiji, gl. grad Benghazi (Prim. prev.)

ne dodue isti kao onaj nacistiki, ali vjerojatno isto tako
neprihvatljiv prosvijeenom i hedonistikom narodu. to
je dralo Englesku na nogama prole godine? Djelomice,
jamano, neka nejasna ideja o sretnijoj budunosti, ali
poglavito atavistiko osjeanje patriotizma, usaeno
uvjerenje naroda koji govore engleskim jezikom da su
superiorniji tuincima. Posljednjih dvadeset godina glavni je
cilj engleske ljeviarske inteligencije bio da raspri taj osjeaj
i da je u tom uspjela, danas bismo vjerojatno promatrali
esesovce u ophodnji londonskim ulicama. Slino, zato se
Rusi bore kao lavovi protiv njemake najezde? Djelomice,
moda, radi nekog mutnog ideala o utopijskom socijalizmu,
ali poglavito za svetu majicu Rusiju (sveto tlo domovine,
itd., itd.), to je Staljin oivio samo u neto malo iskrivljenu
obliku. Snaga koja odista oblikuje svijet proizlazi iz osjeaja
ponosa rase, oboavanja voe, vjerskog uvjerenja,
oboavanja rata to liberalni intelektualci mehaniki
otpisuju kao anakronizme koje su oni u sebi tako temeljito
razorili da su izgubili svaku mo djelovanja.
Ljudi koji tvrde da je Hitler antikrist ili obratno, Duh
sveti, blii su spoznaji istine nego intelektualci koji su deset
uasnih godina tvrdili da je on samo lik iz komine opere
koga se ne smije uzimati ozbiljno. A taj nazor ne odraava
nita drugo nego lagodne uvjete ivota u Engleskoj.
Ljeviarski literarni klub bio je u biti produkt Scotland
Yarda, kao to je Savez za mir produkt Ratne mornarice. U
posljednjih se desetak godina na polju knjievnosti pojavila
politika knjiga, neka vrsta proirena pamfleta koja
sjedinjuje historiju s politikim kuenjem, kao vaan
knjievni oblik. No, najbolji pisci tog tiva Trocki,
Rauschning, Rosenberg, Silone, Borkenau, Koestler i drugi
nisu Englezi, ni jedan od njih, i gotovo svi su otpadnici
od neke ekstremistike stranke, koji su upoznali
totalitarizam u neposrednu dodiru s njim i na vlastitoj koi
osjetili progonstvo i progonjenje. Samo u zemljama
engleskog govornog jezika vjerovalo se, sve dok nije
buknuo rat, da je Hitler nevaan aavac i da su njemaki
tenkovi napravljeni od ljepenke. Gospodin Wells, kako se
vidi iz navoda koje sam ve iznio, jo uvijek u to pomalo
vjeruje. Ja ne vjerujem da su ak bombardiranje Engleske i
njemaka vojna u Grkoj izmijenili njegovo miljenje.
Dugogodinji nain njegova razmiljanja isprijeio se
izmeu njega i spoznaje o Hitlerovoj snazi.
Gospodin Wells, poput Dickensa, pripada
nemilitaristikoj srednjoj klasi. Grmljavina topova,
zveckanje ostruga, gr u grlu kad se die stara zastava,
ostavljaju ga oito ravnodunim. On nepokolebljivo mrzi
rat, lov, pustolovan ivot, to se oituje u njegovim ranijim
djelima u snanoj propagandi protiv konja. Glavni lupe u
njegovi knjizi: Kratka povijest svijeta vojnik je, pustolov,
Napoleon. Prolistamo li bilo koju njegovu knjigu napisanu
u posljednjih etrdeset godina, vidjet emo da u svima
obrauje istu misao: tobonju opreku izmeu znanstvenika
koji radi na uspostavljanju Svjetske drave planske privrede
i natranjaka koji svim silama pokuava da nas vrati natrag
u prolost u kojoj vlada nered. U romanima, utopijama,
esejima, filmovima, raspravicama, ta opreka iskrsava vie-
manje na isti nain. S jedne strane znanost, red, napredak,
internacionalizam, zrakoplovi, elik, beton, zdravstvo; s
druge pak rat, nacionalizam, religija, monarhija, seljatvo,
profesori grkog, pjesnici, konji. Povijest, kako je on
zamilja, niz je pobjeda koje su izvojevali znanstvenici nad
romantiarima. No, on je vjerojatno u pravu kad tvrdi da e
razborit, planski oblik drutva, sa znanstvenicima prije
nego vraima na elu, prije ili kasnije, prevladati, ali to je
drugi par rukava, koji se bitno razlikuje od tvrdnje da je taj
oblik drutva nadohvat ruke. Negdje ipak kljucka onaj
zanimljiv spor izmeu Wellsa i Churchilla iz doba ruske
revolucije. Wells optuuje Churchilla da sam ne vjeruje
svojoj propagandi da su boljevici nemani okrvavljenih
ruku i slino, nego da se jednostavno boji da e oni donijeti
novo doba u kojem e prevladati zdrav razum i znanstvena
dostignua i u kojem nee vie biti mjesta za barjaktae
Churchillova kova. Churchillova procjena boljevika bila je
ipak blie istini od Wellsove. Stari su boljevici mogli biti ili
aneli ili zlodusi, ve prema tome kako nam odgovara da ih
vidimo, no u svakom sluaju nisu bili osjeajni ljudi. Oni
nisu oivotvorili wellsovsku utopiju nego uvedoe
vladavinu po pravilima svetakog reda koja je, poput
vladavine engleskog svetakog reda, bila vojni despotizam
okrijepljen lovom na vjetice. Ista predodba javlja se
ponovo u izopaenom obliku u Wellsovu odnosu prema
nacistima. Hitler je utjelovljenje svih vojnih diktatora i
vraeva u historiji. Stoga, tvrdi Wells, on je isti apsurd, duh
prolosti, stvorenje osueno na neposrednu propast. Ali, na
alost, izjednaenje znanosti sa zdravim razumom odista ne
vrijedi mnogo. Zrakoplov, na kog se gledalo kao na
napredak civilizacije, jedva da se za ita drugo upotrebljava
osim za bacanje bombi, potvruje tu tvrdnju. Moderna je
Njemaka u znanosti mnogo odmakla od Engleske, a
mnogo je barbarskija. Mnogo toga to je Wells zamiljao i
za to se zalagao, postignuto je u nacistikoj Njemakoj.
Red, planiranje, dravno pokroviteljstvo nad naukom, elik,
beton, zrakoplovi, sve je tamo, ali sve zapregnuto u
ostvarenje ideja iz kamenog doba. Znanost je na strani
predrasuda. Ali, oito, Wellsu nije lako da se s time pomiri.
To bi protuslovilo nazoru na svijet na kojem se temlje
njegova djela. Vojskovoe i vraevi moraju na kraju
propasti. Svjetska drava, kako je zamilja liberal iz
devetnaestog stoljea ije srce ne zatrepta na zvuk vojnike
trube, mora slaviti pobjedu. Na stranu izdajstvo i
malodunost, Hitler ne moe biti opasan. Da on na kraju
pobijedi, bio bi to nevjerojatan obrat u historiji, kao
ponovno uspostavljanje jakobita. Ali nije li to neki oblik
ocoumorstva kad osoba mojih godina(trideseti osam) kudi
H. G. Wellsa. Ljudi koji misle svojom glavom, roeni
poetkom ovog stoljea u stanovitom su smislu njegova
eda. Koliki utjecaj ostavlja neki prosjean pisac, a osobito
popularan pisac, ija djela snano odjekuju, teko je rei,
ali sumnjam da je itko tko je pisao knjige izmeu 1900. i
1920, barem na engleskom jeziku, snanije utjecao na
mlade. Duh sviju nas, pa time i fiziki svijet, bio bi osjetno
drukiji da nije bilo Wellsa. Samo, upravo njegova
jedinstvenost duha, jednostrana matovitost to ga uinie
pomalo genijalnim prorokom u edwardijansko doba, sad ga
ine plitkim, neadekvatnim misliocem. Kad je Wells bio
mlad, antiteza izmeu znanost i reakcije nije bila lana.
Drutvom su vladali ogranieni, potpuno nesposobni ljudi,
grabeljivi trgovci, glupi vlastelini, biskupi, politiari, koji su
znali itatati Horacija, ali nikad nisu uli za algebru.
Znanost nije uivala ba dobar glas, a pobonost je bila
obavezna. Tradicionalizam, zaglupljenost, snobizam,
patriotizam, praznovjerje, ljubav za ratovanjem, sve se
inilo da je na istoj hrpi, pa se osjeala potreba da netko to
sve popljuje. Tamo u devetnaestom stoljeu, otkriti da
postoji jedan H. G. Wells bilo je za mlada ovjeka predivno
iznenaenje. ivjeli ste u svijetu cjepidlaka, popova i igraa
golfa, vai su vas budui poslodavci opominjali da morate
uspjeti ili se tornjajte, vai roditelji sustavno su izobliavali
va spolni ivot, a vai dosadni uitelji podsmijevali se
vaim krivim latinskim nastavcima; i u tom se svijetu
pojavio taj predivan ovjek koji vam je priao prie o
stanovnicima drugih planeta i o morskom dnu i koji je znao
da budunost nee biti ba onakva kako je zamiljaju
ugledni ljudi. Deset godina, ili ak vie, prije nego je
zrakoplov postao tehnikim izumom, Wells je znao da e
ljudi vrlo skoro moi letjeti. Znao je stoga to je on sam htio
letjeti, pa je bio siguran da e istraivanja poi tim smjerom.
S druge strane, ak kad je jo bio djeak, u vrijeme kad su
braa Wright doista i podigla svoje strojeve u zrak cijelih
pedeset i pet sekundi, openito prihvaeno miljenje
smatralo je da bi Bog ljudima bio dao krila da je htio da lete.
Sve tamo do 1914. Wells je bio glavni prorok istine. U
fizikom smislu, njegova se vizija svijeta obistinila do
zaudnih tanina.
Ali budui da je pripadao devetnaestom stoljeu i
nemilitaristikoj naciji i klasi, nikako nije mogao poimati
silovitu snagu starog doba koje je u njegovom umu bilo
simbolizirano u liku torijevca u lovu na lisice. On je bio, i
jo je uvijek, potpuno nesposoban da shvati da su
nacionalizam, vjerska zaslijepljenost, feudalna lojalnost,
mnogo jai od onog to bi on sam nazvao zdravim duhom.
U dananjicu naviru odlunim korakom bia iz tmine
srednjeg vijeka, pa ako su to duhovi, onda su to duhovi za
koje je nuna snana magija da bi ih se otjeralo natrag
odakle su i doli. Pokazalo se da ba ljudi koji su pretrpjeli
faistiki jaram ili koji u sebi nose priroenu faistiku icu,
najbolje razumiju to je faizam. Sirova knjiga poput
Gvozdene pete istinitije je proroanstvo o budunosti negoli i
Vrli novi svijet i Oblik budunosti
34
. Ako bi valjalo izmeu
Wellsovih suvremenika izabrati pisca koji bi mu se mogao
suprotstaviti kao protusredstvo, valjalo bi uzeti Kiplinga
koji se nije ogluio na zlobni tutanj sile i ratne slave.
Kipling bi osjetio privlanu snagu Hitlera, ili to se tog tie i
Staljina, ma kakvo bilo njegovo osobno miljenje o njima.
U Wellsa je odve zdrav duh da bi mogao razumjeti
moderan svijet. Reanje romana donjeg srednjeg sloja, koji
su njegov najvei uspjeh, iznenada je prekinuo taj drugi rat i
nikad se vie nisu pojavili, pa od 1920. rasipa uludo svoj
talent ubijajui zmajeve od papira. Ali, na kraju krajeva,
emu slui talent koji se uludo rasipa.
Horizon, augusta 1941.
34
The Shape of Things to Come (1933). (Prim. prev.)

Proroita faizma
Izalo je novo izdanje Gvozdene pete Jacka Londona i sad
svi mogu proitati knjigu za kojom je nastala velika
potranja u vrijeme faistike najezde. Kao i sve druge
knjige Jacka Londona i nju se naveliko italo u Njemakoj i
smatralo predskazivanjem Hitlerova dolaska na vlast. A
zapravo, ona to nije. To je obina pria o kapitalistikom
tlaenju, a napisana je u vrijeme kad se mnogo toga to je
omoguilo pojavu faizma na primjer, silan preporod
nacionalizma nije jo moglo lako prorei.
Meutim, London se pokazao izvanredno vidovitim
ovjekom proniknuvi da se prijelaz u socijalizam nee
odvijati automatski, nego da e biti vrlo bolan.
Kapitalistika klasa nee svenuti uguena svojim vlastitim
protuslovnostima poput cvijeta na kraju ljeta.
Kapitalistika je klasa bila dovoljno bistra da uoi to joj se
sprema, pa je zatomila meusobne razdore i prela u
protunapad, a ishod borbe bit e najkrvaviji i
najnemilosrdniji to ga je svijet ikad vidio.
Vrijedno je Gvozdenu petu usporediti s jednim drugim
matovitim romanom o budunosti koji je bio napisan
neto ranije i kojem ona neto i duguje, Pospanac se budi od
H. G. Wellsa. Tad moemo uoiti Londonove mane i
prednosti, ali takoer i to to znai ne biti, poput Wellsa,
potpuno civiliziran ovjek. Kao knjiga, Gvozdena peta je
daleko loija. Napisana nezgrapno, ona potvruje da pisac
nije spoznao sve mogunosti znanosti i tehnike, a glavni mu
je junak nekakav ljudski verglec kakva se vie ne moe nai
ni u socijalistikim raspravicama. Ali zbog svoje uroene
crte divljatva, London moe spoznati neto to je Wellsu
oito nedokuivo, a to je da hedonistika drutva ne mogu
opstati.
Svatko tko je jednom proitao knjigu Pospanac se budi,
nee je lako zaboraviti. Pisac oblikuje viziju bljetava,
kobna svijeta, u kojem se drutvo uvrstilo u kastinski
sustav i u kojem su radnici zauvijek zarobljeni. To je
takoer svijet bez svrhe u kojem su vie kaste, za koje
radnici mukotrpno kulue, potpuno cinini i bezvjerni
mekuci. U njih nema svijesti o bilo kakvom cilju u ivotu,
nema ni traga ikakvoj gorljivosti, revolucionarnom ili
religioznom portvovanju.
U Vrlom novom svijetu Aldousa Huxleyja, nekoj vrsti
poratne parodije na Wellsovu utopiju, te su tendencije
uvelike pretjerane. Tu je hedonistiko ivotno naelo
dotjerano do svoje krajnosti, cijeli se svijet pretvara u hotel
na rivijeri. Ali premda je Vrli novi svijet briljantna karikatura
sadanjosti (sadanjosu u 1930-tim godinama), on zacijelo
ne osvjetljava budunost. Ni jedno drutvo te vrste ne bi
moglo opstati vie od nekoliko narataja, jer bi vladajua
klasa koja razmilja uglavnom o tom kako e se to bolje
zabaviti, uskoro izgubila svoju vitalnost. Vladajua klasa
mora odravati strogu moralnost, nekakvo kvazi-religiozno
vjerovanje u samu sebe, neku vrstu mistike. London je i
toga svjestan, pa premda opisuje kastu plutokrata koji
vladaju svijetom sedam stoljea kao neljudska udovita, on
ih ipak ne prikazuje kao dokona i razbludna bia. Oni se
mogu odrati na svojim poloajima dok vjeruju da
civilizacija ovisi samo o njima, pa su stoga, premda nekako
drukije, ipak isto toliko odvani, sposobni i portvovni
kao i revolucionari koji im se suprotstavljaju.
London je prihvatio zakljuke marksizma na jedan
intelektualni nain i mislio je da e protuslovnost
kapitalizma, nepotroen viak i tako dalje, postojati i poto
se kapitalizam ustroji u jedinstveno kolektivno tijelo. Ali po
udi se uvelike razlikovao od ostalih marksista. Sa svojom
sklonosti ka nasilju i oboavanjem fizike snage, svojim
vjerovanjem u prirodnu aristokraciju, svojim ivotinjskim
oboavanjem i uzdizanjem primitivnog, u sebi je imao
uroeno neto to bi se moglo nazvati faistikom icom.
To mu je jamano ba i pomoglo da sebi predoi kako e se
drati klasa imunih kad jednom bude ozbiljno ugroena.
A ba je to socijalistima marksistima izmaklo. Njihovo
tumaenje historije bilo je toliko mehaniko da nisu uoili
opasnosti koje su bile toliko oite i obinom puku koji
nikad nije ni uo za Marxa. Ponekad Marxu zamjeraju to
nije predvidio pojavu faizma. Ne znam doista je li ga
predvidio ili nije u ono doba on je mogao o njemu samo
neto natuknuti u vrlo opim crtama ali zacijelo je sigurno
da njegovi sljedbenici u faizmu nisu vidjeli nikakve
opasnosti sve dok se sami nisu nali ispred ulaza u
koncentracioni logor. Godinu dana, pa i vie, poto je Hitler
doao na vlast, uredovni je marksizam jo uvijek oglaavao
da je Hitler nevana pojava i da je socijalni faizam (tj.
demokracija) njegov glavni neprijatelj. London, zacijelo,
nikad ne bi uinio takvu greku. Njegov ga je priroeni
nagon opominjao da je Hitler opasan. Znao je da
ekonomski zakoni ne djeluju kao zakon o gravitaciji, da
njima mogu upravljati dulje vremena ljudi poput Hitlera
koji vjeruju u sudbinu.
I Gvozdena peta i Pospanac se budi napisani su kao puko
tivo. Vrli novi svijet, premda prvenstveno napadaj na
hedonizam, u biti je napadaj na totalitarizam 1 vladavinu
kasta. Zanimljivo je te knjige usporediti s manje poznatom
utopijom koja klasnu borbu razmatra s gledita vie ili, jo
bolje, srednje klase: Tajni savez Ernesta Bramaha.
Tajni savez je napisan 1907. godine kad je procvat
radnikog pokreta poeo plaiti srednje slojeve koji su sebi
krivo umislili da im zla kob prijeti odozdo, umjesto odozgo.
Kao politiko prorotvo to djelo nije ni spomena vrijedno,
ali je vrlo znamenito zbog svjetla kojim obasjava borbeni
mentalitet srednjeg sloja.
Pisac zamilja da radniki pokret dolazi na vlast s
takvom veinom, da ga vie nitko ne moe zbaciti s vlasti.
Vlasti, meutim, ne uvode potpunu socijalistiku privredu,
nego jednostavno nastavljaju da rukovode kapitalizmom u
svoju korist, te neprestano podiu nadnice, novae vojsku
birokrata i unitavaju gornje slojeve porezima. Zemlja stoga
mora otii ,k vragu, kako se to obino kae; nadalje
Laburistika vlada vodi vanjsku politiku slinu onoj
Narodne vladeizmeu 1931. i 1939. godine. Protiv svega
toga gornji i srednji slojevi kuju zavjeru na vrlo otrouman
nain, ukoliko kapitalizam uzmemo kao sustav omeen
granicama jedne drave; ta se metoda zove trajk potroaa.
Kroz dvije godine zavjerenici potajno pokupuju svu naftu, a
industrijska postrojenja na pogon ugljenom prebacuju na
pogon naftom, onda odjednom ponu bojkotirati glavnu
englesku privrednu granu: proizvodnju ugljena. Radnici su
suoeni s neugodnom situacijom; kroz dvije godine nee
moi prodati ni tone ugljena. ire se nezaposlenost i bijeda,
to zavrava graanskim ratom u kojem (trideset godina
prije Franca!) gornji slojevi dobivaju pomo iz inozemstva.
Poslije svoje pobjede, oni rasputaju saveze strukovnih
sindikata (Trade Unions) i uvode strog neparlamentarni
reim drugim rijeima reim koji bismo danas nazvali
faistikim. Ton knjige je dobrohotan, jer se u to doba
takvo neto i moglo prikazati ali zakljuak je vie nego
jasan.
Zato je dostojan i dobrostiv pisac poput Ernesta
Bramaha smatrao da je poraz proletarijata ugodna sanjarija?
To je naprosto reakcija borbene klase koja se osjea
ugroenom, ne toliko na svojem ekonomskom poloaju,
koliko u svom kodeksu vladanja i nainu ivota. Isto takav
isto socijalni antagonizam protiv radnike klase nalazi se u
jednog starijeg pisca mnogo vee vrijednosti, Georgea
Gissinga. Vrijeme i Hitler pouili su mnogoemu srednje
slojeve i moda nee ponovo pristati uz svoje tlaitelje, a
protiv svojih prirodnih saveznika. No kojoj e strani pristati
ovisi djelomice i o tom kako e im se pristupiti, a i o
zatupljenosti socijalistike propagande koja za to i snosi
krivnju, jer je neprekidno hukala protiv sitne buroazije.
Tribune, 12. jula 1940.
Tko su ratni zloinci?
Naoko, pad Mussolinija doima se kao pria uzeta iz
viktorijanske melodrame. Napokon, pravda je pobijedila,
zao ovjek je poraen, jer Bog je spor, ali dostian. Nakon
zrela razmiljanja, meutim, ta pouna pria nije ba tako
jednostavna, a ni uvjerljiva. Najprije, koje je zloine, ako
uope jest, poinio Mussolini? U politici sile nema zloina,
jer u njoj vlada bezakonje. A, s druge strane, postoji li ita u
Mussolinijevoj unutarnjoj politici emu bi mogli prigovoriti
oni ljudi koji bi mu vjerojatno i sudili. Jer, kako to uvelike
pokazuje pisac knjige
35
a za to je upravo ta knjiga i
napisana nema ni jednog zloina koji je Mussolini poinio
izmeu 1922. i 1940. godine, a koji do neba nisu hvalili ba
ti isti ljudi koji mu se danas groze da e mu suditi.
Cassius se posluio alegorijom, te zamilja Mussolinija
pred britanskim sudom s dravnim tuiocem kao
zastupnikom optube. Impresivan je popis njegovih
zlodjela, naglaavajui ona najtea, od umorstva Matteottija
do invazije na Grku, i od rastepa seljakih zadruga do
bombardiranja Addis Abebe. Koncentracioni logori,
prekreni sporazumi, gumene palice, ricinusovo ulje, nita
nije izostavljeno. No, tu se postavlja jedno muno pitanje:
Kako moe neto to je bilo hvalevrijedno u vrijeme kad je
uinjeno recimo, prije deset godina sad odjednom
postati zloin? Mussoliniju je doputeno da pozove svoje
svjedoke, i mrtve i ive, da njihovom tiskanom rijei dokae
da su ga od samog poetka odgovorni prvaci britanskog
javnog mnijenja sokolili u svemu to je radio. Naprimjer,
ujmo to kae lord Rothermere 1928. godine.
35
Cassius, Suenje Mussoliniju. (Prim. prev.)

U svojoj zemlji [Mussolini] je bio protuotrov
smrtonosnom otrovu. Za ostalu Evropu on je osvjeenje
koje je svima donijelo neizmjerno dobro. S iskrenim se
zadovoljstvom mogu pohvaliti da sam ja bio prvi ovjek
koji je mogao utjecati na javno mnijenje, osvijetlivi
pravovaljano Mussolinijeva sjajna dostignua. On je
najvelianstvenija pojava naeg doba.
Posluajmo to kae Winston Churchill 1927. godine:
Da sam Talijan, zacijelo bih svesrdno pristajao uz Vas
u Vaoj slavodobitnoj borbi protiv zvjerskih apetita i
estina lenjinizma... [Italija] je dala nuan protuotrov
ruskom otrovu. Odsada ni jedna velika nacija nee
oskudijevati krajnjim sredstvom zatite protiv kanceroznog
rasta boljevizma.
Potom slijedi lord Mottistone 1935:
Nisam se suprotstavio [talijanskoj najezdi na
Abesiniju], Htio sam razagnati smijene tlapnje da je
plemenito suosjeati s divljacima... Tvrdio sam da je
amoralno slati oruje tim krvolonim, okrutnim
Abesincima, dok to odbijamo drugima koji se bore za
astan cilj.
Potom mr Duff Cooper 1938:
to se tie dogaaja u Abesiniji, to manje se sad kae,
to bolje. Kad se stari prijatelji izmire, uvijek je opasno
poslije svae raspravljati o njenim pravim uzrocima.
I na kraju mr Ward Price u Daily Mailu 1932:
Neuki i pristrani ljudi govore o stanju u Italiji kao da je
taj narod podvrgnut nekakvoj tiraniji koje bi se najradije
rijeio. Zbog te poprilino boleive saalnosti nekolicine
fanatika to vlada u stanovitim krivo obavijetenim
krugovima javnog mnijenja u Britaniji, ova se zemlja
podugo pretvarala da ne vidi velianstvena dostignua
faistikog reima. Ja sam osobno nekoliko puta uo
Mussolinija kako izraava svoju zahvalnost DaiIy Mailu
kao prvom britanskom glasilu koje je ispravno iznosilo
njegove ciljeve cijelom svijetu.
I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Hoare, Simon,
Halifax, Neville Chamberlain, Austen Chamberlain, Hore-
Belisha, Amery, lord Lloyd i mnogi drugi sjedaju na klupu
za svjedoke, svi spremni da posvjedoe premda je
Mussolini uguio talijanski sindikalni pokret, prekrio
nemijeanje u panjolskoj, trovao Abesince iperitom, bacao
Arape iz aviona, pa ak gradio ratnu flotu da je upotrijebi u
ratu protiv Britanije da su ga britanska vlada i njezini
slubeni predstavnici podravali u dobru i zlu. Pokazali su
nam kako se lady (Austen) Chamberlain rukuje s
Mussolinijem 1924, kako ga Halifax i Chamberlain aste
banketom i kako nazdravljaju Caru Abesinije 1939, kako
se lord Lloyd u jednom slubenom pamfletu ak 1940.
ulaguje faistikom reimu. Tek poto jedan Abesinac,
jedan panjolac i jedan Talijan antifaist ponu davati svoje
iskaze, poinje pravo suenje Mussoliniju.
I premda je knjiga matovita, zakljuak je stvaran.
Najvjerojatnije je da britanski torijevci nikad nee izvesti
Mussolinija pred sud. Jer, jedino zato bi ga mogli osuditi,
bila bi njegova objava rata Britaniji 1940. godine. I ako se
suenje ratnim zloincima ikad odri, o emu mnogi ljudi
rado sanjaju, odrat e se samo ako doe do revolucije u
Saveznikim zemljama. No, cijela ta ideja da se pronau
krivci za sve, ili da se za sve nesree koje nam se nanose
okrive pojedinci, ili stranke, ili narodi pobuuje i drukija
razmiljanja, od kojih su neka poprilino neobina.
Historijat britanskih odnosa s Mussolinijem zorno
predoava strukturalnu slabost jedne kapitalistike drave.
Budui da se dralo da je politika sile bez morala, pokuati
potkupiti Italiju da napusti Osovinu a ta ideja je bila potka
britanske politike od 1934. nadalje bilo je prirodan
strateki potez. Samo to su Baldwin, Chamberlain i
drutvo bili nesposobni da ga izvedu. On bi uspio samo u
sluaju da smo bili jaki, pa se Mussolini ne bi usudio pristati
uz Hitlera. A jaki nismo mogli biti, jer jedna ekonomija
kojom vlada stjecanje profita nije sposobna da se moderno
naorua. Britanija se poela naoruavati tek poto su
Nijemci zauzeli Calais. Dodue, prije tog dogaaja
pozamani su iznosi doista bili izglasani za naoruanje, ali
oni su potiho kliznuli u depove dioniara, a oruje nikad
nije bilo proizvedeno. Budui da nisu imali iskrene namjere
da okljatre svoje vlastite privilegije, bilo je neizbjeno da
britanska vladajua klasa svaku politiku sprovodi
maloduno i zamiri pred nadolazeom opasnosti. Ali
moralni pad do kojeg je to dovelo bio je neto novo u
britanskoj politici. U devetnaestom i u poetku dvadesetog
stoljea britanski politiari mogli su biti licemjerni, ali
licemjerstvo je podrazumijevalo odreen kodeks vladanja.
Bilo je to neto novo kad su torijevski poslanci s veseljem
pozdravili vijest da su talijanski avioni bombardirali
britansko brodovlje, ili kad su se lanovi Gornjeg doma
pridruili organiziranoj kampanji protiv baskijske djece koja
su k nama dola kao izbjeglice.
Kad se samo sjetimo lai i izdajstva iz tih godina:
cinikih naputanja jednog saveznika za drugim, imbecilnog
optimizma torijevskog tiska, izravnog odbijanja da se
povjeruje da se diktatori spremaju za rat, ak kad su ga oni
nagovjetavali iz sveg glasa, nesposobnost imune klase da
vidi ita loe u koncentracionim logorima, getima,
pokoljima i neobjavljenim ratovima mora se pomisliti da
je moralna dekadenca odigrala svoju ulogu isto toliko
koliko i puka zaglupljenost. Otprilike od 1937. vie se nije
moglo dvoumiti oprirodi faistikih reima: No, bogatuni
su mislili da je faizam na njihovoj strani i bili su spremni da
progutaju i najogavnija zlodjela sve dok njihova bogatstva
nitko ne dira. Igrali su se makijavelizma i politikog
realizma na svoj nepodoban nain, jer sve je u redu to je
za dobrobit stranke stranka je, naravno, bila
Konzervativna stranka.
Sve to iznosi Cassius, ali se aca zakljuka. Kroz cijelu
se knjigu implicira da su samo torijevci bez morala. Al
postoji jo jedna Engleska, kae on. Ta druga Engleska
gnua se faizma ve od prvog dana... Bila je to Engleska
ljevice, Engleska radnikih slojeva. Istina, ali samo
djelomino. Stvarno vladan je ljevice bilo je asnije nego
njezine teorije. Borila se protiv faizma, ali njezini ugledni
mislioci upadoe duboko koliko i njihovi protivnici u zao
svijet realizma i politike sile.
Realizam (nekad se to obino nazivalo nepotenjem)
dio je politike atmosfere to vlada naim vremenom.
Slabost Cassiusove knjige lei stoga u tom to bi netko
mogao napisati vrlo slinu knjigu pod naslovom: Suenje
Winstonu Churchillu, ili Suenje ang-Kaj-eku, ili ak Suenje
Ramsayu MacDonaldu. U svakom od tih sluajeva uli bismo
prvake ljevice kako sami sebi skau u usta u protuslovlju
isto tako tekom kao to je i ono u kojem su se nali
torijevski prvaci u Cassiusovoj knjizi. Jer, i ljevica je bila
spremna zamiriti na veinu dogaaja i prihvatiti dvojbene
saveznike. Sad nam je smijeno kad ujemo kako torijevci
okrivljuju Mussolinija, dok su mu jo prije pet godina
laskali, ali tko je 1927. godine mogao predmnijevati da e
ljevica prigrliti ang-Kaj-eka na svoje grudi? Tko je mogao
predvidjeti, ba prije izbijanja velikog trajka, da e deset
godina kasnije Winston Churchill postati miljenik Daily
Workera? U razdoblju izmeu 1935. i 1939, kada se inilo
da je za nas gotovo svaki saveznik protiv faizma vie nego
dobrodoao, ljeviari su poeli hvaliti Mustafu Kemala, a
potom se raznjeie nad sudbinom rumunjskog kralja
Karola.
Odnos ljevice prema ruskom reimu, premda je to na
svaki nain prirodnije, bio je posve nalik na odnos
torijevaca prema faizmu. Postojala je u njih ista sklonost
da se sve opravda, jer oni su na naoj strani. Na mjestu je
to smo spomenuli da se lady Chamberlain fotografirala
kako se rukuje s Mussolinijem; fotografija na kojoj se Staljin
rukuje s Ribbentropom mnogo je svjeijeg datuma. Sve u
svemu, intelektualci s ljevice branili su njemako-ruski pakt.
Bio je realistian, poput Chamberlainove politike mira i sa
slinim posljedicama. Ako postoji izlaz iz moralnog svinjca
u kojem ivimo, onda je vjerojatno prvi korak u tom smjeru
da shvatimo da se realizam ne isplati i da prodati svoje
prijatelje te sjesti i trljati ruke dok ih se unitava, nije ba
posljednja rije politike mudrosti.
Posljedice takve politike oite su u bilo kojem gradu od
Cardiffa do Staljingrada, ali malo ljudi to vidi. Meutim,
zadaa je pisca pamfleta da napada desnicu, ali ne i da laska
ljevici, djelomino i stoga to se ljeviari prelako
zadovoljavaju sami sobom da su postigli ono to su postigli.
U Cassiusovoj knjizi, poto su presluani njegovi
svjedoci, Mussolini osobno sjeda na klupu za svjedoke. On
ne odustaje od svog makijavelizma: Pravo je na strani Sile
vae victis! Kriv je samo za jedan zloin, tvrdi, koji je doista
neoprostiv: zloin neuspjeha i on priznaje da stoga njegovi
protivnici imaju pravo da ga zbog tog ubiju ali ne,
zaintaio se, i pravo da ga okrivljuju. Njihovo se vladanje
nije mnogo razlikovalo od njegova i njegove su moralne
osude isto licemjerstvo. Ali potom slijede jo tri svjedoka:
Abesinac, panjolac i Talijan koji moralno stoje na drugoj
razini, jer oni se nikad nisu izmirili s faizmom, niti su ikad
imali prilike da sudjeluju u sprovoenju politike sile, i sva
trojica zahtijevaju smrtnu kaznu.
Da li bi je zahtijevali i u stvarnom ivotu? Hoe li se
neto takvo ikad dogoditi, ak ako ga ljudi, koji imaju
stvarno pravo da sude Mussoliniju, uhvate u svoje ake?
Torijevci, naravno, iako bi se acali da se upuste u realno
preispitivanje uzroka rata, nisu tuni to imaju priliku da
svu krivnju prebace na nekoliko zloglasnih pojedinaca kao
to su Mussolini i Hitler. Na taj je nain manevar Darlan-
Badoglio olakan. Mussolini je dobra rtva za svoje i tue
grijehe dok je na slobodi, premda bi bio vrlo neugodan u
suanjstvu. A to e uraditi obini ljudi? Hoe li pogubiti
svoje tirane, promiljeno i uz zakonske formalnosti, ako im
se za to prui prilika?
injenica je da je u povijesti bilo vrlo malo takvih
smaknua. Na kraju prolog rata jedni su izbori dobiveni
djelomino i pomou parole Na vjeala s Kaiserom, pa
ipak da se neto takvo pokualo uiniti, povrijedila bi se
savjest naroda. Kad valja smaknuti tirane, onda to moraju
uiniti njihovi vlastiti podanici; oni koje kazni tuinska
vlast, kao Napoleona, jednostavno se pretvaraju u
muenike i legende.
Nije najvanije da se ti politiki gangsteri kazne, nego
da se sami osramote. Oni to i ine na razne naine, jer do
zaudne mjere te vojskovoe u svom blistavom oklopu, ti
apostoli ratnikih vrlina, nisu rad da izgube glave na
bojnom polju kad za to doe vrijeme. Povijest vrvi
njihovim sramotnim bjegovima. Napoleon se predao
Englezima, da bi se zatitio od Prusa, carica Eugenija
pobjegla je na dvokolici s nekakvim amerikim dentistom,
Ludendorff se skrio iza tamnih naoala i jedan od
neprispodobnih rimskih careva zakljuao se u zahod pred
svojim ubojicama, a jedna faistika glaveina utekla je iz
Barcelone za vrijeme panjolskog graanskog rata,
izvanrednom okretnou, kroz kanalizaciju.
Najpoeljnije bi bilo da Mussolini nestane s politike
scene na jedan takav nain, a prepusti li ga se samom sebi,
on e to moda i uiniti. Vjerojatno i Hitler. Za Hitlera se
govorilo da nee, doe li do tog, bjeati, a ni predati se,
nego da e poginuti na nekakav operetski nain; da e se
barem sam ubiti. Ali to se govorilo u vrijeme kad je Hitler
bio na vrhuncu moi, a od prole godine, kad se situacija
pogorala, teko je povjerovati da se ponaa dostojanstveno
i hrabro. Cassius zavrava knjigu saetim izlaganjem suca
te ostavlja presudu neizreenu, i ini se trai odliku itatelja.
Dobro, kad bi se mene pitalo, moja bi presuda za obojicu, i
Hitlera i Mussolinija, glasila: ne smrt, ukoliko ne bi bili
pogubljeni na neki nespektakularan nain. Ako Nijemci i
Talijani namjeravaju da im sude na prijekom ratnom sudu i
potom ih strijeljaju, nek to i uine. Ili jo bolje, valjalo bi
obojicu pustiti da pobjegnu s kovezima punim
vrijednosnih papira na ime donosioca i da se skrase kao
akreditirani gnjavatori u nekom pansionu u vicarskoj. Ali,
nikakva muenitva, nikakvih Svetih Helena. I povrh svega
nikakvih sveanih licemjernih suenja ratnim zloincima
sa svom okrutnom zakonskom pompom, koja poslije
stanovita vremena na udnovat nain romantinom
svjetlosti obasjaju optuene te pretvore hulje u heroje.
Tribune, 22. oktobra 1943.
Osveta je gorka
Kad god proitam izraze procesi ratnim krivcima,
kanjavanje ratnih zloinaca i tome slino, prisjetim se
neega to sam poetkom ove godine vidio u logoru ratnih
zarobljenika u junoj Njemakoj.
Jednom dopisniku i meni logor je pokazivao maleni
beki idov koji je bio uvojaen u odjel amerike vojske za
ispitivanje zatvorenika. Bio je to io, plavokos, prilino
zgodan mladi od oko dvadeset i pet godina, politiki toliko
obrazovaniji od prosjenog amerikog oficira da je bilo
zadovoljstvo biti s njim. Logor je bio na aerodromu i poto
smo obili zatvore, na vodi nas je odveo u hangar gdje su
se nalazili izloeni zatvorenici koji su bili odijeljeni od
ostalih.
Gore, u jednom kraju hangara, na betonskom podu
lealo je u redu desetak ljudi. To su, objanjeno nam je, SS-
oficiri koje su odvojili od obinih zatvorenika. Meu njima
se nalazio i ovjek u pohabanom odijelu koji je leao ruku
prekrienih preko lica i oito spavao. Imao je udesno i
stravino deformirana stopala. Oba su bila posve
simetrina, ali skvrena u neobian, okrugao oblik, tako da
su vie djelovala kao konjsko kopito nego bilo to ljudsko.
Kako smo se pribliavali grupi, mali idov je postajao sve
uzbueniji.
To je prava svinja! ree i iznenada zamahnu tekom
vojnikom izmom i snanim udarcem zahvati izvaljenog
ovjeka ravno u izboinu jednog od deformiranih stopala.
Ustani, svinjo!, zaurla, dok se ovjek budio iz sna, a
potom ponovi neto slino na njemakom. Zatvorenik se s
mukom digao i, iekujui, nespretno stajao. Na isti nain,
bjesnei sve vie u stvari, dok je govorio gotovo je plesao
gore dolje idov nam je ispriao zatvorenikovu povijest.
Bio je pravi nacist: njegov partijski broj govorio je da je
bio lan od samih poetaka, a zauzimao je poloaj koji je u
politikom odjelu SS-a odgovarao generalskom inu. Moe
se uzeti zasigurno da je bio zaduen za koncentracione
logore i da je nadzirao muenja i vjeanja. Ukratko,
predstavljao je sve ono protiv ega smo se borili proteklih
pet godina.
U meuvremenu prouavao sam njegov izgled. Posve
drugaiji od otrcanog, neuhranjenog, neobrijanog izgleda
netom uhvaena ovjeka, on je bio odvratan primjerak. Ali
nije djelovao surovo, ili na bilo koji nain zastraujue;
izgledao je samo neurotino i, na priprost nain,
intelektualno. Njegove blijede, lukave oi bile su
deformirane jakim naoalama. Mogao je biti bivi sveenik,
glumac uniten alkoholom ili spiritistiki medij. Vidio sam
vrlo sline ljude u obinim londonskim konaitima, kao i u
itaonici Britanskog muzeja. Bilo je sasvim jasno da je
mentalno neuravnoteen zaista, sumnjivo zdrav, iako je u
tom trenutku bio dovoljno pri sebi da bude uplaen od
mogueg slijedeeg udarca. Pa ipak, sve to mi je idov
priao o njegovom ivotu moglo je biti istinito, i vjerojatno
je bilo. Tako se nacistiki muitelj iz mate, monstruozan lik
protiv kojeg smo se borili toliko godina, pretvorio u tog
alosnog bijednika kojem oito nije trebala kazna ve prije
neka vrsta psihijatrijskog lijenika.
Kasnije smo vidjeli daljnja poniavanja. Jednom SS-
oficiru, visoku, snanu ovjeku, bilo je nareeno da se skine
do pasa i pokae broj svoje krvne grupe istetoviran s
unutranje strane ruke; drugi je bio prisiljen objasniti nam
kako je lagao o svom lanstvu u SS-u i pokuao se provui
kao obian vojnik Wehrmachta. Pitao sam se to idov ima
od svoje novootkrivene moi koju nam je pokazivao.
Zakljuio sam da zaista nije uivao, da je samo poput
mukarca u bordelu, ili djeaka koji pui svoju prvu cigaru,
ili turista koji obilazi galeriju slika uvjeravao samog sebe
da uiva u tome, da se ponaa onako kako je mislio da e se
ponaati u danima kada je bio bespomoan.
Apsurdno je kriviti bilo kojeg njemakog ili austrijskog
idova za vraanje duga nacistima. Bog zna koliko je
oiljaka upravo taj ovjek moda morao izbrisati; vrlo je
vjerojatno da mu je bila ubijena itava porodica; konano,
ak i obijestan udarac zatvoreniku vrlo je mala stvar u
usporedbi s divljatvima koja je poinio Hitlerov reim. Ali
ta me je scena, i mnogo vie toga to sam vidio u
Njemakoj, navela na to da je itava ideja osvete i
kanjavanja djeji san na javi. Razumno govorei, ono to
bi trebalo biti osveta ne postoji. Osveta je in koji elite
izvriti kad ste nemoni i stoga jer ste nemoni: im je
osjeaj bespomonosti uklonjen, ta elja iezava.
Tko ne bi 1940. skoio od sree na pomisao da vidi SS-
oficire udarene i poniavane. Ali kad je to postalo mogue,
djelovalo je samo patetino i odvratno. Kad je Mussolinijev
le bio izloen javnosti, govori se da je neka starica izvukla
revolver i ispalila pet metaka uzvikujui: To je za mojih pet
sinova! Takve vrste pria izmiljaju novine, ali ova bi
mogla biti istinita. Pitam se koliko je zadovoljstva starica
imala od tih pet metaka, o ijem je ispaljivanju bez sumnje
sanjala godinama prije. Uvjet, da moe prii dovoljno blizu
Mussoliniju i pucati u njega, bio je da postane le.
U toj je mjeri javnost ove zemlje odgovorna za
udovini mirovni sporazum na koji se prisiljava Njemaka,
jer je propustila da predvidi kako kanjavanje neprijatelja ne
donosi zadovoljtinu. Mi mirno prihvaamo zloine kao to
su progon svih Nijemaca iz Istone Pruske zloine koje u
nekim sluajevima nismo mogli sprijeiti, ali protiv kojih
smo mogli barem protestirati jer su nas Nijemci razbjesnili i
preplaili, i stoga smo bili sigurni da, kada pokleknu,
neemo imati milosti prema njima. Mi nastavljamo s tom
politikom i doputamo drugima da u njoj ustraju u naem
interesu, zbog toga to smo u podsvijesti odluili kazniti
Njemaku pa to moramo i uiniti. U stvari, u ovoj je zemlji
ostalo malo prave mrnje prema Njemakoj, a jo manje,
vjerujem, u okupacionoj vojsci. Samo se manjina sadista,
koji moraju imati ove ili one razloge za svoje
krvolonosti, s velikim zanimanjem upustila u lov na
ratne zloince i kvislinge. Ako pitate prosjenog ovjeka za
koje bi zloine trebalo optuiti Goringa, Ribbentropa i
ostale s njihovog procesa, ne bi vam znao odgovoriti. Na
neki nain kanjavanje tih monstruma prestaje biti
zanimljivo kada je postalo mogue. Zaista, jednom kada su
se nali iza brave, gotovo prestaju biti monstrumi.
Na nesreu, esto je potreban konkretan sluaj da bi
otkrili pravo stanje neijih osjeaja. Navest u jo jednu
uspomenu iz Njemake. Nekoliko sati nakon to je
francuska armija osvojila Stuttgart, belgijski novinar i ja uli
smo u grad u kojem jo nije zavladao red. Belgijanac je za
vrijeme itavog rata bio radio-dopisnik evropskog servisa
BBC-ja i, poput gotovo svih Francuza i Belgijanaca, imao je
mnogo otriji odnos prema vabama nego to bi ga imao
neki Englez ili Amerikanac. Svi glavni mostovi koji su vodili
u grad bili su dignuti u zrak pa smo morali ii preko malog
pjeakog mosta, koji su Nijemci oito pokuali obraniti.
Na podnoju stepenica leao je nauznak mrtav njemaki
vojnik. Lice mu je bilo votano uto. Na prsa mu je netko
poloio struak jorgovana koji je cvao svuda naokolo. Dok
smo prolazili pored njega, Belgijanac je okrenuo lice. Kad
smo dobrano proli most, priznao je da je to bio prvi
mrtvac kojeg je vidio. Pretpostavljam da je imao oko
trideset i pet godina, a etiri je godine preko radija irio
ratnu propagandu. Nekoliko dana kasnije njegov se odnos
bitno izmijenio. S odvratnou je gledao gradove razorene
bombama i poniavanje Nijemaca, a jednom je prilikom ak
i intervenirao da sprijei posebno neugodnu pljaku. Kad je
odlazio, dao je ostatak kave koju smo sobom donijeli
Nijemcima kod kojih smo spavali. Tjedan dana prije
vjerojatno bi se zgraavao nad idejom davanja kave
vabama. Ali njegovi osjeaji promijenili su se kad je vidio
ce pauvre mort pored mosta; to mu je iznenada razjasnilo
smisao rata. Meutim, da smo kojim sluajem uli u grad
drugim putem, bio bi poteen iskustva da vidi jedan le od
dvadeset milijuna, koliko ih je u tom ratu bilo.
Tribune, 9. novembra 1945.
Ti i atomska bomba
Uzimajui u obzir kolika je vjerojatnost da emo njome
u toku slijedeih pet godina svi biti razneseni u komadie,
atomska bomba nije izazvala toliko rasprava koliko se
moglo oekivati. Novine su tampale brojne dijagrame
protona i neutrona kako ine svoje, to obinim ljudima
nije mnogo govorilo, a i neprestano se ponavljala
beskorisna izjava da se bomba mora staviti pod
internacionalnu kontrolu. Ali udnovato, malo je bilo
reeno, barem u tampi, o pitanju koje je za sve nas
najzanimljivije: Koliko je te stvari teko proizvesti?
Obavijest koju mi to jest iroka javnost imamo o
tome, dola ;e do nas prilino zaobilaznim putem, u
povodu odluke predsjednika Trumana da ne preda
stanovite tajne SSSR-u. Prije nekoliko mjeseci, kada se o
bombi samo prialo, bilo je iroko raireno vjerovanje, da je
razdvajanje atoma samo problem za fiziare, a da e, kada
ga oni rijee, novo i razorno oruje biti dostupno gotovo
svakome. (U svakom sluaju tako se govorilo neki
usamljeni luak u laboratoriju mogao bi potpuno razoriti
civilizaciju, jednako lako kao to bi ispalio raketu za
vatromet.)
Da se to dogodilo, itava bi se povijest naglo
promijenila. Razlika izmeu velikih i malih drava bila bi
izbrisana, a mo Drave nad pojedincem bila bi uvelike
umanjena. Meutim, iz izjava predsjednika Trumana, kao i
razliitih komentara tih izjava proizlazi da je bomba
fantastino skupa i da njena proizvodnja zahtijeva ogroman
industrijski napor, tako da su samo tri ili etiri zemlje u
svijetu sposobne da je proizvedu. Ta je injenica od
osnovne vanosti, jer moe znaiti da e otkrie atomske
bombe, daleko od mijenjanja toka povijesti, jednostavno
pojaati kretanja koja su bila oigledna prolih desetak
godina.
Poznata je injenica da je povijest civilizacije u velikoj
mjeri povijest oruja. Naroito je esto bila isticana
povezanost otkria baruta i ruenja feudalizma od strane
buroazije. Iako ne sumnjam da se mogu navesti i neki
izuzeci, mislim da se slijedee pravilo moe uzeti kao
uglavnom istinito: ona razdoblja u kojima je prevladavajue
oruje skupo i teko proizvesti, sklona su despotizmu, dok
u onima u kojima je prevladavajue oruje jeftino i
jednostavno, obini ljudi imaju ansu. Zato su, naprimjer,
tenkovi, ratni brodovi i bombarderi tiranska oruja, dok su
puke, mukete, lukovi i rune granate bitno demokratska
oruja. Komplicirano oruje ini jake jaima, dok
jednostavno oruje tako dugo dok na njega nema
odgovora daje snagu slabima.
Doba mukete i puke bilo je veliko razdoblje
demokracije i nacionalnog samoopredjeljenja. Nakon izuma
kremenjae, a prije izuma kapice na orozu, muketa je bila
prilino efikasno oruje, a istovremeno toliko jednostavno
da se moglo proizvesti gotovo bilo gdje. Njene viestruke
prednosti omoguile su uspjeh amerike i francuske
revolucije, te uinile narodni ustanak ozbiljnijom pojavom
nego to bi to mogao biti u nae vrijeme. Nakon mukete
dola je puka ostragua. Usporeena s muketom, ona je
bila sloenija, ali jo se uvijek mogla proizvoditi u mnogim
zemljama bila je jeftinija, laka za krijumarenje i
ekonomina to se tie municije. ak su i najzaostalije
nacije, iz ovog ili onog izvora, mogle doi do puaka, tako
da su se Buri, Bugari, Abesinci, Marokanci ak i Tibetanci
mogli boriti za svoju nezavisnost, ponekad i s uspjehom.
Ali sav kasniji razvoj vojne tehnike favorizirao je Dravu na
tetu pojedinca, i industrijske zemlje na tetu zaostalih. Sve
je manje i manje arita moi. Ve 1939. bilo je samo pet
drava sposobnih da vode rat u velikim razmjerima, sada
postoje samo tri a u krajnjem sluaju samo dvije. Taj je
trend oit godinama, a neki promatrai zamijetili su ga ve
prije 1914. Jedino to ga moe promijeniti jest otkrie
oruja ili, postavimo to ire, metode borbe to nije
ovisno o ogromnoj koncentraciji industrijske opreme.
Iz raznih nagovjetaja moe se pretpostaviti da Rusi jo
ne posjeduju tajnu pravljenja atomske bombe; s druge
strane, ope je miljenje da e je imati za nekoliko godina.
Tako su pred nama izgledi za dvije ili tri udovine
superdrave koje e meusobno dijeliti svijet jer e svaka
imati oruje kojim milijuni ljudi mogu biti zbrisani za
nekoliko sekundi. Prilino se napreac pretpostavljalo da to
znai vee i krvavije ratove, a moda i stvarni kraj
civilizacije stroja. Ali pretpostavimo a to je zaista
najvjerojatnija mogunost da preostale velike nacije
sklope preutan sporazum da atomsku bombu nikada nee
upotrijebiti jedna protiv druge. Pretpostavimo da je oni
samo koriste, ili strah od nje, protiv naroda koji su nemoni
da se odupru. U tom sluaju ponovo smo tamo gdje smo
bili prije, jedina je razlika u tome da je mo koncentrirana u
jo manje ruku i da su izgledi za podjarmljene narode i
potlaene klase jo beznadniji.
Kad je James Burnham pisao Direktorsku revoluciju
mnogim je Amerikancima izgledalo vjerojatno da e
Nijemci dobiti rat u Evropi, i stoga je bilo prirodno
pretpostaviti da e Njemaka, a ne Rusija, dominirati
evroazijskim podrujem, dok e Japan ostati gospodar
istone Azije. To je bio krivi proraun, ali nije utjecao na bit
rasprave. Jer, ispostavilo se da je Burnhamova geografska
slika novog svijeta bila tona. Sve je oitije da se povrina
zemlje dijeli na tri velika imperija, svaki zatvoren u sebe i
odvojen od dodira s vanjskim svijetom, i da svakim vlada,
pod jednom ili drugom maskom, samoizabrana oligarhija.
Cjenkanje oko toga gdje e se povui granice jo je u toku i
nastavit e se jo nekoliko godina, a trea od tri superdrave
istona Azija, kojom dominira Kina jo je vie
potencijalna nego stvarna. Ali, opi tok je nepogreiv, i
svako ga je znanstveno otkrie proteklih godina ubrzalo.
Neko su nam govorili da je avion ukinuo granice; u
stvari je obrnuto: tek kad je avion postao ozbiljno oruje,
granice su konano postale neprelazne. Neko se radio
oekivao kao sredstvo za razvijanje meunarodnog
razumijevanja i suradnje; ispostavilo se da je postao
sredstvo izoliranja jedne nacije od druge. Atomska bomba
moe dovriti taj proces oduzimajui eksploatiranim
klasama i narodima svaku mogunost pobuna, i stavljajui
istovremeno vlasnike bombe u poloaj vojnike jednakosti.
Nemoni da osvoje jedni druge, oni e vjerojatno nastaviti
meusobno vladati svijetom, i teko je predvidjeti kako se
ta ravnotea moe pomjeriti osim polaganim i
nepredvidljivim demografskim promjenama.
Za proteklih etrdeset ili pedeset godina, gospodin
H.G.Wells i drugi upozoravali su nas da je ovjek u
opasnosti da sam sebe uniti vlastitim orujem, ostavljajui
iza sebe mrave, ili neke druge vrste koje ive u zajednici, da
preuzmu vlast. Svatko tko je vidio razorene njemake
gradove smatrat e da o toj ideji treba bar razmisliti. Pa
ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj ve decenijima
nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom
nametanju ropstva. Mi vjerojatno ne idemo prema opoj
propasti, ve prema stravino stabilnoj epohi, kao to su
bila robovlasnika carstva antike. O teoriji Jamesa
Burnhama mnogo se raspravljalo, ali je za sada malo ljudi
shvatilo njene ideoloke implikacije a to je koji e tip
svjetonazora, koji tip miljenja i koja socijalna struktura
vjerojatno prevladati u dravi to e istovremeno biti i
neosvojiva i u stalnom stanju hladnog rata sa svojim
susjedima.
Da se atomska bomba mogla jeftino i lako proizvesti
poput bicikla ili budilice, mogla nas je potpuno gurnuti
natrag u divljatvo; ali mogla je, s druge strane, znaiti kraj
nacionalne suverenosti i visokocentralizirane policijske
drave. Ako je to, kao to se ini da jest, rijetka i skupa
stvar, koju je teko proizvesti poput ratnog broda,
vjerojatnije je da e staviti zavrnu toku na ratove velikih
razmjera pod cijenu beskrajnog produavanja mira koji
nije mir.
Tribune, 19. oktobra 1945.
Razmiljanja o Gandhiju
Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokau
svoju nevinost, a pitanja koja im valja postaviti ne smiju biti
ista u svim sluajevima. U Gandhijevu se sluaju nameu
ova pitanja: do koje je mjere Gandhi bio potaknut tatinom
svijeu o sebi kao skromnu polugolom starcu to sjedi na
rogoini prostrijetoj za molitvu i koji samo svojom
duhovnom snagom drma carstvima i do koje je mjere
odstupio od svojih vlastitih naela ulaskom u politiku koja
se ne moe voditi bez prisile i prijevara? Za toan bi
odgovor valjalo vrlo pomno prouiti sve Gandhijeve
postupke i pisana djela, jer mu je cijeli ivot bio neka vrsta
hodoaa u kojem je svaki in vaan. Ali njegova tura
autobiografija
36
koja zavrava oko tisuu devet stotina
dvadesetih godina, jako je svjedoanstvo u njegovu korist,
tim vie to obuhvaa, kako bi on to nazvao, greno
razdoblje njegova ivota, to nas podsjea da se u tom
svecu, ili polusvecu, krilo vrlo bistroumno i sposobno bie
koje je moglo, da je htjelo, postii sjajan uspjeh kao
odvjetnik, ili dravni inovnik, ili moda ak kao biznismen.
Negdje u vrijeme kad se pojavilo prvo izdanje njegove
autobiografije, sjeam se da sam njezina uvodna poglavlja
proitao na loe otisnutim stranicama nekih indijskih
novina. Ostavila su na mene dobar dojam, to Gandhi
osobno, u to vrijeme, nije. Sve ono to je ovjek s njim
povezivao odjea od domaeg sukna, duevna snaga,
vegetarijanstvo sve je bilo nedopadljivo, a njegov
srednjovjekovni program nije oito odgovarao zaostaloj,
36
M. K. Gandhi, Autobiografija ili pria o mojim pokusima s istinom, Naprijed, Zagreb
1966. (Prim. prev.)

