Kraj javnog prijevoza

2013.

Svi elimo nekamo otii. Mogli bi ak i rei da su odlazak, kretanje i otkrivanje dio ljudske prirode. Budui da je vlast relativno nesposobna iskorijeniti navedeni nagon, odluila je da barem unaprijed odredi cilj naih putova, omeivi podruja koja otkrivaju zabranjene teritorije. Otkriti novi trgovaki centar, uivati u surogatu prirode u gradskom parku, uroniti u tajnovitost novog radnog mjesta, tulumariti na mjestima predodreenim za sprjeavanje svakog radosnog, dakle neobuzdanog ekscesa . . . eto, to je samo nekoliko odredita koja nam nudi. Meutim, problem ne lei samo u odreditu. Kritika ovog nerealnog svijeta, koji je proizvod vlasti i robe, bila bi osuena na propast kad ne bi sm put uvjetovao odredite. Poto ivimo u svijetu zasnovanom na novcu, jedina odredita naih lutanja mogu biti samo hramovi u kojima caruje novac. ivei u svijetu u kojem nadniarski posao odreuje ritam ivota, jedina meta postaje, dakako, tvornica, poduzee, radionica, supermarket. Ako iz polja kritike prijeemo na logiku vlasti i pokornosti te uronimo u konkretnost vezanu za pitanja putova i odredita, sukobit emo se gotovo neposredno s javnim prijevozom, koji je, izgleda, postao jedan od omiljenih tema graanskih aktivista, uz razliite razloge i srdbe, vie ili manje razumljive. Mogli bi se ograniiti na povrnu kritiku javnog prijevoza, zaboravljajui da ovaj sainjava, u biti, jednu od najvanijih arterija grada. Mogli bi se ograniiti na kritiku visokih cijena karte ili preplate, pojaane kontrole, sve brojnijih okretnih rampi (koje pretvaraju pristup metrou u tjelovjebu) ili pak na kritiku prekomjernih nadzornih kamera i nadzornika . . . I sve to, sasvim nuno i korisno, moglo bi ns, neprijatelje vlasti, dovesti na sklizavi teren traenja prava na mobilnost, na besplatni javni prijevoz ili pak na smanjenje nasilja nad vercerima. Radi se o sklizavom terenu zato to bi nam moglo iskliznuti osnovno pitanje: zato postoji javni prijevoz i emu on slui? Veina osoba koristi javni prijevoz za odlazak na posao, u institucije, na sastanke s birokratima, na potroaka mjesta kao to su supermarket, stadion ili disko-klub. To je djelomini odgovor na pitanje zato je vlasti vano da mrea javnog prijevoza diskretno funkcionira. Kretanje, cirkulacija osoba je jedan od osnovnih elemenata ekonomije, opstanka vlasti. Javni prijevoz je jedno od rjeenja na navedene ekonomske potrebe kretanja, kao to njena organizacija nudi put u svrhu odreivanja odredita. A to se kretanje mora, dakako, odviti na najuinkovitiji nain (to ne znai i na najprijatniji) i najsigurniji (to ne znai i najzanimljiviji). Potpunoj i svakodnevnoj mobilnosti stanovnitva potrebne su prikladne infrastrukture. Vanost tih infrastruktura za drutveni poredak otkrivamo, naprotiv, kada su one paralizirane (nije bitan povod): kanjenja, kaos, nered, prekid rutine. Mogli bi rei da se radi o plodnom tlu za gajenje slobode, za razliku od svakodnevne reprodukcije uloga, vlasti, ekonomije. Do sada smo govorili samo o aspektima vezanim za logiku ekonomske mobilnosti, koja stoji iza masovnog prijevoza. No, javni prijevoz snano oblikuje ne samo ziki prostor (tuneli, elektrini vodovi, znakovi, tranice, buka) ve moda jo i vie onaj mentalni: grad postaje zbroj autobusnih i tramvajskih stanica, teritorij je ogranien postajama, sve ostalo je usputno, veinom (nesluajno) podzemno. Mreu javnog prijevoza, ukljuujui i militarizaciju koja slijedi, moemo analizirati kao jedno veliko platno koje pokriva drutveno tkivo, koje doprinosi odreivanju odnosa, koje to tkivo obuhvaa i zatvara. U zatvoru pod otvorenim nebom koji nam vlast gradi, javni prijevoz predstavlja bodljikavu icu i osmatranice koje onemoguuju bijeg. Kao u svakom zatvoru ili logoru zatvorenici se registriraju, vodi se evidencija. Golema evidencija putem personaliziranih elektronskih kartica, kretanja svih korisnika-platia (i jo vie od toga, s obzirom na videonadzor) samo je jedno od lica drutvenog zatvora. 2

Istovremeno, meutim, razni oblici javnog prijevoza ipak nisu nesavladive zidine. Upravo zato to se radi o mrei koja sve pokriva ona nee nikada moi biti potpuno zatiena od vandalskih inova. Navedena sveprisutnost je istodobno i njena ranjivost. Izbuiti gume u garai autobusa, prerezati ice du tranica, unititi znakove koji odreuju kretanje, postaviti prepreke na tranice . . . mogunosti za jednostavne i izvedive napade su bezbrojne, a upravitelji drutvenog zatvora ih ne mogu ni sprijeiti ni izbjei. Svaka perturbacija, bilo kojeg opsega, izravno se odraava na svakodnevnu rutinu, tj. na posao, ekonomiju, vlast i nadzor. Boriti se za odravanje dostupnog javnog prijevoza pretvara se, s ove toke gledita, u zahtjev za otvorenim zatvorom ba ono to vlast gradi. Uostalom, ne ini nam se svrsishodno pretkazati da li e u svijetu naih snova, u kojem e novac biti svrgnut a vlast unitena, jo postojati navedeni prijevoz, poto se njegova dananja logika sastoji potpuno i iskljuivo od ekonomije koju elimo unititi, i od drutvenog nadzora koji elimo iskorijeniti. Trebamo, u stvari, shvatiti to danas uistinu znai javni prijevoz: arterije kapitalizma, barijere koje iskljuuju sve to je izvan rutine posla i vlasti, bodljikave ice zatvora koji se gradi pod otvorenim nebom. Kao to bijeg jednog zatvorenika ne podrazumijeva sam po sebi unitenje zatvora (a u nekom smislu ni slobodu koja se, kao to obino kaemo, moe iriti u beskonanost samo kroz slobodu drugih), isto tako se vraa pitanje napada javnog prijevoza u svrhu oteenja i unitenja. Paralizirati dirigirano i uvjetovano kretanje znai boriti se za slobodu svih osoba.

Anarhistika biblioteka Anti-Copyright

21. 03. 2013.

Kraj javnog prijevoza 2013. prijevod Erika Preden Hors Service, br. 24, 2012, Francuska, journalhorsservice.blogspot.it http://anarhisticka-biblioteka.net