MARULIEVA PRIVATNA PISMA:

IZBOR JEZIKA KAO SREDSTVO

DIJASTRATIJSKE I DIJAFAZIJSKE DIFERENCIJACIJE
S m i l j k a M a l i n a r
UDK: 821.163.42.09 Maruli, M. - 6 Smiljka Malinar
821.163.42-6 : 8127 Filozofski fakultet
Izvorni znanstveni rad Z a g r e b
Ukratko emo se osvrnuti na neke sociolingvistiki relevantne aspekte
razmjerno nedavno otkrivenog fragmenta Marulieve prozne ostavtine, koji je u
prvom redu zanimljiv kao graa za Marulievu osobnu i knjievnu biografiju te
kao jo jedan doprinos njegovoj moguoj bibliografiji. Opsegom je to skroman
korpus obasee oko 350 redaka Colloquia Maruliana; rije je meutim o
specifinom podanru u sklopu Marulieve produkcije koji pripada donekle
drugaijoj komunikacijskoj situaciji nego dosad poznati slini njegovi tekstovi te
nam se inilo vrijednim posvetiti mu odreenu panju. Dodatno bismo to mogli
potkrijepiti (djelomino) citirajui Badaliev komentar uz poslanice Katarini
Obirtia: Ve sama injenica, da se radi o Marulievom proznom sastavku
pojaava na interes... s razloga to je Marulieva proza...u poredbi s bogatom
latinskom ostavtinom... odvie oskudna,
1
a u tom smislu govori i Tomasovi u
lanku o Marulievoj trojezinosti.
2
Ukratko, kada je rije o tako vanom i
intrigantnom autoru kao to je Maruli, dragocjen je svaki dostupan trag njegova
pera. Do otkria tih spisa dolo je sluajno, zaslugom crnogorskoga znanstvenika
Miloa Miloevia, koji je prilikom istraivanja u mletakom Dravnom arhivu
pronaao sedam autografa Marulievih privatnih pisama iz razdoblja izmeu 1501.
1
Josip B a d a l i , Marulievi hrvatski autografi u Arhivu Jugoslavenske
akademije, Filologija, I (1957), str. 31.
2
Usp. Mirko T o m a s o v i , Marulieva trojezinost, Colloquia Maruliana, V
(1992), str. 10.
22 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
i 1516. godine:
3
tri su pisana talijanskim jezikom (ovdje naziv talijanski
upotrebljavamo kao konvencionalnu oznaku dijasistema), a upuena su Splianinu
Jerolimu ipiku, kanoniku katedrale sv. Duje i Marulievu bliskome prijatelju;
ostala etiri pisana su latinski i dio su dopisivanja izmeu Marulia i mletakoga
kanonika, notara i kancelara Senata Republike, Jacopa Grasolarija:
4
s njime je
Maruli bio vezan duhovnim i intelektualnim prijateljstvom, ali ga prema
svjedoanstvu pronaenih pisama osobno nije upoznao. Miloevi je pisma objavio
u prvom broju Colloquia Maruliana (1992) te ih u popratnom komentaru podrobno
prikazao, podijelivi ih prema pojedinim tematskim cjelinama, koje su sa
stajalita ukljuenosti sudionika u dopisivanju ovako rasporeene: knjievni rad,
a u sklopu toga komentari i obavijesti o vlastitu knjievnom stvaralatvu (u pismima
obojici prijatelja) te pitanja vezana uz tiskanje pojedinih djela (u pismima
Grasolariju), osobne i obiteljske vijesti (u pismima ipiku) te, kao poseban tematski
dio, prozna oda duhovnom prijateljstvu
5
(opet u pismu Grasolariju). Ova
najnovija epistolarna svjedoanstva, privatne naravi, donose niz podataka koji
upotpunjuju nae poznavanje Marulieva knjievnoga djelovanja. Potvruju
obavijesti Marulieva nakladnika Franciscusa Lucensisa i Marulieva biografa
Natalisa o njegovu latinskome proznom djelu naslovljenom De imitatione Christi,
podupiru Natalisovu biljeku o Marulievu autorstvu latinske biografije sv.
Jeronima, Vita Beati Hyeronimi stvarna je potvrda uslijedila 1994, kada je Darko
Novakovi pronaao tekst u londonskoj British Library
6
i otkrivaju postojanje
jednoga dotad nepoznatoga i neidentificiranoga Marulieva spisa, tonije,
povijesno-filozofske rasprave, na talijanskom jeziku. Istomu jeziku pripada i
stanovit broj soneta koje Maruli prilae treem pismu Jeronimu ipiku, od kojih
je nekoliko napisao traei utjehu i smirenje u moda najteim trenucima svoga
ivota o kojima pie prijatelju. Time, kako napominje Miloevi, onaj jasni i dobro
uoeni polilingvizam Marulia... stjee nove, vrste dokaze i za talijanski jezik.
7
Miloevi upozorava na znaenje termina Marulieva metajezika: sermon
vulgare = talijanski jezik i lengua schiava = hrvatski jezik.
8
Sintagma
lengua schiava zanima ga kao sastavni dio izriaja u kojemu analogija izmeu
Dantea i Marulia, to je zaokupljala niz prouavatelja splitskoga pjesnika, dobiva
izravnu potvrdu iz samoga njegova pera: ... direte che anchora la lengua schiava
ha el suo Dante (u pismu Jerolimu ipiku, kojim najavljuje Juditu).
9
Nasuprot
tomu, prva navedena sintagma i implikacije teksta koji slijedi u odnosu na socijalne
3
Usp. Milo M i l o e v i , Sedam nepoznatih pisama Marka Marulia, Collo-
quia Maruliana, I (1992), str. 5-32.
4
Usp. Marko M a r u l i , Sedam pisama, Ibid., str. 33-54 (prev. Milo Miloevi
i Branimir Glavii).
5
Milo M i l o e v i , op. cit., str. 20.
6
Usp. Darko N o v a k o v i , Novi Maruli: Vita diui Hieronymi (British Library
Ms. Add. 18. 029), Colloquia Maruliana, III (1994), str. 5-66.
7
Op. cit., str. 15.
8
Ibid., str. 10-11 i 22.
9
Ibid., str. 36. U istom pasusu Maruli upotrebljava i naziv lengua nostra materna.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 23
i funkcionalne parametre komunikacijskog ina ... scritto in sermon vulgare,
aci chadauno possa intender promakli su njegovoj pozornosti (premda bi se
i njome moglo motivirati Marulievo usporeivanje s Danteom). Marulievo
objanjenje odnosi se na izbor jezika u njegovoj dosad nepronaenoj povijesno-
filozofskoj raspravi nepoznata naslova. Prisjetimo li se oitovanja istoga reda iz
predgovora Judite i uzmemo li u obzir anrovsku podjelu u sklopu Marulieve
dvojezine, hrvatsko-latinske, prakse, zakljuit emo da i ovi, privatni, spisi i
posredno i neposredno aktualiziraju pitanje izbora jezika i njegova koreliranja s
pojedinim segmentima dijastratijske i dijafazijske osi. Dijastratijsko polazite
razmatra sociokulturne komponente jezine komunikacije: u igri su varijable koje
se tiu drutvenog identiteta sudionika;
10
dijafazijski relevantne sastavnice jesu
one vezane uz funkcionalno-kontekstualne, odnosno situacijske datosti.
Fragmenti Marulieve korespondencije koje je pronaao Miloevi svojim
formalnim i komunikacijskim obiljejima pridruuju se onom segmentu dosad
poznatoga Marulieva korpusa kojemu sa stajalita genoloke klasifikacije pripada
oznaka epistolarni ili poslaniki anr. Tom se vrstom Marulievih tekstova bave
dvije studije objavljene u zborniku Dani Hvarskog kazalita, br. XV,
11
jedna
Marulieve posvete
12
potjee iz pera srpske kroatistice Zlate Bojovi, druga
Marko Maruli u epistolografiji
13
doprinos je osjekoga prouavatelja
hrvatske knjievnosti Stanislava Marijanovia. Zlata Bojovi razmatra samo
poslaniceposvete uz Marulieva vana latinska djela (naslovljene Jerolimu ipiku,
Tomi Nigeru, Dominiku Papaliu, Francescu di Consortiju Lucensisu, Augustinu
Muli, Domenicu Grimaniju)
14
i posvetu Judite (upuenu Dujmu Balistriliu).
Biografska utemeljenost, obraanje personaliziranom destinataru, na pozadini
nefikcionalnog univerzuma i osobno dostupnog i doivljenog iskustva, to je u
nekima od spomenutih tekstova okvir i podloga za moralistiko-doktrinarna i
knjievno-poetika razmatranja, jedno je od temeljnih konstitutivnih obiljeja
epistolarnog anra, pa stoga i zajednika Marulievoj privatnoj korespondenciji,
upuenoj samo jednomu sugovorniku, i poruka koje su posredovanjem poje-
dinanog adresata podastrte na uvid iroj javnosti. U tom smislu o odlikama
spomenutih tekstova govori Z. Bojovi: Vanost ovih posveta nije samo u
10
Kao to su klasna pripadnost, etnicitet, rodna pripadnost, dob. V. o tome G. B e -
r u t t o, Fondamenti di sociolinguistica, Bari 2000, str. 147-149, passim.