izgladnjeloj, prenapuenoj zemlji. Oito je, takoer, bilo da
ga Britanci iskoritavaju, ili su mislili da ga iskoritavaju.
Strogo uzevi, kao nacionalist je bio neprijatelj, ali kako je u
svakoj krizi upotrijebio svoj utjecaj da sprijei nasilje to
je pak s britanskog stanovita znailo da sprijei ma kakvu
uspjenu pobunu moglo ga se smatrati i naim
ovjekom. U povjerljivim krugovima to se ciniki i
priznavalo. Slino su se drali i indijski milijunai. Gandhi je
od njih zahtijevao samo da se kaju i jasno da su ga vie
voljeli nego socijaliste i komuniste koji su eljeli, prui li im
se prilika, pograbiti njihov novac. Dvojbeno je koliko su
ovakvi prorauni pouzdani na dulji rok i kako ree sam
Gandhi: na kraju prevaranti prevare samo sebe; ali i
blagost s kojom se s njim gotovo uvijek postupalo,
djelomino je proizlazila i iz miljenja da nam je koristan.
Britanski su se konzervativci na nj ozbiljno rasrdili samo
1942. kad je svoje nenasilje usmjerio protiv drugog
osvajaa.
Ali ak i tad, primijetio sam, britanski su ga inovnici,
koji su inae o njemu priali podsmjeljivo i s
negodovanjem, i iskreno voljeli i divili mu se na neki
stanovit nain. Nitko nikad nije natuknuo da je pokvaren ili
astohlepan, na bilo koji vulgaran nain, ili da je ikad ita
uinio to bi bilo podstaknuto strahom ili jalom. U
prosuivanju ovjeka kao to je Gandhi nagonski se, ini se,
primjenjuju vrhunski uzori tako da su neke njegove druge
vrline ostale nezapaene. Na primjer, to se ak vidi i iz
njegove autobiografije, bio je vrlo odvaan i neustraiv, a
nain na koji je umro to jasno potvruje. Jer, svaka bi javna
linost koja svojoj koi pridaje ma kakvu vanost, jamano
bila bolje uvana. Naprotiv, ini se, da njega nije muila i
progonila mahnita sumnjiavost koja je, kako E.M.Forster
kae u svojoj knjizi: Kroz Indiju, napastan indijski porok, kao
to je licemjerstvo britanski. Iako je nesumnjivo bio
dovoljno otrouman da otkrije nepotenje, ini se, da je
vjerovao, kad god je mogao, da su svi ljudi poteni u svojim
namjerama i da imaju dobroudnu prirodu, pa im se stoga
lako moe i pristupiti. Pa premda je podrijetlom bio iz
siromane obitelji srednjeg stalea, ivot je zapoeo
poprilino nevoljno, a bio je vjerojatno i neugledna fizikog
izgleda; nikad ga nije prodirao jal ili osjeaj manje
vrijednosti. Rasne su ga predrasude, kad se s njima upoznao
u njihovu najgorem obliku u Junoj Africi, ini se,
poprilino osupnule. ak dok se borio u ratu koji je odista
bio rasni rat, nije o ljudima rasuivao prema njihovoj boji
koe ili njihovu staleu. Guverner neke pokrajine, kralj
pamuka, napola izgladnio kuli Dravid, obian britanski
vojnik, svi su oni za nj bili podjednako ljudska bia kojima
je valjalo pristupiti na vrlo slian nain. Znaajno je da je
ak i u najgorim prilikama, dok je bio vojnik u Junoj Africi
i kad je postao vrlo neomiljen kao borac za indijsku
zajednicu, uvijek imao prijatelja Evropljanina.
Pisana u kratkim nastavcima za novine, autobiografija
nije knjievno remek-djelo, pa je tim vie dojmljiva, zbog
obinosti veine tog tiva. Ne smijemo zaboraviti da je
Gandhi zapoeo svoj ivot s normalnim ambicijama mlada
indijskog studenta i da je samo postupno prihvaao
ekstremne nazore i neke prilino nerado. Nekad je on, to
je zanimljivo znati, pokrivao glavu cilindrom, pohaao
plesnu kolu, studirao francuski i latinski, uspeo se na
Eiffelov toranj i ak pokuao nauiti svirati violinu sve u
namjeri da se to vie prilagodi evropskoj civilizaciji. On
nije jedan od onih svetaca to se istiu svojom
fenomenalnom pobonou od rana djetinjstva, ni jedan od
one druge vrste koja naputa svjetovni ivot poslije ulno
razuzdana ivota. On priznaje grijehe svoje mladosti, a
zapravo nema mnogo to priznati. Na naslovnoj stranici
njegove autobiografije otisnuta je slika svih stvari koje je
Gandhi posjedovao u asu svoje smrti. Sve bi to stajalo oko
5 funti, a Gandhijevi grijesi, barem oni puteni, doimali bi se
isto tako, ako bismo ih istresli sve na jednu hrpu. Nekoliko
cigareta, nekoliko zalogaja mesa, nekoliko ananasa
ukradenih slukinji, dvije posjete bordelu (svaki put bi
otiao neobavljena posla), zamalo jedan bludni posrtaj s
gazdaricom u Plymouthu, jedna provala srdbe i to bi bilo
otprilike sve. Moe se rei da ga je od djetinjstva resila
ozbiljnost i jedno radije estetsko nego religiozno pristojno
vladanje, no, svejedno, sve dok nije navrio, otprilike
tridesetu, nije imao odreena pogleda na svijet. Za nj se
prvi put ulo u, recimo, javnom ivotu u vezi s njegovim
vegetarijanstvom. Pod njegovim manje prosjenim
kvalitetama cijelo se vrijeme osjea solidan malograanski
duh poslovna ovjeka to je naslijedio od svojih predaka.
Osjea se da je ak i poslije poto se odrekao linih
ambicija mogao postati domiljat, energian odvjetnik ili
uporan politiki organizator, briljivo tedljiv u izdacima,
okretan rukovodilac komiteta i neumoran sakuplja priloga
za svoju stranku. Njegov je karakter bio izvanredno
podvojen, ali u njemu nije bilo nita loe na to bi se moglo
uprijeti prstom i vjerujem da e ak Gandhijevi najvei
neprijatelji priznati da je bio zanimljiv i neobian ovjek
koji je obogatio ovaj svijet ve time to je u njemu ivio. Da
li je bio mio i drag ovjek i da li njegovo uenje ima neku
vrijednost za one koji prihvaaju religiozna vjerovanja na
kojima se ono temelji, u to nikad nisam bio siguran.
Posljednjih je godina ulo u modu da se o Gandhiju
govori kao da je on ne samo naklonjen zapadnjakom
ljeviarskom pokretu, nego kao da je on i njegov integralni
dio. Anarhisti i pacifisti, osobito, prisvojili su ga za se,
obazirui se jedino na to da je on protiv centralizma i nasilja
drave, a ne obazirui se na nadzemaljsku, neovjenu
tendenciju njegova uenja. Ali valja shvatiti, mislim, da
Gandhijevo uenje ne moe biti usklaeno s vjerovanjem
da je ovjek mjerilo svih stvari i da je naa zadaa da ivot
uinimo vrijednim ivljenja na ovoj zemlji, to je jedina
zemlja koju imamo. Njegovo uenje ima smisla samo uz
pretpostavku da Bog postoji i da je svijet vrstih predmeta
samo iluzija koje se valja kloniti. Vrijedno je razmotriti
trpljenja koja je sebi nametnuo Gandhi i koja je iako nije
zahtijevao da im se svaki njegov uenik podvrgne doslovce
smatrao prijeko potrebnim ako se eli sluiti Bogu i
Ljudima. Najprije ne jesti meso i, ako je mogue, nikakvu
hranu ivotinjskog podrijetla u ma kojem obliku. (Gandhi je
osobno radi zdravlja morao popustiti svojim naelima i piti
mlijeko, ali ini se da ga je to peklo kao padanje u stari
grijeh). Ni alkohola, ni duhana, a ni mirodijalih zaina, ak i
biljnog podrijetla, jer hranu valja jesti ne radi uitka nego
samo i jedino radi odravanja ivotne snage. Potom, ako se
moe, valja se kloniti seksualnih odnosa. Ako ve mora
doi do seksualnih odnosa, ona treba da se obave samo radi
raanja djece i to vrlo rijetko. Gandhi je osobno, kad je bio
u srednjim tridesetim godinama, poloio zavjet
bramahcharya, djevianske kreposti, to podrazumijeva ne
samopotpuno uzdravanje od spolnog openja nego i
zatomljavanje svih ulnih pouda. Taj zavjet, ini se, teko
je odrati bez osebujne ishrane i esta posta. Hranjenje
mlijekom pak, ini se, opasno je, jer pobuuje bludne elje.
I najposlije i najvanije od svega, trpljenik ne smije imati
nikakvih prisnih prijateljskih odnosa i nikakvih ekskluzivnih
ljubavi bilo koje vrste.
Prisna prijateljstva su opasna, veli Gandhi, jer prijatelji
utjeu jedan na drugoga i zbog vjernosti prijatelju moemo
zapasti u zlodjelo. To je nesumnjivo istina. tovie, ako
valja da ljubimo Boga ili ljudski rod u cijelosti, ne moemo
dati prednost ni jednoj jedinoj osobi. To je takoer istina,
pa tu poinje granica gdje humanistiki i religiozni nazori
postaju neuskladivi. Nekom obinom ovjeku ljubav ne
znai ba nita, ako to ne znai voljeti neke ljude vie nego
druge. Gandhijeva autobiografija nam ne kazuje da li se
Gandhi nehajno odnosio prema svojoj eni i djeci, ali jasno
kae da je u tri navrata bio rad pustiti enu ili svoje dijete
umrijeti radije nego dopustiti da se hrane ivotinjskom
hranom koju im je propisao lijenik. Istina je, dodue, da
nikog nije pokosila smrt i, takoer, da je Gandhi moe se
zakljuiti pod jakim moralnim pritiskom uvijek
bolesniku ostavljao izbor da ostane u ivotu i ivi u grijehu;
pa ipak, ako je odluka ovisila o njemu, on bi zabranio
ivotinjsku hranu bez obzira na posljedice. Mora postojati
neka granica, kae on, ime se moramo zadovoljiti da
bismo ostali ivi, a ta je granica dobrano daleko od pilee
juhe. Takvo je gledite moda plemenito, ali ja mislim
da bi ga veina ljudi ipak nazvala nehumanim. Jer, ljudski je
ne biti savren, sagrijeiti radi odanosti, ne dopustiti da nam
asketizam ugui prijateljstvo i da smo naposljetku spremni
pretrpjeti poraz i da nas ivot satre, to je neizbjena cijena
ako svoju ljubav poklonimo drugim ljudskim biima.
Jamano su alkohol, duhan i slino, poroci kojih se svetac
mora kloniti, ali svetatvo je takoer neto ega se ljudska
bia moraju kloniti. Oito, za to postoji i otriji odgovor, ali
valja biti vrlo oprezan pri nakani da ga se iznese. U ovo
jogijevsko doba prespremno se doputa da je ne-
privrenost ne samo bolja nego prihvat ovozemaljskog
ivota, nego da je obian ovjek odbacuje samo stoga to je
za nj preteka: drugim rijeima, prosjena su ljudska bia
promaeni sveci. Dvojbeno je, je li to istina. Mnogi ljudi
odista ne ele biti svecima i vjerojatno je da neki koji to
postignu ili ude da to postignu, nikad nisu doli u iskuenje
da budu ljudska bia. Ako bismo to uenje mogli slijediti do
njegova psiholokog korijena, onda bismo vjerujem,
pronali da je glavni motiv za ne-privrenost elja da se
pobjegne od ivotnih muka i prvenstveno od ljubavi koja
je, ulna ili neulna, teka obaveza. Ali ovdje nije potrebno
razglabati koji je ideal vii, nadzemaljski ili humanistiki.
injenica je da su oni nespojivi. Valja se odluiti ili za Boga
ili za ovjeka, a svi radikali i naprednjaci od najmekeg
liberala do krajnjeg anarhiste, izabrali su odista ovjeka.
Meutim, Gandhijev se pacifizam do odreene granice
moe odvojiti od ostala njegova uenja. Njegov je motiv
religiozan ali on je takoer za nj tvrdio da je odreena
tehnika, metoda, sposobna da dovede do eljenih politikih
rezultata. Gandhijev se stav razlikovao od dranja veine
pacifista na Zapadu. Satyagraha, koja se najprije pojavila u
Junoj Africi, bila je neka vrsta nenasilnog ratovanja, nain
da se porazi neprijatelj a da ga se ne ubija i ne osjea ili
pobuuje mrnja. Ona nuno ukljuuje graansku
neposlunost, trajkove, leanje na tranicama eljeznike
pruge, trpljenje nasrtaja policije, a ne bjeanje i uzvraanje
udaraca i slino. Gandhi se protivio da se Satyagraha prevodi
kao pasivan otpor; u gujarati jeziku rije, ini se, znai
postojanost u istini. U svojim mlaim danima Gandhi je
sluio u britanskoj vojsci u vrijeme burskog rata kao
bolniar s nosilima i bio je rad da to ponovo uini u vrijeme
prvog svjetskog rata. ak kada je sasvim odbacio nasilje, jo
je uvijek bio dovoljno poten da vidi da se u ratu obino
nuno moramo opredijeliti. Nije doista, budui da je cijeli
njegov ivot bio posveen borbi za nacionalnu nezavisnost
ni mogao zauzeti jalovo i neasno gledite te se pretvarati
da su u ratu obje strane jednake i da je svejedno koja e
pobijediti. Niti se on, kao veina zapadnjakih pacifista
specijalizirao u izbjegavanju nepoudnih pitanja. U vezi s
prolim ratom, jedno pitanje na koje je svaki pravi pacifist
morao znati dati odgovor, glasilo je: A idovi? Zar ste
voljni mirno gledati kako ih istrebljuju? Ako niste, to
predlaete kako da ih se spasi bez rata? Moram rei da
nikad nisam uo ni od jednog zapadnjakog miroljupca
estit odgovor na to pitanje, iako sam uo mnoga
izmotavanja, obino i vi ste jedan od onih. Ali sluajno su
i Gandhija upitali donekle slino pitanje 1938. i sluajno je
njegov odgovor sauvan u knjizi Gandhi i Staljin koju je
napisao Louis Fischer. Prema Fischeru Gandhi je mislio da
njemaki idovi treba da izvre kolektivno samoubojstvo,
to bi diglo svijet i njemaki narod protiv Hitlerova nasilja.
Njegovo se miljenje opravdalo poslije rata: idove su
svejedno poubijali, pa su isto tako mogli umrijeti sa
svrhom. Dobiva se dojam da je takvo miljenje osupnulo i
takva Gandhijeva oboavatelja kao to je bio Fischer, ali
Gandhi je bio samo iskren. Ako niste voljni drugima
oduzimati ivote, morate esto biti pripravni na to da se
ivoti gube i na druge naine. Kad je u 1942. uporno
pozivao na nenasilan otpor protiv japanske najezde, bio je
spreman priznati da to moe stajati nekoliko milijuna
ivota.
Istodobno postoji dovoljno razloga da pretpostavimo
da Gandhi, koji je na kraju krajeva roen 1869, nije poimao
pravu prirodu totalitarizma i da je sve promatrao kroz
prizmu svoje vlastite borbe protiv britanske vladavine.
Ovdje nije toliko vano da su Britanci s njim obzirno
postupali, koliko da je on uvijek bio sposoban da vlada
javnim mnijenjem. Kako se to moe vidjeti iz njegove
navedene izjave, on je vjerovao u dizanje svijeta, to je
pak mogue samo ako svijet moe uti to radite. Teko je
zamisliti kako bi Gandhijeve metode uspjele u nekoj drugoj
zemlji gdje protivnici reima nestaju preko noi i za njih se
nikad vie ne uje. Bez slobode zbora i govora nemogue je
ne samo obratiti se javnom mnijenju, nego i pokrenuti
masovni pokret, pa ak i priopiti svoje nakane svom
protivniku. Postoji li ikakav Gandhi u Rusiji ovog asa? Da
i postoji, to moe postii? Ruske mase mogu utei
graanskom neposluhu samo ako ista zamisao padne na um
svima istodobno, a ak i tad, sudei po dogaajima za velike
gladi u Ukrajini, time se ba nita ne bi postiglo. Da li da
kaemo da nenasilan otpor moe uroditi plodom protiv
svoje vlastite vlade, ili samo protiv okupacijske sile: pa ak,
kako da ga se pokrene u meunarodnim razmjerima!
Gandhijeve raznorazne protuslovne izjave o prolom ratu
pokazuju da ni sam s time nije bio naistu. Primijenjen na
vanjsku politiku, pacifizam ili prestaje biti miroljubiv ili
postaje politikom poputanja. tovie i pretpostavku, koja
je Gandhiju dobrano posluila u ophoenju s pojedincima,
da se svim ljudima moe vie ili manje pristupiti i da nee
ostati neganuti neijom velikodunou, valja ozbiljno
preispitati. Jer, to nije uvijek istina; na primjer, kad imate
posla sa suludima. A tu se postavlja pitanje: Tko je duevno
zdrav? Je li Hitler bio duevno zdrav? I zar je mogue jednu
cijelu kulturu proglasiti duevno nezdravom prema
standardima neke druge kulture? I onoliko koliko se mogu
odmjeravati osjeaji cijelih naroda, postoji li vidljiva veza
izmeu velikoduna djela i prijateljske zahvalnosti? Je li
zahvalnost faktor u meunarodnoj politici?
Takva i slina pitanja valja razmotriti, to prije to bolje,
u to malo godina to nam je jo preostalo, prije nego se
netko sjeti da pritisne dugme i rakete stanu parati nebo.
Nije ba sigurno da bi civilizacija mogla izdrati jo jedan
velik rat i stoga je barem doputeno misliti da je jedini spas
u nenasilju. Gandhijeva je vrlina da bi bio spreman
razmisliti o pitanju koje sam spomenuo malo prije i, doista,
vjerojatno je i raspravljao o veini ovih pitanja pogdjegdje u
svojim brojnim novinskim lancima. Prouavajui ga, moe
se osjetiti da je bilo mnogo toga to on nije razumio, ali nije
bilo niega o emu bi se plaio govoriti ili razmiljati. Ja ga
osobno nikad nisam odve volio, ali nisam ba siguran da
je, sve u svemu, bio na krivu putu, niti vjerujem da je
njegov ivot bio promaaj. Zanimljivo je, kad je bio ubijen,
da su mnogi od njegovih najgorljivijih tovatelja rastueno
uskliknuli da je predugo ivio i doivio da vidi svoje
ivotno djelo uniteno, jer se Indija nala u graanskom
ratu koji se uvijek i oekivao kao nusprodukt promjene
vlasti. Ali Gandhi nije proveo svoj ivot u nastojanju da
izgladi hindusko-muslimansko suparnitvo. Njegov glavni
politiki cilj: miran zavretak britanske vladavine, ipak je bio
postignut. Po obiaju, relevantni faktori zasijecaju jedan u
drugi. S jedne strane, Britanci su se povukli iz Indije bez
borbe, dogaaj koji je malo koji promatra odista
predmnijevao samo godinu dana prije nego to se odigrao.
S druge strane, to je uinila laburistika vlada, dok bi
zacijelo konzervativna vlada, naroito vlada na elu s
Churchillom, drukije postupila. Ali, ako jedo 1945. u
Britaniji stvoreno javno mnijenje u prilog nezavisnosti
Indije, koliko je za to zasluan utjecaj Gandhija osobno? I
ako, to bi se lako moglo dogoditi, Indija i Britanija
uspostave dobre i prijateljske odnose, hoe li to djelomino
biti i stoga to je Gandhi, nastavljajui borbu uporno i bez
mrnje, raskuio politiku atmosferu? to netko i pomilja
da postavlja ovakva pitanja, jasno otkriva njegovu narav.
Netko moe osjeati, kao to ja osjeam, stanovito estetsko
gnuanje prema Gandhiju; netko moe odbaciti tvrdnju
njemu u prilog da je bio svetac (usput budi reeno, on sam
nikad takvo neto nije ustvrdio); netko moe odbaciti
svetatvo kao ideal i tako osjeati da su Gandhijeve
osnovne pobude bile antihumane i reakcionarne: ali
promatramo li ga samo kao politiara i usporedimo li ga s
drugim politiarima naeg doba, kako li je samo uspio za
sobom ostaviti tako ist i svje miris!
Partisan Review, januara 1949.
Granice umjetnosti i propagande
Govorim o knjievnoj kritici, a u svijetu u kojem
stvarno ivim to je gotovo bezizgledno kao govoriti o miru.
Nae doba nije doba mira ni doba kritike. U Evropi
posljednjih deset godina knjievna kritika starije vrste
kritika koja je zaista razborita, obzirna, potena, koja
umjetniko djelo procenjuje kao vrijednost po sebi bila je
gotovo nemogua.
Ako pogledamo englesku knjievnost posljednjih deset
godina, ne toliko samu knjievnost koliko dominantne
knjievne stavove, iznenadit e nas da je gotovo prestala
biti estetska. Knjievnost je bila preplavljena propagandom.
Ne mislim da su sve knjige napisane u tom razdoblju bile
loe. Ali karakteristini pisci tog vremena, ljudi poput
Audena, Spendera i Mac Neicea, bili su didaktiki, politiki
pisci, naravno, estetiki obrazovani, ali vie zaokupljeni
predmetom nego nainom pisanja. A najivlja kritika je
gotovo u potpunosti potjecala od marksistikih pisaca, ljudi
poput Christophera Caudwella, Philipa Hendersona 1
Edwarda Upwarda, koji su u biti svaku knjigu promatrali
kao politiki pamflet i mnogo vie panje posveivali
pronalaenju njenih politikih i drutvenih implikacija nego
njenih knjievnih kvaliteta u uem smislu.
To iznenauje tim vie to je u vrlo otrom i
nenadanom kontrastu s razdobljem koje je neposredno
prethodilo. Karakteristini pisci dvadesetih godina T. S.
Eliot, na primjer, Ezra Pound, Virginia Woolf bili su pisci
koji su glavnu panju posveivali nainu pisanja. Oni su,
naravno, imali svoja uvjerenja i predrasude, ali su bili
mnogo vie zaokupljeni tehnikim inovacijama nego bilo
kakvim moralnim ili politikim implikacijama koje je
njihovo djelo moglo sadravati. Najbolji od svih njih, James
Joyce, bio je tehniar i vrlo malo to drugo: otprilike bio
je blizu istom umjetniku u onoj mjeri u kojoj pisac to
uope moe biti. ak D. H. Lawrence, iako je bio vie
pisac s porukom nego veina ostalih pisaca njegova
vremena, nije imao mnogo onoga to bismo danas nazvali
drutvenom svijeu. Iako sam to sveo na dvadesete
godine, u stvari isto se dogaalo ve oko 1890. pa nadalje.
Kroz itavo to razdoblje predodba da je forma mnogo
vanija od predmeta o kojem se pie, predodba o
umjetnosti radi umjetnosti prihvaala se kao gotova
injenica. Bilo je pisaca koji se nisu slagali, naravno
Bernard Shaw je bio jedan od njih ali to je bio
prevladavajui svjetonazor. Najvaniji kritiar tog razdoblja,
George Saintsbury, bio je dvadesetih godina vrlo star
ovjek, ali je imao snaan utjecaj sve do 1930., a Saintsbury
je oduvijek vrsto podravao tehniki pristup umjetnosti.
Tvrdio je da on moe prosuditi, i prosuuje, svaku knjigu
jedino na osnovi njene izvedbe, njenog naina kako je
napisana, i bio je gotovo potpuno hladan prema autorovim
stavovima.
A sada, kako obrazloiti toliko naglu promjenu gledita?
Otprilike krajem dvadesetih godina dobijete knjigu poput
djela Edith Sitwell o Popeu, s potpuno bezvrijednim
naglaskom na nain pisanja, gotovo kao da rijei nemaju
nikakva znaenja; a samo nekoliko godina kasnije imate
marksistikog kritiara poput Edwarda Upwarda koji
dokazuje da knjige mogu biti dobre jedino ako su po
svojoj namjeni marksistike. U stanovitom smislu oboje su
bili predstavnici svog razdoblja. Pitanje je zato su im
gledita morala biti razliita?
Mislim da razlog valja potraiti u vanjskim okolnostima.
I estetiki i politiki odnos prema knjievnosti bili su, u
svakom sluaju, uvjetovani drutvenom atmosferom
pojedinog razdoblja. I sada kada je jo jedno razdoblje
zavrilo jer sigurno je da je Hitlerov napad na Poljsku
1939. zavrio jednu epohu isto tako kao to je velika kriza
1931. zavrila drugu moete se osvrnuti i vidjeti jasnije
nego to je to bilo mogue prije nekoliko godina, na koji
nain vanjski dogaaji utjeu na knjievnepoglede. Ono to
zapanjuje svakoga tko se osvrne na posljednjih stotinu
godina jest da knjievna kritika koja zavreuje panju kao i
kritiki odnos prema knjievnosti, u Engleskoj izmeu,
grubo reeno, 1830. i 1890, jedva i postoji. To ne znai da u
tom razdoblju nisu pisane dobre knjige. Nekoliko pisaca
tog vremena, Dickens, Thackeray, Trollope i ostali,
vjerojatno e se pamtiti dulje od bilo kojeg koji se pojavio
poslije njih. Ali u viktorijanskoj Engleskoj nema knjievnih
linosti koje odgovaraju Flaubertu, Baudelaireu, Gautieru i
mnogim drugim. Ono to danas smatramo estetskim tada je
jedva postojalo. Srednjoviktorijanskom engleskom piscu
knjiga je bila djelomino neto to mu donosi novac, a
djelomino sredstvo za pripovijedanje moralnih prodika.
Engleska se mijenjala vrlo brzo, nova kapitalistika klasa
pojavila se na ruevinama stare aristokracije, veza s
Evropom bila je prekinuta, a duga umjetnika tradicija
zatrta. Engleski pisci sredinom devetnaestog vijeka bili su
barbari, ak i kada su bili daroviti umjetnici, poput
Dickensa.
Ali krajem stoljea veza s Evropom je ponovo
uspostavljena preko Mathewa Arnolda, Patera, Oscara
Wildea i mnogih drugih, a time se vratilo i potovanje
forme i tehnike u knjievnosti. Od tada predodba o
umjetnosti radi umjetnosti zaista i potjee (izraz je sasvim
izvan mode, ali je od postojeih, jo uvijek, vjerujem,
najupotrebljiviji). A razlog zato je moglo cvjetati tako dugo
i u tolikoj mjeri biti najvii kriterij, upravo je u tome to je
itavo razdoblje izmeu 1890. i 1930. bilo izuzetno lagodno
i sigurno. To je bio, mogli bismo rei, zlatni zalaz
kapitalistikog doba. ak ni I svjetski rat nije jae zasmetao.
Gotovo svaki Evropljanin izmeu 1890. i 1930. ivio je u
preutnom uvjerenju da e civilizacija trajati zauvijek. Mogli
ste pojedinano biti sretni ili nesretni, ali ste u sebi osjeali
da se nita nikada nee iz osnova izmijeniti. U takvoj
atmosferi intelektualna izdvojenost, kao i diletantizam,
mogui su. Upravo taj osjeaj kontinuiteta, sigurnosti,
omoguio je kritiaru poput Saintsburyja, stvarno starom i
okorjelom torijevcu i anglikancu, da bude razborito obziran
prema knjigama koje su pisali ljudi ija je politika i moralna
gledita prezirao.
Meutim, nakon 1930. taj osjeaj sigurnosti se vie
nikada nije javio. Hitler i svjetska kriza unitili su ga, to nije
uspjelo ni velikom ratu, pa ak ni ruskoj revoluciji. Pisci koji
su se pojavili nakon 1930. ive u svijetu u kojem je stalno
ugroen ne samo ivot pojedinca, ve i itav njegov sustav
vrijednosti. Ne moete se sa isto estetskog stajalita
zanimati za bolest od koje umirete; ne moete biti
ravnoduni prema ovjeku koji vam moe prerezati grlo. U
svijetu u kojem se meusobno bore faizam i socijalizam
svaka se razumna osoba mora opredijeliti, a njeni oseaji
moraju nai mjesta ne samo u njenom pisanju ve i u
prosuivanju knjievnosti. Knjievnost je morala postati
politina, jer bi sve drugo podrazumijevalo duhovno
nepotenje. Sklonosti i mrnje dole su preblizu povrini
svjesnoga da bi se mogle zanemariti. O emu piu knjige
izgledalo je od tolike neposredne vanosti da se nain na
koji su pisane inio gotovo beznaajan.
A to razdoblje, od otprilike deset godina, u kojem se
knjievnost, ak i poezija, pomijeala s pisanjem pamfleta,
uinilo je veliku uslugu knjievnoj kritici jer je razorilo
iluziju o istom esteticizmu. Ono nas je podsjetilo da je
propaganda u ovoj ili onoj formi pritajena u svakoj knjizi,
da svako umjetniko djelo ima znaenje i svrhu politiku,
drutvenu i religioznu svrhu te da su nae estetike
procjene uvijek obojene naim predrasudama i uvjerenjima.
Ono je prognalo umjetnost radi umjetnosti. Ali je,
takoer, za sada odvelo u slijepu ulicu, jer zbog tog
razdoblja nebrojeni mlai pisci pokuavaju svoje miljenje
vezati za politiku disciplinu, to e, ukoliko u tome ustraju,
onemoguiti duhovno potenje. Jedini sistem miljenja, koji
im je u to vrijeme bio pristupaan, bio je slubeni
marksizam koji je traio nacionalistiku vjernost Rusiji i
prisilio pisca koji se nazivao marksistom da se umijea u
nepotenja politike sila. Ako je to ak i bilo poeljno,
pretpostavke na kojima su se ti pisci izgradili bile su
iznenada uzdrmane rusko-njemakim paktom. Kao to su
mnogi pisci oko 1930. otkrili da ne moete stvarno biti
izdvojeni od suvremenih dogaaja, tako su oko 1939.
otkrivali, da ne moete zaista rtvovati svoj intelektualni
integritet zbog politikih vjerovanja ili barem da ne
moete to uiniti i ostati pisac. Estetsko stajalite nije
dovoljno kao ni politika estitost. Dogaaji u posljednjih
deset godina ostavili su nas prilino u zraku, ostavili su
Englesku trenutano bez nekog prepoznatljivog knjievnog
pravca, ali su nam pomogli da definiramo, bolje nego to se
to moglo prije, granice umjetnosti i propagande.
Govor na BBC-ju, Prekomorska sluba, 30. aprila 1941.
Objavljeno u Listeneru, 29. maja 1941.
Tolstoj i Shakespeare
Prolog tjedna istakao sam da umjetnost i propaganda
nisu nikada potpuno odijeljene i da je to ono to smatramo
istim estetikim sudovima uvijek do odreene mjere
iskrivljeno moralnim, politikim ili religioznim sklonostima.
Dodao sam da su u mukotrpnim vremenima, kao to je
posljednjih deset godina, u kojima nijedna razumna osoba
ne moe zanemariti to se dogaa oko nje ili izbjei
opredjeljivanje, te potisnute sklonosti dole blie do nae
svijesti. Kritika sve vie i vie postaje otvoreno borbena, i
ak prikazivati se ravnodunim postaje vrlo teko. Ali se na
osnovi toga ne moe zakljuiti da ne postoji estetsko
prosuivanje, te da je svako umjetniko djelo jednostavno i
iskljuivo politiki pamflet koji se moe vrednovati jedino
kao takav. Ako tako razmiljamo onda se dovodimo u
slijepu ulicu u kojoj se izvjesne brojne i oite injenice vie
ne mogu objasniti. Da bih to pokazao primjerom, ispitat u
jednu od najveih moralnih, neestetikih kritika
antiestetikih kritika, moglo bi se rei koja je ikada
napisana: Tolstojev esej o Shakespeareu.
Pri kraju svog ivota Tolstoj je napisao snaan napad na
Shakespearea, nastojei dokazati ne samo da Shakespeare
nije bio velik ovjek, kako se o njemu govori, ve da je bio
pisac bez ikakve vrijednosti, jedan od najgorih i najpodlijih
pisaca koje je svijet ugledao. Taj je esej u svoje vrijeme
izazvao veliko ogorenje, ali sumnjam da je na njega ikad
odgovoreno na zadovoljavajui nain. tovie, pokazat u
da se na njega uglavnom nije ni moglo odgovoriti. Dio
onoga to Tolstoj tvrdi potpuno je tono, a ostali dijelovi su
odvie stvar osobnog miljenja da bi o njima vrijedilo
raspravljati. Ne smatram naravno da u tom eseju nema
pojedinosti na koje se ne bi moglo odgovoriti. Tolstoj
proturjei sam sebi u nekoliko navrata; budui da se bavi
stranim jezikom, mnogo toga krivo shvaa, a zbog mrnje i
ljubomore na Shakespearea nalazi pribjeite u krivim
tumaenjima, ili barem u svjesnom sljepilu. Ali to nije
predmet naeg razmatranja. U veini onoga to kae,
Tolstoj je na svoj nain u pravu, i u svoje vrijeme to je
vjerojatno posluilo kao korisna ispravka pretjeranom
divljenju Shakespeareu, koje je tada bilo u modi. Odgovor
se ne nalazi u bilo emu to bih ja mogao rei, ve u
stanovitim stvarima koje je Tolstoj sam sebe prisilio da
iznese.
Tolstojeva je glavna tvrdnja da je Shakespeare
beznaajan, povran pisac, bez dosljedne filozofije, bez
misli i ideja kojima bi se bilo vrijedno baviti, bez zanimanja
za religiozne i drutvene probleme, bez razumijevanja za
likove ili uvjerljivost, a ukoliko se moe rei da uope ima
neko gledite koje se moe odrediti, to je cinian,
nemoralan i svjetovan nazor na svijetu. Optuuje ga da na
brzinu pie svoje komade ne brinui ni najmanje za
vjerojatnost, da se bavi fantastinim priama i nemoguim
situacijama, da mu svi likovi govore umjetnim, kienim
jezikom koji se u potpunosti razlikuje od stvarnog ivota.
Takoer ga optuuje da u svoje komade trpa sve i sva
solilokvije, odlomke balada, rasprave, prostake viceve i
tako dalje ne zaustavljajui se da razmisli da li to ima
ikakve veze sa sadrajem, te da kao gotovu stvar uzima
nemoralnu politiku sile i nepravedne drutvene razlike
vremena u kojem je ivio. Ukratko, tvrdi da se Shakespeare
sam optuuje, jer je nepromiljen i nemaran pisac, ovjek
sumnjiva morala, i, iznad svega, nije mislilac.
Dobrom dijelu toga moglo bi se suprotstaviti. Nije
istina, u smislu u kojem to implicira Tolstoj, da je
Shakespeare nemoralan pisac. Njegov moralni sustav moe
biri razliit od Tolstojevog, ali on zasigurno ima moralni
sustav koji je vidljivu itavom njegovom djelu. On je
mnogo vei moralist nego, na primjer, Chauser ili
Boccaccio. On takoer nije ni takva budala kakvom ga
Tolstoj pokuava prikazati. Na trenutke, uzgredno, moglo
bi se rei, pokazuje pronicljivost koja znatno nadilazi
njegovo vrijeme. U vezi s tim elio bih upozoriti na kritiku
koju je Karl Marx on se, za razliku od Tolstoja, divio
Shakespeareu napisao povodom Timona Atenjanina. Ali da
jo jednom ponovim, ono to kae Tolstoj, u potpunosti je
istinito. Shakespeare nije mislilac, i kritiari koji tvrde da je
on bio jedan od najveih filozofa koje je svijet vidio, govore
gluposti. Njegove misli naprosto su bile zbrkane, poput
vree za krpe. On je, kao i veina Engleza, bio sustavan u
postupcima, ali nije imao nazor na svijet, odnosno
filozofijske sposobnosti. Potpuno je tono da se
Shakespeare vrlo malo brinuo za vjerojatnost i da je svoje
likove rijetko pokuavao nainiti dosljednim. Kao to
znamo, obino bi ukrao sie od drugih i na brzinu ga
pretvorio u dramu, esto uvodei apsurdnosti i
nedosljednosti kojih nije bilo u originalu. Tu i tako, kada bi
doao do jednostavnog siea Macbetha, na primjer,
njegovi likovi su razlono dosljedni, ali u mnogim
situacijama prisiljeni su na postupke koji su potpuno
nevjerojatni po svim uobiajenim kriterijima.
Mnogi njegovi komadi nemaju ak ni onu vrstu
uvjerljivosti koja spada u podruje bajki. U svakom sluaju
nemamo podataka da ih je on sam uzimao ozbiljno, osim
kao sredstvo za ivot. U sonetima se nikada ne poziva na
svoje komade kao dio svog knjievnog opusa, i samo
jednom, na prilino srameljiv nain, spominje da je bio
glumac. to se toga tie, Tolstoj je u pravu. Tvrdnja da je
Shakespeare bio dubok mislilac koji je iznosio dosljednu
filozofiju u komadima koji su tehniki bili savreni i prepuni
profinjenih psiholokih zapaanja, glupa je.
to je Tolstoj postigao? Tako estokim napadom trebao
je potpuno unititi Shakespearea, i on je oito vjerovao da
je u tome uspio. Od vremena kada je Tolstojev esej bio
napisan, ili barem otkad je poeo biti itan, Shakespeareov
ugled je imao nestati. Shakespeareovi ljubitelji morali su
uvidjeti da im je idol skinut s pijedestala, da je u stvari
bezvrijedan i morali su odmah prestati u njemu uivati. Ali
to se nije dogodilo. Shakespeare je razoren, pa ipak je
nekako ostao. Ne samo da zbog napada nije bio
zaboravljen, ve je sam napad bio gotovo zaboravljen. Iako
je Tolstoj u Engleskoj popularan pisac, oba prijevoda ovog
eseja su izvan tampe, a ja sam morao pretraiti itav
London prije nego to sam jedan pronaao u muzeju.
Ispada, dakle, da iako je Tolstoj mogao objasniti gotovo
sve o Shakespeareu, ostaje jedna stvar koju nije mogao
objasniti, a to je njegova popularnost. Bio je sam toga
svjestan, i tome se jako zaudio. Ranije sam spomenuo da
se odgovor Tolstoju krije u neemu to je sam sebe
primorao da kae. On se pita kako to da se jednom tako
loem, glupom i nemoralnom piscu, kao to je Shakespeare,
posvuda dive, i na kraju, on to moe jedino objasniti
opesvjetskom zavjerom za izopaenje istine. Ili je to neka
vrsta kolektivne tlapnje on to zove hipnozom u koju su
uvueni svi osim Tolstoja. Budui da ta zavjera ili zabluda
postoji, on se osjea obaveznim da je pripie makinacijama
nekih njemakih kritiara s poetka devetnaestog stoljea.
Oni su poeli s pokvarenim laima da je Shakespeare dobar
pisac, a nitko od onda nije imao hrabrosti da im se
suprotstavi. Na teoriju takve vrste ne treba troiti mnogo
vremena. Ona je besmislena. Jer Shakespeareova
popularnost je dovoljno stvarna, to je popularnost koja see
do obinih, a ne samo knjikih ljudi. Od svog ivota pa
nadalje Shakespeare je bio najpopularniji kazalini pisac. On
nije popularan samo u zemljama engleskog govornog
podruja ve i u velikom dijelu Evrope i dijelovima Azije.
Tako rei dok ovo govorim, Sovjetska vlast slavi tri stotine
dvadeset i petu godinjicu njegove smrti, a na Ceylonu sam
jednom vidio predstavu njegovog djela na jeziku od kojeg
ne razumijem nijednu rije. Mora se zakljuiti da kod
Shakespearea postoji neto dobro, neto trajno, to milijuni
obinih ljudi mogu cijeniti, iako Tolstoj to nije bio u stanju.
Shakespeare moe preivjeti injenicu da je bio smuen
mislilac ija su djela puna nevjerojatnosti. Takvim nainom
ne moete mu nakoditi, kao to ne moete unititi cvijet
drei mu moralne prodike.
I to, ini mi se, jo jednom govori neto vie o onome o
emu sam govorio proli tjedan: o granicama umjetnosti i
propagande. To pokazuje granice svake kritike koja je
iskljuivo kritika sadraja i tendencije djela. Tolstoj kritizira
Shakespearea ne kao pjesnika ve kao mislioca i uitelja, i
na tom planu on nema poteskoa da ga satre. Pa ipak, sve
to to kae je nebitno; Shakespeare ostaje potpuno
netaknut. Ne samo njegov ugled ve i uivanje koje
nalazimo u njegovu djelu ostaju isti kao i prije. Oito,
pjesnik je vie nego uitelj i mislilac, iako treba biti i to.
Svako napisano djelo nosi svoj propagandni smisao, pa ipak
u svakoj knjizi, ili drami, ili pjesmi, ili bilo emu ne ovisi o
moralu ili tendenciji mjesta za neto to jedino moemo
nazvati umjetnou. Unutar stanovitih granica, loa misao i
lo moral mogu biti dobra knjievnost. Ako tako velik
ovjek kao Tolstoj nije mogao pokazati suprotno, sumnjam
da e to uspjeti nekom drugom.
Govor na BBC-ju, 7. maja 1941.
Objavljeno u Listeneru 5. juna 1941.
Knjievnost i totalitarizam
Na poetku svog prvog govora rekao sam da ovo nije
doba kritike. Ovo je doba borbe a ne ravnodunosti, doba u
kojem je posebno teko vidjeti knjievnu vrijednost u knjizi
s ijim se zakljucima ne slaete. Politika politika u
najopenitijem smislu preplavila je knjievnost do mjere
koja izlazi iz granica normale, a to je dovelo do nae svijesti
borbu koja se uvijek odvija izmeu pojedinca i zajednice.
Kada razmatrate tekoe pisanja potene, nepristrane kritike
u vremenu poput naeg, poinjete shvaati prirodu
opasnosti to se nadvija nad itavom knjievnou doba
koje nadolazi.
ivimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje
imati iluziju da je nezavisan. U svemu to smo rekli o
knjievnosti i naroito u svemu to smo rekli o kritici,
instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeu
injenicu. itava moderna evropska knjievnost govorim
o knjievnosti proteklih etiri stotine godina izgraena je
na konceptu intelektualnog potenja ili ako vam je milije, na
Shakespeareovoj maksimi: Prema samom sebi budi
iskren. Prva stvar koju traimo od pisca jest da ne lae, da
kae to zaista misli i zaista osjea. Najgora stvar koju
moemo rei o umjetnikom djelu jest da je neiskreno. A to
jo vie vrijedi za kritiku nego za stvaralaku knjievnost, u
kojoj izvjesna koliina izvjetaenosti i neprirodnosti, pa
ak i izvjesna koliina oevidnog sljepila ne smetaju tako
dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna knjievnost je
u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga to jedan
ovjek misli i osjea, ili nije nita.
Kako rekoh, to gledite uzimamo kao gotovu stvar, pa
ipak, im tu misao uobliite u rijei shvatite kako je
knjievnost ugroena. Jer ovo je doba totalitarne drave
koja ne doputa i vjerojatno ne moe dopustiti pojedincu
bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah
pomislite na Njemaku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se
moramo suoiti s mogunou da taj fenomen postane
opesvjetski. Oito je da razdoblje slobodnog kapitalizma
dolazi kraju, i da jedna drava za drugom uvodi
centraliziranu ekonomiju koju moete zvati socijalizmom ili
dravnim kapitalizmom, kako vie volite. Time prestaje
ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova
sloboda da radi to voli, da sam izabere svoj posao i da se
slobodno kree gdje eli. Sve donedavna implikacije toga
nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da
e nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza za
intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o
nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Drava e se brinuti
za va ekonomski ivot i osloboditi vas straha od
siromatva, nezaposlenosti i tome slino, ali nee imati
potrebe da se mijea u va privatni intelektualni ivot.
Umjetnost e moi cvjetati kao u doba libealnog
kapitalizma, pa jo i vie, jer umjetnik vie nee biti pod
ekonomskom prinudom.
Sada, na osnovi postojeih injenica, morate priznati da
su te ideje iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu
misli do mjere nepoznate bilo kojem prijanjem dobu.
Vano je primijetiti da kontrola misli ne postoji samo u
negativnom ve i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam
zabranjuje izraziti ak i zamisli izvjesne ideje, ve vam
diktiraju to morate misliti, stvaraju za vas jednu ideologiju,
pokuavaju vladati vaim emocionalnim ivotom i
uspostaviti sustav rukovoenja. U najveoj moguoj mjeri
totalitarizam vas izolira od ostalog svijeta, zatvara vas u
umjetni univerzum u kojem nemate mjerila za
usporeivanje. Totalitarna drava nastoji, pod svaku cijenu,
kontrolirati misli i osjeaje svojih podanika barem u istoj
mjeri u kojoj kontrolira njihove postupke.
Za nas ovdje vano je slijedee pitanje: moe li
knjievnost preivjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se
mora kratko odgovoriti da ne moe. Ako totalitarizam
postane opesvjetski i stalan, ono to smo znali kao
knjievnost prestat e postojati. I nee biti dovoljno rei
kako bi u prvi mah moglo izgledati prihvatljivo da e
nestati samo knjievnost postrenesansne Evrope.
Postoji nekoliko bitnih razlika izmeu totalitarizma i
svih ortodoksnih sistema prolosti, bilo u Evropi, bilo na
Istoku. Najvanije je da se ortodoksni sistemi prolosti nisu
mijenjali ili barem nisu mijenjali brzo. U srednjovjekovnoj
Evropi crkva je diktirala to morate vjerovati, ali vam je
barem doputala da zadrite ista vjerovanja od roenja do
smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u
ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u veoj ili manjoj
mjeri, odnosi i na kranina, hindusa, budista ili muslimana
danas. Na odreen nain njegove misli su ograniene, ali on
itav svoj ivot proivljava unutar istog sustava misli.
Njegovi osjeaji nisu pod pritiskom.
Kod totalitarizma je upravo suprotno. Posebnost je
totalitarne drave da kontrolira misli, ali da ih ne utvruje.
Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u
dan. Njoj trebaju dogme, jer joj je potrebna apsolutna
poslunost podanika, ali ne moe izbjei njihove promjene
koje su uzrokovane potrebama politike sile. Proglaava se
nepogreivom, a istodobno napada sam koncept objektivne
istine. Uzmimo grub, oigledan primjer svaki Nijemac
morao je do rujna 1939. gledati na ruski boljevizam sa
strahom i odbojnou, a nakon rujna 1939. morao ga je
promatrati s udivljenjem i simpatijama. Ako Rusija i
Njemaka zarate, to se moe dogoditi u slijedeih nekoliko
godina, dogodit e se druga, jednako snana promjena.
Emocionalni ivot Nijemaca, njegove ljubavi i mrnje,
moraju se, prema potrebi, promijeniti preko noi. Mislim da
ne treba ukazivati na djelovanje svega toga na knjievnost.
Jer pisanje je u velikoj mjeri pitanje osjeaja koji se ne mogu
kontrolirati izvana. Lako se praznim rijeima prikloniti
ortodoksnom sustavu danog trenutka, ali pisanje od bilo
kakvog znaenja mogue je jedino onda kad ovjek osjea
istinu onoga to govori; bez toga, stvaralaki poticaj ne
postoji. Sve injenice koje znamo nagovjetavaju da su
iznenadne emocionalne promjene koje totalitarizam
zahtijeva od svojih sljedbenika psiholoki nemogue. To je
glavni razlog zato vjerujem da ukoliko totalitarizam
pobijedi u itavom svijetu, knjievnost kakvu smo do sada
poznavali, vie nee postojati. U stvari, do sada je
totalitarizam imao takav utjecaj. U Italiji je knjievnost bila
osakaena, dok je u Njemakoj gotovo prestala postojati.
Najkarakteristinija aktivnost nacista je paljenje knjiga. ak
ni u Rusiji knjievna renesansa koju smo nekada oekivali
nije se dogodila, a pisci koji su najvie obeavali pokazali su
izrazitu sklonost prema samoubojstvu ili su nestali u
zatvoru.
Prije sam rekao da liberalni kapitalizam oigledno ide
svom kraju, i moda je stoga izgledalo da tvrdim kako je
sloboda misli neizbjeno mrtva. Ali ne vjerujem da je tako i
jednostavno bih u zakljuku rekao kako vjerujem da nada u
spas knjievnosti lei u onim zemljama u kojima je
liberalizam pustio najdublje korijene u nevojnikim
zemljama, u Zapadnoj Evropi i obje Amerike, Indiji i Kini.
Vjerujem to ne mora biti vie od pobone nade da e
iako dolazi vrijeme kolektivizirane ekonomije, te zemlje
znati stvoriti oblik socijalizma koji nije totalitaran, u kojem
e sloboda misli uspjeti preivjeti nestajanje ekonomskog
individualizma. To je, u svakom sluaju, jedina nada za koju
se moe uhvatiti svatko tko se brine za knjievnost. Tko
god osjea vrijednost knjievnosti, tko god vidi sredinju
ulogu koju ona ima u razvoju ljudske povijesti, mora
takoer vidjeti da je suprotstavljanje totalitarizmu pitanje
ivota i smrti, bez obzira da li nam je nametnut izvana ili
iznutra.
Govor na BBC-ju, Prekomorska sluba.
Objavljeno u Listeneru 19. juna 1941.
Pamfletska knjievnost
Ne moete na isti nain recenzirati petnaest broura u
tisuu rijei, ali izabrao sam taj broj jer meu njima moete
nai reprezentativni izbor za osam do devet glavnih
smjerova tekueg pisanja pamfleta. (Nedostaje samo
pacifizam; ali nije mi pri ruci nedavni pacifistiki pamflet
koji sam sam napisao). Pobrojat u ih pod odijeljenim
naslovima, s kratkim komentarima, prije nego to pokuam
objasniti stanovite, prilino udne, pojave u oivljavanju
pisanja pamfleta posljednjih godina.
1. Antiljeviarski i kriptofaistiki: Vojnikov novi svijet. 2
penija. (Podnaslov Pamflet protiv izvrtanja misli napisan
u logoru; napada intelektualce i dokazuje da obian ovjek
ne eli socijalizam. Kljuna misao: Pametni nikada nisu
nauili uivati u jednostavnim stvarima.) Gollanz u njemakoj
zemlji uda. 1 peni. (Vansittartite.) Svjetski poredak ili svjetska
ruevina. 6 penija. (Antiplaniranje; G. D. H. Cole razoren.)
2. Konzervativni: Vojna komanda se nastavlja. 7 penija.
(Dobar primjer slubenog pamfleta.)
3. Socijaldemokratski: Austrijski sluaj. 6 penija. (Izdanje
Slobodnog austrijskog pokreta.)
4. Komunistiki: Izbacite Hitlerove agente. 2 penija.
(Podnaslov Razotkrivanje trockistikog razdora
organiziranog u Britaniji; izuzetno laljivo.)
5. Trockistiki i anarhistiki: Krontatska pobuna. 2 penija.
(Anarhistiki pamflet, uglavnom napad na Trockog.)
6. Izvanpartijski radikalni: to nije u redu s vojskom? 6
penija. (Izdanje Hurricane Book, dobro obavijeten i dobro
napisan dokument protiv Blimpa.) Ja, James Blunt. 6 penija.
(Dobar pamflet da ti se najei koa, zasnovan na
opravdanoj pretpostavci da veina engleskog naroda jo
nije ula za faizam.) Bitka divova. Bez cijene, vjerojatno 6
penija. (Zanimljiv primjer nekomunistike rusofilske
literature.)
7. Religiozni: Pismo seoskom sveeniku. 2 penija. (Izdanje
Fabijanskog drutva, lijevog krila anglikanaca.) Vazda borci 6
penija. (Obrana Buchmana).
8. Luaki: Britanska trijumfalna sudbina, ili pravednost vie
nije u defenzivi. 6 penija. (Izdanje Britanskog Izraela,
raskono ilustrirano.) Kada Rusija napadne Palestinu. 1 peni.
(Britanski Izrael. Autor A. J. Ferris napisao je dugaku
seriju pamfleta na sline teme od kojih su neki prodani u
velikoj nakladi. Njegov pamflet iz 1940. Kada Rusija
bombardira Njemaku prodan je u vie od 60.000 primjeraka.)
Pria o Hitleru i program osvajanja Engleske, napisao Civis
Britanicus Sum. 1 peni. (Karakteristian odlomak: Velika
je stvar igrati igru i znati da to inite. A onda, kada doe
taj dan kad se igra prekida i zvidaljka zazvidi posljednji
put: Veliki Broja e doi da uz tvoje ime upie, Ne da li si
pobijedio ili izgubio; ve Kako si igrao igru.)
Ovih nekoliko broura koje sam spomenuo samo su
kap u oceanu pamfletske knjievnosti, a da bih dao dobar
presjek uvrstio sam one za koje je prosjeni italac
vjerojatno uo. Kakvi se zakljuci mogu izvui iz ovog
malog uzorka? Zanimljiva je injenica, iako ne i lako
objanjiva, da je pisanje pamfleta ponovo oivjelo u
ogromnom broju negdje od 1935, a da se pri tom nije
pojavilo nita stvarno vrijedno. Moja vlastita zbirka koju
sam skupio za prolih est godina sadri nekoliko stotina
pamfleta, ali vjerojatno ne predstavlja ni deset posto
cjelokupne proizvodnje. Neki od tih pamfleta prodavali su
se u golemim koliinama, posebno religiozno-patriotski,
poput onih gospodina Ferrisa, ili prostaki, poput Hitlerova
posljednja elja i testament, za koji se prialo da je prodan u
nekoliko milijuna primjeraka. Izravni politiki pamfleti
ponekad se prodaju u velikom broju, ali naklada svakog
pamfleta koji zastupa partijsku liniju (bilo koje partije)
vjerojatno je lano predstavljena. Listajui svoju zbirku
zakljuio sam da je praktiki sve to bezvrijedno, zanimljivo
jedino za bibliografe. Iako sam razvrstao tekue pamflete
pod devet naslova, na kraju oni se mogu svesti na dvije
glavne kole, grubo naznaene kao Partijska linija i
Astrologija. Postoji totalitarno smee i paranoiko smee,
ali u svakom sluaju to jest smee. ak i dobro obavijeteni
Fabijanski pamfleti su beznadno dosadni ako ih
promatramo kao tivo za itanje. Najivlji pamfleti su
gotovo uvijek izvanpartijski, dobar primjer je Blagoslovi ih
sve, koji treba smatrati pamfletom, iako stoji iling i est
penija.
Poneto iznenauje slabost suvremenih pamfleta zbog
toga to bi pamflet morao biti prava knjievna forma jednog
doba kao to je ovo nae. ivimo u vremenu u kojem se
politike strasti uspaljuju, kanali za slobodno izraavnje
iezavaju, a organizirano laganje postoji do ranije
nepoznatih razmjera. Pamflet je idealna forma za
zaepljavanje rupa u povijesti. Pa ipak, ivih pamfleta ima
vrlo malo, i jedino objanjenje koje mogu ponuditi
prilino blijedo, dodue jest da se trgovci knjigama i
knjievne novine nikada nisu potrudili da italaku publiku
obavijeste o postojanju pamfleta. Jedna od potekoa
skupljanja pamfleta jest da se ne izdaju na bilo koji
regularan nain, da se esto ne mogu nabaviti ni u
muzejskim knjinicama, da se rijetko reklamiraju i jo rjee
recenziraju. Dobar pisac koji neto strastveno eli rei a
bit pisanja pamfleta jest da neto elite rei sada to veem
broju ljudi oklijevat e da to tampa u formi pamfleta, jer
teko da e ita znati o sreivanju problema oko izdavanja,
a bit e i u sumnji da li e ljudi do kojih eli doprijeti, ikada
to proitati. Vjerojatno e razvodniti svoju ideju u novinski
lanak ili je rastegnuti u knjigu. Rezultat toga jest da daleko
najvei broj pamfleta piu usamljeni luaci koji ih tampaju
na svoj troak ili pripadaju podzemnom svijetu
ekscentrinih religija, ili da ih izdaju politike partije.
Prirodan put izdavanja pamfleta je preko politikih partija, a
partija e se pobrinuti da se svaka devijacija dakle i
svaka knjievna vrijednost izbaci van. Bilo je posljednjih
godina i nekoliko dobrih pamfleta. Pornografija i opscenost D.
H. Lawrencea bio je jedan, Snobizam s nasiljem Potockog de
Montalka drugi, a i neki eseji Wyndhama Lewisa u
Neprijatelju mogu se ubrojiti u pamflete. Za sada je simptom
koji ulijeva najvie nade pojava izvanpartijskih pamfleta
lijeve orijentacije kakve izdaje Hurricane Books. Kada bi
proizvodnja takvog tipa bila zabiljeena u tampi poput
romana ili knjiga pjesama, uinilo bi se neto da se svrati
panja prave publike, a razina itavog anra moda bi
porasla. Kada razmislite koliko je pamflet elastina forma i
koliko bi neke dogaaje naeg vremena trebalo
dokumentirati, to je stvar koju valja poeljeti.
New Statesman and Nation, 9. januara 1943.
Knjievnost i ljevica
Kada se ovjek istinskog genija pojavi u svijetu,
moete ga prepoznati po nepogreivom znaku da su sve
budale u zavjeri protiv njega. Tako je pisao Jonathan Swift
dvije stotine godina prije tampanja Ul i ksa.
Ako zavirite u bilo koji sportski prirunik ili godinjak
nai ete mnoge stranice posveene lovu na lisicu i zeca, ali
ni slova o lovu na intelektualce. Pa ipak je to, vie od bilo
ega drugog, karakteristian britanski sport, koji traje preko
itave godine i u kojem jednako uivaju i bogati i siromani,
bez obzira na klasni osjeaj ili politiku pripadnost.
Jer treba primijetiti da u svom odnosu prema
intelektualcima to jest prema svakom piscu ili slikaru
koji pravi eksperimente na tehnikom planu djela ljevica
nije prijateljskije raspoloena od desnice. Ne samo da je
intelektualac kamen spoticanja jednako u Daily
Workeru kao i u Punchu ve su upravo pisce, iji rad
pokazuje originalnost i snagu da odoli vremenu,
marksistiki dogmatici izabrali za metu. Mogao bih navesti
dugu listu primjera, ali mislim posebno na Joycea, Yeatsa,
Lawrencea i Eliota. Posebno je Eliot proklet u lijevoj
tampi, automatski i povrno gotovo kao i Kipling i to od
strane kritiara koji su se pred koju godinu ushiivali danas
ve zaboravljenim remek-djelima Kluba lijeve knjige.
Ako pitate dobrog partijca (a to se odnosi na gotovo
sve partije ljevice) to zamjera Eliotu, dobit ete odgovor
koji se konano svodi na ovo: Eliot je reakcionar (on se
proglasio rojalistom, anglokatolikom, itd.) i buroaski
intelektualac, koji nema dodira s obinim ovjekom; stoga,
on je lo pisac. U toj izjavi sadrana je polusvjesna
mjeavina ideja koja podriva gotovo svu politiko-knjievnu
kritiku. Ne voljeti pieva politika uvjerenja je jedno. Ne
voljeti ga jer vas prisiljava da mislite je drugo, to nije nuno
nespojivo s prvim. Ali im ponete govoriti o dobrim i
loim piscima, preutno se pozivate na knjievnu tradiciju
i stoga upadate u potpuno drugaiji sustav vrijednosti. jer
to je to dobar pisac? Je li Shakespeare bio dobar?
Veina ljudi slae se da jest. Pa ipak, Shakespeare je,
vjerojatno ak i po mjerilima svog vremena, reakcionaran u
tendenciji; on je i teak pisac, i vrlo je sumnjivo u kojoj je
mjeri prihvatljiv obinom ovjeku. to onda ostaje od
primjedbe da je Eliot iskljuen, zbog toga jer je
anglokatoliki rojalist koji je sklon citiranju na latinskom?
Lijeva knjievna kritika nije u krivu kada inzistira na
vanosti predmeta djela. Ne mora ak biti u krivu, ako
imamo na umu doba u kojem ivimo, u traenju da
knjievnost u prvom redu iznad svega bude propaganda.
No, nije bila u pravu kad je donosila prividno knjievne
procjene u politike svrhe. Uzmimo grub primjer koji e
se komunist usuditi javno priznati da je Trocki bolji pisac
od Staljina a on to, naravno, i jest. Rei da je X darovit
pisac, ali da je moj politiki neprijatelj i da u uiniti sve da
ga uutkam to nije bezopasno. ak i ako zavrite
uutkavajui ga vojnikim revolverom, u stvari ne grijeite
protiv intelekta. Smrtni je grijeh rei X je politiki
neprijatelj, stoga je lo pisac. A ako itko ustvrdi da se danas
takve stvari ne dogaaju, samo u odgovoriti: pogledajte
knjievne stranice lijeve tampe, od News Chroniclea do
Labour Monthlyja, i vidjet ete to ete nai.
Ne zna se koliko je mnogo izgubio socijalistiki pokret
otuivanjem od knjievne inteligencije. On se otuio
djelomino zbog mijeanja traktata s knjievnou, a
djelomino zato to u sebi nije naao prostora za
humanistiku kulturu. Pisac moe glasati za laburiste,
jednako lako kao i svaki drugi, ali mu je vrlo teko
sudjelovati u socijalistikom pokretu kao pisac. I knjiki
dogmatiar i politiar praktiar prezirat e ga kao
buroaskog intelektualca i nee propustiti nijednu priliku
da mu to ne kau. Oni e prema njegovom djelu imati
jednak odnos kao i burzovni meetar. Nepismenost
politiara je specijalna odlika naeg doba kao to je to
rekao G. M. Trevelyan U sedamnaestom stoljeu lanovi
parlamenta citirali su Bibliju, u osamnaestom i
devetnaestom klasike, a u dvadesetom nita a prirodna
posljedica toga jeste (politika) nemo pisaca. U godinama
nakon prolog rata najbolji engleski pisci bili su
reakcionarni po svom shvaanju, iako najvei dio njih nije
sudjelovao u politikom ivotu. Poslije njih, oko 1930,
dola je generacija pisaca koja je veoma nastojala biti
korisna lijevom pokretu. Mnogi su se prikljuili
Komunistikoj partiji, ali tamo su naili na isti prijem kakav
bi doekali i u Konzervativnoj partiji. To jest, prvo su ih
gledali pokroviteljski i sa sumnjom, a onda, kada se otkrilo
da se ne mogu ili ne ele pretvoriti u gramofonske ploe,
bacani su van za ui. Veina ih se povukla u individualizam.
Nema sumnje, oni jo uvijek glasaju za laburiste, ali njihovi
talenti su izgubljeni za pokret; no jo je kobnija posljedica
to je nova generacija pisaca koja je dola poslije njih, iako
nije sasvim nepolitina, od samog poetka izvan
socijalistikog pokreta. Od vrlo mladih pisaca koji su sada
na poetku svoje karijere, najdarovitiji su pacifisti, a neki su
skloni faizmu. Teko da postoji i jedan kojem zablude
socijalistikog pokreta neto znae. Desetgodinja borba
protiv faizma njima se ini besmislenom i nezanimljivom, i
oni to iskreno kau. To se moe objasniti na vie naina, ali
prezriv odnos ljevice prema buroaskim intelektualcima
vjerojatno je jedan od razloga.
Gilbert Murray je negdje iznio da je jednom u nekom
socijalistikom debatnom klubu predavao o Shakespeareu.
Na kraju je, kao i obino, pozvao sluae da postave pitanja,
ali je dobio samo jedno: Jeli Shakespeare bio kapitalist?
Depresivno je to ta pria lako moe biti istinita. Slijedite
njezine implikacije i vjerojatno e vam postati jasno zato je
Celine napisao Mea Culpa, a Auden trai svoju postojbinu
u Americi.
Tribune, 4. juna 1943.
Pisci i levijatan
Ve se mnogo toga reklo i jo se uvijek mnogo
raspravlja o poloaju pisca u vrijeme kad drava sve
nadzire, premda nam mnogi dokazi, koji bi mogli biti
primjerni, jo uvijek nisu dostupni. Ne bih htio ovdje
zastupati miljenje bilo u prilog bilo protiv dravna
pokroviteljstva nad umjetnostima, nego samo naglasiti da
djelomice ovisi i o pretenoj intelektualnoj atmosferi koja
vrsta drave upravlja s nama, to znai, u ovom kontekstu,
djelomice i o dranju samih pisaca i umjetnika i o njihovoj
dobroj volji ili bilo emu drugom da li e sauvati ivim
slobodarski duh. Zapadne li nas da za desetak godina
kleimo ispred nekog danova, onda e to znaiti da nita
bolje nismo ni zasluili. Zacijelo, ve postoje jake struje
prema totalitarizmu koje djeluju u krilu engleske knjievne
inteligencije. Ali ovdje se ne mislim baviti nekim
organiziranim ili svjesnim pokretima, kao to je
komunizam, nego bih elio rei nekoliko rijei o uinku
koje ima politika misao i potreba politikog opredjeljenja
na dobrohotne ljude.
ivimo u politikom dobu. Rat, faizam,
koncentracioni logori, gumene palice, atomske bombe itd.,
ono je o emu danomice razmiljamo, pa stoga uvelike o
tom i piemo ak i onda kad ih glasno ne imenujemo. Jer,
toga se ne moemo kloniti. Kad se naete na brodu koji
tone, vae su misli zaokupljene samo brodom koji tone. Ali
ne samo da je sadraj nae knjige ogranien, nego je na
cijeli odnos prema knjievnosti obojen politikim
privrenostima koje, barem ponekad, prepoznajemo kao
ne-literarne. esto se ne mogu oteti primisli da su ak u
najbolja vremena knjievne kritike prijevarne, jer u
odsutnosti bilo kakvih priznatih mjerila bilo kojeg
objektivnog dokaza kojim moemo potkrijepiti da je ta i ta
knjiga dobra ili loa svako se knjievno ocjenjivanje
sastoji u izmiljanju niza pravila kojima valja opravdati
svaku instinktivnu osobnu naklonost. Neija prava reakcija
na neku knjigu, ako se uope osjeti neka reakcija, obino je:
ta mi se knjiga dopada, ili ta mi se knjiga ne dopada, a
potom slijedi razglabanje. Ali, ta mi se knjiga dopada nije,
mislim, ne-literarna reakcija; ne-literarna reakcija je: ta
knjiga zastupa moje politiko gledite, pa stoga moram
poto-poto otkriti njezine vrijednosti. Naravno, kad netko
hvali neku knjigu zbog politikih razloga, moe biti
emotivno i iskren i to u smislu da iskreno odobrava ono o
emu pie, ali takoer esto se dogaa da partijska
pripadnost trai od vas drsku la. Svatko vian prikazivanju
knjiga za politike asopise dobrano je to upoznao iz
vlastitog iskustva. Openito, piete li osvrte za novine koje
zastupaju vaa politika gledita, oskvrnjujete povjerenje
koje u vas imaju, a piete li za list protivnikog tabora,
okrivljuju vas zbog namjerna propusta. U svakom sluaju,
mnoge protuslovne knjige knjige u prilog ili protiv
Sovjetske Rusije, u prilog ili protiv cionizma, u prilog ili
protiv Katolike crkve, itd. ocijenjene su prije nego su i
proitane, zapravo i prije nego e ih prihvatiti pojedini
listovi. A pri tom, uz neestitost koje jedva da su imalo
svjesni, hini se da su tovana prava literarna mjerila.
Naravno, nasrt politike na knjievnost bio je
neizbjean. Do njega je moralo doi ak da se nikad nije ni
ulo za totalitarizam, jer nas je poela izjedati grinja
savjesti od koje nai oevi nisu patili, nekakva svijest o
golemoj nepravdi i bijedi to haraju svijetom i poeo nas je
progoniti osjeaj krivnje, pa da valja neto poduzeti da se to
stanje popravi, to esto dovodi do estetskog odnosa prema
nepodnoljivom ivotu. Nitko se danas ne moe posvetiti
knjievnosti tako jednostrano kao Joyce ili Henry James.
Ali, na alost, preuzeti politiku odgovornost sada, znai
pokoriti se pravovjernostima i biti na liniji stranke sa
svom plaljivosti i neestitosti koja to ukljuuje. Suprotno
piscima u viktorijansko doba, nalazimo se u gorem poloaju
stoga to ivimo u strogo omeenim politikim
ideologijama, to ve na prvi pogled znamo koje su misli
heretine. Moderan pisac intelektualac ivi i pie u
neprekidnu strahu ne doista od javnog mnijenja u irem
smislu, nego od javnog mnijenja unutar svoje vlastite
grupacije. U pravilu, na sreu, postoji nekoliko grupacija, ali
takoer u svakom datom trenutku postoji i dominantna
pravovjernost; a usudite li se povrijediti je, mora da ste
okorjeli debelokoac i spremni godinama ivjeti od vaih
prepolovljenih prihoda. Oito, ve nekih petnaestak godina
dominantna je pravovjernost, osobito meu mladim
ljudima, biti lijevi. Kljune su rijei: progresivan,
demokratski, revolucionaran; dok su nadimci kojih se
morate kloniti da vam ih sluajno ne bi prikrpili:
burujski, reakcionaran, faistiki. Danas su ak i
veina katolika i konzervativaca progresivni, ili barem ele
da ih se takvima smatra. Nitko, koliko ja znam, za sebe ne
veli da je buruj, isto kao to nitko, dovoljno pismen da je
ve negdje uo za tu rije, nee dopustiti da ga optue za
antisemitizam. Svi smo mi dobri demokrati, antifaisti,
antiimperijalisti; zgraaju nas klasne razlike, gnuamo se od
rasnih perdrasuda, i tako dalje, i tako dalje. Danas su ve
gotovo svi uvjereni da je suvremena lijeva pravovjernost
bolja nego odve snobovska, pijetistika konzervativna
pravovjernost koja je uvelike prevladavala prije dvadeset
godina kad su Criterion i (neto manje) London
Mercury bile glavne knjievne smotre. Jer, ona barem
ukljuuje odrivo drutveno ureenje koje danas veina
ljudi zacijelo i eli. Ali ima i svoje lanosti koje, budui da ih
se ne smije otvoreno priznati, koe da se stanovita pitanja
ozbiljno razmotre.
Cijelu ljeviarsku ideologiju, znanstvenu i utopijsku,
razradili su ljudi koji nisu imali na umu da odmah stupe na
vlast. Bila je to stoga ekstremistika ideologija koja je
potpuno prezirala kraljeve, vlade, zakone, zatvore, policiju,
vojsku, zastave, granice, patriotizam, vjeru, konvencionalan
moral, zapravo cijeli postojei poredak. Od prvog dana
snage su se ljevice u svim zemljama borile protiv tiranije
koja se doimala nepobjedivom i najlake je bilo uzeti za
gotov gro da, kad bi se mogla ta osebujna tiranija
kapitalizam, skriti, socijalizam bi uslijedio sam po sebi.
tovie, ljevica je od liberalizma naslijedila stanovite oito
dvojbene postavke, kao na primjer vjerovanje da e istina
prevladati, a proganjanje ne samo dokinuti i da je ovjek po
prirodi dobar, samo ga je pokvarila njegova sredina. Ta se
perfekcionistika ideologija odrala gotovo u svima nama i
u njeno ime prosvjedujemo kad (na primjer) Laburistika
vlada glasa za visoku apanau kraljevoj kerki ili se koleba
da nacionalizira industriju elika. A i mi smo u sebi skupili,
kao posljedicu uzastopnih udaraca glavom o zid stvarnosti,
cijeli niz protuslovnosti koje ne elimo priznati.
Ruska revolucija je bila prvi teki udarac. Zbog poneto
zamrenih razloga gotovo cijela engleska ljevica bila je
natjerana da prihvati ruski reim kao socijalizam, dok se
potajno priznavalo da su njezin duh i praksa potpuno
suprotni bilo emu to se poima kao socijalizam u ovoj
zemlji. Tako je dolo do pomalo izofrena naina
razmiljanja u kojem rije kao demokracija moe imati
dva nepomirljiva znaenja, a takvo neto kao
koncentracioni logori i masovne deportacije moe biti
istodobno i dobro i loe. Idui udarac ljeviarska je
ideologija pretrpjela pojavom faizma, to je potreslo
pacifizmom i internacionalizmom ljevice, a nije dovelo do
podobna prekrojavanja doktrine. Evropski su narodi pod
njemakom okupacijom spoznali neto to su kolonijalni
narodi ve odavno znali; da klasni antagonizam nije
velevaan, nego da postoji i neto to se zove nacionalnim
interesom. Poslije Hitlera teko im je bilo vjerovati da je
neprijatelj u vaoj vlastitoj zemlji i da nacionalna
nezavisnost nema nikakve vrijednosti. Ali premda svi to
znamo i vladamo se prema tome kad je potrebno, jo se
uvijek bojimo da to glasno kaemo, jer bi moglo odjeknuti
kao izdaja. I, na kraju, najvea od svih tekoa proizlazi iz
injenice da je ljevica sad na vlasti i obvezatna je preuzeti
odgovornost da e donositi vjerodostojne odluke.
Ljeviarske vlade gotovo redovito razoaraju svoje
pristae jer, ak kad se postigne prosperitet koji su obeale,
jo uvijek ostaje nuno prijelazno razdoblje u kojem se prije
toga nije mnogo govorilo. Ovog trenutka vidimo kako se
naa vlastita vlada u oajnom privrednom kripcu zapravo
bori protiv svoje vlastite nekadanje propagande. Kriza u
koju smo upali nije dola nenadano, nije to neka zadaa kao
to je potres, a nije ni posljedica rata, nego je rat samo
ubrzao njezin dolazak. Prije nekoliko desetaka godina
moglo se predvidjeti da e se neto takvo i dogoditi. Ve od
poetka devetnaestog stoljea na je nacionalni dohodak
postao uvelike nestalan, jer je djelomice ovisio o kamatama
naih ulaganja u inozemstvu, o sigurnim tritima i jeftinim
sirovinama naih kolonija. Znalo se zasigurno da e prije ili
kasnije neto negdje zatajiti i da emo morati nastojati da
nam izvoz plati uvoz, a kad do tog doe, britanski e
standard ivota, ukljuujui i ivotni standard britanske
radnike klase, zacijelo pasti, barem privremeno. Pa ipak,
ljeviarske stranke, ak dok su vrlo glasno halabuile protiv
imperijalizma, nikad to nisu tako objasnile. Ponekad su bile
spremne priznati da su se britanski radnici okoristili
pljakanjem Azije i Afrike, ali to su uvijek nastojale
prikazati kao da se mi moemo odrei pljakanja i jo uvijek
ivjeti u obilju. Radnike se uveliko nastojalo pridobiti za
socijalizam uvjeravanjem da ih se izrabljuje, mada je gorka
istina bila da su, u svjetskim razmjerima, oni bili izrabljivai.
Sada, po svemu sudei, dolo se dotle da se ivotni standard
radnike klase ne moe vie odrati, a kamoli porasti. ak
ako osiromaimo bogatae, iroki narodni slojevi moraju
bilo troiti manje bilo proizvoditi vie. Ili ja, moda,
pretjerujem? Moda i pretjerujem i bit u sretan ako nemam
pravo. No, ono to ja elim istai jest da se to pitanje, meu
ljudima odanim ljeviarskoj ideologiji, ne moe iskreno
raspraviti. Pad nadnica i poveanje radnog vremena
prihvaaju se kao isto antisocijalistike mjere i mora ih se
unaprijed odbaciti ma kakva da je privredna situacija.
Natuknuti da su te mjere neizbjene, znai izloiti se
opasnosti da na vas nalijepe etikete kojih se svi grozimo.
Mnogo je bolje, stoga, taj problem uope ne spominjati i
hiniti da se sve moe srediti prerasporedom postojeeg
dohotka.
Prihvatiti neko pravovjerje, uvijek znai batiniti
nerijeene protuslovnosti. Uzmite kao primjer samo
injenicu da su svi osjetljivi ljudi ogoreni
industrijalizacijom i njezinim produktima, a uz to su svjesni
da emancipacija radnike klase i iskorjenjivanje siromatva
zahtijeva ne manju, nego sve veu industrijalizaciju. Ili
uzmite injenicu da ima poslova koji su apsolutno nuni, pa
ipak obavljat e ih samo oni koji su na to prinueni. Ili
uzmite injenicu da se bez snanih snaga ne moe voditi
pozitivna vanjska politika. U svim tim sluajevima zakljuak
je vie nego jasan, ali do njega se moe doi samo ako smo
u dui nelojalni slubenoj ideologiji. Normalna bi posljedica
bila zametnuti to pitanje u kut srca, a potom nastaviti naglas
ponavljati protuslovne parole. Ne moramo mnogo kopati
po asopisima i smotrama da bismo otkrili posljedice takvih
miljenja.
Naravno, ja ne elim rei da je neiskrenost svojstvena
samo socijalistima i ljeviarima, ili da je najuobiajenija
meu njima. Jednostavno, ini se, da je prihvaanje bilo koje
politike discipline nespojivo s literarnim integritetom. To
podjednako vrijedi i za pokrete kao pacifizam ili
personalizam, koji tvrde da su izvan uobiajenih politikih
borbi. Doista, ve se u samom zvuku rijei koje zavravaju
na -izam, ini se, moe nanjuiti neka politika propaganda.
Odanost nekoj politikoj ideji je nuna, ali i pogibeljna za
literaturu sve dok je literatura proizvod pojedinaca. im im
se dopusti da imaju neki utjecaj, ak i negativan, na
kreativno pisanje, posljedica nije samo krivotvorenje, nego
pravo presahnue inventivnih sposobnosti.
Dobro, pa to onda? Valja li zakljuiti da je dunost
svakog pisca da se kloni politike? Zacijelo ne! U svakom
sluaju, kako ve rekoh, ni jedna osoba sposobna da misli
svojom glavom ne moe i zapravo i nee da se kloni
politike u vremenu slinom dananjem. Ja samo predlaem
da se otrije povue razlika nego do sada izmeu naih
politikih i naih literarnih htijenja i da treba priznati da
voljnost da se uine stanoviti neugodni ali nuni koraci ne
nosi sa sobom obvezu da valja progutati i vjerovanja koja ih
prate. Kad se neki pisac upusti u politiziranje, onda on to
mora initi kao graanin, kao ovjek, ali ne i kao pisac.
Mislim da nema pravo, jednostavno stoga to je preosjetljiv,
izbjegavati svakodnevnu neugodnu politiku aktivnost. Kao
i svi drugi, valja da je spreman drati predavanja u
dvoranama na propuhu, ispisivati parole po plonicima,
agitirati na izborima, dijeliti letke, pa ak se i tui u
graanskim ratovima, ako je to nuno. Ali, bilo to da radi
za svoju stranku, on nikada za nju ne smije pisati. Treba da
svima dade do znanja kako je njegovo pisanje neto to s
politikom nema veze. On valja da je sposoban kolektivno
djelovati dok, ako tako odlui, potpuno odbacuje slubenu
ideologiju. On nikad ne smije da se kloni razmiljanja koje
moe dovesti do otpadnitva i ne smije se mnogo derati
ako se posumnja u njegovo pravovjerje, kao to vjerojatno i
hoe. Moda je to ak i lo znak za nekog pisca ako nije
osumnjien za reakcionarne tendencije danas, upravo kao
to je bio lo znak ako ga, prije dvadeset godina, nisu
sumnjiili da simpatizira s komunizmom.
A znai li sve to da pisac ne samo da ne smije dopustiti
da mu njegovi politiki prvaci diktiraju to treba pisati, nego
da se mora suzdravati da openito ne pie o politici?
Ponovo, zacijelo ne! Nema razloga zato ne bi pisao i na
najkrutiji politiki nain, ako to eli. Samo on onda mora
pisati kao pojedinac, nelan, ponajvie kao nedobrodola
gerila na krilu redovite vojske. Takvo je dranje korisno kao
i svaka druga politika uobiajena aktivnost. Pojmljivo je,
na primjer, da se netko eli boriti u ratu u elji da pobijedi
pravda, a da istodobno ne eli da pie za propagandu koja
openito promie rat. Ponekad, ako je pisac iskren, njegovo
pisanje i njegova politika aktivnost mogu u stvarnosti
protusloviti jedno drugom. Postoje sluajevi kad je to oito
tetno, ali tad ne valja krivotvoriti svoje porive, nego valja
drati jezik za zubima.
Predloiti da kreativan pisac mora u vrijeme konflikta
svoj ivot rascijepati na dva dijela, moe se initi
defetistikim i lakoumnim, pa ipak, u praksi, ne vidim to
mu drugo preostaje. Nije poeljno, a nije ni mogue, da se
zakljua u kulu od bjelokosti. Predati se pak pokorno na
milost i nemilost ne samo stranakom stroju, nego ak
grupnoj ideologiji, znai upropastiti se kao pisac. Dilema je
vrlo bolna, jer istodobno osjeamo potrebu da se
angairamo politiki, a vidimo koliko je to prljav i
poniavajui posao. I svakog od nas neprestano prati
muno vjerovanje da svaki izbor, ak politiki izbor, lei
izmeu dobra i zla i da ako je neto nuno, onda je i dobro.
Valja, mislim, da se oslobodimo takva naina razmiljanja
koje spada u djeji vrti. U politici, to se moe vie uiniti
nego odluiti koje je zlo od dva manje, a postoje i situacije
iz kojih se moemo izvui samo ako se ponesemo kao
vragovi ili kao luaci. Rat, na primjer, moe biti nuan, ali
to ne znai da je on i neto dobro i pametno. ak i opi
izbori nisu ba ugodan ili moralno pouan prizor. Ako valja
da sudjelujete u emu takvom a ja mislim da morate,
ukoliko se ne zaklanjate za starost, glupost ili licemjerstvo
tada morate takoer sauvati jedan dio sebe neoskvrnjenim.
Za veinu ljudi taj se problem ne javlja u takvom obliku, jer
su njihovi ivoti ve raspolovljeni. Oni odista ive samo u
svojoj dokolici i ne osjeaju emotivnu vezu izmeu njihova
posla i njihovih politikih aktivnosti. Niti se od njih
openito trai da se izopae u aktiviste. Od umjetnika, a
osobito pisaca, trai se ba to zapravo, to i samo to
politiari od njega i trae. Ako odbije, to ne znai da je
osuen na neaktivnost. Jedna njegova polovica moe
djelovati tako smiono, ak i vrlo nasilno, ako je nuno, kao
bilo tko drugi. Ali njegova knjievna djela, sve dok imaju
svoju vrijednost, uvijek e ostati proizvod njegova zdravijeg
dijela koje se dri po strani, biljei zbivanja i doputa im
nunost, ali odbija da ga prevare glede njihove prave
prirode.
Politics and Letters, ljeto 1948.
Sportski duh
Sada, kada je kratki posjet nogometnog kluba
Dinamo
37
zavren, moe se javno rei ono to su mnogi
razumni ljudi govorili privatno prije nego to je Dinamo
stigao. To je, da je sport neiscrpan uzrok neprijateljstva, i
ako takva posjeta moe imati ikakva uinka na anglo-
sovjetske odnose, oni e jedino postati neto loiji nego to
su bili prije.
ak ni novine nisu mogle zatajiti da je na dvije, od etiri
odigrane utakmice, dola na vidjelo jaka netrpeljivost. Na
utakmici s Arsenalom, kako mi je priao jedan od
prisutnih, britanski i ruski igra su se potukli, a publika je
zvidala sucu. Na utakmici u Glasgowu, kako su me
obavijestili, od samog poetka svatko je radio to je htio.
Takoer je bilo nesuglasica, tipinih za nae nacionalistiko
doba, oko sastava Arsenala. Je li to zaista bila
reprezentacija Engleske, kako su tvrdili Rusi, ili samo ligaki
klub, kako su tvrdili Britanci? I je li Dinamo nenadano
prekinuo turneju, da bi izbjegao igru protiv engleske
reprezentacije? Kao i obino, svatko odgovara na ta pitanja
prema svojim politikim sklonostima. Meutim, ne ba
svatko. Sa zanimanjem sam zamijetio, kao primjer pakosnih
strasti koje izaziva nogomet, da je sportski dopisnik
rusofilskog News Chronicle stao na antirusku stranu i
ustvrdio da Arsenal nije bio engleska reprezentacija. Nema
sumnje, da e rasprava godinama imati odjek u fusnotama
historijskih knjiga. U meuvremenu rezultat Dinamove
37 Moskovski Dinamo, ruski nogometni klub, gostovao je u Britaniji ujesen 1945. i igrao
protiv vodeih britanskih klubova. (Prim. prev.)

