Harry G.

Frankfurt O istini Naslov izvornika On Truth Copyright 2005 by Princeton University Press Preveo s engleskoga Andy Jeli Ilustracija na naslovnici Marina Leskovar

Harry G. Frankfurt 0 istini

Zagreb, oujak 2009. prvo izdanje

Ponovno za Joan, ipak je to bila njezina ideja

Uvod Nedavno sam objavio esej o prodavanju magle, naslovljen On Bullshit (Princeton University Press, 2005, Kenjaa, Algoritam, 2006). U tom eseju ponudio sam okvirnu analizu ideje prodavanja magle: to znai da sam naveo uvjete koje sam smatrao istodobno nunima i dostatnima za ispravnu primjenu te ideje. Tvrdim da prodavatelji magle, iako se predstavljaju tek kao prenositelji informacija, to uope ne ine. Umjesto toga, u svojoj biti, oni su krivotvoritelji i varalice koji onime to govore pokuavaju izmanipulirati miljenja i stavove onih kojima govore. Ono to im je dakle najvanije, jest je li ono to govore uinkovito u postizanju te manipulacije. U skladu s time, manje ili vie im je svejedno je li ono to govore istinito ili lano. U toj knjizi sam se takoer bavio i nizom drugih pitanja. Ispitivao sam razliku izmeu prodavanja magle i lai, temeljno vanu, iako openito neispitanu. Uinio sam nekoliko provizornih prijedloga u vezi s objanjenjem iznimne uestalosti i opstojnosti prodavanja magle u naoj kulturi. Dokazivao sam da prodavanje magle predstavlja mnogo zloudniju prijetnju civiliziranim odnosima od lai. Tada se to inilo dostatnim. Kasnije sam, meutim, shvatio da u cijeloj knjizi nisam poklonio nikakvu pozornost pitanju s kojim se svaka odgovarajua rasprava o prodavanju magle mora pozabaviti. Poao sam od vane pretpostavke, za koju

sam nesmotreno pretpostavio da je dijele mnogi moji itatelji: naime, ravnodunost spram istine nepoeljna je ili ak prijekora vrijedna osobina, pa zbog toga prodavanje magle valja izbjegavati i osuditi. No potpuno sam propustio ponuditi ikakvo zaokrueno i uvjerljivo objanjenje - zapravo ispustio sam svako objanjenje - o tome zbog ega nam istina jest tako vana, ili zato bismo o njoj posebno trebali voditi rauna. Drugim rijeima, propustio sam objasniti zato je ravnodunost spram istine, za koju sam tvrdio da je karakteristina za prodavanje magle, tako loa. Naravno, veina ljudi shvaa i manje ili vie spremno priznaje da je istina vrlo vana. S druge strane, malo je ljudi pripravno ponuditi zbiljsko objanjenje o tome to istinu ini tako vanom. Svi smo svjesni da nae drutvo trajno prima velike doze neke namjerno, a neke sluajno - magle, lai i drugih oblika pogrenog prikaza i prijevare. Oito je, meutim, da taj teret, barem do sada, na neki nain nije uspio ozbiljnije natetiti naoj civilizaciji. Neki e to moda samozadovoljno prihvatiti, ne bi li pokazali da u konanici istina i nije tako vana i da za nas nema posebno jakog razloga da se o njoj previe brinemo. Po mom miljenju, to bi bila neprihvatljiva pogreka. U skladu s time, predlaem da ovdje razmotrimo - kao u nekoj vrsti nastavka mojeg prethodnog eseja ili istraivanja kojemu taj rad moe posluiti kao uvod - praktinu i teorijsku vanost koja se istini

zapravo pridaje, bez obzira na to postupamo li mi openito na nain kao da to jest tako. Moj izdava (neponovljivi i nezaobilazni George Andreou) ukazao mi je na prilino paradoksalnu okolnost da, dok nitko nema tekoa sa shvaanjem da oko nas ima mnogo prodavanja magle, prilian broj ljudi tvrdoglavo ne eli prihvatiti da bi - makar i u naelu - moglo postojati neto poput istine. Meutim, u svojoj raspravi neu ni pokuati - barem ne bilo kakvom neposredno sueljenom argumentacijom ili analizom jednom zauvijek rijeiti zamrenu raspravu izmeu onih koji prihvaaju znaajnu razliku izmeu "biti istinit" i "biti laan" i onih koji energino sebe predstavljaju (nije vano imaju li pravo to tako ine, odnosno je li uope mogue da bi mogli imati pravo) tako kao da odriu da ta razlika moe vrijediti ili da odgovara bilo kakvoj objektivnoj zbilji. Ne izgleda vjerojatno da bi se ta rasprava ikada mogla konano rijeiti, a i openito je nezahvalna. U svakom sluaju, i oni koji tvrde da odriu vrijednost ili objektivnu stvarnost razlikovanja istine i neistine, uporno, a bez vidljive neugode, nastavljaju isticati da je to odricanje ona pozicija iza koje istinski stoje. Tvrdnja da odbijaju razliku izmeu istine i neistine jest, a na tome ustrajavaju, neosporno istinita tvrdnja o njihovim uvjerenjima, a ne neistinita. Ta prima facie nedosljednost u izraavanju njihova uvjerenja ini nas nesigurnima u tonom tumaenju pitanja to je to to oni

predlau ili odriu. To je takoer dovoljno da se zapitamo koliko ozbiljno trebamo uzeti njihovu tvrdnju da nema objektivno znaajne ili isplative razlike koja bi se mogla uiniti izmeu onoga to je istinito i onoga to je neistinito. Takoer u izbjegavati i nezahvalnu sloenost povezanu s bilo kakvim svjesnim pokuajem definiranja pojmova istine i neistine. To bi vjerojatno bila jo jedna obeshrabrujua zadaa, koja bi nas nepotrebno skrenula s puta prema cilju. Zbog toga u jednostavno uzeti zdravo za gotovo manje ili vie opeprihvaene naine shvaanja tih pojmova. Svi znamo to znai govoriti istinu o raznim stvarima koje neosporno poznajemo - primjerice stvarima poput naih imena i adresa. tovie, jednako jasno razumijemo to znai takve stvari predstavljati lano. Prilino dobro znamo kako o njima lagati. U skladu s time, pretpostavit u da se moji itatelji bez tekoa snalaze s tim nezahtjevnim i filozofski nevinim zdravorazumskim shvaanjima razlike izmeu istine i neistine. Moda oni nee moi definirati te pojmove s neporecivom tonou i formalnom preciznou. Uzet u, meutim, kao datost da se s njima mogu nositi vie ili manje inteligentno i pouzdano. Jo neto. Moja rasprava bavit e se iskljuivo vrijednou i vanou istine, a uope ne vrijednou ili vanou naih pokuaja da pronaemo istinu ili naih iskustava pri njezinu pronalaenju. Shvaanje da je dokaz za neku pretpostavku

dostatan i da se ne mogu postavljati nikakva daljnja razumna pitanja o tome je li ta pretpostavka istinita, esto sa sobom nosi osjeaj zadovoljstva da smo neto zaokruili i u tome uspjeli, a ponekad priznanje moe biti i prilino uzbudljivo. Temeljit dokaz neosporno rjeava svu loginu nesigurnost povezanu s istinitou prijedloga; zato, naravno, nestaje sav otpor spram prihvaanja pretpostavke. To je oslobaajue i osvjeavajue. Oslobaa nas tjeskobe i sputanosti sumnje i omoguava nam da se prestanemo brinuti o tome u to da vjerujemo. Nai umovi postaju staloeniji, oputeniji i samouvjereniji. Doivljaji ove vrste manje su ili vie poznati znanstvenicima i istraivaima. Poznati su i brojnim amaterima kod kojih su dio njihova uobiajena poslovanja. Mnogi se s njima upo znaju na satovima geometrije u srednjoj koli, gdje ih se navodi da cijene besprijekoran prikaz nekog Euklidova teorema i na taj nain jasno i nedvojbeno vide da je teorem jednoznano dokazan. Unato razmjernoj rairenosti takvih iskustava i bez obzira na njihovu neospornu zanimljivost i vrijednost, neu o njima dalje raspravljati. Kao to sam ranije rekao, usmjerit u pozornost jedino na vrijednost i vanost istine za nas. Neu se baviti vrijednou ili vanou naega iskustva u uspostavljanju ili pokuaju otkrivanja istine. Moja tema nije proces istraivanja ili trenutak njegova uspjena zavretka, nego njegov cilj. Nakon to smo uspostavili ishodine uvjete i ogranienja, krenimo. Je li istina neto to nam je - i to bi nam trebalo biti -

osobito vano? Ili je ljubav spram istine, kao to to tvrde mnogi istaknuti mislioci i pisci, po sebi tek jo jedan primjer prodavanja magle?

