UDK 811.163.42373.

21(Lika)
Izvorni znanstveni lanak
Rukopis primljen 12. II. 2011.
Prihvaen za tisak 9. III. 2011.
PETAR IMUNOVI
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zrinski trg 11, HR-10000 Zagreb
petar@hazu.hr
LIKA TOPONOMASTIKA STRATIGRAFIJA
Iako je Lika bogata predrimskim (japodskim) i prethrvatskim arheolokim
nalazitima, pretpovijesnih toponima nije se mnogo sauvalo (Anvendon,
Arupion, Epidocij, Ausankalij, Pset) kao u prekovelebitskom, primorskom
(liburnskom) dijelu dananje Like, ali je naslijeeno poprilino imena iz
romansko-hrvatske jezine simbioze (Lika, Bag, Supetar, Kosinj, Kvarte,
Turan, Kania, Poitelj). Takva toponimija upuuje na diskontinuitet ivota
u doba hrvatske doseobe, kad su se poromanjeni starinci povukli u gore
i bavili se stoarstvom, a Hrvati zauzeli polja uz ponornice Liku, Gacku
i Krbavu, na prostoru staroga kulturnog tla, koje su za doseobe Hrvati
naselili i intenzivno obraivali.
U radu se istrauje toponomastika stratigrafija s posebnim osvrtom
na jezino porijeklo ojkonima prethrvatske i hrvatske provenijencije.
Po likim poljima mnoga su zemljina imena motivirana svojstvima i iz-
gledom prirodnog reljefa (ret, kal, resnik, mekota, drezga, plas, *pl,
gvozd) ili su nastala ljudskim, kulturnim utjecajem (gradina, crkvite, vas,
selite, grad, gradak, gradite, turan). U srednjovjekovnoj likoj toponimiji
vrlo su zastupljeni etniki ojkonimi na -ane: Reane, Brodnjane, Bretane,
Bruane, Jelane, Peane... Takvi ojkonimi pridrueni su uvijek naseljima,
kao i ojkonimi od rodovskih, plemenskih te patronimnih ojkonima na -ii:
Mogovii, Kukljii, Lagoduii... i na -ci: Novaci, Morinci, Dugopoljci, Glavaci.
Mnogo je toponima koji odslikavaju posjedovne odnose: Radu, Ote, Buim
(-m < -n), Hotua, Jane, Sievo, Tribikovo; Kovaica, Letinac; Ljupa Vas,
Tihotinja Vas, Hotilja Vas... i drutveni ustroj: Banj Dvor, Banji Stol, upanj
Dol... Doista bogata i jo uvijek nedovoljno istraena srednjovjekovna lika
ojkonimija doivljava s Krbavskom bitkom 1492. radikalne promjene. Od
tada Liku naputaju mnogi starosjedioci akavci, a na njihove prostore
naseljavaju se novotokavci ikavci, uglavnom iz zapadne Hercegovine
i zapadne Bosne te pravoslavci (Vlasi i Srbi novotokavci ijekavci) iz
unutranjosti Balkanskoga poluotoka. U vezi s tom izmijenjenom slikom
Like razmatraju se novonastale demografske prilike, nov razmjetaj likih
dijalekata i mjesnih govora i s obzirom na starosjedilaku, akavsku vlaku
populaciju i one nadole populacije novotokavskoga ikavskog dijalekta (Bu-
njevci) i one novotokavskoga ijekavskog dijalekta, koju sainjavaju vlako-
-srpski naseljenici.
FOLIA ONOMASTICA CROATICA 19 (2010)
223
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
224
Lika je u povijesnom i zemljopisnom smislu onaj dio gorske Hrvatske koji
povezuje njezin panonski i mediteranski dio. U toj su krajini doseljavanja,
zbjegovi i raseljavanja bila jaka, ustrajna i slojevita, to se oslikava u premre-
enosti dananjih likih govora i u povijesnoj likoj toponimiji. Njezina je
rubna gora Velebit na jugozapadu, a gora Pljeevica omeuje ju sa sjevero istoka,
masiv nekadanjeg Gvozda uma (danas Velika i Mala kapela) sa sjeveroistoka
i Pozrmanje s jugoistoka. Like povijesne upe, za koje zna bizantski car Kon-
stantin Porfirogenet sredinom 10. stoljea, bile su Lika, Gacka i Krbava.
1
Od
njih su kasnije nastale i druge upe, npr. Buka i Pounje te druge.
Likom protjeu tri ovee rijeke ponornice: Lika (78 km s glavnim pritocima:
lijevi: Novica i Oteica te desni: Glamonica i Jadova) i Gacka (22 km s potocima
i vrelima: Majerovo vrelo, Krajnovi potok, Trnovac, Markovac, Knapovac
vrelo, Peina...)
2
te Krbava (20 km) i omanja Krbavica (13,5 km). Njihov tok
probija se du prostranih polja i njihova su porjeja s drugim pritocima bili
najnaseljeniji prostori od prapovijesti do danas. U Lici ima mnogo manjih
krkih polja, u kojima je zemlja bila tada jo neisprana, polojna i plodnija, pa se
sijalo i izvozilo ito (zob, ra, jeam, proso), soivo (lea, slanutak, bob), kasnije
i krumpir. Stoarstvo je u Lici oduvijek bilo razvijeno te su to sa umarstvom i
poljodjelstvom bile osnovne grane likoga privreivanja. Velebit je poput brane
sprjeavao jau demografsku i kulturnu fluktuaciju, te prodor mediteranskog
podneblja, pa Lika ima izrazito kontinentalnu klimu s hladnim snjegovitim
zimama i toplim sunim ljetima te blai kulturni mediteranski utjecaj. Gustoa
naseljenosti je niska: oko 8,5 stanovnika po etvornom kilometru.
Grad Gospi upravno je i biskupsko sredite sa oko 6.000 stanovnika. Os-
tali su liki gradii manji: Otoac sa 4.350, Graac sa 2.790, Brinje sa 1.700,
Korenica sa 1.500 stanovnika. Liani su danas preteito Hrvati i katolike su
vjeroispovijesti. Srbi (povijesna preteito vlaka populacija) za osmanlijske vlasti
naselili su tada preteito raseljena hrvatska podruja: jugoistonu Liku, Krbavu
i Pounje s oazama u drugim podrujima. Ta je populacija za Domovinskoga
rata 1991.1996. u velikom broju napustila Liku, a na neka podruja, na kojima
je pravoslavni ivalj obitavao, naselili su se izbjegli Hrvati iz Bosne. Srbi su i
danas, iako u kudikamo manjem postotku, druga nacionalnost u Lici.
Lika je u srednjem vijeku bila gusto naseljena, s vie od 250.000 stanovnika,
domorodaca, akavaca. Taj se broj neprekinutim iseljavanjem u povijesnim
(ne) prilikama neprekidno smanjivao. Poetkom 20. stoljea (1900. godine) bilo
ih je 189.479, a za posljednjega popisa 2001. samo 45.114, i to onih preteito
starije ivotne dobi.
1
(s je zapisan umjesto n), (i
njihov ban vlada Krbavom, Likom i Gackom) (F. Raki, Documenta..., JAZU, Zagreb 1877, 400).
2
Dio ponornih voda Like puk povezuje s Paklenicom (stari Epilicus), a dio ponornih
voda Gacke sa Zavratnicom. Ta puka tumaenja valja ostaviti u okvirima predaje.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
225
Lika je bila obitavana u dubokoj prapovijesti. Njezine pilje Bezdanjaa
(bezdanka) u Gackoj, Golubnjaa kraj Kosinja (s imenom iz novijega vremena,
nazvana po stanitu divljih golubova) i Cerovaka peina kraj Graaca (nazvana
po drvu ceru Quercus) najpoznatija su stanita prapovijesnih obitavatelja, o
ijim imenima nema nikakva traga.
Najstariji stanovnici primorskog (likog) Velebita koji su ostavili tragova
svoje materijalne i duhovne kulture bili su Liburni. Od njih su naslijeena
neka imena njihovih gradova i sauvala su se do danas u hrvatskoj jezinoj
prilagodbi: Senj (Senia), Bag (Vigium), dananji Karlobag, Karin (Carinium) te
naselje Caska na Pagu (stara ) i otoi krda (), da spomenemo
samo ona imena ija naselja po dananjoj teritorijalnoj raspodjeli pripadaju Lici.
Na sjevernome velebitskom podruju, u dananjoj Lici, ivjeli su Ja podi. Oni su
imali brojne utvrde gradinskoga tipa na vrhovima brda, na bira nim stratekim
poloajima. Te tvrde gradove spominje grki povjesniar i zemljopisac Strabon
u svojoj Geografiji
3
ovim redom: Metulum (akovac kraj Josipdola), Aurupium
(Vitalj kraj Prozora), Monetum (na prostoru Brinja), (A)vendon (Brlog). Grki
zemljopisac Klaudije Ptolemej
4
(iz 2. st. poslije Krista) ucrtao je na 5. karti
Europe, uz Arupium i Ardotion, jo i Ausancalion na podruju izmeu Metka i
Lovinca. Velebit naziva Mons Bebii, a Pljeevicu Albius/Albanus mons.
Nakon to je rimski car Oktavijan 35. god. pr. Krista pokorio Japode, Rim-
ljani grade na svojim cestama uzdu naputenih utvrda svoja naselja koja nije
trebalo braniti, pa su gradine na vrinama preputene propadanju. Ta su se
naselja nalazila na cesti koja je ila od Senije preko Vratnika prema Gackoj,
ostavivi japodska imena: Avendon (Brlog), zatim Monecij (Brinje), pa Arupij
(Vitalj kod Prozora), zatim Epidocij (Kvarte) pa Ankus (iroka Kula) do
Ardocija, kuda se stizalo u Ausankalij (Lovinac).
Na temelju tih japodskih toponima i njihova razmjetaja oita su dva za-
kljuka: a) Liburnski ojkonimi uglavnom su sauvani u hrvatskoj jezinoj
prilagodbi, to znai da su ih Hrvati zatekli i(li) su im oblici tih toponima bili
preneseni po njihovu romanskom izgovoru, za razliku od navedenih japodskih,
koji nisu ni u kakvoj prilagodbi dospjeli u hrvatski jezik. Navedeni japodski
ojkonimi ve su od Romana naputeni. U doba hrvatske doseobe te su utvrde
bile naputene, a imena zaboravljena. O njima svjedoe povjesniari poput
Strabona i Ptolemeja te arheoloki ostatci, po kojima je djelomino izvrena
njihova ubikacija.
5
b) Razmjetaj japodskih utvrda i rimskih podgradnih
3
Strabonis Geographica. Ed. A. Reinecke, Leipzig, Teubner 1897, VII, 5,4. Vidi jo M.
Markovi, Opis Panonije i Ilirika u Strabonovoj Geografiji (prijevod lib. VII, cap. 5 uz komentar),
Geografski glasnik, 47, Zagreb, 1986, 153161.
