Boanstvena komedija - Dante

Biografija
Najveci italijanski i jedan od najvecih svjetskih pisaca rodio se u Firenci negdje
izmedju 15. maja i 15. juna 1265. godine u porodici plemenitog gradskog i gvelfskog
porijekla. Njegovo pravo ime je Durante, a Dante je deminutiv tog imena.
Njegovo vaspitanje bilo je najbolje kakvo se moglo steci u to doba, a ukljucivalo je
mnogo skolskog religioznog obrazovanja, aristotelovske logike i vise latinskih klasika.
Dante je bio ozbiljan i inteligentan i bistrog uma, pa je ucio bolje od drugih. Ubrzo je
poceo da se bavi poezijom i sprijateljio se sa pjesnicima onog doba, a posebno sa
Gvidom Kavalkantijem. Mladost je proveo uceci mnogo, boreci se u bitkama i
prozivljavajuci ljubav. Odlucujuci po njega bio je susret sa Beatricom koja je dala
svjetlost njegovoj sudbini i ulila mu duhovnost koju nije mogla da unisti gorcina
zivota. Sreo ju je prvi put 1274. godine, kada je imao 9 godina, a drugi put poslije
novih 9 godina 1283. godine i to je bilo presudno za njegov zivot pjesnika. Beatrice
se kasnije udala za Simonea dei Bardi.
Borio se, kao konjanik, 1299. godine u bici protiv Aretinaca. Ozenio se, posto ga je
otac na to ugovorom obavezao, 1277. godine Djemom di Maneto Donati i imao
cetvoro djece. Neki tvrde da je imao cak sedmoro.
Izmedju 1295. i 1304. godine aktivan je u politickom zivotu. Aktivno je ucestvovao u
borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove zelje da vlada i toskanskim
gradovima koji su tada bili samostalni. Dante se istakao kao borac protiv politike
ekspanzije i aneksije koju je vodio papa podsticuci unutrasnje razdore da bi ostvario
svoj cilj. Nasuprot papi, Dante se zalagao za mir medju zavdjenim strankama i za
odbranu slobode Firence. Crni su koristili pomoc pape Bonifacija VIII. Dante se
prikljucio Bijelima i 1301. godine, kao njihov izaslanik, isao kod pape da ga umiri.
Medjutim papa je poslao u Firencu Sarla di Valoa, koji je savladao stranku Bijelih i
naredio povratak Crnih. Novi gradski nacelnik poceo je da se sveti svima koji su se
suprotstavljali stranci Crnih, pa i Danteu koji je 27. januara 1302. godine u odsustvu,
osudjen na kaznu od 5000 fjorina, na izgnanstvo iz Toskane i na izbacivanje iz javne
sluzbe. Posto Dante nije platio kaznu, on je vec 10. marta iste godine osudjen na
dozivotno izgnanstvo i smrt na lomaci ukoliko bude uhvacen. Od tada je Dante, kako
i prilici pjesniku, stranka za sebe ali i izgnanik do kraja zivota. 1315. godine odbija
ponudjenu amnestiju, smatrajuci je ponizavajucom .Zato mu je potvrdjena kazna
progonstva uz konfiskaciju svih dobara i smrt na lomaci, a dodatno je ta kazna
prosirena i na njegove sinove.
Vracajuci se iz Venecije, razbolio se. Umro je u noci izmedju 13. i 14. septembra
1321. godine u Raveni, gdje je sahranjen uz velike pocasti u odori pjesnika i velikog
filozofa, u kapeli blizu crkve koja se tada zvala San Pjer Madjore, a kasnije crkva
Svetog Franje.
Bibliografija
Novi zivot ( Vita nuova ) jedno je od najznacajnijih Danteovih djela, idealisticka
storija o njegovoj ljubavi prema Beatrici. Ovaj roman sastavljen je od stihova i
poglavlja u prozi, pisan je izmedju 1283. i 1289. godine. Rijec je, u izvjesnom smislu o
ljubavnom romanu sa proznim dijelovima - izmedju kojih su umetnuti soneti i
kancone - u kome se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
Rime ( Rime ) su Danteov kanconijer nastao je istovremeno ili poslije Novog zivota, u
kome on pjeva o ljubavi prema Beatrici i drugim zenama, ali i o moralnim i
filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti: Mladalacke rime i polemika, Kamene
rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalacke rime sastavljene su od
Danteovih mladalackih stihova pisanih dijelom "na toskanski nacin" a dijelom "u
novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296.
godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvecenih zeni kojoj je dao
alegorijsko ime Petra (ital. pietra = kamen), sa jasnom aluzijom na njenu
bezosjecajnost i odbijanje ponudjene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva
sacinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog
nezasluzenog izgnanstva Dante trazi u sopstvenom moralnom integritetu i cistoti.
Gozba ( Convivio ), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u izgnanstvu izmedju
1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerovatno zbog istovremenog
obimnog rada na Bozanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma znacajno, pisano na
tzv. vulgarnom odnosno narodnom jeziku. On tu potvrdjuje da narodni jezik moze
potpuno da zamijeni latinski jezik.
