Professional Documents
Culture Documents
Zemlja Nije Nase Vlasnistvo Vec Dar Boziji
Zemlja Nije Nase Vlasnistvo Vec Dar Boziji
Zemlja Nije Nase Vlasnistvo Vec Dar Boziji
Čovečanstvo danas, kao retko kada, strahuje za svoj opstanak, jer je izgled zemlje
unakažen u planetarnim razmerama. Do neslućenih razmera je pogođeno njeno tlo,
unutrašnjost, voda, vazduh, biljni i životinjski svet. Preti opasnost ne samo od
uništenja ljudskog života na zemlji, već i od uništenja same planete zemlje.
„Posledice ekološke krize postale su bolne ne samo za prirodu nego i za čoveka, koji
je u organskom jedinstvu s njom“ (Osnovi socijalne koncepcije Ruske Pravoslavne
Crkve, Beseda, Novi Sad, 13.1). Svakodnevno slušamo o zagađenju vazduha, vode,
globalnom zagrevanju, o tome da preti opasnost da izumru brojne vrste životinja i
biljaka. Ekologija je postala neka vrsta svetovne religije. Njome se bave mnogi,
uključući i specijalizovane ustanove: svetovne i religijske. Širom sveta gotovo se
svakodnevno organizuju skupovi (seminari, simposioni, konferencije) posvećeni
ekologiji. Njoj je posvećeno sve više stručnih i popularnih časopisa i listova, radio i
televizijskih emisija.
TEOLOGIJA TVOREVINE
Bog je po svojoj slobodnoj volji i s ljubavlju stvorio čitav kosmos i poverio ga čoveku
kao „princu“ celokupne tvorevine na upotrebu i čuvanje. Svet svoje postojanje
duguje Bogu. On ne postoji sam od sebe i sam po sebi. Sudbina sveta zavisi od
odnosa čoveka prema Bogu. Hristos je uzeo na sebe ljudsko telo (time telo celog
kosmosa koji se u malom nalazi u čoveku - mikrokosmosu) kako bi obnovio i osvetio
(doveo u zajednicu sa svojim Ocem) svaki aspekt i detalj sveta. Sve što je stvorio Bog
- dobro je.
Š irina i dubina hrišćanskog viđenja kosmosa pokazuje da je ljudski svet samo jedan
deo veličanstvene i čudesne Božje tvorevine. Na ovaj način tvorevina prestaje da
bude nešto što mi objektivno posmatramo i sebično koristimo, već postaje celina
gde je očigledna sveopšta povezanost i suštinska međuzavisnosti svih stvari, što je
sv. Maksim Ispovednik nazvao „kosmičkom Liturgijom“. U svetu ništa ne može da
postoji samo za sebe. Sve za svoje postojanje potrebuje drugo. „Jedno od bitnih
načela na kojima počiva stav Crkve u vezi sa pitanjima ekologije jeste načelo
jedinstva i celovitosti sveta koji je Bog stvorio. Pravoslavlje ne gleda na prirodu koja
nas okružuje kao na izolovanu, zatvorenu strukturu. Biljni, životinjski i ljudski svet
su uzajamno povezani (c. d.13.4). Takve stavove i predstave susrećemo u Bibliji i
agiološkoj (svetootačkoj) literaturi. To se predivno manifestvuje u Poemi svim
stvorenjima sv. Franje Asiškog (koga je Katolička Crkca proglasila pokroviteljm
ekologa i ekologije), Ž itiju Sv. Prohora Pčinskog (kojeg jedan broj ekologa u Srbiji
uzima i slavi kao svog pokrovitelja), u Molitvama na Jezeru i Rečima o Svečoveku sv.
Nikolaja Ohridskog i Ž ičkog.
Š irom sveta ljudi su pogođeni velikim sušama. Nekad plodna zemljišta više ne
rađaju, što donosi glad lokalnom stanovništvu. Od Južne Amerike do srca Evroazije
slušamo o otapajućim glečerima, od kojih milioni ljudi zavise da li će biti snabdeveni
vodom.
Nastaviti sa zagađenjem prirode nije samo glupost, već je i greh protiv Boga i
Njegove tvorevine. O zagađivanju prirode kao grehu, sa smrtnim posledicama, Crkva
i verske zajednice, treba stalno da govore.
Ljudi koji danas žive u bogatijim zemljama, mnogo više troše i iskorišćavju zemljine
resurse. Evro-američka civilizacija, koja sebe smatra hrišćanskom, svojim
tehnološko-tehničkim izumima i njihovom zloupotrebom proslavila se uništenjem i
razaranjem prirode. Njena odgovornost za opstanak planete i života na njoj je
nesrazmerno veći u odnosu na druge civilizacije.
Ekološki preporod nije moguć bez pomirenja vere i razuma, nauke i religije,
duhovnog i materijalnog, stvorenog i nestvorenog, Boga i čoveka. „Ekološka kriza sa
kojom se suočava čitavo čovečanstvo u našem vremenu ne može biti prevaziđena
ukoliko sva ljudska bića u svim domenima života ne udruže snage u pokušaju da
pronađu rešenja za nju “ (J. Zizijulas).
Najveći doprinos Crkve razrešenju ekološke drame jeste prvenstveno u onome što
ona jeste, ali i u onome što čini i svedoči. Od Nje se očekuje da afirmiše svoj holistički
pogled na svet. Čovek je nezamisliv bez organske povezanosti sa ostatkom
tvorevine. Opstanak ljudskog bića zavisi od ostale prirode. Istinskom čovečanstvu
neophodna je organska veza sa ostalom tvorevinom, ali je i tvrevini takođe potreban
čovek da bi sebe ostvarila.
Čovek usmerava tvorevinu prema Bogu i protiv Boga. Evharistijski pristup tvorevini
je put poznanja Boga sveta i čoveka. Čovek se sjedinjuje sa Bogom ne psihološki
(osećajem) i umno već kroz Evharistiju (Pričešće). Tvorevina je propevdetika
hrišćanske teologije. Za mnoge je prirodna teologija („teologija po zvezdama“)
jedina teologija.
„Priroda se realno preobražava - ili strada - ne sama po sebi nego pod uticajem
čoveka... Istorija Crkve zna za mnoštvo primera kada su ljubav hrišćanskih
podvižnika prema prirodi, njihova molitva za okolni svet i njihovo sastradavanje sa
tvorevinom na najdelotvorniji način uticali na živa bića“ (c. d.13.5).
Veliki protestanski teolog 20. veka Jirgen Moltman oprevdano je doveo u vezu
ljudska prava i ekologiju. Smatrao je da je nužno definisati, pored ljudskih prava, i
prava čovečanstva, prava prirode, prava Tvorca. Ukoliko se to ne desi, preti
opasnost da gotovo svakodnevno proširenje kataloga ljudskih prava, ozbiljno ugrozi
planetnu zemlju, samim tim, i sama ljudska prava.