4
Claudi Ptolemaei Geographia, ed. C. Mller 198391, 2. knjiga, u kojoj se navode Obala
Liburnije i Ilirije te Obala Dalmacije i dr.
5
Vidi podrobnije K. Patsch, Lika u rimsko doba (prijevod s originala Lika in rmischer
Zeit), Gospi 1990, passim.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
226
naselja kao da su u ta davna vremena trasirali dananju cestovnu magistralu,
poveznicu sjeverne i june Hrvatske, uz koju su rutu zbog prometnih i stra-
tegijskih razloga ve tada bila podignuta japodska utvrena naselja.
Etimoloka tumaenja tih davnih toponima nisu sasvim pouzdana zbog
ne dovoljno potvrda, usporednih oblinih i stvarnih veza (vrijeme, poloaj,
oblik objekta na koje se dotino ime odnosi), pa su mogue samo pretpostavke
s obzirom na segmentne odsjeke u imenskim oblicima, te su etimologije tih
imena vie slutnje dotinih jezinih pripadnosti i etiolokih zakljuaka.
Tim se imenima u nas najvie bavio A. Mayer u svojoj dvosveanoj knjizi
Die Sprache der alten Illyrien, Band I., 1957. Schriften der Balkankommission,
Linguistische Abteilung XV, Einleitung I, Band II, 1959. Wrterbuch der
illyrischen Sprachreste (dalje citirano: Mayer). Ovako su ta imena protu ma-
ena.
ANKUS. Japodska gradina na dananjem brdu Razvaline, na putu od
Senja prema Burnumu. Smatra se da je utvrda bila na Trovrhu kraj iroke
Kule, koja se u prolosti zvala iroki toranj. Ime Ancus vezuje se uz ie. korijen
*-anc- (-*ang-) sa znaenjem zavojit (latinski ancus qui aduncum brachium
habet sa zavojitim rukavcem, usp. gr. luk). Vjerojatno je davnanji
Ancus bio motiviran krivim zavojitim putom. A. Mayer (I, 7) pretpostavlja da
se isti japodski korijen (-anc-) nalazi i u toponimu Ausancalij (kraj dananjeg
Lovinca), koji je nastao l-proirkom: Aus-ancal-io (Mayer I, 7).
AR-DTIUM (Ardocij) i EPI-DOTIUM (Epidocij). Ta dva toponima
odnose se na dva nasuprotna tvrdlja. Jedni te toponime smjetaju kraj
dananjeg lokaliteta Kvarte (W. Tomaschek), drugi ih ubiciraju kraj Jana i
Lea u Gackoj dolini (K. Patsch), ali ih je po arheolokim nalazima pouzdanije
smjestiti blizu Peruia na Romakoj glavici, koja imenski slijedi romanski
trag starih lokaliteta. Oito se radi o imenu Dotium/Dtion kojemu poetni
segment *ar- znai nii kao u toponimu Aronium (= Oneum = Omi), kao
to segment *epi- (kao u Epidaurum) znai blizak, iza te ti poetni segmenti
imen oznauju odnose dvaju lokaliteta istog imena Dotium (A. Mayer I, 57),
koje je ime, po njemu, potvreno u Tesaliji: .
ANVENDON (ie. *en-dh-). Ovo ime dovode u vezu s albanskim vnt,
-ndi naselje, obitavalite, a poetni segment imena a-/an- znai blizu, pokraj.
Tako je i u njemakim ojkonimima na -wende, pa an der Wende znai pokraj
naselja (Mayer I, 123). Avendon je bilo putno svratite na lokalitetu dananjega
brlokog Crkvita, gdje je otkriveno nekoliko rimskih artefakata. U blizini
je lokalitet Gradina za ije se june zidine dri da su iz japodskih vremena.
Hrvatski toponim Brlog (-log stanite) na mjestu staroga An-vendon ima
slinu imensku etiologiju.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
227
ARUPIUM (Arupij iroka Kula). U ilirskim imenima est je prijelaz
do etka an- > a- u znaenju blizu, pokraj, a potvrena su oba lika, ie. *rup
litica (lat. rupes litica). Aurupium > Arupium (Mayer, II, 69). Ovaj utvreni
grad smjeten je na sjeveroistonoj strani brda Vitalja kraj Prozora. Hrvatsko
ime Prozor upuuje na davnanji osmatraki smjetaj. Poetni segment
an-/a- nosi isto znaenje kao zagrebaki panonski ojkonim An-daut-onia (kao
u Marsonia). Indoeuropski korijen *daut (+ -onia) znai voda, tekuica, pa je
toponim motiviran poloajem naselja uz rijeku, kao to je Arupion utvrda na
hridi. U likom toponimu pretpostavljam slinu motiviranost.
AUSANKALIJ. Japodsku utvrdu smjetaju na strmu uzvisinu do ponor-
nice Like u Medakoj ravnici, odnosno istonije uz Riicu kraj Lovinca (K.
Patsch, 60; A. Mayer II, 70). M. Mirkovi (O etnogenezi stanovnitva Like,
ZbNO, 53, 1995, 86) smatra da je vjerojatnija ubikacija Ausankalija kraj
Lovinca jer mjere udaljenosti na Peutingerovoj tabli od Ankusa do Ausankalija
(15 milja) i od Ausankalija do Klambecija (Obrovac, 16 milja) upuuju na to da
je rimska cesta u tom dijelu Like zaobizaliza poloaj dananjeg Metka i vodila
ravno preko Mogorovia i Plo do Lovinca. Ime je etioloki (i etimoloki) u
vezi s gradinom Ancus: Aus-anc-al-on. Vidi Ancus.
METULON. Taj utvreni grad pruio je godine 35. pr. Krista najei
otpor caru Oktavijanu i usporio Rimljane u napredovanju prema tadanjoj
Sisciji (Sisku). Ubicira se po pronaenu natpisu: genio loci m(unicipii) Met(uli)
Aurelius Maximus..., te po arheolokim nalazima kraj akovca blizu Josipdola.
Grad se nalazio na sedlu izmeu dva brda, te se etimolozi domiljaju da je
imenski segment *met-, gr. u znaenju izmeu, sredinom sastavni dio
imena (A. Mayer I, 79).
MONETION (Monecij), japodski grad koji Strabon biljei , a
njegov etnik , smjeten je kraj Brinja. Ie. korijen *men-t-/*man- znai
ustrmljen. Dovodi se u vezu s latinskim mons, -ntis brdo. Monetion je bio
vjerojatno na mjestu kasnijega gotikog zamka Sokolca (K. Patsch).
Ta imena nisu preivjela doseobu Hrvata i u hrvatskom jeziku nisu osta-
vila traga. Ona, meutim, po materijalnoj kulturi i arheolokim nalazima
svjedoe o svojem stratekom poloaju te o jezinom i izvanjezinom znaenju
u japodskoj Lici.
Kudikamo vie obavijesti, stvarne i jezine, pruaju supstratni toponimi koji
su posrednitvom Romana sauvani u hrvatskom jeziku i pokazuju dugovjeki
slijed obitavanja. Meu njima navodimo hidronim LIKA, koje se je ime vezalo
za njezino porjeje (1.570 km
2
), a zatim se proirilo na svu pokrajinu. Spominje
ga Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljea zajedno s imenima drugih
dviju ponornica Gacke i Krbave, koja su imena tada oznaavala hrvatske
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
228
upe.
6
Neki su etimolozi u tom imenu prepoznavali grku imenicu
vuk (B. Kosovi
7
), A. Duki smatra da je motivirano latinskom imenicom
lacus jezero, A. Daki
8
prepoznaje u imenu Like grki pridjev bijelo.
Drugi opet hidronim Lika veu s bavarskim toponimom Lech (u starini
= Licca = Likus i ta imena s ie. korijenom *leiqu- voda), koji bi korijen
bio srodan s lat. liquidus.
Ova 78 km duga ponornica u likom ulegnuu oko Gospia od Gvozda
do Velebita dala je ime starohrvatskoj upi potvrenoj sredinom 10. stoljea
u Porfirogenetovu djelu (De administrando imperio, cap. 30) kao ,
, Asg., koji je oblik preuzet iz hrvatskog lokativa *v Lic.
Na Peutingerovoj karti blizu Starigrada (stari Argyruntum) na ulazu u Pa-
klenicu navodi se Por(tus) Epilicus (Krueviki potok, A. Mayer I, 140). Potok
Epilicus motiviran je hidronimom Lika (u starini naveden kao Licus) u likoj
unutranjosti. S grkim prefiksom stranji, blinji u slobodnijem prijevodu
znaio bi potok koji dotjee iz Like.
9
W. P. Schmid
10
izvodi hidronim Lika od
ie. korijena *leik- tei. Kako je -ei- u osnovi *leik- davao kratko //, trebalo
je oekivati u starohrvatskom liku oblik *Lk- > *Lak-. Zato A. Mayer (o. c.
140) polazi od pretpostavljenog oblika *Lkos, to, smatra G. Schramm,
11
nije
nuno, jer zamjena // hrvatskim poluvokalom // dogaala se kasnije (od 9. do
poetka 10. st.), kad je kvantiteta ve bila neutralizirana (*Lku > *Lk, pa valja
pretpostaviti da je oblik Lika, kasnije prilagoen rodu kvalifikativa rijeka kako
je to bilo i u hidronimima Neretva (Narentus), Morava (Margus) itd. Mogue je
da je u Epilicus sauvan muki rod oslanjanjem na hrvatski kvalifikativ potok.
Nedostatak vie antikih potvrda onemoguuje pouzdaniji zakljuak.
Meu predromanske toponime koji su romanskim posrednitvom doli
Hrvatima bio je Bag, stara , latinski Vegium.
12
to ime zabiljeeno je
1460. godine u lokativnom obliku na Bgu.
13
G. Holzer (ibidem) predlae
ovakvu prilagodbu: *Bigi > *Bg > *Bag. Naime, zbog mlae provedene
6
Const. Porphyrogeneti De administrando imperio, cap. XXX, 78, cf. B. Ferjani,
Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, t. II.
7
B. Kosovi, Postanak naziva Lika i Liani, Liki kalendar za 1935, 7679.
8
A. Daki, Otkuda ime Lika, Vila Velebita, sv. 7, Zagreb 1942, 2426.
9
Postoji stara predaja u puku da je jedan utok Like u Paklenici, a jedan utok Gacke u
Zavratnici. Predaja je, naravno, neprovjerena.
10
Vidi: Indogermanische Forschungen 80, 1975, 8084.
11
G. Schramm, Eroberer und Eingesessen (Geographische Lehnnamen als Zeugen der Ge-
schichte Sdosteuropas im ersten Jahrtausend n. Chr.). Ed. A. Hierscmann, Stuttgart 1981, 285.
12
Vidi P. imunovi, Istonojadranska toponimija, Split 1986, 68; G. Holzer, Historische
Grammatik des Kroatischen, ed. Peter Lang, Europische Verlag der Wissenschaften, 9, Wien...