O pisanju na vulgarnom jeziku ( De vulgari eloquentia ) takodje je nedovrseno djelo
nastalo istovremeno sa Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na
Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
O monarhiji ( De monarchia ), djelo za koje se ne zna tacno u kom periodu
Danteovog zivota je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante
dokazuje da je monarhija savrsen oblik vladavine, u drugoj objasnjava kako je
monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trecoj raspravlja o odnosu carstva i
crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglaseno za jereticko i 1329. godine
javno spaljeno po nalogu kardinala.
Poslanice ( Epistole ), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima,
cini trinaest pisama slavnim, ali i drugim licnostima tog doba, a namijenjenih i siroj
publici.
Ekloge ( Egloge ) nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu
1319. godine, uputio Djovani del Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik
i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaze
da se nada da ce zasluziti pjesnicki lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom
jeziku.
Prigovor na vodu i zemlju ( Questio ge aqua et terra ) je djelo u kome Dante
prepricava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom
dijelu visa od kopna, dokazavsi da je vodena povrsina uvijek niza od kopna. Ovaj
dokument nema neki veliki znacaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovom
raznolikom interesovanju i sirokoj kulturi.
Bozanstvena komedija ( La Divina Commedia ) je djelo koje je Dante pisao od 1307.
godine pa do pred samu smrt. Pakao i Cistiliste je zavrsio prije 1314. Originalni
naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao, jer su u srednjem
vijeku jos bili nejasni pojmovi o klasicnoj drami. Naime pjesme koje bi zalosno
pocinjale srecno se zavrsavale nazivane su komedijama, a one koje bi se i zalosno
zavrsile tragedijama. Naziv "bozanstvena" dali su joj potonji citaoci.
Bozanstvena komedija
Naslov, nastanak i osnovna struktura
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija drzeci se tadasnjih shvatanja da su
tragedije djela koja pocnu tragicno i tragicno se zavrse, a komedije djela koja
tragicno pocinju a zavrsavaju se srecno: " ...Na pocetku ona je zastrasujuca i
smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, pozeljan i prijatan, jer govori o
Raju...". Epitet Bozanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokaca u njegovom djelu o
Danteovom zivotu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su
lancano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Cistiliste i Raj, sa po trideset tri
pjesme, s time sto prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset cetiri
pjesme odnosno ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog
Trojstva) i savrsenom broju deset. Simetricna je i unutrasnja podjela: Pakao ima
devet krugova i predvorje, sto cini deset dijelova. Cistiliste ima devet dijelova (plaza,
Predcistiliste i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, sto takodje daje zbir deset. Raj
ima devet neba, plus Empirej, sto opet cini deset. Svaki od tri dijela poeme zavrsava
rijecju zvijezda. Svaka sesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve sirem
smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duse gresnika razvrstane su u tri grupe,
kao i duse pokajnika i duse blazenih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na pocetku puta. Tri
vodica ga vode na njegovom putu.
To je prica u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, zapocetom,
kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta
1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u sumi, a tri zvijeri
ga sprecavaju da iz nje izadje. Pomaze mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga
dobrim dijelom puta (kroz pakao i cistiliste), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz
raj).
Dante je poceo da pise Pakao oko 1306-1307. godine (mozda i 1304), a zavrsava ga
oko 1309-1310. Cistiliste pise poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro
do 1321. godine.
Jezik i stil Bozanstvene komedije
Jezik Bozanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i
to iskoriscen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo
akademske rijeci, narodni izrazi i zargoni. Ukljucuje galicizme i neologizme, odnosno
rijeci koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton
kazivanja svecan ili ucen.
Stilski je vrlo razlicit, vec prema potrebi kazivanja. Moze se reci da koristi veliku skalu
stilova-od tragicnog do komicnog, od poniznog do svecanog, od grotesknog do
narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaze stvarne
mogucnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je usao u
upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea koriscen je samo za ljubavnu liriku,
sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktickoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio
narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje
knjizevno djelo. Pojava Danteovog djela znacila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji
postaje zajednicki jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh
Bozanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante
stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ogranicena samo na uske
akademske krugove.
Pakao
Dante se, posto je umrla Beatrice - zena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim
stvarima - gubi u velikoj mracnoj sumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susrece
Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da
savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i pozude), lava (oholosti) i vucice
(pohlepe). Vergilije mu objasnjava da ce morati da putuje kroz tri onozemaljska
kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju ciji je ulaz blizu
Jerusalima i koji se proteze do zemljinog sredista, u kome je Lucifer.
Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u sredistu Zemlje. Ivice tog lijevka
imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih
kruznih ravni na kojima se kaznjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi,
sve su uze iduci ka sredistu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrusile zbog
zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogucavaju silazak iz jednog kruga u drugi.