11
Split 1989.
12
Ibid., str. 34-46.
13
Ibid., str. 237-252.
14
Rije je poslanicama uz sljedee tekstove (navodimo ih redom koji odgovara
redoslijedu njihovih naslovnika): De institutione bene vivendi per exempla sanctorum,
Dialogus de Hercule e christicolis superato, Quinquaginta parabolae (oba posljednja teksta
posveena su Tomi Nigeru), In epigrammata priscorum commentarius, Evangelistarium,
De humilitate et Gloria Christi, Davidias. Autorica ne razmatra druge dvije poslanice
Dominiku Papaliu (Marcus Marulus Dominico Papali salutem uz prijevod Regum
Dalmatiae et Croatiae gesta, odnosno uz Inscriptiones Salonitanae antiquae, collectae et
illustratae per Marcum Marulum i posvetu Jeronimu Papaliu uz prijevod Petrarkine
kancone Vergine bella, vanu zbog opaski o naravi prevoditeljskoga posla.
24 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
njihovom knjievnoistorijskom, knjievnoteorijskom i kulturnoistorijskom znaaju,
ona je i u njihovoj svojevrsnoj autentinosti. One su najbogatiji izvor pievog
govora u prvom licu, nezaklonjenog junacima, idejama i pesnikim reima,
najvanije mesto biografskih prepoznavanja.
15
Navodei kao relevantne
pripadnost odgovarajuoj sferi kontaktnosti (koja uspostavlja jednak komuni-
kacijski odnos kao u prethodno navedenim tekstovima izravnim autorovim
obraanjem odsutnom sugovorniku) i oznaku biografinosti,
16
Marijanovi
najavljuje nadilaenje klasifikacija i metoda renesansne epistolografije (od koje,
na tragu tradicije, implicitno polazi i Zlata Bojovi).
17
Iznova osmiljen i razvrstan
Maruliev korpus epistolografije zasnovan je na 54 komunikacijska teksta,
18
obuhvaajui sve proizvode Marulieva pera koje odlikuju verbalni signali
konativne funkcije, odnosno sve tekstove oblikovane s komunikacijskoga stajalita
poiljatelja poruke upuene prema pojedinanom adresatu, a to znai opremljene
morfosintaktikim oznakama prvog i drugog lica, stoga i one koji u formalnom
pogledu jer ne sadre poetnu i zavrnu pozdravnu formulu i nisu pisani prozom
19
nisu sukladni definiciji i egzemplifikaciji poslanice to ih sadre onodobni
epistolografski prirunici.
20
(Unutar toga sveobuhvatnog epistolarnog korpusa
skupinu kojom se bavi Zlata Bojovi Marijanovi razvrstava kao Marulieve
posvetne poslanice u prozi.)
21
Osvrui se na generika obiljeja epistolarnog
anra, isti autor navodi kako su (uz jo neka obiljeja) poslanice bitno odreene
mogunou otkrivanja i izvanknjievnih elemenata obuhvatnije makrostrukture
(pored sadrane konstante biografinosti): povijesnom zbiljom i ambijentalnou,...
socio-kulturnom relacijom, vanjskim poticajima izravno vezanima uz njihov
15
Zlata B o j o v i op. cit., str. 45.
16
Stanislav M a r i j a n o v i , op. cit., str. 237.
17
Marijanovi odaje priznanje renesansnoj epistolografiji zbog njezinih ideolokih
zasluga (osobito na str. 239), ali joj pretpostavlja irok interdisciplinarni pristup kakav
potie i promovira moderna sociologija knjievnosti (str. 238) kao najprimjereniji potrebi
rjeavanja pitanja knjievnopovijesnog razvitka hrvatske knjievnosti. Ocjena o tome koliko
od autora predloena razvrstavanja pridonose tako iroko postavljenu cilju, ostaje izvan
problemskoga dosega i podruja istraivanja naeg rada. Suprotan Marijanovievu
ekstenzivnom shvaanju epistolografskoga anra jest stav Gorane S t e p a n i , koja u
izlaganju Retorika Marulievih epistolarnih tekstova, proitanome na Marulievim danima
2003. (Split, 23 - 28. travnja) uzima u obzir samo one tekstove koji ispunjavaju zahtjeve
humanistike definicije pisma (kakve sadre, na primjer, epistolografski prirunici Erazma
Roterdamskog i Tome Nigera). Marulievu epistolografskom korpusu po tom kriteriju
pripada jedanaest privatnih pisama (upuenih Jerolimu ipiku, Jacopu Grasolariju i Katarini
Obirtia) i otprilike isto toliko javnih (pismo papi Hadrijanu VI. i poslanice-posvete o kojima
je prethodno bila rije). Usp. Gorana S t e p a n i , Retorika Marulievih epistolarnih
tekstova, saetak izlaganja, Marulievi dani 2003, Znanstveni, knjievni i izdavaki pro-
gram, Split, travanj 2002, str. 20 (v. cjelovit tekst u ovom svesku Colloquia Maruliana).
18
Stanislav M a r i j a n o v i , op. cit., str. 240.
19
Marijanovi ih navodi pod naslovom: Marulievo latinsko epistolarno pjesnitvo.
Usp. op. cit., str. 243-244.
20
Usp. biljeku 16.
21
Op. cit., str. 245-246.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 25
nastanak, individualnom pievom svijeu... i psihologijom pisca,... uzastopnom
komunikacijom....
22
Moemo nagaati je li ga istodobna nazonost i znatnija
gustoa distribucije upravo tih elemenata potakla na to da u sklopu ukupnoga, od
njega odreenog, Marulieva epistolarnoga korpusa izdvoji skupinu pisama s
kodom biografinosti kojoj pripisuje etiri teksta.
23
Pritom je, oito, za njega
biografinost u isto vrijeme konstanta anra i specifina odlika skupine
tekstova u okviru anra. U klasifikacijskom dijelu Marijanovi nigdje ne okuplja
tekstove s takvom oznakom,
24
a termin biografinost, kako ga on rabi, bez
poblieg odreenja ne moe posluiti kao putokaz. Biografinost u smislu iznoenja
pojedinosti iz osobne svakodnevice i iskustva ograniena dosezima vlastita
neposrednog spoznavanja i djelovanja (to se moe smatrati odrednicom
biografinosti u uem smislu), odlika je i pisama Jerolimu ipiku i poruka
upuenih Jacopu Grasolariju, koja i formom odgovaraju definiciji epistole. Njihov
je komunikacijski doseg ogranien na jednoga primatelja, bez pozadinske
nazonosti irega itateljskog kruga kao u sluaju poslanica koje prate doktrinarno-
moralistike i knjievne tekstove. Pripadaju, dakle, skupini Marulievih privatnih
pisama, zajedno s poslanicama Katarini Obirtia, s kojima dijele sva tri navedena
svojstva.
25
Podudarnost ipak nije potpuna, osobito kada je rije o treoj
karakteristici. U sauvanim fragmentima pisama Katarini Obirtia privatne
biografske okolnosti, koje se oituju i u prisnim, neposrednim pojedinostima kao
to je Marulieva briga za zdravlje Jeronime i Dobrice, dviju samostanskih
sudruica njegove sestre Bire, nadiene su irenjem biografskog ishodita na
sveobuhvatni plan opih moralnih i vjerskih zasada. Uz to, izravno se obraajui
kaluerici reda svetoga Benedeta Katarini, Maruli joj ujedno namjenjuje ulogu
posrednice i prenositeljice njegovih po(r)uka ostalim redovnicama. Na to upuuje
niz formulacija i u prvom i u drugom pismu: A sada te molim, ako u ovom
govorenju momu uti kogodi utienje nemoi tvoje, da se ni ti ne krati utiiti
sestre tvoje... Gospodin Bog budi utienje obiju njih i svih vas, Ne dim to da
bih ni posumnjio da vi sumnjite, ke u dne i u noi hvalite Isukarsta i viru
njegovu....
26
Stoga poslanice Katarini Obirtia odlikuje prepoznatljiva i dosljedna
stilizacija, po uzoru na arhetipske predstavnike pripadne vrste: tekstualno ustrojstvo
slijedi primjer poslanica svetoga Jeronima
27
i propovijedi svetog Augustina,
22
Ibid., str. 241.
23
Usp. ibid., str. 240.
24
U Marijanovievu klasifikacijskom popisu oznakom Marulieva pisma i agitatio-
actualis poslanice (usp. op. cit., str. 246-247) izdvojena su etiri teksta na koje je kod
biografinosti primjenjiv jednako kao na neke druge, drugaije razvrstane i obiljeene
tekstove.
25
Usp. i referiranje na stavove Gorane Stepani iznesene u biljeci 16.
26
Usp. Poslanice Katarini Obirtia u Marko M a r u l i , Duhom do zvijezda,
prir. Bratislav L u i n, Zagreb 2001, str. 478-479 i 485.