2007; A. Mayer, o. c., I, 1957, 220.
13
. urmin, Acta Croatica, Zagreb 1898, 225.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
229
palatalizacije izvodi se od toga oblika hrvatski lokativni oblik *Bz,
14
odakle
se rekonstruira nominativni oblik *Bg. Kako je // bio u slabu poloaju,
on izostaje, kako je zabiljeeno u potvrdi iz 15. stoljea. Zbog tekog izgovora
skupa /-bg/ uspostavlja se paradigma Bg, Bga.
15
Isti Bag s june strane Bake
motivirao je ime krkom ojkonimu Baka (Bag + ska), Bakim Otarijama i
Bakoj vali u Karlobagu, koji je ovaj oblik imena dobio po nadvojvodi Karlu
1579., kad ga je obnovio.
16
U predromanske toponime ubrajamo Skadar (*Skdr, 1386. na Krbavi)
17

(: lat. scardus okomit, ustrmljen), te nesonim krda (stara ) sa sau-
vanim romanskim velarom /k/ ispred prednjojezinog /i/ i njegova daljeg
refleksa u toponimu Caska (stara ), da spomenemo dva otona liburn-
ska toponima koja su danas ukljuena u Liku.
18
U ove toponime ubrajamo
Mrsinj (potvrda 1527. g.), koji oznauje polojno zemljite, a onda staru utvrdu
na brdu iznad Korenice. U njemu etimologiari prepoznaju ie. korijen *mars,
-on s preglaenim ostvarajem
19
> *mrs- movarite i etimoloki ga veu s
panonskom osnovom *mars- u Marsonija dananji Slavonski Brod, odnosno
s potokom sa sauvanim imenom Mrsunja, kojim je stara tvra Marsonija
bila optoena. Palatalno // tumai se kao u toponimima Sinj (Vsinj), Ulcinj
(Ulcinium), Kosinj (: cassina) itd.
U predromanske toponime esto se uvrtava Krbava, iako to ime nije
do sad valjano protumaeno. Neki veu ovo ime s litavskom osnovom krba
movarite, barutina.
20
To je izvoenje teko prihvatiti jer bi se oekivala,
prihvaanjem litavske osnove krba u praslavensko doba, prva slavenska
palatalizacija, to se nije zbilo. Drugi opet uzimlju za polazite latinizirano
ime Corbavia, odnosno latinsku imenicu corbis
21
ko, te s tim dovode u vezu
imenicu krba naprava od mjeine za grabljenje vode. Uzme li se doista za
14
F. Ramou u: Junoslovenski filolog, VI, 1926/7, 165.
15
S. Ivi u: Glasnik Zemaljskog muzeja, 31, 1919, 156; 32, 1920, 119.
16
P. imunovi, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, izabrana djela, Golden marketing, 2009,
241. Toponimi junije od Baga sauvali su oblike Vege, Veka kula (: Vegium). Takvih je imena
u staroj Liburniji oito bilo vie. Kao pretpostavku navodim oronim Zavian na sjevernom
Velebitu u kojem nasluujem prefiksalni oronim Za-vig + -ane stanovnici s one strane Baga.
17
Ime Skadar vue svoje porijeklo iz predrimskog vremena: Scodra, u
Prokopija i vezuje se s imenom grada u sjevernoj Albaniji. Ime Skadar potvreno je, osim
spomenutog imena u Lici, jo i kao Skadrice (livade u likoj Ostrvici), Skadar (selo u istonoj
Bosni i brdo u zapadnoj Bosni). Skadarska gora nalazi se na karlovakom podruju.
18
P. imunovi, Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije, Rasprave Zavoda
za jezik 177, 1011, Zagreb 1985, 187.
19
Poput nastanka preglaenog /r/ u mrgin (: margine), mra (: myrta).
20
Vidi E. Frankel, Lituanische Wrterbuch, I, 1962, 256. Na osnovu krba dodavali su,
navodno, slavenski hidronimijski sufiks -ava.
21
D. Pejnovi, Etape irenja praslovnog pojma Lika, u: Lika i Liani u hrvatskom jeziko-
slovlju, ed. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Posebna izdanja 7, Zagreb 2003, 34.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
230
polazite latinski corb-, oekivala bi se u starohrvatskome metateza likvida i
sl., to se takoer nije dogodilo.
Kbava je, meutim, ilirska gradina na brdu. Potvrena je i kao staro-
hrvatska upa u Porfirogeneta (), u latinskim oblicima (Corbavia)
u staro hrvatskom Krbava (upan Desila Krbave na Baanskoj ploi) itd.
Na brdskoj hridi dogradili su Hrvati nakon doseobe svoj grad koji je 1185.
postao sjeditem biskupije. Prostrana ravniasta udolina pod gradom nazvana
je Krbavskim poljem ili Krbavom, a ponornice koje njime protjeu nazvane
su Krbavom i Krbavicom. Mogue je stoga za oronim Krbavu pretpostaviti
slavensku osnovu *krb-/*hrb-/*grb- uzvisina, hrbat. Ona je u toponimiji
posvuda prisutna, u svim slavenskim jezicima obilato potvrena, a neki su
etimolozi njome pokuali protumaiti etnonim Hrvati.
22
Slini su toponimi u
nas: Hrbatij (Hercegovina), Hrbine (Rama), Hrbonjak (x 2, otoci u Kornatima),
Krbat (Kornati), Krbljina (gora u Bosni), Krbograd (brdo), te uz Krbavu i
ponornicu Krbavicu na Krbavskom polju i srednjovjekovno liko naselje
Gribi. Kad je rije o predromanskim imenima treba spomenuti starohrvatsku
upu Pset u Pounju i Posanju. Ova je srednjovjekovna upa djelomice svojim
zapadnim pounskim podrujem ulazila u dananje najistonije liko podruje.
Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio (cap. 30, 121)
23
na -
vodi ime u enskom rodu , koji je oblik vjerojatno preuzet iz
hrvatskoga genitiva, a u hrvatskoj prilagodbi glasio je *Pst, odnosno
Pzet, Pset (iz god. 1185.) kako se je zvao tamonji upski grad, vjerojatno kraj
dananjeg Petrovca, ali u srednjovjekovnoj Lici spominje i Mali Pset. Imenskom
prilagodbom (nestajanje predtonikog // i eliminacijom prednjeg nazala > e
svrstavamo ovaj pohrvaeni toponim na kraj 10. i na poetak 11. stoljea.
U doba doseobe Hrvata toponimija sa svih predromanikih predjela nije
se prenijela. Lokaliteti poput: Gradina, Graac, Graak, Varoina, Gomiljane,
Strabenica, Turni... posredno upozoravaju na utvrde zaboravljena imena, o
kojima, meutim, na tim stratekim mjestima, u njihovu podgrau svjedoe
arheoloki nalazi,
24
mnogi danas izloeni u Muzeju grada Gospia.
25
Meutim, sauvano je nekoliko toponima koji svojim romanskim pod-
rijetlom i hrvatskim prilagodbama upozoravaju na ivu ranu romansko-
hrvatsku gospodarsku, bioloku i nadasve jezinu simbiozu. Na to u prvom
redu upuuju ovi toponimi:
22
. Ondru, Otajn tresory. Slov. Chorvata Srb (str. 117127), Matica slovenska, Brati -
slava 2000. Vidi i u imunovievoj knjizi Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing
Tehnika knjiga, Zagreb 2009, 202203.
23
Caput 30, 121. Vidi B. Ferjani, o.c.
24
Vidi knjigu K. Patsch, Lika u rimsko doba (prijevod s originala objavljenog u Beu 1900,
ed. Kaiserische Akademie der Wissenschaften), i u hrvatskom izdanju Biblioteka Like upe,
Gospi 1990.
25
Vidi Vodi kroz Arheoloku zbirku Muzeja Like, Gospi 1974.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
231
SUPETAR. Jedino ime u hrvatskoj unutranjosti tvoreno od romanskog
pridjeva san(c)tu, koje je u hrvatskoj prilagodbi preko stranjeg nazala // st-
dalo od kraja 10. stoljea oblik sut- (+ svetako ime). Supetar je bilo sredinje
upravno i crkveno mjesto upi.
26
Nalazio se na okuci rijeke Like kod dananjega
Mualuka. Na tom mjestu stajala je kasnoantika crkva sv. Petra, na lokalitetu
koji se i danas zove Starigrad. Supetar je bio mjesto pukoga protenita, a u
njemu je imao svoj dvor ninski biskup, dok je ovaj kraj potpadao pod ninsku
biskupiju.
27
U njemu je zasjedao sudbeni stol, ondje su se odravali sajmovi. O
znaenju toga naselja svjedoe nalazi antike arhitekture. Ostala je zagonetka
zato se je ovo naselje, ije ime je odraz rane romansko-hrvatske simbioze,
ugasilo u 15. stoljeu i ostalo neobnovljeno.
POITELJ. Na mjestu stare fortifikacije sagraen je u 13. stoljeu srednjo-
vjekovni burg,
28
koji je kralj Bela IV. dao u zamjenu Petru Tolemiroviu iz
roda Mogorovia za naselja Kaseg, ievo, Grebenare i Brotnjan,
29
a kasnije
su ga naslijedili Frankopani. Ime je prvi put zapisano 1332. kao Pochitel.
30

Isto ime potvreno je i u Hercegovini: Posichele v Dobravah 1444. O ovom
je toponimu napisao rad D. Aleri, Pogled na toponim Poitelj (7585) u svojoj
knjizi Pregrt junohrvatskih toponima (HFD, Rijeka 2001, 139 str.). M. Vego
smatra da je ime antroponimijskoga postanja.
31
. Danii, T. Mareti i P.
Skok prepoznavaju u imenu prefiks po-, a u sekvenciji -itelj vide korijen
*ski- odnosno *i-, koji se javlja u rijeima poinuti, pokoj, pa je ime, po njima,
nastalo od glagola poiti, poijem, te je bilo mjesto poinka (stoke) kao to su
Poivala
32
ili romanskovlaki Durmitor (< dormitorium).
33
R. Mati izvodi
ime od nepotvrene imenice *poitelj, te je po njemu mjesto potovane
gospode, to valja odbaciti. D. Aleri vidi u toponimu maarsku prilagodbenu
posuenicu *itelj koja je u vezi s mletakom rijei cittadella, imenice potvrene
u nas od 14. st. Od toga lika potvrenog u nas kao itatela razvio se, po njemu,
*itatelj i haplologijom *itlj, a zbog dananjega kratkouzlaznog akcenta na
prvom slogu Pitelj, smatra da je u hrvatski dola preko maarskog jezika
koji ima akcenat na prvom slogu: *csitatel > *telj. Sve su to manje-vie jalova
domiljanja s mnogo pretpostavaka. Smatram da u objanjenju toponima
26
Vidi B. Gui, Naseljavanje Like do Turaka, u: Lika u prolosti i sadanjosti, Karlovac
1973, 29.