turneje, ukoliko je imala ikakav rezultat, bio je stvaranje
nove netrpeljivosti na obje strane.
A kako bi i moglo biti drugaije? Uvijek se iznenadim
kada ujem ljude da govore kako sport stvara razumijevanje
meu nacijama i kad bi se obini ljudi svijeta mogli susresti
na nogometu ili kriketu ne bi imali potrebu da se susreu na
bojnom polju. ak i ako ne znate konkretne primjere
(recimo Olimpijske igre 1936.) kako internacionalna
natjecanja dovode do orgija mrnje, to moete zakljuiti iz
opih principa.
Gotovo svi dananji sportovi su natjecateljske prirode.
Igrate da pobijedite, i igra ima malo smisla ukoliko ne date
sve od sebe da pobijedite. Na seoskoj livadi, gdje samo
odaberete strane i gdje nije prisutan lokalpatriotizam,
mogue je igrati jednostavno za zabavu i vjebu; ali im se
postavi pitanje prestia, im osjetite da ete vi i neka vea
zajednica biti osramoeni ako izgubite, javljaju se najdivljiji
borbeni instinkti. To zna svatko tko je igrao nogometnu
utakmicu, ak i u koli.
Na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponaanje
ratovanja. Ali tu nije znaajno ponaanje igraa, ve odnos
promatraa i, preko promatraa, nacija koje se dovode do
bjesnila zbog tih apsurdnih takmienja i ozbiljno vjeruju
barem kratko vrijeme da je udaranje lopte i tranje i
skakanje za njom kunja nacionalne vrline.
ak i leerna igra poput kriketa, koja zahtijeva vie
skladnost nego snagu, moe izazvati mnogo srdbe, kao to
smo vidjeli iz rasprava oko linije za bacanje lopte i grube
taktike australske ekipe koja je posjetila Englesku 1921. S
nogometom, igrom u kojoj se svatko moe povrijediti i
koju svaka nacija igra na svoj nain, koji se strancima ini
nedolinim, situacija je daleko gora. Najgori od svega je
boks. Jedan od najstranijih prizora na svijetu je borba
izmeu bijelog i obojenog boksaa pred mjeovitom
publikom. Ali boksaka publika je uvijek odvratna, naroito
ponaanje ena, koje je takvo da im vojska, ini mi se,
zabranjuje pristup na njihova natjecanja. U svakom sluaju,
prije dvije ili tri godine, kada su garda i regularne jedinice
organizirale boks-me turnir, mene su postavili na vrata
dvorane s nareenjem da ne putam ene.
Opsesija sportom u Engleskoj je vrlo rairena loa
navika, ali jo su ee strasti u mladim dravama u kojima
se razni sportovi i nacionalizam razvijaju odnedavno. U
zemljama poput Indije i Burme na nogometnim
utakmicama potrebni su jaki odredi policije da spreavaju
prodiranje mase na teren. U Burmi sam vidio kako su
navijai prodrli i pored policije i onesposobili golmana
protivnikog kluba u odlunom trenutku. Prva velika
nogometna utakmica koja se odigrala u panjolskoj prije
otprilike petnaest godina, dovela je do grdnog metea. im
se pojave jaka osjeanja suparnitva, uvijek se gubi
predodba o igranju igre prema pravilima. Ljudi ele vidjeti
jednu stranu na vrhu a drugu ponienu i zaboravljaju da je
pobjeda do koje se dolo varanjem ili upletanjem gomile
besmislena. ak i kada ne interveniraju fiziki, gledaoci
pokuavaju utjecati na igru bodrenjem svoje strane i
zbunjivanjem protivnikih igraa potmulim
protestiranjem i uvredama. Vrhunski sport nema nikakve
veze s potenom igrom. On je usko povezan s mrnjom,
zaviu, hvatanjem, nepotivanjem pravila i sadistikim
uivanjem u nasilju: drugim rijeima, to je rat bez pucanja.
Umjesto brbljanja o istom i zdravom suparnitvu na
nogometnom polju i velikoj ulozi koju imaju Olimpijske
igre u zbliavanju nacija, korisnije je ispitati kako se i zato
pojavio moderni kult sporta. Veina dananjih sportova je
drevnog porijekla, ali izgleda da se sport nije shvaao
ozbiljno u razdoblju od rimskog doba do devetnaestog
stoljea. ak je i u engleskim javnim kolama kult sporta
poeo tek krajem prolog stoljea. Dr. Arnold, koji je
openito smatran osnivaem modernih javnih kola,
smatrao je sport jednostavno gubljenjem vremena. Onda je,
uglavnom u Engleskoj i Sjedinjenim Amerikim Dravama,
sport postao bogato financirana aktivnost koja je mogla
privui ogromne mase i izazvati divlje strasti. Poslije se
zaraza proirila od zemlje do zemlje. Najvie su se proirili
najgrublji borilaki sportovi nogomet i boks. Nema
sumnje da je sve to usko povezano s rastom nacionalizma
to jest, s luakom modernom navikom identificiranja s
velikim i monim zajednicama i promatranjem svega u
terminima natjecateljskog prestia. Takoer, organizirani
sportovi prije e procvasti u urbanim zajednicama u kojima
prosjean ovjek uglavnom sjedi i ima skuenu slobodu
ivljenja, bez velikih mogunosti za stvaralaki rad. U
seoskim zajednicama djeak ili mladi potroi dobar dio
suvika energije etajui, plivajui, grudajui se, penjui se
na drvee, jaui konje, a i razliitim sportovima koji
ukljuuju okrutnost prema ivotinjama, kao to su pecanje,
borbe pijetlova i hvatanje takora s pomou afrikog tvora.
Ako se u velikom gradu elite osloboditi fizike snage ili
sadistikih impulsa, morate se prikloniti grupnim
djelatnostima. Sport se shvaa ozbiljno u Londonu i New
Yorku, a tako se shvaao i u Rimu i Bizantu; u srednjem
vijeku bavili su se sportom, i to vjerojatno na fiziki vrlo
okrutan nain, ali tada sport nije bio povezan s politikom
niti je izazivao grupne mrnje.
Ako elite neti pridodati ogromnoj zalihi
neprijateljstva koje postoji u svijetu u ovom trenutku, teko
da moete uiniti to bolje od organiziranja nogometnih
utakmica izmeu idova i Arapa, Nijemaca i eha, Indijaca
i Britanaca, Rusa i Poljaka, Talijana i Jugoslavena, s tim da
svaku utakmicu promatra mjeovita publika od 100.000
gledalaca. Naravno, ne tvrdim da je sport jedan od glavnih
uzroka internacionalnog suparnitva; vrhunski sport je, ini
mi se, samo drugaiji odraz uzroka koji su stvorili
nacionalizam. Stvari samo jo pogoravate ako poaljete
momad od jedanaest igraa, s aureolom nacionalnog
ampiona, da se bori protiv neke suparnike momadi,
dozvoljavajui pri tom osjeanje da e poraena nacija
izgubiti obraz.
Nadam se, stoga, da poslije gostovanja Dinama
neemo slati britansku momad u SSSR. Ako to moramo
uiniti, poaljimo drugorazrednu momad koja e sigurno
izgubiti i za koju se ne moe tvrditi da predstavlja itavu
Britaniju. Danas ve postoji dovoljno stvarnih uzroka
nedaa pa ih ne treba poveavati hrabrenjem mladia da se
meusobno udaraju po cjevanicama uz urlanje razjarenih
gledalaca.
Tribune, 14. decembra 1945.
Zalaz engleskog umorstva
Nedjeljno je prije podne, po mogunosti prije rata.
ena je pridrijemala u naslonjau, a djeca su poslana van na
lijepu, dugu etnju. Pruate noge na divan, namjetate
naoale i otvarate News of the World. Biftek ili peena
svinjetina s kompotom od jabuka, iza toga puding, a onda,
kako ve treba, alica aja: smeeg kao mahagonij. Sve to
dovelo vas je u pravo raspoloenje. Polako pukate lulu,
pod vama mekani jastuci, vatra dobro gori, zrak je miran i
topao. O emu elite itati u takvim blaenim okolnostima?
Prirodno, o umorstvu. Ali o kakvoj vrsti umorstva?
Ako ispitujete umorstva koja su britanskoj javnosti priutila
najvie zadovoljstva, umorstva koja su u opim crtama
poznata gotovo svakome, koja se ponovo i ponovo
prevakavaju u nedjeljnim novinama i o kojima su napisani
romani, nai ete u veini njih podosta slinosti. Nae
veliko razdoblje umorstva, elizabetinsko doba, da tako
kaemo, bilo je otprilike izmeu 1850. i 1925. Evo ubojica
ija je reputacija izdrala kunju vremena: dr Palmer od
Rugelyja, Jack Trbosjek, Neill Cream, gospoa Maybrick, dr
Crippen, Seddon, Joseph Smith, Armstrong, te Bywaters i
Thompson. Dodajmo da se oko 1919. odigrao vrlo slavan
sluaj koji se uklapa u opi obrazac, ali ga radije ne bih
spomenuo, jer je optueni osloboen krivnje.
Od spomenutih devet sluajeva, barem na osnovi etiri
napisani su romani koji su postigli uspjeh, o jednome
popularna melodrama, a mnotvo napisa o njima u obliku
novinskih lanaka, kriminolokih ekspertiza i sjeanja
advokata i policijskih slubenika, inila bi poprilinu
biblioteku. Teko je vjerovati da e se ijedan od nedavnih
engleskih zloina pratiti tako dugo i tako predano, i to ne
samo zato to zbog okrutnosti drugih ubojstava se ine
nevana, ve stoga to izgleda da se prevladavajui oblik
zloina mijenja. Glavni cause celebre ratnih godina bilo je
takozvano umorstvo raskoljene brade koje je sada
opisano u prigodnoj brouri, a toan zapisnik procesa
tampao je Jarrolds s predgovorom gospodina Bechhofer-
Robertsa. Prije nego to se vratimo tome alosnom i
podlom sluaju koji je zanimljiv jedino sa sociolokog i
moda pravnog stanovita, dopustite mi da pokuam
odrediti na to misle itaoci nedjeljnjih novina kada
zajedljivo kau: Izgleda da danas vie nema dobrog
umorstva.
Razmatrajte devet umorstava koje sam gore spomenuo
moemo zapoeti izuzimanjem sluaja Jacka Trbosjeka koji
stoji sam za sebe. U ostalih osam bilo je est sluajeva
trovanja, a osam od deset kriminalaca pripadalo je srednjoj
klasi. Na jedan ili drugi nain, osim u dva sluaja, seks je bio
snaan motiv, a barem u etiri sluaja jedan od glavnih
razloga umorstva bio je ugled elja da se postigne siguran
poloaj u ivotu, ili da se zbog nekog skandala, poput
razvoda, ne izgubi drutveni poloaj. U vie od polovine
sluajeva cilj je bio da se doe do odreene sume novaca,
batinom ili policom osiguranja; ali suma o kojoj se radilo
bila je gotovo uvijek mala. U veini sluajeva zloin je
rasvijetljen poslije duljeg vremena, nakon pomnog
ispitivanja koje je zapoelo sumnjienjem susjeda ili roaka;
u gotovo svakom sluaju bila je neka dramatina
podudarnost u kojoj su se jasno mogli vidjeti prsti
Providnosti, ili jedna od onih epizoda kakvu se ni jedan
romanopisac ne bi usudio izmisliti poput Crippenovog
leta preko Atlantika s ljubavnicom preobuenom u djeaka
ili sviranja Josepha Smitha na harmoniju Blie, moj Boe,
Tebi dok se jedna od njegovih ena davi u susjednoj sobi.
Pozadina svih zloina, osim Creamovog, bila je u sutini
obiteljska; sedam od dvanaest rtava bili su ena ili mu
ubojice.
Imajui sve to na umu, moe se za itaoca News of the
World konstituirati savreno umorstvo. Ubojica mora
biti mali ovjek s odreenim zanimanjem recimo zubar ili
pravni zastupnik koji negdje u predgrau ivi uglednim
ivotom, po mogunosti u poluosamljenoj kui to e
omoguiti susjedima da kroz zidove uju sumnjive umove.
On mora biti ili predsjednik lokalnog ogranka
Konzervativne partije ili istaknuti otpadnik od anglikanske
crkve i vatren zastupnik Umjerenosti. Skrenut e s pravog
puta osjeajui grenu strast prema svojoj sekretarici ili eni
suparnika u profesiji; na umorstvo e se odluiti tek nakon
duge i strane borbe sa savjeu. Odluivi se na umorstvo,
sve e isplanirati krajnje prepredeno, jedino e zanemariti
neku malu, nepredvidljivu sitnicu. Izabrano sredstvo bit e,
naravno, otrov. Nakon posljednjeg preispitivanja okolnosti
poinit e umorstvo, jer mu to izgleda manje sramotno i
tetno za njegovu karijeru nego biti uhvaen u preljubu. S
takvom pozadinom zloin moe imati dramatine, ak i
tragine osobine, koje ga zadravaju u sjeanju i izazivaju
saaljenje i za rtvu i za ubojicu. Oko veine gore
spomenutih zloina bila je takva atmosfera, a u tri sluaja
pria je slina ovoj koju sam iznio.
Usporedimo sada umorstvo raskoljene brade. U
njemu nema dubokih osjeaja. Gotovo je sluajno da su te
dvije osobe poinile ba taj zloin i samo sreom nisu
poinile jo nekoliko. Pozadina nije obiteljska, ve
anonimni ivot plesnih sala i lane vrijednosti amerikog
filma. Krivci su bili osamnaestogodinja biva konobarica
Elisabeth Jones i ameriki vojni dezerter Karl Hulten, koji
se predstavljao kao oficir. Bili su zajedno svega est dana i
pretpostavlja se da prije hapenja jedno drugom uope nisu
znali prava imena. Sluajno su se sreli u nekom malom
lokalu i te noi otili na vonju ukradenim vojnim
kamionom. Jones se predstavila kao striptizeta, to nije bilo
sasvim tono (na tom polju imala je jedan neuspjean
nastup) i izjavila da eli poiniti neto opasno. Hulten je
nastupio kao ikaki gangster iz velikog doba, to takoer
nije bila istina. Na cesti su primijetili djevojku na biciklu i da
pokae koliko je tvrd Hulten ju je pregazio kamionom,
nakon ega su je opljakali za nekoliko ilinga, to je bilo
sve to su nali. Drugom prilikom gurnuli su iz kola
djevojku kojoj su ponudili prijevoz, uzeli joj kaput i runu
torbu, a nju bacili u rijeku. Na kraju su na najdivljakiji
nain ubili taksi ofera koji je kod sebe imao 8 funti. Razili
su se uskoro nakon toga. Hulten je uhvaen jer je
nerazborito zadrao kola ubijenog, a Jones se sama
prijavila. Na sudu su se meusobno okrivljavali. Izmeu
umorstava oboje su se ponaali krajnje beutno: 8 funti
ubijenog taksiste potroili su na pseim trkama.
Sudei po njenim pismima, sluaj djevojke bio je
donekle psiholoki zanimljiv, ali je dospio na naslovne
stranice jer je, meu beznaajnim piskaranjem i tjeskobom
oko bitke za Francusku, pruio stanovitu razonodu. Jones i
Hulten poinili su svoja umorstva uz melodiju V1 i bili
osueni uz intonaciju V2. Takoer je bilo prilino
uzbuenja jer je kao to je to u Engleskoj postalo
uobiajeno mukarac osuen na smrt, a djevojka na kaznu
zatvora. Prema gospodinu Raymondu, poteda Jonesove
izazvala je opu indignaciju i hrpu telegrama ministru
unutranjih poslova; u njenom rodnom gradu po zidovima,
pored slika tijela koje se njie na vjealima kredom je bilo
ispisano: Ona treba visjeti. Ako se uzme u obzir da je u
ovom stoljeu u Britaniji objeeno svega deset ena i da se,
uglavnom zbog opih nesimpatija javnosti, to vie ne radi,
teko je ne osjetiti da se ta povika za vjeanjem jedne
osamnaestogodinje djevojke najvie digla zbog brutalnog
djelovanja rata. Zaista, ta sasvim beznaajna pria s
atmosferom plesnih dvorana, kinematografa, jeftinog
parfema, lanih imena i ukradenih automobila, bila je bitno
vezana za ratno razdoblje.
Moda je znaajno da su najpopularnije englesko
umorstvo prolih godina poinili Amerikanac i engleska
djevojka koja se djelomino amerikanizirala. Ali, teko je
vjerovati da e taj sluaj ostati tako dugo u sjeanju kao
stare obiteljske trgovake drame, proizvod stabilnog
drutva u kojem svevladajua hipokrizija barem uvjerava da
tako opasni zloini kao umorstva moraju iza sebe imati
snane osjeaje.
Tribune, 15. februara 1946.
alica dobrog aja
Ako u prvoj kuharici koja vam doe pod ruku
pogledate to pie pod aj, vjerojatno ete vidjeti da se
uope ne spominje, ili ete, u najboljem sluaju, nai
nekoliko redaka povrnih uputa koje vam ne ukazuju na
nekoliko najvanijih stvari. To je udno ne samo zato to je
aj jedno od glavnih uporita civilizacije ove zemlje,
jednako kao i Irske, Australije i Novog Zelanda, ve i stoga
to je najbolji nain pripremanja aja predmet estokih
rasprava.
Kada pogledam svoj vlastiti recept za alicu najboljeg
aja, nalazim ne manje nego jedanaest vanih pravila.
Moda se za dva od njih svi slau, ali barem etiri su vrlo
sporna. Evo mojih jedanaest pravila, od kojih svako
smatram zlatnim.
Prije svega, valja upotrijebiti indijski ili cejlonski aj.
Kineski aj ima vrline koje danas nisu za preziranje
ekonomian je i moe se piti bez mlijeka ali nije jako
stimulativan. Nakon njega ne osjeate se mudriji, hrabriji, ili
optimistiniji. Tko god upotrebljava taj okrepljujui izraz
alica dobrog aja, sigurno misli na indijski aj. Drugo, aj
se mora praviti u malim koliinama, to znai u ajniku. aj
iz lonca uvijek je bez okusa, dok vojniki aj, iz kazana, ima
okus po mazivu i kreu. ajnik mora biti od porculana ili
gline. ajnici od srebra ili slitine kositra i antimona daju
slabiji aj, emajlirani ajnici su jo gori, dok, zaudo,
kositreni ajnik (koji je danas rijetkost) nije tako lo. Tree,
ajnik se prije upotrebe mora zagrijati. To je bolje uiniti
stavljanjem ajnika na plou kamina, nego, kao to je
uobiajeno, oplahnuti ga vrelom vodom. etvrto, aj mora
biti jak. Za ajnik od etvrt galona
38
ukoliko ga napunite do
ruba, potrebno je oko est punih liica aja. U vrijeme
ogranienja potronje to sebi ne moete priuiti svaki dan u
tjednu, ali smatram da je jedna alica jakog aja bolja od
dvadeset slabih. Svi pravi ljubitelji aja ne samo da vole jak
aj, ve ga svake godine vole malo jaeg ta je injenica i
slubeno priznata davanjem dodatnih koliina aja
starosnim penzionerima. Peto, aj se stavlja izravno u
ajnik. Bez cjedila, vreica od muslina ili drugih sredstava za
zarobljavanje aja. U nekim zemljama u ajnicima su ispod
grlia ugraene male cjediljke za zaustavljanje zalutalih
listia, koji se smatraju tetnima. U stvari, moete progutati
priline koliine ajnih listia bez loih posljedica, a ako se
aj ne stavi u ajnik slobodno, nikada se dobro ne opari.
esto, ajnik treba prinijeti kotliu s vodom, to je jedini
ispravni nain. U trenutku dodira s ajem voda treba
stvarno kljuati, to znai da u trenutku ulijevanja vode u
ajnik kotli treba drati nad plamenom. Neki kau da treba
upotrebljavati vodu koja je upravo prokljuala, ali ja nikada
nisam primijetio neku razliku. Sedmo, poto je aj
napravljen, treba ga promijeati ili, jo bolje, dobro protresti
ajnik, a potom ostaviti da se listii slegnu. Osmo, aj treba
piti iz alice za doruak to je cilindrina vrsta alica, a ne
plosnata i plitka. U alicu za doruak stane vea koliina, a
osim toga, kod drugih vrsta alica aj se napola ohladi prije
nego to ga i ponete piti. Deveto, prije nego to
upotrijebite mlijeko, valja skinuti vrhnje. Premasno mlijeko
uvijek daje aju otuan okus. Deseto, u alicu treba prvo
uliti aj. To je jedno od najspornijih pravila uope; zaista, u
svakoj porodici u Britaniji postoje vjerojatno dva razliita
stava o tom problemu. Stav prvo mlijeko moe iznijeti
prilino jake argumente, ali ja smatram da se mom razlogu
ne moe nai prigovor. Ako prvo ulijete aj, a potom,
lagano mijeajui, nalijevate mlijeko, tono moete odrediti
38
galon 4,54 l