27
Druga poslanica napisana je kao uzdarje za primljene darove (antidoron), slino
epistoli XXXI. sv. Jeronima redovnici Eustohiji. Usp. Sveti J e r o n i m, Izabrane poslanice,
prev. Ivan M a r k o v i i Mate K r i m a n, Zagreb 1990, str. 65-66.
26 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
sintaksa i posrednitvom niza sukcesivnih i izravnije dostupnih primjera, meu
koje pripadaju i spomenuta dvojica auktora i kompleks domae prozne tradicije,
iji se lekcionarski odvjetak izravno preplie s proznim tkanjem poslanica
oponaa svetopisamske uzore.
28
ira komunikacijska usmjerenost, koja karakterizira taj korpus, pluralni
recipijent zaklonjen iza neposrednoga pojedinanog adresata
29
izostaje iz
dopisivanja s ipikom i Grasolarijem, gdje su svi elementi poruke, pa i oni neosobni
ili samo neizravno biografski, podreeni izravnoj, osobnoj komunikaciji,
ogranienoj na dijalog dvojice sugovornika. S tematskoga stajalita pisma dvojici
prijatelja ne tvore cjelovit i homogen diskurs: privatne i obiteljske vijesti,
razmatranja potaknuta aktualnim zbivanjima rezervirani su za pisma Jerolimu
ipiku pisana talijanskim jezikom. I vijesti o Marulievu knjievnom radu i
dostignuima upletene su u njegovu privatnu priu.
30
Uz ostalo, upravo ga
neusiljenost u saobraanju s ipikom to sam istie (Troppo presumere me fa
baldanza che ho con vui) oslobaa prisile toposa skromnosti, maske kojom se
prikriva u svojim javnim poslanicama i u dopisivanju s Grasolarijem te navodi na
zadivljen uzvik pred vlastitim djelom: Conposta more poetico, venite et vedetila,
direte che anchora la lengua schiava ha el suo Dante.
31
Pojedine okolnosti vezane
uz proces tiskanja Marulievih djela a za to je brigu i ovlasti bio preuzeo
Grasolari glavna su tema triju od etiriju (dosad poznatih) pisama upuenih tom
korespondentu. Obavijesti o pojedinim tekstovima, autorske dileme, opaske o stilu
ili doktrinalnoj podobnosti, pa i spominjanje obiteljskih prilika i brata, ishode iz
ovoga sredinjeg tematskog sklopa. U adresi svih triju pisama Grasolariju ponavlja
se formulacija Jacobo Grassolario, domino meo, primjereno Marulievu poloaju
u odnosu na naslovnika. Adresa ... Iacobo Grasolario, uiro uirtute ac eruditione
predito, mei amantissimo mihique charissimo
32
u jedinom pismu koje se ne bavi
knjievnim i poslovnim temama, nego odlikama prave kranske ljubavi i
prijateljstva, nije samo odraz konvencije ili izraz hiperboline kurtoaznosti, nego
28
Ovaj odvie saet i shematini prikaz moe se nadopuniti konzultiranjem stranica
koje se odnose na analizu sintaktikog ustrojstva poslanica Katarini Obirtia u radu Smiljka
M a l i n a r Marulieva hrvatska proza, objavljen u Colloquia Maruliana XI (2002.),
str. 269-322, i u knjizi Od Marulia do Marina, Zagreb 2002, str. 121-141. Za odnos prema
hrvatskoj proznoj tradiciji usp. ibid., str. 138-140. Afinitete izmeu Od naslidovanja
Isukrstova i Lekcionara Bernardina Splianina na materiji svetopisamskih citata istrauje
Mirko Tomasovi u lanku Marko Maruli i Lekcionar fra Bernardina Splianina
Drvodilia, Colloquia Maruliana XI (2002.), str. 323-331.
29
Prema odreenju na koje se poziva Gorana Stepani ta su pisma sastavljena radi
koristi ne samo privatne nego i javne. Usp. op. cit.
30
U najosobnijem, najintimnijem smislu to vrijedi za sonete: Et chos ogni chosa
ho portato in patientia, chome anche ho descritto in sonetti, di qual, perch credo haverete
qualche piacer ve li mando, insieme con certi altri, li qual ho fatti, non sapendo altramenti
aleviarmi el fastidio che patisco. Marko Maruli, op. cit. 1992, str. 42.
31
Ibid., str. 36.
32
Marko M a r u l i , op. cit., str. 46. Prethodno navedene adrese nalaze se na str.
48-49 i 52.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 27
potvrda duhovnoga i intelektualnoga sodaliciuma kojemu Maruli posveuje
uvodne ulomke svoga pisma,
33
a u koji je bio ukljuen i Jerolim ipiko. Jacopo
Grasolari ipak je neto udaljeniji Venecija je grad njegova stalnoga boravka i
veega drutvenog ugleda i poloaja nego druga dvojica prijatelja: uz ostalo,
obnaao je i niz vanih funkcija u crkvenim i upravnim strukturama Serenissime.
U pismima je stoga Maruli upotrijebio latinski jezik kao jezik odnosa koji
ukljuuje dijatopijsku i dijastratijsku razliku izmeu poiljatelja i primatelja,
primjeren obraanju drutveno nadreenom sugovorniku kojemu je na osobnom
planu dugovao zahvalnost zbog uinjenih usluga (i kojega, uz to, nije nikad osobno
upoznao). U skladu s time i njihovo prijateljstvo ostvaruje se i legitimira na
Grasolarijev poticaj temeljem duhovnih i doktrinalnih interesa, zajednikog
gajenja istinite i iskrene ljubavi prema Bogu.
34
Stoga u odgovoru Grasolariju
Maruli o pravome prijateljstvu raspravlja u okvirima teoloki utemeljenoga
shvaanja toga pojma, osporavajui svjetovnu ljubav, pri emu je potpuno iskljuen
(dijelom moda i zbog neostvarena osobna kontakta) svaki udio osobnoga svianja
i privatnog afiniteta. U skladu s povienom razinom komunikacije razmiljanja
o dananjoj ljudskoj pokvarenosti koja se razmahala do krajnosti
35
ne povezuju
se s aktualnim povijesnim dogaajima i drutvenim prilikama kao u pismu ipiku,
nego potiu na pitanja o najsudbinskijim doktrinarnim temama, o dolasku Antikrista
i o posljednjem sudu. Autorova komunikacijska intencionalnost i izbor teme te
dijelom i jezini medij odreuju i prevladavajua formalna i konstrukcijska
obiljeja dvaju korpusa ili, bolje reeno, pojedinih njihovih segmenata. Izmeu
dvije skupine pisama ni s formalnoga stajalita ne moe se povui jasna granica,
jer meditativno-moralistiki pasusi i njima pripadni izraajni armamentarij dio su
i jednoga i drugoga, kao i usredotoenost na odreene, recepcijske i tehnike,
aspekte knjievne djelatnosti. Ulomci prvoga tipa na razini verborum i na razini
sententiarum primjenjuju u sklopu kranske izraajne tradicije potvrenu
oblikovnu recepturu koja, valorizirajui poetsku funkciju jezika, usmjerenost na
oznaitelja - podreeno cilju to djelotvornijeg utjecaja na itateljeve apercepcijske
sposobnosti te posljedino tome i to uspjenijeg ucjepljivanja kranskih
svjetonazornih i etikih naela aktivira sugestivne potencijale ponavljanja i
variatio
36
posredstvom figura kao to su enumeratio i gradatio, homeoteleuton,
33
Multa de me Tibi Hieronymus meus atque idem Tuus. Sed ita ille de me sentit,
quantum ex Tua epistola ad me missa coniicio, ut qui uehementer amat. Atque usu quidem
uenit, ut talium laudatio maior uero sit. Tu me tanti esse existimas, quanti ipse sibi persuasum
habet. Proinde et amare cepisti et optas redamari. Qua in re fateris profecto, qualis uir ipse
sis, qui optimi cuiusque te studiosissimum ostendas. Op. cit. 1992, str. 44.
34
Citat je preuzet iz prijevoda Branimira G l a v i i a, ibid. str. 45. U izvorniku:
communis uere, sincereque in Deum pietatis cultus. Ibid., str. 44
35
Ibid., str. 47.
36
Njih je uspjean propovjednik, kao sv. Augustin, bio itekako svjestan. Usp. Chr.
M o h r m a n n, Saint Augustin prdicateur, u knjizi tudes sur le latin des chrtiens,
Roma 1960, str. 400.
28 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
homoeptoton te antitheton, uz esto izokolonski oblikovane periode i asindetsku
vezu meu reenicama (slijedom svetopisamskih modela i njihovih derivata).
37
Jednako je motivirano i izraavanje namjere suprotnim veznikom nego
sklopljenim reeninim nizom, pri emu zanijekana reenica dolazi u poloaj
apodoze. Auktoritarno podrijetlo takve konstrukcije posvjedouje i citat iz Job,
1, 21, koji je Maruli unio u svoj talijanski tekst, a koji emo neto nie
reproducirati.