27
S. Pavii, Seobe i naselja u Lici, ZbNO, 41, 1962, 21.
28
U Cod. dipl., V (1907) na str. 246. u listini kralja Bele itamo: terram Pochotil (vjerojatno
Pochitel) pro municione faciendo recepissemus.
29
Ibidem.
30
V. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 1, Zagreb 1868, 393.
31
M. Vego, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1980, 467 i 469.
32
ARj, s. v. Poitelj.
33
P. Skok, ER, I, 323, s. v. il.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
232
treba polaziti od starijeg imena civitella, to je romanski deminutiv od cvita,
koji aludira na prisutnost antikih ruevina,
34
od kojega je apelativa tvoreno
desetak talijanskih ojkonima. Haplologijom sredinjeg predakcenatskoga sloga
(kao talijansko citt) nastaje oblik c(vi)tella, a geminata -ll- reflektira se kao
lj (Dollia > Dulje > Duje, Almisella > Omialj, Dilluviu > *Divulliu > Divulje).
S promjenom roda prema kvalifikativu: grad, tvrdalj, katel i sl. oblikuje se
ime podgrada: Po(d)itelj. Ovima dvama Poiteljima valja pridruiti zadarski
Vcitegli, Viciteli kako se kasnije zvao Islam Ocitegl
35
u itelj, tj. naselje uz
ostatke antikih ruevina.
KOSINJ, Gornji i Donji. Mjesto je bilo naseljeno u predrimsko doba. Na-
lazite bronanih predmeta i ara, a kraj ruevine Boa, sjeverno od Kosinja,
zapaeni su ostatci ceste prema Sv. Jurju i morskoj obali. Na tom putu izmeu
Jablanca i G. Kosinja, prema Kosinjskoj Begovai i Bakovcu naen je natpis u
stijeni koji svjedoi o ugovorenoj granici izmeu plemena Ortoplina i Parentina,
u kojem se navodi kako je doputen prilaz k ivoj vodi Ortoplinima.
36
V.
Putanec, po vlastitu priopenju, vee ime Kosinj s latinskim apelativom capsa
te smatra da je rije o mediteranskom preitku s promjenom *capsa > cassa,
kao u kvarnerskim toponimima *Krepsa > Cres ili Apsaros > Osor (tal. Ossaro).
Smatram da je u imenu Kosinj/Kosin romanski apelativ cassinia/cascina, to
je bio nazivak za seoce, zaselak.
37
Imenica cassinia/cascina toponomizirana
je davno, to se oituje u prijelazu romanskoga protonikog // u hrvatsko
/o/ i u promijenjenom rodu prema kvalifikativu zaselak, stan, katun ili sl.,
te kasnije u zavrnom -inj kao u Ulcinj (: Ulcinium), Sinj (: Olcinium), Mrsinj
(: Marsonia) itd.
KVARTE je znaajno rimsko nalazite u ravnici nad kojom je na brijegu
Megdan bio japodski grad Epidocij. Na tom su podruju naeni zlatnici, ostaci
tornja s podzemnim pregradama za uvanje ita. Uokolo je naeno ruevina,
ostataka mozaika i olovne cijevi, pa se pretpostavlja da su tadanji stanovnici
tuda proveli vodu iz jezera Podgrada (sic!).
38
Ti arheoloki nalazi navode na
zakljuak da su Kvarte bile trgovako i prometno mjesto na vanoj cesti za
34
Vidi u knjizi I nomi geografici italiani (Dizionario di toponomastica, storia e significato dei
nomi geografici italiani), Torino 1991, 214215, s mnogo potvrda po svoj Italiji.
35
Vidi N. Jaki, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi. Ed. Muzej hrvatskih arheolokih
spomenika, Split 2000, 91. i dalje.
36
V. Karl Patsch, Lika u rimsko doba [prijevod], Biblioteka Like upe, Gospi 1990, 29
32. Za Ortopline je jasno da su stanovnici stare liburnske Ortoeple, koja se u Kreimirovoj da-
rovnici zove Murula (od murus zid, kamen), to odgovara hrvatskom prijevodu toga ojkoni-
ma koji danas glasi Stinice.
37
... si dice a ogni casale rusticano o pastoreccio, in pianura o sul monte..., I nomi
geografici italiani, Torino 1991, 159.
38
Karl Patsch, o. c., 6869.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
233
koju se pretpostavlja da su pronaeni tragovi izmeu Kvarata i Peruia. U
poetku su Kvarte bile postaja (statio) ili boravite (mansio) dok nisu izrasle u
vano podgrae naputenog Epidocija. Za ime Kvarte neki dre da je romanski
preitak quartus, pa se misli da je ime motivirano rimskim kvadratnim izgledom:
castra quadrata. K. Patsch
39
pie o trima izdubenim rimskim kamenovima,
koji su sluili kao mjera (rimska kvarta iznosila je 40 litara). Po tim mjerama za
koliinu, npr. ita i tekuina, jer su na njima izdubeni kanali za otjecanje vode,
zakljuuje se s razlogom da je po tim izdubenim kamenovima, koji su dugo
bili ukopani u zemlju, jer je narod drao da su turski, motivirano romansko
ime Kvarte. K. Patsch je u navedenoj knjizi publicirao slike tih kvarata s
rimskim vrlo oteenim natpisom na jednom od njih.
40
Iako su to zorni dokazi
u prilog nastanka imena Kvarte, ne bi trebalo zanemariti da je ime moglo
biti motivirano udaljenou (ad) quartum (lapidem) lokalitet kod miljokaza.
Jedna rimska milja iznosila je 1481 metar. Koji je miljokaz s razlogom mogao
biti ondje postavljen i koji je postao nukleusom kasnijega naselja.
KANIA. Na podvodnim terenima porjeja Like postoje dvije Kanie,
kraj Gospia i kraj Peruia. Ime je izvedeno od romanskog apelativa canna
trstika i deminutivnog sufiksa -icella > mlet. -esella > Kaniela i odnose se
na polojna podruja na kojima obino izrasta trstika. Znaenjem i tvorbom
odgovarao bi veljotskom toponimu Kanajt (< lat. cannetum). Tee je za ovakva
sela pretpostaviti etiologiju u apelativu callis + icella
41
za usku ulicu u naseljima
kako je to npr. u Pranju u Boki i drugdje za lat. cannetum.
TURAN. Veliki burg na Krbavi na junom kraju Turjanskoga polja. Danas
ga zovu Trojangrad iznad sela Turjanski nedaleko od srednjovjekovne crkvice
sv. Marije, koja je bila u sastavu pavlinskog samostana na Turnu. Toj staroj
utvrdi puk je pridruio romansku imenicu turris s disimilacijom rr > rn
(turris > turn). Turan je velika kruna utvrda koja je imenom obiljeila svoje
podgrae Turjanski (od Turanski) i Turjansko polje. U tom polju blizu ive
vode, samostana i ruevina crkve iz 12./13. stoljea, nalazi se toponim Crkvite.
Sav krbavski prostor od Udbine i Visua do Korenice i Turjanskog bio je pun
pretpovijesnih, japodskih naselja uz dananje starohrvatske toponime: Krbava,
Visu, Joane, Peane, Mekinjane (nazvano po mekoti, danas Mekinjar), Rebi,
Gradina na Debelom brdu, Mutili, Ivanova Gradina, Trojangrad, Turjanska
gradina, za koje izvrsni poznavatelj ovih terena i ovih spomenika Milan Kruhek
39
K. Patsch, o. c., 67, te fotografije kamenova s rimskim natpisom na str. 1922.
40
Ibidem.
41
M. Doria, Grande dizionario del dialetto triestino. Ed. Il Meridiano, Trieste 1987, 122. U
Kotoru calamet znai mjesto zasaeno trstikom. U Splitu su ve 1090. potvrena oba (romanski
i hrvatski oblik) Trstenik latine vero Calamet. P. imunovi, Ranosrednjovjekovna toponimija
Splitskog poluotoka, Archaeologia Adriatica, 2, Zadar 2008, 593.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
234
tvrdi da nijedan od spomenutih lokaliteta nije istraen.
42
Nakon rimske vlasti
ostalo je podosta spomenika u Udbini, Podudbini i u Mekinjanima. Hrvatsko
srednjovjekovlje ostavilo je mnogo spomenika svjetovnoga i hr vat skoga gradi-
teljstva, zanimljivu srednjovjekovnu toponimiju i bogate glago ljake spo me-
nike.
Napomenuti valja da se podgrae upskoga grada Buana zvalo Potoranj
u vezi s turnom koji se nalazio kraj dananjeg Aleksinca. Slinoga su etiolokog
postanja liki toponimi Borak burgo fortificato, torre di guardia i Podborak
od kasnolatinskog burgum > mlet. borgo podgrae, istoga znaenja koje je u
toponimu Varo na prostoru Pazarita u mlaoj likoj toponimiji.
Iz te mlae, autohtone like toponimije navodimo ojkonim Rmanj (: ro-
manus gradak rmanjski).
43
Predrimska lika toponimija nije doekala seobu naroda i nije bila prenesena
Hrvatima poput one liburnske, primorske du padina junoga Velebita.
Nasuprot njoj, rimska lika toponimija integrirala se je u hrvatski toponimijski
korpus. Hrvati su, dakle, za doseobe u Liku pri plemenskom ustroju upa:
Like, Gacke i Krbave pod svojim banom i upanima (usp. toponime Banjstol i
Banj Dvor, Zupanj Dol i sl.), zatekli romanska imena, usvojili romanske imenice
kojima su neka od imena bila motivirana i ta imena prilagodili svojem jezinom
sustavu. Njihov etimoloki i etioloki sadraj sauvan je u toponomastikim
osnovama, a imenski segmenti u strukturama tih imena. Hrvati su ih uli
na tim mjestima, prilagodili ih svojemu jeziku na tadanjem stupnju njegova
razvitka te ta imena svojim onomastikim sadrajem, jezinom strukturom,
zemljopisnim razmjetajem i nepominim objektima kojima su ta imena
bila pridruena. Ona svjedoe o biolokoj, gospodarskoj i jezinoj romansko-
-hrvatskoj simbiozi u prvim stoljeima hrvatske doseobe u Liku.
Kroz sav srednji vijek hrvatska akavska Lika bila je gusto naseljena, raz-
vila jaku poljoprivrednu djelatnost po sredinjoj Lici, po likim poljima, uz
jezera i pritoke likih ponornica. Hrvati su unaprijedili umsko gospodarenje i
gradnju drvom (like kue, brvnare), podizali gradove i utvrde te po strukturi
pojedinih skupina toponima ostavili svjedoanstva svoje rodovsko-plemenske
organiziranosti, kao to je to razvidno u patronimnim imenima na -ii (Mogo-
vii, Lisniii, Tugomerii, Guii, Lagoduii), na -ci (Sokolci, Merinci, Glavaci,
42
M. Kruhek, Topografija krbavske spomenike batine, u: Krbavska bitka i njezine po-
sljedice. Ed. Hrvatska matica iseljenika i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu 3, Zagreb 1997, 99129.