potrebnu koliinu mlijeka; ukoliko radite obrnuto, lako
moete staviti previe mlijeka.
Konano, aj se osim ako ga pijete na ruski nain
mora piti bez eera. Vrlo dobro znam da sam ovdje u
manjini. Pa ipak, kako se moete nazvati pravim ljubiteljem
aja ako mu dodavanjem eera kvarite okus. Bilo bi
jednako razumno dodati papar ili sol. aj mora biti gorak,
isto kao to mora biti i pivo. Ako ga zasladite, vie nemate
okus aja ve osjeate samo eer; vrlo slino pie moete
napraviti ako rastopite eer u istoj toploj vodi.
Neki e odgovoriti da ne vole sam aj, da ga piju jedino
da bi se zagrijali i okrijepili, te da im je eer potreban da
ublae okus aja. Tim zavedenim ljudima ja bih poruio:
pokuajte piti aj bez eera, recimo dva tjedna, i vrlo je
mala vjerojatnost da ete ikada ponovo poeljeti da ga
kvarite zaslaivanjem.
To nisu jedine sporne toke koje se pojavljuju u vezi s
tim kako se pije aj, ali su dovoljne da pokau koliko je to
postala profinjena navika. Postoji, takoer, tajnovita
drutvena ceremonija oko ajnika, (zatim, na primjer, zato
se smatra prostakim piti aj iz tanjuria?), a mnogo bi se
toga moglo napisati o dopunskoj upotrebi ajnih listia za
proricanje sudbine, predvianje dolaska gostiju, hranjenje
zeeva, lijeenje opeklina i ienje sagova. Vrijedi obratiti
panju takvim pojedinostima kao to su grijanje ajnika i
koritenje vode koja upravo kljua, tako da iz vae dvije
unce,
39
ukoliko ih upotrebljavate na pravi nain, uspijete dobiti
dvadeset dobrih, jakih alica aja.
Evening Standard, 12. januara 1946.
39
unca mjera za masu, 28,349 grama