38
Primjena naela auctoritas, konstitutivnoga didaktiki usmjerenom
diskursu,
39
oituje se i kao postupak izgradnje teksta upletanjem citata istoga
podrijetla, uz poneki preuzet iz rimske pjesnike tradicije.
Et hoc est donum Dei altissimi, al qual rendo gratie che molto menor son li soi flagelli
verso noi de quel che merita li peccati nostri. Misericordiosamente ne castiga, non
per farne male, ma per salvarne in eternum, Chos intravenuto, chos stata la
volonta di Dio, sit nomen domini benedictum. Lui li havea dati, lui li ha tolti, quando
a lui ha piazuto, Dogni cosa rendo gratie alla Maest soa, essendo certo che tutte
le adversit che ne manda, le manda a fin del ben nostro, azio chastigati se emendemo,
emendati diventemo degni de quella eternal salute e beatitudine a nui preparata a
constitutione mundi.
40
Etenim, semper amant qui sempiterna iugiter meditantur. Non carnis dilectionem
nobis insinuat, sed spiritus, non corporem, sed animarum, Non quia Filius quicquam
minus sciat Patre, cum Pater et Filius unum sint, sed Pater scit, quia Filio communicat,
et Filius nescit, quia nemini reuelat. Signa tamen prcessura Iudicium commemorantur
in Euangelio, que, partim euenisse credimus, partem euentura expectamus. Bella
suiunt, pestilentie, grassantur, fames prmunt, Nobis interim expedit non plus
sapere quam oportet sapere. Arcanum Dei, quod latet, latere sinamus. Iudicium autem
ei semper timeamus, Licet post multa annorum milia uenturus sit, mors tamen procul
a nobis esse non potest; etiamsi ultimam inuasura est senectam, properat, currit, uolat,
in ianuis est.
41
Vidljiva je slinost s prozom Od naslidovanja Isukarstova
42
i s fragmentima
poslanica Katarini Obirtia, u odnosu na koje biljeimo i jedan primjer
autocitatnosti. Rije je o posljednjoj reenici iz netom navedenih primjera etiamsi
37
Terminologija i klasifikacija temelje se na H. Lausberg, Handbuch der literarischen
Rhetorik, Mnchen 1960, str. 310-374 i 389-398 passim.
38
Rije je o sljedeoj reenici: Non vult Dominus mortem peccatoris, sed ut
convertatur et vivat.
39
Bez obzira na specifinu anrovsku pripadnost, osnovno polazite Marulievih tekstova,
pretpostavljeno ili proklamirano, izraeno je ovim rijeima iz predgovora Evanelistara: Cum
enim nihil in homine laudabilius virtute sit, nihil vitio detestabilius, quid ea doctrina magis
egregium magisque amplectendum videri debet, qu hominem ipsum instruit ac erudit, qua
ratione et a malicia declinet et studeat probitati? Marko M a r u l i , Evanelistar
Euangelistarium, prir. i prev. Branimir G l a v i i , Split 1985, str. 413.
40
Marko M a r u l i , op. cit. 1992, str. 94-98.
41
Ibid., str. 44.
42
U pismima na latinskom s latinskim predlokom tog teksta.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 29
ultimam inuasura est senectam, properat, currit, uolat, in ianuis est
43
Vrime
bii, dni harlo mimohode, smart se priblia, jur je na vratih, klapje i govori nam,
44
koja, bez obzira na eventualni neposredni Maruliev predloak,
45
varira jedan od
najkarakteristinijih motiva iz inventara srednovjekovnog ideolokog kompleksa
contemptus mundi.
46
Veim manevarskim prostorom Maruli raspolae progovarajui o ovo-
zemaljskim temama osobnim, povijesnim ili pak knjievnim i poslovnim, koje
ne prizivlju automatski tako precizno kodificirane i usustavljene formalne modele.
Mogli smo primijetiti da su ve i meditativno-moralistiki ulomci u pismima
Jerolimu ipiku oblikovani neto slabijim retorikim intenzitetom nego to je to
bilo u prvom pismu Grasolariju. Na njih kao da se protee suzdranost i
funkcionalnost kroniarskih i autobiografskih ulomaka, koji i jesu povod njihova
ukljuivanja u tkivo teksta i u odnosu na koje nastupaju u ulozi usmjeravatelja i
neutralizatora emotivne tenzije u drugom pismu ipiku, u kojem javlja o smrti
drugoga brata, dvadeset tri dana nakon to je izgubio prvoga, zauzimaju ak dvije
treine teksta. Rasporeeni su kao cezura, smjena i smirenje, kao protutea
hiperbolikim razmjerima Marulieve osobne i obiteljske tragedije, kao brana
moguoj provali odgovarajuih osjeaja i njihovoj potencijalnoj subverzivnosti.
Oni su dokaz Marulieve lojalnosti, podvrgavanja boanskim naumom
odreenom poretku te svojevrsni topos utjena govorenja. Istodobno, dijelove
retorike opreme moralistikih i transcendenciji okrenutih ulomaka nalazimo i
izvan njihova primarnoga i pripadnoga sjedita, kao posebno jake signale
pragmatike funkcije diskursa, na primjer: Et quanto io indicar posso, veramente
crede esser chos, et che cos ser chome in esso se contien,
47
predstavljajui
povijesno-moralistiko djelo namijenjeno svjetovnim vladarima; Nihil enim in
vita tam cupide cupio, quam ut quis de hoc sancto, cuius ego studiosissimus sum,
aliquid scribat pro dignitate, quod me fateor nequaquam assecutum,
48
najavljujui
ivotopis svetoga Jeronima.
Stilizacija i konstrukcijske odlike pisama ipiku, u ulomcima kojih cijeli
prostor nije ispunjen izravnim referiranjem na transcendenciju, odraavaju razinu
neprisiljene i istodobno kultivirane komunikacije. Spontaniji tipovi izriaja nisu
ogranieni na razgovor o obiteljskim nedaama, a prisutni su u mjeri u kojoj to
43
Marko M a r u l i , op. cit. 1992, str. 46.
44
Marko M a r u l i , op. cit. 2001, str. 479.
45
Da je rije o toposu kojim se Maruli prigodno posluio potvruje i bliskost sintagme
in ianuis est s Matth. 24, 33 (ita et vos cum videritis haec omnia scitote quia prope est
in ianuis) i prisutnost istim leksemima stupnjevanog izriaja u traktatu Musurghia Rhytmica
Aloysiusa Kirchera (1660): Maxima dormit, longa cubat, brevis sedet, semibrevis ambulat.
Minima properat, semiminima currit, chroma volat, semichroma evolat, bischroma
evanescit. Zahvaljujem kolegi Darku Novakoviu na ovom podatku.
46
U tekstu toj reenici slijedi citat iz V e r g i l i j a: Breue enim et irreparabile
tempus omnibus est uite. Aen., 10, 467-468.
47
Marko M a r u l i , op. cit. 1992, str. 34.
48
Ibid., str. 50.
30 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
omoguuje apriorno konvencionalni karakter kontakta i Maruliev habitus
obrazovana ovjeka koji se obraa isto takvomu sugovorniku. U okviru
prevladavajuega hipotaktikog ustrojstva, gdje se reenice razliita stupnja
sloenosti i hijerarhijske protenosti (pri emu dominira prosjek od dva do tri
stupnja subordinacije) izmjenjuju ovisno o semantikim i pragmatikim faktorima,
ali i o Marulievu osjeaju za ritam teksta (svakako akulturacijski potaknutom),
koji tei kompenzatornom rasporedu duljih i kraih sintaktikih cjelina izmeu
sloenih, simetrino konstruiranih i u svim sastavnicama kontroliranih perioda
poput Novamente qui, in le parte de Chroatia, chome za avanti havete intexo,
essendo adunati cinquecento chavalli ungari et chroatti e stradioti, tutti valentissimi
homini e ben armati, furono rutti e frachassati da trecento Turchi mal armati e
mal a chavallo, in sula bella pianura
49
ili pak jednostavnijeg, ali jednako pomno
stiliziranog: Che sel re non pol varentar el suo dominio, non so chome varentar
quel daltrui ima mjesta i za prirodnije oblike povezivanja reenica, na primjer
u Vedete mo in che condition me trovo, kojem uzvik mo daje izrazit peat
razgovornoga registra, pa i za ovakav sintaktiki hapax: Scrissive de quella ope-
ra nostra exemplare. Gdje Maruli naputa podruje sintaktike egzemplarnosti,
protonoga reeninog ustrojstva i jasno oznaene veze meu dijelovima perioda,
prekidajui, preskaui ili premeui pojedine karike reeninoga lanca (Piero,
anche mio fratello, sta in letto, gravemente amalato, Quello seguir non so, tamen
segua ci che si voglia... , La qual speranza per, vana, lezendo la opera porete
cognoscer, Ozi divenne la nova acertata, per quelli havean visto... )
50
ne
prekorauje granice kurzivnog stila, prihvatljivog u prozi na talijanskom jeziku
koja nije namijenjena sveanim prilikama ili prestinoj komunikaciji. Stoga su
pojedini frazeoloki elementi mnogo pouzdaniji pokazatelj prodora govornih
navika, jezine trivijalizacije: Se lvi parer che si possa far qualche frutto
spirituale tra li christiani, lo dareti butar in stampa, fate che la veda, se pur haver
ocio de poterla veder, tra tante occupation che in qua e in l, me destraheno al
49
Novamente pensando tra me la oppression di christiani per li infideli, et nela fan-
tasia ricercando la causa, vennemi in mente sopra di ci far un trattadello, spero non in-
utile a quelli voranno con mente sana legierlo, e con ragione considerar la cosa. Ibid., str.