43
Pojavljuje se u potvrdama kao Rmanj/Hrmanj, civitas Orman (1495.), Erman itd.
Oito je vlaki toponim od lat. romanus > Romin > rumin > *rmn + ji > Rmanj. Stari grad na
utoku Unca u Unu. Latinsku osnovu nalazimo u oronimima: Romanija, Romanovac, Rumija,
Rumunja Vas, Rumjevac (Istra), zaselak Rumska, Romnaj (Crna Gora), Rumin vrelo i pritok
Cetine te Romaka glavica u Lici, gdje su se nalazile japodske utvrde.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
235
Lovinci), u etnikim imenima na -ane (Doljane, Luane, Bruane, Jezerane,
Tribljane), u imenima koja izraavaju posjedovne odnose (Ljupa vas, upanj
hum, Hotilja vas, Jana, Svrakovo Selo, Banje Polje) i u toponimnim imenima
s vrlo razvijenom zemljopisnom nomenklaturom (dabar, prespa, plase, zir,
prozor, prozorac, varda straite) i nomenklaturom u kojoj se oituje ljudska
djelatnost (grad, gradac, gradina, dvor, osik, turanj, straie, vas, selo...) itd.
U doba hrvatske doseobe zateeno romansko (zapravo autohtono po-
ro ma nje no) puanstvo sklanjalo se u brda, daleko od putova i bavilo se
stoarstvom. Ta e se populacija pri kraju srednjega vijeka prepoznavati kao
hrvatski Vlasi, koji su od Hrvata primili jezik, osobna imena i drutveni ustroj,
i sami se oitovali kao Vlasi na Hrvateh
44
, iako su imali svoju drutvenu
organiziranost, svoj sudbeni stol. Hrvati su kao poljodjelski puk naseljavali
ravnice, plodna, polojna tla i bavili se poljoprivredom.
To se uoava u hrvatskoj likoj srednjovjekovnoj toponimiji.
Velik broj srednjovjekovnih naselja motiviran je zemljopisnim terminima
uz koje je esto pridodan pridjev kao razlikovni lan dotinoga imena: vrh:
Vrhovina/e (upa Gacka dalje G, upa Lika dalje L), kom: Komi (vrh, upa
Krbava dalje K), brus: Bruane, Boac, god. 1071. Bochachi (upa Buane
dalje B), G. i D. Ploa (L), trza zatravljeno mjesto: Trzno/Trzan, plas istina u
umi: Plase (= Plaki), Vratnik (posvuda), Srednja gora (L, G), Otoac (G), lab
movarite: Lab, Lapac, Polapaa, Duliba dubodolina, Obvrje (G), Kamenik
(G), ljut: Ljutica krki predio, litica (G), Zalug (G), Dabar udol
45
(posvuda),
rman Kal (= rmanj zemlja crvenica, G), Poljica (G), Drenov Klanac (G),
Glubodol (G), Kamenica (G), Skali (G), upanj Hum (G), Ostrovica (B, G i
drugdje), Pothum (B), Prespa sap, sapnica, nasip (L), Murava blatni, podvodni
teren, Krajina, Vaganac...
Meu termine koji odraavaju ovjekovu djelatnost navodimo ojkonime
od naseobinskih termina: vas: Vas (G), Stara Vas (B), Tri Vasi (B), selo: Selce (G),
Selie (G), grad: Gradina (posvuda), Novi Grad (G), Stari Grad (L), Gradac
(kasnije Graac), dvor: Karlovia Dvori, Poitelj (L), Igrie, bit: Velebit, Bitoraj
(G), zir promatranica (L), Zagon (L), Stajnica (G), Kri (G), Potoranj (B),
Tri (za Turaka Pazarite), Njivica (G), iroki Toranj (kasnije: iroka Kula),
Klisa crkvina, Pod Borak podgrae (K), Melnice (G), Turjansko (: Turan, K),
Lapac (K), Osik (L) itd.
Ti prirodni i kulturni toponimi opisuju izgled kraja i upozoravaju na
ovjekovo djelovanje u njemu. Meu takvim toponimima esto se spominju
44
Pluralni etnonim Hrvati oznaavao je zapravo Hrvatska, v. P. imunovi, Uvod u
hrvatsko imenoslovlje, ed. Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2009, 201.
45
B. Gui, Dabri, antropogeografski prikaz (Dabri i sela Srednjeg Velebita), JAZU, Zagreb
1959, 20 i dalje.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
236
crkve, crkvine, kise, selita, grobita, samostani... Svi oni vjerno opisuju prostor
i ovjekov utjecaj u tom prostoru u srednjovjekovnoj Lici.
Mnoga su srednjovjekovna lika naselja motivirana vodom te upozoravaju
na svrsishodan izbor i razmjetaj u porjejima Like, Gacke i Krbave: Riice,
Vodotoje, Mejupotoje, Rastoka, Podslunj (: *sluznja), Zapotoje, Mutnica,
Slivnik, Buci (: buk), Neteka na vrelu Une i po kalnim, podvodnim tlima:
rman kal, Glibodol, Brinje podvodno tlo, Brlog brljug, Zamoane, rean
(: ret blato) (staro ime za potok Bogdanicu), Mlakva, Jezerane, Muraviane
(: murava polojna livada), Melnica, Resane (: resnik polojno tlo), Studenci,
Brod, Slivnik, Duliba dubodolina, rnovnica, Bruvno (: brvno < *brvno) na
izvoru Hotue), Otoac, Ribnik te Gacka (: gat jaz). Javlja se ve godine 818.:
gens Guduscanorum pleme u starohrvatskoj upi koja je vjerojatno obuhvaala
Trzan (staro ime za Modru, nazvan tako po potoku Modrui). Odgovara
Porfirogenetovu zapisu gotovo fonem za fonem > *Gtska >
*Gtane, kojoj je upi bio tada na elu gentilne vladavine knez Borna.
Uz mnoga od ovih imena koja su ojkonimi i hidronimi, navodimo jo
imena ovih rijeka: Korana (134 km), Una (207 km, granina rijeka prema
Bosni), Zrmanja (69 km), koje su djelomino like rijeke, te Korenica (13 km),
Kruica (ponornica s pritokom Prosinjakom, 7 km), Opsenica (18 km), Oteica
(25 km), Otua (kraj Graaca, s pritokama Bainica i Omsica), Glamonica
(: glama litica, kraj Metka), Novica (: Novi Grad), Gvozdenica (: gvozd
uma), Kunovac, Srebrenica, Suvaja, Modrua, Dulibica, Plitvica, Gata (u
Brinju, imenica i(li) toponim, od ije je osnove tvoren davnanji hidronim
Gacka, koji je bio i staro upsko ime *Gatska i etnonimno ime Gaane); vrela:
Dubanica, emernica, Crno vrilo te Vrhovska rika, Crna rika, koje su kratka
toka i ulijevaju se u Proansko jezero. Upozoravaju ti stari liki hidronimi i na
upravnu i na gospodarsko-agrarnu usmjerenost toga prostora.
Mnoga su naselja motivirana umama (umarstvo je, uz poljodjelstvo, bilo
glavno zanimanje): Drenice, Drenik (: drezga), Jasenik, Dubrava, Dubonica,
Li (: lska), Lee, Lug, Gaj, Cerje, Jelane, Brizna (: breza s refleksom >
i), Gvozd, koji je obuhvaao Veliku i Malu kapelu, na razmei slavonske i
primorske Hrvatske, Gvoznica, Kruzi, Gora (Sv. Ivan Usika na Gori), Dubovik,
Trzan (zatravljeno mjesto u sreditu sela na kojem se seljaci skupljaju, vijeaju,
a u staro doba na takvim su se mjestima odravali viteki bojevi i pogrebne
sveanosti). Trzan je staro ime za tvrdi grad Modru. Izostaje loza uma,
esta u Gorskom kotaru, i uma, iji je areal istoniji. Zanimljiv je areal vasi
vicus (upa se dijeli na vasi, a vasi na sela). Ona je hrvatski i slovenski
(ves) naseobinski termin i vrlo je gusto potvrena u srednjovjekovnoj likoj
toponimiji: Vas, Vaska i Vesica oko Kosinja, Tri Vasi, Mala Vas, Gorenja Vas,
Stara Vas, te s atributom od osobnoga imena starim sufiksom -j(), koji je u
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
237
hrvatskoj tvorbi bio vrlo iv do kraja 14. stoljea: Ljupa Vas, Tihotinja Vas, Hotilja
Vas, Rota Vas te Biliina Vas, Babina Vas pa Crna Vas kojoj vlaki doseljenici
ne znaju znaenja te je preimenuju u Crna Vlast, kako se donedavno zvalo
to naselje blizu Plakoga. Ta temeljna naseobinska imenica, koja na srpskome
jezinom prostoru nije uobiajena, pokazuje na drugaije putove njihove do-
seobe. Budui da je taj naseobinski termin est u ojkonimiji na povijesnome
hrvatskom i slovenskom podruju junoslovenskih jezika, navodim jo ove
like srednjovjekovne ojkonime: Dermia Vas, Hotilja Vas, a s apelativom selo
imanje, nastanjeni posjed ojkonime: Hlapovo Selo, Svrakovo Selo.
S upravnoga i jezinoga gledita zanimljiv je liki toponim Banj Dvor (na
brdu kod Mlakve i Gornjega Kosinja), mogue sjedite bana, vjerojatno od
7. do 10. stoljea. Odatle se upravljalo, izdavale isprave (usp. Banjpolje, Banji
Stol).
46
Upravni nazivak dvor u Vinodolskom zakoniku znai glavno sredite
knetva i sudbene vlasti. U Lici su starom posvojnom tvorbom s -j potvreni
toponimi upanjdol, upanj Hum, selo kod Brinja, a institucija upana u Lici
potvrena je u ispravama od 11. stoljea.
Ova srednjovjekovna toponimija, ve je reeno, imenuje posjede (possessio-
nes): Guia kose, Lukovac, gospodarstva s nastambama, vasi, sela: Hlapovo
Selo, Svrakovo Selo, Sievo, Tribihovo, Drihovo; utvrde: Grad, Turanj. To
potvruju osobito pridjevski likovi antroponima sa starijom tvorbom (sufiks
-j do 14. stoljea, a onda se ugasio), oznaujui vlasnost osobe nad posjedom:
Radu (: Raduk(a)), Ote (: po osobnom imenu Hoteg), (H)oteica, (H)otua,
Tihotinja, Jana, Banj, upanj, Rota Vas, Ljupa Vas, Hotilja Vas, Nedomialj,
Lukavac, Bakovac, Hotuina, Karlovia Dvori
47
itd., to je odraz ranih
feudalnih prilika, jer se posjedovni toponimi javljaju s pojavom vlasnitva, kao
novoga drutvenog poretka, u doba ranog feudalizma, koji smjenjuje ustroj
seoske plemenske zajednice, zasnovane na slavenskome obiajnom pravu.