Mjeseev odraz
Moja omiljena pivnica Mjeseev odraz nalazi se svega
dvije minute od autobusne stanice, ali je u sporednoj ulici,
tako da tamo nikada ne nabasaju pijanci i nasrtljivci, ak ni
subotom uvee.
Muterije su, premda prilino brojne, uglavnom stalni
posjetioci koji svako vee sjede na svojim mjestima i dolaze
koliko radi piva, toliko i radi askanja.
Ako netko zapita zato dajete prednost odreenoj
pivnici, inilo bi se najloginijim da na prvo mjesto stavite
pivo, ali mene Mjeseevom odrazu najvie privlai ono
to se naziva atmosfera.
Ponimo od toga da su joj sva arhitektura i namjetaj
iskljuivo viktorijanski. U njoj nema stolova prekrivenih
staklom ili drugih modernih nevolja, kao to, s druge strane,
nema ni lanih krovnih greda i kamina u kutovima, ili
plastinih ploa koje bi trebale nadomjestiti hrastovinu.
Granulirana drvenina, ukrasna ogledala iza anka, ognjita
od lijevanog eljeza, strop na cvjetie s tamnoutim
mrljama od duhanskog dima, punjena bivolja glava iznad
okvira kamina sve je u znaku jednoline i udobne runoe
devetnaestog stoljea
Zimi obino gori dobra vatra u barem dvije prostorije, a
viktorijanska arhitektura prua dovoljno slobodnog
prostora za kretanje. Mjeseev odraz ima toionicu za
pie s nogu, salon, salu za dame, prodavaonicu za one koji
su odvie srameljivi da piju svoje veernje pivo javno, a na
katu se nalazi blagovaonica.
Igre se igraju samo u toionici, tako da se u drugim
prostorijama moete kretati bez stalnog saginjanja da
izbjegnete strelice koje lete.
U Mjeseevom odrazu uvijek je dovoljno tiho da
moete razgovarati. U lokalu nema ni radija ni klavira, a ak
i na Badnjak i u slinim prilikama pjeva se vrlo umjereno.
Konobarice poznaju veinu gostiju po imenu i brinu se
za svakog osobno. One su sve ene srednjih godina dvije
od njih imaju kosu obojenu neobinim nijansama a
svakog zovu mili bez obzira na dob ili spol. (Mili, a ne
srdace; pivnice u kojima vas konobarice zovu srdace
uvijek imaju neugodnu, razuzdanu atmosferu.)
Za razliku od mnogih pivnica, u Mjeseevom odrazu
prodaju duhan i cigarete, kao i aspirine i marke, a doputena
je i upotreba telefona.
U Mjeseevom odrazu ne moete dobiti veeru, ali
postoji tezga s hladnim jelima gdje moete kupiti sendvie s
kobasicama, muule (to je specijalitet lokala), sir, kisele
paprike i krastavce, i ono veliko pecivo s kuminovim
sjemenjem koje se izgleda prodaje jedino u javnim lokalima.
est dana u tjednu, na katu, za otprilike tri ilinga,
moete dobiti dobar, solidan ruak, na primjer, odrezak,
dvije vrste povra i rolat s marmeladom.
Posebnu dra ruku daje stout
40
iz bave. Ne znam da li
i deset posto londonskih pivnica toi stout iz bave, ali
Mjeseev odraz je jedna od njih. To je pitka, gusta vrsta
stouta, koja bolje prija iz kositrene krigle.
U Mjeseevom odrazu paljivi su oko posuda iz kojih
se pije, tako da nikada nee uiniti tu pogreku da vam
serviraju pintu
41
piva u ai bez drke. Osim staklenih i
kositrenih krigli, imaju i neke od onih ugodnih porculanskih
krigli jagoda-ruiaste boje, koje se sada rijetko mogu nai u
Londonu. Porculanske krigle prestale su se upotrebljavati
40
stout vrsta jakog piva
41
pinta jedinica za mjerenje tekuine (0,471)

prije trideset godina, jer veina ljudi voli vidjeti svoje pie,
ali za moj ukus pivo bolje prija iz porculana.
Veliko iznenaenje Mjeseevog odraza je vrt. Proete
kroz uzak hodnik koji vodi iz salona i naete se u
povelikom vrtu s platanama ispod kojih se nalaze mali
zeleni stolovi i eljezne stolice. U jednom kutu vrta nalaze
se ljuljaka i tobogan za djecu.
Za ljetnih veeri ovdje se odravaju porodine zabave;
sjedite ispod platana i uz melodiju razdraganih usklika djece
koja se sputaju niz tobogan pijete pivo ili jabunjak iz
bave. Kolica s malom djecom postavljena su uz ulaz.
Koliko god Mjeseev odraz imao vrlina, mislim da je
vrt njegova najvea prednost jer omoguava izlazak itavoj
porodici, tako da mama ne mora ostati kod kue i paziti
bebu, dok tata sam izlazi van.
Iako je, strogo uzevi, djeci doputeno da budu samo u
vrtu, ona vole zaviriti u pivnicu, ak i donijeti pie svojim
roditeljima. To je, vjerujem, protiv zakona, ali taj zakon
zasluuje da se prekri, jer upravo je ta puritanska
besmislica iskljuiti djecu iz pivnice, a to znai, do
izvjesne mjere i ene pretvorila takva mjesta u puke
prodavaonice pia umjesto mjesta za okupljanje porodica,
to bi trebala biti.
Mjeseev odraz je moj ideal kako bi trebala izgledati
pivnica barem na podruju Londona. (Prednosti koje
oekujete od seoskih pivnica malo su drugaije.)
Ali sada je vrijeme da se otkrije neto to je otrouman i
trezven italac vjerojatno ve naslutio. Mjesto poput
Mjeseevog odraza ne postoji. to e rei, moda postoji
pivnica tog imena, ali ja ne znam za nju, niti znam ijednu
pivnicu koja ima sve ovdje spomenute vrline.
Znam pivnice u kojima je pivo dobro, ali tamo ne
moete dobiti jelo; znam druge u kojima moete neto
pojesti, ali su bune i prenapuene, te neke koje su mirne,
ali je pivo uglavnom kiselo. to se tie vrtova, bez
okolianja mogu se sjetiti samo triju pivnica u Londonu
koje ih imaju.
Ali, da budemo pravedni, znam nekoliko pivnica koje
su gotovo kao Mjeseev odraz. Gore sam spomenuo
deset vrlina koje bi savrena pivnica morala imati a znam
jednu koja ih ima osam. ak ni tamo, meutim, nema stouta
iz bave i porculanskih krigli.
Ako itko zna pivnicu koja ima stout iz bave, otvoren
kamin, jeftino jelo, vrt, materinske konobarice, a nema
radija, bio bih sretan da saznam za nju, pa makar joj ime
bilo tako prozaino kao Crveni lav ili eljezniki grb.
Evening Standard, 9. februara 1946.
Lav i jednorog:
Socijalizam i engleski duh
Prvi dio: Engleska, tvoja Engleska
I
Dok piem, visoko civilizirani ljudi lete nebom iznad
mene s namjerom da me ubiju.
Nemaju oni nita protiv mene kao pojedinca, ne
osjeaju nikakva neprijateljstva, a niti ja protiv njih. Oni
samo obavljaju svoju dunost, kako se to lijepo kae.
Veinom su to, jamano, miroljubivi ljudi dobra srca kojima
nikad, u njihovu privatnom ivotu, ne bi palo na pamet da
nekog ubiju. S druge pak strane, ako nekom od njih uspije
da me raznese bombom u komadie, on zbog toga nee
izgubiti miran san. U slubi domovini, svi su grijesi
oproteni.
Suvremeni se svijet odista ne moe spoznati, ne
sagledamo li u njemu poraznu snagu patriotizma, odanosti
svojoj naciji. Pod stanovitim okolnostima ona se moe
skriti, na odreenim stupnjevima civilizacije ona ne postoji
ali kao pozitivnoj snazi nema joj ravne. U usporedbi s
njom kranstvo i internacionalni socijalizam krhki su kao
slamka. Hitler i Mussolini doepali su se vlasti samo zato
to su se znali posluiti njezinom snagom, to njihovim
protivnicima nije uspjelo.
Takoer, mora se priznati da se podjela na nacije
temelji na realnim meunarodnim razlikama. Sve
donedavno mislilo se da je ispravno pretpostavljati kako su
svi ljudi vie-manje jednaki, a zapravo svatko pri zdravim
oima vidi da se u prosjeku odlike ljudskog vladanja uveliko
razlikuju od jedne zemlje do druge. Ono to se moe
dogoditi u jednoj zemlji, nikad se ne bi moglo dogoditi u
drugoj. Hitlerova julska istka, na primjer, ne bi se mogla
dogoditi u Engleskoj. I Englezi se uveliko razlikuju od
drugih zapadnjakih naroda. To se outi u prikritoj
odbojnosti koju gotovo svi stranci osjeaju prema naem
nainu ivota. Malo Evropljana moe izdrati da podulje
ivi u Engleskoj, pa ak i Amerikanci se osjeaju vie kod
kue na evropskom kontinentu.
Navratite li u Englesku iz bilo kojeg dijela svijeta,
odmah osjetite drukiju atmosferu. Ve u prvih nekoliko
trenutaka sijaset sitnica pobudi u vas taj osjeaj. Pivo je
gore, kovani novac je tei, trava zelenija, reklame kriavije.
Mnotva u velikim gradovima sa svojim oblokvrgastim
oblijem lica, krbavim zubima i obzirna vladanja, drukija
su od evropskog mnotva. A potom vas proguta golemost
Engleske i stanovito vrijeme mislite da cijelu naciju moete
svrstati pod jedinstven nazivnik. Postoji li doista neto
takvo to se moe nazvati nacijom? Nismo li mi etrdeset
milijuna razliitih pojedinaca? A njezina razliitost, kaos!
Klopotanje zamanjaka u tvronikim gradovima
Lancashirea, promet kamiona na autocesti Great North
Road, repovi pred uredima za zapoljavanje, klepetanje
automatskih biljara u gostionicama Sohoa, usidjelice to
pedaliraju na svojim biciklima na svetu priest kroz
sumaglicu jesenskog jutra sve to nisu samo odlomci, ve
su to karakteristini odlomci engleskog prizora. Pa kako da
netko saini primjerak iz takve raznolikosti.
A porazgovarate li sa strancima, proitate li neke strane
knjige ili novine, stei ete isti dojam. O da, ima neto
osobito i karakteristino u engleskoj civilizaciji. Engleska je
kultura osebujna kao i panjolska. Pomalo je okamenjena u
krepke doruke i tune nedjelje, u dimom obavijene
gradove i vijugave ceste, u zelene livade i crvene potanske
sanduke. Sve odie svojim osebujnim mirisom. Uz to, ona
zahvaa u budunost kao i u prolost, u njoj ivi neto, kao
u ivom biu, to se ne da utamniti. to bi mogla Engleska
u 1940. imati zajednikog s Engleskom iz 1840? Pa ipak, to
vi imate zajednikog s petogodinjim djetetom iju sliku
vaa majka dri na polici kamina? Ba nita, osim to se radi
o jednoj te istoj osobi.
A povrh svega, to je vaa civilizacija, to ste vi. Ma koliko
je prezirali, ili joj se izrugivali, nikad neete biti sretni daleko
od nje, pa i najkrae vrijeme. Puding od sala i crveni
potanski sanduci urasli su vam u duu. Dobra ili loa, ona
je vaa, njoj pripadate i s ovu stranu groba, nikad se neete
osloboditi peata kojim vas je igosala.
Meutim, i Engleska se mijenja zajedno s ostalim
svijetom. I kao sve drugo moe se mijenjati samo u
odreenom pravcu koji se do stanovite granice moe
predvidjeti. To pak ne znai da je budunost predodreena,
nego jednostavno da su stanovite alternative mogue, dok
druge nisu. Sjeme moe, ali ne mora proklijati. No sjeme
repe nikad nee uroditi pastrnakom. Stoga je vrlo vano
pokuati odrediti to Engleska zapravo jest, prije nagaanja
koju bi ulogu Engleska mogla odigrati u presudnim
zbivanjima to se upravo odigravaju.
II
Teko je definitivno odrediti znaajke neke nacije, a i
kad se odrede, one se esto izvrgnu u beznaajnosti ili se
doimaju kao da nemaju meusobne veze. panjolci su
okrutni prema ivotinjama; Talijani ne mogu neto uiniti a
da pri tom ne podignu zaglunu galamu; Kinezi vole
hazardne igre. Oito, takve su pojave same po sebi nevane.
Pa ipak, sve ima svoj uzrok, pa ak i injenica da Englezi
imaju loe zube moe nam kazati neto o nainu njihova
ivota.
Postoji nekoliko najopenitijih karaketeristika koje e
gotovo svatko zamijetiti u Engleza. Englezi nisu umjetniki
nadareni. Nisu muzikalni kao Nijemci ili Talijani; slikarstvo
i kiparstvo nikad nisu cvali u Engleskoj kao u Francuskoj.
Potom u usporedbi s ostalim Evropljanima, Englezi nisu
intelektualno nastrojeni. Uasavaju se od apstraktnog
miljenja, ne osjeaju potrebe za ikakvom filozofskom misli
i sustavnim pogledom na svijet. A nije to stoga to su
praktini, ime esto vole da se hvastaju. Valja samo
pogledati njihov nain izgradnje gradova i vodovoda,
njihovo tvrdoglavo prianjanje uza sve to je zastarjelo i
neprilino, njihov pravopisni sustav koji prkosi svakoj
analizi i njihov sustav mjera i utega koji je shvatljiv samo
sastavljaima matematikih prirunika, pa se odmah vidi
koliko se malo brinu za puku praktinost. Ali uroena im je
mo djelovanja bez premiljanja. Njihova glasovita
licemjernost njihov dvolian odnos prema svom Carstvu,
na primjer s tim je povezan. Takoer, u trenucima
najotrije krize cijela se nacija uas sjedini i djeluje po
nekom uroenom nagonu, odista po nekom nepisanom
kodeksu ponaanja koji gotovo svi poznaju, premda nikad
nije bio formuliran. Izraz kojim je Hitler okrstio Nijemce:
narod mjeseara, mnogo bi bolje pristajao Englezima.
Iako se nitko koga nazovu mjesearom time ne moe ba
ponositi.
No, vrijedno je istai i jednu naoko manje vanu
englesku osobinu koja je vrlo izraena, premda se o njoj
rijetko govori, a to je ljubav za cvijee. Odmah emo je
zamijetiti im stignemo u Englesku, naroito ako dolazimo
iz june Evrope. Ne protuslovi li to engleskoj nehajnosti za
umjetnosti? Zaista ne, jer tu naklonost moemo nai u ljudi
koju u sebi uope nemaju nikakvih estetskih osjeaja. To je
pak povezano, meutim, s jednom drugom engleskom
karakteristikom koja je toliko u nama uroena da je jedva i
primjeujemo: bavljenje hobyjima i zanimanjima u
slobodno vrijeme; englesko tovanje slobode privatnog
ivota. Mi smo narod uzgajaa cvijea, ali takoer i narod
filatelista, gojitelja golubova, tesara amatera, sakupljaa
naljepnica, igraa s ulice, rjeavaa krialjki. Sva kultura koja
je uistinu domaa usredotoava se oko navika koje ak kad
su skupne nisu slubene gostionica (pub), nogometne
utakmice, obraivanje vrta, sjedenje uz kamin i alica
dobrog aja. Jo se uvijek vjeruje u individualnu slobodu,
gotovo kao u devetnaestom stoljeu. Ali to nema nikakve
veze s ekonomskom slobodom, pravom izrabljivanja drugih
za svoj probitak. To je sloboda koja priznaje pravo na svoj
dom, slobodu raspolaganja svojim slobodnim vremenom,
na izbor svoje zabave, umjesto da vam je nametnu odozgo.
Nosey Parker je najomraenije od svih imena za englesko
uho. Oito je, naravno, da je ak i ova, isto privatna
sloboda, izgubljen sluaj. Poput svih drugih suvremenih
naroda, Engleze se prebrojava, etiketira, novai,
koordinira. No, zaveslaj njihova podstreka usmjeren je ka
drugoj obali, pa je nain politikog podvrgavanja kojim se
nastoje sputati uslijed toga i modificiran. Nema stranakih
sletova, nikakva omladinskog pokreta, kouljaa, hajki na
idove, ili spontanih demonstracija. Ne, nema ba
nikakvih izgleda za jedan Gestapo.
Ali u svim drutvima obian puk mora u odreenoj
mjeri biti protiv postojeeg poretka. Istinska puka kultura
Engleske zadire ispod povrine drutva, na to se manje-
vie neslubeno mrte vlasti. Prosti puk nije puritanski
nastrojen, a to se primjeuje ve na prvi pogled, naroito u
velikim gradovima. Okorjeli su kartai, polou piva koliko
mogu za svoju plau, rado priaju masne viceve i govore
najprostijim rjenikom na svijetu. Moraju se nekako iivjeti
i zadovoljiti svoje ukuse uprkos licemjernim zakonima (o
toenju alkoholnih pia, o igrama na sreu i drugo) koji su
tako sroeni da svakog sputavaju, a u praksi sve doputaju.
Obian je puk, takoer, bez odreena religioznog
vjerovanja. Anglikanska crkva nikad nije nad njim imala
jaeg utjecaja, bila je jednostavno zatitnik
zemljoposjednikog plemstva, a nekonformistike sekte
imale su vrlo slab utjecaj. No narod je ipak sauvao u sebi
primjesu kranskog morala, iako je gotovo zaboravio
Kristovo ime. Oboavanje snage i moi to postade novom
vjerom u Evropi i to je zarazilo englesku inteligenciju,
nikad nije zahvatilo iroke slojeve puanstva. Njima je
politika sile strana. Njih bi zgrozio radikalizam koji
propovijedaju japanske i talijanske novine. Mnogo to se
moe saznati o duhu Engleske iz aljivih obojenih
razglednica koje se vide po izlozima jeftinih papirnica. Te
su sliice neka vrsta dnevnika u koji su se Englezi nesvjesno
upisali. Njihov staromodan pogled na svijet, njihovi
gradirani snobizmi, njihova smjesa prostota i licemjerstva,
njihova pretjerana obzirnost, njihov duboko moralan
pogled na ivot, sve se tu odraava.
Blagost engleske civilizacije vjerojatno je njezina
najizraajnija karakteristika. Zamijetit ete je im stupite
nogom na englesko tlo. U zemlji ste gdje su kondukteri
autobusa dobre volje, a policajci nenaoruani. Ni u jednoj
drugoj zemlji naseljenoj bijelcima nije lake odgurnuti ljude
s plonika. A uz to i ide ono to promatrai u Evropi
opisuju kao dekadansu ili licemjerstvo, englesku mrnju
na rat i na militarizam. Ona je ukorijenjena duboko u
povijesti i snana meu donjim srednjim slojevima
puanstva i u radnikoj klasi. Uzastopni su je ratovi oslabili,
ali ne i zatrli. Svi se jo dobro sjeaju dana kada su se na
ulicama za vojnicima plazili jezici i kad su im vlasnici
zabranjivali ulaz u uglednije gostionice. U doba mira, ak
kad ima i do dva milijuna nezaposlenih, teko je popuniti
redove siune redovne vojske kojom zapovijedaju asnici
podrijetlom iz ladanjskog plemstva i srednjih slojeva to
tradicionalno popunjavaju asnike redove vojske u kojoj
slue teaci sa sela i proleteri iz bijednih gradskih etvrti.
Veina stanovnitva nema vojnike naobrazbe ili tradicije i
mrzi rat. Ni jedan se politiar ne moe doepati vlasti
obeavajui im osvajanja tuih zemalja ili vojniku slavu;
nikad ih nije ponio ni jedan hvalospjev zadojen mrnjom. U
prolom ratu vojnike pjesme koje su vojnici sami spjevali i
pjevali od mile volje nisu bile osvetnike nego aljive i
posprdne.
42
Jedini neprijatelj kojeg u njima ikad spomenue
bio je njihov narednik.
U Engleskoj se samo mali broj ljudi ponaa u duhu
vladaj Britanijo i napuhavaju se maui zastavicama.
Patriotizam prostog puka nije buan i ak je podsvjestan.
On u svom sjeanju nije sauvao uspomenu ni na jednu
slavnu vojniku pobjedu. Engleska knjievnost, poput
drugih knjievnosti, puna je junakih pjesama, ali valja
naglasiti da su obljubljene samo one koje govore o
porazima i uzmacima. Nema popularne pjesme o
Trafalgaru ili Waterloou, na primjer. Pjesma o vojsci Sir
Johna Moorea koja se oajniki borila kod Corunne u
povlaenju prema obali (ba kao engleska vojska kod
Dunkirka) dopadljivija je od bilo koje pjesme o
slavodobitnoj pobjedi. Najganutljivija pjesma na engleskom
pjeva o odredu konjanitva koji je izveo napadaj u krivom
smjeru. A iz prolog rata, etiri imena koja su se odista
upeatila u sjeanje naroda su Mons, Ypres, Galipolje i
Sasschendaele, sve mjesta poraza. Imena velikih bitaka koje
su napokon slomile njemaku vojsku uope nisu poznata
irokoj javnosti.
Razlog zato se strani promatrai gnuaju nad
engleskim militarizmom jest u tome to on ignorira
postojanje Britanskog imperija, to se doima kao puko
licemjerstvo. Naposljetku, zar Englezi nisu progutali
etvrtinu zemaljske kugle i zadrali je za sebe? Kako li se
sada samo usude preokrenuti i tvrditi da je rat zlodjelo?
42Na primjer:
Ne elim sluit usranu vojsku,
Ne elim po u rat,
Ne elim vie svijetom lutat,
Ve doma ostat,
ivit od novca to kurva e mi dat.
Ali u tom se duhu nisu i borili. (Opaska autora.)

Prava je istina da su Englezi licemjerni prema svom
Imperiju. U radnikoj klasi to licemjerstvo stie do
neznanja da Imperij uope postoji. No, njihov prezir prema
redovnoj vojsci, izrazito je zdrav instinkt. Mornarica treba
relativno malo ljudi i ona je oruje vanjske politike koje ne
moe neposredno djelovati na unutarnju politiku. Vojnike
diktature vladaju posvuda, ali nigdje ne vlada mornarika
diktatura. Gotovo svi slojevi engleskog naroda, u dubini
svoje due, mrze pojavu razmetljiva asnika, zveckanje
ostruga i izmu. Desetljea prije nego se i ulo za Hitlera,
rije pruski imalo je umnogome prizvuk u Engleskoj kao
naci danas. Taj je osjeaj odbojnosti tako jak da su ve
stotinjak godina asnici engleske vojske u mirno doba
uvijek odjeveni u graansko odijelo kad nisu u slubi.
Jasan i poprilino pouzdan pokazatelj socijalne
atmosfere neke zemlje je sveani hod njezine vojske.
Vojnika je smotra zacijelo neka vrsta obrednog plesa,
neto nalik na balet, ples koji izraava stanovitu ivotnu
filozofiju. Sveani hod paradnim korakom je, na primjer,
jedan od najneugodnijih prizora na svijetu, ak mnogo vie
zastraujui nego obruavajui bombarderi; najprimitivnija
manifestacija gole sile koja u nama pobuuje posve svjesno
i namjerno sliku izme kako gazi ljudsko lice. Grdoba te
slike dio je njezine biti, jer ona nam glasno poruuje: da, ja
sam runa, ali ti mi se ne usuuje podsmijavati, cereka nam
se u brk, kao tirani svojoj rtvi. A zato se paradnim
korakom ne stupa po Engleskoj? Postoji, zna se, mnogo
asnika koji bi bili presretni da mogu u vojsku uvesti taj
korak. Ali nije uveden jer bi ga ljudi na ulici ismijali. Onkraj
stanovite granice, manifestacija vojne sile mogua je samo u
zemljama gdje se obian svijet ne usudi podsmijavati vojsci.
Talijani su prihvatili paradni korak otprilike u ono vrijeme
kad je Italija nepovratno potpala pod njemaki utjecaj i, kao
to se moglo i oekivati, ne izvode ga ba tako dobro kao
Nijemci. Vlada u Vichyju, ako poivi, namjerava uvesti
strou paradnu stegu u ono to je ostalo od nekadanje
francuske vojske. U britanskoj vojsci uvjebavanje je kruto i
teko, vrlo nalik onom iz osamnaestog stoljea, ali bez
ikakve ukruene nadutosti, stupanje je obian pravilan hod.
On pripada drutvu kojim vlada ma, ali ma koji se nikad
ne smije izvui iz korica.
Pa ipak, blagost engleske civilizacije pomijeana je s
barbarstvima i anakronizmima. Na je krivini zakonik
zastario koliko i mukete u Toweru. A naspram nacistikog
jurinika valja nam postaviti onaj tipino engleski lik suca
to osuuje na vjeala; nekog reumatinog starog tiranina
ija je pamet okamenjena u osamnaestom stoljeu, a koji
izrie okrutne presude. U Engleskoj jo uvijek vjeaju ljude
i biuju ih knutom s devet krakova. Obje su ove kazne
gnusne i okrutne, ali protiv njih se dosad nije uo ni jedan
doista iskren glas protesta. Ljudi ih prihvaaju (i Dartmoor i
Borstal) gotovo na isti nain kako prihvaaju lijepo i runo
vrijeme. One su dio zakona koji se smatra
nepromjenljivim.
I tako doosmo do velevane crte engleskog karaktera:
tovanja konstitucionalizma i zakonitosti, vjerovanja u
zakon kao neto to je iznad drave i pojedinca, neto to
je okrutno i glupo, naravno, ali u svakom sluaju
nepodmitljivo.
Ne, to ne znai da bilo tko misli da je zakon pravedan.
Svi znaju da za bogate vrijedi jedan zakon, a za sirotinju
drugi, ali nitko ne prihvaa implikacije te injenice, svi
uzimaju za gotovo da e zakon, takav kakav jest, biti
tovan, pa ako nije, svatko se osjea povrijeenim.
Primjedbe kao: Nemogu me prijei, nisam uinio nita
zlo, ili Ne smiju to uiniti, to je protuzakonito, dio su
engleskih prilika. Otvoreni neprijatelji drutva gaje taj
osjeaj kao i svi drugi. To se vidi iz knjiga o zatvorima kao
to su: Wilfred Macartney: I zidovi imaju ui i Jim Phelan: Put
kroz tamnicu; i u sveanim idiotizmima koji se odigravaju na
suenjima onima kojima savjest brani da pou u rat; i iz
pisama uglednih profesora marksista, kad ukazuju na neke
nepravde britanskog sudstva. Svi su u dubini due
uvjereni da zakon moe biti, mora biti i sve u svemu da e
biti nepristrano primijenjen. Totalitaristika ideja da ne
postoji zakon, nego samo sila, nikad nije pustila korijenje.
ak ju je i inteligencija prihvatila samo u teoriji.
Neka opsjena moe postati poluistina, maska moe
izmijeniti izraz lica. Poznati argumenti da bi se dokazalo
kako je demokracija upravo isto to i, ili isto tako loa
kao i totalitarizam, nikad ne pomilja na ovu injenicu. Svi
se ti dokazi svode na izreku da je pola kruha isto to i
neimati kruha. U Engleskoj se jo uvijek vjeruje u takve
pojmove kao to su pravda, sloboda i objektivna istina.
Iluzije su to, moda, ali vrlo snane. Vjera u njih utjee i na
vladanje: nacionalni je ivot drukiji ba zbog njih. Kao
dokaz, osvrnite se oko sebe. Nema gumenih odgojnih
palica, nema ricinusova ulja. Ma je jo uvijek u koricama i
dok se iz njih ne izvue, korupcija ne moe prijei odreenu
granicu. Engleski izborni sustav, naprimjer, gotovo je
otvorena prijevara. Rezultati su namjeteni na desetak oitih
naina u korist bogatakog sloja. Ali dok neka duboka
promjena ne zahvati javno mnijenje, on ne moe postati
potpuno izopaen. Na biralitima vas ne doekuju naoruani
ljudi koji vam nalau kako da glasate, niti su glasovi krivo
izbrojani, a nema ni neposrednog podmiivanja. ak je i
licemjerstvo snano jamstvo. Sudac to ljude osuuje na
vjeala, taj pakosni starac u grimiznom ruhu i s vlasuljom
od ekinja, kojega jedino dinamit moe pouiti u kojem
stoljeu ivi, ali koji taj zakon tumai iz knjiga i koji nikad
nee primiti novaca za mito, jedan je od simbolinih likova
Engleske. On je udnovata smjesa realnosti i iluzije,
demokracije i privilegija, smicalica i pristojnosti, suptilne
mree kompromisa pomou koje se nacija odrava u svom
poznatom obliju.

III
Cijelo sam vrijeme govorio o naciji, Engleskoj,
Britaniji, kao da se etrdeseti pet milijuna dua moe
tretirati kao neka jedinka. Ali ne sainjavaju li Englesku, to
je ope poznato, dvije nacije: nacija bogatih i nacija
siromanih? Usudi li se itko i pomisliti da postoji ita
zajedniko izmeu ljudi sa 100.000 funti prihoda na godinu
i s 1 funtom na tjedan? A ak velki i kotski itatelji mogu
se lako uvrijediti jer sam upotrijebio rije Engleska ee
nego Britanija, kao da cijelo stanovnitvo prebiva u
Londonu i grofovijama oko Londona i kao da sjever i
zapad zemlje nemaju svoju kulturu.
Razmotrimo li najprije to manje vano pitanje, lake
emo shvatiti taj problem. Nepobitna je istina da takozvana
britanska plemena misle da se veoma razlikuju jedno od
drugog. kot, na primjer, nee vam biti zahvalan nazovete li
ga Englezom. To se kolebanje u nazivima najbolje vidi iz
injenice to svoje otoke nazivamo ak sa est raznih imena:
Engleska, Britanija, Velika Britanija, Britanski Otoci,
Ujedinjeno Kraljevstvo i, u trenucima ushita, Albion. U
naim se oima ak i razlike izmeu sjevera i juga ine
goleme. A te razlike nekako izblijede u asu kad se dva
Britanca iz bilo kojeg dijela zemlje nau u drutvu s nekim
Evropljaninom. Rijetko koji stranac, osim Amerikanca,
moe uoiti razliku izmeu Engleza i kota ili ak Engleza i
Irca. Francuzu se Bretonac i Auvergnanac ine vrlo
razliitim ljudskim stvorenjima, a marsejsko narjeje slui za
posprdne ale u Parizu. Pa ipak mi govorimo o
Francuskoj i Francuzima prihvaajui Francusku kao
jedinstvenu civilizaciju, kakva ona zapravo i jest. Gledano iz
inozemstva, ak i pravi Londonac i Jorkirac imaju jaku
obiteljsku slinost.
Pa ak se i razlika izmeu bogatih i siromanih poneto
smanji kad cijelu naciju promotrimo izvana. U Engleskoj se
vie ne postavlja pitanje o nerazmjernosti u bogatstvu. Ona
je vea nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi i valja samo
da bacite pogled niz ulicu da je uoite. Ekonomski,
Englesku odista sainjavaju dvije, ako ne i tri ili etiri nacije.
Ali istodobno velika veina ljudi osjea da pripada jednoj
naciji i svjesni su da su vie nalik jedan drugom nego
tuincima. Patriotizam je obino jai nego klasna mrnja i
uvijek snanji od bilo koje vrste internacionalizma. Osim za
kratko vrijeme 1920. godine (pokret: Dolje ape s Rusije)
britanska radnika klasa nikad nije razmiljala ili djelovala u
internacionalnom smislu. Dvije i pol godine oni su gledali
kako se njihove drugove u panjolskoj polagano davi, a da
im nikad nisu pomogli ni jednim jedinim trajkom.
43
Ali
kad je njihova domovina (zemlja lorda Nuffielda i Mr
Montagu Normana) dola u opasnost, promijenilo se
njihovo gledite. Onog trena kad se uinilo da bi neprijatelj
mogao upasti u Englesku, Antony Eden pozvao.je svoje
sunarodnjake da se prijave u Dobrovoljake odrede
teritorijalne odbrane. etvrt milijuna ljudi prijavilo se u prva
dvadeset i etiri sata, a jo milijun idueg mjeseca. Ove
brojke valja samo usporediti s brojkom onih koji se zbog
savjesti protive odlasku u rat, pa da se vidi snaga
tradicionalnih odanosti u usporedbi s novim idejama.
Patriotizam se u Engleskoj u raznim slojevima javlja na
razne naine, ali provlai se kao spona kroz gotovo sve od
njih. Samo je evropeizirana inteligencija na nj doista imuna.
Kao pozitivno uvstvo, on je jai u srednjim slojevima nego
u viim jeftinije privatne srednje kole, na primjer, vie su
naklonjene patriotskom odgoju nego one skupe ali broj
bogatih ljudi, otvorenih izdajica tipa Laval-Quisling,
vjerojatno je neznatan. Patriotizam je duboko usaen u
43
Istina je da su im neto pomogli novano. No, iznosi sakupljeni u raznorazne fondove
za pomo panjolskoj nisu iznosili ni 5 % uplata u sportske nogometne kladionice u tom
istom razdoblju. (Opaska autora.)