I. Kada pokuavam ukazati zato nam je istina vana, ono to mi prvo pada na pamet jest misao koja moda izgleda nedvojbeno banalno, no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao da istina esto ima vrlo vanu praktinu primjenu. Svako drutvo koje uspijeva biti barem minimalno funkcionalno, mora imati, kako mi se ini, beskompromisnu viziju beskonano promjenjivog dobra istine. Konano, kako bi drutvo koje nedovoljno vodi rauna o istini moglo donijeti dovoljno nadlene prosudbe i odluke u vezi s najpovoljnijom organizacijom svoje javne djelatnosti? Kako bi uope moglo prosperirati ili ak opstati ne znajui dovoljno o relevantnim injenicama koje bi mu pomogle da uspjeno provodi vlastite ambicije i mudro i uinkovito se bori s potekoama? Jo mi jasnijim izgleda da vie razine civilizacije u jo veoj mjeri moraju ovisiti o savjesnom potivanju vanosti potenja i jasnoe u prenoenju injenica te o upornoj brizi za tonost pri odredivanju to su to injenice. Prirodne i drutvene znanosti, jednako kao i rukovoenje javnim pitanjima, zasigurno ne mogu uspijevati, osim ako se to potivanje i briga brino ne odravaju. Isto vrijedi i za praktine vjetine i umjetnost. ivimo u neobino doba kada mnogi obrazovani pojedinci istinu ne smatraju vrijednom bilo kakvog posebnog potovanja. Naravno, dobro je poznato da je nehajan odnos spram istine manje ili vie endemna pojava meu publicistima i politiarima,

gdje je karakteristino da pojedinci prodaju znaajne koliine magle, lai i svake druge vrste prijevare i podvale koju uspiju smisliti. To nije novost, i na to smo navikli. Nedavno se, meutim, slina inaica takvog pristupa, ili ak njezin ekstremni oblik, na uznemirujui nain rairila ak i u sloju ljudi koji smo moda naivno smatrali pouzdanijim. Mnogi su se besramni skeptici i cinici glede vanosti istine (ili glede vanosti odavno uspostavljenih ogranienja spram plagiranja) ukazali meu uspjeno prodavanim i nagrai vanim autorima, kolumnistima vodeih novina i dosad cijenjenim povjesniarima, biografima, esejistima, teoretiarima knjievnosti, romanopiscima, pa ak i filozofima, na koje bi se od svih ljudi najprije moglo raunati da e to smatrati loim. Ti besramni protivnici zdravog razuma (lanovi odreene karakteristine podskupine sebe nazivaju "post-modernistima") prevratniki i nedemokratski nijeu da istina uope posjeduje ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga nijeu da je istina vrijedna bilo kakvog nunog potovanja ili priznanja. Oni doista izriito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna za odgovorno istraivanje i promiljanje, nego se ini i da je u osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pitanje "to su to injenice" korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim znaenjem. Sto se tie prava na potovanje i priznanje koje obino pripisujemo injenicama i istini, postmodernistiko je gledanje da je to pravo u konanici na raspolaganju da ga

prigrabi tko eli. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje pogleda na stvari. Nepotrebno je isticati da svi mi esto, svjesno i s uvjerenjem, odreene pretpostavke oznaavamo kao istinite, a druge kao neistinite. Postmodernistike mislioce, meutim, ne plai neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. to jo vie iznenauje, ne zbunjuju ih ak ni njezini esti vrijedni dosezi i posljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno postmodernistikom nainu razmiljanja, to se razlike koje inimo izmeu onoga to je istinito i to nije vie ne rukovode niim neprijeporno objektivnijim ili nuno autoritativnijim nego to su nai pojedinani pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj inaici iste doktrine, nisu osobne perspektive nuno te koje odreuju tijek stvari; tonije reeno, stvari odreuju ogranienja koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i politikih zahtjeva ili putem snano motivirajuih navika i obiaja naega drutva. Ono na to se postmodernisti posebno oslanjaju jest sljedee: ono to pojedinac smatra istinitim je ili samo funkcija njegova osobnog motrita ili je to odreeno onime to je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih sloenih i neizbjenih drutvenih pritisaka. Taj mi se argument ini ne samo preplitkim, nego i maglovitim. Naravno, neupitno je, bez obzira na to to bi postmodernisti ili netko drugi mogli rei, da, primjerice, inenjeri i arhitekti moraju teiti da dosegnu - a to im povremeno i

uspijeva - zbiljsku objektivnost. Mnogi od njih su, uz openito pouzdanu tonost, iznimno vjeti u procjeni prepreka inherentnih provoenju njihovih planova, kao i resursa dostupnih u svrhu svladavanja tih prepreka. Paljivo provedena mjerenja, kljuna za njihove projekte i konstrukcije, ne mogu se vjerodostojno zamisliti kao podlona varijacijama i hirovima kakve bi ukljuivala ovisnost o pojedinanoj perspektivi; takoer ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima razmilja kao podlonima esto proizvoljnim ili nerelevantnim zahtjevima drutvene discipline i zabrana. Oito je da moraju biti precizna, no preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju biti postojana, pod kakvim se god uvjetima i iz kakvog god oita provode, i moraju biti ispravna. Pretpostavimo da se most srui pod uobiajenim optereenjem. to bi nam to govorilo? U najmanju ruku to da su oni koji su most projektirali ili izgradili nainili neke prilino velike pogreke. Bilo bi nam oito da su barem neka od rjeenja koja su osmislili prilikom rjeavanja mnogostrukih problema s kojima su se susreli bila fatalno pogrena. Isto naravno vrijedi i u medicini. Lijenici moraju nastojati donijeti odgovarajue prosudbe u pogledu postupanja s boleu ili povredom. U skladu s time moraju znati za koje se lijekove i postupke moe pouzdano oekivati da e pomoi njihovim pacijentima; trebaju znati za koje se zapravo ne moe oekivati

da budu od ikakve zbiljske koristi, a trebaju znati i koji e vjerojatno biti tetni. Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio na graevinara ili se prepustio brizi lijenika koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i glazbenici moraju, na svoje posebne naine, znati kako da stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moi izbjei da predaleko odu pogrenim putem. Tijekom svojega kreativnog rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme tehnike i stila. Neki naini postupanja s tim problemima oito su daleko bolji od drugih. Moda ni jedan nain postupanja s bilo kojim od njih nije neosporno i iskljuivo ispravan. Meutim, mnoge od alternativa su oito neispravne. Doista, neke su odmah i bez proturjeja prepoznatljive kao istinski grozne. U svim tim kontekstima postoji jasna razlika izmeu ispravnog i pogrenog postavljanja stvari, pa je tako uinjena i jasna razlika izmeu istine i neistine. esto se tvrdi da je situacija drukija kada je rije o povijesnoj analizi i drutvenim komentarima, a posebno kada je rije o vrednovanju ljudi i usmjerenja koja takve analize i komentari openito ukljuuju. Argument koji se obino navodi u prilog toj tvrdnji jest da na takvo vrednovanje uvijek jako utjeu osobne okolnosti i pristup ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne moemo oekivati da povijesna djela ili drutveni komentari budu strogo nepristrani i objektivni.

Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima nezaobilazan. No postoje vana ogranienja u pogledu dosega razliitosti pri interpretaciji injenica iji bi se prikaz, primjerice, mogao oekivati od ozbiljnih povjesniara. Postoji dimenzija zbilje u koju se ak ni najsmjelije - ili najljenije - uputanje u subjektivnost ne smije usuditi ui. To je na tragu uvenog odgovora Georgesa Clemenceaua kada su ga zamolili da pretpostavi to e budui povjesniari rei o Prvome svjetskom ratu: "Nee rei da je Belgija zauzela Njemaku."

II. Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju uvjeriti - ponekad prilino gordo - da se normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti. Njihovo je miljenje da sud te vrste zapravo ne postavlja nikakav injenini zahtjev, tj. nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili neispravan. Oni smatraju da takve prosudbe samo izraavaju osobne osjeaje i stavove koji, strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti. U redu. Pretpostavimo da to moemo prihvatiti. Svejedno ostaje jasno da prihvaanje ili odbacivanje vrijednosnog suda mora ovisiti o drugim prosudbama koje su po sebi pravocrtno nenormativne, tj. o tvrdnjama o injenicama. Zbog toga ne moemo razborito prosuditi je li odreena osoba nemoralna, osim na osnovi injeninih tvrdnji koje opisuju sluajeve njezina ili njegova ponaanja koje se ini da daje konkretne dokaze o moralnoj manjkavosti. tovie, te injenine tvrdnje u vezi s ponaanjem te osobe moraju biti istinite, a slijed kojim iz njih izvodimo vrijednosne sudove mora biti istinitosno relevantan. Inae ni tvrdnje ni postupak izvoenja suda ne mogu uinkovito opravdati zakljuak. Niim nee pokazati da je vrednovanje utemeljeno na njima razborito. Tako razlikovanje izmeu onoga to je istinito i to je neistinito ostaje kritiki relevantno za nae vrijednosne ili normativne sudove, ak i ako prihvatimo da razlikovanje istine

od neistine nema neposrednu primjenu na same te sudove. Moemo dopustiti, ako to smatramo mudrim, da nae vrednovanje nije ni istinito ni neistinito. Ne moemo, meutim, dopustiti slinu karakterizaciju injeninih tvrdnji ili izvoenja zakljuka kojim moramo pokuati podrati vrednovanje. Na isti su nain injenine tvrdnje nune pri objanjavanju i vrednovanju svrhe i ciljeva koje odaberemo i koje pokuavamo slijediti. Naravno, mnogi mislioci nijeu da se na izbor svrhe i ciljeva - u najmanju ruku barem onih koji nisu izabrani zbog svoje instrumentalne vrijednosti za dosezanje krajnjih tenji uope moe racionalno opravdati. Oni ustraju na tome da svrhe i ciljeve prihvaamo jedino zahvaljujui onome to sluajno osjeamo ili elimo. No zasigurno je jasno da velikim dijelom objekte koje elimo i volimo, i kojima se posveujemo, biramo zbog onoga to u vezi s njima vjerujemo, primjerice, da e nam poveati blagostanje ili zatititi zdravlje, ili da e na neki drugi nain sluiti naim interesima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost injeninih tvrdnji na koje se oslanjamo pri objanjavanju ili preispitivanju naega izbora ciljeva neizbjeno relevantna za racionalnost naih stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo li s pravom na razliite injenine prosudbe kao istinite, ne moemo znati ima li na osjeaj i izbor doista smisla. Zbog tih razloga, ni jedno drutvo sebi ne moe priutiti da spram istine pokae prijezir ili nepotovanje. Nije, meutim,

dovoljno da drutvo samo prihvati da su istina i neistina, nakon to je sve reeno i uinjeno, legitimni i vani obrasci. Uz to, drutvo ne smije zapostaviti poticaj i podrku sposobnim pojedincima posveenima otkrivanju i primjeni vanih istina. tovie, kakve god pogodnosti i dobitke ponekad moda moe stei prodavanjem magle, prikrivanjem ili obinim laima, drutvo sebi ne moe priutiti da podnosi bilo koga ili bilo to u ulozi poticatelja nehatne ravnodunosti spram razlikovanja istine i neistine, a jo se manje moe upustiti u jadnu, narcisoidnu farsu da je potivanje istinitosti injenica manje vano od "vjernosti samome sebi". Ako postoji bilo kakav stav inherentno protivan pristojnom i ureenom drutvenom ivotu, onda je to taj. Drutvo bezobzirno i uporno nemarno u bilo kojemu od tih vidova osueno je na propadanje ili, u najblaem sluaju, kulturnu inertnost. U svakom sluaju nee biti sposobno za bilo kakav vaniji doseg, pa ak ni za bilo kakvu organiziranu ili razboritu ambiciju. Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale i ne mogu zdravo napredovati liene velike koliine pouzdanih injeninih informacija. Takoer ne mogu prosperirati ako su optereene zarazom pogrenih vjerovanja. Da bismo uspostavili i odravali naprednu kulturu, moramo izbjei da nas zaglupljuje bilo pogreka, bilo neznanje. Moramo znati mnoge istine i, naravno, moramo znati kako da ih produktivno uporabimo.

Nije to samo drutveni imperativ. To se odnosi i na svakog pojedinca. Pojedincima su istine potrebne da bi uspjeno mogli kriti put kroz ikaru rizika i prigoda s kojima se svi ljudi, bez iznimke, susreu tijekom ivota. Moraju znati istinu o tome to da jedu i to da ne jedu, kako da se obuku (temeljem injenica povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da ive (u svjetlu informacije o stvarima kao to su crte tektonskih poremeaja, uestalost odrona, blizina trgovina, radnog mjesta i kola), kao i kako da rade ono za to su plaeni, kako da podiu djecu, to da misle o ljudima koje susreu, to mogu postii, to bi htjeli postii, kao i o beskonanoj mnogolikosti drugih obinih, no vitalnih pitanja. Na uspjeh ili neuspjeh u svemu to poduzimamo, a time i u ivotu openito, ovisi o tome rukovodi li nas istina ili pak postupamo u neznanju ili temeljem pogrenih pretpostavki. On takoer, naravno, iz temelja ovisi o tome to inimo s istinom. Liene istine, stvari su osuene na propast ve prije no to smo krenuli. Ne moemo zbiljski ivjeti bez istine. Istina nam je potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako ivjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako da uope preivimo. Nadalje, to je neto to ne moemo jednostavno ne primijetiti. Zbog toga smo prisiljeni shvatiti, barem implicitno, da nam je istina vana. Slijedom toga takoer smo prisiljeni shvatiti (i ovdje barem implicitno) da istina nije znaajka uvjerenja spram kojega sebi moemo dopustiti

ravnodunost. Ravnodunost bi bila pitanje ne samo nehatne nerazboritosti. Vrlo brzo bi se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri u kojoj priznajemo njezinu vanost za nas, ne moemo sebi razumno dopustiti da odustanemo ili od elje za istinom o mnogim stvarima ili od tenje da je dosegnemo.

III. Moemo, meutim, s pravom zapitati: otkad je razboritost nama tako vana? Poznato je da ljudski rod ima dar za zanemarivanje i izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo esto iskazuje. Kako se onda uope moe smatrati vjerojatnim da emo potovati i prihvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo ozbiljno? Prije no to preuranjeno odustanemo sami od sebe, dopustite da u raspravu ukljuim neke primjenjive (a nadam se i korisne) misli istaknutog portugalsko-nizozemsko-idovskog filozofa Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio da bez obzira na to koristimo li, prihvaamo li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o kakvoj se ovdje govori, ta e nam vrsta racionalnosti biti nametnuta. Bez obzira na to svia li nam se to ili ne, mi zaista ne moemo izbjei da joj se podvrgnemo. Na to nas, kako je Spinoza shvaao to pitanje, tjera ljubav. Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na sljedei nain: "Ljubav nije nita drugo nego radost s pripadnom idejom vanjskog uzroka" (Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). to se tie znaenja "radosti", pretpostavio je da je to "ono to slijedi strast kojom... (pojedinac) postaje savreniji" (Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Pretpostavljam da e mnogim itateljima ove prilino neprozirne misli biti prilino neprivlane. One doista izgledaju odbojno zamagljene. ak i bez obzira na tu prepreku, da se