34.
50
Rezultat toga jest u jednom primjeru anakolut unutar pretenim dijelom korektno
sastavljenoga perioda: Et chos ogni chosa ho portato in patientia, chome anche ho descritto
in sonetti, di qual, perch credo haverete qualche piacer, ve li mando insieme con certi altri,
li qual ho fatti, non sapendo altramenti aleviarmi el fastidio che patisco. Tome se moe
pridruiti i: un altro mio fratello, el qual insieme con mi havendo attexo a Zuanne
mentre el stette infermo, credo che da lui prexe la malatia. Do inkongruentnoga skraivanja
dolazi i zbog kalkiranja latinske konstrukcije akuzativa s infinitivom: E pur anchora non
se acorghemo, non esser la forza del inimico che ne preme, ma furor divino, Li qual,
quanto penso confessar mi conviene, le preditte adversit meritatamente essermi achadute.
Oputenost kolokvijalnog naina spaja se s latinizirajuom konstrukcijom gdje je gerund,
sukladno romanskom uzusu, zamijenio particip prezenta: Et se non se pol, patientia,
responderemo ali lectori dessa, over noi atori, con parole del poeta Martiale ad Avito
dicendo. Primjeri su preuzeti iz Marulievih pisama ipiku. Op. cit., str. 34-40.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 31
presente, n mi lassano ripossare, gdje su polukolokvijalno butar in stampa i
kolokvijalno haver ocio smjeteni u korektno sastavljene periode. U tekstu koji
je ionako preteno usmjeren na predmet, kojeg primarno karakterizira tzv.
denotativna, odnosno kognitivna, funkcija,
51
pa uz ostalo i jednosmjerni odnos
referent-znak i leksemska progresija, asindetsko se povezivanje mjestimino
primjenjuje kao sredstvo saimanja i narativnog ubrzanja, dok je parataktiki
polisindeton prikladan kao mimeza kronoloke sukcesije: Questi giorni passati
volendo scrivervi, fui impedito per la morte del mio fratello Zuane, Dio gli di pace
ala anima. Al suo partir de qui fe inferno de fevre in galia, dimandassimo gratia
dal retor de redurlo in la terra per medegarlo, et interim che Valerio nostro stesse
al governo dela galia. Questo solo non potessimo impetrar, adoperando anchora
quelli che polno apresso lui. Ha usato troppa crudelit, Dio li dia pentirse dil suo
peccato et salvarsi al fine. Amen, era una fevre, chome disse el medico,
pestilentiale, ad intrar del quintodecimo zorno chaciolli lanima dal corpo. A tempo
fecilo confessar e comunicar, morti da bon christiano, Tutti altri rimedii li son
fatti in vano, nullo modo per meliorar, ma continuamente le potentie vital vanno
scemando, ne anche pol masticar el cibo, tanta debelezza sente anchora in le
masselle, ma con nutrimenti sorbativi sustentemogli la vita, chome meglio
podemo. Oba ta postupka, izrazite narativne konotiranosti, formalna su zapreka
digresijama i opirnu komentiranju, prodoru otiosa verba i ustupcima
osjeajnosti.
52
Njima se postie objektivan, reporterski stil, primjeren stavu
duhovne vrstine i emotivnoga stoicizma, to ga i Maruli i njegov sugovornik
smatraju jedinim dolinim i primjerenim ovjeku vjerniku bez obzira na
dramatinost okolnosti u kojima se nalazi. Istodobno, jukstapozicija je prisutna u
ulomku posveenom Juditi, mjestu ekspanzivne i pozitivne emotivnosti.
53
U tekstu pisanom talijanskim jezikom sloeniji oblici sintaktikog ustrojavanja
koji premauju elementarnu razinu usmene komunikacije (rije je uvijek o samo
priblino odredivim odnosima) rezultat su izravna ili neizravna oponaanja
latinskoga, pa njihovu prisutnost moemo promatrati kao akulturacijsko dostignue
i dokaz izraajne zrelosti i podatljivosti dotinoga jezika. Takav stupanj razvoja
talijanskoga potvruju i Marulieva pisma, a istodobno pokazuju i autorovu
obrazovanost i udomaenost u tom jeziku. Genetska i statusna razlika izmeu
51
Sluimo se kategorijama Romana J a k o b s o n a izloenima u radu Linguistics
and Poetics, u Thomas A. S e b e o k, prir., Style in Language, Cambridge, Massachu-
setts 1960, str. 353-354.
52
Ali je prizivanje izravnih i krajnjih njezinih oblika prihvatljivo kada je posredovano
izvedbenim postupkom koji slijedi pravila realizacije prepoznatljivog knjievnog arhetipa
kao u pjesnikoj poslanici Francisco Natali Marci Maruli responsio: Angebant, Francisce,
mei me funeral fratris,/ Nulla quies lachrymis nec modus ullus erat. (1-2), Denique pressus
ego tantorum mille laborum/ Optabam vitae fila suprema meae.(19-20) Navedeno prema
Marko M a r u l i . Latinske pjesme, Zbornik u proslavu petstogodinjice roenja Marka
Marulia: 1450-1950, prir. Josip B a d a l i i Nikola M a j n a r i , Zagreb 1950, str. 12.
53
Usp. tekst citiran na str. 22.
32 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
latinskoga i talijanskoga na sintaktikoj razini, u pismima Jacopu Grasolariju
oituje se preteno kao razmjerno vea zastupljenost sloenijih i razgranatih
perioda, koji premauju drugi stupanj subordinacije. To je odraz prirodnoga
stanja latinskoga jezika, imanentnih njegovih svojstava to se oituju na
odgovarajuem stupnju dijastratijske ljestvice, kojemu pripada obraanje uglednom
sugovorniku kao to je bio Grasolari. Za Marulia on zauzima isti poloaj kao i
naslovnici poslanica-predgovora uz njegova tiskana latinska djela: to bismo mogli
zakljuiti po podudarnosti stanovitih formalnih osobina tih dvaju skupina
tekstova,
54
ak i da nam nije poznat Grasolarijev vii statusni poloaj u odnosu
na Marulia: Dignus es igitur, quem uicissim ego rogem, ne, tametsi minora in
me inueneris quam audisti, ab amicici proposito refrigescas, in qua Tibi respondere
totis uiribus contendam., Perennes igitur perpetuique et uere amici erimus, si
inuicem amando ad illum unum amandum, qui prior dilexit nos et animam suam
posuit pro nobis, assiduis colloquiis crebraque litterarum uicissitudine alter alterum
accenderimus.,
55
Et quoniam eundem in isto, quod recepisti, opere proposui
omnibus religionis nostr professoribus imitandum, capessend uirtutis gratia
perennisque beatitatis consequend, non dubito, quin multi talia a nobis dita audius
legent, postquam etiam Tibi, exacti iudicii sincerque fidei uiro, placuisse
intellexerint.
56
Gorana Stepani utvrdila je nekoliko opih mjesta to ih pisma Grasolariju
dijele s nizom Marulievih poslanica: ljubav autora prema naslovljeniku iako se
osobno ne poznaju, vlastita skromnost i poniznost u odnosu na naslovljenika i
vlastito skromno podrijetlo, vlastita spisateljska nesposobnost, a zajedniki
motivi mogu se pronai i izvan rezervata tradicionalnih toposa.
57
Pisma Grasolariju
nisu upuena javnosti, ali je sva (osim prvoga) podrazumijevaju: razmatraju, naime,
uvjete i mogunosti, formalne, tematske i tehnike, koje Marulieva djela trebaju
zadovoljiti da bi bila objavljena i obraaju se osobi koja je dovoljno mona da to
moe postii. Temom knjige i tiskanja, to je svojevrstan, prigodni marulianski
54
Naglaavanjem jednoga, ma kako vanog aspekta Marulievih latinskih pisama,
nismo iscrpili cijeli spektar sintaktikih realizacija koje sadre. Od reenica ciceronijanske
pregnantnosti : Multa me de Tibi Hieronymus meus atque idem tuus (Marko Maruli,
op. cit. 1992, str. 44), do slobodnije, kolokvijalne razvezanosti: De hoc autem, quod
nunc in manu est, ut perficere possim, Tu me prcibus Tuis adiuua! (ibid., str. 48), koja
ponegdje prodire i u periode sloenije strukture: Ista, qu nunc mitto archetypa nostra,
postquam imprssorum typis exscripta fuerint, nobis restitue, simul etiam aliquot exemplaria
Euangelistarii nostri ad me mitte meque Francisco Lucensi nostro, cui ipsum Euangelistarium
iampridem dono misi quique plus etiam remisit, ne ingratus uideretur, plurimum
commenda! (ibid., str. 48). Jo jedan tip sintaktikog ustrojstva ilustrirali smo na str. 28
ovog rada.