radniku klasu, ali je nesvjestan. Srce radnog ovjeka ne
zakuca jae kad vidi englesku zastavu. Ali glasovita
otonost i ksenofobija Engleza, mnogo su jae u
radnike klase nego u buroazije. U svim je zemljama u
siromanih jai nacionalni osjeaj nego u bogatih, ali
engleska radnika klasa prednjai u zaziranju od svega to
nije englesko. ak kad i moraju ivjeti u inozemstvu koju
godinu, odbijaju da se priviknu na tuu hranu ili da naue
strane jezike. Gotovo svaki Englez radnikog podrijetla
smatra da je to bapski ako netko izgovara ispravno strane
rijei. Za vrijeme rata 19141918. engleska je radnika klasa
bila u irokom kontaktu sa strancima, to je rijetko mogue.
Jedino to su donijeli natrag bijae mrnja na sve
Evropljane osim Nijemaca ijoj hrabrosti su se divili. U
etiri godine to su ih proveli u Francuskoj nisu ak ni vino
zavoljeli. Otonost Engleza, odbijanje da strance uzmu za
ozbiljno, glupost je koju valja skupo platiti od vremena do
vremena. Ali ona ima svoju vanost, u engleskoj mistici, a
intelektualci koji su pokuali da je razbiju, openito su
uinili vie zla nego dobra. U svojoj sri, to je ona ista
kvaliteta engleskog karaktera koja se gnua turista i koja
odbija osvajae.
Sad se valja vratiti dvjema engleskim karakteristikama
koje sam istaknuo, naoko nasumce, na poetku posljednjeg
poglavlja. Jedna je pomanjkanje umjetnike nadarenosti. To
je moda jedan od naina da kaemo da Englezi ne
pripadaju evropskoj kulturi. Ipak, postoji jedna umjetnost
za koju su pokazali izvanrednu nadarenost, a to je
knjievnost. Ali to je takoer jedna umjetnost koja ne moe
prijei granicu. Knjievnost, osobito pjesnitvo, a lirsko
pjesnitvo ponajvie, jedna je vrsta obiteljske ale, s malom
ili nikakvom vrijednosti izvan svojeg jezinog podruja.
Osim Shakespearea, najbolji su engleski pjesnici gotovo
nepoznati u Evropi, ak i po imenu. Jedini pjesnici koji se
nairoko itaju su Byron, kojem se dive s krivih razloga, i
Oscar Wilde, kojeg ale kao rtvu engleskog licemjerstva. A
povezano s tim, iako ne vrlo oito, dolazi nedostatak
filozofske misli, pomanjkanje bilo kakve potrebe za
sreenim sustavnim razmiljanjem ili ak logikom u gotovo
svakog Engleza.
Osjeaj nacionalnog jedinstva do stanovite je granice
zamjena za pogled na svijet. Upravo stoga to je
patriotizam gotovo sveopi osjeaj, pa su ak i bogati pod
njegovim utjecajem, doe do trenutka kad se odjednom
cijela nacija zbije u istom naporu, kao krdo goveda kad ga
napadne vuk. Takav se trenutak zbio, jamano, u vrijeme
poraza u Francuskoj. Poslije osam mjeseci mutnog
poimanja to je zapravo rat, narod je iznenada spoznao to
mu je initi: najprije spasiti vojsku iz Dunkirka, a potom
osujetiti najezdu. Sve se doimalo kao da se div probudio.
Brzo! Opasnost! Filistejci e na te, Samsone! I onda je
uslijedila brza jednoduna akcija a za njom, jao, odmah
opet utonusmo u san. U podijeljenoj bi naciji to bio upravo
najpogodniji trenutak za nastup snana pokreta za mirom.
Ali znai li to da e Englezima nagon uvijek kazati da uine
ono najbolje. Ni govora, jednostavno, da uvijek uine jedno
te isto. Za opih izbora 1931., na primjer, svi smo uinili
loe u savrenom jednoglasju. Bijasmo usmjereni k jednom
cilju kao gadarenska krmaa. Ali iskreno dvojim da smo bili
gurnuti niz strminu protiv svoje volje.
Iz svega proizlazi da britanska demokracija manje vara
nego to se kadikad ini. Strani promatra vidi samo velik
nerazmjer u bogatstvu, nepravian izborni sustav, nadzor
vladajue klase nad tiskom, radijem, obrazovanjem, te
zakljuuje da je demokracija samo fino ime za diktaturu. Ali
takvo miljenje zanemaruje vanu nagodbu koja na alost
postoji izmeu voa i voenih. Koliko god nekom moe
biti mrsko da to prizna, toliko je gotovo sigurno da je
izmeu 1931. i 1940. nacionalna vlada predstavljala volju
veine naroda. Vlada je doputala da postoje bijedne
gradske etvrti i nezaposlenost, te vodila kukavnu vanjsku
politiku. Da, ali i javno mnijenje je to doputalo. Bilo je to
razdoblje ustajalosti i, prirodno, voe u to doba bijahu
mediokriteti.
Unato kampanji nekoliko tisua ljeviara, posve se
pouzdano zna da je masa engleskog naroda odobravala
Chamberlainovu vanjsku politiku. Uz to, pouzdano se zna
da se ista bitka vodila u Chamberlainovoj glavi, kao i u
glavama obinih ljudi. Njegovi su protivnici tvrdili da u
njemu ui mraan i lukav spletkar koji kuje zavjeru kako
da Englesku proda Hitleru, ali najvjerojatnije je bio obian
glupi starac koji je radio najbolje to je znao i mogao prema
svom mutnom rasuivanju. Inae, teko je protumaiti
protuslovnosti u njegovoj vanjskoj politici, njegov propust
da se okoristi bilo kojom prilikom od svih koje su mu se
pruale. Poput narodnih masa, nije htio platiti cijenu ni
mira ni rata. A javno ga je mnijenje cijelo vrijeme
podravalo u izvoenju politikih poteza, koji su bili
potpuno neuskladivi jedni s drugima. Oni su ga podravali i
kad je otputovao u Mnchen, kad se pokuao nagoditi s
Rusijom, kad je dao jamstvo Poljskoj, kad ga nije pogazio i
kad je maloduno uao u rat. Tek kad su osjetili rezultate
njegove politike na svojoj koi, onda su se pobunili protiv
njega, to pak znai da su se pobunili protiv svoje
sedmogodinje obamrlosti. Potom je narod izabrao vou
koji je bolje odgovarao njegovu raspoloenju, Churchilla,
koji je bio sposoban da shvati da se u ratu ne moe
pobijediti bez borbe. Poslije, moda, odabrat e drugog
vou, koji e moi shvatiti da samo socijalistiki narodi
mogu da se junaki bore.
Mislim li, prema svemu to sam rekao, da u Engleskoj
vlada prava demokracija? Ne, ak ni itatelj Daily
Telegrapha ne bi to mogao olako progutati.
Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem.
To je zemlja snobizma i privilegija kojom uglavnom
upravljaju starci i budale. Ali u svakom sluaju valja raunati
s njezinim emotivnim jedinstvom, sklonosti gotovo cijela
njezina puanstva da outi isto i djeluje skupno u trenucima
krajnje opasnosti. Engleska je jedina velika zemlja u Evropi
koja nije prisiljena da tjera u progonstvo ili trpa u
koncentracione logore stotine tisua svojih dravljana. I
ovog trenutka poslije prve godine rata, novine i pamfleti to
grde vladu te veliaju neprijatelja i pozivaju na predaju,
prodaju se na ulicama bez gotovo ikakve smetnje. A i to ne
samo iz obzira prema slobodi govora nego i iz jednostavne
spoznaje da to uope nema neke vanosti. Novine kao
Peace News mogu se slobodno prodavati jer se pouzdano
zna da ih devedeset i pet posto stanovnitva nikad nee
poeljeti proitati. Nacija je povezana nevidljivim lancem. U
bilo koje drugo normalno doba vladajua bi klasa otimala,
loe upravljala, sabotirala, vodila nas .u kal; ali pusti li se
javnom mnijenju da ga se glasno uje, dobije li poticaj
odozdo iji udarac mora osjetiti, e, teko joj je ne reagirati.
Pisci ljeviari koji cijelu vladajuu klasu nazivaju pro-
faistikom uvelike pojednostavnjuju probleme. ak 1
meu skritom klikom politiara koji su nas doveli u sadanji
tjesnac teko da je bilo svjesnih izdajica. Korupcija koja vlada
Engleskom nije te naravi. Gotovo uvijek, vie je
samoprijevarne naravi, kao kad ne zna desnica to radi
ljevica. I koliko je podsvjesna, toliko je i ograniena. To se
najbolje oituje u engleskom tisku. Je li engleska tampa
potena ili nepotena? U normalno vrijeme krajnje je
neestita. Sve novine koje neto znae ive od svojih
reklama, a oglaivai neposredno nadziru i cenzuriraju
vijesti. Ipak, pretpostavljam, da u Engleskoj nema novina
koje se mogu izravno potkupiti gotovinom. U Francuskoj
Tree republike samo se vrlo malo novina nije moglo kupiti
preko tezge kao nekoliko kilograma sira. Javni ivot u
Engleskoj nikad nije bio otvoreno sablanjiv. Nikad nije
dostigao stupanj raspadanja pri kojem prijevare mogu proi
nezamijeene.
Engleska nije zemlja ukraena draguljima iz
Shakespeareove esto puta citirane poruke, a nije ni pakao
kako je opisuje dr Gobbels. Vie od oboje ona je nalik na
obitelj, poprilino konzervativnu obitelj iz viktorijanskog
doba, u kojoj nema mnogo crnih ovaca, ali u kojoj su svi
lanovi puni sramotnih tajni. U njoj ima bogate rodbine
pred kojom valja biti skruen i siromane to obitelj uasno
titi, a meu svima postoji duboka zavjera utnje o izvoru
obiteljskog prihoda. To je obitelj u kojoj su mladi obino
zapostavljeni, a gotovo sva je vlast u rukama neodgovornih
ujaka i nepominih uz krevet prikovanih tetaka. No, uza sve
to, to je obitelj. Ona ima svoj privatni rjenik i svoje
zajednike uspomene, te im joj se priblii neprijatelj, ona
zbije svoje redove. Obitelj u kojoj glavnu rije vode krivi
lanovi i teko da bi se u jednoj reenici mogla dati bolja i
tonija definicija Engleske.
IV
Vjerojatno, bitka kod Waterlooa dobivena je na
igralitima Etona, ali tamo su izgubljene i poetne borbe
svih iduih ratova. Ocvat sposobnosti vladajue klase bio je
jedan od glavnih inilaca u ivotu Engleske kroz tri
etvrtine prolog stoljea.
U godinama izmeu 1920. i 1940. taj se proces odvijao
brzinom kemijske reakcije. Pa ipak, dok ovo piem, jo se
uvijek moe govoriti o vladajuoj klasi u Engleskoj. Poput
noa kojem su dvaput nanovo brusili otricu i tri puta
nabijali nove drke, gornji okrajak engleskog drutva
gotovo je jo uvijek onakav kakav je bio sredinom
devetnaestog stoljea. Poslije 1832. stara zemljoposjednika
aristokracija postojano je gubila mo, ali umjesto da nestane
ili da se okameni, oni su se jednostavno poenili ili
poudavali s veletrgovcima, tvorniarima, novarima, koji ih
zamijenie, te ih je tako aristokracija preobrazila u svoju
sliku i priliku. Bogat brodograditelj ili vlasnik predionice
pamuka postao je ladanjski gospodin, dok se njihovi sinovi
nauie osebujnostima uzorna vladanja u privatnim
kolama, koje su uostalom u tu svrhu i bile otvorene.
Engleskom je tako vladala aristokracija koja se neprekidno
pomlaivala skorojeviima. A s obzirom na energiju koju su
posjedovali ti ljudi to su sve postigli svojim radom, i s
obzirom na to da su morali platiti svoj ulazak u klasu koja je
u svakom sluaju tradicionalno upravljala dravnim
poslovima, moglo se oekivati da e iz njih proizai
sposobni upravljai.
Pa ipak, vladajua je klasa oronula, izgubila svoju
sposobnost, naposljetku ak i svoju nemilosrdnost, do te
mjere da je dolo vrijeme kad su se napuhani razmetljivci
kao Eden i Halifax mogli istaknuti kao ljudi izvanrednih
sposobnosti. A Baldwin se ak ne moe poastiti ni
pridjevkom napuhana razmetljivca. Rukovoenje
unutarnjim poslovima u Engleskoj tisuu devetsto
dvadesetih godina bilo je poprilino loe, dok britanska
vanjska politika izmeu 1931. i 1939. spada u svjetska uda.
Zato? to se dogodilo? to je to to je u svakom odlunom
trenutku natjeralo svakog britansko dravnika da zakae, a
uz tako nepogreiv instinkt?
Temeljnim je uzrokom injenica da je cijeli poloaj
imune klase odavno prestao biti opravdan. I tako su u srcu
golema carstva i svjetske financijske moi sjedili dokoni
bogatuni i zgrtali kamate i profite i troili ih na to?
Pristojno je bilo kazati da je ivot unutar granica Britanskog
imperija u mnogoem bolji nego izvan njih. A Imperij je jo
uvijek bio nerazvijen, Indija je amila u tami srednjeg vijeka,
dominioni su bili prazni, a strancima u njih pristup
zabranjen; pa ak i Engleska je bila puna bijednih i prljavih
gradskih etvrti i nezaposlenosti. Samo je pola milijuna
ljudi, ljudi koji su ivjeli u svojim ladanjskim dvorima,
odista imalo koristi od postojeeg drutvenog poretka.
tovie, tendencija da se manja poduzea fuzioniraju u vea
liavala je imune sve vie i vie njihove funkcije upravljaa
i preobraavalo ih u puke vlasnike, dok su njihov posao
preuzimali direktori i tehniko osoblje s mjesenom
plaom. Dulje je vrijeme u Engleskoj postojala
nefunkcionalna klasa koja je ivjela od novca to je bio
uloen jedva da su znali gdje; dokoni bogatai, ljudi kojih
slike moete vidjeti u Tatleru i Bystanderu, uz
pretpostavku da to elite. Postojanje tih ljudi bilo je po
svim mjerilima neopravdano. Bili su to obini paraziti,
manje korisni drutvu nego to su buhe psu.
Oko 1920. ve je podosta ljudi toga bilo svjesno. Do
1930. milijuni su toga bili svjesni. Ali oito, britanska
vladajua klasa nije mogla sama sebi priznati da je njezina
nekorisnost dola kraju. Da su to uinili, morali bi
abdicirati kako nisu mogli postati obinim razbojnicima
kao ameriki milijunai, pa su svjesno prionuli uz svoje
povlastice guei opoziciju podmiivanjem i suzavcem.
Napokon, pripadali su klasi sa stanovitom tradicijom,
pohaali su privatne kole gdje je dunost prema domovini
prvo i najvee naelo. Oni su morali da se osjeaju pravim
patriotama ak dok su pljakali svoje zemljake. Oito, za
njih je postojao samo jedan izlaz u nudi u glupavost.
Drutvo su mogli zadrati u postojeem stanju samo
svojom nesposobnou da poimaju da je mogu ikakav
napredak. Iako je to bilo vrlo teko, ipak im je uspjelo, jer
su svoje oi drali uglavnom uperene u prolost i jer su
odbijali da primijete promjene koje su se oko njih zbivale.
Mnogo toga u Engleskoj to potvruje. To potvruje i
propast poljoprivrede zbog podravanja hinjena feudalizma
to otjera najmarljivije zemljoradnike sa zemlje. To
potvruje i nepodatnost privatnih kola koje jedva da su se
imalo izmijenile jo od osamdesetih godina prolog stoljea.
To potvruje oruana nespremnost koja je u mnogo
navrata zaprepastila svijet. Od pedesetih godina svaki rat u
koji se Engleska upustila zapoeo je nizom poraza, nakon
ega bi situaciju spasili ljudi iz razmjerno donjih slojeva
drutvene ljestvice. Vii zapovjednici, podrijetlom iz
aristokracije, nikad se nisu znali spremiti za voenje
suvremenog rata, jer da su to uinili morali bi sami sebi
priznati da se svijet mijenja. Uvijek su prianjali uz zastarjele
metode i naoruanje, jer su neizbjeno svaki rat smatrali
ponavljanjem prolog. Prije burskog rata pripremali su se za
rat s plemenom Zulu, prije 1914. pripremali su se za burski
rat. ak i ovog trenutka stotine tisua ljudi uvjebavaju
borbu s bajunetom, orujem potpuno nekorisnim, osim za
otvaranje limenki. Valja napomenuti da su ratna mornarica i
u posljednje vrijeme ratno zrakoplovstvo, uvijek bili
sposobniji od redovite vojske. Ali ratna mornarica je samo
djelomino, a ratno zrakoplovstvo jedva malo, unutar
orbita vladajue klase.
Valja priznati da sve dotle dok je sve mirno ilo,
metode britanske vladajue klase sluile su im poprilino
dobro. Njihov ih je vlastiti narod na oigled trpio. Ma kako
nepravedno da je Engleska ustrojena, u svakom sluaju nije
je razdirala klasna borba ili zastraivala tajna policija.
Imperij je ivio u miru i spokoju kao ni jedno tako
prostrano podruje prije njega. irom njegovih golemih
prostranstava, gotovo jedne etvrtine zemaljske kugle, pod
orujem je bilo manje ljudi nego to je potrebno u omanjoj
balkanskoj dravici. Kao gospodari, a promatrajui ih
jedino s liberalnog, negativnog stanovita, britanska vladajua
klasa imala je svoje nazore. Oni su bili bolji od istinski
modernih ljudi, nacista i faista. Ali poodavno je bilo oito
da e biti nesposobni da se suprotstave svakoj ozbiljnijoj
najezdi izvana.
Ne bi se mogli oduprijeti ni nacizmu ni faizmu, jer ih
nisu razumjeli. Niti bi se mogli boriti protiv komunizma, da
je komunizam ojaao u ozbiljnu snagu u zapadnoj Evropi.
Da bi razumjeli faizam, valjalo im je prouiti teoriju
socijalizma, to bi ih prisililo da shvate da je gospodarski
sustav u kojem ive nepravedan, nepodoban i zastario. A
cijeli su se ivot trsili da ba to ne uoe. Prema faizmu su
se odnosili kao konjaniki generali 1914. prema strojnicama
pravili su se da ih ne zamjeuju. Poslije godina agresije i
masakra, shvatili su samo jedno: da su Hitler i Mussolini
neprijatelji komunizma. Stoga, dokazivalo se, moraju biti
prijateljski naklonjeni britanskom rentijeru. Otuda i
napadno potresan prizor kad se poslanik konzervativne
stranke iskreno raduje vijesti da su talijanski avioni
bombardirali britanske brodove koji su doveli hranu
panjolskoj republikanskoj vladi. ak i kad su poeli
poimati opasnost od faizma, njegova u biti revolucionarna
priroda, golem vojni napor koji je mogao podnijeti, vrsta
taktike koju upotrebljava ostali su im neshvatljivi. U
vrijeme panjolskog graanskog rata, svatko s toliko
politike svijesti koliko je mogao stei itajui petparaki
pamflet o socijalizmu, znao je, ako pobijedi Franco,
pobjeda e biti strateki porazna za Englesku; pa ipak, i
generali i admirali, koji su ivot posvetili izuavanju ratne
strategije, nisu to mogli sagledati. Politika neobavijetenost
i ignorantstvo obuhvaa tono cijeli engleski slubeni ivot,
ministre vlade, poklisare, poslanike, suce, dravne
inovnike, policajce. Policajac koji hapsi crvenog ne
poznaje teoriju koju crveni promie, a kad bi je poznavao,
njegova vlastita sluba zatitnika klase imunih mogla bi ga
se doimati manje ugodno. Zbog toga postoje ozbiljne
sumnje da je i vojna pijunaa zakoena nepoznavanjem
novih ekonomskih doktrina i razgranjenosti pokreta otpora.
Britanska vladajua klasa nije imala potpuno krivo kad
je mislila da je faizam na njezinoj strani. injenica je da se
bilo koji imuan ovjek, ukoliko nije idov, mora manje
plaiti faizma nego komunizma ili demokratskog
socijalizma. Nikad to ne smijemo zaboraviti, jer se cijela
njemaka i talijanska propaganda napela da to prikrije.
Prirodan instinkt ljudi poput Simona, Hoarea,
Chamberlaina itd., tjerao ih je da se nagode s Hitlerom. Ali
sad dolazi do izraaja osebujna crta engleskog znaaja i
ivota, o kojoj sam ve govorio, dubok osjeaj nacionalne
solidarnosti oni su to mogli uiniti samo uz cijenu da
rastepu Imperij i prodaju svoj narod u poluropstvo. Doista
korumpirana klasa uinila bi to ne trepnuvi ni okom, kao u
Francuskoj. Ali u Engleskoj, to nije bilo mogue. Jer, jedva
da bi se naao i jedan politiar koji neto znai u engleskom
javnom ivotu, koji bi drao dodvorne govore o dunoj
odanosti osvajau. Razapeti izmeu svojih prihoda i svojih
naela, ljudi Chamberlainova kova nisu mogli uiniti nita
drugo nego ono najgore to su mogli.
Postoji, meutim, neto to dokazuje da je engleska
vladajua klasa poprilino nepokvarena. Naime, u vrijeme
rata spremni su rtvovati svoje ivote za domovinu.
Nekoliko vojvoda, grofova, i to sve ne, poginuli su u
nedavnom vojnom pohodu u Flandriji, to se ne bi
dogodilo da su ti ljudi odista bili cinine hulje, kako im se
kadikad priiva. Vano je samo da se njihove pobude krivo
ne protumae, jer se onda ne mogu predvidjeti ni njihove
akcije. Ono to se od njih moe oekivati nije izdajstvo ili
fiziki kukaviluk, nego gluposti, nesvjesna sabotaa,
nepogreiv nagon da sve uine naopake. Nisu oni zli, ili ne
ba sasvim zli, oni su jednostavno nesposobni da ita naue.
Tek poto izgube vlast i novac, mlai meu njima poet e
shvaati u kojem stoljeu ive.
V
Nije bilo ovjeka u Engleskoj koji nije bio pogoen
stagnacijom u razvitku Imperijaizmeu dva rata, ali naroito
i neposredno pogodila je dva vana podsloja srednje klase:
militaristiko-imperijalistiki sloj, kojeg posprdno nazivaju
blimpi i ljeviarsku inteligenciju. Ova dva naoko
neprijateljska sloja simbolike suprotnosti slabo plaen
pukovnik bikovske ije i siuna mozga, poput dinosaurusa,
i intelektualac sa svojim visokim elom i tankim vratom
mentalno su povezani i neprestano utjeu jedan na drugog;
u svakom sluaju u znatnom broju potjeu iz istih obitelji.
Prije tridesetak godina sloj kojem su pripadali blimpi
poeo je gubiti svoju vitalnost. Obitelji srednjeg sloja koje je
veliao Kipling, plodne neintelektualne obitelji iji su sinovi
bili asnici u kopnenoj vojsci i ratnoj mornarici te se rojili
po pustim i jalovim mjestima zemaljske kugle od Yukona
do Irrawadalyja, poele su iezavati prije 1914. Ubio ih je
telegraf. U smanjenom svijetu, sve vie i vie upravljanom
iz Whitehalla, svaka je godina pruala sve manje
mogunosti osobne inicijative. Ljudi kao Clive, Nelson,
Nicholson, Gordon, ne bi za sebe nali mjesta u modernom
Britanskom imperiju. Oko 1920. gotovo svaki centimetar
kolonijalnog carstva bio je pod neposrednim nadzorom
Whitehalla. Dobrohotni, precivilizirani ljudi, u tamnim
odijelima i crnim pustenim klobucima, s uredno umotanim
kiobranima objeenim preko lijeve podlaktice, nametali su
svoj skueni pogled na ivot Malaji i Nigeriji, Mombasi i
Maudalayju. Nekadanji graditelji Imperija bili su degradirani
na status inovnika, zakopavajui se sve vie i vie pod brda
papira i u birokratizam. Ranih dvadesetih godina moglo se
diljem Imperija vidjeti postarije inovnike, koji su proivjeli
bolje i neovisnije dane, kako se nemono previjaju pod
promjenama to su se upravo tad odvijale. Od tog doba
postalo je gotovo nemogue dobiti mlade pametne ljudi da
se uposle u carskoj administraciji. Iste su se promjene
dogaale u trgovakom svijetu. Velika monopolistika
drutva progutala su mnotvo sitnih trgovaca. Umjesto da
se upute u pustolovno trgovanje u unutranjost Indije,
sjedali su za pisae stolove u Bombayu ili Singapuru. A
ivot je u Bombayu i Singapuru zapravo bio dosadniji i
sigurniji nego ivot u Londonu. Imperijalistiki je osjeaj
ostao snaan u srednjem sloju, potaknut uglavnom
obiteljskom tradicijom, ali posao upravljanja Imperijem
izgubio je svoju privlanost. Malo je koji sposoban ovjek
otiao istono od Sueza, ako je to ikako mogao izbjei.
Ali openito slabljenje Imperija i u stanovitoj mjeri
britanskog morala, to se dogodilo u vrijeme tridesetih
godina ovog stoljea, pomalo je djelo i lijeve inteligencije
koja je bila jedna vrsta ira to je nabujao na umalosti
Imperija.
Valja napomenuti da danas i nema inteligencije koja nije
u nekom smislu lijeva. Vjerojatno je T.E.Lawrence bio
posljednji intelektualac desniar. Od otprilike 1930. svatko
koga se smatralo intelektualcem ivio je u stanju kronina
nezadovoljstva s postojeim poretkom, to je bilo
neizbjeno, jer u drutvu, kako je bilo ustrojeno, za njega
nije bilo mjesta. U Imperiju koji je naprosto stagnirao, niti
se razvijao niti raspao, i u Engleskoj kojom su vladali ljudi
ija je jedina odlika bila da su glupi, biti pametan znailo
je biti sumnjiv. Ako ste bili takav um da ste mogli razumjeti
pjesme T.S.Eliota ili teorije Karla Marxa, vai su
pretpostavljeni budno pazili da ne doete na bilo kakav
vaniji poloaj. Intelektualci su svoje sposobnosti mogli
iivjeti samo u knjievnim asopisima i ljeviarskim
politikim strankama.
Mentalitet engleske ljeviarske inteligencije moe se
prouiti iz pola tuceta tjednika i mjesenika. Odmah
primijetimo, jer to je u njih najupeatljivije, njihovo
negativno, svadljivo stanovite, potpun nedostatak, kroz
cijelo to razdoblje, ikakva konstruktivna poticaja. Malo to
se nae u njima osim neodgovorna zanovijetanja ljudi koji
nikad nisu bili i nikad nisu oekivali da e biti na vlasti.
Druga upadljiva karakteristika je emotivna plitkost ljudi koji
ive u svijetu ideja i imaju vrlo malo veze s fizikom
stvarnosti. Mnogi su intelektualci s ljevice bili mlaki pacifisti
do 1935. Hukali su iz sveg glasa na rat protiv Njemake
izmeu 1935. i 1939. i onda se smjesta ohladili, im je rat
zapoeo. Openito je, iako ne potpuno, istina da su ljudi
koji su bili antifaisti u vrijeme graanskog rata u
panjolskoj, danas defetisti. A ispod svega lei vana istina
o mnogim engleskim intelektualcima otuili su se od
puke kulture zemlje.
Po svojim tenjama, u svakom sluaju, engleska je
inteligencija evropeizirana. Oni preuzimaju svoju kuhinju iz
Pariza, a svoje ideje iz Moskve. U opem moru domoljublja
oni tvore neku vrstu otoka otpadnike misli. Engleska je
moda jedina velika zemlja iji se intelektualci srame svoje
nacionalnosti. U ljeviarskim se krugovima oduvijek
osjealo kao da postoji neto sramotno u tom to je netko
Englez i da je svima dunost da se izruguju svakoj engleskoj
instituciji od konjskih trka pa do pudinga od sala.
Nevjerojatno, ali nedvojbeno je istina, da se gotovo svaki
engleski intelektualac osjea vie posramljen u stavu mirno
za vrijeme sviranja nacionalne himne, nego to bi se osjeao
da ga uhvate u krai iz krabice za milodare. Za vrijeme
kritinih godina mnogi su ljeviari podrivali i nagrizali
britanski moral pokuavajui da ire jedan nazor koji je
ponekad bio razvodnjeno pacifistiki, kadikad silovito
proruski, ali uvijek antibritanski. Teko je rei koliki je
zapravo bio njihov utjecaj, ali zacijelo posljedice nisu
izostale. Da je britanski narod nekoliko godina trpio
stvarno slabljenje morala, tako da su faistike drave drale
da je dekadentan i da se bez straha mogu s njim zaratiti,
za to je djelomino odgovorna i intelektualna sabotaa
ljevice. I New Statesman i News Chronicle protestirali
su zbog minhenskog sporazuma, ali ak i oni su donekle
pridonijeli da je do njega dolo. Deset godina sustavna
hukanja na blimpe tetno se odrazilo ak i meu samim
blimpima, pa je postalo tee nego ikad prije navesti mlade
inteligentne ljude da stupe u oruane snage. Zbog stagnacije
Imperija vojnika srednja klasa morala je neizbjeno
izumrijeti, ali irenje plitkih ljeviarskih ideja jo je vie
ubrzalo taj proces.
Jasno je pak da je osobit poloaj engleskih
intelektualaca u posljednjih deset godina, kao isto negativnih
stvorenja, pukih antiblimpova, bio nusprodukt
zaglupljenosti engleske vladajue klase. Drutvo od njih nije
moglo imati koristi, jer njih nije bio usaen osjeaj da
domovina kakva bila, roenu je sinku mila. I blimpovi i
intelektualci uzimali su za gotovo, kao da se radi o
prirodnom zakonu, rascjep izmeu patriotizma i
inteligencije. Ako ste bili patriot valjalo je da itate
Blackwood Magazine i da na sav glas hvalite bogu to vas
nije stvorio vrlo umnim. Ako ste pak bili intelektualac,
rugali ste se s nacionalnom zastavom i smatrali fiziku
snagu barbarstvom. Zacijelo neto tako besmisleno nije
moglo potrajati. Bloomsburryjevski intelektualac sa svojim
mehanikim posprdnim osmijehom isto je toliko preivjela
pojava koliko i konjiki pukovnik. Modernoj su naciji
obojica nepotrebni. Patriotizam i inteligencija moraju opet
poi ukorak. injenica je da smo u ratu, i to u vrlo
osebujnom ratu, koji bi to mogao omoguiti.
VI
Proirenje srednjeg sloja u oba smjera, prema gore i
prema dolje, jedna je od najvanijih pojava u Engleskoj u
posljednjih dvadesetak godina. Proces je toliko zamaan da
staru klasifikaciju drutva na kapitaliste, proletere i sitnu
buroaziju (maloposjednike) ini neupotrebljivom.
Engleska je zemlja gdje su bogatstvo i financijska mo u
rukama malog broja ljudi. Malo ljudi danas u Engleskoj
jedva da ita posjeduje osim svoje odjee, pokustva i u
najboljem sluaju kue. Seljatvo je ve davno nestalo,
samostalni trgovci na malo propadaju, sitnih poslovnih ljudi
sve je manje. Ali istodobno moderna je industrijska
proizvodnja postala tako komplicirana da ne moe postojati
bez velikog broja dobro plaenih menadera, trgovakih
putnika, kemiara i tehniara svih vrsta, kojima opet treba
profesionalna klasa lijenika, pravnika, nastavnika,
umjetnika itd., itd. Tendencija je dakle suvremenog
kapitalizma da iri slojevitost srednje klase, a ne da ugui
srednju klasu, kako se nekad pretpostavljalo.
Ali vanije od tog je prodiranje sitnoburoaskih nazora
i ivotnih navika meu radnikom klasom. Britanska
radnika klasa danas u mnogom pogledu ivi bolje nego prije
trideset godina. To valja djelomino zahvaliti naporima
Saveza strukovnih sindikata (Trade Unions), a djelomino
napretku znanosti i tehnike. esto se zaboravlja da unutar
prilino uskih granica ivotni standard neke zemlje moe
porasti bez odgovarjueg poveanja realnih nadnica. Do
odreene granice civilizacija se moe podii na svojim
privjescima. Ma kako nepravino da je drutvo ustrojeno,
odreen tehniki napredak zacijelo koristi cijeloj zajednici,
jer stanovita dobra nuno pripadaju svima. Milijuna ne
moe, na primjer, rasvijetliti ulice samo za sebe, a zatamniti
ih za druge. Danas se gotovo svi graani civiliziranih
zemalja voze po dobrim cestama, piju nezagaenu vodu,
uivaju policijsku zatitu, itaju knjige iz besplatnih
knjinica i vjerojatno pohaaju neku od besplatnih kola.
Dravno je kolstvo u Engleskoj vrlo krto financirano, ali
je ipak napredovalo, uglavnom zbog predanog napora
nastavnika, a i navika itanja proirila se do nerazmjernih
granica, pa bogati i siromani itaju iste knjige, a takoer
gledaju i iste filmove i sluaju iste radio programe. Smanjile
su se i razlike u nainu ivota masovnom proizvodnjom
jeftine odjee i poboljanjem uvjeta stanovanja. to se tie
vanjskog izgleda, odjea bogatih i siromanih, naroito u
odijevanju ena, razlikuje se mnogo manje nego prije
trideset ili ak petnaest godina. A u pogledu stanovanja,
Engleska je jo uvijek puna bijednih i prljavih gradskih
etvrti koje su otvorena rana civilizacije, ali, uglavnom
opinske vlasti izgradile su mnogo kua za posljednjih
desetak godina. Moderna opinska kua s kupaonicom i
elektrinom strujom manja je od vile burzovnog meetara,
ali je naizgled ista vrsta kue, to nije i seljaka kua
poljskog teaka. Osoba odrasla u opinskom stambenom
naselju se na primjer doima doista na oigled i jest vie
kao pripadnik srednjeg sloja nego osoba odrasla u bijednoj
gradskoj etvrti.
Ope poboljanje uvjeta ivota posljedica je tih
promjena. Promjene su pak ubrzane injenicom da
moderan nain proizvodnje neprestano zahtijeva sve manje
fizikog napora, pa stoga rad manje iscrpljuje ljude. Mnogi
radnici u lakoj industriji doista su manje manuelni radnici
nego neki lijenik ili trgovac mjeovitom robom. Radnika
klasa i srednji sloj sve se vie sjedinjuju u navikama,
ukusima i vanjtini. Ostaju distinkcije u privilegijima, ali
smanjuju se realne razlike. Proleter starog kova
razdrljene koulje, neobrijana lica, kvrgava miija od
tekog rada jo se moe susresti u podrujima teke
industrije na sjeveru Engleske.
Poslije 1918. poeo se u Engleskoj formirati jedan nov,
dotad neznan, sloj ljudi neodreenog drutvenog razreda. Jo
1910. svako se ljudsko bie na ovim otocima moglo u tren
oka razvrstati prema odjei, vladanju, nainu govora. Sada
to vie nije mogue, naroito u novim gradskim podrujima
koja su se izgradila kao posljedica motorizacije i irenja
industrije prema jugu. Podruja s lakom industrijom i
podruja uz magistralne putove, mjesta su gdje valja traiti
klice budue Engleske. U Sloughu, Dagenhamu, Barnetu,
Letchworthu, Hayesu svuda zapravo u predgraima
velikih gradova stari se nain ivota mijenja u neto novo.
Na tim golemim novim podrujima od stakla i opeke ne
vide se vie upadljive osobitosti gradova starijeg tipa s
bijednim i prljavim etvrtima i velikim stambenim
najamnim kuerinama, a ni osobitosti sela s vlastelinskim
dvorima i jadnim seoskim kuercima. Jo uvijek postoji
golema razlika u prihodima, ali radi se o istoj vrsti ivota
koji se ivi na raznim razinama, u stanovima sa svim
kuanskim elektrinim napravama ili opinskim stambenim
kuama du betonskih cesta ili u ogoljenoj demokraciji
javnih plivalita.
To je poprilino nespokojan i nekulturan ivot kojeg se
smisao vrti oko konzervirane hrane, prelistavanja asopisa
Picture Post, radija i stroja s unutarnjim sagorijevanjem.
To je civilizacija u kojoj djeca rastu s potankim znanjem
svega o magnetskom upaljau motora, a u nepoznavanju
Biblije. Toj civilizaciji pripadaju ljudi koji su izrasli iz
modernog svijeta i stoga se u njemu najugodnije osjeaju:
tehniari i dobro plaeni visoko kvalificirani radnici,
zrakoplovci i njihovi mehaniari, strunjaci za radiofoniju,
filmski producenti, poznati novinari i industrijski kemiari.
Oni pripadaju neodreenom drutvenom sloju koji je
poeo uklanjati stare klasne razlike.
Ovaj rat, ukoliko ga ne izgubimo, dokrajit e veinu
postojeih klasnih povlastica. Svakim je danom sve vie
ljudi koji to jedva ekaju. A ne moramo se plaiti dok se
mijenja njegov nain, da e ivot u Engleskoj izgubiti svoju
osebujnost. Novi crveni gradovi na irem prigradskom
podruju Londona podosta su sirovi, ali te su pojave samo
osip koji prati promjene. Izvue li se Engleska iz rata, u bilo
kakvom obliku, ona e svejedno biti duboko obojena
karakteristikama o kojima sam govorio. Intelektualci koji se
nadaju da e je vidjeti germaniziranu ili rusificiranu,
razoarat e se. Blagost, licemjerstvo, nepromiljenost,
tovanje zakona i mrnja uniforme nee nestati, ivjet e i
dalje zajedno s pudingom od sala i maglovitim nebeskim
svodom. Jer, da bi se unitila jedna nacionalna kultura,
morala bi se dogoditi neka doista vrlo velika katastrofa, kao
podue robovanje neprijatelju tuincu. Sruit e Burzu,
traktor e vui plug umjesto konja, u ladanjskim e se
dvorima otvoriti djeja ljetovalita, a natjecanja izmeu
Etona i Harrowa past e u zaborav, ali Engleska e i dalje
biti Engleska, vjeno ivo bie to se prua iz prolosti u
budunost i, poput svih ivih bia, ima mo da se toliko
promijeni da ju je teko prepoznati, a da pri tom jo uvijek
ostane ona ista Engleska.
Drugi dio: Trgovci u ratu
I
Ovu sam knjigu zapoeo pisati uz zviduk njemakih
bombi, a njezin drugi dio uz popratno tektanje topova
protuavionske obrane. uti odbljesci topovske pucnjave
rasvjetljavaju svod, krhotine tropotaju po krovovima kua,
a London Bridge se rui, rui, rui. Svatko tko zna itati
zemljopisnu kartu, zna da smo u smrtnoj opasnosti. Ne
mislim da smo poraeni, niti da je poraz neizbjean. Ishod
zacijelo ovisi o nama samima. No, u ovom smo trenutku u
kripcu, u gadnom kripcu, a u njega nas uvalie gluposti
koje jo uvijek radimo i u kojima emo se svi zajedno
podaviti, ukoliko se uskoro ne opametimo.
Ovaj je rat pokazao da privatni kapitalizam to jest,
gospodarski sustav u kojem su zemlja, tvornice, rudnici i
prometna sredstva privatno vlasnitvo ne valja. On ne
moe opskrbljivati dobrima. To je ve godinama poznato
milijunima ljudi, pa ipak od tog nikakve koristi, jer nije
postojao nikakav stvaran poriv odozdo da se sustav
izmijeni, a oni na samom vrhu privikoe se da budu
nekanjivo glupi ba to se tog tie. Uvjeravanje i
propaganda nisu urodili nikakvim plodom. Veleposjednici
su spokojno sjedili na svojim stranjicama i pokuavali su
prikazati da je sve to ine za ope dobro. Hitlerovo
osvajanje Evrope, meutim, bilo je fiziko razoblienje
kapitalizma. Rat je, uza sve svoje zlo, u svakom sluaju
nepobitno odmjeravanje snaga, poput igre na stroju:
okuaj-svoju-snagu. Velika snaga vratit e uplaen novac i
nema naina da se krivotvori rezultat.
Kad je izumljen brodski vijak, razvila se raspra, koja je
potrajala godinama, jesu li bolji parobrodi s vijkom ili na
kota s lopaticama. Parobrodi na pogon na kota s
lopaticama, iako zastarjeli, imali su svoje pristae, koji su ih
podravali otroumnim dokazima. Naposljetku, meutim,
jedan je istaknuti admiral zavezao parobrod s pogonom na
vijak i parobrod s pogonom na kota s lopaticama, iste
konjske snage, za krme i pognao njihove strojeve. Problem
je tako bio rijeen za sva vremena. A neto se slino
dogodilo i na bojitima u Norvekoj i Flandriji. Jednom za
svagda dokazano je da je planska ekonomija jaa od
neplanske. No, sad moramo na neki nain definirati i one
pojmove koji se uvelike zloupotrebljavaju: socijalizam i
faizam.
Socijalizam se obino definira kao zajedniko
vlasnitvo sredstava za proizvodnju. Grubo reeno: drava
zastupa cijeli narod, posjeduje sve i svi su dravni
slubenici, To ne znai da su graani lieni privatnog
vlasnitva kao to je odjea i pokustvo, ali znai da su
proizvodna dobra kao zemlja, rudnici, brodovi i strojevi,
vlasnitvo drave. Drava je jedini veleproizvoa. Nije ba
sigurno da je socijalizam u svemu bolji od kapitalizma, ali je
sigurno da, suprotno kapitalizmu, moe rijeiti problem
proizvodnje i potronje. U normalno vrijeme kapitalistika
ekonomija nikad ne moe potroiti sve to je proizvedeno,
pa tako uvijek nastaju nepotrebni vikovi (loenje visokih
pei itaricama, bacanje ulova ribe natrag u more, itd., itd.)
uz neprekidnu nezaposlenost. Za vrijeme rata, s druge pak
strane, proizvodnja zapada u tekoe, jer se ne proizvodi
nita to nekom ne donosi profit.
U socijalistikoj ekonomiji ne postoje takvi problemi.
Drava jednostavno planira koja su dobra najnunija i
nastoji svim silama da ih proizvede. Proizvodnju jedino
ograniava koliina sirovina i veliina radne snage. Novac,
za unutarnje potrebe, gubi svoju misterioznu svemonu
snagu i postaje neka vrsta kupona ili tokica za opskrbu,
izdanih u dovoljnoj koliini da pokupuju koliinu dobara,
koja se nalazi na tritu u tom trenutku.
Meutim, posljednjih je godina postalo jasno da je
drutveno vlasnitvo sredstava za proizvodnju samo po
sebi nedovoljna definicija socijalizma. Njoj valja dodati ovo:
priblina jednakost u prihodima (ne mora biti veom od
pribline), politika demokracija i ukidanje svih nasljednih
privilegija, naroito u odgoju. To je samo nuno jamstvo
protiv ponovnog uspostavljanja klasnog poretka.
Centralizirano vlasnitvo gubi svoju pravu svrhu ako veina
stanovnitva ne ivi u prosjeku na istoj razini i ako nema
nikakva nadzora nad vladom. Jer, moe s dogoditi da
drava postane samoizbornom politikom strankom te da
se oligarhija i povlastice ponovo uspostave, samo sad na
temelju vlasti vie nego novca.
A to je onda faizam?
Faizam, u svakom sluaju njemaka verzija, oblik je
kapitalizma koji je od socijalizma preuzeo samo one
osobine koje su mu nune u ratne svrhe. Po unutarnjem
ustrojstvu Njemaka je uvelike nalik socijalistikoj dravi.
Dodue, vlasnitvo nije nikad bilo ukinuto. Jo uvijek
postoje kapitalisti i radnici i to je vano, jer je stvarni
razlog zato su bogatai cijelog svijeta naklonjeni faizmu
openito govorei, isti su ljudi kapitalisti, a isti radnici kao i
prije nacistike revolucije. Ali istodobno drava, koja je
jednostavno nacistika stranka, sve nadzire. Ona nadzire
investicije, potronju sirovina, kamate, radno vrijeme,
nadnice. Tvorniar je jo uvijek vlasnik svoje tvornice, ali
njegov je poloaj, iz praktinih razloga, sveden na status
menadera. Svatko je zapravo dravni slubenik, iako plae
uvelike variraju. Puka efikasnost takva poretka, smanjenje
otpada i opstrukcija, vie je nego oita. U sedam je godina
izgradio najmoniju ratnu mainu koju je svijet ikad vidio.
Ali ideologija na kojoj se temelji faizam razlina je od
ideologije na kojoj poiva socijalizam. Socijalizam tei, na
kraju, svjetskoj dravi slobodnih i ravnopravnih ljudi. On
uzima za svoju osnovu jednakost svih ljudi. Nacizam,
pretpostavlja ba obratno. Pokretna snaga nacistikog
pokreta je vjerovanje u ljudsku nejednakost, uz superiornost
Nijemaca nad svim ostalim narodima i rasama, pravu
Njemake da vlada svijetom. Izvan Njemakog Reicha on
ne priznaje nikakvih obzira ni prema kome. Poznati
nacistiki profesori neprestano dokazuju da je samo
nordijska rasa zapravo ljudska. ak su poeli iznositi ideju
da se nenordijski narodi (kao mi osobno) mogu pariti i
kriati s gorilama! Stoga, dok nekakva vrsta ratnog
socijalizma postoji u njemakoj dravi, njezin je odnos
prema poraenim narodima otvoreno izrabljivaki. Zadaa
je eha, Poljaka, Francuza i drugih porobljenih naroda da
samo proizvode ona dobra koja su Njemakoj nuna, a za
uzvrat dobit e tek toliko koliko je nuno da ne stupe u
otvorenu pobunu protiv svojih gospodara. Ako nas
pobijede, naa e zadaa, najvjerojatnije, biti da
proizvodimo oruje za Hitlerove idue ratove s Rusijom i
Amerikom. Cilj je nacista, zapravo, da uspostave neku vrstu
kastinskog poretka s etiri glavne kaste koje su poprilino
nalik na one u hinduskoj religiji. Na vrhu stoji nacistika
stranka, a za njom slijede mase njemakog naroda, pa
potom poraeno evropsko puanstvo. etvrto i posljednje
mjesto pripada obojenim narodima, polumajmunima,
kako ih naziva Hitler, koji e biti svedeni (kako misli Hitler)
bez krzmanja na puko roblje.
Ma kako uasno da nas se taj poredak moe doimati, on
funkcionira. On funkcionira jer je to smiljen sustav
usmjeren k odreenom cilju: osvajanju svijeta, pa ne
doputa osobnim interesima, bilo kapitalistikim bilo
radnikim, da mu se isprijee na putu. Britanski je
kapitalizam zakazao, jer to je konkurentski sustav u kojem
privatni profit jest, i mora biti glavni cilj. To je poredak u
kojem sve snage vuku svaka na svoju stranu i gdje su
interesi pojedinaca esto, ako ne i uglavnom, u suprotnosti
s dravnima.
Kroz sve kritine godine britanski kapitalizam, sa
svojim golemim industrijskim postrojenjem i
neusporedivim obiljem kvalificirane radne snage, bio je
nedorastao naporu ratnih priprema. U pripremama za
moderni rat valja odvojiti vei dio nacionalnog dohotka za
naoruanje, to znai smanjiti proizvodnju robe za iroku
potronju. Bombarder, naprimjer, stoji otprilike koliko i
pedeset manjih automobila, ili osam tisua pari svilenih
enskih arapa, ili milijun kruhova. Jasno je da se ne moe
proizvesti mnogo bombardera, a da se pri tom ne snizi
nacionalni ivotni standard. Ili topovi, ili maslac; kako kae
Gring. Ali u chamberlainskoj Engleskoj taj preokret je bio
neizvediv. Bogati nisu eljeli plaati potrebne poreze, i dok
su bogati jo uvijek na oigled bogati, ne mogu se
nametnuti visoki porezi ni siromanima. Uz to, dok god je
profit glavni cilj, tvorniar nema poticaja da obustavi
proizvodnju potronih dobara, te pone proizvodnju
oruja. Poslovan ovjek odgovara prvenstveno svojim
dioniarima. Moda su Engleskoj potrebni tenkovi, ali
moda se vie isplati proizvoditi automobile. Sprijeiti da
strateki ratni materijal dospije do neprijatelja nalae zdrav
razum, ali prodavati na tritu gdje se mogu postii najvie
cijene, osnovni je poslovni zakon. I ba pri kraju augusta
1939. britanski su se trgovci trgali tko e Njemakoj
prodavati kositar, gumu, bakar i elak i to pri punoj
svijesti da e rat buknuti za tjedan, dva. To je bilo isto
toliko razumno koliko i nekom prodati britvu da bi vas s
njom mogao zaklati. Ali, to je bio dobar posao.
A sad pogledajmo posljedice. Poslije 1934. znalo se da
se Njemaka ponovo naoruava. Poslije 1936. svatko pri
zdravom razumu znao je da se sprema rat. Poslije
Mnchena radilo se samo jo o danima kad e rat buknuti.
U mjesecu septembru 1939. objavljen je rat. Osam mjesea
kasnije ustanovilo se da je, to se tie opreme, britanska
vojska tek neto malo bolje opremljena nego 1918.
Promatrali smo nae vojnike kako se oajniki probijaju
prema obali s jednim avionom protiv tri, s pukama protiv
tenkova, s bajunetama protiv automata. Nedostajalo je ak
revolvera za sve asnike. Poslije godinu dana rata redovnoj
je vojsci jo uvijek nedostajalo 300.000 ljemova. A prije
toga, nedostajalo je uniformi a mi smo jedna od zemalja s
najveom proizvodnjom tkanina na svijetu!
Dogodilo se eto da je klasa bogatuna, ne elei se
suoiti s promjenama u svom nainu ivota, zamirila pred
prirodom faizma i modernog rata. I iroku su javnost
zavaravali lanim optimizmom kroz bulevarsku tampu
koja ivi od reklama i stoga je zainteresirana da se normalno
trguje i oglaava. Godinu za godinom Beaverbrookovi su
nas listovi uvjeravali svojim velikim naslovima da RATA
NECE BITI i jo u poetku 1939. Lord Rothermere
opisivao je Hitlera kao velikog dentlmena. I dok je
Engleskoj u trenucima katastrofe nedostajao svakovrstan
ratni materijal osim brodova, nije se osjetilo ni najmanje
pomanjkanje osobnih automobila, krznenih kaputa,
gramofona, crvenila za usne, okolade i svilenih enskih
arapa. A usudi li se itko ustvrditi da ta ista povuci-potegni
borba izmeu privatnog profita i opih potreba jo uvijek
ne traje? Jedva da moete otvoriti novine, a da ne
primijetite da se dva protuslovna procesa odvijaju
istodobno. Na istoj ete stranici nai skruenu molbu vlade
da tedite i vabljenje prodavaa da troite novac na kupnju
nekog nekorisnog luksuznog predmeta. Zajam obrani, ali i
Guiness za vas. Kupite Spitfirea, ali i Haig and Haig,
Pondsovu kremu za lice i okoladu Black Magic.
Pa ipak postoji neto to daje nade oit zaokret u
javnom mnijenju. Preivimo li ovaj rat, poraz u Flandriji
postat e jednim od najveih preokreta u engleskoj
povijesti. U toj spektakularnoj katastrofi radnika klasa,
srednji slojevi, a ak i dio poslovnog svijeta, mogli su
spoznati svu trule privatnog kapitalizma. Prije toga nije bilo
dokaza protiv kapitalizma. Rusija, jedina nedvojbeno
socijalistika zemlja, bila je zaostala i daleko. Svaka se
kritika slomila o bezizraajna lica bankara i drske
podsmijehe burzovnih meetara. Socijalizam? Ha! ha! ha! A
odakle e pritei novac? Ha! ha! ha! Bogatai su sjedili
duboko u svojim foteljama i znali su da ih iz njih nitko ne
moe istjerati. Ali poslije poraza Francuske uslijedilo je
neto s ime se nije bilo sprdati, to nisu mogle sprijeiti ni
ekovne knjiice, a ni policajci bombardiranje. Zuuum
BUM! to je to? Oh, nita, samo je bomba pala na Burzu.
Zuum BUM! Jo jedno jutro neijeg posjeda u nekoj
bijednoj gradskoj etvrti ode u prainu. Hitler e svakako
ui u povijest kao ovjek koji je natjerao londonski City da
se kiselo smjeka kroza suze. Prvi put u svom ivotu oni to
su udobno ivjeli, osjetili su se neudobno; profesionalni su
optimisti morali priznati da je neto negdje zakazalo. Bio je
to veliki korak naprijed. Od tog vremena naporno
uvjeravanje kojim se pokualo osvijestiti artificijelno
zaglupljene ljude da bi planska ekonomija mogla biti bolja
nego Laissez faire, gdje najgori najbolje prolaze nikad
vie nee biti tako naporno.
II
Razlika izmeu socijalizma i kapitalizma nije poglavito
u tehnici upravljanja. Ne moe se jednostavno prijei iz
jednog poretka u drugi, kao kad se u tvornici postavi novi
stroj te nastavi rad kao i ranije, ostavivi iste ljude da njime
upravljaju. Oito potreban je potpun prebaaj vlasti. Nova
krv, novi ljudi, nove ideje u pravom smislu te rijei,
revolucija.
Ve sam prije govorio o vrstoj homogenosti Engleske,
patriotizmu koji proima poput veznog tkiva gotovo sve
slojeve. Poslije Dunkirka svatko tko iole misli mogao se u
to uvjeriti. Ali apsurdno bi bilo pretvarati se da je obeanje
tog trenutka ispunjeno. Gotovo je sigurno da su mase
naroda sada spremne za nune opsene promjene, ali te se
promjene jo nisu poele dogaati.
Engleska je jedna velika obitelj kojom gospodare krivi
lanovi. Gotovo potpuno s nama vladaju bogatai i ljudi
koji na svoj povlateni poloaj dolaze nasljednim pravom.
Malo je tko, ako je itko od njih, svjesno izdajnik, neki od
njih ak nisu ni budale, ali kao klasa potpuno su
nesposobni da nas vode k pobjedi. Oni u tom ne mogu
uspjeti, ak kad se pri tom i ne bi neprestano spoticali o
svoje materijalne interese. Kako ve spomenuh, oni su na
umjetan nain zaglupljeni. Uza sve ostalo, premo novca
nastoji da s nama vladaju uglavnom starci to jest, ljudi
posve nesposobni da shvate u kojem stoljeu ive i protiv
koga se zapravo bore. Nita nije bilo alosnije u poetku
ovog rata od naina na koji se cijeli stariji narataj upeo da
krivo prikae da je ovaj rat repriza prvog svjetskog rata. Svi
stari senilci vratili su se u aktivnu slubu, dvadeset godina
stariji, sa svojim koatim lubanjama. Ian Hay sokolio je
vojnike, Belloc je pisao lanke o strategiji, Maurois govorio
na radiju, Bairnsfather crtao karikature. Sve se doimalo kao
ajanka duhova. Prilike jedva da su se izmijenile. Udarac
to ga izazva poraz izbacio je u prve redove nekoliko
sposobnijih ljudi kao to je Bevin, ali openito uzevi, s
nama jo uvijek zapovijedaju ljudi kojima je uspjelo da
proive godine od 1931. do 1935, a da nikad nisu ustanovili
da je Hitler opasan. Narataj nedotupavih objesio nam se o
vrat poput ogrlice nanizane leevima.
im se netko prihvati razmatranja bilo kojeg problema
ovog rata bez obzira na to radi li se o opem aspektu
strategije ili najsiunijem detalju organizacije u domovini
odmah mu sine da se nune promjene ne mogu izvesti dok
se ne promijeni drutveno ustrojstvo Engleske.
Neizbjeno, zbog svog poloaja i odgoja, vladajua se klasa
bori da sauva svoje privilegije koje se nikako ne mogu
uskladiti s javnim probitkom. Pogreno bi bilo zamiljati da
su ratni ciljevi, strategija, propaganda i industrijska
organizacija odijeljeni nepropusnim pregradama. Sve je
meusobno povezano. Svaki strateki plan, svaki taktiki
potez, ak svaka vrsta oruja, nosit e na sebi ig
drutvenog poretka koji ga je proizveo. Britanska se
vladajua klasa bori protiv Hitlera kojeg je uvijek smatrala, i
kojeg jo uvijek neki od njih smatraju, svojim zatitnikom
od boljevizma. To ne znai da e se oni njemu namjerno
prodati, ali znai da e se vjerojatno, u svakom odlunom
trenutku pokolebati, uvui svoje rogove, uiniti neku
nepodoptinu.
Sve dok im Churchillova vlada nije donekle stala na rep,
postojano su grijeili jo od 1931. Pomagali su Franca da
zbaci panjolsku vladu, iako im je svatko s malo pameti u
glavi mogao rei da e faistika panjolska biti
neprijateljski raspoloena prema Engleskoj. Snabdijevali su
Italiju ratnim materijalom cijelu zimu 19391940, iako je
cijelom svijetu bilo jasno da e nas Talijani napasti idueg
proljea. Za ljubav nekoliko tisua rentijera preobratili su
Indiju od prijatelja u neprijatelja. Uz to, dokle god se
bogatai nalaze na vlasti, ne moemo razviti drugu, osim
obrambenu strategiju. Jer, svakapobjeda znai promjenu statusa
quo. Ma kako istjerati Talijane iz Abesinije, a da istodobno
ne probudimo obojene narode naeg vlastitog Imperija?
Kako uope da skrimo Hitlera bez rizika da na vlast
dovedemo njemake socijaliste i komuniste? Ljeviarima
koji nariu da je ovo kapitalistiki rat i da se britanski
imperijalizam bori radi podjele plijena, glave su naopake
nasaene. Britanskoj imunoj klasi nije ni na kraj pameti da
zagospodari novim podrujima. To bi samo dovelo do
novih neugodnosti. Njihov je ratni cilj (preutan i
nedokuiv) da samo zadre ono to ve imaju.
Iznutra, Engleska je jo uvijek raj za bogatae. Sva
naklapanja o jednakom portvovanju svih obina je
floskula. Istodobno, dok se od tvornikih radnika trai
prekovremeni rad, tiskaju se novinski oglasi u kojima se
trai butler', jedan u obitelji s osmero sluinadi.
Bombardirano stanovnitvo East Enda gladuje bez krova
nad glavom, dok dobrostojee rtve jednostavno sjedaju u
svoje limuzine i odlaze u svoje ladanjske dvore.
Teritorijalna je obrana narasla na milijun ljudi u nekoliko
tjedana i namjerno je odozgo tako ustrojena da samo ljudi s
privatnim prihodom mogu doi na zapovjednike poloaje.
ak je i garantirano snabdijevanje tako organizirano da
cijelo vrijeme pogaa najsiromanije dok ljudi s prihodom
veim od 2.000 funti na godinu o njemu praktiki ne ovise.
Na svakom koraku privilegiji satiru dobru volju. U takvim
uvjetima ak i propaganda postaje gotovo nedjelotvorna.
Kao pokuaj da se pobude patriotski osjeaji crveni su
plakati koje je izlijepila Chamberlainova vlada u poetku
rata nadmaili sve njihove dotadanje napore u tom smjeru.
Pa ipak, nisu mogli biti nita drugo nego ono to su i bili,
jer kako su se Chamberlain i njegovi pristae mogli i usuditi
da pobude jak antifaistiki osjeaj meu puanstvom?
Svatko tko je iskreno mrzio faizam morao je biti i protiv
Chamberlaina i svih onih koji su Hitleru pomogli da se
doepa vlasti. Isto vrijedi i za nau propagandu namijenjenu
inozemstvu. U svim govorima lorda Halifaxa nema ni
jednog konkretnog prijedloga za koji bi ijedan stanovnik
Evrope rtvovao i crno pod noktom. Jer, kakav su drugi
ratni cilj Halifax i njemu slini mogli sebi postaviti, osim da
vrijeme vrate natrag u 1933.
Samo revolucija moe probuditi uroen duh engleskog
naroda. Revolucija ne znai crvene barjake i uline borbe;
ona znai temeljan preobraaj vlasti. Da li e se to dogoditi
uz krvoprolie ili bez njega, uvelike ovisi o mjestu i
vremenu. Revolucija ne znai ni diktaturu jedne klase. Ljudi
u Engleskoj koji shvaaju koje su promjene nune i koji su
sposobni da ih izvedu, nisu odreeni klasnom pripadnosti,
iako e meu njima zacijelo biti malo onih s godinjim
prihodom veim od 2.000 funti. Nuan je svjestan, otvoren
revolt obinih ljudi protiv neefikasnosti, klasnih privilegija i
vladavine staraca. Ne radi se nuno o zbacivanju vlade.
Britanske vlade, openito govorei, predstavljaju volju
naroda i promijenimo li na sustav odozdo, dobit emo i
vladu kakva nam treba. Ambasadori, generali, visoki
inovnici, kolonijalni upravni slubenici koji su senilni i
profaistiki nastrojeni, opasniji su nego ministarski kabinet
koji svoje glupave poteze mora javno izvesti i opravdati.
Cijeli je na nacionalni ivot proet privilegijama protiv
kojih valja da se borimo. Valja da se borimo protiv miljenja
da je priglup ak privatne kole sposobniji za zapovjedniki
poloaj nego inteligentan mehaniar. Iako i meu njima ima
nadarenih i estitih pojedinaca, valja nam ipak u cijelosti
slomiti mo bogatake klase. Engleska mora da poprimi
svoj pravi lik. Engleska koja je tik pod povrinom, u
tvornicama i urednitvima listova u zrakoplovima i
podmornicama, valja da preuzme kormilo sudbine u svoje
ruke.
Za sve jednake rtve uvesti ratni komunizam vanije
je u ovom trenutku od radikalnih ekonomskih promjena.
Prijeko je potrebno da se industrija nacionalizira, ali jo je
potrebnije da smjesta nestanu monstruoznosti kao
peharnici (butleri) i privatni prihodi. Gotovo je sigurno da
je panjolska Republika mogla izdrati dvije i pol godine i
pruati otpor pod nemoguim uvjetima samo stoga to u
njoj nisu postojale goleme imovinske razlike. Ljudi su
uasno stradali, ali svi podjednako. Kad obian vojnik nije
imao to puiti, nije imao ni general. U takvoj jednakosti
portvovanja, moral bi, u zemlji poput Engleske, postao
nesalomljiv. Ali ovog trenutka ni na to se drugo ne
moemo pozvati osim na tradicionalni patriotizam koji je u
nas jai nego drugdje, ali nije obavezno i bez dna. Kad-tad
suoit ete se sa ovjekom koji e vam rei: Nee mi biti
nita gore pod Hitlerom. A to da mu na to odgovorite?
odnosno kako nai odgovor koji e on posluati dok
obini vojnici izlau svoje ivote pogibelji za dva ilinga i
est penija na dan, a tuste se gospe vozikaju u rolls-
royceima pjestujui pekinezere?
Vrlo je vjerojatno da e ovaj rat potrajati barem tri
godine. A to e donijeti zamoran prekovremeni rad, hladne
i tmurne zime, jednolinu i turu ishranu, skuen ivot bez
zabave i daljnja bombardiranja. Neizbjeno, ivotni
standard mora pasti jer u ratu se prvenstveno proizvodi
oruje, umjesto potroake robe. Radnika e klasa morati
podnijeti strane rtve. No, radnici e ih pretrpjeti gotovo u
nadljudskom opsegu ako budu znali zato se bore. Radnici
nisu kukavice, a nisu ni internacionalnih nazora. Oni mogu
izdrati sve to su izdrali panjolski radnici, pa i vie. Ali,
zahtijevat e makar nekakav dokaz da njih i njihovu djecu
eka bolji ivot. Siguran bi zalog za to bio da, kad im
nametnu poreze i preopterete ih prekovremenim radom,
vide da su bogati jae od njih pogoeni. I to bogati glasnije
cvile, to bolje.
Sve to moemo postii samo ako elimo. Nije istina da
je javno mnijenje u Engleskoj nemono. Svaki put kad je
podiglo glas, nije to uinilo uzalud; izazvalo je veinu svih
promjena nabolje u posljednjih est mjeseci. No, kreemo
se sporou pua i pouavaju nas samo katastrofe. Valjalo
je dapadne Pariz, da se rijeimo Chamberlaina; da doe do
nepotrebnih patnji tisua ljudi u East Endu, da bismo se
oslobodili sir Johna Andersona. Nije vrijedno izgubiti bitku
samo za to da bismo mogli pokopati jednog mrtvaca. Jer,
mi se borimo protiv zlih ali bistrih umova, a vrijeme pritie
i povijest poraenom ree: Jao! al se ne mijenja, nit prata.
III
Posljednjih se est mjeseci mnogo pria o petoj
koloni. Od vremena do vremena u zatvoru zavre
opskurni luaci to dre govore u prilog Hitleru, a
interniran je i vei broj njemakih izbjeglica, to je dobrano
nakodilo naem ugledu u Evropi. Naravno, smijeno je i
pomisliti da bi se brojna dobro organizirana i naoruana
vojska petokolonaa, kao u Nizozemskoj i Belgiji, mogla
pojaviti na naim ulicama. No ipak opasnost od pete kolone
postoji. Na nju valja raunati samo onda kad razmiljamo
na koji bi nain Engleska mogla biti poraena.
Malo je vjerojatno da napadaji iz zraka mogu rijeiti
ishod jednog velikog rata. Engleska bi vrlo lako mogla biti
napadnuta i osvojena, ali invazija je opasan pothvat, i doe
li do nje pa ne uspije, opstat emo sjedinjeniji nego prije
invazije i oslabit e utjecaj militaristikih i imperijalistikih
krugova. Nadalje, ako bi Englesku pregazila vojska tuina,
engleski narod, iako bi znao da je izgubio bitku, nastavio bi
borbu. Neizvjesno je da li bismo zauvijek ostali pokoreni i
da li bi Hitler elio drati milijunsku vojsku na naim
otocima. Vlada koju bi sastavio: ... i... (sami izvolite
umetnuti imena) bolje bi mu odgovarala. Englezi se
vjerojatno ne bi dali prisiliti napredaju, ali bi vrlo lako mogli
biti skrenuti, obmanuti i prijevarom u nju uvueni, pod
uvjetom da, kao u Mnchenu, uope ne znaju da se
predaju. To e se moi lake dogoditi kad se uini da je rat
krenuo nabolje, prije nego obratno. Prijetei prizvuk snane
njemake i talijanske propagande psiholoka je greka.
Utjee samo na intelektualce. Sa irokim masama valjan bi
pristup morao glasiti: nazovimo to neodlunim ishodom. A
kad bi mirovna ponuda u tom smislu bila uinjena, tad bi
profaisti podigli svoj glas.
A tko su profaisti? Pomisao na Hitlerovu pobjedu
zamamna je vrlo bogatima, komunistima. Mosleyjevim
pristaama, pacifistima i nekim katolikim krugovima.
Takoer, kad bi sve polo nizbrdo, cijeli siromaniji sloj
radnike klase mogao bi se preokrenuti i zauzeti
defetistiko stanovite, iako ne odista prohitlerovsko.
Ovaj je aroliki popis odraz odvanosti njemake
propagande, njezine spremnosti da svakom sve ponudi i
obea. Ali raznorazne profaistike snage ne rade svjesno
zajedno, pa djeluju na razliite naine.
Komunisti se moraju svakako smatrati kao
prohitlerovski element i zacijelo e takvima i ostati dok se
ne promijeni ruska politika, ali njihov utjecaj nije ni
spomena vrijedan. Mosleyjevi crnokouljai, kako nisu na
dnu ljestvice, predstavljaju mnogo ozbiljniju opasnost zbog
oslonca koji uivaju u oruanim snagama. Pa ipak, ak u
njihovim najuspjenijim danima bilo ih je jedva 50.000.
Pacifizam je psiholoki kuriozitet prije nego politiki
pokret. Neki najgorljiviji pacifisti, koji zapoee potpunim
odbacivanjem nasilja, zavrie kao vatreni pristae Hitlera,
oijukajui ak i s antisemitizmom. To je zanimljivo, ali
nevano. isti pacifizam, koji je nusprodukt pomorske
moi, moe jedino privui ljude koji sjede na sigurnim
mjestima. tovie, negativnost i neodgovornost ne
nadahnjuju duboku privrenost bilo emu. Od svih lanova
Saveza za mir, njih manje od petnaest posto plaaju
lanarinu. Ni jedna od ovih grupa: pacifisti, komunisti,
crnokouljai, ne moe pokrenuti masovni pokret za
dokrajenje rata svojim naporom. Ali oni bi umnogome
olakali vladi pregovore o predaji. Poput francuskih
komunista, mogli bi postati polusvjesni agenti milijunaa.
Prava nam opasnost prijeti odozgo. Ne treba se mnogo
osvrtati na nedavne Hitlerove izjave da je prijatelj sirotinje i
neprijatelj plutokracije, itd. Pravi se Hitler otkriva u Mein
Kampfu i u svojim djelima. Nikad taj nije progonio bogate,
osim bogatih idova, ili onih bogataa koji su mu se
suprotstavili. On zastupa centralistiku ekonomiju koja
liava kapitalistu njegove moi, ali ne naruava prijanji
ustroj drutva. Drava upravlja industrijom, ali jo uvijek
postoje bogati i siromani, gospodari i sluge. Stoga, kako je
protiv pravog socijalizma, klasa imunih uvijek je pristupala
uzanj. To je postalo kristalno jasno u vrijeme graanskog
rata u panjolskoj i ponovo u vrijeme pada Francuske.
Ministri Hitlerovih marionetskih vlada nisu radni ljudi nego
banda bankara, podjetinjenih senilnih generala i
korumpiranih desniarskih politiara.
Ta vrsta spektakularne svjesne izdaje teko da bi se
mogla ponoviti u Engleskoj u bilo kojem obliku. Unato
tome, za mnoge je porezne obveznike koji plaaju porez na
viak prihoda ovaj rat samo obiteljsko rjekanje koje valja
prekinuti pod svaku cijenu. Jamano, pokret za mir ima
mone pristae u visokim krugovima; vjerojatno je ve i
sastavljena vlada u sjeni. Tim se ljudima nee pruiti
povoljna prilika u trenutku poraza, nego u razdoblju
zastoja, kad dosada ojaa nezadovoljstvo. Nee oni govoriti
o predaji, nego samo o miru i nesumnjivo bit e uvjereni, a
uvjerit e i druge, da djeluju u najboljoj namjeri. Vojska
nezaposlenih pod vodstvom milijunaa koji ponavljaju rijei
iz Propovijedi na Gori to je naa pogibija. Milostiva
gospoa u rolls-royceu vie teti javnom moralu nego jato
Goringovih bombardera.
Trei dio: Engleska revolucija
I
Engleska je revolucija poela prije nekoliko godina, a
zahuktala se kad se vojska vratila poraena iz Dunkirka.
Poput svega drugog u Engleskoj i ona se odvija tromo i
nerado, ali se ipak odvija. Rat ju je dodue ubrzao, ali on je
takoer i poveao, i to oajno, potrebu za brzinom.
Progres i reakcija nemaju vie gotovo nita zajednikog
s partijskom pripadnosti. Ako elimo ukazati na trenutak
kad se to zbilo, moe se rei da je stara razlika izmeu
ljevice i desnice skrena kad je izaao prvi broj Picture
Posta. Ma koju to politiku zastupa Picture Post ? Ili
Cavalcade ili Priestleyjevi govori na radiju
44
, ili uvodni
lanci u Evening Standardu? Ne odgovara im ni jedna od
starih poznatih kvalifikacija. Oni jednostavno ukazuju da
postoji mnotvo neopredijeljenih ljudi koji su u posljednjih
godinu ili dvije shvatili da neto nije u redu. Ali kako se o
besklasnom, nevlasnikom drutvu obino govori kao o
socijalizmu, to se ime moe nadjenuti drutvu prema
kojem mi sada kroimo. Rat i revolucija nerazdvojni su. Ne
moemo uspostaviti nita to bi neka zapadnjaka nacija
smatrala socijalizmom dok ne porazimo Hitlera; a s druge
pak strane, ne moemo pobijediti Hitlera dok se ekonomski
i socijalno nalazimo u devetnaestom stoljeu. Prolost se
bori s budunou, a nama preostaju jo dvije godine,
godina, ili moda ak samo nekoliko mjeseci da se
probudimo, da bi pobijedila budunost.
Ne moemo se nadati da e sadanja, ili bilo koja druga
slina vlada, oivotvoriti nune promjene od svoje mile
volje. Inicijativa mora doi odozdo. Znai, mora doi do
neega to jo nikad nije zahvatilo Englesku, do
44
J. B. Priestley, engleski knjievni kritiar, radio komentator, dramatik i romanopisac. Od
1940. do 1941. drao na radiju patriotske govore. (Pri m. pr ev.)