Spinozine misli uporabe na produktivan nain, pitanje je li on prije svega bio mjerodavan da s ikakvim posebnim autoritetom govori o ljubavi, moda nije nerazborito. On naime nije imao djece, nikada se nije enio, a ini se da nikada nije imao ni stalnu prijateljicu. Naravno, te pojedinosti povezane s njegovim privatnim ivotom nemaju nikakve vjerodostojne relevantnosti, osim u pogledu pitanja njegove nadlenosti u pogledu romantine, brane i roditeljske ljubavi. No ono na to je zapravo mislio kada je pisao o ljubavi nije, meutim, bila ni jedna od gore navedenih vrsta. Zapravo nije posebno mislio ni na jednu inaicu ljubavi koja bi kao svoj objekt nuno imala osobu. Pokuat u objasniti to mislim da je imao na umu. Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac ima svoju temeljnu prirodu koju tijekom postojanja nastoji ostvariti i odrati. Drugim rijeima, mislio je da u svakom pojedincu postoji uroeni poriv da postane i ostane ono to taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada Spinoza pie o "strasti kojom... (pojedinac) postaje savreniji", misli na izvana uzrokovano uveanje sposobnosti pojedinca za preivljavanje i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode (otuda "passio", tj. promjena kod pojedinca koja ne nastaje njegovom vlastitom akcijom, nego prije promjenom u odnosu prema kojoj je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca za dosezanje tih ciljeva poveaju, poveanje pojedineve moi za

njihovo postizanje prati osjeaj vee vitalnosti. Pojedinac je svjestan energije i irenja sposobnosti da postane i odri ono to u svojoj biti jest. Na taj se nain vie osjea samim sobom. Osjea se potpunije iv. Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodostojno, po mojemu miljenju) da to iskustvo poveanja vitalnosti, ta svijest o poveanju sposobnosti da se ostvari i odri prava priroda pojedinca inherentno stvara osjeaj oduevljenja. To oduevljenje se moda moe usporediti s oduevljenjem koje esto doivimo kao popratnu pojavu uz oivljujuu vjebu pri kojoj se plua, srce i miii napreu vie no inae. Kada energino vjebaju, ljudi se esto osjeaju potpunije i osjetnije ivima nego prije vjebe, kada su u manjem opsegu i manje neposredno svjesni vlastitih mogunosti, kada su manje uronjeni u osjeaj vlastite vitalnosti. Mislim da takvu vrstu iskustva Spinoza ima na umu kada govori o "radosti"; radost, kako mislim da je on razumijeva, jest osjeaj poveanja ivotne snage i sposobnosti nastavka ivota, u skladu s naom najizvornijom prirodom. Ako osoba koja doivljava radost shvati da radost ima odreeni vanjski uzrok, odnosno ako osoba identificira nekoga ili neto kao objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost ovisi, Spinoza smatra da e osoba nuno voljeti taj objekt. Tako on razumijeva ljubav: kao nain na koji odgovaramo na ono to prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu miljenju, ljudi nuno

vole sve to prepoznaju kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve za to misle da im pomae u nastavku postojanja i u tome da u veoj mjeri postanu ono to jesu. ini mi se da je Spinoza tu barem na pravom tragu. Mnogi paradigmatini primjeri ljubavi pokazuju, vie ili manje pravocrtno, obrazac koji on definira: ljudi su skloni voljeti ono za to misle da e im pomoi da "pronau sebe", da otkriju "tko su zapravo" i uspjeno se suoe sa ivotom, ne izdavi ili ugrozivi svoju temeljnu prirodu. Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza dodaje opaanje o ljubavi koje se takoer ini tonim: "Onaj tko voli, nuno tei da stvari koje voli ima nadohvat i sauva ih" (Etika, 3. dio, postavka 11, komentar). Stvari koje netko voli oito i nuno su mu vane. Njegov ivot, postizanje i neprekinuto uivanje osobne autentinosti o njima ovise. Zato ih on prirodno nastoji zatititi i osigurati da mu budu dostupne. Spinoza smatra da iz toga proizlazi da ljudi nuno moraju voljeti istinu. Misli da to ne mogu sprijeiti, zato to ne mogu a da ne shvate kako im je istina neophodna da bi preivjeli, da bi shvatili sami sebe i ivjeli u punoj mjeri u skladu s vlastitom prirodom. Lieni pristupa istinama koje se tiu njihove pojedinane prirode, vlastitih mogunosti i potreba, kao i dostupnosti i pravilne uporabe resursa potrebnih da bi preivjeli i napredovali, ljudi bi se u ivotu susreli s ozbiljnim tekoama. ak sebi ne bi mogli ni oblikovati odgovarajue ciljeve, a jo ih

manje uinkovito slijediti. Zapravo bi bilo prilino bespomoni za kretanje u bilo kojem smjeru. Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja prezire istinu ili je spram nje ravnoduna mora biti osoba koja prezire vlastiti ivot ili je spram njega ravnoduna. Takav neprijateljski ili nemaran stav prema samome sebi iznimno je rijedak i teko odriv. Tako je Spinoza zakljuio da gotovo svatko - svatko tko cijeni vlastiti ivot i o njemu se brine - znajui to ili ne, voli istinu. Koliko vidim, Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Prak tino svi mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U mjeri u kojoj shvaamo to sve uinkovito postupanje sa ivotnim problemima ukljuuje, ne moemo izbjei ljubav spram istine.

IV. Ono ime sam se u ovoj raspravi o istini do sada bavio, u osnovi je pragmatino, odnosno logiko ili svrhovito promiljanje. Osim toga, to je promiljanje povezano s "istinom" shvaenom distributivno, odnosno ne kao povezano s cjelinom neke tajnovite vrste koju se moe odrediti i ispitati kao posebnu i samosvojnu realnost, nego vie kao znaajku koja pripada bilo kojem broju pojedinanih postavki (ili je "raspodijeljena" medu njima) i moe se susresti samo kao oznaitelj neke tone postavke. Promiljanje kojim se bavim vezano je uz korisnost mnogih istina pri omoguavanju uspjenog ustrojavanja i provoenja drutvenih ili pojedinanih ambicija i aktivnosti, korisnost koju te istine pokazuju samo zahvaljujui tome to jesu istinite. Ta je korisnost znaajka istine koju je lako shvatiti, teko previdjeti, i svakoj razboritoj osobi nemogue odrei. Ona ljudima prua najoitiji i najtemeljniji razlog da vode rauna o istini - o znaajci istinitosti - i smatraju je vanom. Pokuajmo otii malo dalje. Moda bismo mogli proiriti shvaanje vanosti istine razmatrajui pitanje koje se postavlja posve prirodno, u ovom ili onom obliku, kada razmislimo o oitoj pragmatinoj korisnosti istine. Kako to da istina posjeduje tu korisnost? Kako se moe objasniti povezanost izmeu injenice istinitosti i injenice tako velike praktine vrijednosti? to se toga tie, zato su istine uope korisne?

*** Na to pitanje nije jako teko odgovoriti. U najmanju je ruku lako vidjeti kako da se pone na njega odgovarati. Kada smo ukljueni u aktivan ivot ili kada pokuavamo planirati razne praktine aktivnosti i njima upravljati, nastojimo se nositi sa stvarnou (dio te stvarnosti stvorili smo sami, no vei dio nismo). Ishodi naih nastojanja, kao i njihova vrijednost za nas, u konanici ovise o svojstvima zbiljskih objekata i dogaaja s kojima se susreemo. Ovisit e o tome kakvi su ti zbiljski objekti i dogaaji, kako se uklapaju u nae interese i kako, ovisno o njihovim uzrono-posljedino relevantnim svojstvima, odgovaraju na ono to inimo. U onoj mjeri u kojoj istina ima instrumentalnu vrijednost, ima je zato to biljei i prenosi prirodu tih realnosti. Istina ima praktinu primjenu zato to se sastoji od tonog prikaza i prenoenja svojstava (posebice ukljuujui uzrono-posljedine silnice i potencijale) zbiljskih objekata i dogaaja s kojima se susreemo tijekom naega djelovanja. S uvjerenjem i razumnim oekivanjem uspjeha moemo postupati samo onda ako imamo dovoljno relevantnih informacija. Trebali bismo znati dovoljno o onome to radimo, kao i o problemima i prigodama koji e nam se na putu vjerojatno pojaviti. Znati dovoljno je pitanje poznavanja injenica, to znai zbiljskog stanja, temeljno vezanih za nae

aktualne projekte i podruja zanimanja. Drugim rijeima, to je pitanje dostatnog znanja o istini vezanoj uz zbiljsko stanje, jednako kao i pitanje toga da inteligentno formuliramo i dosegnemo ciljeve. Nakon to smo te istine usvojili, to znai da smo shvatili da jesu istinite, time smo razumjeli to su doista oni aspekti svijeta koji nas trenutano posebno zanimaju. To nam omoguava da cijenimo mogunosti koje su nam doista na raspolaganju, s kakvim se opasnostima i rizicima susreemo i to razumno moemo oekivati. Drugim rijeima, to nam omoguava, barem do neke toke, da se orijentiramo. Relevantne su injenice ono to jesu, bez obzira na to to mi o njima mislili i bez obzira na to to bismo mogli eljeti da one budu. To je doista bit i definicija injenica, odnosno zbiljskosti: znaajke stvarnosti, a prema tome i istine o tim znaajkama, ono su to jesu, neovisno o bilo kakvom neposrednom nad zoru volje. Ne moemo promijeniti injenice, a isto tako ne moemo ni utjecati na istinu o injenicama samo donoenjem suda ili hirom. U mjeri u kojoj znamo istinu, u poloaju smo da naim ponaanjem autoritativno upravlja priroda same stvarnosti. injenice - stvarna priroda zbilje - konano su i neupitno pribjeite ispitivanja. One diktiraju i podupiru konanu odluku i pobijanje svih neizvjesnosti i sumnji. Dok sam bio dijete, esto sam osjeao kako me pritiu kaotino nabacani nerazumni