U doturskoj Lici, kao ni u jednoj drugoj hrvatskoj krajini, imena naselja
motivirana su etnicima, stanovnicima naselja (vie nego topografskim imenima),
primjerice: Doljane (: dol), Zamoane (: molst), Bukovljane, Luane, Dupane,
Humane, Trzane/Trzanci, Selane, Zaiane/Zaino (: ie, ),
mojstir, Bitolj, *byt obitavalite, Bitoranj, Bitovnja, Biine, Velebit,
48
Reane,
46
Institut bana (avarski: bajan > ban) nije uobiajen u srpskom jezinom prostoru ni
u staroj srpskoj pravnoj terminologiji. Neki su srpski knjievnici u 19. i 20. stoljeu (Vuk S.
Karadi, Petar Koi) hrvatski grad Banju (tj. Banovu) Luku tumaili i vezivali uz banju
(premda banje nema) te povezivali s pridjevom bajna (Luka).
47
Imenovane gradine po hrvatskom banu Ivanu Karloviu (1485? 1531) nalaze se po
Krbavi kuda je on ratovao s Turcima. Opjevan je u narodnim pjesmama kod gradianskih
Hrvata i kod molikih Hrvata, tada u najsjevernijoj i najjunijoj hrvatskoj dijaspori.
48
U starini se zvao Mons albus. Pogreno ga je zvati planinom, jer je planina (: plana)
pasite, ve gorom. Pod njim je Podgorski kanal. Velebit je u doslovnom prijevodu veliki stan.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
238
Brodnjane, Papraane, Bruane, Podstenjane, Zaluane, Muraviane, Jezerane,
Peane, Kozjane, Jelane, Gomiljane, Konjane, Ravnjane (kasnije Ramnjane),
Tribljane, Kuani, Mekinjane, Bliane, Breani, Kozjane, Dugaane, Buane,
Nedomiljani, Hotuvan(e), Crnian(e), Dobrean(e)...
U ojkonimima na -ane prepoznajemo u njihovoj osnovi toponimizirani
apelativ kao jo stariji oblik toponima pridruen objektu koji predstavlja
imen sku kategoriju neivog, lokalitet. Tek oblikovan sa sufiksom -ane/
-ani ti se toponimi pridruuju naseljenomu mjestu, predstavljaju imensku
kategoriju ivog, naselje ljude koji tamo ive. Takvi etniki ojkonimi esto u
starini supostoje s imenom od kojega su izvedeni. esto se upotrebljava prvotno
ime Dol, Crnica, Jezero/a, Pe, Lapat, a kad se misli na stanovnike dotinoga
naselja rabi se pluralno etniko ime na -ane: Lapane = nobiles de Lapat.
Ova vrlo stara toponomastika tvorba u prvi plan istie ljude, ljudsku
zbroj nost, a ne mjesto gdje ljudi obitavaju. Ta toponimija predstavlja
sjedilaku, agrarnu populaciju. Kako se etniki toponimi uglavnom odnose
na omanja naselja, lako primaju singularne likove te se iz njihova sadraja
gubi etnika kategorija ivot, itelji, a uspostavlja sadrajno naseobinsko
znaenje lokalitet: Smiljane > Smiljan, reane > rean (: ret/ret),
Bruane (: Brus).
49
Toponimi etnikoga ojkonimnog tipa potvreni su u naj-
bolje dokumentiranim upanijski organiziranim hrvatskim podrujima: u
makarskom primorju (Igrane i Lapane, Zahojane), katelansko-solinsko-
-poljikom (Laane, Podrupljane, Srijane, Breane), u sinjsko-imotskoj krajini
(Koljane, Ugljane, Vatane, Luane, Vinjane, Hrevane, Umljane), na drniko-
-kninskom podruju (Plavljane, Ramljane), na biogradsko-benkovakom
(Mrljane, Neviane, Pakotane), na zadarskom podruju, u Hrvateh (Hra-
tane, Jagodane, Mokrane, Smrdeane, Vrpoljane, Komorane, Kamenjane,
Neki ga vezuju za ilirsku osnovu *bt- stanovanje, stan. Usp. Buthua (Budva). Kako je Velebita
mnogo i posvuda: Velebi (x 4) u srednjoslavonskom gorju, u Hrvatskom zagorju, Velebit,
brdo (zapadna Bosna), vrh (na Banovini), brdo (bihako podruje), brdo i greben (glamoko
podruje), brdo (varadinsko gorje), litica (u Istri), dolazi i u iskrivljenim likovima: Velebi, Velevit,
a na Krku i kao Belevi, Lebevi itd. Hrvatski leksikograf J. Mikalja (1651) navodi u rjeniku
velebii kao apelativ u znaenju velika gora, alpe. Stoga je vjerojatnija veza oronima Velebit i
sl. sa slavenskim glagolom byti stanovati. U ekom je bt stan. Vidi podrobnije u Sownik
prasowiaski, 1, PAN, Ossolineum 1974, str. 483, s. v. byt 1. Usp. u slovenskom ojkonim Hudi
Bitek, u nas Veli bitak, planinu Bitovnju itd. S tim je u vezi lit. butas dom. Najvjerojatnije je od
te slavenske osnove ojkonim Bitolj, koji se zvao Manasterion zajednica, obitavalite, obitelj. U
novije vrijeme pokuavaju taj toponim tumaiti s pomou antroponima kao Bytovljev grad
(B. Koneski, Lj. Stankovska i dr.).
49
U Povaljskoj listini iz 1184./1250. meu svjedocima zapisan je Dragota od Span(a).
U tom etnikom obliku *Splane sauvano je mnogo starije hrvatsko ime za *Spt. Vidi P.
imunovi, Ranosrednjovjekovna toponimija Splitskog poluotoka, Archaeologia Adriatica, 2,
Zadar 2008, 596597.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
239
Draane, Biluane, Murovlane, Jelane, Mirane), u Vinodolu (Griane), pa sve
do istarskih vrata izmeu Uke i iarije (ejane, apjane, Jelane, Kozjane,
Povrane), kao potvrda puta hrvatskog useljavanja u Istru. Ti toponimi, kao
i oni u Istarskom razvodu, mijenjaju naizmjenino likove: Ribnik (i Jakov od
Ribian). esta su variranja starijega lika -ane i mlaega -ani. Zbiva se ista
pojava koja je i danas prisutna kad po stanovnicima nazivamo grad Mleci
(< Benetci) za Veneciju, ili dok smo ranije nazivali grad Dredane za Drezden,
kao u 9. stoljeu like Gatane za Gacku, ili kasnije Spleane za Split itd.
Toponimna struktura s antroponimnom osnovom nosi patronimni sadraj
snano prisutne rodovske organiziranosti: Dobreane (: Dobrega), Nedomiljane
(: Nedomisl), Smiljane (: Smilja), Buane (: Bug/Buga), Dugaane (: Duga) itd.
No kudikamo su ea naseobinska imena po osobnom imenu rodoelnika
na -ii u mnoini. Ona odraavaju mnoinskim likom zajednicu privrenu
rodu, plemenu: Bisii, Kovaii, Lagoduii, Strelii, Prhovii, dralii, Mogo rii,
Belitii, Ljupii, Mohlii, Balii, Novarii, Lasniii, Rebii, Glaii, Bunii,
Grabaevii, Kovaii, Striii, Belitii... i na -ci: Marinci, Miholjci, Miriinci,
Glavaci te nekoliko ojkonima s navedenim sufiksima koji su do dani na
toponimnu osnovu oznaujui mjesto: Dugopoljci, Zahumii, Trzanci, Kruii
(iz sela Kruzi).
50
Pleme Lageduia, na primjer, dijeli se na rodove Hranie,
Kosie, Raduie, Tvrdie, Plavie, Vladie, Zubie, Marie, Ratkovie.
U ovu ojkonimijsku strukturu ulazi toponim Gospi (Gospii), koji je kao
patrocinij nastao po titularu Gospe od Blagovijesti, kojoj su do danas posveene
gospika katedrala i upa, osnovane u 18. stoljeu. Meutim, lokalitet Gospi
spominju turski defteri mnogo ranije (1604). U turskim je vrelima zapisana
Gospojina, a godine 1574. mezra
51
Gospi i u oba sluaja na parcelama na kojima
se nalaze crkvine, pa su dotine parcele otprije pripadale crkvenom imanju.
Tako je crkva u 16. stoljeu dala patrocinijsko ime Gospi.
52
Navedeni ojkonimi rodovskoga ustroja pokazuju kako u srednjovjekovnoj
Lici prevladavaju hrvatska narodna imena, koja se uvaju unutar roda; kako
se ova mnoinska imena, oznaavajui zajednicu, vezuju s rodoelnikom ije
je ime u osnovi ojkonima. Ta rodovska svijest prisutna je jo godine 1448. u
glagoljskoj ispravi, u kojoj se Juraj iz sela Striia u Rmanju (vjerojatno su
Vlasi) obraa sudbenom stolu ovako: Gspodo sci i vs plme... Ubtvo me
dostglo. Trci nas oplnli i pogli. Ne mog vt na moi plemnini. Ptam vs
zkna: mog li svoj plemninu kmu prodti ali zaloti. Suci su odgovorili
50
Odakle, navodno, potjee Petar Krui, poznati junak u borbama s Turcima.
51
Mezra je turcizam i oznauje naputeno selite, te posredno svjedoi o starijoj naseobini
na tome mjestu. O njoj svjedoe i arheoloki podatci.
52
N. Moaanin, Ime Gospi u svjetlu turskih izvora, Croatia christiana periodica 26,
Zagreb 1990, 5161; M. uljat, Lika (Nastanak Gospia), Likapress, Gospi 2010, 558559.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
240
kako je mora ponuditi bratstvu Striia, pa tek ako oni taj in dopuste, prodati
plemeninu. Poslali su rotnog pristava da sve izvidi i da ih o tome izvijesti.
On je utvrdio da Stri i ni Lapni ns hotli kpti ni u zkld vzti i da
e mre prodti. Ali tek kad su prisutni Striii u ime svoje i vsh svojh sinv,
brtje, bratudov, strcev i snvc blzih i dlnih pristli prit sci u pni stol,
mogla se izvriti kupoprodaja.
53
Dakle, pored feudalnih zakona i kraljevske vlasti snano je staro rodovsko
pravo i osjeaj gentilne pripadnosti te obiajno pravo unato sudbenom stolu.
Uz feudalni poredak, gdje je zaboravljena veza po krvi i vrvi, u Lici jo
dugo ivi rodovski ustroj i osjeaj gentilne pripadnosti i povezanosti.
Ova toponimija to nedvojbeno pokazuje.