socijalistikog pokreta koji e doista pokrenuti iroke
narodne mase. No, prvo pogledajmo zato je engleski
socijalizam dosad zakazao.
U Engleskoj postoji samo jedna socijalistika stranka
koja je dosad neto znaila: Laburistika stranka. Njoj nikad
nije uspjelo da postigne neku veu promjenu, jer, osim u
isto unutarnjim poslovima, nikad nije vodila pravu
neovisnu politiku. Ona je bila i jo je uvijek prvenstveno
stranka Strukovnih radnikih sindikata (Trade Unions), pa
se posvetila borbi za poveanje nadnica i poboljanje uvjeta
rada. Znai, kroz sve kritine godine bila je neposredno
zainteresirana za procvat britanskog kapitalizma. Posebno
je bila zainteresirana za ouvanje Britanskog Imperija, jer se
englesko bogatstvo uvelike crpilo iz Azije i Afrike. ivotni
standard radnika Strukovnih sindikata, za koji se borila
Laburistika stranka, ovisio je neposredno o znoju indijskih
kulija. Istodobno, Laburistika je stranka bila socijalistika
stranka koja se koristila socijalistikom frazeologijom
razmiljajui u okvirima zastarjela antiimperijalizma i vie-
manje zalagala se za davanje slobode obojenim rasama.
Morala se zalagati za nezavisnost Indije, kao to se
zalagala za razoruanje i progres openito. Pa ipak, svi su
bili svjesni da je to sve samo trla baba lan. U doba
tenkova i bombardera zaostale poljoprivredne zemlje poput
Indije i kolonija u Africi ne mogu biti nita vie nezavisne
nego to su pas ili maka. Da je i jedna laburistika vlada
dola na vlast s jakom veinom i tad poduzela da Indija
dobije bilo to, to bi se moglo nazvati nezavisnost, Indiju
bi jednostavno progutao Japan ili bi je meu sobom
podijelili Japan i Rusija.
Svaka bi laburistika vlada pred sobom imala otvorene
tri mogunosti. Prva, da nastavi upravljati Imperijem na
stari nain, to bi znailo odbaciti sve socijalistike
pretenzije. Druga, da podjarmljenim narodima dade
slobodu, to bi zapravo znailo da ih preda Japanu, Italiji i
drugim grabeljivim silama, te dovede usput do
katastrofalnog pada ivotnog standarda u Britaniji. Trea,
da povede pozitivnu imperijalnu politiku sa ciljem da Imperij
preobrazi u federaciju socijalistikih drava, u slobodniju i
gipkiju verziju Saveza Sovjetskih Republika. Ali historijat
Laburistike stranke i njezina pozadina su to onemoguili.
To je bila stranka Strukovnih sindikata, beznadno
uskogrudnih nazora i s malo interesa za poslove upravljanja
Imperijem, bez kontakta s ljudima koji su zapravo drali
Imperij na okupu. Ona bi morala prepustiti upravu Indije i
Afrike i cijeli posao obrane Imperija ljudima s podrijetlom
iz drugih drutvenih slojeva tradicionalno neprijateljskih
socijalizmu. A preko svega pala bi sjena sumnje da li bi
laburistika vlada koja bi ozbiljno nastupila imala uope
dovoljno autoriteta da sprovede svoju politiku. Jer uz svu
brojnost svojih sljedbenika, Laburistika stranka nije imala
oslonca u ratnoj mornarici, malo ili nita u kopnenoj vojsci i
zrakoplovnim snagama, gotovo nikakva meu
inovnitvom u kolonijama, pa ak i nesiguran oslonac
meu inovnitvom u domovini. U Engleskoj je njezin
poloaj bio jak, ali ne i neoboriv, a izvan Engleske sve su
adute u svojim rukama drali njezini neprijatelji. Jednom na
vlasti, neprekidno bi je muila ista dilema: ispuniti svoja
obeanja i riskirati otpor, ili nastaviti istom politikom kao i
konzervativci i prestati govoriti o socijalizmu. Prvaci
Laburistike stranke nikad nisu nali lijeka tom problemu, a od
1935. bilo je dvojbeno ele li uope doi na vlast. Izrodie se u
permanentnu opozici]'
u
-
Osim Laburistike postojalo je jo nekoliko
ekstremistikih stranaka od kojih je Komunistika bila najjaa.
Komunisti su imali znatan utjecaj na Laburistiku stranku u
razdoblju od 1920. do 1926. i od 1935. do 1939. Njihova
glavna vanost, a i cijelog lijevog krila Laburistike stranke,
proizlazi iz injenice da su odigrali presudnu ulogu u otuenju
srednjih slojeva od socijalizma.
Dogaaji u posljednjih sedam godina jasno su pokazali
da komunizam nema nikakva izgleda da zavlada u zapadnoj
Evropi. Privlanost faizma mnogo je jaa. U jednoj zemlji
za drugom komuniste su iskorijenili njihovi moderniji
neprijatelji, nacisti. U zemljama gdje se govori engleski
jezik, komunisti nikad nisu nali jaeg uporita. Naela koja
su propovijedali mogla su privui samo rijedak tip ljudi,
uglavnom inteligenciju iz srednjeg sloja, ljude koji su
prestali voljeti svoju domovinu, ali su jo uvijek osjeali
potrebu za patriotizmom, pa su svoje patriotske osjeaje
iivljavali veliajui Rusiju. Oko 1940., poslije
dvadesetgodinjeg rada i poto su potroili goleme svote
novaca, britanski komunisti imali su jedva 20.000 lanova,
zapravo manje nego 1920. godine kad su se pojavili. Druge
marksistike stranke bile su jo manje vane. One nisu
uivale ruski presti, a ni troile ruski novac, i ak vie od
komunista bile su sputane doktrinom devetnaestog stoljea
o klasnom ratu. Nastavile su iz godine u godinu
propovijedati to zastarjelo evanelje i nikad ih nitko nije u
tom sprijeio, jer nisu imale pristaa.
A nije se razvio ni bilo kakav jai domai faistiki
pokret. Materijalni uvjeti na alost nisu bili loi, a ipak ni
jedan se voa, koga bi se moglo uzeti za ozbiljno, nije
prihvatio tog posla. Valjalo bi dugo traiti prije nego to bi
se mogao nai ovjek s manje pameti nego to je Sir
Oswald Mosley. Bio je uplje glave kao tikva. Izmaknula mu
je ak najosnovnija postavka da faizam ne smije vrijeati
nacionalni osjeaj. Cijeli je njegov pokret bio doslovce
uvezen iz inozemstva: odora i stranaki program iz Italije,
pozdrav iz Njemake, s antisemitizmom prikrpljenim kao
primisao, jer je Mosley zapravo svoju politiku karijeru
zapoeo sa idovima koji su bili njegovi najprominentniji
sljedbenici. ovjek kova jednog Bottomleyja ili Lloyda
Georgea moda bi bio i mogao osnovati snaan britanski
faistiki pokret, ali takvi se voe javljaju samo onda kad za
njima postoji psiholoka potreba.
Poslije dvadeset godina stagnacije i nezaposlenosti
cjelokupan engleski socijalistiki pokret je bio nesposoban
da dade i jednu verziju socijalizma koju bi i narodne mase
prihvatile. Laburistika je stranka zastupala srameljiv
reformizam, a marksisti su suvremeni svijet promatrali kroz
naoale devetnaestog stoljea. I jedni i drugi ignorirali su
probleme poljoprivrede i Imperija, i jedni i drugi navukli su
na sebe mrnju srednjih slojeva. Zaguljiva stupidnost
ljeviarske propagande uplaila je i otjerala cijele klase
pokretu potrebnih ljudi: upravitelje tvornica, policajce,
zrakoplovce, mornarike asnike, farmere, inovnike,
trgovce. Svi su oni bili poueni da u socijalizmu vide bauka
koji e ih liiti njihovih sredstava za ivot, ili u najmanju
ruku neto buntovno, tue, antibritansko, kako su ga oni
najradije nazivali. Samo intelektualci, najmanje upotrebljiv
sloj srednje klase, naginjao je prema socijalistikom
pokretu.
Socijalistika stranka koja bi iskreno eljela da postigne
ita vrijedno spomena, odmah bi se morala suoiti s
injenicama koje se do dana dananjega ne smiju spomenuti
u ljeviarskim krugovima. Priznala bi da je Engleska
sjedinjenija od veine drugih zemalja, da britanski radnici
uza svoje lance moraju izgubiti i mnogoto drugo i da se
razlike u pogledima i navikama izmeu klasa brzo smanjuju.
Openito, priznala bi da je zastarjelu proletersku
revoluciju nemogue sprovesti. Ali kroz cijelo razdoblje
meuratnih godina nije se pojavio ni jedan socijalistiki
program koji bi bio i revolucionaran i izvedljiv, to je u biti
razumljivo, jer nitko nije elio da doe do veih promjena.
Laburistiki prvaci eljeli su da sve ide dalje svojim
ustaljenim tokom, da beru svoje plae i povremeno
zamijene fotelje s konzervativcima. Komunisti su eljeli da
sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da trpe lagodno
muenitvo doivljavajui poraz za porazom, za to su
neprekidno krivili druge. Ljeviarska je inteligencija eljela
da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da se izruguju
blimpima podrivajui moral srednje klase, ali jo uvijek
prianjajui uz svoj omiljeni poloaj ankoliza rentijerima.
Politika Laburistike stranke postala je varijanta
konzervativizma, revolucionarna se politika izrodila u
obinu igru opsjene.
Sad su se, meutim, prilike izmijenile: prooe
buntovne godine. Biti socijalist ne znai vie kopitati se
teoretski protiv poretka s kojima ste zapravo vrlo
zadovoljni. Ovaj smo se put nali u pravom kripcu. Odista
Filistejci e na te Samsone. Nae se rijei moraju
pretvoriti u djela ili emo propasti. Vrlo dobro znamo da
Engleska ne moe preivjeti sa svojom sadanjom
socijalnom strukturom i valja da drugima otvorimo oi da
to vide i da prema tome postupaju. Ne moemo pobijediti
ako ne pobijedimo u ovom ratu. U ovakvim je vremenima
mogue, kako to nije bilo u godinama mira, biti
revolucionaran i realan. Socijalistiki pokret koji moe za
sobom povui masu naroda, zbaciti profaiste s njihovih
vanih poloaja, ispraviti najgrublje nepravde i pokazati
radnikoj klasi da ima zato da se bori, pridobiti srednje
slojeve, a ne od njih initi neprijatelja, srriisliti izvedivu
imperijalnu politiku umjesto mjeavine obmana i utopija,
uortaiti patriotizam i inteligenciju po prvi put, jedan
takav pokret, postaje mogu.
II
Rat je istjerao socijalizam iz udbenika i stvorio od
njega odreenu ostvarljivu politiku.
Nepodobnost privatnog kapitalizma ispoljila se u cijeloj
Evropi. Londonski East End najbolji je dokaz njegove
nepravinosti. Patriotizam, koji su socijalisti tako dugo
grdili, postao je sredstvom strane snage u njihovim
rukama. Ljudi koji bi se u bilo kojem drugom vremenu
grevito drali bijednih ostataka svojih privilegija, spremno
ih se odriu kad je njihova domovina u opasnosti. Rat je
najvei uzronik svih promjena. Ubrzava sve procese,
odnosi sitne razlike, razotkriva zbilju. Povrh sveta,
pojedincima rat otkriva da nisu ba sasvim pojedinci. Samo
zato to su toga postali svjesni, ljudi su spremni poginuti na
bojitu. Ovog se trena ne radi toliko o rtvovanju ivota,
koliko se radi o rtvovanju dokolice, udobnosti, slobode
ekonomske akcije, socijalnih privilegija. Danas u Engleskoj
vrlo malo ljudi eli da im domovinu poraze Nijemci. Kad bi
im se moglo dokazati da poraz Hitlera znai i ukinue
klasnih privilegija, velike mase prosjena svijeta, sloj kojem
pripadaju oni sa zaradom od 6 funti na tjedan do 2.000
funti na godinu, vjerojatno bi se pridruio naoj strani. A taj
nam je sloj nuno potreban, jer on obuhvaa tehnike
strunjake. Oito je da e snobizam i nedostatak politike
svijesti u ljudi kao to su zrakoplovci i mornariki asnici
predstavljati vrlo veliku prepreku. Ali bez tih zrakoplovaca,
zapovjednika na razaraima, itd., itd., ne bismo preivjeli ni
tjedan dana. Jedan razuman socijalistiki pokret iskoristit e
njihov patriotizam umjesto da ga vrijea, kao dosad.
A elim li ja time rei da otpora vie nee biti? Naravno
da ne elim. Djetinjasto bi bilo to i pomisliti.
Uslijedit e ogorena politika borba i svuda emo se
spoticati o svjesno i polusvjesno podrovavanje. Ponekad e
trebati upotrijebiti i nasilje. Lako je zamisliti izbijanje
profaistike pobune, recimo, u Indiji. Morat emo se boriti
protiv mita, zatucanosti i snobizma. Bankari i veletrgovci,
veleposjednici i rentijeri, inovnici na visokim poloajima sa
svojim debelim stranjicama, suprotstavit e nam se svim
silama. ak e se i srednji slojevi previjati kad ugrozimo
njihov nain ivota na koji su navikli. Ali upravo stoga to
se engleski osjeaj nacionalnog jedinstva nikad nije rasprio,
jer je patriotizam jai od klasne mrnje, velika je
vjerojatnost da e volja veine prevagnuti. Bilo bi nerealno
pomiljati da se mogu sprovesti temeljite socijalne
promjene, a da pri tom ne doe do raskola u naciji; no,
izdajnika manjina bit e mnogo manja u vrijeme rata nego
to bi bila u bilo koje drugo vrijeme.
Ve je dolo do preokreta u mnijenju, ali ne moe se
raunati da e se on odvijati dovoljno brzo sam od sebe.
Ovaj je rat trka izmeu konsolidacije Hitlerova carstva i
jaanja demokratske svijesti. Po cijeloj se Engleskoj uje
zagluni odjek te bitke to se kree naprijed-natrag u
Parlamentu i u vladi, u tvornicama i u oruanim snagama, u
krmama i u sklonitima, u novinama i na radiju. Svaki dan
donosi sitne poraze, sitne pobjede. Morissona za ministra
unutranjih poslova jo jedan korak naprijed. Priestley
izbaen s radio valova i opet korak natrag. Vodi se borba
izmeu onih to hoe naprijed i onih kojima se ne da nita
dokazati, izmeu starih i mladih, izmeu ivih i mrtvih. Ali
najvanije je da nezadovoljstvo, to nedvojbeno postoji,
poprimi svrsishodnu, a ne jednostavno neku apstraktnu
formu. Dolo je vrijeme da narod odredi svoje ratne ciljeve.
Nedostaje samo jednostavan, konkretan akcioni program
kojem valja dati najiri publicitet i oko koga bi se moglo
okupiti javno mnijenje.
Pretpostavljam da je slijedei program od est toaka
ba ono to nam nedostaje. Prve se tri toke odnose na
englesku unutarnju politiku: druge tri na Imperij i svijet:
1. Nacionalizacija zemlje, rudnika, eljeznice, banaka i
velikih industrija.
2. Ogranienje prihoda u takvom razmjeru da najvii
prihod, koji ne podlijee oporezovanju, prelazi najnii
najvie deset puta.
3. Reforma kolstva na temelju demokratskih postavki.
4. Indiji odmah dati status dominiona, s pravom na
otcjepljenje im zavri rat.
5. Ustrojenje Savjeta za upravu Imperijem u kojem
obojeni narodi moraju biti zastupljeni.
6. Objava formalnog saveza s Kinom, Abesinijom i
svim drugim zemljama rtvama faistikih sila.
Bitna tendencija ovog programa je nedvoumna.
Program otvoreno nastoji preobraziti ovaj rat u
revolucionarni i Englesku u socijalistiku demokraciju.
Namjerno u nj nisam unio nita to najpriprostija osoba ne
bi mogla razumjeti i shvatiti njegove razloge. U obliku u
kojem sam ga iznio mogao bi biti tiskan na naslovnoj
stranici Daily Mirrora. Ali u svrhu za koju piem ovu
knjigu, nuno je dodati stanovita objanjenja.
1. Nacionalizacija. Industrija se moe nacionalizirati
jednim potezom pera, ali stvaran proces je spor i zamren.
Nuno je da drava, koja zastupa narod, postane vlasnik
cijele krupne industrije. Poto je to uinjeno, mogue je
eliminirati klasu prvih posjednika koji ne ive od svog rada,
nego od prihoda na temelju posjedovanja isprava o pravu
vlasnitva i svojih dionica. Dravno vlasnitvo stoga
podrazumijeva da nitko ne moe ivjeti bez rada. Kako e
se tako nagla promjena odraziti na proizvodnju, ostaje
otvoreno pitanje. U zemlji kao to je Engleska ne moemo
razoriti cijelu strukturu i potom poeti graditi iz temelja,
barem ne u ratno doba. Neizbjeno, velika e veina
industrijskih koncerna nastaviti rad s priblino istim
osobljem; prijanji e vlasnici ili direktori nastaviti svojim
poslom kao dravni slubenici. Postoje stanovite
pretpostavke da e neki sitniji kapitalisti doista pozdraviti
takvo ureenje. Otpor e pruiti krupni kapitalisti, bankari,
veleposjednici zemlje i besposleni bogatuni, grubo govorei,
klasa s vie od 2.000 funti prihoda na godinu a, ubrojimo
li meu njih i lanove njihovih obitelji, svi zajedno jedva da
prelaze vie od pola milijuna ljudi u Engleskoj.
Nacionalizacija zemlje podrazumijeva razvlaenje
veleposjednika i kupitelja desetine, ali ne i sukob s obinim
farmerom. Teko je i zamisliti bilo kakvu reorganizaciju
engleske poljoprivrede koja ne bi sauvala postojee farme
kao osnovne jedinke, barem u poetku. Sposoban e farmer
postati upravitelj dobra s mjesenom plaom. On to
zapravo ve i jest, na svoj utrb, jer sad mora raditi uz
dobitak, a istodobno je do grla zaduen u bankama. Drava
se jamano nee mijeati u neke vrste trgovina na malo i u
sitno posjednitvo zemlje. Nepopravljiva bi greka bila da
se odmah pone rtvovanjem maloposjednika, na primjer.
Ti su nam ljudi potrebni, jer su sve u svemu sposobni za
posao koji obavljaju i rezultati njihova rada ovise o njihovu
osjeaju da su sami sebi gospodari. Ali drava e zacijelo
odrediti gornju granicu vlasnitva zemlje (vjerojatno najvie
petnaest rali) i ukinut e privatno vlasnitvo gradskog
zemljita.
im e drava prisvojiti sva proizvodna dobra, obini
e se ljudi osjeati, to sad ne mogu, da su oni drava. Tad
e biti spremni podnijeti sve rtve koje nas oekuju u ratu i
miru. I ak ako e izvana izgledati da se lice Engleske jedva
izmijenilo, onog dana kad nae glavne industrije budu
nacionalizirane, prevlast jedne jedine klase bit e skrena.
Od tog trena naglasak e biti prebaen s vlasnitva na
upravu, s privilegija na sposobnosti. Vrlo je vjerojatno da e
dravno vlasnitvo samo po sebi donijeti manju socijalnu
promjenu nego to e nam je nametnuti tegobe rata. No, to
je muan prvi korak bez kojeg se ne moe zamisliti stvaran
preokret.
2. Prihodi. Odreivanje gornje granice prihoda
podrazumijeva i odreivanje minimalne nadnice, to opet
podrazumijeva unutarnju kontrolu novca u opticaju, to se
jednostavno temelji na koliini raspoloivih potronih
dobara. To pak podrazumijeva strou racionalizaciju
proizvodnje i potronje, nego to je danas imamo.
Nerazumno bi bilo, na ovom stupnju svjetskog razvoja,
propovijedati da svi moraju imati tono iste prihode.
Nebrojeno je puta dokazano da bi bez odreene novane
nagrade nestalo svake inicijative u obavljanju sanovitih
poslova. S druge pak strane, novane nagrade ne bi smjele
biti vrlo visoke. U stvarnom ivotu nije mogue zarade tako
kruto ograniiti kako ja predlaem. Anomalijama i
iznimkama teko se moe izbjei. Ali nema razloga zato
deset prema jedan ne bi bila najvea normalna granica. A
unutar te granice mogua je stanovita jednakost. Radnik s 3
funte na tjedan i slubenik s 1.500 funti na godinu mogu
biti drugovi, ali ne mogu vojvoda od Westminstera i oni to
noivaju na klupama uz Temzu.
3. kolstvo. U doba rata reforma se kolstva mora
obeati prije nego sprovesti. Ovog trenutka ne moemo
produiti obavezno kolovanje, ni poveati broj nastavnika
osnovnih kola. No, ipak moemo poduzeti stanovite
korake da bismo demokratizirali osnovno kolstvo. Za
poetak mogli bismo ukinuti autonomiju privatnih kola i
starih sveuilita te u njima kolovati dravne stipendiste
koje emo odabrati na temelju njihove inteligencije. Zasada
privatne kole odgajaju omladinu djelomino u duhu
klasnih predrasuda, a djelomino su i neka vrsta daa to ih
srednji slojevi plaaju viima da bi mogli ui u odreene
profesije. No, injenica je da se i to mijenja. Srednji su
slojevi poeli protestirati protiv skupog kolovanja, a veina
e privatnih kola bankrotirati nastavi li se rat jo koju
godinu. Evakuacija stanovnitva prouzrokovala je takoer
neke promjene u nainu kolovanja. No, jo uvijek postoji
opasnost da e se neke starije privatne kole, koje e moi
izdrati novanu oskudicu najdue, odrati na ovaj ili onaj
nain kao rasadnice kuge snobizma. U Engleskoj danas ima
oko 10.000 privatnih kola od kojih velika veina ne
zasluuje nita drugo nego da ih se zatvori. To su zapravo
privredna poduzea, a u mnogima je odgojni nivo nii nego
u dravnim osnovnim kolama. Postoje jednostavno zbog
toga to se uvrijeilo miljenje da je nekako sramotno to
netko mora pohaati dravnu kolu. Drava bi mogla takvo
miljenje iskorijeniti kad bi bila odgovorna za cjelokupno
kolstvo, premda bi to u poetku ostala samo lijepa gesta.
Nama trebaju geste, isto toliko koliko i akcije. Vie je nego
jasno da su sva naa hvastanja o tom kako branimo
demokraciju obino mlaenje prazne slame, dok se po
pukom sluaju roenja odreuje da li e bistro dijete dobiti
obrazovanje koje po svojoj nadarenosti i zasluuje.
4. Indija. Indiji moramo ponuditi savez, zajednicu,
jednom rijeju, ravnopravnost, a ne nezavisnost koja je,
kako sam ve napomenuo, neizvediva. Ali Indijcima
moramo takoer ostaviti pravo na otcjepljenje da se mogu
otcijepiti, ako to ele. Bez prava na otcjepljenje nema
ravnopravne zajednice i nitko nikada nee povjerovati u
nau tvrdnju da branimo obojene narode od faizma. Ali
pogreno bi takoer bilo povjerovati da e tad Indijci
odmah s nama prekinuti svaku vezu. Kad im britanska
vlada ponudii punu nezavisnost, oni e je odbiti. Jer, im
dobiju pravo na otcjepljenje nestat e i razloga da ga trae.
Potpuno otcjepljenje bilo bi katastrofa i za Indiju i za
Englesku. Indijci koji misle svojom glavom znaju to jako
dobro. Prema sadanjoj situaciji, Indija ne samo da se ne
moe sama braniti, ona jedva da se moe sama i prehraniti.
Cijela administracija zemlje ovisi o stranim strunjacima
(inenjerima, umarima, eljezniarima, oficirima,
lijenicima) koji su u velikoj veini Englezi i ne mogu biti
zamijenjeni ni za pet-est godina. Uz to, engleski je glavna
lingua franka, a gotovo cjelokupna indijska inteligencija je
do sri anglificirana. Ma kakvo prebacivanje na novu
tuinsku vladavinu jer povuku li se Englezi iz Indije,
Japanci i druge velike sile odmah e u nju umarirati
prouzrokovalo bi goleme poremeaje. Ni Japanci, ni Rusi,
ni Nijemci, a ni Talijani, nisu sposobni da u Indiji uspostave
ni tako slabu efikasnu upravu kako je to uspjelo Britancima.
Svima njima nedostaju strunjaci, poznavanje jezika i uvjeta
ivota u pojedinim predjelima i nikad im ne bi uspjelo stei
nuno povjerenje mjeanaca kao to su Evroazijci. Kad bi
Indija bila osloboena, to jest kad bi ostala bez britanske
oruane zatite, uslijedila bi odmah nova najezda tuinaca, a
potom bi dolo do strane oskudice i milijuni bi ljudi, za
nekoliko godina, poumirali od gladi.
Neophodno je da Indija sama izabere svoje dravno
ureenje bez britanskog mijeanja, ali da to bude neka vrsta
zajednice koja e Indiji osigurati britansku oruanu zatitu i
tehniku pomo. Dodue, to je neizvedivo dok u Engleskoj
na vlast ne doe socijalistika vlada. Jer, ve gotovo
osamdeset godina Engleska na neprirodan nain koi razvoj
Indije malo iz straha od trgovake konkurencije postane li
Indija razvijenom zemljom, a malo stoga to se sa zaostalim
narodima lake vlada nego sa civiliziranima. Svagdanja je
stvarnost da prosjene Indijce krvolonije izrabljuju njihovi
zemljaci nego Britanci. Sitan indijski kapitalist nemilosrdno
izrabljuje radnike u gradovima, a seljak ivi u dugu od
kolijevke pa do groba. No, sve je to neposredna posljedica
britanske vladavine koja polusvjesno nastoji Indiju zadrati
to zaostalijom. Britaniji su najodaniji bogati slojevi:
prinevi, veleposjednici i poslovni krugovi openito,
reakcionarna klasa kojoj dobrano pogoduje sadanji status
quo. Onog trena kad Engleska prestane izrabljivati Indiju,
izmijenit e se i odnos snaga. Nee vie biti potrebno da
Britanci laskaju smijenim indijskim prinevima s njihovim
pozlaenim slonovima i papirnatim vojnicima da bi
sprijeili ojaanje indijskih sindikata, podbadali muslimane
protiv hindusa, zatitili nevrijedne ivote zelenaa, da bi im
se klanjali dodvorni mali inovniii, da bi dali prednost
polubarbarskom plemenu Gurka nad odgojenim
Bengalcima. Presijee li se jednom ta rijeka dividenda to
curi u znoju niz tijela indijskih kulija i slijeva se na
bankovne raune starih dama u Cheltenhamu, nestat e
onda i cijeli jedan sloj gospodara, domorodaca priipetlja s
njihovom bahatom zaglupljenosti s jedne i jalom i puzavosti
s druge strane. Englezi i Indijci mogu raditi zajedno za
dobrobit Indije, pa da se Indijci naue onim vjetinama koje
im dosad nisu bile dostupne. Koliko bi se britanskog
osoblja u Indiji, trgovakog ili inovnikog, sloilo s jednim
ovakvim ureenjem to bi za njih znailo izgubiti poloaj
sahiba posebno je pitanje. Ali, openito govorei, vee
nade valja polagati u mlae ljude i one inovnike
(graevinske i umarske inenjere, poljoprivredne
strunjake, doktore, nastavnike) koji su znanstveno
naobraeni. Vii inovnici, guverneri pokrajina, dravni
povjerenici, suci, itd., nepopravljivi su, ali oni se istodobno
mogu i najlake zamijeniti novima.
Takav bi otprilike dominionski status Indiji ponudila
jedna socijalistika vlada. Bila bi to nagodba o zajednici
ravnopravnih lanova dok svijetom ne prestanu vladati
bombarderi. No u nju valja da se unese i bezuvjetno pravo
na otcjepljenje. Samo tako moemo dokazati da smo i
mislili ono to smo govorili. A to vrijedi za Indiju, vrijedi
mutatis mutandis za Burmu, Malaju i veinu naih posjeda u
Africi.
5. i 6. toka ne mora se ni obrazlagati. Ispunjenje
postavki koje one iznose nuno je da bismo potvrdili kako
se u ovom ratu doista borimo da zatitimo miroljubive
narode od faistike najezde.
Nije li nemogue nadati se da bi takva politika mogla
stei svoje pristae u Engleskoj? Prije godinu dana, pa ak i
prije est mjeseci moda bi i bilo, ali sada vie nije. Uz to
u ovom se trenutku za to prua osobito pogodna prilika
mogla bi ak dobiti i nuan publicitet. Znatan broj tjednika
s milijunskom nakladom bio bi spreman da objavi ako ne
ve od rijei do rijei program koji sam upravo iznio ono
barem, u svakom sluaju, neke politike ciljeve u tom
smislu. Postoje ak tri ili etiri dnevna lista koji bi bili
spremni da ga rado sasluaju. Toliko smo se promijenili u
posljednjih est mjeseci.
No, je li takva politika uope ostvarljiva? To pak u
potpunosti ovisi o nama samima.
Neki ciljevi koje sam naveo po tokama takve su
prirode da se njihovu ispunjenju moe odmah pristupiti, a
za druge nune su godine i desetljea, pa ak ni onda nee
biti u potpunosti postignuti. Nema tog politikog programa
koji je ikad bio u cijelosti ispunjen. Ali vano je da to, ili
neto slino, postane na proklamiran politiki program.
Ciljevi su uvijek najvaniji. Naravno, beznadno je oekivati
od sadanje vlade da se zalae za neku politiku koja bi ovaj
rat preokrenula u revolucionarni rat. U najboljem sluaju,
ova je vlada, vlada kompromisa sa Churchillom koji jae
istodobno na dva konja poput cirkuskog akrobate. Prije
nego se takve mjere kao to je ogranienje prihoda budu
mogle uope i zamisliti, valja da stara vladajua klasa ode s
vlasti. Ako ove zime rat opet zapadne u jo jedan podulji
zastoj, morali bismo, po mom miljenju, agitirati da se
odre opi izbori, ono to e stranaki stroj torijevaca svim
silama nastojati da sprijei. Ali mi moemo dobiti vladu
koju elimo ak i bez izbora, ukoliko nam zaista nuno
treba. Dobit emo je uz stvarno jaki zahvat odozdo. A tko
e biti u toj vladi, ne elim nagaati. Ja samo znam da e u
njoj biti pravi ljudi kad ih narod bude traio; pokreti raaju
voe, a ne voe pokrete.
Za godinu, ak i est mjeseci, ako ostanemo neporaeni,
bit emo svjedoci neega to se jo u nas nije dogodilo:
uspona specifino engleskog socijalistikog pokreta. Dosad
smo imali samo Laburistiku stranku koja je bila edo
radnike klase ali koja nije smjerala bilo kakvoj korjenitoj
promjeni drutva, i marksizma, njemake teorije koju su
Rusi interpretirali i koja je bila s neuspjehom transplantirana
u Englesku. Niega nije bilo to bi u srce dirnulo engleski
narod. Za vrijeme svog cijelog postojanja engleski
socijalistiki pokret nije dao ni jednu pjesmu dopadljiva
napjeva neto nalik na Marseljezu ili La Cucurachu, na
primjer. I kad se pojavi socijalistiki pokret engleskog
podrijetla, marksisti, poput svih drugih sa vrsto steenim
poloajima u prolosti, ustrijemit e se na nj kao ogoreni
dumani. Neizbjeno, ocrnit e ga kao faizam. Ve se
uvrijeilo meu mlakim lijevim intelektualcima da ustvrde
da emo, ako se borimo protiv nacista, i sami postati kao
nacisti. Mogli bismo istom logikom ustvrditi da emo
pocrnjeti budemo li se borili protiv Crnaca. Da bismo
postali kao nacisti, morali bismo proivjeti njemaku
prolost. Narodi se ne mogu otarasiti svoje prolosti
jednostavno drutvenim preokretima. Jedna engleska
socijalistika vlada preobrazit e ivot nacije od vrha do
dna, ali ona e u sebi neprekidno nositi prepoznatljive
oiljke nae vlastite civilizacije, osebujne civilizacije o kojoj
sam govorio ve prije u ovoj knjizi.
Ona nee biti kruto doktrinarna, niti ak logina.
Ukinut e Gornji dom, ali vrlo vjerojatno nee ukinuti
monarhiju. Ostavit e posvuda anakronizme i nesuvislosti,
suca u njegovoj smijenoj periki od ekinja i lava i
jednorogog na dugmetima vojnikih kapa. Nee uspostaviti
nikakvu izriitu klasnu diktaturu. Okupit e se oko
Laburistike stranke i mase njezinih pristaa bit e lanovi
Strukovnih sindikata, ali privui e k sebi veinu srednje
klase i mnoge mlae sinove buroazije. Veina njezinih
rukovodeih umova bit e podrijetlom iz meuklase
visokokvalificiranih radnika, tehnikih strunjaka,
zrakoplovaca, znanstvenika, arhitekata i novinara; ljudi koji
pripadaju svijetu radiodifuzije i armiranog betona. Ali
nikada nee izgubiti vezu s tradicijom nagodbe i vjerom da
je zakon iznad drave. Strijeljat e izdajice poslije
zajameno pravina suenja i kadikad ih oslobaati
optube. Skrit e svaku otvorenu pobunu brzo i
nemilosrdno, ali vrlo malo e se uplitati u slobodu govorne
i pisane rijei. Postojat e i politike stranke raznih naziva,
revolucionarne e grupe i dalje tiskati svoja glasila bez veeg
odziva kao i dosad. Odvojit e crkvu od drave, ali nee
progoniti vjeru. Zadrat e maglovito tovanje kranskog
morala i od vremena do vremena o Engleskoj e se govoriti
kao o kranskoj zemlji. Katolika e crkva na nju
zavojevati, ali nekonformistike sekte i veina vjernika
Anglikanske crkve moi e se s njom nagoditi. Imat e
snage da asimilira prolost to e osupnuti strane
promatrae koji e kadikad dvojiti da li je revolucija uope
ikad u nas izvojevana.
No, svejedno, ona e obaviti svoju najnuniju zadau:
nacionalizirat e industriju, ograniiti prihode, uvesti
besklasan sustav obrazovanja. Njena e se prava priroda
izraziti u mrnji koju e prema njoj osjeati preivjeli
bogatai cijelog svijeta. Njezin cilj nee biti dezintegracija
Imperija, nego njegova preobrazba u federaciju
socijalistikih drava, osloboenih, ne toliko britanskog
stijega, koliko zelenaa, rentijera i tupoglava britanskog
inovnitva. Njezina ratna strategija bit e sasvim drukija
od bilo koje druge kapitalistike drave, jer se nee bojati
revolucionarnih posljedica kad se srui bilo koji postojei
reim. Nee imati ni najmanje skrupula da napadne
neprijateljski nastrojene neutralce, ili da podjari pobunu
domorodaca u neprijateljskim kolonijama. Borit e se na
takav nain da e, bude li poraena, neprijatelj strepjeti i od
njezina pomena kao to je samo sjeanje na francusku
revoluciju bilo bauk za Metternichovu Evropu. Diktatori e
je se plaiti vie od sadanjeg britanskog reima, ak ako
njezina oruana snaga bude deset puta slabija od dananje.
No, kako se ja, ovog trena, kad se usnuli ivot Engleske
jedva razbudio i dok jo postoji odvratna razlika izmeu
bogatih i siromanih, ak pod kiom bombi, usudim tvrditi
da e se sve ovo dogoditi?
Jer, dolo je vrijeme kad se budunost moe predskazati
rijeima ili... ili. Ili emo ovaj rat okrenuti u revolucionarni
rat (ne tvrdim da e naa politika tono slijediti put koji sam
oznaio ve samo da e poi tim smjerom) ili emo ga
izgubiti i jo mnogo tota s njim. Uskoro e se moi tono
rei jesmo li koraknuli jednom ili drugom stazom. Ali u
svakom je sluaju sigurno da sa sadanjom socijalnom
strukturom ne moemo pobijediti. Jer, nae stvarne snage,
fizike, moralne ili intelektualne ne mogu biti mobilizirane.
III
Patriotizam nema nita zajedniko s konzervativizmom.
Zapravo, on je u suprotnosti s konzervativizmom jer
predstavlja privrenost neem to je u neprekidnom
mijenjanju, a jo se uvijek osjea mistino istim. Patriotizam
je most izmeu prolosti i budunosti. Ni jedan pravi
revolucionar nikada nije bio internacionalist.
U proteklih dvadeset godina negativan fainant nazor
koji je bio u modi u engleskih ljeviara, podsmjehivanje
intelektualaca patriotizmu i fizikoj snazi, ustrajno
nastojanje da se oslabi britanski moral i ubrza hedonistiki,
a-koja-mi-korist-od-toga odnosa prema ivotu, nanio nam
je samo tetu. Za nas bi bilo ak tetno da smo dulje
poivjeli u gnjecastom svijetu Lige naroda koju su ti ljudi
smislili. U doba fhrera i bombardera taj je svijet srljao u
propast. Koliko god nam se to ne dopada, otpornost je
cijena ivotu. Nacija naviknuta da razmilja na hedonistiki
nain ne moe se odrati u ivotu meu narodima koji
kulue kao roblje i razmnaaju se kao kunii i u kojih je
ratna industrija svevana. Engleski socijalisti gotovo svih
boja eljeli su da se suprotstave faizmu, a istodobno su se
trsili da svoje zemljake uine neratnicima. Pretrpjeli su
neuspjeh jer su engleske tradicionalne privrenosti jae od
novih ideja. Ali unato svim antifaistikim bombastinim
frazama lijeve tampe, kakvi bi bili nai izgledi za pobjedu
ako bi prosjean Englez doista bio stvorenje kakvim su ga
eljeli uiniti News Statesman, Daily Worker ili ak
News Chronicle?
Zapravo sve do 1935. svi engleski ljeviari su bili
nedoreeni pacifisti. Poslije 1935. najgrlatiji pristupie
gorljivo pokretu Narodnog fronta koji je bio obian bijeg
od cjelokupnog problema faizma. Osnovan je
antifaistiki pokret u isto negativnom smislu protiv
faizma, ali ne i za ikakvu drugu politiku a ispod svega
gajila se mlaka nada da e se Rusi tui za nas i umjesto nas.
udnovato je kako ta iluzija dugo i teko umire. Novine su
poplavljene pismima svaki tjedan koja iznose da bi Rusi
nedvojbeno preli na nau stranu kad bismo imali vladu
sastavljenu bez torijevaca. Ili da bismo morali svijetu
objaviti glasno i jasno ciljeve nae borbe (vidi knjige kao
Unser Kampf, Stotinu milijuna saveznika ako poelimo), nato
e se evropsko puanstvo sasvim sigurno dii uz nas.
Uvijek isto shvaanje potrai nadahnue u tuini; nek se
netko drugi bori za nas. Pod svim tim lei teak kompleks
manje vrijednosti engleskog intelektualca, vjerovanje da
Englezi vie nisu ratniki narod, da su postali mekuci.
Jamano, nema razloga jo neko vrijeme misliti da e se
netko drugi boriti za nas i uz nas osim Kineza koji to rade
ve tri godine.
45
. Rusi e se moda boriti na naoj strani, ali
tek poto budu direktno napadnuti. Oni su ve jasno
dokazali da se ne kane suprotstaviti njemakoj vojsci, ako
to ikako mogu izbjei. U svakom sluaju, Ruse u rat nee
navabiti spektakl dolaska na vlast ljeviarske vlade u
Engleskoj. Sadanji ruski reim mora gotovo bez dvojbe biti
neprijateljski nastrojen protiv svake revolucije na Zapadu.
Podjarmljeni evropski narodi pobunit e se tek kada Hitler
pone posrtati, ali ne prije.
46
Nai potencijalni saveznici
nisu Evropljani, nego, s jedne strane, Amerikanci kojima e
45
Napisano prije izbijanja rata u Grkoj. (Opaska autora.)
46
Napisano prije narodnog ustanka u Jugoslaviji. (Pri m. prev.)