pojmovi i uvjerenja koja su mi razni odrasli ljudi nastojali nametnuti. Moja posveenost istini nastala je, koliko se mogu sjetiti, u oslobaajuem uvjerenju da jednom kada shvatim istinu, nee mi vie moi odvlaiti pozornost ili me ometati neija nagaanja, pretpostavke ili nade (ukljuujui i moje vlastite). U mjeri u kojoj shvatimo istine koje trebamo znati, moemo stvoriti razumne prosudbe povezane s onim to bismo voljeli da se dogodi, a povezane i s ishodima do kojih e razliiti mogui postupci vjerojatno dovesti. To je zato to smo tada vie ili manje potpuno svjesni onoga s ime smo suoeni, a i zato to znamo kako e objekti i dogaaji ukljueni u na ovaj ili onaj odabrani slijed odgovoriti na ono to radimo. U odreenom se dijelu svijeta dakle moemo kretati s osjeajem vee oputenosti i sigurnosti. Znamo koje su vane sastavnice nae okoline, znamo gdje ih moemo nai, a moemo se i kretati slobodno, ne zalijeui se ni u to. U tome dijelu svijeta, moemo se poeti osjeati takorei kao kod kue. Suvino je kazati da "kua" u kojoj se nalazimo moda i nije posebno privlano mjesto. Moe biti natrpana zastraujuim stupicama i zamkama. Realnost s kojom e traiti da se suoimo moe biti i opasna i runa. Ako smo jako udaljeni od izvjesnosti onoga to nas oekuje, moda neemo imati nikakve vjere u to da emo stvari rijeiti uinkovito, ili ak da emo se uspjeti izvui ivi.

Neki bi nas upozorili da je mogua tako zastraujua ili tako obeshrabrujua i demoralizirajua zbilja, da bi nam bilo bolje da o njoj nita ne znamo. Ja, meutim, smatram da je gotovo uvijek bolje suoiti se s injenicama s kojima valja izai nakraj, nego ostati u neznanju. Konano, sputanje pogleda pred stvarnou nee izazvati nikakvo smanjenje njezinih opasnosti i prijetnji; osim toga, nai izgledi za uspjeno izlaenje nakraj s opasnostima koje donosi jamano e biti vei ako se uspijemo natjerati da stvari vidimo pravocrtno. Mislim da se to nita manje ne odnosi na istinu o naim unutarnjim tenjama i karakteru nego na zbilju svijeta koji nam je izvanjski. Trebamo shvatiti to je to to stvarno elimo, to e nas najpotpunije zadovoljiti, a kakve nas zebnje vrlo uporno prijee da postupamo kako bismo htjeli. Zbiljsko poznavanje samoga sebe nesumnjivo je iznimno teko dosegnuti, a istina o tome to smo svakako bi mogla biti neugodna. U pokuaju da ivotom upravljamo uspjeno, ipak bi spremnost suoavanja s uznemirujuim injenicama o nama samima mogla biti kljunije pitanje od kompetentnog razumijevanja samo onoga to nas eka u vanjskome svijetu. Lieni istine, ili uope nemamo miljenje u vezi s time kakve stvari jesu ili je nae miljenje pogreno. Ovako ili onako, ne znamo u kakvoj smo situaciji. Ne znamo to se dogaa, ili u svijetu oko nas, ili u nama samima. Ako o tim stvarima imamo neke relevantne stavove, pogreni su; a pogreni stavovi nam,

naravno, ne pomau da se sa ivotom uinkovito nosimo. Moda neko vrijeme moemo biti u blaenom neznanju ili sretno prevareni, a na te naine, unato svim nedaama koje nas ugroavaju, moemo privremeno izbjei da budemo posebno uzdrmani ili uznemireni. No na kraju je ipak vjerojatno da e nae neznanje i pogrena uvjerenja okolnosti uiniti gorima. Problem s neznanjem i zabludama jest, naravno, da nas ostavljaju u mraku. U nedostatku istina koje su nam potrebne nemamo nita da nas vodi osim vlastitih neodgovornih nagaanja ili matarija i upornih i nepouzdanih savjeta drugih. Dok planiramo svoje djelovanje, ne moemo uiniti nita bolje od neobavijetenog nagaanja i nesigurno se nadati najboljem. Ne znamo gdje smo. Letimo naslijepo. Moemo napredovati samo vrlo uvjetno, napipavajui put pred sobom. To nerazborito traenje moe neko vrijeme sasvim dobro funkcionirati, ali na kraju e nas neizbjeno dovesti do toga da upadnemo u nevolju. Ne znamo dovoljno da izbjegnemo ili prevladamo zapreke i opasnosti koje emo nuno susresti. Zaista smo u tom sluaju osueni da ih budemo potpuno nesvjesni sve dok ne bude prekasno. A u tom trenutku, naravno, upoznat emo ih jedino zahvaljujui spoznaji da smo ve poraeni.

V. Prema davnoj definiciji, ljudska su bia racionalne ivotinje. Racionalnost je naa najistaknutija znaajka. Temeljno nas razlikuje od bia svih drugih vrsta. tovie, imamo izraenu tenju, a smatramo i da imamo uvjerljiv razlog, da nau racionalnost gledamo kao na neto to nas ini nadmonima. U svakom sluaju, to je znaajka na koju smo mi ljudi najupornije i najtvrdoglavije ponosni. Ne moemo, meutim, doista smatrati da funkcioniramo racionalno ako ne priznamo razliku izmeu istine i neistine. Biti racionalan u osnovi je pitanje odgovaramo li na primjeren nain razlozima. Razlozi se sastoje od injenica: injenica da pada kia stvara razlog (naravno ne nuan) pojedincima na tom podruju, koji bi eljeli ostati suhi, da ponesu kiobran. Svaka racionalna osoba koja razumije i to je kia i emu kiobran slui, to e shvatiti. Izrazimo istu tvrdnju malo drukije: ele li izbjei da se smoe, injenica da na odreenom podruju kii znai da postoji razlog za ljude tog podruja da ponesu kiobran. Jedino ako je doista injenica da na reenom podruju kii pa dakle jedino ako je tvrdnja "kii na predmetnom podruju" istinita - jedino zbiljska injenica ili tvrdnja o njoj moe nekome dati razlog da nosi kiobran. Neistinite tvrdnje niemu ne pruaju racionalnu podrku; ne mogu uinkovito nikome

posluiti kao razlozi. Naravno, netko bi svoj intelek tualni virtuozitet mogao iskazati izvlaenjem (tj. izvoenjem) implikacija neistinitih tvrdnji, pokazivanjem, drugim rijeima, kakve bi zakljuke te tvrdnje racionalno opravdavale kada bi doista bile istinite a ne neistinite. Ta demonstracija agilnosti i moi deduktivnog miljenja mogla bi biti zabavan, a moda i dojmljiv pokus; takoer bi moda mogla posluiti da u svojemu izvoau pothranjuje odreeno neutemeljeno i prazno samoljublje. Meutim, pod uobiajenim uvjetima to ne bi imalo mnogo smisla. Pojmovi istine i injeninosti su dakle neophodni za proimanje primjene racionalnosti smislom. Neophodne su ak i za razumijevanje same ideje racionalnosti. Bez njih, ta ideja ne bi znaila nita, a sama racionalnost (u to god bi se pretvorila, ako uope, pod tako obespravljenim uvjetima) ne bi bila od velike koristi. Ne smijemo o sebi razmiljati kao o biima ija nam racionalnost daje posebno znaajnu prednost pred drugima - zapravo uope ne moemo misliti o sebi kao o racionalnim biima - ako ne mislimo o sebi kao biima koja shvaaju da su injenice i istinite tvrdnje o injenicama neophodne u pruanju razloga za vjerovanje (ili nevjerovanje) u razliite stvari i za poduzimanje (ili nepoduzimanje) razliitih akcija. Ako ne potujemo razliku izmeu istine i neistine, moemo se oprostiti od nae mnogohvaljene "racionalnosti".