55
Taj smo period na temelju nekih oblika koncentracije sastavnica oznaitelja mogli
uvrstiti i u prvi dio nae egzemplifikacije.
56
Primjeri su preuzeti iz Marko M a r u l i , op. cit. 1992, str. 48 i 52.
57
Usp. Gorana S t e p a n i , Marulievi latinski paratekstovi, Colloquia Maruliana,
XII (2003.), str. 65-68.
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 33
topos, ponajvie se dodiruju s poslanicom predgovorom Franciscusu Lucensisu
uz Euangelistarium; specifian motiv tiskanja i dostupnosti knjige radi poticanja
na krepostan ivot javlja se i u poslanici Augustinu Muli uz De humilitate et gloria
Christi.
Objanjavajui razloge zbog kojih je piui komentar svojim filozofsko-
alegorijskim kanconama odabrao talijanski jezik, sermon vulgare, te time odstupio
od dotad uvrijeene prakse, Dante je isticao servilnu funkciju komentara, njegov
izvedeni, drugotni karakter u odnosu na komentirani tekst: komentar... je nainjen
zato da bi bio sluga spomenutim kanconama, da bude podloan svakoj od njih, da
poznaje njihove potrebe i da im bude posluan. Sve bi mu te osobine nedostajale
da je napisan na latinskom a ne na narodnome jeziku, budui da su kancone na
narodnome.
58
Izbor jezika ne bi trebalo obrazlagati da je Dante pisao latinski, a
samorazumljivo je i u Marulievu sluaju da su poslanice-predgovori djelima to
ih je, piui na latinskom, upuivao obrazovanim klericima ili pak dunosnicima
Mletake Republike a iri krug recipijenata pripadao je europskoj crkvenoj i
intelektualnoj kao i drutvenoj eliti
59
isto tako pisani na latinskome. Dva stoljea
nakon Danteova Convivija jednako je tako samorazumljivo da Maruli adresu
Dujmu Balistriliu pie na hrvatskom jeziku, primjereno jezinome mediju
glavnoga teksta. Na poticaj i uz novanu potporu Dujma Balistrilia, neposredno
prethodei Juditi, nastaje i prijevod glasovitoga mistiko-moralistikog djela Tome
Kempisa De imitatione Christi.
60
Moemo jedino pretpostavljati i pokuati iitati
iz samoga teksta je li uz njega bilo vezano neko jezino-stilsko promiljanje
61
i
je li u tome na ikoji nain sudjelovao naruitelj teksta i naslovnik posvete Judite.
58
Dante A l i g h i e r i, Gozba, Glava V, prev. Pavao P a v l i i , u Dante A l i-
g h i e r i, Djela, prir. Frano a l e i Mate Z o r i , Zagreb 1976, knj. I, str. 270. U
izvorniku: conviene questo comento, che fatto invece di servo a le nfrascritte canzoni,
esser subietto a quelle in ciascuna sua (condi)zione, ed essere conoscente del bisogno del
suo signore e a lui obediente. Le quali disposizioni tutte li mancavano, se latino e non volgare
fosse stato, poi che le canzoni sono volgari. Dante A l i g h i e r i, Il Convivio I V 5-7,
prir. Giovanni B u s n e l l i, Giuseppe V a n d e l l i i Antonio Enzo Q u a g l i o,
Firenze 1968, sv. I, str. 32.
59
Marulieva latinska djela itat e i sv. Ignacije Loyola, i sv. Franjo Ksaverski, i
Francisco de Quevedo, i Henrik VIII. i Thomas More. Usp. Mirko T o m a s o v i , Marko
Maruli Marul, Poglavlje 2. Bestselleri kranske (humanistike) literature i srodni spisi,
Zagreb-Split 1999, str. 61-85 passim.
60
Od naslidovanja Isukarstova i od pogarjenja tain segasvitnjih, prir. Milan
M o g u , Split 1989.
61
Formulirajui svoj iskaz u obliku neizravnoga retorikog pitanja, elimo samo
istaknuti injenicu da demijurki jezini pothvat prevoenja De imitatione Christi ne prati
nikakav Maruliev autokomentar i eksplicitno pozicioniranje kao u sluaju Judite.
Marulievoj jezinoj inovativnosti u Naslidovanju vane su priloge posvetili Julije Derossi
i Mirko Tomasovi. Usp. Julije D e r o s s i, O jeziku Marulieva prijevoda djela De
imitatione Christi, Umjetnost rijei, XX/2 (1976), str. 187-203; Neke hrvatske apstraktne
imenice u Marulievu prijevodu djela De imitatione Christi, Maruli, 9 (1976), str. 197-
206; Prilozi hrvatskom leksiku Marka Marulia, Filologija, 9 (1979), str. 139-144;
Rjenik uz Maruliev prijevod djela De imitatione Christi Od naslidovanja Isukarstova,
Kai, br. 12, Split 1980, str. 5-73; O jezinim specifinostima novootkrivene
34 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
Marulieve prijevodne akavske proze, Hrvatski dijalektoloki zbornik, 5 (1981), str. 23-
32; Mirko Tomasovi, Maruliev prijevod knjige Tome Kempisa De imitatione Christi,
akavska ri, 2 (1975), str. 5-20, Komparatistiki zapisi, Zagreb 1976, str. 83-107;
Marko Maruli Marul, Split 1999, str. 252-253.
62
Usp. op. cit. 1981, str. 24.
63
Usp. op. cit. 1999, str. 61-62 i 251. De imitatione Christi, po Tomasoviu, klasino
je djelo Devotio moderna. Jo jasnije, pozivajui se na Thomasa H. Bestula, Neven J o -
v a n o v i oznauje ga kao kljuni tekst ovog pokreta. itanje Modrukog Maruliem:
De consolatione i Evangelistarium, Colloquia Maruliana, VIII (1999), str. 163.
64
Citat iz poslanice Cangrandeu della Scala prema D a n t e, Opere, prir. Manfredi
P o r e n a i Mario P a z z a g l i a, Bologna 1966, str. 1392.
65
Dante Alighieri, op. cit., str. 277 (I, 8-9). U izvorniku: lo latino averebbe a
pochi dato lo suo beneficio, ma lo volgare servir veramente a molti. Ch la bont de lanimo,
la quale questo servigio attende, in coloro che e questi nobili sono non solamente
maschi ma femmine, che sono molti e molte in questa lingua, volgari e non literati. Dante
A l i g h i e r i, op. cit. 1968, IX, 4-6, str. 57-58.
Prema miljenju Julija Derossija, prijevod na hrvatski trebao je omoguiti
dostupnost toga izvanredno dojmljivoga i cijenjenoga teksta, popularnoga i ire
od teoloko-crkvenih krugova, i redovnicima nedovoljno obrazovanima da bi mogli
itati latinski.
62
Popularizatorski poriv Balistrilia i Marulia mogao je imati jo
jedan uzrok. Kempisovo je djelo kako istie Tomasovi vezano uz nizozemski
pokret devotio moderna,
63
pa se prijevodom na hrvatski jezik eljelo pridobiti za
taj pokret nove slojeve i grupacije, kao protuteu tradicionalistima, primarno
vezanima uz latinski jezik. Kada je rije o duhovno-didaktikoj literaturi, izbor
pukoga jezika ne otvara nikakva pitanja, jer tu spregu obilno potvruje Marulieva
stihovna produkcija i, naravno, lokalna i pjesnika te prozna tradicija i praksa.
Isto tako, u obraanju splitskim redovnicama u obzir dolazi samo jedna mogunost
izbora koju je ve bio oznaio Dante: locutio vulgaris in qua et muliercule
comunicant.
64
To je bilo u skladu s nunou uklanjanja svake zapreke
univerzalnoj razumljivosti poruke, jer pripadnost crkvenoj strukturi, koja je na
opem drutvenom planu ublaavala njihov prirodno uvjetovani poloaj
neprestinog adresata, enskim je obitavateljicama samostana mnogo manje nego
mukima otvarala mogunost prevladavanja prirodnoga stanja neakulturiranosti,
neudomaenosti u kompleksu institucionalne, pisane kulture.
Branei uporabu pukoga jezika u Conviviju, Dante istie kako bi komentar
na latinskome pruio veoma malenom broju ljudi pravu korist, ali e zato komentar
na narodnome jeziku pruiti korist doista mnogima. Jer dobrote duha, koja oekuje
tu korist... ima u ljudi plemenita duha, to su ... ne samo mukarci, nego i ene,
mnogi i mnoge to razumiju jezik narodni, a nisu literati.
