Professional Documents
Culture Documents
FRANZ KAFKA Pripovijetke 2
FRANZ KAFKA Pripovijetke 2
KAFKA
ODABRANA DJELA
SVEZAK
FRANZ KAFKA
DRUGI
UREDNIK
NOVAK
SIMIC
NASLOV ORIGINALA
FRANZ KAFKA
BESCHREIBUNG
EINES
KAMPFES
S. Fischer Verlag
lizenzausgabe
Von Schocken Books, New York 1946.
PRIPOVIJETKE
KNJIGA DRUGA
S njemakog preveo
ZLATKO MATETIC
Likovno opremio
ANTE SCHRAMADEI
ZORA
Z A G R E B 1968
JAHA NA KOSARI
Iscrpljen je sav ugljen; koara prazna; lopata besmislena; iz pei
die hladnoa; po sobi popadalo inje; pred prozorom stabla ukoena od
mraza; nebo srebrni tit protiv svakoga tko od njega trai pomo.
Moram dobiti ugljena; ipak se ne smijem smrznuti; iza mene nemilosrdna pe, preda mnom isto takvo nebo, moram, prema tome, otro
projahati izmeu njih i po sredini potraiti pomo kod trgovca
ugljenom. Ali on je ve otupio na moje obine molbe; moram mu
sasvim tano dokazati da nemam vie ni jednog jedinog zrnca ugljena i
da mi on stoga predstavlja pravo pravcato sunce na svodu nebeskom.
Moram doi kao prosjak koji hropui od gladi hoe da se skona na
kunom pragu i zato se gospodska kuharica odluuje da mu nalije
talog posljednje kave; jednako tako mora mi ugljenar nasuti punu
lopatu ugljena u koaru, bijesan, ali obasjan ovom zapovijedi: Ne
ubij!
Ve moj nastup mora odluiti; zato u odjahati tamo na koari. Kao
jaha na koari, s rukom na drci, toj najjednostavnijoj uzdi, s mukom
se kotrljam niza stepenice, ali dolje se moja koara uspinje divno,
divno; deve, polegle u logoru nisko po tlu, ne ustaju ljepe, tresui se
pod tapom gonia. Kroz zamrznutu ulicu napredujem jednolikim
kasom; esto se dignem do visine prvog kata, a nikada se ne spustim
do kunih vrata. Neobino visoko lebdim pred podrumskom radnjom
trgovca ugljenom, gdje onaj ui duboko dolje i pie za
149
151
108
109
ljubavi, njihova zemlja. Svaki zemljak bio je brat za koga ovjek gradi
zatitni zid i koji je za to zahvaljivao svime to je bio i imao tokom
cijelog ivota. Jedinstvo! Jedinstvo! Prsa uz prsa, narodno kolo, krv,
ovjek ne vie zatvoren u oskudnom krunom toku svoga tijela, nego
ugodno valjanje, a ipak vraanje kroz beskrajnu Kinu.
Tako, dakle, postaje razumljiv sistem djelomine gradnje; ali bilo je
za to ipak jo i drugih razloga. A nije nikakvo udo to se tako dugo
zadravam na tom pitanju, to je kljuno pitanje itave gradnje zida,
koliko god se isprva inilo nebitnim. Ako hou da prenesem i objasnim
misli i doivljaje iz onoga vremena, ne mogu se dovoljno udubiti ba u
to pitanje.
Ponajprije treba svakako rei da su tada bili izvedeni pothvati koji
malo zaostaju za gradnjom babilonskog tornja, ali po bogougodnosti
predstavljaju dakako upravo suprotnost onoj gradnji, bar prema
ljudskom raunanju. Spominjem to, jer je u poetno doba gradnje neki
uenjak napisao knjigu u kojoj je vrlo tano povukao te usporedbe. On
je u njoj nastojao dokazati da gradnja babilonskog tornja nikako nije
promaila cilj iz openito navoenih razloga ili bar da se meu tim
poznatim razlozima ne nalaze oni najdublji. Njegovi dokazi nisu potjecali samo iz spisa i izvjetaja, nego je tvrdio da je na licu mjesta proveo
istraivanja i pri tom pronaao da se gradnja izjalovila zbog slabosti
temelja. U tom pogledu nae je doba, dakako, daleko nadmaivalo ono
davno minulo vrijeme. Gotovo svaki obrazovani suvremenik bio je
zidar od zanata i nenadmaiv u pitanju polaganja temelja. Ali uenjak
nije na to ciljao, nego je tvrdio da e tek veliki zid po prvi put otkako
ima svijeta i vijeka stvoriti siguran temelj za novi babilonski toranj.