VI. Oito je da postoji tijesna veza izmeu pojma istine i pojma injeninosti. Za svaku injenicu postoji istinita tvrdnja koja je prenosi; a svaka istinita tvrdnja prenosi injenicu. Takoer postoji i tijesna veza izmeu ideje istine i ideja vjerovanja i povjerenja. Te se veze objelodanjuju etimoloki, uzmemo li u obzir prilino razvidnu slinost izmeu rijei "istina" (truth) i pomalo arhaine engleske rijei "vjera" (troth). (Pozivanje na etimologiju esto najavljuje kenjau; no vjerujte mi, ili ako vam je tako drae, provjerite sami.) Iako taj izraz vie nije rairen, jo uvijek moemo razumjeti da se u sklopu ceremonija zaruka (betrothal) i enidbe, mukarac i ena jedno drugome zaklinju na vjernost, ali i na istinu. Dvoje se ljudi obvezuje da e ispuniti razliita oekivanja i zahtjeve definirane moralom ili lokalnim obiajima. Jedno drugome jame da si mogu vjerovati da e govoriti istinu, barem u pogledu tih posebnih zahtjeva i oekivanja. Naravno, nije samo u kontekstu zaruka i enidbe vano da ljudi jedni drugima vjeruju. Drutveni odnosi i odnosi unutar zajednice openito, u svojim najrazliitijim inaicama i oblicima, mogu biti uinkoviti i harmonini samo ako ljudi pokazuju razuman stupanj vjere da su drugi openito gledano pouzdani. Da su ljudi openito neasni i nevrijedni povjerenja, sama mogunost mirnog i produktivnog drutvenog ivota bila bi ugroena.

To je neke filozofe potaklo da prilino odrjeito ustraju na tome da laganje znaajno podriva koheziju ljudskog drutva. Immanuel Kant je, primjerice, ustvrdio da "lieni istine drutveni odnosi i razgovori postaju bezvrijednima" (Etiko uenje). Argumentira ovako: budui da laganje na ovaj nain prijeti drutvu, "la drugome uvijek teti; ako i ne nekom odreenom ovjeku, jo uvijek teti ovjeanstvu u cjelini" ("O pretpostavljenom pravu na la iz altruistikih motiva"). Michel Montaigne ustvrdio je neto slino: "Budui da se nai odnosi odvijaju iskljuivo putem rijei, onaj tko ih iskrivljava jest izdajica drutva" ("O laganju"). "Laganje je prokleti grijeh", kazao je Montaigne. Zatim je dodao, iznimno se zagrijavi za svoj predmet: "Ako shvatimo uas i teinu... (laganja), trebali bismo ga kazniti eim plamenom od ostalih zlodjela" (O lazovima). Drugim rijeima, laovi, vie od prijestupnika bilo koje druge vrste, zasluuju da ih se spali na lomai. Montaigne i Kant su oito imali pravo, no pretjerali su. Uspjeni drutveni odnosi ne ovise strogo, kako su tvrdili, o tome da ljudi jedni drugima govore istinu (ne onako kao to disanje strogo ovisi o kisiku i bez njega je apsolutno nemogue)-, isto tako razgovor ne gubi doista svu vrijednost kada ljudi lau (mogu se izmijeniti i neke zbiljske informacije, a zabavna vrijednost razgovora moe se tako i poveati). Konano, koliina lai i pogrenih prikaza svake vrste koji se zapravo dogaaju na svijetu (u emu nemjerljiva popl ava

prodavanja magle po sebi nije vie od djelia) jest golema, a ipak se produktivni drutveni ivot nekako uspijeva nastaviti. injenica da se ljudi esto uputaju u lai i druge vrste prijetvornog ponaanja ne ini nemoguim da imamo koristi ili od suivota ili od razgovora s njima. To samo znai da moramo biti oprezni. Prilino uspjeno moemo pronai put kroz okoli oblikovan od lai i prijevara sve dok moemo razborito raunati na vlastitu sposobnost pouzdanog razlikovanja situacija u kojima nam ljudi stvari pogreno prikazuju i situacija u kojima se s nama odnose pravocrtno. Ope povjerenje u istinoljubivost drugih, dakle, nije apsolutno nuno, tako dugo dok je opravdano da imamo odreenu vrstu povjerenja u same sebe. Sigurno je da nas je razmjerno lako prevariti. tovie, znamo da je tako. Zato nam nije odve lako stei i odravati sigurno i opravdano povjerenje u nau sposobnost da primijetimo pokuaje prijevare. Iz tog razloga, drutveni bi odnosi bili doista znaajno optereeni rairenim i dubokim nepotovanjem istine. Meutim, na interes da drutvo zatitimo od tog optereenja nije ono to nam daje najtemeljniji razlog da o istini vodimo brigu. Kada susreemo ljude koji nam lau ili na neki drugi nain pokazuju nepotovanje spram istine, to nas esto ljuti i oneraspolouje. To, meutim, nije na prvome mjestu tako, kao to to vjerojatno smatraju Montaigne i Kant, zato to se bojimo

da bi neistinitost na koju nailazimo ugrozila ili ograniila drutveni poredak. Naa glavna briga oito nije zabri nutost graanina. Ono to se obino odmah pobuni u naemu odgovoru laovu nije duh javnosti. Posrijedi je neto osobnije. U pravilu, osim moda kada ljudi pogreno prikazuju pitanja u koja su ozbiljni drutveni interesi neposredno ukljueni, manje nas zabrinjava teta koju laovi moda ine opoj dobrobiti od njihova ponaanja spram nas. Ono to nas buni protiv njih, bez obzira na to jesu li ili nisu na neki nain uspjeli izdati cijelo ovjeanstvo, jest da su sigurno povrijedili nas.

VII. Kako nas lai mogu povrijediti? Zapravo, kao to svi znaju, postoje mnoge poznate situacije u kojima nas lai uope istinski ne povreuju. Ponekad, gledano u cjelini, mogu biti i zbiljski korisne. Primjerice, la nas na ovaj ili onaj nain moe zatititi od toga da postanemo svjesni odreenih situacija, kada nitko (ukljuujui nas same) nita posebno ne moe dobiti time to ih je svjestan i kada bi naa svijest o njima nama ili drugima donijela ozbiljne potrese. Ili nas la moe odvratiti od toga da se uputimo nekim smjerom koji nas dovodi u iskuenje, no zapravo bi nas odveo do toga da sebi vie nakodimo nego koristimo. Jasno, ponekad moramo priznati da nam je, uzmemo li sve u obzir, poneka la bila i korisna. Bez obzira na to, esto u takvim trenucima ipak osjeamo da je u tome to je laov uinio neto bilo loe. S obzirom na okolnosti, za nas bi moglo biti razborito da za la budemo zahvalni. Meutim, kakvo god dobro da je la uinila, u dnu due ipak vjerujemo da bi bilo bolje da su se njezini pozitivni uinci mogli dosegnuti putem istine, ne pribjegavajui lai. Najneporecivija loa strana lai jest da one nastoje omesti i zaustaviti naa prirodna nastojanja da shvatimo zbiljsko stanje stvari. Stvorena je zato da bi nas sprijeila da doemo u doticaj s onim to se doista dogaa. Izgovarajui la, laov nas nastoji namamiti da povjerujemo kako su injenice drukije od onoga kakve doista jesu. Pokuava nam nametnuti svoju volju. Nastoji

nas navesti da prihvatimo njegovu izmiljotinu kao toan prikaz svijeta. U onoj mjeri u kojoj u tome uspije, stjeemo pogled na svijet koji ima izvor u njegovoj mati, a nije neposredno i pouzdano utemeljen u relevantnim injenicama. Svijet u kojemu ivimo, u mjeri u kojoj nae shvaanje o njemu oblikuje la, jest izmiljeni svijet. Moda postoje i gora mjesta za ivot, no taj nam izmiljeni svijet uope nije dostatan kao trajno stanite. Lai su smiljene da bi osujetile nae razumijevanje zbilje. Na vrlo su stvaran nain namijenjene tome da nas izluuju. U mjeri u kojoj u njih vjerujemo, nae umove obuzimaju i njima upravljaju umiljaji, matarije i iluzije koje je za nas izmijeao laov. Ono to prihvaamo kao stvarno jest svijet koji drugi ne mogu vidjeti, dodirnuti ili osjetiti na bilo kakav neposredan nain. Osoba koja povjeruje u la njome je sputana i prisiljena da ivi "u vlastitom svijetu", svijetu u koji drugi ne mogu ui, a u kojemu doista ne ivi ni sam laov. Tako je rtva lai, sukladno stupnju nedostatka istine, iskljuena iz svijeta zajednikog iskustva i izolirana u nestvarnom carstvu u koje ne vodi nikakav put koji bi drugi mogli slijediti ili pronai. Istina i briga za istinu tie nas se dakle na naine koji nisu utemeljeni jedino u naim svakodnevnim praktinim interesima. Oni takoer imaju i dublje i razornije znaenje. Jedna od najzaslunijih suvremenih pjesnikinja, Adrienne Rich, osim