Raspored kaznjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vjecno kaznjen u krugu
koji odgovara najtezem poroku medju onima koje je imao.
Cistiliste
Na cistiliste, visoki brijeg koji se dize iz mora, Dante stize kroz dugi podzemni hodnik
koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stizu na barci koju vozi andjeo do brijega cistilista,
mjesta gdje dospijevaju duse dostojne odlaska na nebo poslije ispastanja i pokajanja.
Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretcistilista idu u cistiliste koje
ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut
od rasporeda koji imaju u paklu. Blazi grijehovi se ispastaju na vecoj visini, odnosno
blize Bogu. U svakom pojasu se nalaze gresnici koji ispastaju odredjeni grijeh, a na
kraju svakog pojasa je andjeo koji brise sa cela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam
slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je pocetno slovo latinske
rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macem urezuje andjeo na ulazu u cistiliste.
Ovdje, za razliku od pakla, gresnik nije osudjen na vjecno ispastanje grijeha i nije
vezan za isto mjesto, vec se krece kroz cistiliste, zadrzavajuci se da ispasta u onim
pojasevima u kojima se ispasta neki od grijehova koje je pocinio. I kada se izbrise svih
sedam "P", stize se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, odredjen za covjeka koji ga je
izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprasta od Vergilija, simbola
zemaljske nauke, jer se ocistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, posto nije vjerovao ni
u Hrista koji je dosao niti u dolazeceg Hrista, ne moze u raj. Njegovo vjecno mjesto je
u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Bozije i
teoloske nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa
Beatricom, simbolicni prizor koji obuhvata najznacajnije trenutke ljudske istorije.
Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje
da osvjezi sjecanje na dobra djela. Potom moze da krene ka zvijezdama i sa
Beatricom se penje u Raj.
Raj
U raju je boraviste blazenih dusa. Postoji hijerarhijski red u savrsenstvu dusa i to
savrsenstvo je utoliko vece ukoliko je vise nebo na kome se nalaze. Samo na prvom
nebu i na Empireju duse se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim
su one predstavljene svjetlima razlicite jacine, odnosno one su tu predstavljene kao
cista sustina.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blazenih dusa odnosno Hristov trijumf, a na
Prvom pokretnom nebu vidi Boga u sredistu andjeoskih hijerarhija. Andjeli prve
hijerarhije, serafimi, kerubini i andjeli prestolja nalaze se na odgovarajucim
nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Andjeli druge
hijerarhije, odnosno andjeli poglavarstva, moci i gospodarstva borave na
Jupiterovom, Marsovom i Suncevom nebu, a andjeli trece hijerarhije, odnosno
andjeli knezevi, arhandjeli i andjeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesecevom
nebu.
Dakle sve duse se nalaze na desetom nebu, Empireju, rasporedjene u obliku rajske
ruze oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri
teoloske vrline. Posto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav,
prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice vec sveti
Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ruzu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da
oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik moze da se priblizi Bogu, da
razumije najvece tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri
bozanske licnosti u jednoj, spajanje bozanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na
vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji
univerzuma stopivsi se sa ljubavlju koja pokrece Sunce i ostale zvijezde.
O Bozanstvenoj komediji
Bozanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvecih djela ikada napisanih. Velicina
ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i
univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan nacin uspio otjelotvoriti ideal vjere,
morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duse nebo, odakle ona silazi u nas. Dusa po
dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i teznju. Dusa tezi dobru, ali ne zna da ga
razlikuje. Iz neznanja se radja zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno
culnom uzivanju. Dobro se nalazi u duhu, najvise dobro je Bog, a njemu tezi svaka
dusa.
Zahvaljujuci svom umjetnickom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveze
plejadu likova, nosilaca razlicitih osjecanja, zudnji i dusevnih stanja. Najupecatljiviji
dio Bozanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjece sintetizovanja i maste
dolazi do vrhunca.
Svaki covjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj sumi grijeha, u koju
zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i
sagledavanje najmracnijih slika je toliko upecatljiv i realistican da se ne moze izbjeci
vlastito preispitivanje. Nasavsi se u tami, covjek se zapita o svojoj proslosti i
buducnosti, ali i o postojecem svijetu uopste. Tesko je zatvoriti oci pred cinjenicom
da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko
li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mucenja, odnosno ispastanja grijeha i svaka od njih je na sebi
svojstven nacin strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje
se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glodje potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je
zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje
su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oce, nas ce mnogo manje da boli ako budes jeo nas,ti si nam dao ovo bedno
meso,pa nam i uzmi zivot goli."
Takodje znacajno je i to sto je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti citaoce ka
pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu
ne zasluzuju...", ljudi koji su citavog zivota bili neodlucni, nisu se okrenuli ni dobru ni
zlu, kukavicki bjezeci od svake odgovornosti.
Bozanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest covjeka koja je
istovremeno i opsteljudska, cime se uzdize na plan univerzalnosti. Bozanstvena
komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srecom, mirom i prosvjetljenjem.