Ona pokazuje hrvatski znaaj srednjovjekovne Like sa znatnim trago vi-
ma najstarijeg sloja slavenske toponimije u imenima motiviranim prirod-
nim osobitostima i morfolokim svojstvima tla kao objektivni ostvaraj topo-
no mastikog sadraja te jakim preitcima hrvatskoga rodovskog ustroja, pri
emu su bitan udio imali hrvatski Vlasi, koji se od godine 1073. u Kreimirovoj
povelji navode u imenu sela Vlaii na Pagu. Kasnije se dijele na obine (cetinj-
ske) i kraljevske (like) Vlahe. Borave na imanjima Nelipia (Cetina Knin),
ubia (Pokrje), Gusia (Pozrmanje) te Frankopana (Lika). U Starigradu su
Frankopani imali vlaku opinu. Odatle Frankopani sele Vlahe u Vinodol i
Krk. Ondje se opet prepoznaju u Dubanici, Poljicima i drugdje na Krasu
po rodovskim imenima naselja: Vlaii, Srii, Zgombii, Otrobradii, Buuli,
Miletii, toponimu Vrhure s vlakom tvorbom.
54
Ondje je poetkom 20.
stoljea zabiljeen vlaki oena,
55
to pokazuje da nisu bili sasvim kroatizirani.
Ti nai doturski Vlasi, akavci ekavsko-ikavskog izgovora, razlikovali su se od
Vlaha Bunjevaca (tokavaca takavaca ikavaca) upravo akavskim govorom,
a od balkanskih Vlaha govorom, vjerom, kulturnim nasljeem i etnikim
okrujem. Vlakih je tragova u likoj ojkonimiji malo: Krmpote,
56
ugarje,
53
Naglasci su moji po dananjem istraivanju likih akavskih govora.
54
Vidi u knjizi P. imunovi, Toponimija hrvatskog jadranskog prostora, ed. Golden
marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2005, 94.
55
Oena je poinjao: ae nostru kirle jesti in eri / Neka se sveta numelu tev. / Neka venire
kragliestvo to. / Neka fi voglia ta, kassi jeste in er assasi prepemint.
Zravomarija: Sora Maria pliena de milosti. / Donnu kutire / Blagoslovietest tu intra muliere / si
blagoslovitni ploda della utroba ta Isus.
56
Ovo vlako pleme izmeu Krke i Zrmanje preselilo se u 17. stoljeu u podvelebitski
kraj blizu Ledenica, kako mi je priopio V. Putanec. On etimologiju za Krmpote izvodi od lat.
osnove camp(us) (> *Compates) oni koji ive u polju s vokalnim rotacizmom: kamp > crmp
(kao u rum. cpusa > krpua) s etnikim sufiksom -ota, kako je npr. u Vlahota Vlah, u Krmpota
Krmpoanin, Likota Lianin. O naseljavanju Krmpoana vidi: D. Pavlievi, O puanstvu
Krbave, Like i Gacke s posebnimi osvrtom na Bunjevce, u: Krbavska bitka i njezine posljedice,
znanstveni skupovi, 3. Zagreb 1997, 203220. On i sebe smatra davnim potomkom tih Vlaha.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
241
Barlete, Rmanj, eerie u Gackoj, Rmanj na Uncu i ie
57
u Krbavi. Zaudo
taj stoarski svijet nije ovdje ostavio naseobinski nazivak katun, nego stan
(vjerojatno i one toponime s osnovom byt(o)), Veliku i Malu Planu pasite
po Velebitu i kultove sv. Ivana Usike (Glavosjeka, 29. 8.), odjevena u kostrijet i
zatitnika pastira, sa crkvom u Gori u junom Velebitu kao svoju zadubinu,
Sv. Antuna Opata, zatitnika stoara, te Sv. Jakova Patrijarha, koji je boravio
sa stoarima i kojemu je, po predaji, majka Rebeka obloila ruke dlakavim
jareim koicama. Valjalo bi spomenuti i kult Vidovskih greda na Velebitu te
kult vode na Zlatnom vrilu na potoku Bakovcu, gdje su ene obredno ostavljale
tkanicu sukno od grubo otkane vune itd.
58
To je slika mnogoljudne srednjovjekovne Like do Turaka.
***
Onda 1493. Turci nalgoe na jazk hrvtski i pgu za ognjm brge okstnije
i kltre e i ckve Gospodnj.
59
Uskoro je u Lici zavladala demografska
pusto.
Ve 1522. zapoinje seoba likih starinaca u primorje, u zapadnu Ugarsku
i susjednu Austriju, u Kranjsku i tajersku, u Pokuplje od Steninjaka i Ozlja
do Gerova, Broda i abra. S iseljenicima na sjever po Zagorju i Slavoniji iri
se hrvatsko ime. Mnoge porodice u sjevernoj Hrvatskoj vuku od tada svoje
porijeklo iz Like.
O broju tih doseljenika svjedoi prezime Horvat u Meimurju, u Ugarskoj,
u Sloveniji, u Burgenlandu. Godine 1524. Udvina, koja se razvijala uz grad
Krbavu, ostala je bez stanovnika. Ona je bila sjedite biskupije od 12. stoljea, o
kojoj je zapisano: habeat Corbavia, Vinodoli, Bussan, Novigrad, Plas, Modrussam.
Od njezine knjinice ostalo je 17 glagoljskih kodeksa kao svjedoanstvo goleme
kulture i pismenosti na hrvatskom jeziku. Godine 1525. Turci su porobili
Buane, prostore do Kosinja, preostalo puanstvo, a u Podgorju od Baga do
Senja. Puk bjei na otoke, ali i u sjeverne krajeve. Godine 1560.1570. opustoeni
su predjeli zapadno od Ogulina: Vitunj, Gojmerje, Moravice, pa puk seli i u
Kranjsku.
57
Etnonimsko ime ii za like i istarske Vlahe nastalo je njihovim estim izgovorom
upitne zamjenice i to/a?, pa je taj toponim etnonimskoga porijekla, kao i liki toponim
ierie (ieri + -ie). Ti su Vlasi u 17. stoljeu sebe nazivali Rumari/Rumeri/Remeri. Tih
Rumera bilo je u dotursko vrijeme osobito mnogo u kraju zapadne Bosne, Pocetinja, Pokrja
i u Lici. Stoga su to podruje strani putopisci zvali Tzyschenland, to zapravo znai iarija.
Usporedi navod Valachi quos vulgo Zitschy vocant (V. Maurani, Prinosi za pravnopovijestni
rjenik, 2, reprint 1975).
58
B. Gui, Naselja Like do Turaka, o. c., 14.
59
Iz zapisa popa Martinca, suvremenika Krbavske bitke iz 1493. godine.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
242
Trci nalgoe na jazk hrvtski i pg vs ze ognjm. Tada Turci 1550.
naseljavaju od gornje Une do Velebita pastirsko, vlako, pravoslavno ivlje
u Pounje, u Krbavu, u Buane, po Lici. Zatim se primiu oko Ribnika,
Ostrvice, Supetra, na prostore gdje je otprije ivjelo mogoroviko preteito
vlako katoliko puanstvo. Godine 1577. ve su balkanskim Vlasima naseljeni
Medak, Radu, Ribnik, Barlete, Vrebac, Mogori, Poitelj, Smilan(e), iroka
Kula, itar i Perui, te prostori zapadno od Ogulina: Vitunj, Gojmerje,
Moravice.
S Turcima prodire i turska toponimija. Staro trgovite Tri pod Turnjem
postaje Pazarite, iroki Toranj iroka Kula, stari Supetar Mualuk : ma,
opinska zemlja, Vakuf muslimanska vjerska imovina, itluk plemenina,
Kaldrma kameni put, Palanka utvrenje, Begluci begove zemlje, anak
vagan, drvena zdjela, te mnogi oronimi na Velebitu: Smiljaniev bunar,
Ramino korito, Muhamedovac, Alidovac, Daferov grob, Begovaa (voda),
Rizvanue, Veliki i Mali Alan istina u umi, ogoljelost brda (slino kao liko
plase/Plaki, ili Pliivica, te turski elavac). U dotadanjoj hrvatskoj Udbini,
koja postaje glavno tursko uporite, pojavljuju se prezimena Agi, Osmanagi,
Muni, Asi, Heimovi i dr.
Poslije sisake bitke 1593. Vlasi se odmeu od Turaka i prilaze Habsbur-
gov cima koji im obilato nude u posjed opustoene hrvatske prostore. U Liku,
Krbavu i Gacku Vlasi prelaze u manjim skupinama tijekom svega 17. stoljea.
Ti su Vlasi iz duboke balkanske unutranjosti, pravoslavne vjere, jekavskoga
novotokavskoga govora. Postupno jekaviziraju stara lika imena naselja u koja
se nastanjuju: Bijelo Polje, Prijeboj, Pljeevica, Ljeskovac, unose druge osobine
svojega govora: Podum, Suvaja, Joane (: Jelane). Neka imena prosto ne znaju,
pa ih, ve smo rekli, prekrajaju Crna Vlast (= Crna Vas), stari hrvatski oronim
Gvozd postaje mnogo kasnije po beznaajnom sakralnomo objektu Kapela. U
19. stoljeu kad se pravoslavnom vjerom Vlasi vezuju uz srpsku naciju, Vlako
Polje preimenuju u Srpsko polje, pokazujui jo tada kako im nije ugasla svijest
o svojemu vlakom porijeklu. Nekako tada i Komorske Moravice postaju Srpske
Moravice.
Slina imenska prekrajanja provodila su se pod srpskom uzurpacijom i za
Domovinskoga rata (npr. Liki Osik > Teslin Grad itd.).
Novonadolo puanstvo od Krbavske bitke (1493.) naselilo je prostor
nekadanjih hrvatskih naselja. Mnoga su se starohrvatska srednjovjekovna
naselja ugasila, pogotovu ona patronimskoga tipa, a ona znaajnija dobila su
oblik jednine jer je davno u svijesti i u praksi nestao patrijarhalni ustroj: Gospi,
Unei, Perui, Buni itd. S novim doseljenicima koji su ivjeli u patrijarhalnim
zajednicama, katunima, stanima osnivaju mnoga mala, ratrkana, stoarska
naselja s mnoinskim likovima na -ii (-ovii/-evii): Mrkii, Dojkii, Jokii,
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
243
Redulii, Jovetii, ili na -ci (Kraguljci), odnosno rodbinska naselja takoer u
mnoinskom liku: Pleai, Labusi, umonje, Daje... koja imena odraavaju
patrijarhalne zajednice davno prevladane u hrvatskih itelja, ali s ostatcima
u zadarskoj, ibenskoj i trogirskoj zagori, to valja djelomino pripisati vlakoj
populaciji, jer su u njihovu izvornom vlakom jeziku ojkonimi uglavnom u
jednini.
60
Novopridolo preteito vlako puanstvo nije osnovalo niti jedno
znaajnije naselje. Nestalo je desetak naselja koja su imala hrvatski naseobinski
apelativ vas (osnovni naseobinski termin, koji oni nisu imali i nisu razumjeli).
Nestalo je naputeno i raseljeno mnogo drugih srednjovjekovnih naselja.
Mnogima su zaboravljena imena. Novo puanstvo nije ih obnavljalo.