tetnog uinka po osobu kojoj se la izgovara, daje nam prikaz neizbjenog zloudnog uinka laganja na samoga laova. Pjesnikom tonou primjeuje da "laov vodi neizrecivo samotan ivot" ("ene i ast: napomene o laganju", u: Adrienne Rich, Lies, Secrets, and Silence, New York, 1979, str. 191). Samoa je upravo neizreciva, zato to nam laov ne moe ni otkriti da je osamljen, a da nam inei to ne otkrije da je lagao. Skriva vlastite misli, pravei se da vjeruje u ono u to ne vjeruje, na taj nain onemoguavajui drugim ljudima da s njim budu potpuno u doticaju. Ne mogu mu odgovoriti onakvome kakav zaista jest. Ne mogu ak ni biti svjesni da tako ne ine. Laov u mjeri u kojoj lae odbija da ga se upozna. To je uvreda za njegove rtve. To naravno vrijea njihov ponos, jer im onemoguava pristup elementarnom obliku ljudske intimnosti koji se obino uzima zdravo za gotovo: intimnosti koja se sastoji u tome da znamo to druga osoba ima na ili u svojemu umu. U odreenim sluajevima, napominje A. Rich, lai mogu izazvati jo veu tetu. "Otkrie da je netko lagao u osobnom odnosu", kae ona, "navodi nas da se osjeamo pomalo ludima" (Lies, Secrets, and Silence, str. 186). I ovdje je njezino opaanje pronicavo. Kada se bavimo s nekim koga jedva da i poznajemo, moramo uiniti manje ili vie ciljanu procjenu njegove pouzdanosti sa svrhom da ustanovimo da je ono to govori podudarno s onim to stvarno misli; ta se prosudba obino odnosi samo na njegove odreene i specifine tvrdnje. S druge

strane, s naim bliskim prijateljima oba ta uvjeta obino nisu problematina. Openito pretpostavljamo da su nai prijatelji s nama iskreni, a to u prilinoj mjeri uzimamo zdravo za gotovo. Skloni smo vjerovati svemu to kau, a to uglavnom ne inimo na osnovi procjene govore li nam trenutano istinu, nego zato to se s njima osjeamo ugodno i zatieno. Kao to obino kaemo, "Jednostavno znamo da nam ne bi lagali". S prijateljima je oekivanje pristupanosti i bliskosti postalo prirodno. Nije utemeljeno u proraunatoj prosudbi, nego u naim osjeajima, a to znai u naemu subjektivnom iskustvu vie nego u nekoj intelektualnoj procjeni utemeljenoj na pripadnim objektivnim podacima. Bilo bi pretjerano rei da naa sklonost vjerovanju prijateljima pripada naoj temeljnoj prirodi. No moglo bi se dovoljno ispravno kazati, kao to to ponekad doista i inimo, da je vjerovanje njima postalo naom "drugom prirodom". Zbog toga, kako primjeuje A. Rich, otkrie da nam je prijatelj lagao stvara u nama osjeaj da smo pomalo ludi. To otkrie nam otkriva neto o nama samima, neto mnogo vie uznemirujue od tek pogrenog prorauna ili prosudbe. Otkriva nam da je naa vlastita priroda (odnosno naa druga priroda) nepouzdana, jer nas je navela da raunamo na nekoga kome ne moemo vjerovati. Pokazuje nam da se ne moemo doista pouzdati u svoju sposobnost razlikovanja istine od neistine, ili, drugim rijeima, sposobnost da shvatimo razliku izmeu onoga

to je stvarno, a to nije. Uspjeno varanje prijatelja implicira, to je i nepotrebno isticati, greku u onome tko kazuje la. Meutim, takoer pokazuje i da rtva nije bez pogreke. Izdaje ga laov, no izdaju ga i vlastiti osjeaji. Samozavaravanje je povezano s ludou, zato to je ona simbol iracionalnosti. Jezgra racionalnosti je u dosljednosti; biti dosljedan, djelom ili milju, ukljuuje barem takvo postupanje da sami sebi ne nanesemo poraz. Aristotel navodi da racionalno djelovanje znai ograniavanje vlastitih postupaka na "sredinu", odnosno na toku na pola puta izmeu previe i premalo. Pretpostavimo da u cilju dobrog zdravlja netko sastavi jelovnik ili tako strog ili tako popustljiv da on ne samo ne uspije poboljati njegovo zdravlje, nego ga dovede do toga da bude slabijeg zdravlja nego ranije. Aristotel je tvrdio da je u tom neuspjehu dosezanja vlastita cilja, u toj izdaji samoga sebe, sadrana praktina iracionalnost neijeg odstupanja od sredine. Na slian nain intelektualnu aktivnost podriva logika nekoherentnost. Kada slijed misli stvori proturjeje, njegova daljnja razrada je zaprijeena. Kojim se god smjerom um uputi, potisnut je natrag: mora potvrditi ono to je ve odbio, ili mora zanijekati ono to je ve potvrdio. Zato je, poput ponaanja koje prijei vlastitu ambiciju, kontradiktorno miljenje iracionalno, jer poraava samo sebe. Kada otkrijemo da nam je lagao netko za koga smo smatrali prirodnim da mu vjerujemo, to nam pokazuje da se ne moemo

pouzdati u vlastite ustaljene osjeaje ili povjerenje. Vidimo da su nas u pokuaju izdvajanja ljudi u koje moemo imati povjerenja izdale vlastite prirodne sklonosti. Navele su nas da istinu promaimo umjesto da je dosegnemo. Pretpostavka da sobom moemo upravljati u skladu s vlastitom prirodom pokazala se samoporaavajuom, pa tako i iracionalnom. Budui da smo utvrdili da smo po prirodi lieni dodira sa zbiljom, lako bi se moglo dogoditi da se osjetimo pomalo ludima.

VIII. Koliko god pronicava i prosvjeujua bila razmiljanja A. Rich o laganju u osobnim odnosima, u toj stvari, kao gotovo i u svakoj drugoj, postoje dvije strane medalje. Jedan drugi izvanredan pjesnik, moda i najvei od svih, mogao bi nam ispriati drukiju priu. Evo ljupkog i provokativnog Shakespeareova soneta 138:

Kad se moja ljubav kune da je vjerna, Premda znam da lae, vjerujem svejedno, Samo da me dri za mladia smjerna to tanahne varke svijeta prima edno. Tako ludo misled da me dri mladim, Premda zna da minuh ponajbolje dane, Iskreno joj lanom jeziku povladim Te istina gola zamre s obje strane. Ali to ne kae da nepravdu ini? I to ja ne kaem da me starost stie? Najbolje je, oh, da ljubav vjeru hini, A starost kad ljubi, da ljeta ne nie. Zato laem njoj i ona meni lae, Lane su nam laske u poroku drae.
(Prijevod Mate Marasa)