Dakle, najprije zid, a onda toranj. Knjiga je tada bila u svaijim
rukama, ali priznajem da jo danas pravo ne shvaam kako je zamiljao
tu gradnju tornja. Kako bi zid posluio kao temelj za toranj kad nije
obrazovao krug, nego samo neku vrst etvrtine ili polovine kruga? To
je, ipak, moglo biti zamiljeno samo u duhovnom smislu. Ali emu
onda zid, koji je ipak bio neto stvarno, plod muke i ivota stotina
tisua? I emu su u djelu bili nacrtani planovi, dakako magloviti pla-
110
miju na svojim dugim obalama, nosi svoje vlastito bie dalje sve do
mora i postaje moru jednakopravnija i do-brodolija. Tako daleko
razmiljaj o nareenjima vodstva. Ali zatim rijeka preplavi svoje
obale, izgubi obrise i lik, uspori svoj nizvodni tok; nastoji da protiv
svog odreenja obrazuje mala mora u dubini kopna, oteuje njive, a
ipak se ne moe odrati na dui rok u toj rasprostranjenosti nego otjee
ponovo meu svoje obale, pa se ak jadno isui u narednom vruem
godinjem doba. Tako daleko ne razmiljaj o nareenjima vodstva.
Sad, mogla je ta usporedba za vrijeme gradnje zida izvanredno
tano pogoditi stvar, za moj sadanji izvjetaj ona u najmanju ruku
vrijedi samo ogranieno. Moje istraivanje ipak je samo historijsko;
davno prohujali olujni oblaci ne sipaju vie nikakve munje i zato smijem potraiti jedno objanjenje gradnje po dionicama, koje ide dalje od
onoga kojim su se tada zadovoljavali. Granice koje mi stavlja moja
misaona snaga svakako su dosta uske, ali podruje koje bi ovdje
trebalo prevaliti, beskonano je.
Protiv koga je trebalo da titi veliki zid? Protiv sjevernih naroda. Ja
potjeem iz jugoistone Kine. Nikakav sjeverni narod ne moe nas
ondje ugroziti. Mi itamo o njima u drevnim knjigama, a nad
okrutnostima, koje oni poinjaju po svojoj prirodi, uzdiemo u naoj
mirnoj vrtnoj sjenici. Na vjernim slikama umjetnika vidimo ta lica
pakla, iscerene gubice, eljusti u koje su utaknuti visoko zailjeni zubi,
himbene oi koje kao da ve kilje na grabe, to e ga gubicom
zdrobiti i rastrgati. Kad su djeca zloesta, prikaemo im te slike i
odmah nam ona plaui hrle za vrat. Ali mi ne znamo vie o tim
sjevernjacima. Vidjeli ih nismo, a ako ostanemo u naem selu, neemo
ih nikada ni vidjeti; ak ako pojure na svojim divljim konjima ravno k
nama prevelika je zemlja i ne puta ih do nas, u praznom zraku e
se rasplinuti njihova trka.
Zato, dakle, kad je to tako, naputamo zaviaj, rijeku i mostove,
oca i majku, rasplakanu enu, neuku djecu i odlazimo na kolu u
daleki grad, a misli su nam jo dalje, kod zida na sjeveru? Zato?