65
Maruli isto tako
smatra da je duan objasniti zato Juditu, odnosno vergilijansko-kranski ep, pie
na hrvatskom jeziku. Izraava se slino Danteu, ali je saetiji i neodreeniji, a
obraa se u prvom redu iznevjerenom oekivanju svojih literarnih sudrugova,
poznavatelja obaju jezika, koji ovaj put nisu jedini destinatari njegova spjeva.
66
Judita je naime ivom povijesnom aktualnou simboliki oditane biblijske prie
te moralistiko-vjerskom usmjerenou i propagandnim nabojem mogla biti
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 35
66
Tuj historiju tui, ulize mi u pamet da ju stumaim naim jazikom, neka ju budu
razumiti i oni ki nisu nauni knjige latinske aliti djake. Judita, prir. Milan M o g u ,
Split 1988, str. 113.
67
Usp. Giuseppe P r a g a, Testi volgari spalatini del Trecento, Atti e memorie
della Societ dalmata di storia patria, II, Zara 1927, str. 40-41. Ta je podjela, utvrena
splitskim Statutom i ostalim dokumentima iz XIV. stoljea, bila na snazi i u Marulievo
vrijeme.
68
Navod je preuzet iz pisma u kojem mletaki upravitelj (comes) Dubrovnika
Nichol Barbarigo izvjeuje Prejasnu vladu o posljedicama kuge koja je pogodila grad.
Usp. ime L j u b i , prir., Listine o odnoajih izmeu junoga Slavenstva i mletake
republike, III, Zagreb 1872, str. 270.
69
Kao to sam govori u poslanici Cangradeu della Scala. Navod je preuzet iz Dante,
op. cit., 1976, str. 569 (prev. Tomislav L a d a n). U izvorniku ... allegoricus sive moralis
sive anagogicus, D a n t e, op. cit. 1966, str. 1388.
70
U Dialogi ad Petrum Histrum Leonarda B r u n i j a jedan od sudionika u raspravi
izjavljuje: Quamombrem, Coluci, ego istum poetam tuum a concilio litteratorum seiungam
atque eum zonariis (alii: lanariis), pistoribus atque eiusmodi turbae relinquam. Op. cit.,
prir. Giuseppe K i r n e r, Livorno 1889, str. 33-34.
71
Novamente pensando tra me la oppression di christiani per li infideli, et nela fan-
tasia richercando la causa, vennemi in mente sopra di ci far un trattadello, spero non in-
utile a quelli vorranno con mente sana legierlo, e con ragione considerar la chosa. Marko
M a r u l i , op. cit. 1992, str. 34. (Citat na hrvatskom preuzet je iz prijevoda Miloa M i-
l o e v i a, op. cit., str. 35.) Ali povijesni tekst kojem ne vidi mogunost neposrednoga
praktinog utjecaja na sadanjost, premda ga smatra dostojnim prenoenja, tzv. Harvacku
kroniku, hrvatsku inaicu Ljetopisa Popa Dukljanina, sastavljenu dalmatico idiomate,
namjenjuje dugoasnijem razmatranju, to implicitno sadri obrazloenje: ... quam non
solum nostrae vernaculae linguae gnari, sed etiam Latini intelligant. Regum Dalmatiae et
Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi Patricio Latinitate donata, sadrano u Iohannes
L u c i u s, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelaedami 1666, str. 303
zanimljiva svim slojevima ondanjega Splita (i, ire, Dalmacije): i nobiles, i cives,
i populares, i habitatores, doseljenicima izvan gradskih zidina bez prava
graanstva, od kojih su mnogi pobjegli pred turskom najezdom, te, napokon,
districtuales, poljodjelcima iz splitske okolice,
67
koji su neprekidno bili izloeni
turskim pustoenjima; doticala se neposredne ivotne stvarnosti i skupine koju
mletaki upravitelj u Dubrovniku naziva la flor di boni homeni
68
i muliercula. (Dva
stoljea ranije Dante je u Commediji prikazao niz aktualnih likova i dogaaja iz
talijanske i europske povijesti te time posredovao alegorijski ili udoredni ili
anagogijski smisao,
69
a zbog uporabe pukoga jezika i velike popularnosti svojih
stihova i u niim drutvenim slojevima, navukao je prezir humanista, koji su ga
optuili da je pjesnik prostoga puka).
70
Receptivni univerzum Judite
sveobuhvatan u pogledu svojih drutvenih sastavnica nije u tom pogledu
istovjetan s publikom to je Maruli ima na umu premda rabi zamjenicu chadauno
kada u privatnom pismu Jerolimu ipiku najavljuje svoj povijesno-filozofsko-
moralistiki spis, koji je bio priloen tome pismu, potaknut, kako sam kae,
razmiljanjem o tlaenju krana od strane nevjernika i o uzrocima takvoga
stanja.
71
(Maruli dijeli proireno uvjerenje da su turske navale i uspjesi u borbi
protiv krana Boja kazna za ljudske grijehe, za izopaeno i raskalaeno ponaanje
36 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
72
Usp. Milo M i l o e v i , op. cit., str. 34. Povod za takvo razmiljanje jest i
poraz brojano nadmonijih kranskih odreda u sukobu s Turcima (500 nasuprot 300), do
kojeg je dolo qu, in le parte de Chroatia za obnovljenoga rata izmeu Turske i Mletake
Republike (1499-1503), i na dan pisanja pisma pristigla vijest o prodoru Skender-pae s
3000 konjanika koji su opljakali el paese de Slovigni per fino a Zagabria, senza obstaculo.
Op. cit. 1992, str. 36.
73
Ibid., str. 34.
74
Totius ecclesiae Prsidi supplicarem ne saltem reliquias ab iisdem inimicis opprimi
patiatur sed apostolica autoritate reges atque Principes nostros ab armis ad concordiam
revocatos ad expeditionem adversum infideles parandam compellat. Epistola Domini Marci
Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. Pont. Max..., Romae 1522.
75
Op. cit. 1992, str. 34.
76
Oni se regrutiraju iz drutvenoga sloja koji je Dante u Conviviju oznaio kao
principi, baroni, cavalieri, e moltaltra nobile gente, upuujui im na talijanskom komentar
svojih alegorijsko-moralistikih kancona. Dante A l i g h i e r i, op. cit. 1968, IX, 4-6,
str. 57-58.
77
Iz slinih pobuda i Benedikt K o t r u l j e v i /Benedetto C o t r u g l i svoju
raspravu Della mercatura e del mercante perfetto pie na talijanskom jeziku (koji je vie
proiren i koji trgovci bolje razumiju od latinskog jezika), iako se on obraa drugoj vrsti
publike. Usp. Della mercatura e del mercante perfetto O trgovini i o savrenom trgovcu
(prev. arko Muljai), Dubrovnik 1989, str. 57.
78
Usp. Mirko D e a n o v i , Due sonetti inediti di Marco Marullo, Giornale
storico della letteratura italiana, CVIII, Roma 1936, str. 216-224.
njegovih suvremenika, koje saeto oznauje izrazom publiche scelerateze).
72
O tom djelu kae: Scritto in sermon vulgare, acci chadauno possa intender.
73
Na istu je temu turske opasnosti, s pozivom na pomo, Maruli bio uputio poslanicu
papi Hadrijanu VI. kao vrhovnom vjerskom i moralnom autoritetu i najviem
titonoi kranstva, ali i monome sudioniku politikih zbivanja, potiui ga da
stane na kraj neslozi meu kranskim vladarima i da ih ujedini u borbi protiv
Turaka
74
naravno, na latinskom jeziku. Ovdje je pak obuhvatio iri, i dijelom
neposrednije dostupan, receptivni krug, jasnije naznaivi komu namjenjuje svoj
trattadello nego u predgovoru Judite. Zamjenica chadauno upuuje na totalitet,
ali u tekstu koji slijedi Maruli kao adresate svoga spisa imenuje samo dvije
drutvene skupine: crkvene velikodostojnike (prelati ecclesiastici) i svjetovnu
gospodu (segnor mondani), koji bi zabranama i kaznama trebali navesti podanike
na udorednije ponaanje.
75
Zamjenica chadauno u kontekstu dobiva znaenje koje
ponitava njezinu primarnu horizontalnu protenost, orijentirajui je u vertikalnom
smjeru dijastratijske osi. (Drugim rijeima, u znaenju u kojem je upotrebljava
Maruli implicitno sadri mentalni dodatak od utjecajnih ljudi, od vladara
to je nekoliko redaka nie eksplicirano izrazom presidenti).
76
Kada raspravlja
o temi koja uz ostalo zadire u podruje javnog upravljanja, Maruli se obraa za
to nadlenom drutvenom segmentu: politiko-upravnoj klasi i u neposrednoj
blizini, dakle Dalmaciji i Veneciji, a vjerojatno i ire, u Italiji, s obzirom na
neposrednost turske prijetnje kojoj je primarni jezik sporazumijevanja te u XVI.
stoljeu i jezik struke bio talijanski.