Postoji rairena dogma prema kojoj je nuno da ljubavnici jedan drugome vjeruju. Shakespeare u to sumnja. Njegovo je opaanje u sonetu da za ljubavnike "najbolje" zapravo nije zbiljsko povjerenje. Tek da "ljubav vjeru hini" jednako je tako dobro, kae on, ako ponekad ne i bolje. ena u Shakespeareovu sonetu izjavljuje da je posve vjerna istini, "kune (se) da je vjerna", no laljivo se pretvara da misli kako je mukarac mlai od onoga to ona tono zna. Mukarac zna da ona u to ne vjeruje zbiljski, ali odluuje prihvatiti njezin opis same sebe kao istinit. Tako sebe navodi na miljenje da ona doista vjeruje u la o njegovim godinama koju je ula od njega, pa ga tako onda i doista smatra mlaim nego to jest. Lae mu o svojoj iskrenosti i o tome da vjeruje njegovu prikazu vlastitih godina. On njoj lae o tome koliko ima godina i o tome prihvaa li njezin prikaz same sebe kao potpuno istinit. Oni oboje znaju sve to: svatko od njih zna da drugi lae, a oboje znaju da se u njihove lai ne vjeruje. No svatko od njih lano prikazuje da vjeruje kako je onaj drugi bezgreno pravocrtan. Ta zbirka lai ljubavnicima, sjedinjenima u "hinjenoj vjeri", omoguava da povjeruju u to da su njihove samodopadne lai o njima samima, kao besprijekorno estitima ili privlano mladima, prihvaene. Laui si meusobno na taj nain, sretno zavravaju u lai. Ranije sam napomenuo da je dio problema s laganjem taj da laov, onemoguavajui pristup onome to mu je doista na umu,

spreava osnovni i u normalnim uvjetima pretpostavljeni oblik ljudske bliskosti. Ta zapreka jamano nije znaajka situacije koju opisuje Shakespeare. Ljubavnici u ovome sonetu ne samo da znaju to onaj drugi ima na umu, nego i ono to iza toga stoji. Oboje znaju to onaj drugi doista misli. A znaju i to da onaj drugi zna sljedee: oni naveliko lau jedno drugome, ali nitko nije prevaren. Oboje znaju da onaj drugi lae, ali je i oboje svjesno da su im lai prozrete. Ni jedno od ljubavnika zapravo ne uspijeva u svojoj lai. Oboje shvaaju to se doista dogaa u zrcalnom i vieslojnom kompleksu pokuanih prijevara koje su svaki sa svoje strane pokuali provesti. Sve im je na poznat i ugodan nain providno. Oboje se ljubavnika osjea sigurno u svijesti da im lai ne ugroavaju ljubav. Kroz sve lai koje su im bile reene i sve lai koje su izgovorili sami vide da e njihova ljubav preivjeti ak i ako znaju istinu. Pretpostavljam da je bliskost ovo dvoje laljivih ljubavnika, zahvaljujui prepoznavanju lai drugog i zahvaljujui tome to znaju da njihove vlastite lai nisu postigle uspjenu prijevaru, posebno duboka i zadovoljavajua. Bliskost koju postiu iri se u zakutke njihova bia koje su na specifian i mogue sloen nain nastojali sakriti. Unato svemu, uviaju da su jedno drugog prozreli. Jedno drugome su dohvatili skrivene zakutke. Shvaanje svakoga od njih da istodobno zauzimaju drugoga i da on zauzima njih te da je to obostrano prezi ranje lai na

udesan nain njihove prijevare dovelo do istine ljubavi, mora biti predivan doivljaj. Obino ne preporuam i ne prihvaam laganje. U veini sam sluajeva potpuno za istinu. No ipak, ako ste uvjereni da laganjem moete stvoriti situaciju poput one koju Shakespeare naznaava u sonetu, moj savjet glasi: pokuajte!

IX. Istina ima uporabnu vrijednost kada je, da tako kaemo, konzumiramo u dijelovima. Konano, pojedinane su istine korisne. Pragmatina se vrijednost istine za inenjera manifestira putem tvrdnji povezanih s otporom na vlak i elastinou materijala, za lijenika u tvrdnjama povezanih s, primjerice, brojem bijelih krvnih zrnaca, za astronoma u opisima putanja nebeskih tijela, i tako dalje. Nitko od tih istraivaa i korisnika istine ne zanima se nuno za istinu kao takvu. Oni se u prvom redu zanimaju za pojedine injenice i meuodnose koje bi te injenice mogle poduprijeti. To od njih ne trai da vode rauna o apstraktnim pojmovima injeninosti ili istine. Zanimaju ih istine povezane s injenicama koje pripadaju specifinom podruju istraivanja. Znatielj a im je zadovoljena kada usvoje niz postavki koje smatraju istinitima, pa zato i korisnima, o odreenim temama koje ih posebno zanimaju. No to se moe rei o vrijednosti same istine, razliite od prilino opepoznatih prijedloga koje sam ve podastro u vezi s vrijednou pojedinanih istina? Za poetak, raistimo to to traimo kada postavljamo pitanje o vrijednosti same istine, ili kada pitamo zbog ega bismo trebali voditi rauna o istini kao takvoj. Zaista, ak i prije toga trebali bismo raistiti to to znai konkretno i kao praktino pitanje - da se na prvome mjestu vrednuje i u obzir uzima istina. Na to se

zapravo svodi pitanje brige o istini, za razliku od brige samo za stjecanje i uporabu odreenih istina? Kao prvo, naravno, osobi kojoj je stalo do istine stalo je do jaanja i irenja naega shvaanja odreenih istina, posebno onih iznimno zanimljivih ili onih za koje je vjerojatno da su posebno vrijedne. Briga za istinu ukljuuje i druge stvari: dolaenje do zadovoljstva, a moda i posebne radosti istinoljupca, kada prepozna i razumije vane istine, ranije nepoznate ili zamagljene; elju da od iskrivljavanja ili gubitka vjere zatitimo nae prihvaanje onih istina kojima ve raspolaemo i openito odlunost da unutar drutva, u onoj mjeri u kojoj to moemo uiniti, potaknemo aktivnu i stabilnu sklonost ka istinskim uvjerenjima, za razliku od neznanja, pogreke, sumnje i pogrenog prikaza. Imamo sve razloge da vjerujemo kako ta nastojanja iskreno dijele oni koji se posveuju traenju specifinih istina na odreene teme. Doista, bilo bi teko nai ikoga kome bi se to nastojanje uinilo nevrijednim. U svakom sluaju, briga za istinu igra bitno drukiju ulogu u naim ivotima i kulturi nego to to ini nakupljanje pojedinanih istina. Ima dublje i openitije znaenje. Daje nam podlogu i motivaciju za radoznalost o injenicama i posveenost vanosti istraivanja. Nakupljanje istina vano nam je zato to shvaamo da nam je istina vana. Time nije reeno mnogo vie od ponavljanja moje stare prie o korisnosti istine. Meutim, ovdje postoji i dodatna pria. To je

u mnogo veoj mjeri filozofska pria od one povezane samo s naim praktinim potrebama i interesima. Spoznajemo da smo posebna bia u svijetu, razliita od onoga to je drugo od nas samih, tako to nastojimo ukloniti prepreke ispunjenju naih namjera, to znai da nailazimo na opreku implementaciji nae volje. Kada se odreeni aspekti iskustva ne ele podvrgnuti naim eljama, kada su, naprotiv, nepopustljivi, pa ak i neprijateljski raspoloeni prema naim interesima, postaje nam jasno da nisu dio nas samih. Shvaamo da nisu pod naim neposrednim i promptnim nadzorom; umjesto toga postaje jasno da su o nama neovisni. To je izvor ideje zbilje, koja je u osnovi ideja o tome to nas ograniava, o onome to ne moemo promijeniti ili nadzirati samo pokretanjem volje. U onoj mjeri u kojoj u pojedinostima shvaamo da smo ogranieni, kao i kakve su granice naih ogranienja, dolazimo do oznaavanja vlastitih granica i na taj nain utvrivanja naega oblika. Spoznajemo to moemo ili ne moemo initi, kao i vrste napora koje moramo poduzeti ne bismo li dosegnuli ono to doista moemo. Uimo o naim snagama i ranjivosti. To nam daje vie od naglaenog osjeaja posebnosti. Definira nas kao posebnu vrstu bia kakva jesmo. Tako nae shvaanje i razumijevanje vlastitog identiteta, potpuno ovisnoga o njoj, proizlazi iz prihvaanja zbilje koja je definitivno neovisna o nama. Drugim rijeima, proizlazi iz nae o

zbilji ovisne spoznaje da postoje injenice i istine nad kojima se ne moemo nadati da imamo neposredan ili promptan nadzor. Da nema takvih injenica ili istina, da svijet nuno i bez otpora postaje to god bismo poeljeli da bude, ne bismo sebe mogli razlikovati od onoga to je drugo od nas i ne bismo imali nikakvog posebnog osjeaja za ono to jesmo. Jedino spoznajom svijeta tvrdoglavo neovisne zbilje, injenica i istine, spoznajemo sebe kao drukije od drugih i iskazujemo posebnu prirodu naih identiteta. Kako onda moemo ne shvatiti vanost injenica ili zbilje ozbiljno? Kako moemo zanemariti istinu? Ne moemo nikako.

KRAJ 26.06.2010.