Pitajte vodstvo. Ono nas pozna. Optereeno golemim brigama, ipak
znade za
112
nas, pozna na sitni obrt, vidi nas kako sjedimo svi zajedno u niskoj
kolibi, a molitvu, koju otac obitelji izgovara naveer u krugu ukuana,
prima blagonaklono ili nemilostivo. I, ako mi je slobodno izrei
ovakvu misao o vodstvu, tada moram kazati da je, po mom miljenju,
vodstvo postojalo ve ranije, nije se sastalo, kao to bi uradili visoki
mandarini, potaknuto kakvim lijepim jutarnjim snom, nije hitno
sazvalo sjednicu, hitno stvorilo zakljuke i ve naveer bubnjevima
istjeralo puanstvo iz postelja da provodi zakljuke, bilo to makar
samo da se priredi sveanost u ast nekoga boga koji se juer gospodi
ukazao milostivim, a da sutra, zatim, im se lampioni pogase, otjera
ljude batinom natrag u budak. Vodstvo je, naprotiv, postojalo
odvajkada, a zakljuak o gradnji zida jednako tako. Neduni sjeverni
narodi koji su vjerovali da su ga izazvali, neduni car koji je vjerovao
da je to njegova zapovijed! Mi sa gradnje to znamo drukije i utimo.
Ve tada dok se gradio zid i poslije toga, do danas, bavio sam se
gotovo iskljuivo komparativnom povijeu naroda ima odreenih
pitanja kojima se u izvjesnoj mjeri moe napipati ivac jedino tim
putem i pri tom sam pronaao da se izvjesne nae kineske narodne i
dravne ustanove odlikuju svojevrsnom jasnoom, a druge opet trpe od
svojevrsne nejasnoe. Uvijek me golicalo da odgonetnem razloge
osobito ove posljednje pojave, golica me jo uvijek, a ta pitanja bitno
pogaaju i gradnju zida.
Meu nae najmutnije ustanove, pak, svakako spada ustanova
carstva. U Pekingu, naravno, i to u dvorskim krugovima, ima u tome
neke jasnoe, iako je i ona prije prividna nego stvarna. Uitelji
dravnog prava i povijesti na visokim kolama takoer se priinjaju da
su tano upueni u te stvari i da mogu prenijeti studentima to znanje.
Cim se dublje silazi prema niim kolama, tim shvatljivije nestaju
sumnje u vlastito znanje, a poluobra-zovanost plovi u oblacima oko
nekoliko naela, utuvlje-nih ve stoljeima, koja nisu dodue izgubila
od svoje vjene istine, ali u toj magli i dimu isto tako ostaju vjeno
neshvaena.
Ali upravo o carstvu trebalo bi, po mojem miljenju, zapitati narod, jer
carstvo ima ondje ipak svoju posljed-113
ODBIJENA MOLBA
Na gradi ne lei ba na granici, ni izbliza ne, do granice je jo tako
daleko da moda nitko iz gradia jo nije bio tamo, puste visoravni
treba prijei, a takoer daleke plodne zemlje. ovjek postane umoran
dok zamisli tek dio puta, a vie od jednog dijela ne moe se nikako
zamisliti. I veliki gradovi lee na putu, mnogo vei od naega gradia.
Deset takvih gradia, poloenih jedan do drugoga i jo deset takvih
gradia utisnutih odozgo ne ine jo ni jedan od tih golemih i tijesnih
gradova. Ako ovjek ne zaluta na putu do gradova, onda sigurno zaluta
u njima, nemogue je izbjei ih zbog njihove veliine.
Ali ipak, jo dalje nego do granice, ako se takve udaljenosti uope
mogu usporeivati to je, kao kad bi se reklo da je tristagodinji
ovjek stariji od dvjesta-godinjeg dakle, jo mnogo dalje nego do
granice jest od naega gradia do glavnoga grada. Dok nam ipak tu i
tamo stiu vijesti o graninim ratovima, iz glavnog grada ne
doznajemo gotovo nita, mislim, mi graanski ljudi, jer vladini
inovnici svakako imaju vrlo dobru vezu s glavnim gradom, za dva-tri
mjeseca mogu ve dobiti odande neku vijest, bar tako tvrde.
I sad, udnovato je i tome se ne mogu nauditi, kako se mi u naem
gradiu mirno pokoravamo svemu to se naredi iz glavnoga grada. Ve
stoljeima nije kod nas dolo do neke politike promjene koja bi
proizala od samih graana. U glavnom gradu visoki dostojanstvenici
skidali su jedan drugoga, ak su se dinastije gasile
119
121