trebati godinu dana da mobiliziraju svoje snage, ak ako se i
Big Business na to privoli, i, s druge strane, obojeni narodi
koji ne mogu ak ni osjeajno biti na naoj strani dok ne
pone naa vlastita revolucija. Jo dugo vremena, godinu-
dvije, moda i tri, Engleska mora biti bedem svijeta. Valja
da sami izdrimo bombardiranja, glad, prenaporan rad,
bolesti, dosadu i podmukle ponude za mir. Nesumnjivo,
sad je vrijeme da ojaamo svoj moral, a ne da ga slabimo.
Umjesto da mehaniki zauzimamo antibritansko stanovite,
to je uobiajeno u ljevice, bolje bi nam bilo da dobro
razmislimo kako bi svijet izgledao da s njega nestane
kulture zemalja engleskog jezika. Jer, djetinjasto bi bilo i
pomisliti da bi druge zemlje engleskog govornog podruja,
pa ak i Sjedinjene Amerike Drave, ostale poteene da
Britanija izgubi rat.
Lord Halifax, i svi njemu slini, vjeruju da e sve opet
poi po starom kad zavri rat; da emo se vratiti natrag na
sulude staze Versaillesa, natrag u demokraciju, to jest,
kapitalizam, natrag u repove za hranarinu nezaposlenima,
natrag u rolls-royce limuzine, natrag pod sive cilindre i u
pumperice, in saecula saeculorum. Naravno, svima nam je
jasno da se neto takva ne moe dogoditi. Blago oponaanje
tog doba moglo bi se ponoviti, ali samo ako se mir postigne
pregovorima, a i to samo za kratko vrijeme. Mrtav je laissez-
faire kapitalizam.
47
Izbor lei izmeu nekakva kolektivnog
drutva kojeg Hitler ustrojava i onog koje moe nastati ako
Hitler bude poraen.
Pobijedi li Hitler u ovom ratu, on e uvrstiti svoje
gospodstvo u Evropi, Africi i na Srednjem istoku, a ne budu li
mu armije iscrpljene, prigrabit e i prostrana podruja
sovjetske Rusije. Uspostavit e stupnjevano drutvo kasta u
kojem e njemaki Herrenvolk (narod gospodara ili
aristokratski narod) vladati Slavenima i drugim narodima
47
Zanimljivo je da je Kennedy, ambasador SAD u Londonu, po svom povratku u New
York, u listopadu 1940, izjavio da je, usljed rata, s demokracijom svreno. Pod
demokracijom mislio je, naravno, na kapitalizam. (Opaska autora.)

kojih e posao biti da jeftino proizvode poljoprivredne
proizvode. Obojene e narode zauvijek svesti na puko roblje.
Sr svae faistikih sila s britanskim imperijalizmom poiva
na injenici to one znaju da se on raspada. Nastavimo li
ovako jo dvadesetak godina i Indija e postati seljakom
republikom povezana s Engleskom samo dobrovoljnim
savezom. Polumajmuni o kojima Hitler govori s tolikim
prezirom, upravljat e zrakoplovima i proizvoditi strojnice. I
svreno je s faistikim snom o robovlasnikom carstvu. S
druge pak strane, poraze li nas, nae emo rtve jednostavno
izruiti novim gospodarima koji stiu svjei, pa u njih nema
nikakvih skrupula.
Ali tu se radi i o mnogoem drugom, a ne samo o sudbini
obojenih naroda. Dvije se protuslovne vizije ivota bore za
opstanak. Izmeu demokracije i totalitarizma, veli Mussolini,
nema nagodbe. Ta dva uvjerenja ne mogu ak ni najkrae
vrijeme ivjeti jedno uz drugo. Dokle god postoji demokracija,
ak i u vrlo krnjem engleskom obliku, totalitarizam se nalazi u
smrtnoj opasnosti. Cijeli svijet engleskog govornog jezika
progoni misao o ljudskoj jednakosti, pa iako bi bila prosta la
ustvrditi da smo mi ili Amerikanci uvijek djelovali prema tim
naim naelima, ipak ta ideja ivi meu nama, te je mogue da
bi se jednog dana mogla i ostvariti. Ako ne propadnu, kulture
engleskog jezinog podruja izrast e naposljetku u drutvo
slobodnih i ravnopravnih ljudi. No, Hitler je doao na ovaj
svijet ba radi tog da uniti tu ideju idovsku ili
judejsko-kransku o jednakosti svih ljudi. I sam je to
izjavio, tko zna ve koliko puta. Pomisao na svijet u kojem
bi Crnci bili ravnopravni s bijelima, i u kojem bi sa
idovima postupali kao s ljudskim biima, uasava ga i tjera
u oajanje, ba kao to nas tjera u beskraj pomisao na
vjekovno ropstvo.
Nikad ne smijemo zaboraviti koliko su oprena ova dva
gledita. Vrlo je vjerojatno da e negdje u iduoj godini doi
do prohitlerovske reakcije meu lijevom inteligencijom.
Ve se primjeuju i prvi znakovi koji to nagovjetavaju.
Hitlerova pozitivna dostignua privlae prazninu u tih ljudi,
a kad se radi o onima to su naklonjeni pacifizmu, i njihov
mazohizam. Zna se ve unaprijed to e nam odgovoriti.
Prvo e odbiti da priznaju da se britanski kapitalizam razvija
u neto novo, ali da Hitlerov poraz ne znai nita vie nego
pobjedu britanskih i amerikih milijunaa. A s tog e
stanovita poeti raspredati da je demokracija naposljetku
isto to ili neto isto tako loe kao i totalitarizam i da mi
u Engleskoj ne uivamo ba veliku slobodu govora; stoga je
nema nita manje nego i u Njemakoj. Biti nezaposlen i
ivjeti od novane potpore uasan je osjeaj; stoga nije nita
gore nai se u muionici Gestapoa. Openito, dva minusa
daju jedan plus, pola kruha znai isto to i ostati bez kruha.
Ali u stvarnosti, togod da je istina u demokraciji i
totalitarizmu, nije istina da su jedno te isto. To ne bi bila
istina ak ni onda kad britanska demokracija ne bi bila
sposobna da evoluira iz svog sadanjeg stanja. Cijela
koncepcija o militariziranoj kontinentalnoj dravi sa svojom
tajnom policijom, cenzuriranom pisanom rijei i prisilnim
radom, potpuno je suprotna onoj o slobodarskoj
pomorskoj demokraciji sa svojim bijednim gradskim
etvrtima i nezaposlenosti, trajkovima i stranakom
politikom. To je razlika izmeu kopnene sile i pomorske
sile, izmeu okrutnosti i neuspjenosti, izmeu lai i varanja
sama sebe, izmeu esesovaca i rentijera. I kad ovjek mora
da izabere jednu od njih, ne valja birati prema njihovoj
sadanjoj moi, nego prema onom to su one sposobne da
postanu. Ali u stanovitom je smislu i nevano da li je
demokracija, na najviem ili najniem stupnju, bolja od
totalitarizma. Da bi se to moglo odrediti, valjalo bi nam
prvo poznavati apsolutne standarde. Jedino vano pitanje
glasi: na ijoj e strani biti neije simpatije u odlunom
trenutku. Intelektualci koji toliko vole da vau demokraciju
protiv totalitarizma i dokazuju da je jedno jednako loe
kao i drugo, jednostavno su lakoumna eljad koju jo nikad
nije dobrano priklijetila stvarnost. Oni sada pokazuju isto
plitko nepoznavanje faizma, kad su poeli da s njim
oijukaju, kao i godinu ili dvije prije toga kad su se na nj
nabacivali drvljem i kamenjem. Ne postavlja se vie pitanje:
Moe li izvesti zakljuke u prilog Hitlera iz raspre u
debatnom klubu, nego ono valja da glasi: Jesi li odista za
Hitlera ili ne? eli li da se podvrgne Hitlerovu
gospodstvu? eli li vidjeti Englesku poraenu? Zacijelo
valja da smo sigurni u ono to elimo prije nego lakoumno
pristanemo uz neprijatelja. Jer, u ratu nema neutralnosti; u
stvarnosti ovjek pomae jednoj ili drugoj strani.
Kad doe odluan trenutak, nitko odgojen u
zapadnjakoj tradiciji nee moi pristati uz faistiku viziju
ivota. Vano je da sada spoznamo i shvatimo posljedice.
Sa svom svojom tromosti, licemjerstom i nepravinosti,
civilizacija engleskog govornog podruja jedina je teko
premostiva prepreka Hitleru na njegovu putu. Ona je iva
protuslovnost svih nenaruivih dogmi faizma. Stoga se
svi faistiki teoretiari ve godinama slau da engleska mo
mora biti unitena. Engleska mora biti istrijebljena, mora
biti razorena, mora biti zbrisana sa zemlje. Strateki bi
bilo izvedljivo da ovaj rat zavri tako da Hitler za sebe
zadri Evropu, a Britanski Imperij da ostane netaknut i
britanska pomorska sila jedva naeta. No, ideoloki to nije
mogue. Ukoliko bi Hitler i predloio neto takvo, uinio bi
to s podmuklom nakanom u namjeri da Englesku
indirektno porazi ili da ponovi napadaj na Englesku nekom
drugom zgodom. Engleskoj se nikako ne smije dopustiti da
ostane neka vrsta podzemnog kanala kroz koji bi u
policijske drave Evrope pritjecale pogubne ideje s onkraj
Atlantika. A okrenemo li to u prilog naem gleditu,
spoznat emo svu dubinu posljedica koje to za nas moe
imati, velevanost ouvanja nae demokracije u otpnlike
onom obliku u kojem je mi poznajemo. Ali ouvati uvijek
znai i proiriti. Izbor za koji valja da se odluimo nije toliko
pobjeda ili poraz, koliko je revolucija ili apatija. Ako ono za
to se borimo bude uniteno, ne zaboravimo da smo za to
djelomino i sami krivi.
A moe se dogoditi da i Engleska pone uspostavljati
socijalizam tako da ovaj rat preokrene u revolucionarni i da
jo uvijek padne poraena. I to se vrlo lako moe dogoditi.
Ali, ma kako to strano bilo, bilo bi jo uvijek manje
pogibeljno za svako odraslo bie nego kompromisan mir
kojem se nada nekoliko bogatuna i nekolicina njihovih
plaenih laljivaca. Englesku moe usmrtiti samo neka
engleska vlada, a po direktivama iz Berlina. Ali to se nee
dogoditi, probudi li se Engleska na vrijeme. Jer, u tom
sluaju, iako bi poraz bio oevidan, borba bi se nastavila,
ideja bi preivjela. Razlika izmeu odluke da li se upustiti
u borbu ili se predati bez borbe, nije ni u kojem sluaju
pitanje asti i pubertetskog heroizma. Sam Hitler jednom
ree da prihvaanje poraza razara duu naroda. Zvui poput
prazne fraze, ali ipak je istina. Poraz 1870. nije oslabio
utjecaj Francuske na ostali svijet. Trea Republika imala je
jai intelektualni utjecaj nego Francuska Napoleona III. Ali
ona vrsta mira koju su prihvatili Petain, Laval i drutvo,
plaa se hotiminim unitenjem nacionalne kulture. Vlada u
Vichyju uivat e lanu i hinjenu nezavisnost samo pod
uvjetom da razori osebujne znaajke francuske kulture:
republikanizam, sekularizam, tovanje slobodoumlja,
nepostojanje rasnih predrasuda. Nas ne mogu do nogu
poraziti, izvedemo li prije tog nau revoluciju. Moemo
promatrati kako njemake trupe mariraju niz Whitehall, ali
jedan e drugi proces, krajnje pogibeljan za njemaki san o
svjetskoj moi, tad ve zapoeti. panjolski je narod
pretrpio poraz, ali ono to je nauio za vrijeme dvije i pol
nezaboravne godine, vratit e se u glavu panjolskim
faistima kao bumerang.
U poetku rata esto su se navodili bombastini
Shakespeareovi stihovi. ak se i Chamberlain jednom s
njima posluio, ukoliko me sjeanje ne vara:
I etir strane svijeta mogu doi
Naoruane porazit emo ih sve;
Stoga poalili nita ne bi,
Ostane li Engleska vjerna samoj sebi.
48

A u njima ima dosta istine, interpretirate li ih kako valja.
Samo, Engleska mora ostati vjerna samoj sebi. Nije vjerna
sebi dok u koncentracione logore trpa izbjeglice koje se
priklonie na njezine obale i dok direktori velikih poduzea
izmiljaju lukave smicalice kako da izbjegnu plaanje poreza
na svoj viak prihoda. A to zapravo znai zbogom ostajte
Tatleru i Bystanderu i oprotaj s damom u rolls-royce
limuzini. Potomci Nelsona i Cromwella ne sjede u Domu
lordova. Njih ete nai na poljima i ulicama, u tvornicama i
oruanim snagama, u pivnicama i njihovim vrtovima, al jo
ih zasad tlai generacija duhova. Usporeena sa zadaom da
pravu Englesku valja pustiti da izbije na povrinu, ak i
ratna pobjeda, mada je vrlo nuna, doima se manje vanom.
Kroz revoluciju postat emo vie ono to jesmo, ne manje.
Vie ne dolazi u obzir da bismo mogli sustati na pola puta,
nagoditi se, spasavati demokraciju, zaustaviti se. Moramo
neto pridonijeti naoj batini, ili je izgubiti, moramo se
uveliati ili umanjiti, moramo napredovati ili nazadovati. Ja
vjerujem u Englesku i vjerujem da emo ii naprijed.
Ovaj je tekst objavljen u integralnom obliku kao zasebno izdanje 1941.
48
King John (5, 7, 117) (Prim. prev.)

Sadraj
Staze Erica Blaira (U povodu Orwellove publicistike) 5
Zato piem .......................................................................... 23
Vjeanje ................................................................................. 33
Ubijanje slona ...................................................................... 40
Kako umire sirotinja ............................................................ 50
Recenzija: Aolf Hitler Mein Kampf ............................ 64
Wells, Hitler i svjetska drava ............................................ 68
Proroita faizma ................................................................ 76
Tko su ratni zloinci? ........................................................... 81
Osveta je gorka ..................................................................... 89
Ti i atomska bomba ............................................................ 94
Razmiljanja o Gandhiju .................................................... 99
Granice umjetnosti i propagande ..................................... 110
Tolstoj i Shakespeare .......................................................... 115
Knjievnost i totalitarizam ................................................. 121
Pamfletska knjievnost ........................................................ 126
Knjievnost i ljevica ............................................................ 130
Pisci i levijatan ....................................................................... 134
Sportski duh ......................................................................... 143
Zalaz engleskog umorstva .................................................. 148
alica dobrog aja ................................................................ 153
Mjeseev odraz ................................................................. 157
Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh........................
Prvi dio: Engleska, tvoja Engleska .................................... 161
Drugi dio: Trgovci u ratu ................................................... 191
Trei dio: Engleska revolucija ............................................ 207
IC
AUGUST CESAREC ZAGREB
Izdava
ITRO AUGUST CESAREC
OOUR Izdavaka djelatnost Zagreb, Prilaz JA 57
Za izdavaa
DRAGAN MILKOVI
Korektori
MARILKA KRAJNOVI VESNA MAGJER
Likovna oprema
NENAD DOGAN
Tehniki urednik
FRANJO PROFETA
Tisak
TISKARNA LJUDSKE PRAVICE Ljubljana, 1983.
1

1