Slino je bilo i s Vlasima ikavcima (Bunjevcima) naseljenim preteito od
18. stoljea u gornjoj Lici (Lovinako polje), u srednjoj Lici (na Gospikom i
Pazarikom polju), u Podgorju od Zrmanje do Vinodola, te u mnogobrojnim
manjim oazama. Za vlaku populaciju karakteristina su augmentativna
osobna imena s mejorativnim znaenjem -urda (Miurda), -enda (Pilipenda,
Lukenda), -unda (imunda), -(an)da (Mikulanda, Ivanda), -una (imuna),
-(an)deka (Jovandeka), -etina (Nikoletina), -ina (Jurina, Franina) itd.
Jezik glagoljskih isprava i povijesna toponimija nedvojbeno pokazuju da se
na ovom prostoru izmeu Gvozda i Zrmanje, izmeu Une i mora prije turske
najezde govorilo akavsko narjeje ekavsko-ikavskoga dijalekta. Ova reenica s
jatom u gotovo svakoj rijei pokazuje izmjenjivost jatovskoga izgovora: Triba
sest a ne celo vrime vavik delat.
61
Turskim osvajanjem nestalo je u zapadnoj Lici i dijelu Gacke starinakoga
puanstva. S Turcima ulaze u Liku dva ikavska govora: akavski koji unose
muslimani i Hrvati s istone Une i Dinare, iz Posanja i Grahova (tzv. Turska
Hrvatska) i, kasnije, ikavski takavski, bunjevaki govor. tokavski jekavski
govor s Pive, gornje Neretve i Podrinja donosi tokavsko pravoslavno, preteito
vlako puanstvo, koje krajem 18. i u 19. stoljeu dobiva srpsko nacionalno
obiljeje.
akavski se danas govori u Gackoj, u Otocu, oviima, Sincu, Leu;
u Brinju, Letincu, Jezeranima i okolici, u neko utvrenim naseljima oko
Gospia, Peruia, Ribnika, u Podlapcu, gdje su se nastanili otoki i brinjski
starosjedioci vraajui se iz Gorskog kotara. Tako je u tim oazama do Drugoga
svjetskog rata.
62
60
S. Georgijevi, Balkanovlake studije IIIV, Ni 1975, 27.
61
Vidi knjigu Iva Lukei, akavski ikavsko-ekavski dijalekt (s kartom dananjeg
prostiranja toga dijalekta u Lici), Biblioteka Dometi, 97, Rijeka 1990 (passim).
62
Objanjeno i ilustrirano u knjizi P. imunovi, akavska itanka, izabrana djela, knjiga
6, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2011, str. 218247.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
244
tokavskim ikavskim govore svi Bunjevci i potomci muslimana u Peruiu,
u neko utvrenim gradovima oko Gospia, cijelo Podgorje te Pazarite, Smi-
ljansko polje, Lovinako polje i mnogo naseljenika u zapadnom dijelu Gacke.
tokavski jekavski govore danas svi Srbi. Zauzeli su bili treinu brinjskoga
podruja, polovicu otokoga, te glavninu prostora bivih opina Korenice,
Lapca i Graaca. Vie od dvije treine prostora od Gacke do Zrmanje.
Oko Kosinja, Kutereva, Peruia, potoka Bakovca, u Mualuku, Budaku,
Osiku, Bilaju, Bruanima te u Podlapai i dr. nastanili su se neko liki akavci,
a zatim poneto kajkavizirani povratnici od Ogulina i Kupe, koji su nakon
povratka primili uglavnom tokavski ikavski govor i novu akcentuaciju.
To je ta populacijski i jezino iarana slika dananje Like.
Ona nije konana. Ona je dinamina. Domovinskim ratom dijalekatna slika
Like vrlo je izmijenjena i jo neustaljena. Toponimi o kojima smo raspravljali
uglavnom su srednjovjekovnoga porijekla. Oni su hrvatski spomenici
pamenja, duboki korijeni koji svjedoe o hrvatskom protegu i o hrvatskoj
dubokoj povijesnoj nazonosti u Lici. Sve do onog vremena kad Trci (i neki
drugi) nalgoe na jazk hrvcki, kad su se ispremijeali puanstvo, narjeja,
dijalekti i mjesni govori. Toponimija, prethrvatska i hrvatska, svjedoi o
biolokoj, demografskoj, jezinoj slici srednjovjekovne Like.
Literatura
ALERI, D. 2001. Pregrt junohrvatskih toponima, Rijeka: HFD.
BOGOVI, M. 1997. Crkveno ustrojstvo Like i Krbave u srednjem vijeku, u:
Krbavska bitka i njezine posljedice, znanstveni skupovi, sv. 3, Zagreb, 7989.
ULJAT, M. 2010. Lika (iz bloka jednog novinara), 9. proireno izdanje Lika-
press, Lika krinjica, 17, Gospi.
GUI, B. 1959. Dabri i sela Srednjeg Velebita, Zagreb: JAZU.
GUI, B. 1973. Naseljavanje Like do Turaka, u: Lika u prolosti i sadanjosti,
Zbornik 5, Karlovac, 1361.
HOLZER, G. 2007. Historische Grammatik des Kroatischen, Wien: Europische
Verlag der Wissenschaften.
I nomi geografici italiani. Dizionario di toponomastica, storia e significato dei
nomi geografici italiani, Torino, 1991.
JAKI, N. 2000. Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi, Split: Muzej hrvatskih
arheolokih spomenika.
KLAI, N. 1988. Srednjovjekovna Krbava od Avara do Franaka, u: Krbavska
biskupija u srednjem vijeku, Zagreb Rijeka.
KLAI, V. 1902. Graa za topografiju Liko-krbavske upanije u srednjem
vijeku, Vjesnik HAD, n. s., VI, Zagreb, 131.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
245
KLAI, V. 19031904. Graa za topografiju Liko-krbavske upanije u
srednjem vijeku, Vjesnik HAD, n. s. VII, Zagreb, 126144.
KRUHEK, M. 1997a. Pregled povijesnih zbivanja na podruju starohrvatske
upe Krbave, u: Krbavska bitka i njezine posljedice, znanstveni skupovi, 3,
Zagreb, 6278.
KRUHEK, M. 1997b. Topografija krbavske spomenike batine, u: Krbavska
bitka i njezine posljedice, znanstveni skupovi, 3, Zagreb, 99129.
MARKOVI, M. 1979. Iz prolosti kretanja stoara na podruju Like, u: Udio
Like u znanosti i privredi, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija,
Gospi, 203208.
MARKOVI, M. 1995. O etnogenezi stanovnitv Like, ZbNO, 53, JAZU,
Zagreb, 73189.
MAYER, A. I 1957.; II 1959. Die Sprache der alten Illyrier. Schriften der
Balkankommission, Linguistische Abteilung, Wien.
MOAANIN, N. 1990. Ime Gospi u svjetlu turskih izvora, Croatia christiana
periodica, sv. 26 (Zagreb), 5161.
ONDRU, . 2009. Otajn tresory slav. Chorvat a Srb, Bratislava: Matica
slovensk, 117127.
OSTOJI, I. 1974. Vlasi u Hrvatskoj, Krapina: vlastita naklada.
PATSCH, K. 1990. Lika u rimsko doba (prijevod), Biblioteka Like upe, Gospi.
PAVII, S. 1962. Seobe i naselja u Lici, ZbNO, 41, Zagreb: JAZU.
PAVLIEVI, D. 1997. O puanstvu Krbave, Like i Gacke s posebnim osvrtom
na Bunjevce, u: Krbavska bitka i njezine posljedice, znanstveni skupovi, 3,
Zagreb, 203220.
PEJNOVI, D. 1997. Geopolitiki poloaj Krbave u srednjovjekovnom, osman-
lijskom i vojnokrajinskom razdoblju, u: Krbavska bitka i njezine posljedice,
znanstveni skupovi, 3, Zagreb, 5161.
SCHRAMM, G. 1981. Eroberer und Eigesessenen (Geographische Lehnnamen als
Zeugen der Geschichte Sdosteuropas im ersten Jahrtausend n. Chr.), A.
Hiersemann, Stuttgart)
IMUNOVI, P. 1986. Istonojadranska toponimija, Split: Logos.
IMUNOVI, P. 2003. A Turci nalegoe na jazik hrvatski Toponomastika
i jezina stratigrafija u Lici, u: Lika i Liani u hrvatskom jezikoslovlju
(zbornik), Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 7189.
IMUNOVI, P. 2005. Toponimija hrvatskog jadranskog prostora, Zagreb: Golden
Marketing Tehnika knjiga.
IMUNOVI, P. 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Zagreb: Golden marketing
Tehnika knjiga.
URMIN, . 1898. Hrvatski spomenici (Acta Croatica), Zagreb: JAZU.
Vodi kroz arheoloku zbirku Muzeja Like, Gospi, 1974.
Petar imunovi: Lika toponomastika stratigrafija
FOC 19 (2010), 223246
246
Toponomastic and linguistic stratigraphy in Lika
Abstract
Although Lika abounds in Pre-Croatian archaeological sites, there are not
many Pre-Croatian substratum toponyms that have been preserved (Avendon,
Ardocij, Ankus, Bag, Mrsinj, Turan, Kompolje, Skadar, Kosinj, Lika...), which
signifies how discontinuant living was at the time of Croatian migrations:
the indigenous population retreated into mountains and the Croats occupied
the fields beside rivers: the Lika, the Krbava, the Gacka... in the region of the
old cultural soil which they were perseveringly colonizing and intensively
cultivating.
Therefore, many names of land plots in the fields of Lika are inspired
by water (ret, kal, resnik, gat, prespa, brlog, bruvno, brod...). Mountains of
Lika were rich in forests. Hence many settlements were named after trees:
drezga (Drenice), dubrava (Dubrava), cer (Cerje), jela (Jelane), *brza (Brizna),
pl bare rocky countryside (Pleevica), plas forest clearing, gvozd forest
(Gvozd), etc.
Consequently, there is a very rich geographical nomenclature in Lika,
which was reflected in toponymy.
In medieval toponymy of Lika there are ethnic oychonyms ending in -jane:
Reane, Brodnjane, Bruane, Podstenjane... Such oychonyms always indicate
the location a particular group selected for its permanent settlement, unlike
the patronymic oychonyms (most frequently formed by the suffix -ii), which
denote a multitude that is in a certain relationship with the clans founding
father whose name is in the root of the oychonym and indicate a living and
long after preserved clan community of the settlement.
This rich and developed medieval oychonymy was submitted to radical
changes after the battle of Krbava in 1493. Following the battle, many
akavian indigenous inhabitants left Lika and (new-tokavian, ikavian)
Catholics mostly from Western Herzegovina and (new-tokavian, ijekavian)
Orthodox from the inland of the Balkan peninsula took their places.
Kljune rijei: toponimija, Lika, toponomastika stratifikacija
Key words: place names, toponymy, Lika, toponomastic stratification