77
Ako i iskljuimo dva soneta nepouzdana
autorstva, to ih je Deanovi, premda s odreenim rezervama, bio sklon pripisati
Maruliu,
78
sigurno je da su svi oni koje spominje u pismu Jerolimu ipiku bili
Smiljka Malinar: Marulieva privatna pisma: izbor jezika kao sredstvo 37
pisani talijanski, kao toj formi primjerenim jezikom, to e implicitno priznati i
hrvatski autori (koji sonete redovito piu talijanskim jezikom, uz iznimku nekoliko
primjera iz Ranjinina zbornika).
79
S obzirom na te okolnosti i na svoju osvijetenu
uporabu jezinoga medija, da ih je napisao na hrvatskom jeziku, Maruli bi
vjerojatno istaknuo i tu injenicu.
Pisma najboljem prijatelju u najteim asovima ivota, kada je u manje od
mjesec dana izgubio dvojicu brae, a zatim i majku, i u kojima izraava zabrinutost
zbog ope situacije a preputa se i proplamsajima autorske samosvijesti, pisana
su talijanskim jezikom. Govorei o Juditi u prvom pismu ipiku, Maruli
izjednauje lengua nostra materna i lengua schiava, kao to je u predgovoru
epa na jezik jednak hrvatskome navedenom u naslovu djela. Hrvatski je bio
materinski jezik Maruliev, njegove lokalne publike u najirem smislu i obojice
njegovih adresata, ipika i Balistrilia. Obraanje ipiku na talijanskom jeziku
ne dotie se pitanja jezine kompetencije toga Marulieva sugovornika. Ono
meutim svjedoi o slabom sociokulturnom poloaju hrvatskoga, o njegovu
ogranienom komunikacijskom dosegu i snanoj prisutnosti i akulturacijskoj ulozi
talijanskoga jezika meu obrazovanim stanovnicima Splita. I Maruli i ipiko ve
zatjeu situaciju u kojoj je talijanski, tonije italoromanska koin koja se preteno
temeljila na venecijanskom idiomu, ne samo jezik meunarodne komunikacije na
cijelom Jadranu i dobrom dijelu Sredozemlja, nego, uz latinski, i jezik niza
slubenih dokumenata dalmatinskih komuna, a nakon 1420. u Splitu i srednjoj
Dalmaciji i jedini jezik kojim govore slubeni nositelji vlasti. Tzv. veneziano
coloniale
80
bio je uz to posrednik prestinih oblika kulture, dostignua nastalih
u razvijenim i inovativnim sredinama, dok je na specifinom knjievnom podruju
u toj ulozi dominirao toskanski idiom. Uporaba talijanskoga jezika meu
pripadnicima obrazovanog sloja i u prisnom dopisivanju odraz je takvih prilika
to vie to je sam in pisanja znaio pristupanje u nadindividualnu sferu i
podvrgavanje konvencionalnim, ritualiziranim pravilima ponaanja.
81
79
O tom pitanju najiscrpnije obavijesti jo uvijek pruaju rad Svetozara P e t r o v i-
a, Problem soneta u starijoj hrvatskoj knjievnosti, Rad JAZU, 350, Zagreb 1968, str.
5-303 i Frano a l e, Sonet i neki formalni aspekti hrvatskog petrarkizma, u knjizi
Izvor i izvornost, Zagreb 1984, str. 29-52.
80
Za znaenje tog termina i njemu srodnoga lingua franca te o odnosu prema nazivu
italiano, usp. Gianfranco F o l e n a, Introduzione al veneziano de l da mar, u
Bollettino dell Atlante Linguistico Mediterraneo, 10-12 (1968-1970), pp. 331-368.
81
Maruliev talijanski jezik u osnovi je venecijanski koji odraava stanje uz-
napredovale toskanizacije na pisanoj razini, tipino za vrijeme u kojem su pisma nastala, a
tipina je za to vrijeme i nedosljednost u uporabi pojedinih oblika. Ukratko emo navesti
neka jezina obiljeja pisama ipiku koja su svojstvena venecijanskom idiomu: a)
sonorizacija bezvunih intervokalnih suglasnika: medegarlo, fradello, dui fradelli,
trattadello, podemo (ali i mio fratello, dui fratelli, loco, consolato); b) dentalna afrikata
kao rezultat latinskih suglasnika K i G ispred palatalnih samoglasnika te razvoja palatalnoga
polusamoglasnika /j/ i sklopova koji se u odreenoj fazi razvoja s njima identificiraju (to
u toskanskom daje palatalne afrikate): cominzata, lezendo, piazuto, faza, zoven, zorno, mazori,
zoe, azio (ali piacer, cio, acio, spacio); c) nepostojanje dugih suglasnika: asai, febre, graveza,
butar, sula, dele (ali vendetta, chavallo, bella, peccato, quelli i, kao hiperkorektni oblici,
38 Colloquia Maruliana XIII (2004.)
Poznavanje kolonijalnog talijanskog, odnosno lingua franca ili, jednostavno,
italiano od strane mukih stanovnika, u prvom redu plemia, u Zadru, ibeniku,
Trogiru, Splitu meu koje pripadaju Maruli i njegovi intelektualni i duhovni
sodales te Hvaru i Dubrovniku (u svim tim gradovima iskljuene su ene, u Zadru
su izriito ukljueni popolari), koje biljei mletaki sindik G. B. Giustiniano
na svojem putovanju istonom obalom Jadrana 1553. godine
82
to je Maruliu
vremenski najblie izravno svjedoanstvo
83
rezultat je i odgovarajuih drutvenih
kontakata i kolovanja pripadnika viih klasa i dvojezinosti sredine prisutnosti
tog idioma, u svakodnevnoj, javnoj usmenoj komunikaciji, zbog trgovakih veza
sa suprotnom obalom Jadrana, stalnih osobnih i profesionalnih dodira u oba smjera
i prisutnosti useljenika s Apeninskoga poluotoka meu stanovnicima Dalmacije
te i izravne politike ovisnosti o Veneciji.
84
chroatti, riposso); d) samoglasnik /e/ kao rezultat kasnolatinskog otvorenoga /i/ ispred su-
glasnikog skupa /ng/ (to u toskanskom daje /i/): lengua ; e) ouvanje samoglasnika /a/,
koji karakterizira infinitivni oblik glagola i u oblicima za futur: remandar (u toskanskom
/a/ u dodiru s /r/ prelazi u /e/); f) zvuni labiodental /v/, kao rezultat velarnoga poluvokala
/w/ (u rijeima germanskoga podrijetla, koji u toskanskom daje /gw/): varentar, varentar;
g) nediftongizirani rezultat otvorenoga /o/ u otvorenom slogu: no se pol (ali i non puol far,
puol liberar, puol masticar); h) palatalne afrikate // od latinskoga KL: haver ocio, to i
frazeoloki pripada talijanskom sjeveru; i) oblici aorista potessimo, domandassimo (analoka
tvorba prema cantassi, vrlo proirena u sjevernotalijanskim idiomima). Kao termin
usporedbe mogla bi posluiti Marulieva oporuka (usp. Franjo R a k i, Oporuka Marka
Marulia, Starine, XXV /1892, str. 152-163; Petar K o l e n d i , Marulieva oporuka,
Split 1924) nastala u to vrijeme, dijelom isto tako pisana talijanski, gdje zapaamo isti tip
oscilacija (ali skuenije tematsko podruje umanjuje pogodnost za usporedbu), ili oporuka
Hanibala Lucia (iz 1553. godine, usp. Petar K a s a n d r i , Testamento di Annibale
Lucio, Zara 1903, str. 9-16), koji pokazuje isto jezino stanje. Marulieva pisma imaju vie
toskanskih crta (djeluje li pritom na njega i blizina latinskog?), dok venecijanske odlike u
veoj mjeri uvaju isprave splitske komune iz toga razdoblja (usp. Zlatna knjiga grada Splita,
I. Liber aureus communitatis Spalati, I, prir. Marin B e r k e t, Vedran G l i g o, Vladimir
R i s m o n d o i Ljerka i m u n k o v i , Split 1996, str. 222-398, passim. Pouzdane
podatke moe ipak dati samo poblia provjera). Svu tu dokumentaciju trebalo bi, naravno,
detaljnije prouiti kako bi se mogla dobiti pouzdana slika njezina jezinoga stanja.
82
Usp. Giovanni Battista G i u s t i n i a n o, Itinerario, ime L j u b i , prir.,
Commissiones et Relationes Venetae, II, Zagreb 1877, str. 190-271, passim.
83
Maruli je roen 1450, a umro je 1524. godine.
84
U Dubrovniku je u drugoj polovici XVI. stoljea zabiljeen sluaj polupismena
plemia koji nije razumio talijanski (i latinski) te mladia koji su radije odlazili na propovijed
franjevcima i dominikancima gdje su mogli uti hrvatski nego u stolnu crkvu, gdje se
propovijedalo in lingua italiana, da loro non ben intesa. (Njihov obrazovni status nije
poblie oznaen). Usp. Constantin J i r e e k, Die Romanen in den Stdten Dalmatiens
whrend des Mittelalters, I. Theil, u: Denkschriften der Kaiserlichen Akademie des
Wissenschaften in Wien, Philosophisch-Historische Classe, III, Band XLVIII, Wien 1901,
str. 100.